Skip to content
亚得里亚艺术:艺术史、建筑与文化遗产研究期刊 Search

On the First Monograph about the Casket of St Simeon in Zadar

DOI 10.15291/ars.437

Download PDF

Vol. 1 (2011)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
This paper paraphrases the first monographic study of the silver casket which was commissioned in the last quarter of the fourteenth century as a reliquary for the body of St Simeon in Zadar. The author of the monograph ‘The Silberschrein des S. Simeone in Zara’ is Alfréd Gotthold Meyer, an art historian from Berlin. The manuscript was written in German, translated into Hungarian and published in Budapest in 1894. Both the manuscript and the book are available only in a few copies in Croatia and this was one of the incentives for writing this article, apart from the need to introduce and evaluate one of the key works ever written on this important subject, and to do so in a more detailed manner than it had been done before. Meyer divided the material in five chapters. In the first chapter he deals with the traditions about the relic. The second chapter is a summary of the documents concerning the history of the silver casket. In the third chapter Meyer describes the reliefs on the casket and discusses their iconography, while in the fourth chapter he analyses them stylistically and attempts to reconstruct the original arrangement of particular reliefs. The final, fifth chapter is the most important part of this work, because it emphasizes comparisons between the Zadar casket and similar works in Italy and Dalmatia. The book has all the qualities of a scholarly text which is rather surprising for such an early date. Meyer pointed out a number of key notions about the supposedly different authors of particular reliefs, for example several master pieces of Italian painting and sculpture which may have inspired these authors, and he also noted the important seventeenth-century restoration on the casket. A. G. Meyer set very high scholarly standards with his work, which were rarely achieved in many subsequent publications on the casket, especially during the first half of the twentieth century.
Casket of St Simeon, Zadar, Alfred Gotthold Meyer, monograph
Sections
  1. Abstract
  2. Bilješke
  3. Literatura
  4. References

U članku je temeljito parafraziran rukopis berlinskog povjesničara umjetnosti Alfreda Gottholda Meyera, kojeg je taj ugledni istraživač potkraj 19. stoljeća posvetio škrinji Sv. Šimuna u Zadru, postavši tako autor prve monografije o najznačajnijem djelu našeg zlatarstva. Namjera autorice bila je posvetiti davno zasluženu pažnju sadržaju te ključne knjige u ranoj povijesti istraživanja najmonumentalnijeg srebrnog relikvijara našega srednjovjekovlja, na taj način revalorizirati Meyerove zasluge za današnje poznavanje povijesnoumjetničkog značaja umjetnine, ali i potaknuti zanimanje germanista kako bi Meyerova studija bila što skorije i u cjelini prevedena s njemačkog jezika na kojem je izvorno napisana, te tako pristupačnija istraživačima.

1. Franjo iz Milana, škrinja Sv. Šimuna, 1377.-1380., Zadar, crkva Sv. Šimuna (foto: Ž. Bačić, ljubaznošću Zadarske nadbiskupije) Francesco da Milano, The Shrine of Saint Simeon, 1377-1380, Zadar, church of Saint Simeon

biti u potpunosti i konačno ispunjena tek onda kada kopije u Budimpešti, vremenski dulje i potpunije no tekst te važne knjige bude preveden s njemačkog jezika što bi to bilo moguće na originalu. Autor nagovješćuje u integralnom obliku. Naime, po jedan primjerak da je galvanoplastična kopija škrinje nedugo nakon knjige posjeduju samo Arheološki muzej u Zadru, te svog nastanka trebala biti na izložbi u mnogim velikim Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Rukopis muzejima, čime se nastojalo dokazati njenu vrijednost je još teže dostupan jer je primjerak prijepisa rukopisa u širim povijesnoumjetničkim okvirima. Kako navodi u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, koliko mi je poznato, V. Brunelli, radilo se o izložbi održanoj u Budimpešti jedini koji je sačuvan u Hrvatskoj. Problem je i jezična povodom milenijske obljetnice ugarskog kraljevstva,14 te barijera kada je riječ o originalnom izdanju, budući da je je upravo za tu priliku, dozvolom tadašnjeg zadarskog tiskano u mađarskom prijevodu. nadbiskupa Grgura Rajčevića, bila načinjena spomenuta Autor u predgovoru napisanom u studenom 1893. galvanoplastična kopija škrinje, na kojoj je Meyer godine u Berlinu kratko objašnjava povod i okolnosti više temeljio svoja istraživanja nego na neposrednom nastanka monografije o zadarskoj srebrnoj škrinji. promatranju originala.15 Zahvaljujući sredstvima koje je doniralo mađarsko Prije uvoda, autor je naznačio sadržaj monografije ministarstvo, te naporima gospodina Radišića, direktora u pet cjelina. Tako je prvi dio posvetio predajama o Muzeja za umjetnost i obrt u Budimpešti, bio je učinjen relikviji, drugi dio namijenio regestima o povijesti galvanoplastični odljev rake, te je autoru monografije škrinje, treći opisu i tumačenju pojedinih reljefa škrinje, upućen poziv od strane gospodina Radišića i profesora četvrti stilskoj analizi današnjih sastavnih dijelova Hampela da sudjeluje u znanstvenom istraživanju škrinje i pokušaju rekonstrukcije njenog izvornog škrinje. Tako je Meyeru bilo omogućeno da škrinju izgleda, a posljednji, peti dio, komparacijama škrinje sa proučava, u neprekidnoj razmjeni misli s gospodinom srodnim spomenicima u Italiji i Dalmaciji, te njenom Radišićem, u svim njenim dijelovima na temelju njene povijesnoumjetničkom značenju.

U uvodu je izložena analiza dotadašnjih istraživanja u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, koje predstavlja škrinje Sv. Šimuna. Sustavno i precizno, kronološkim talijansku skulpturu na visokom stupnju razvoja. Najstariji slijedom publikacija koje se posredno ili neposredno dio likovnog ukrasa škrinje je istaknuto djelo giottesknog dotiču škrinje, pa čak i navođenjem stranica kod svake senzibiliteta na polju umjetničkog obrta, kakvih Italija takve reference, Meyer je vjerodostojno započeo svoj rad po ima razmjerno malo, a Dalmacija, osim škrinje, niti jedno modelu koji u znanstvenim radovima funkcionira do danas. djelo takve reprezentativnosti i kvalitete. Meyer ističe da Utvrđuje da su se moderna povijesnoumjetnička istraživanja ovo vrijedi tek za jedan dio škrinje, jer se na cjelini radilo premalo bavila škrinjom, jer je ona nastala na mjestu koje više stoljeća tijekom kojih je izvorni izgled bio preinačen, je uglavnom postrance od glavnih povijesnoumjetničkih te dopunjen umjetničkim proizvodima koji nose jasna studija, te stoga što je škrinja kao nacionalna svetinja u obilježja vremena nastanka, ali i arhaičnim radovima koji sumračnom svjetlu pobožnih legendi bila zaštićena od nastoje odraziti umjetnost ranijih epoha. svakog profanog doticaja. Ocjenjuje da se ono što je o njoj Prepoznajući brojne probleme prisutne kod pokušaja dotad rečeno može svesti na monografiju Lorenza Fondre znanstvene analize škrinje, Meyer je ipak optimističan jer koju je 1855. godine izdao Carlo Federico Bianchi.16 Riječ je je poznat cijeli niz datuma iz njene povijesti: zna joj se o je spisu 17. stoljeća, sastavljenom 1686. godine, izuzetno izvorište, vrijeme nastanka, imena i podrijetlo njenih prvih opsežnom, ali - po pitanju navedenih činjenica i sadržaja majstora, zna se da je djelo u više navrata prepravljano, a općenito - vrlo nepreglednom i razvučenom. Djelo je to na raspolaganju su također i vijesti o tim modifikacijama. jednog pravno obrazovanog polihistora u čijem je središtu Konačno, tu je i sama umjetnina koja je još na razmjerno zapravo sama sveta relikvija, dok je povijesnoumjetničko visokom stupnju očuvanosti. Na takvim temeljima značenje njene ljuske, po Meyerovu mišljenju, ostalo čini se metodološki primamljivom zadaćom pokušati zanemareno.17 Tu se studija političke povijesti Zadra razriješiti problematiku škrinje i cjelovito ju vrednovati izmjenjuje s pričama o svečevim čudima i s vijestima s povijesnoumjetničkog aspekta. Ipak, on prepoznaje protkanim anegdotama, te sa suhoparnim popisima imena i opasnosti i poteškoće koje će mu stajati na putu, prije i datuma. Kao još jedan nedostatak Fondrine knjige, Meyer svega to što komparativni materijal nije dovoljno brojan u iznosi činjenicu da je vrlo važan natpis u unutrašnjosti Italiji, a još manje u Dalmaciji. Taj malobrojni materijal je, škrinje ostao neprimijećen. Općenito, Meyer na rad Fondre osim toga, često nedovoljno obrađen, a svako eventualno i Bianchija gleda kao na vrijedan zbir materijala koji istraživanje mora biti provedeno na teško dostupnim zahtijeva opsežne dopune. mjestima, kao što su crkvene zbirke gdje se pojedinim Zatim se navode i ostali autori koji su nakon umjetninama ne može posvetiti dovoljno vremena. Fondre pisali o škrinji, uz tvrdnju da, u odnosu na Autor upozorava da je povijest relikvije Sv. Šimuna Fondrin rad, nisu bitno ili nimalo pridonijeli njezinu utjecala na višeznačnost tumačenja likovnog ukrasa povijesnoumjetničkom vrednovanju. Među njima je i škrinje. Smatra da se u tom smislu može razmatrati samo Daniele Farlati koji je u petome dijelu svoje velike crkvene ono što je dokumentima zajamčeno, pa je tako on sam povijesti18 donio tek izvatke iz Fondrina rukopisa, koji je izabrao tek neke iz zbira vijesti koje je zabilježio Fondra. tada postojao u više primjeraka. Slično vrijedi, mišljenja Na koncu ovog kratkog uvoda, autor izlaže koncept knjige je Meyer, i za malu knjižicu Luke Vladimirovića,19 te za i tvrdi kako će njegovo istraživanje ostaviti mogućnost članke Giulija Parme20 i Giovannija Scopinicha.21 Za djela kasnijih ispravaka. Rudolfa Eitelbergera von Edelberga22 i Thomasa Grahama Pripovijest na kojoj inzistira Meyer u prvom dijelu Jacksona,23 koje drži pouzdanim autorima kada je riječ o monografije jest ona o tri grada koja su se borila za čast dalmatinskoj umjetnosti, Meyer također navodi da se u posjedovanja isključiva prava na relikviju Sv. Šimuna, a to svom sadržaju samo kratko dotiču škrinje, a i pritom tek su Zadar, Dubrovnik i Venecija. Priznajući da taj prijepor ponavljaju sadržaj Fondrina djela. nadilazi okvir užeg polja teme njegove knjige, jer je to Meyer nadalje zaključuje da je cjelovita valorizacija teološko pitanje a ne povijesnoumjetnička problematika, škrinje još neriješen zadatak, i svojoj knjizi namjenjuje ipak drži da se predaje o relikviji ne mogu u potpunosti pionirsku ulogu na putu do konačnog vrednovanja, za preskočiti u nastojanju da se cjelovitije protumači i razjasni koje pretpostavlja da će ga donijeti tek buduća istraživanja. ikonografija likovnog ukrasa zadarske škrinje. Stoga ističe Naglašava da škrinja uz materijalnu i povijesnu vrijednost da je Dubrovnik došao u posjed relikvije davno prije ima i izniman povijesnoumjetnički značaj. Dio njenog 1380. godine kada je zadarsku škrinju potpisao Franjo iz likovnog ukrasa mora biti uzet u obzir u svakoj sintezi Milana, lombardijski zlatar nastanjen u Zadru. Godine ne samo zlatarstva već i sveukupne talijanske plastike 1159. relikviju je u Dubrovnik iz Jeruzalema donio jedan trečenta.24 U tom je smislu škrinja jedinstveno djelo njemački križar, te je najprije pedeset godina stajala

