Ivica Župan Psiho-pejzaž – hipersenzibilizirani, autoreferencijalni pokušaji ostavljanja vlastita ljudskog traga Ivica Župan Edita Schubert: Retrospektiva, Klovićevi dvori, 24. 9. – 15. Vladimira Varićaka 5 11. 2015., Muzej likovnih umjetnosti Osijek, 18. 2. – 18. 2. HR - 10 000 Zagreb 2016., autorica izložbe dr. Leonida Kovač
U Klovićevim dvorima dr. Leonida Kovač predstavi- stitoj napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj la je plodan i naoko heterogen opus Edite Schubert (Vi- jedinki, a ide i u red najmaštovitijih i najuspješnijih ek- rovitica, 17. VI 1947. – Zagreb, 25. VII 2001.) s pravom sperimentatora u materijalima svoga naraštaja. ga nazvavši nezaobilaznim, „štoviše i ključnim mjestom Kovač je pokazala 176 radova iz svih razdoblja umjet- u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća”, podcrtavajući činje- ničina djelovanja; od gvaševa koje je naslikala kao učeni- nicu da je njezino tridesetogodišnje umjetničko djelo- ca sedmog razreda osnovne škole i u kojima je već tada vanje obilježeno neprestanim istraživanjima različitih način poimanja krajolika označila kao predmet vlastita umjetničkih medija, „koja su redovito rezultirala otkri- zanimanja, tradicionalnih i netradicionalnih slikarskih ćima posve originalnih tehnologija izvedbe radova, a tehnika, preko instalacija u prostoru i prostorno speci- susljedno tome i invencijama novoga umjetničkog jezi- fičnih instalacija. Vidjeli smo najvažnije slikarske projek- ka”. Izložba je potom preseljena u osječki Muzej likov- te, fotografske i filmske materijale, videosnimke njezinih nih umjetnosti. Riječ je o umjetnici čija nazočnost na performansa, do posljednjeg internetskog projekta iz hrvatskoj likovnoj sceni od početka 1970-ih do prera- 2001. naslovljena Šetnje, a predstavljen je i opširan vi- ne smrti 2001. paradigmatski predstavlja tu istu scenu, deointervju što ga je Kovač sa slikaricom vodila 2000. i to na stvaralački i kritički način. Sve što je Edita u Rastavivši ga na tematske segmente, Kovač je ovaj opus kratkoj karijeri uspjela stvoriti u jezičkom i medijskom provukla kroz izložbene dvorane kao autoričino osobito pogledu, lako se uklapa u nadnacionalni djelokrug su- i osobno vodstvo kroz svoj rad, a koji je motritelju iteka- vremena umjetničkog svijeta. Na Retrospektivi, opsežnu ko pomagao u recepciji jedinstvena opusa, značenjski i i pedantno analitičnu projektu, Kovač je predstavila sve asocijativno višeslojna i podložna brojnim iščitavanjima. autoričine discipline u kojima se uspješno oglašavala. Kustosica je na retrospektivi objedinila sve, po nje- Prvo što je motritelj mogao uočiti, bila je postmoderno zinu sudu, ključne teme, motive, znakove, tehnička rje- nekonzistentna i stilsko disperzivna situacija u ovom šenja i iskustva koja je Schubertova rabila i razvijala u opusu – koncept kontinuiranih promjena, nizanje stil- svom umjetničkom radu i najpotpunije ostvarila osobnu skih mijena prolaskom kroz aktualne internacionalne kozmogoniju i umjetničku fizionomiju. Na izložbi koja se trendove dominantne u razdoblju u kojemu je djelovala. protezala po cijelom drugom katu Klovićevih dvora Ko- Edita se protejskom vještinom kretala kroz različita po- vač je predstavila Editu kao iznimno plodna, zanimljiva, dručja, ali i svugdje ostavljala tragove sasvim individu- uvjerljiva i morfološki elastična autora, čiji je opus razno- alne, prepoznatljive i likovno osvjedočene osjetljivosti, lik u idejama, materijalima, nadahnuću, tehnološko-me- vlastito vrlo intenzivno introverzno i tjeskobno čuvstvo, dijalnoj razini. Postigla je da prohodan niz po ciklusima nemir, tjeskobe i frustracije, nezadovoljstvo zloćudnim složenih slika i objekata sinkronizirano diše s prostorom svijetom i vremenom u kojem živi, izvješćujući o vla- te uspjela razotkriti i predočiti slikaričin stilsko-morfo-