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

neopažena u dubrovačkoj crkvi Sv. Vida, a kada je čudom kao pusta nagađanja, a točno je jedino da je povijest otkrivena premještena je u crkvu Sv. Marije, gdje je postala svete relikvije osvojila čvrsto historijsko tlo tek u vrijeme vrlo štovana. Još mnoga čuda su osvjedočila prisutnost nastajanja srebrne škrinje, od 1377. do 1380. godine.29 relikvije, a one koji su se osobno htjeli uvjeriti u izgled Zatim Meyer ponavlja Fondrinu pripovijest o tome da svečevih moći, dostigla bi smrt. Meyer svraća pozornost srebrna škrinja i relikvija dugo nisu bile povezane. Naime, na činjenicu da je Dubrovnik imao crkvu posvećenu poznata su tri spremišta za svečevo tijelo: drvena škrinja Svetom Šimunu, koja je srušena u potresu 1667. godine. od čempresovine, kameni sarkofag30 i srebrna škrinja. Crkvena povijest Dubrovnika zadovoljava se time da je iz Čini se da je drvena škrinja dugo bila pohranjena u nepoznatih razloga uslijedilo prenošenje relikvije u Zadar, mramornom sarkofagu, dok je srebrna škrinja bila tek prilikom kojeg je u Dubrovniku ostao samo dio svečeva kenotaf. Po Fondri relikvija nije bila u srebrnoj škrinji tijela, a to su, prema Meyeru, dio glave i jedne ruke.25 nego ispod nje već 1383. godine, a jednaka je situacija i Vrijeme ovog prijenosa nije određeno, a godina nastanka 1455. godine. Godine 1571. relikvija i škrinja su potpuno zadarske škrinje je terminus ante quem. razdvojene, jer je nakon rušenja crkve Sv. Marije Velike Venecija je također polagala pravo na posjedovanje (Svećeničke) srebrna škrinja pohranjena u crkvi Sv. relikvije Sv. Šimuna od početka trečenta, o čemu svjedoče Marije benediktinki, a tijelo sveca se čuvalo u kapeli Sv. primjerice grobni spomenik visoke umjetničke vrijednosti Roka. Takva je situacija potrajala do 1632. godine kada je još uvijek sačuvan u tamošnjoj crkvi San Simeone Grande,26 relikvija smještena u srebrnu škrinju i postavljena u svetište te kronika Andree Dandola. Svi navedeni pokazatelji današnje crkve Sv. Šimuna, što je ostalo nepromijenjeno upućuju na zaključak da su Mlečani 1317. godine vjerovali do današnjeg dana.31 kako posjeduju relikviju Sv. Šimuna, pa su mu u njemu Meyer uviđa da su pisani dokumenti koje su Fondra, posvećenoj crkvi načinili i mramorni grob čiji likovni ukras, Bianchi i Ferrari-Cupilli upotrijebili u svojim radovima ležeća figura mrtvoga sveca, zauzima istaknuto mjesto u neobično brojni, pa stoga u drugom poglavlju knjige okviru venecijanske plastike trečenta.27 Također, Mlečani donosi sažet tabelarni pregled poznatih podataka koje su vjerovali da je relikvija donesena iz Konstantinopola ti dokumenti pružaju, a koji mogu biti posredno ili 1204. godine, što se kosi sa zadarskom predajom. neposredno dovedeni u vezu sa škrinjom. Odlučio je Nadalje, Meyer ističe da većina onoga što je Fondra izvore, koji su kod Fondre uglavnom objavljeni u cijelosti, naveo u svojoj knjizi o dalmatinskim predajama vezanim skratiti na sadržajno najbitnije dijelove. Doista, neki od uz sudbinu svetih relikvija prije 1377. godine kada je tih podataka odnose se na dokumente koji su u uskoj vezi srebrna škrinja naručena, ostaje hipotetička kombinacija s narudžbom, izradom ili majstorom škrinje, a neki tek tumačenja svjetovnih predaja, likovnih prizora na škrinji ilustriraju političke odnose u Zadru tog vremena, i daju i političkih prilika u Dalmaciji tog doba, te u tom smislu opću sliku prilika u kojima je srebrna škrinja nastala. Tako nema veću vjerodostojnost od venecijanske predaje. Meyer tabela počinje 1346. godinom kada Zadar, tada pod vlašću to potkrepljuje činjenicom da Fondra nije podrobnije Ludovika Velikog Ugarskog, kapitulira pod venecijanskom opisao “stare vijesti” koje je vidio u više kopija pisanih opsadom, a završava 1855. godinom, koja označava “vrlo starim pismom”, a koje su navodno sadržavale publikaciju Fondrine knjige. Pet stoljeća povijesti škrinje podatak o prijenosu tijela Sv. Šimuna iz Svete zemlje Meyer je u potpunosti ilustrirao na temelju Fondrine 1213. godine. Meyer tu iscrpno navodi i ostale podatke knjige, balansirajući podatke o sukobima ugarskog kralja i vezane uz zadarsku verziju povijesti relikvije o kojima Venecije i one o kultu Sv. Šimuna, koji kroz sve to vrijeme je pisao Fondra. Također citira i podatke o natpisima na ostaje snažno prisutan u Zadru, te o dokumentima nadgrobnim spomenicima nađenim između 1762. i 1770. vezanim uz narudžbu škrinje, njena autora, darove koji godine u crkvi Sv. Marije Velike u Zadru, o kojima piše su joj zavjetovani, smještaj i konačan prijenos škrinje na Bianchi u prvom svesku knjige Zara Christiana, a koji, baš mjesto na kojem se danas nalazi. kao i Farlatijeve tvrdnje o dolasku relikvije u Zadar 1280. U nemogućnosti da u okviru ovog članka cjelovitije godine, ukazuju na to da je tijelo Sv. Šimuna bilo u Zadru iznesem tu prilično opsežnu kronologiju, upozorit ću između 1278. i 1309. godine. tek na spomen nekih zavjetnih darova za koje Meyer do- Meyer predlaže objašnjenje problema mogućnošću da znaje iz Fondrine knjige. Naime, pod godinom 1385. u je relikvija prenesena iz Dubrovnika u Zadar, a zatim iz Meyerovu tabelarnom prikazu je, bez dodatnih detalja, Zadra u Veneciju, pa ponovno u Zadar, što bi se moglo spomenut zavjetni dar Mare Menčetić iz Dubrovnika, žene zaključiti iz dokumenata u kojima je opetovano relikvija zadarskog plemića Kreše Varikašića, škrinji Sv. Šimuna. označavana kao poklon Venecije Zadru, o čemu je pisao Meyer bilješkom upućuje na str. 140. Fondrine knjige.32 i Fondra.28 Bilo kako bilo, Meyer sve te verzije ocjenjuje Tamo je pak Fondra precizirao o kakvom je daru riječ,

2. Naslovna stranica prijepisa rukopisa Meyerove monografije (foto: M. Kovačević) Front page of Meyer’s monograph’s handwritten transcription

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

i također kao još jednog darovatelja škrinje naveo ime Poseban je Meyerov doprinos vezan uz renesansni reljef zadarskog plemića Bartula Ciprijanova, ali bez naznake o u unutrašnjosti škrinje. Naime, on upozorava na natpis karakteru njegova zavjetnog dara. Izvor za sve navedeno koji na tom reljefu dotad nije bio uočen. Natpis mu je bilo Fondri su, kako piše, spisi zadarskih bilježnika,33 ali on nemoguće dešifrirati jer ga je prekrivalo koljeno relikvije. ne precizira smještaj dokumenta, kao što je to učinio Nazirao je da je napisan u sedam redaka i naslutio da krije primjerice kad je riječ o dokumentu kojim je od Venturina najvažniji podatak o promjenama na izvornoj škrinji i Pacijeva iz Cesene bila naručena rešetka, koja je kapelu umjetnicima koji su u tim promjenama sudjelovali. No, Sv. Šimuna u crkvi Sv. Marije Velike trebala dijeliti od natpis će se, po njemu, moći dešifrirati tek u budućnosti ostatka crkve.34 U spominjanoj kronološkoj tablici Meyer kada crkvene vlasti barem na trenutak uklone staklo ispred uz 1380. godinu navodi još jedan važan podatak koji svete relikvije, što su tada odbijale učiniti iz ritualnih citira iz Fondrina djela. Naime, prema doslovnom tekstu razloga. Doista, natpis su pročitali V. Brunelli i G. Bersa dokumenta sročenog sredinom 15. stoljeća, prilikom 1908. godine, otkrivši tako da je reljef potkraj 15. stoljeća kraljičina dolaska u Zadar oko 1380. godine, četiri srebrne načinio zadarski zlatar Toma Martinov.39 statue anđela koje su se nalazile ispod rake, vjerojatno Četvrto poglavlje usredotočeno je na stilsku analizu uz stupove-nosače škrinje, prokuratori su pohranili “in škrinje i pokušaj rekonstrucije prvotnog joj izgleda. Na camera suae Procuratorie”.35 To je 12. travnja 1455. godine početku se ističe da su dvije glavne vremenske odrednice posvjedočio osamdesetosmogodišnji zadarski građanin vezane uz škrinju dokumentirane: jedna se odnosi na Novak Milkov.36 vrijeme narudžbe kraljice Elizabete, a druga na restauraciju Na koncu ovoga poglavlja Meyer zaključuje da je škrinje koju su 1632. godine izveli zlatari Benedetto diplomatički temelj proučavanju škrinje Sv. Šimuna Libani iz Zadra i Constantin Piazzalonga iz Venecije, kada mnogo bogatiji no što je to slučaj kod većine umjetnina je škrinja navodno bila skraćena za četiri palca u širini i te epohe. tri palca u duljini, i kada su joj bili obnovljeni razdjelni Treći dio monografije posvećen je opisima pojedinih tordirani stupići s anđeoskim glavicama na vrhovima.40 prizora i iznošenju različitih ikonografskih tumačenja. Između te dvije odrednice stoji renesansni reljef u Autor je i u ovom poglavlju iskazao svu sustavnost svog unutrašnjosti škrinje, koji svojim arhitektonskim okvirom pristupa. Svakome reljefu on je dao skraćeno ime (npr. s kasetiranim svodom u perspektivi i raskošnim udvojenim Grabrelief, Tempelrelief ...), radi jednostavnijeg snalaženja stupovima ukrašenim girlandama, te osobito figuralikom čitatelja. Također, uz svaki reljef zabilježio je dimenzije, u skladno obrađenim medaljonima, odaje odlike visoke to jest, širinu i visinu reljefa u centimetrima. Nakon renesanse sjevernotalijanskih ili venecijanskih izvorišta. definiranja smještaja pojedinog reljefa i podrobnog opisa Taj renesansni reljef krase, osim ikonografske sheme njegova sadržaja, kako prikazanih figura, tako i arhitekture Prikazanja u Hramu, također i pojedinačne figure Sv. i ornamenata,37 Meyer navodi sva dotad objavljena Krševana, Sv. Anastazije, Sv. Donata i Sv. Zoila. Medaljoni tumačenja ikonografije reljefa, dakle, tumačenja Fondre, sadrže poprsja rimskih careva i carica, te antičkih filozofa, Farlatija i Bianchija. Svoj sud izriče tek kod nekih od reljefa, kao i prizor Kažnjavanje Marsije. Od izuzetne je važnosti primjerice kod onog na bočnoj strani škrinje s prikazom Meyerova analiza ovog reljefa, ne samo zbog toga što je broda u oluji. Tu se Meyer nije složio ni s Fondrom ni s on prvi autor koji je reljef ikonografski raščlanio, već i Farlatijem, koji su prethodno iznijeli mišljenja da prizor zbog toga što mu je našao stilski uzor, a to su kompozicije predstavlja točno određene legende vezane uz povijest poznatih medičejskih gema koje su se iz Firence širile svete relikvije, već zaključuje da je na tom reljefu moglo putem plaketa.41 Po Meyerovu mišljenju, ovaj reljef biti prikazano bilo koje svečevo čudo kojim on spašava kvalitetom nadilazi prosječne radove 16. stoljeća pa stoga brod u oluji, za što postoje brojne analogije u ikonografiji zahtjeva potpuniju analizu. Za dio reljefa koji predstavlja trečenta.38 Također, kod lijevog reljefa stražnje strane Prikazanje u Hramu ikonografski je predložak bio reljef krova škrinje, s prikazom grupe figura koje su smještene uz na prednjoj strani škrinje, ali ne doseže energičnost i škrinju u koju je položeno svečevo tijelo, a od kojih jedna monumentalnost uzora. Kao terminus ante quem za figura pada nauznak, Meyer ističe da se prizor nipošto ne nastanak renesansnog reljefa Meyer ovdje navodi 1571. može tumačiti kao kazna nad kraljicom Elizabetom zbog godinu, kada je škrinja bila prenesena u samostan krađe svečeva prsta, jer figura u kojoj Fondra i Farlati benediktinki Sv. Marije. prepoznaju kraljicu očito predstavlja mušku osobu. Meyer opširno analizira položaj i izgled ornamentalnih Meyer također napominje da plastičnost pojedinih okvira prizora i škrinje u cjelini, pretpostavljajući da neki reljefa nije ujednačena, to jest da je plošnost kod nekih nisu na izvornim mjestima, a primjerice za ornamentalni naglašenija, što bi moglo upućivati na različite majstore. rub s motivom iskucanih ljiljana na vrhu stražnje strane

krova misli da ne može biti izvoran. U 16. stoljeće Meyer autori koji su od onih najstarijih preuzeli podatak da je stoga datira, uz renesansni reljef u unutrašnjosti škrinje, škrinja u baroknoj restauraciji Libanija i Piazzalonge bila također i ornamentalnu traku s kružnim medaljonima skraćivana, već i da se škrinja drugačije otvarala, pa je koja se nalazi na vrhu stražnje strane, podno krova umjesto današnje čeone strane škrinje koja je nekad bila škrinje, a u 17. stoljeće datira kuglasta ispupčenja i fiksna, pri otvaranju pomicana stražnja strana krova, na glave kerubina sa stupovima koji razdvajaju prizore na čijoj su drvenoj površini prilikom restauracije otkrivene prednjoj strani škrinje, te rubne ornamentalne trake svojevrsne drvene šarke “na lastin rep”. Bilo bi presmjelo s motivom ljiljanova cvijeta na gornjem rubu krova izmišljati izvorni razmještaj reljefa isključivo na temelju rake. Naznake promjena u odnosu na pretpostavljeni tog podatka, ali sasvim je sigurno da reljefi koji su danas izvorni izgled škrinje Meyer vidi u naprasno prekinutim vidljivi na unutarnjoj strani čeone plohe škrinje kada trilobnim lukovima koji predstavljaju arhitektonski okvir se ona spusti, izvorno nisu mogli stajati tu već negdje pojedinim ikonografskim prizorima. Nakon iscrpne drugdje, budući da je ta ploha izvorno bila nepomična. rasprave o mogućim vidovima rekonstrukcije, Meyer I reljef Tome Martinova mogao je umetanjem poremetiti donosi tablicu koja pregledno prikazuje aktualne mjere taj izvorni razmještaj.43 i pretpostavljene izvorne mjere svih reljefnih ploča Posebnu pažnju Meyer je posvetio analogijama škrinje. Konačno, na temelju ove rekonstrukcije mjera, između stila škrinje i stila velikog talijanskog umjetnika reljefe dijeli u tri grupe po principu iste visine i širine. Giotta di Bondonea. Smatrao je da prizori na škrinji Također upozorava na zamjetne razlike među reljefima u pokazuju brojne sličnosti s Giottovim djelima, kako u tretmanu veličina figura i njihova odnosa prema pozadini fizionomijskim karakteristikama likova tako i u prikazu što se ponovno protivi jedinstvenosti cjeline, a znatnih arhitekture i ambijenta u cjelini. Ipak, na škrinji je veća razlika ima i u anatomijskim omjerima. Zbog sumnje da pažnja posvećena detaljima, pa tako površine gotovo su se reljefi na stražnjoj strani krova prvotno nalazili na podsjećaju na uzorke tkanina. Razlike su također nekom drugom mjestu, a i zbog različitih prikaza svečeve primjetne kad je riječ o kostimima prikazanim na škrinji. škrinje na pojedinim reljefima, Meyer postavlja pitanje je Ponegdje su oni tipični za talijanski trečento, a ponegdje je li škrinja izvorno bila pokrivena dvoslivnim krovom ili je prikazan ugarski nacionalni kostim. Kod scene Prikazanja bila zatvorena ravnom pločom. Činjenicu da je škrinja u u Hramu, povijesnoumjetnička rasprava o analogijama prizorima samih reljefa reducirano prikazana, dakle bez na čvršćem je tlu, jer je riječ o plastičnoj obradi Giottove krova, Meyer nije smatrao dokazom o izvornom obliku freske u Capelli dell’Arena u Padovi, s tom razlikom što se škrinje, jer je redukcija prikaza, primjerice arhitekture, na prizoru na škrinji mali Krist u potpunosti okreće majci. bila posve uobičajena u ikonografiji trečenta. Meyer Postoje još neke sitne razlike između ova dva prizora,44 ali navodi i jedan suprotan primjer iz renesansne umjetnosti: ukupno gledano, postignuta je najveća moguća sličnost, u crkvi San Agostino u San Gimignanu, Benedetto da ako se zanemare razlike u prirodi samog medija likovnog Maiano ponavlja identičan oblik sarkofaga u reljefnom izraza. Primjetna je razlika između tih dviju verzija iste ukrasu nadgrobnog spomenika (sarkofaga) koji je za ikonografske teme i u tome što je na škrinji pozadina reljefa tu crkvu učinio. Meyer je primijetio da na reljefima s u potpunosti ispunjena ornamentom, što Meyer smatra prikazom škrinje nigdje nema ni anđela koji su je, prema kasnijim dodatkom, a dio ornamenata, primjerice onaj u spomenutom izvoru, nosili. Umjesto anđela na srebrnim gornjem lijevom kutu ploče, uspoređuje s ornamentima reljefima su ponegdje stupovi, a ponegdje ni oni nisu na reljefnoj ploči s potpisom majstora Franje na poleđini prikazani, što bi moglo ukazivati na to da se majstor škrinje. Impostacija figura u prostoru i naglašenost crteža vodio reduktivnim pristupom prikazivanja škrinje u različita je kod pojedinih reljefa i ukazuje na prisutnost više više aspekata njene forme. Ipak, Meyeru se činilo da bi od jednog zlatara. Kao najdetaljnije obrađenu figuru na u prilog škrinji pokrivenoj ravnom plohom na vrhu, škrinji Meyer ističe figuru ležećeg sveca na prednjoj strani dakle izvornoj zamisli bez dvoslivnog krova, išlo i to krova škrinje. Konačno ipak zaključuje da je dvoslivni što se škrinja, kako mu se činilo, izvorno nije otvarala s krov izvorno rješenje, kako zbog nesimetrična tretmana prednje strane kao danas, jer iznad reljefa stražnje strane, ležeće figure sveca na krovu škrinje, koji je nelogičan kod osobito iznad reljefa desne bočne strane škrinje, uočava horizontalne položenosti sveca, tako i zbog trokutnih polja tragove prvotnih spojnica.42 Ta je Meyerova primjedba od s anžuvinskim grbovima koje drži izvornima. Te grbove izuzetnog značaja u svjetlu saznanja o izvornom izgledu Meyer uspoređuje s onima na kaležu koji se tada čuvao škrinje, proizašlih iz njene već spomenute posljednje u crkvi Sv. Šimuna u Zadru,45 kao i s onima na kopčama restauracije provedene 1987. i 1988. godine. Naime, koje se čuvaju u riznici katedrale u Aachenu.46 Ta trokutna ti su rezultati potvrdili ne samo da su bili u zabludi svi polja Meyer vremenski grupira zajedno s ležećom figurom

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

sveca, kao i s reljefima na bočnim stranama škrinje, iz crkve Sv. Frane u Dubrovniku. Tako uspoređuje Sv. na osnovi sličnih ornamenata. Meyer ističe da ležeću Josipa na reljefu Prikazanja u Hramu sa škrinje Sv. Šimuna figuru sveca nije moguće poistovjetiti s onom figurom s reljefnim poprsjem Sv. Petra na toj propovjedaonici, koju se, prema dokumentu navedenom u spominjanom a sve na temelju obrade fizionomija, draperija i kronološkom tabelarnom prikazu, 1514. godine obvezao proporcioniranja anatomija. Meyer ide tako daleko da načiniti zlatar Toma Martinov u pozlaćenu srebru, jer bi piše kako ga tijela apostola s dubrovačke propovjedaonice ovakav prikaz bio prearhaičan za početak 16. stoljeća. podsjećaju na tijela apostola s korske pregrade u crkvi Sv. U konačnom sažetku svega iznesenog u ovom poglavlju Marka u Veneciji, djelo braće dalle Masegne. Bogorodicu s Meyer ističe dvije glavne grupe reljefa, izuzevši one koje Djetetom na toj propovjedaonici on uspoređuje s reljefom je već prethodno datirao u 16. i 17. stoljeće. Mišljenja je u crkvi Sv. Krševana u Zadru koji prikazuje Bogorodicu da razlike između tih dviju grupa ne proizlaze iz razlike s Djetetom ili Sv. Anu s malom Bogorodicom, koji je u vremenu nastanka, već iz ruku različitih majstora. pripadao oltaru Sv. Ane u toj crkvi, a nastao je prije 1404. Najkvalitetnije reljefe, dakle sva tri reljefa prednje uzdužne godine. Također je sličan toj grupi reljef kojeg je gospodin strane škrinje (Grabrelief, Tempelrelief, Königrelief), sva Fabrovich poklonio tadašnjem muzeju u Sv. Donatu u tri reljefa stražnje strane krova škrinje (Bestrafungsrelief, Zadru.48 Prikazuje Krista iznad sarkofaga između Marije Meisterrelief, Fusswunderrelief), te reljef na lijevoj bočnoj i Ivana, a pronađen je u blizini “Seminario Greco”. Meyer strani škrinje s prikazom broda u oluji, Meyer je pripisao ga ocjenjuje također kao prosječan rad trečenta. Apostoli kvalitetnijem, izrazito giottesknom majstoru. Franji iz s dubrovačke propovjedaonice podsjećaju Meyera, dakle, Milana je tako pripisana inferiorna uloga, pa je on autor na tijela apostola u crkvi San Marco u Veneciji, djelo braće tek ležeće figure sveca, trokutnih isječaka bočnih strana dalle Masegne, a još više na njihov mramorni oltar u krova škrinje, te sva tri reljefa stražnje strane škrinje od crkvi San Francesco u Bologni. Bogorodicu s dubrovačke kojih središnji reljef nosi njegov potpis. Svi ostali reljefi propovjedaonice uspoređuje također sa sarkofagom Sv. stilski kolebaju između ove dvije grupe pokazujući Izidora u crkvi San Marco u Veneciji,49 koji se pripisuje sličnosti s oba stila. Filippu de Santiju, čije je vjerojatno najznačajnije djelo Peto poglavlje knjige je najznačajnije jer je tu autor sarkofag Beata Odorica Matiussija u Chiesi del Carmine pokušao dati konačnu ocjenu povijesnoumjetničkog zna- u Udinama,50 koji je tek fragmentarno očuvan, a bio je čaja škrinje, povlačeći paralele sa srodnim spomenicima dovršen 1322. godine. Sličnu ovom smjeru venecijanske u Italiji i Dalmaciji. Mislim da je to najproblematičniji plastike 14. stoljeća Meyer navodi i figuru ležećeg sveca na i najzahtjevniji dio istraživanja koji do danas nije u već spomenutom mramornom reljefu u Veneciji. Slične potpunosti iscrpljen, a nitko, osim A. Munk,47 nakon su također i reljefne figure Sv. Kristofora i Leonarda Meyera ga se nije temeljitije prihvatio. Meyer uviđa da iz 1377. godine koje su se, tvrdi Meyer, nalazile pored je škrinja u najbitnijim dijelovima talijanski rad i u tom tadašnjeg ulaza u Istituto di belle Arti na Canal Grande smislu ističe utjecaje sjeverne Italije. Majstori koji iz tih u Veneciji.51 Ipak, u odnosu na sva navedena djela iz krajeva dolaze u Dalmaciju prilagođavaju se prilikama Italije, oni najkvalitetniji, izrazito giotteskni reljefi na periferne sredine koja je sklonija arhaičnim rješenjima. škrinji Sv. Šimuna, bitno se razlikuju, štoviše, prema Tako djela kakva se u Dalmaciji javljaju u 15. stoljeću, u Meyerovu su mišljenju nadmoćni u kvaliteti. Navedenoj Italiji nastaju cijelo stoljeće ranije, osobito u arhitekturi. skupini talijanskih skulptura stilski su bliskiji reljefi U Dalmaciji je malo kamene skulpture 14. stoljeća, a ni Franje iz Milana, dakle oni koje je Meyer već ocijenio to malo često nije datirano sa sigurnošću. Iz sačuvanih manje kvalitetnim. Udine imaju još jedno djelo te epohe djela, prema Meyerovom mišljenju još isparava duh usporedivo sa škrinjom Sv. Šimuna, a ono se nalazi pod Giottove umjetnosti. Dvije su glavne struje utjecaja - one baroknim oltarom katedrale. Riječ je o mramornoj škrinji lombardske i venecijanske, a prenose ih Campionesi, te Sv. Hermagora i Fortunata na koju je, suprotno prvotnom umjetničke obitelji dalle Masegne i de Santi. Najčvršće planu, 1353. godine postavljen lik Beltranda, patrijarha su veze s venecijanskom plastikom, čiji su se utjecaji širili iz Akvileje.52 Slično kao na zadarskoj škrinji, ikonografija preko Friulija, još intenzivnije u 15. stoljeću. Meyer tu reljefa utemeljena je djelomično na povijesnim činje- spominje portal dominikanske crkve u Trogiru i lunetu nicama, a dijelom na legendama. Također je prisutan portala zadarske katedrale, u namjeri da pomoću tih dvaju, povijesni kostim i često naivnost prikaza. Sličnosti su ipak kvalitetom posve neujednačenih primjera, ilustrira kako samo u cjelini, a zadarski je majstor i u ovom slučaju nad- dalmatinska produkcija rijetko doseže razinu prosječne moćan. Udineški majstor ne komponira toliko slikarski, venecijanske kvalitete. Najvažnija djela usporediva s ne barata raščlanjenom arhitekturom, a niti ne grupira našom škrinjom, ističe Meyer, reljefi su propovjedaonice figure s vještinom. Autor sarkofaga iz Udina je nepoznat, a

3. Naslovna stranica Meyerove tiskane monografije (foto: M. Kovačević) Front page of Meyer’s printed monograph

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

Meyer smatra da nipošto nije identičan Filippu de Santiju, čije ruke Bergamo dobiva jedan raskošan srebrni ophodni koji već predstavlja zreliju fazu venecijanske plastike 13. križ. Umjetnost obrade plemenitih metala sigurno je stoljeća i koji oštrom, ali suhoparnom individualizacijom imala velikog utjecaja na kamenu plastiku i obratno, a u ostaje bliži Franji iz Milana nego giottesknim reljefima tom smislu se nudi jedno od najistaknutijih djela cijelog na zadarskoj škrinji. Taj je majstor vjerojatnije pripadao trečenta: veliki srebrni oltarni antependij u katedrali u glavnoj skupini lombardskih klesara-kamenara i graditelja Pistoji koji posuđuje dio svog reljefnog ukrasa, upravo - Campionesima. Pripadao im po rođenju ili ne, on stoji kod prizora Rođenja i Raspeća Kristova, neposredno s na sličnom stupnju razvoja kao Bonino da Campione i na propovjedaonice Giovannija Pisana, koja se nalazi u crkvi sličnom stupnju usporedivosti sa zadarskom škrinjom. San Andrea u istom gradu. Iz Lombardije, naglašava Meyer, odakle su Campionesi, Zadarska škrinja, mislio je Meyer, ima izravan potječe i dokumentima potvrđen autor zadarske škrinje, uzor u Giottovoj freski u kapeli Scrovegni u Padovi, Francesco da Milano.53 ali je naglasio da unatoč tome ne smijemo zaključiti Umjetnost Campionesa je pod utjecajem jednog da ju je Franjo iz Milana i osobno vidio. Predlaže da je Toskanca koji se rodio u Milanu, a to je Giovanni di objašnjenje u mogućim predlošcima, crtežima koji su Balduccio da Pisa, čija se umjetnost odlikuje giottesknim kružili u zlatarskim krugovima. Spomenuti srebrni oltar elementima. Autor je nadgrobnog spomenika Sv. Petra u Pistoji, djelo majstora Andree Ognabene,56 kvalitetom je Mučenika u crkvi San Eustorgio u Milanu,54 a moguće nadmoćan našoj škrinji. Tamo su figurama dane izrazito da su po njegovu nacrtu Campionesi izveli sarkofag Sv. individualizirane crte, dok su one na zadarskim reljefima Augustina u katedrali u Paviji.55 Meyer upozorava da reljef tek rijetko naglašene. Draperije su također kvalitetnije na lijevoj bočnoj strani škrinje Sv. Šimuna s prikazom bro- na tom toskanskom oltaru. U Toskani, kao i u cijeloj da u oluji ima sličnosti s posljednjim reljefom koji se nalazi srednjoj Italiji, ostaje u ovom smislu u 14. stoljeću još na desnom dijelu čeone strane milanskog spomenika, jako moćan uzor Giovannija Pisana, dok u sjevernoj Italiji gdje je prikazano čudo Sv. Petra u kojem on spašava brod odjek njegove umjetnosti nikad nije uzeo maha. Tamo u oluji. Kompozicija je skoro identična, jer, slično kao su se umjetnici više ugledali na Andreu Pisana, te, još u Zadru, brod i valovi ispunjavaju gotovo cijelu plohu. uvijek, na Giotta. Kao glavnu razliku između naše škrinje Sličnost bi bila i veća da nije razlike u materijalu. Meyer i i toskanskog zlatarstva Meyer ističe snažnu prisutnost u ovom slučaju giotteskne reljefe zadarske škrinje smatra slikarskog elementa, i također činjenicu da je arhitektura kvalitetnijima, a njihov autor u morfološkom smislu poka- u toskanskom zlatarstvu kulisa, a na zadarskoj škrinji očit zuje paralele sa stilom Giovannija di Balduccija, ostajući je pokušaj da se arhitektura perspektivno prikaže i da joj se ipak bliži Giottovu uzoru. Prikazi arhitekture kod reljefa da slikarsko značenje. Stil zadarske škrinje usporediv je sa u Paviji su slični onima na našoj škrinji: crkva u kojoj stilom još jednog zlatarskog djela, a to je oltar u katedrali je smještena relikvija Sv. Monike, majke Sv. Augustina, u Firenci,57 no, s obzirom na već prisutne utjecaje Andree arkade pod kojima Sv. Ambroz zaodijeva Sv. Augustina, Pisana, tamo je ta sličnost manje uočljiva. Majstori u a prije svega prikazi gradova Rima i Milana među kojima Pistoji vještiji su u svom poslu od Zadrana, uspijevaju su sveci, nude analogije zadarskim prikazima. To je bolje izvesti draperije i snažnije individualizirati lica. ono što razlikuje rad Campionesa od giottesknog rada Zbog utjecaja Giottove umjetnosti zadarska se škrinja, Pizanca G. di Balduccija. Meyer zaključuje da rad Franje po Meyerovu sudu, ne smije smatrati djelom toskanskog iz Milana ima Campionese za uzor, a za giotteskne reljefe zlatarstva, jer ona je ipak gornjotalijansko, lombardsko na zadarskoj škrinji uzor je G. di Balduccio. djelo, pod utjecajem Giotta i G. di Balduccija. Od Meyer se dotiče i teme putujućih majstora, imenujući lombardskog se zlatarstva malo sačuvalo, a najvažnije Bonina iz Milana, majstora za kojeg smatra da je usko djelo koje se može usporediti s našom škrinjom je, prema povezan sa svojim “istoimenjacima” u Veroni (spomenik Meyerovu mišljenju, djelo milanskog zlatara Borgina del Consignorio della Scala 1375.), Milanu i Cremoni. Pozza. Riječ je o oltaru-antependiju datiranom u 1357. Ovi Lombardijci Campione poznati su kao graditelji i godinu natpisom koji Meyer donosi gotovo u cijelosti.58 klesari, a ne kao zlatari. Ipak, skulptura i zlatarstvo usko Antependij se nalazi u katedrali San Giovanni u Monzi su povezani, što posvjedočuju primjeri graditelja koji i sastoji se od šesnaest pravokutnih ploča koje prikazuju su u 14. i 15. stoljeću bili obučeni kao zlatari, te također život Sv. Ivana Krstitelja.59 Meyer drži da je antependij u kasnije brojni renesansni primjeri. Kao primjer Meyer likovnom pogledu slabije kvalitete od zadarske škrinje, navodi majstora koji radi na sjevernom portalu crkve Sv. ali, u usporedbi s toskanskim djelima, umnogome joj je Marije u Bergamu, Andriola de Bianchija, koji se pojavio sličniji, osobito kad je riječ o tretiranju krajolika unutar kao sljedbenik Campionesa Giovannija 1398. godine, a od cjelokupne kompozicije. Ipak, u tehničkom smislu razlike

su znatne i tu se ne može ciljati na istu školu. Majstor pale nesklonost pokrenutosti mase, kao i loše proporcioniranje, u Monzi je, smatra Meyer, bez sumnje Lombardijac,60 kao osobito kod preuskih ramena. U cjelini je ipak primjetna i njegov suvremenik Andriolo de Bianchi, majstor već razlika. Moglo bi se reći, ističe Meyer, da dubrovačka spomenutog srebrnog raspela iz Bergama koje je datirano umjetnina pokazuje izrazit pečat zlatarskoga rada. 1389.-1392. godine. Međutim, kada usporedimo ova dva Detaljiziranje je finije, ali manje djelotvorno. Zadarski djela, čini nam se da ih dijeli čitavo stoljeće - figure na pali majstor više pažnje poklanja plastičnosti, a dubrovački iz Monze djeluju nedefinirano i nespretno. U usporedbi, preciznosti, primjerice, kod obrade kose. Osim toga, pak, s Arcom degli Innocenti u crkvi San Ambrogio u Meyer uočava da su ornamenti na dubrovačkom kipu Milanu, srebrnom škrinjom koja je dimenzijama manja rađeni pretežno tehnikom granulacije, što nije slučaj sa od zadarske, a prikazuje scene Kristove mladosti, i zadarskom škrinjom. također je gotičkog stila, ali koji već odgovara zrelom 15. Osim navedenih monumentalnijih djela, Meyer do- stoljeću, naša zadarska škrinja ima manje renesansnih nosi i usporedbe s nekim produktima zlatarstva manjih elemenata i manje je plastična. Usporedbe su ipak moguće dimenzija, koje naziva crkvenim posuđem. Započevši sa kod fizionomija lica, nabora draperije i samih kostima. zlatarskim radovima u zadarskoj katedralnoj riznici, on Sličnost je najveća kod onih dijelova zadarske škrinje koji upozorava da je njen inventar javnost imala priliku upoznati se doimaju kasnijima u odnosu na one najkvalitetnije, a to na bečkoj izložbi crkvenih umjetničkih proizvoda 1887. su oni koje Meyer pripisuje Franji iz Milana. godine. Također navodi da postoji i službeni ilustrirani Meyer je mišljenja da se moramo zadovoljiti ovakvim, katalog ove izložbe s posebnim dijelom posvećenim tek općim analogijama, jer je zadarska škrinja već oblikom metalnim predmetima, tiskan iste godine u Beču. i dimenzijama preosobita da bi imala brojne analogije. Prvo u nizu djela za komparaciju je škrinjica-relikvijar Sama Dalmacija, u vrijeme izrade škrinje koja je nastala Sv. Krševana, uz koju navodi autore koji su o njoj kao posljedica kraljevskog zavjeta, nije imala socijalno- pisali, kao i natpis, no s pogreškom u prijepisu godine - političku podlogu za tako velike zadaće zlatarstva. Doista, navedena je 1316. umjesto 1326. godine.63 Nakon opisa u Dalmaciji nema niti jednog djela približnih dimenzija, predmeta, Meyer zaključuje da iako se radi o umjetnini a i s drugim djelima gotičkog zlatarstva u Dalmaciji koja je stilski na sličnom stupnju razvoja kao i škrinja Sv. škrinja je teško usporediva. Neke sličnosti Meyer vidi u Šimuna, u duktusu linija i u cjelokupnom dojmu ostaje oltarnim palama u Kotoru,61 i u tamošnjem relikvijaru još vrlo naglašen bizantizirajući element. Ipak, drži ju glave Sv. Tripuna.62 Uspoređuje škrinju i s oltarnom prvim značajnim korakom u trečentističkom zlatarstvu palom u Krku, istaknuvši da je i ona, kao i škrinja, doži- Dalmacije u pravcu one zrelosti koju pokazuje škrinja Sv. vjela kasniju restauraciju, u ovom slučaju 1712. godine. Šimuna, a osobite sličnosti u odnosu na monumentalnu U vezu s kraljicom Elizabetom bi se, po njegovom škrinju vidi kod ornamentalnih traka koje obrubljuju mišljenju, mogla dovesti još i mala škrinjica Sv. Kristofora sve plohe škrinjice. Istome vremenu kao i škrinjica Sv. u rapskoj katedrali. Iako ona po Eitelbergerovoj analizi, Krševana pripada i bista-relikvijar Sv. Marije Magdalene. zbog antikizirajućih elemenata u kostimima i tipovima, S obzirom na dataciju i na činjenicu da se na natpisima može biti datirana najkasnije u 13. stoljeće, Meyer uz obaju predmeta pojavljuje ime Vučine Martinušića, bilo rezervu naglašava, budući da mu osobno istraživanje bi očekivano da su oba djela proizvodi iste radionice. nije bilo moguće, da su možda neki stariji dijelovi Ipak, stilske su razlike očite, kako u odnosu na škrinjicu, škrinjice bili arhaično oponašani. Pala iz Kotora je kao i tako i u odnosu na škrinju Sv. Šimuna. Slične su razlike zadarska škrinja, djelo više razdoblja, nastajala od kraja i u odnosu na poprsja Sv. Marte i Sv. Katarine iz riznice 13. stoljeća do renesanse, dok pala iz Krka u raskošnoj samostana Sv. Marije benediktinki. Nešto je drugačija arhitekturi s nišama, tornjevima i zabatima odražava situacija sa srebrnim poprsjem Sv. Nikole iz Barija, kod venecijansku gotiku 15. stoljeća, i stoga je zrelije djelo od kojega su kosa i oči življe obrađene, pa onda i samo škrinje, na koju može podsjećati tek motivom lozice u poprsje lakše može biti dovedeno u vezu s fizionomijama svom ornamentalnom ukrasu. Lutkaste figure krčke pale na škrinji Sv. Šimuna. Meyer tu napominje da u ovu su zapravo arhaične u odnosu na vrijeme nastanka. Još grupu pripada, kao najbrižljivije obrađeno djelo, srebrna jedno djelo većih dimenzija, srebrna statua Sv. Vlaha iz bista Sv. Hermagora u katedrali u Gorici datirana 1340. Dubrovnika, također je djelo više epoha, od kraja trečenta godinom,64 koja najneposrednije sliči glavi Sv. Vlaha do renesanse. Najstariji dio pripada trečentu, i stoga mora (Blaža) u Dubrovniku. Još je zrelijih odlika lijepi križ biti već u vanjskom suočenju povezan s ležećom figurom koji je u spomenutom katalogu bečke izložbe naveden Sv. Šimuna na prednjoj strani krova zadarske škrinje. pod brojem 1181. Sljedeće mjesto u ovom nizu zauzima Arhaična crta je karakteristična za oba rada, prije svega relikvijar glave Sv. Lovre iz katedrale u Dubrovniku s,

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

piše Meyer, dotad neprimijećenim natpisom koji otkriva osim što primjećuje da autorstvo te umjetnine govori u ime majstora (Meister Gulermus me fecit a(nno) domini prilog raznorodnosti utjecaja prisutnih u Zadru. S ovom MCCCXLVIIII).65 Figurativni ukras ovog relikvijara bistom uspoređuje pak relikvijar ruke Sv. Donata i onaj u obliku polukugle, koji se svodi na prikaz četiriju Sv. Agapita u crkvi zadarskih benediktinki. Kod pastorala evanđelista, teško može biti usporediv sa zadarskom nadbiskupa Valaressa koje je djelo zrelog 15. stoljeća, škrinjom, ali njegovi su ornamenti puno bliskiji škrinji Meyer ističe da je riječ o djelu bogatom figuralnim nego na ijednom od dosad spomenutih djela. Fino prikazima koji nisu brižljivo obrađeni. U spomenutom cizelirani lisnati ornamenti slični su onima na plaštu Sv. katalogu bečke izložbe crkvenih predmeta pastoral Šimuna, te kod Prikazanja u Hramu, ili pak na polju s je označen kao talijansko djelo, a Meyer ga preciznije potpisom Franje iz Milana. Slično je tretiran ornament smješta ciljajući na venecijansko zlatarstvo, upozorivši na relikvijaru Sv. Ursule i na onome Sv. Augustina u da je i sam nadbiskup Valaresso bio kanonik u Trevisu. dubrovačkoj katedralnoj riznici, a još sličnije lisni ukras Sličan je, ali iz nešto kasnijeg vremena, najbogatiji od relikvijara noge Sv. Vlaha (Blaža) u Franjevačkom gotičkih kaleža, onaj u crkvi Sv. Frane u Zadru, a i jedan samostanu u Dubrovniku, koji je naturalističnije obrade od kaleža iz splitske stolnice. U nizu zanimljivih analogija nego kod relikvijara noge Sv. Pankracija u dubrovačkoj je i ona s pastoralom nadbiskupa Pritića u katedrali u katedrali s natpisom (questa reliquia fecit fieri Rube Hvaru. Na tom pastoralu su figure smještene u niše, a niše de Menzi). Još bliskiji raki Sv. Šimuna, ističe Meyer, imaju stupove poput onih koje je na škrinji Sv. Šimuna relikvijar je prsta Sv. Ivana Krstitelja iz riznice zadarske obnovio venecijanski majstor Constantin Piazzalonga katedrale. Uočava da je ruka u prirodnoj veličini, te da 1632., što Meyeru daje ideju da su možda ti stupovi ipak počiva na podnožju kojeg nose lavlje šape i koje je s ranije obnovljeni. Na koncu su spomenute i korske klupe rukavom spojeno jednim frizom s dijelom graviranim, koje su uz kamenu plastiku pogodne za komparacije sa a dijelom emajliranim životinjskim ornamentom. Rukav zlatarskim produktima. Istaknuo je da su, od onih na je ukrašen biljnim ukrasom s lozicom koja podsjeća na Cresu, Rabu, Hvaru, Lopudu, te onih u Zadru i Trogiru, onu sa škrinjice Sv. Krševana. Još je važniji reljefni ukras najstarije korske klupe one u zadarskih franjevaca, koje su podnožja na kojem je šest polufigura Krista i svetaca u rad Giovannija di Borgosansepolcra, Toskanca koji je bio nišama, koji također može biti uspoređen sa škrinjom civis et habitator Venetiarum. Sv. Šimuna, ali ipak je riječ o oštrije lomljenim oblicima, Nakon ove opsežne potrage za analogijama, Meyer koji u svom lisnom ornamentu pokazuju analogije s zaključuje da je u umjetnosti 15. stoljeća u Dalmaciji lisnim ornamentom škrinje Sv. Šimuna, baš kao i ruka- ključnu ulogu imao utjecaj Venecije, dok su se u 14. relikvijar Sv. Krševana iz iste riznice. Meyer upozorava da stoljeću utjecaji širili i iz Friulija, Lombardije i Toskane. je potonji relikvijar, urešen dvama emajliranim prikazima No ističe da je zlatarstvo zadarskih radionica utjecalo na Sv. Krševana, datiran u kraj 14. stoljeća, što potkrepljuje i majstora škrinje, što je rezultiralo specifičnim umjetničkim povijesni podatak da se 1383. godine na ovom relikvijaru izrazom. U tom smislu upozorava da izvori kriju brojne polagala zakletva vjernosti kraljevskom ugarskom paru.66 zadarske zlatare još nepoznata imena. Oni su u 15. stoljeću Stoga Meyer predlaže da je taj antropomorfni relikvijar imali svoj ceh, kojemu su 1487. godine statutom određene nastao malo ranije ili istovremeno sa škrinjom Sv. privilegije, “scuolu” u crkvi Sv. Stjepana, koja će kasnije Šimuna. Ne poznavajući podatak o majstorima Melši i udomiti najznačajnije djelo njihove umjetnosti. Meyer Radoslavu iz Kotora od kojih je 1367. godine naručen, konačno spominje da je tadašnja zadarska ulica “del Teatro” Meyer piše o relikvijaru-poprsju Sv. Fausta (napominje da u srednjem vijeku nosila ime “degli Orefici”. Samu škrinju ga Eitelberger navodi kao relikvijar Sv. Dimitrija, a danas Sv. Šimuna, predmet ove vrijedne monografske studije, je poznat kao relikvijar Sv. Silvestra). On bistu uspoređuje autor smatra organski vezanom uz povijest svoje zemlje i sa spomenutim relikvijarom-bistom Sv. Marije Magdalene umjetničkim simbolom njenog nacionalnog života. koja je nastala sedam desetljeća ranije (Meyer po godini Najvažniji su Meyerovi doprinosi, bez sumnje, prepo- navedenoj na pripadajućoj mitri ove biste datira čitavo znavanje predloška za reljef Prikazanja u Hramu u Giottovoj djelo u 1402. godinu, smatrajući da je ta godina zacijelo freski u kapeli Scrovegni u Padovi, zatim usporedba reljefa terminus ante quem), ali također primjećuje da zrelije Brod u oluji na bočnoj strani škrinje Sv. Šimuna sa srodnim odlike pokazuju kvadrilobi na mitri i prsima s prikazima na arki Sv. Petra Mučenika u Milanu, djelu Giovannija di Krunjenja Marijinog i oni s Uskrsnuća, kao i friz sa Balducija, te analiza renesansnog reljefa u unutrašnjosti zoomorfnim motivima na donjem rubu mitre. Poprsje- škrinje. Upravo ti primjeri pokazuju svu ozbiljnost relikvijar Bogorodice venecijanskog zlatara Kristofora Meyerove metode. U prvom slučaju, on ne zaključuje na de Rochisa Meyer ne uspoređuje detaljnije sa škrinjom, prečac da je majstor zadarske škrinje vidio spomenuta

djela talijanskih majstora, već upozorava da se vjerojatno predstavlja jedan od ključnih radova koji su se bavili radilo o ugledanju na predloške koji su se razmjenjivali u gotičkim zlatarstvom u Dalmaciji. Na neki način, upravo umjetničkim krugovima. Svu snagu svoje stručnosti Meyer tu, u tom nekad prenategnutom povlačenju paralela, Meyer pokazuje i kada uz ikonografsku analizu renesansnog re- je ipak pokazao svu širinu svoje vještine. Ako i nije uspio ljefa precizno određuje stilske uzore, ponovno ciljajući na u svojoj znanstvenoj misiji, on je utro put ka cilju kojem posredno prenošenje stilskih oblika. Dosljedna sustavnost će se, nadam se, naša povijest umjetnosti, kada je u pitanju Meyerova pristupa ogleda se i u pokušaju rekonstrukcije škrinja Sv. Šimuna kao kapitalno djelo srednjovjekovnog prvotnog rasporeda reljefa na škrinji - precizna mjerenja zlatarstva Dalmacije, u budućnosti još više približiti. i dosjetljive primjedbe daju dodatnu težinu ozbiljnosti Konačno, i sam je napisao da je upravo to i cilj koji njegovih promišljanja. Njegove obrade pojedinih umjet- nameće svojoj studiji. Upravo takve komparativne studije, ničkih predmeta mogli bismo nazvati kataloškim obradama kako s djelima zlatarstva tako i s djelima trečentističke koje su na razini moderne povijesnoumjetničke znanstvene skulpture, jesu ono što još uvijek nedostaje vrednovanju metode. Između ostalog, Meyer nam je otkrio i postojanje ovog spomenika. Primjerice, niti više od stoljeća nakon jedne vrijedne publikacije o kojoj nema drugog spomena objave Meyerove knjige, škrinja Sv. Šimuna nije temeljitije u našoj povijesti umjetnosti. Riječ je o katalogu izložbe komparativno analizirana u odnosu prema antependiju koja je potkraj 19. stoljeća održana u Beču, a na koju su, iz Monze, koji doista pokazuje izrazite sličnosti sa od zadarskih zlatarskih umjetničkih predmeta, “putovali” zadarskom škrinjom, ponajviše u pogledu oblikovanja primjerice bista-relikvijar Sv. Marije Magdalene, bista- prostora na pojedinim reljefima, čemu bi možda trebalo relikvijar Sv. Marte, škrinjica-relikvijar Sv. Krševana, ruka- tražiti razloge u milanskom podrijetlu majstorâ koji su relikvijar Sv. Donata, Valaressov pastoral i kalež iz riznice ta dva djela potpisali, te u tamošnjim povijesnim vrelima samostana Sv. Frane. Ako je suditi po brojevima koje su potražiti Franju iz Milana kao eventualnog učenika te umjetnine imale u katalogu te izložbe i ako ti brojevi Borgina de Putea. U tom svjetlu ponavljamo da je Meyer odgovaraju stvarnom broju tamo izloženih eksponata, riječ istaknuo kako zadarski povijesni izvori kriju brojna još je bila o raskošnom postavu s vrijednim katalogom kojemu nepoznata imena domaćih zlatara, što se doista pokazalo bi vrijedilo ući u trag.67 točnim, budući da nam je danas, samo iz povijesnih Preostaje samo zaključiti da usprkos rijetkim manj- vrela 14. stoljeća, poznato preko stotinu imena zadarskih kavostima, kao što su poneka nametanja u traženju zlatara.68 Neka i ovaj članak, kao podsjetnik na metodu analogija i inzistiranje na komparacijama, osobito kad je i dragocjen doprinos jednog vrijednog povjesničara riječ o paralelama koje je autor povlačio između zadarske umjetnosti, pridonese budućim istraživanjima. škrinje i djela dalmatinskog zlatarstva, ova monografija

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

Bilješke

1 MEYER, A. G., 1893. umjetnost i obrt u Budimpešti 1893. godine. “The V&A version 2 MEYER, A. G., 1894. shown here is an electrotype copy made by Royal Hungarian Museum of Industrial Art, Budapest in 1893.” Iz potonjeg bi se 3 Tullio Erber je zadarski povjesničar, inače Talijan njemačkog moglo zaključiti da je londonska kopija upravo ona kojom se za podrijetla. Poznati su njegovi znanstveni prilozi poznavanju proučavanje škrinje služio A. G. Meyer (http://collections.vam. povijesti gimnazije u Zadru i zadarskih Arbanasa. Vidi: RAUKAR, ac.uk/item/O117907/electrotype-shrine/). T. - PETRICIOLI, I. - ŠVELEC, F. - PERIČIĆ. Š., 1987., 308, 407, 493, 576-579. 15 BRUNELLI, V., 1898., 115-115’. 4 U knjizi su bilješke smještene na dnu pojedinih stranica u vidu 16 FONDRA, L., 1855. fusnota. 17 Meyer u bilješci navodi detalje o izdanju Fondrina spisa, to jest 5 No, ispred naslova je ovdje naznačen broj šest pisan rimskim naslov, godinu izdanja, ime tiskare, kao i to da je C. F. Bianchi brojkama. Na poleđini tog papira nalazi se prijepis zavjetnog imenovan izdavačem u posveti nadbiskupu mons. Giuseppeu natpisa kraljice Elizabete Kotromanić i potpisa zlatara Franje iz Godeassiju. Fondrin životopis u knjizi potpisao je G. Ferrari Milana sa središnjeg polja stražnje strane škrinje Sv. Šimuna. Cupilli koji je također sudjelovao u dodacima Fondrinu tekstu. Meyer napominje da neke dopune povijesti crkve Sv. Šime, koju 6 Već 1898. godine V. Brunelli je objavio kratak prikaz Meyerove je također sastavio Ferrari Cupilli, donosi i C. F. Bianchi u knjizi monografije, te ukazao na nužnost njezina prijevoda s mađarskog “Zara Cristiana”. na talijanski jezik koji bi kod Zadrana trebao pobuditi veći interes za povijesnu i umjetničku vrijednost škrinje Sv. Šimuna. Vidi: 18 FARLATI, D., 1775. BRUNELLI, V., 1898., 115-115’; KOVAČEVIĆ, M., 2010., 1108. 19 VLADIMIROVICH, L., 1765. 7 JELIĆ, L., 1901., 161-162. 20 PARMA, G., 1819. 8 TRAVASINI, L. (BERSA, G.), 1923. 21 SCOPINICH, G., 1836. Meyer spominje i još neke teološke spise 9 CECCHELLI, C., 1932., 115. koji se dotiču kulta Sv. Šimuna, a ne same zadarske škrinje. 10 PRAGA, G., 1930., 211. 22 EITELBERGER VON EDELBERG, R., 1861. 11 JELIĆ, L., 1903., passim. 23 JACKSON, T. G., 1887. 12 PETRICIOLI, I., 1983., 31. 24 DAMJANOV, J. - RADULIĆ, K. - BRAJEVIĆ, D. - 13 Skraćeni “prijevod” temeljim na rukopisu pisanom njemačkim MANASTERIOTTI, V. - LISINSKI, H., 1967., 257. jezikom koji je ipak izvorniji tekst u odnosu na tiskani tekst 25 Riznica dubrovačke katedrale i danas posjeduje relikvije Sv. mađarskog prijevoda, mada se, kao što je već istaknuto, u Šimuna. Pohranjene su u dva relikvijara. Moćnik glave Sv. sadržajnom smislu od njega ne razlikuje. Nešto manje detaljan Šimuna Bogoprimca bio je zabilježen već u prvom imovniku osvrt na najznačajnije dijelove sadržaja monografije uvrstila sam katedrale sastavljenom 1335. godine, dok se drugi moćnik, onaj u katalošku jedinicu o škrinji Sv. Šimuna u doktorskoj disertaciji svečeve ruke, iste godine navodi u popisu moćnika Sv. Stjepana posvećenoj umjetničkoj obradi plemenitih metala u Zadru u 14. na Pustijerni. (LUPIS, V. B., 2003., 243, 289). stoljeću. Vidi: KOVAČEVIĆ, M., 2010.; 1071, 1072, 1075, 1076, 26 U Meyerovu tekstu S. Simeone Maggiore. 1080, 1085, 1091, 1094, 1097, 1101-1108. 27 Vidi: WOLTERS, W., 1976., 152-153; WOLTERS, W., 1976a., 14 L. Jelić navodi da je jedna kopija tada bila načinjena i za bečki table 34, 38, 39; SEYMOUR, C., 1976., 193-200. Muzej za umjetnost i obrt (JELIĆ, L., 1901., 161-162). Dana 22. 28 U novije vrijeme pojavilo se i zanimljivo tumačenje C. Seymoura studenog 2005. godine, kao rezultat dugogodišnjeg zalaganja koji drži da su sarkofag s početka 12. stoljeća i natpisna ploča gospođe Flore Turner, kulturnog atašea pri Hrvatskoj ambasadi iz 1317. godine, koji danas čine dio kenotafa Sv. Šimuna u crkvi u Londonu, jedna je kopija škrinje Sv. Šimuna izložena u tada San Simeone Grande u Veneciji, podrijetlom iz zadarske crkve Sv. novootvorenoj galeriji Victoria & Albert Museuma u Londonu, Marije Velike, te da se prorokova relikvija izvorno čuvala u tom najvećeg svjetskog muzeja za umjetnost i obrt (Sacred Silver sarkofagu. (SEYMOUR, C., 1976.). and Stained Glass Gallery at the Victoria & Albert Museum). Na internetskim stranicama Hrvatske ambasade u Londonu i 29 O kultu Sv. Šime u Zadru prije narudžbe srebrne škrinje zorno londonskog muzeja na kojima su dostupne informacije o tom svjedoče i romaničke freske u crkvi Sv. Petra Starog, na kojima događaju i o kopiji škrinje izloženoj u spomenutom muzeju, se javlja natpisom identificiran svečev lik. O tim freskama i svoj nalazimo kontradiktorne podatke. Ponegdje stoji da je ta kopija relevantnoj literaturi o njima vidi u: KATALOG, 2006., 77-79 načinjena za Victoria & Albert Museum koji ju posjeduje od 1894. (Emil Hilje, kat. br. 009). godine, te da ju je načinila britanska tvrtka “Elkington”. “The 30 Meyer kameni sarkofag naziva mramornim - Marmorsarcophag, Shrine, which was made for the Museum by the British company (MEYER, A. G., 1893., 31.), pa vjerojatno misli na onaj Elkington, has been owned by the Museum since 1894, but it has venecijanski, budući da je zadarski kameni sarkofag u kojem se been included in the permanent display only now” (http://uk.mfa. čuvalo svečevo tijelo do 17. stoljeća kada je preneseno u srebrnu hr/?mh=41&mv=164&id=946). Drugdje, pak, stoji da je kopiju raku, načinjen od vapnenca. O zadarskom sarkofagu vidi: izloženu u muzeju dao načiniti mađarski Kraljevski muzej za KATALOG, 2008., 185 (Emil Hilje, kat. br. 071).

31 Opširnije o povijesti odnosa između relikvije Sv. Šimuna i srebrne je opovrgnuto rezultatima istraživanja provedenih prilikom njene škrinje, te općenito o povijesti škrinje vidi: PETRICIOLI, I., restauracije koncem osamdesetih godina 20. stoljeća, koji dosad 1966., 206-207; PETRICIOLI, I., 1983.; KOVAČEVIĆ, M., 2010., nažalost nisu objavljeni. Ti su rezultati potvrdili da su dimenzije 1069-1074. drvene škrinje na koju je srebrna oplata prikucana izvorne. Više o 32 “1385-Silberne Weihgaben für die Arca von einer gewissen Mara tome: VEŽIĆ, P., 2005.; KOVAČEVIĆ, M., 2010., 1072-1073. de Menze aus Ragusa Gattin des Zaratiners Cressio de Varicassis, 41 O podrijetlu predložaka za navedena poprsja u medaljonima gestiftet. (Fondra, Zusätze S. 140.)” (MEYER, A. G., 1893., 42). na reljefu Tome Martinova u novije su vrijeme pisali Radoslav 33 Dokumenti koje spominje Fondra još postoje u spisima zadarskih Tomić i Stanko Kokole. (TOMIĆ, R., 2005.; KOKOLE, S., 2008.). bilježnika. Vidi: KATALOG, 2004., 107. (Nikola Jakšić, kat. br. 42 Meyer napominje da je to primijetio već spomenuti gospodin 038); KOVAČEVIĆ, M., 2010., 470, 1120. Radišić, direktor Muzeja za umjetnost i obrt u Budimpešti. 34 Taj je podatak Fondra pronašao u spisima zadarskog bilježnika 43 VEŽIĆ, P., 2005.; KOVAČEVIĆ, M., 2010., 1020-1021. Articutiusa de Rivignano. (FONDRA, L., 1855.). 44 Zanimljiva je razlika u prikazu stupova ciborija, što je uočio I. 35 “Mentre erano attese a Zara le regine, precorse una voce, ch’ Petricioli. (PETRICIOLI, I., 1983., 14). Na zadarskom su prikazu, Elisabetta avesse pensiero di riportar seco in Ungheria la reliquia naime, stupovi ciborija ukrašeni rombovima, po čemu se taj e l’ arca del Santo; penetrò il sospetto, portato dalla fama, nell’ ciborij može usporediti s gotičkim ciborijem zadarske katedrale. animo de’ Zaratini, ne’ senza fondamento, perchè era nota la 45 Riječ je o kaležu za koji se dosad uglavnom mislilo da je dar divozione singolare della regina verso la reliquia stessa, ed era kraljice Elizabete Kotromanić oltaru u kapeli Sv. Šimuna na solita Elisabetta, al costume de’ grandi, cercare anzi tutto le proprie kojem je bio izložen svečev relikvijar. Danas se čuva u okviru soddisfazioni. Levarono per tanto gli angeli d’ argento dall’ altare, Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru. Vidi: KATALOG, per soltrarli alla osservazione, ed in consequenza al rischio, e li 2004., 120-122 (Nikola Jakšić, kat. br. 040). nascosero nella camera de’ Procuratori. Così attestano i testimonii 46 O kopčama vidi: PETRICIOLI, I., 1983., 23, 25, 29. Opširnije esaminati comme dicemmo di sopra, nel 1455:1455. Indictione III o Ugarskoj kapeli u aachenskoj crkvi, navedenim kopčama, die 12 mensis aprilis. Novachus de Milco, civis Jadrae, annorum kaležima i drugim srodnim darovima koji se u njoj čuvaju vidi u: 88, prout asseruit, monitus, juratus, et diligenter examinatus LEPIE, H. - MINKENBERG, G., 1995., 82-88. super praedictis, cum sacramento dixit. Vere recordari qualiter jampluribus annis Procuratores dictae arcae eligebantur per 47 Opširnije u: MUNK, A., 2003., 205-227.; KOVAČEVIĆ, M., Consilium Nobilium Jadrae, et quod nemo alius se impedibat de 2010., 1115-1116. dicta arca, nisi ipsi, et domini Rectores, sive Comites Jadrae, qui 48 Posljednja dva spomenuta reljefa pripisuju se danas Pavlu iz pro tempore erant; et plus dixit recordari quod de anno 1380, vel Sulmone. (PETRICIOLI, I., 1980., 252-265.; PETRICIOLI, I., circa, quo tempore serenissima regina Ungariae venit Jadram, 1985., 83-85). pro accipiendo corpus sancti Simeonis cum arca argentea, nobiles 49 O tom sarkofagu vidi: WOLTERS, W., 1976., 189-190 ; WOLTERS, Jadrae acceperunt quattuor angelos argenteos, qui erant sub arca W., 1976a., table 310, 315-319. ipsa ubi vel penes quam nunc (1455) est corpus sancti Simeonis, 50 O tom djelu vidi: WOLTERS, W., 1976., 157-159; WOLTERS, W., et illos reposerunt in camera suae Procuratoriae.” (FONDRA, L., 1976a., table 61-67, 70-75. 1855., 123, 124; MEYER, A. G., 1893., 39; MEYER, A. G., 1894., 16). Važno je istaknuti da se formulacija qui erant sub arca ipsa 51 Nisam uspjela utvrditi o kojim je skulpturama riječ. ubi vel penes quam nunc est corpus sancti Simeonis prevodi kao 52 O tom djelu vidi: WOLTERS, W., 1976., 185-186; WOLTERS, W., “koji bijahu pod škrinjom u kojoj ili pri kojoj (kod koje) je sad 1976a., table 266-271. tijelo Sv. Šimuna”. Iz tog prijevoda također proizlazi da u vrijeme 53 I u rukopisu (str. 145) i u knjizi (str. 53) se umjesto imena Franje iz sastavljanja ovog dokumenta tijelo svetog proroka nije bilo čuvano Milana u ovoj rečenici greškom navodi ime Francesco di Simone. u srebrnoj već u kamenoj škrinji (sarkofagu) koji se doista nalazio 54 Meyer napominje da je njegova djela popisao u svojoj knjizi pri odnosno kod (pored) srebrne škrinje. Srdačno zahvaljujem Lombardische Denkmaler des XIV Jahrhunderts etc, Stuttgart kolegici Lindi Mijić s Odjela za klasičnu filologiju Sveučilišta u 1893., i Studien zur Geschichte der oberitalienischen Plastic im Zadru na prijevodu ključnih dijelova ovog dokumenta. Trecento u “Repertorium für Kunstwissenschaft”, XVII 1894. 36 Novak Milkov potječe iz imućne porodice zadarskih bojadisara 55 Opširnije o Giovanniju di Balducciju, njegovim djelima i Milkovića. (T. RAUKAR, T., 1977., 135., 241). relevantnoj literaturi vidi u: POPE-HENNESSY, J., 2000., 118- 37 Primjećujem, ipak, da kod opisa reljefa s prikazom kraljice 121., 254-255. Elizabete i njenih kćeri koje daruju škrinju Sv. Šimunu, Meyer 56 O pali iz Pistoje vidi: VENTURI, A., 1906., 948; ROSSI, F., 1974., propušta uočiti jajoliku formu u tjemenu luka koji uokviruje 17; LIGHTBOWN, R. W., 1987., 61, 62-63, prizor. O značaju tog motiva vidi: BELAMARIĆ., J., 1992. 57 Opširnije o firentinskom oltaru vidi: GIUSTI, A., 2000., 116-118.; 38 I. Petricioli podržava takvo tumačenje ističući da je Meyer prvi THE OPERA ..., 2000., 119-122. koji je to primijetio. (PETRICIOLI, I., 1983., 19.). 58 “+MCCCL Hoc opus fuit inceptum et finitum est M.CCC.LVII. et 39 BRUNELLI, V., 1908., 125-125. Tu je natpis objavljen s greškama, a in presenti altari collocatum estitit die XXVIIII mensis augusti dicti u potpunosti ga donosi I. Petricioli. (PETRICIOLI, I., 1983., 22.) anni scilicet in festo decolationis Baptiste Johannis per discretum 40 Dvojici zlatara često je u literaturi pripisivano tobožnje skraćivanje virum magistrum Borginum de Puteo civitatis Mediolani aurificem škrinje, koje su prihvatili gotovo svi autori koji su o njoj pisali, no ono propria manu sua etc.” (MEYER, A. G., 1893., 157).

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

59 Antependij iz Monze slabo je zastupljen u povijesnoumjetničkoj 64 Meyer donosi i natpis s te biste: “Dominus Bertrandus Dei gracia literaturi. Tako čak ni monumentalna “Enciclopedia dell’ Patriarcha Aquislegensis fecit fieri hoc opus anno domini milesimo Arte Medievale” ne sadrži zasebnu enciklopedijsku jedinicu trecentessimo quadragesimo.” (MEYER, A. G., 1893., 168). o majstoru antependija Borginu de Puteu. Kao izvor podataka Opširnije o ovoj bisti vidi: KOVÁCS, É., 1964., 69; PASQUA, C.; o tom značajnom zlatarskom radu koje donosi u monografiji, 1992., 228. Meyer navodi članak Barbiera de Montaulta u časopisu “Bulletin 65 O tom relikvijaru i ostalim zlatarskim radovima iz riznice monumentale” iz 1883. godine, pod naslovom “Le trésor de la dubrovačke katedrale vidi: LUPIS, V. B., 2003., passim. basilique royal de Monza”. (MEYER, A. G., 1893., 157). 66 U novije je vrijeme razjašnjeno da se ta zakletva zapravo polagala 60 Ta je Meyerova napomena posve suvišna, budući da već na zlatnoj romaničkoj ruci-relikvijaru Sv. Krševana. Vidi: majstorov potpis na antependiju potvrđuje da potječe iz Milana PETRICIOLI, I., 2003.; KATALOG, 2004., 156 (Nikola Jakšić, (de Mediolano). kat. br. 064). 61 Opširnije o “zlatnoj pali Sv. Tripuna” iz Kotora vidi u: JAKŠIĆ, N, 67 Čini se da bi to mogao biti katalog naslovljen Illustrirter Katalog 2009., 151-153 (Nikola Jakšić, kat. br. 54). der Ausstellung Kirchlicher Kunstgegenstande, Carl Gerold’s Sohn., 62 Opširnije o “Slavnoj Glavi” iz Kotora vidi u: JAKŠIĆ, N, 2009., Wien., 1887., kojeg sam pronašla u okviru internetske prodajne 125-126 (Meri Zornija, kat. br. 1). ponude jednog američkog antikvarijata knjiga. 63 Opširnije o svim djelima zadarskog srednjovjekovnog zlatarstva 68 Vidi poglavlje o zlatarima u: KOVAČEVIĆ, M., 2010. koja će biti spomenuta vidi u katalogu zlatarstva Zadarske nadbiskupije: Vidi: KATALOG, 2004., passim.

Literatura

BELAMARIĆ. J., 1992. - Joško Belamarić, Ovum FONDRA, L., 1855. - Lorenze Fondra, Istoria della insigne Struthionis - simbol i aluzija na anžuvinskoj škrinji Sv. reliquia di san Simeone profeta che si venera in Zara, Šimuna u Zadru (1380.) i na Montefeltrovoj pali Piera Fratteli Battara, Zara. della Francesce, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, GIUSTI, A., 2000. - Annamaria Giusti, The Baptistery of 32., Split, 321-350. San Giovanni in Florence, Mandragora, Firenze. BRUNELLI, V., 1898. - Vitaliano Brunelli, Di un nuovo JACKSON, T. G., 1887. - Thomas Graham Jackson, libro sull’arca di san Simeone, u: Il Dalmata, god. 33/57), 20. Dalmatia, the Quarnero and Istria, Vol. I., Clarendon srpnja 1898., 115-115’ (izvorno bez paginacije, sub die). Press, Oxford. BRUNELLI, V., 1908. - Vitaliano Brunelli, Una nuova JAKŠIĆ, N, 2009. - Nikola Jakšić, Sakralno zlatarstvo scoperta nell´arca di San Simeone, Il Dalmata, god. Kotora u razvijenom srednjem vijeku, u: Zagovori svetom XLIII./63.), 8. kolovoza 1908., 125-125’ (izvorno bez Tripunu - Blago Kotorske biskupije, (ur.) Radoslav Tomić, paginacije, sub die). Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 114-153. CECCHELLI, C., 1932. - Carlo Cecchelli, Catalogo delle JELIĆ, L., 1901. - Luka Jelić, Moći Sv. Šimuna Bogoprimaoca cose d’arte e di antichità d’Italia-Zara; La Libreria dello u Zadru, Hagiografijsko-povjestna studija, Jugoslavenska Stato, Roma. akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. DAMJANOV, J. - RADULIĆ, K. - BRAJEVIĆ, D. JELIĆ, L., 1903. - Luka Jelić, Sveti Šimun Bogoprimac, pučke - MANASTERIOTTI, V. - LISINSKI, H., 1967. - pisme sa 28 slika, Tiskarna “Narodnoga Lista”, Zadar. Jadranka Damjanov - Ksenija Radulić - Dora Brajević KATALOG, 2004. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije: - Višnja Manasteriotti - Hrvoje Lisinski, Školski leksikon Zlatarstvo, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar. “Umjetnost”, Panorama, Zagreb. KATALOG, 2006. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije: EITELBERGER VON EDELBERG, R., 1861. - Rudolf Slikarstvo, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar. Eitelberger von Edelberg, Die mittelalterlichen KATALOG, 2008. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije: Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Trau, Spalato Kiparstvo I, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar. und Ragusa, W. Braumueller, Wien. KOKOLE, S., 2008. - Stanko Kokole, The Silver Shrine FARLATI, D., 1775. - Daniele Farlati, Illyricum Sacrum, of Saint Simeon in Zadar: Collecting Ancient Coins and Tomo V, Sebastianus Coleti, Venezia. Casts after the Antique in Fifteenth-Century Dalmatia, u:

Collecting Sculpture in Early Modern Europe, proceedings POPE-HENNESSY, J., 2000. - John Pope-Hennessy, Italian of the Symposium “Collecting Sculpture in Early Modern Gothic Sculpture, Phaidon, London. Europe”, Center for Advanced Study in the Visual Arts, PRAGA, G., 1930. - Giuseppe Praga, Documenti intorno National Gallery of Art (7 - 8 Februrary 2003, Washington), all’arca di San Simeone in Zara e al suo autore Francesco (ur.) Nicholas Penny, Washington, 111-127. da Milano, Archivio storico per la Dalmazia, god. V/ IX./ KOVÁCS, É., 1964. - Éva Kovács, Kopfreliquiare des fasc. 53, Roma, 210-234. Mittelalters, Insel-Bücherei, Nr. 840 [Leipzig], Budapest. RAUKAR, T., 1977. - Tomislav Raukar, Zadar u XV stoljeću KOVAČEVIĆ, M., 2010. - Marijana Kovačević, Umjetnička - ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb. obrada plemenitih metala u 14. stoljeću u Zadru (doktorska RAUKAR, T. - PETRICIOLI, I. - ŠVELEC, F. - PERIČIĆ. disertacija), Zagreb. Š., 1987. - Tomislav Raukar - Ivo Petricioli - Franjo Švelec LEPIE, H.­ - MINKENBERG, G., 1995. - Herta Lepie - - Šime Peričić, Zadar pod mletačkom upravom (Prošlost Georg Minkenberg, Die Schatzkammer des Aachener Zadra III), Zadar. Domes, Aachen. ROSSI, F., 1974. - Filippo Rossi, Oreficeria Italiana, dall’XI LIGHTBOWN, R. W., 1987. - Ronald W. Lightbown, The al XVIII secolo, Milano. Migration Period and the Middle Ages (u: The History of SCOPINICH, G., 1836. - Giovanni Scopinich, Memorie Silver), London. sulla insigne reliquia di S. Simeone g. prof. esistente nella LUPIS, V. B., 2003. -Vinicije B. Lupis, Moćnik dubrovačke città di Zara racolte da un sacerdote addeto al servizio della prvostolnice (doktorska disertacija), Zadar. chiesa del santo, Zara. MEYER, A. G., 1893. - Alfred Gotthold Meyer, Der SEYMOUR, C., 1976. - Seymour Charles, The Tomb of Silberschrein des S. Simeone in Zarà, prijepis rukopisa Saint Simeon the Prophet, in San Simeone Grande, Venice, (Znanstvena knjižnica Zadar, Ms. 487), Berlin. Gesta, Vol. 15, No. 1/2, (Essays in Honor of Sumner MEYER, A. G., 1894. - Alfred Gotthold Meyer, Szent McKnight Crosby), International Center of Medieval Art, Simon Ezűstkoporsója Zárában, A Magyar Tudományos New York, 193-200. Akadémia Könyvkiadó hivatala, Budapest. THE OPERA ..., 2000. - The Opera del Duomo Museum in MUNK, A., 2003. - Ana Munk, Pallid Corpses in Golden Florence, Mandragora, 2000. Coffins: Relics, Reliquaries and the Art of Relic Cults in the TOMIĆ, R., 2005. - Radoslav Tomić, Prilog proučavanju Adriatic Rim (doktorska disertacija), Washington. Škrinje Sv. Šimuna i pojava renesanse u Zadru (Medaljon PARMA, G., 1819. - Giulio Parma, Storia della sacra Apolon i Marsija na reljefu Tome Martinova), Radovi reliquia del santo Simeone Profeta esistente in Zara, Instituta za povijest umjetnosti, 29, Zagreb, 75-90. Stamperia Governiale, Zara. TRAVASINI, L. (BERSA, G.), 1923. - Lorenzo Travasini PASQUA, C., 1992. - Camilla Pasqua, La testa-reliquiario (Giuseppe Bersa), Peregrinazioni d´arte, S. Simeone, di Pordenone e il “romanico perenne”, u: Ori e tesori d’ u: L´aquila del Dinara 20. ožujka 1923., bez paginacije, Evropa, Castello di Udine 1991, Atti del Convegno di Studio, 27. ožujka 1923., bez paginacije, 3. travnja 1923., bez (ur.) Giuseppe Bergamini i Paolo Goi, Udine. paginacije. PETRICIOLI, I., 1966. - Ivo Petricioli, Opis Zadra iz VENTURI, A., 1906. - Adolfo Venturi, Storia dell’Arte italiana, godine 1494., Zadarska revija, god. XV., br. 3., Zadar. IV (La scultura del Trecento e le sue origini), Milano. PETRICIOLI, I., 1980. - Ivo Petricioli, Tragom kipara VEŽIĆ, P., 2005. - Pavuša Vežić, Tragovi prvotnog oblika “Paulusa de Sulmona”, Prilozi povijesti umjetnosti u rake Sv. Šimuna u Zadru (izlaganje na IX. znanstvenom Dalmaciji, 21, Split, 252-266. skupu “Dani Cvita Fiskovića” - Trečento u hrvatskoj PETRICIOLI, I., 1983. - Ivo Petricioli, Škrinja svetog baštini), Orebić - Korčula - Ston, 2005. (u tisku). Šimuna u Zadru, Udruženi izdavači, Zagreb. VLADIMIROVICH, L., 1765. - Luca Vladimirovich, Xivot PETRICIOLI, I., 1985. - Ivo Petricioli, Dva priloga svetoga Šime Zadranina, Mleczi. zadarskoj umjetničkoj baštini, Prilozi povijesti umjetnosti WOLTERS, W., 1976. - Wolfgang Wolters, La scultura u Dalmaciji, 25, Split, 83-91. veneziana gotica 1300-1460 (volume primo, testo e PETRICIOLI, I., 2003. - Ivo Petricioli, Tri otuđena catalogo), Alfieri Edizioni d’arte, Venezia. relikvijara povijesnog značenja iz Zadra, Zbornik posvećen WOLTERS, W., 1976a. - Wolfgang Wolters, La scultura Dušanu Jelovini - Starohrvatska prosvjeta, III. serija, 30, veneziana gotica 1300-1460 (volume secondo, tavole), Split., 193-197. Alfieri Edizioni d’arte, Venezia.

Marijana Kovačević: O prvoj monografskoj obradi škrinje... Ars adriatica 1/2011. (187-204)

BELAMARIĆ. J., 1992. - Joško Belamarić, Ovum

Struthionis - simbol i aluzija na anžuvinskoj škrinji Sv.

Šimuna u Zadru (1380.) i na Montefeltrovoj pali Piera

della Francesce, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji,

, Split, 321-350.

BRUNELLI, V., 1898. - Vitaliano Brunelli, Di un nuovo

libro sull’arca di san Simeone, u: Il Dalmata, god. 33/57), 20.

srpnja 1898., 115-115’ (izvorno bez paginacije, sub die).

BRUNELLI, V., 1908. - Vitaliano Brunelli, Una nuova

scoperta nell´arca di San Simeone, Il Dalmata, god.

XLIII./63.), 8. kolovoza 1908., 125-125’ (izvorno bez

paginacije, sub die).

CECCHELLI, C., 1932. - Carlo Cecchelli, Catalogo delle

cose d’arte e di antichità d’Italia-Zara; La Libreria dello

Stato, Roma.

DAMJANOV, J. - RADULIĆ, K. - BRAJEVIĆ, D.

- MANASTERIOTTI, V. - LISINSKI, H., 1967. -

Jadranka Damjanov - Ksenija Radulić - Dora Brajević

- Višnja Manasteriotti - Hrvoje Lisinski, Školski leksikon

“Umjetnost”, Panorama, Zagreb.

EITELBERGER VON EDELBERG, R., 1861. - Rudolf

Eitelberger von Edelberg, Die mittelalterlichen

Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Trau, Spalato

und Ragusa, W. Braumueller, Wien.

FARLATI, D., 1775. - Daniele Farlati, Illyricum Sacrum,

Tomo V, Sebastianus Coleti, Venezia.

FONDRA, L., 1855. - Lorenze Fondra, Istoria della insigne

reliquia di san Simeone profeta che si venera in Zara,

Fratteli Battara, Zara.

GIUSTI, A., 2000. - Annamaria Giusti, The Baptistery of

San Giovanni in Florence, Mandragora, Firenze.

JACKSON, T. G., 1887. - Thomas Graham Jackson,

Dalmatia, the Quarnero and Istria, Vol. I., Clarendon

Press, Oxford.

JAKŠIĆ, N, 2009. - Nikola Jakšić, Sakralno zlatarstvo

Kotora u razvijenom srednjem vijeku, u: Zagovori svetom

Tripunu - Blago Kotorske biskupije, (ur.) Radoslav Tomić,

Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 114-153.

JELIĆ, L., 1901. - Luka Jelić, Moći Sv. Šimuna Bogoprimaoca

u Zadru, Hagiografijsko-povjestna studija, Jugoslavenska

akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

JELIĆ, L., 1903. - Luka Jelić, Sveti Šimun Bogoprimac, pučke

pisme sa 28 slika, Tiskarna “Narodnoga Lista”, Zadar.

KATALOG, 2004. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije:

Zlatarstvo, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar.

KATALOG, 2006. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije:

Slikarstvo, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar.

KATALOG, 2008. - Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije:

Kiparstvo I, (ur.) Nikola Jakšić, Zadarska nadbiskupija, Zadar.

KOKOLE, S., 2008. - Stanko Kokole, The Silver Shrine

of Saint Simeon in Zadar: Collecting Ancient Coins and

Casts after the Antique in Fifteenth-Century Dalmatia, u:

Collecting Sculpture in Early Modern Europe, proceedings

of the Symposium “Collecting Sculpture in Early Modern

Europe”, Center for Advanced Study in the Visual Arts,

National Gallery of Art (7 - 8 Februrary 2003, Washington),

(ur.) Nicholas Penny, Washington, 111-127.

KOVÁCS, É., 1964. - Éva Kovács, Kopfreliquiare des

Mittelalters, Insel-Bücherei, Nr. 840 [Leipzig], Budapest.

KOVAČEVIĆ, M., 2010. - Marijana Kovačević, Umjetnička

obrada plemenitih metala u 14. stoljeću u Zadru (doktorska

disertacija), Zagreb.

LEPIE, H.-

MINKENBERG, G., 1995. - Herta Lepie -

Georg Minkenberg, Die Schatzkammer des Aachener

Domes, Aachen.

LIGHTBOWN, R. W., 1987. - Ronald W. Lightbown, The

Migration Period and the Middle Ages (u: The History of

Silver), London.

LUPIS, V. B., 2003. -Vinicije B. Lupis, Moćnik dubrovačke

prvostolnice (doktorska disertacija), Zadar.

MEYER, A. G., 1893. - Alfred Gotthold Meyer, Der

Silberschrein des S. Simeone in Zarà, prijepis rukopisa

(Znanstvena knjižnica Zadar, Ms. 487), Berlin.

MEYER, A. G., 1894. - Alfred Gotthold Meyer, Szent

Simon Ezűstkoporsója Zárában, A Magyar Tudományos

Akadémia Könyvkiadó hivatala, Budapest.

MUNK, A., 2003. - Ana Munk, Pallid Corpses in Golden

Coffins: Relics, Reliquaries and the Art of Relic Cults in the

Adriatic Rim (doktorska disertacija), Washington.

PARMA, G., 1819. - Giulio Parma, Storia della sacra

reliquia del santo Simeone Profeta esistente in Zara,

Stamperia Governiale, Zara.

PASQUA, C., 1992. - Camilla Pasqua, La testa-reliquiario

di Pordenone e il “romanico perenne”, u: Ori e tesori d’

Evropa, Castello di Udine 1991, Atti del Convegno di Studio,

(ur.) Giuseppe Bergamini i Paolo Goi, Udine.

PETRICIOLI, I., 1966. - Ivo Petricioli, Opis Zadra iz

godine 1494., Zadarska revija, god. XV., br. 3., Zadar.

PETRICIOLI, I., 1980. - Ivo Petricioli, Tragom kipara

“Paulusa de Sulmona”, Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji, 21, Split, 252-266.

PETRICIOLI, I., 1983. - Ivo Petricioli, Škrinja svetog

Šimuna u Zadru, Udruženi izdavači, Zagreb.

PETRICIOLI, I., 1985. - Ivo Petricioli, Dva priloga

zadarskoj umjetničkoj baštini, Prilozi povijesti umjetnosti

u Dalmaciji, 25, Split, 83-91.

PETRICIOLI, I., 2003. - Ivo Petricioli, Tri otuđena

relikvijara povijesnog značenja iz Zadra, Zbornik posvećen

Dušanu Jelovini - Starohrvatska prosvjeta, III. serija, 30,

Split., 193-197.

POPE-HENNESSY, J., 2000. - John Pope-Hennessy, Italian

Gothic Sculpture, Phaidon, London.

PRAGA, G., 1930. - Giuseppe Praga, Documenti intorno

all’arca di San Simeone in Zara e al suo autore Francesco

da Milano, Archivio storico per la Dalmazia, god. V/ IX./

fasc. 53, Roma, 210-234.

RAUKAR, T., 1977. - Tomislav Raukar, Zadar u XV stoljeću

- ekonomski razvoj i društveni odnosi, Zagreb.

RAUKAR, T. - PETRICIOLI, I. - ŠVELEC, F. - PERIČIĆ.

Š., 1987. - Tomislav Raukar - Ivo Petricioli - Franjo Švelec

- Šime Peričić, Zadar pod mletačkom upravom (Prošlost

Zadra III), Zadar.

ROSSI, F., 1974. - Filippo Rossi, Oreficeria Italiana, dall’XI

al XVIII secolo, Milano.

SCOPINICH, G., 1836. - Giovanni Scopinich, Memorie

sulla insigne reliquia di S. Simeone g. prof. esistente nella

città di Zara racolte da un sacerdote addeto al servizio della

chiesa del santo, Zara.

SEYMOUR, C., 1976. - Seymour Charles, The Tomb of

Saint Simeon the Prophet, in San Simeone Grande, Venice,

Gesta, Vol. 15, No. 1/2, (Essays in Honor of Sumner

McKnight Crosby), International Center of Medieval Art,

New York, 193-200.

THE OPERA ..., 2000. - The Opera del Duomo Museum in

Florence, Mandragora, 2000.

TOMIĆ, R., 2005. - Radoslav Tomić, Prilog proučavanju

Škrinje Sv. Šimuna i pojava renesanse u Zadru (Medaljon

Apolon i Marsija na reljefu Tome Martinova), Radovi

Instituta za povijest umjetnosti, 29, Zagreb, 75-90.

TRAVASINI, L. (BERSA, G.), 1923. - Lorenzo Travasini

(Giuseppe Bersa), Peregrinazioni d´arte, S. Simeone,

u: L´aquila del Dinara 20. ožujka 1923., bez paginacije,

ožujka 1923., bez paginacije, 3. travnja 1923., bez

paginacije.

VENTURI, A., 1906. - Adolfo Venturi, Storia dell’Arte italiana,

IV (La scultura del Trecento e le sue origini), Milano.

VEŽIĆ, P., 2005. - Pavuša Vežić, Tragovi prvotnog oblika

rake Sv. Šimuna u Zadru (izlaganje na IX. znanstvenom

skupu “Dani Cvita Fiskovića” - Trečento u hrvatskoj

baštini), Orebić - Korčula - Ston, 2005. (u tisku).

VLADIMIROVICH, L., 1765. - Luca Vladimirovich, Xivot

svetoga Šime Zadranina, Mleczi.

WOLTERS, W., 1976. - Wolfgang Wolters, La scultura

veneziana gotica 1300-1460 (volume primo, testo e

catalogo), Alfieri Edizioni d’arte, Venezia.

WOLTERS, W., 1976a. - Wolfgang Wolters, La scultura

veneziana gotica 1300-1460 (volume secondo, tavole),

Alfieri Edizioni d’arte, Venezia.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 221

You may also start an advanced similarity search for this article.