Ivica Župan: Psiho-pejzaž – hipersenzibilirani autorefencijalni... Ars Adriatica 6/2016. (267-276)
Stilske konfiguracije za koje se umjetnica spekulativna duha odlučila i dosljedno zalagala, adekvatne su duhu, za- htjevima i jezičnim osobinama doba, zapravo usklađene s promijenjenim općim senzibilitetom u kulturi triju deset- ljeća tijekom kojih je stvarala. Njezin se izričaj u određenu broju značajki poklopio s onim što su trendovi hiperre- alizma, nove slike i neo-gea sugerirali, ali jedinstvenost njezina slučaja ističe se prvenstveno u visoko individua- liziranu govoru i u gotovo patetičnoj privrženosti slikar- skom mediju te nadasve intimnu mikrokozmosu. Premda morfološki podudarna sa slikarstvom spomenutih domi- nirajućih trendova, njezina su ishodišta rezultat osebujnih preokupacija i istraživanja. Editino nomadsko ponašanje očituje se u napuštanju jednom formulirana i apsolvirana iskustva, ali i u tom napuštanju, ostavljanju i traženju ula- zeći u novu fazu, autorica ulazi s prepoznatljivim ulogom vlastite prošlosti. Nomadizam se, dakako, odnosi i na pra- vo i mogućnost kombiniranja raznolikih iskustava povije- sne avangarde i druge umjetnici relevantne tradicije. Edita je potom bila i autentičnim sudionikom hete- rogene i eklektičke klime 1980-ih, čije se slikarstvo rado ogledalo u zrcalo vlastite povijesti, ali ne zato da bi od te povijesti bitno ovisilo, nego da bi izvuklo pouke koje joj u tom eklektičkom trenutku mogu biti od koristi. Ra- zvidno je bilo da nema umjetnosti bez svijesti o prethod- 1. Bez naziva (Katedrala), 1987. Instalacija u Galeriji Proširenih medija noj umjetnosti, ali ne može biti ni autentične umjetnosti na Starčevićevom trgu, Zagreb, 1987. koja bi se dragovoljno podvrgavala kanonima prethod- Untitled (Cathedral), 1987. Installation view, PM Gallery, Zagreb, 1987 nih umjetničkih razdoblja.
*** loški koordinatni sustav, mentalni habitus, specifičnu formativnu misao i punu problemsku fizionomiju, vrlo Po čemu ovaj opus ne zadovoljava obzor motritelje- široke idejne i plastičke raspone, formalne i stilske evo- va očekivanja u odnosu na uzuse, kanone i znakovitosti lucije ovog nomada, konceptualnu i plastičko-fenomeno- globalnih internacionalnih trendova i što ga čini druk- lošku strukturu, morfološke osobine i jezičke konstelaci- čijim i jedinstvenim? Editin opus ima najmanje tri isto- je te medijski heterogen repertoar izražajna jezika ovog dobne dimenzije. Prvu dimenziju potvrđuje činjenica da opusa jedinstvene arome i mentaliteta, ali i podastrijeti je umjetnica neprestance bila usredotočen na diskurs o sve autoričine motivacije, inicijative i prinose. ontologiji i fenomenologiji slikarstva i umjetnosti uopće, Ovaj sjajni opus potvrđuje senzibilnost izuzetne nadasve o problemima prirode umjetnosti i konstitutiv- umjetnice koja je vlastiti umjetnički jezik redovito do- nih sastavnica jezika kroz koji se ona konkretizira, isto- vodila u sklad s duhom i izrazom razdoblja u kojem je dobno ga – kroz transgresije i ekstenzije i eksperimente stvarala, a stvarala je u 1970-ima, nadasve u heterogenim u izrazu, tehnologiji i materijalima – obogaćujući, pro- 1980-ima i 1990-ima koje su bile nalik areni najrazličiti- širujući i inovirajući kao medij. Druga dimenzija bilo je jih umjetničkih strategija i usporednih trajanju različitih pitanje kako autor u umjetničkom činu može odslikati pojava, poricateljica legaliteta modernističkog koncepta vlastitu duhovnu supstanciju, kako u mediju materijalizi- umjetnosti. Područja interesa agilne i dinamične umjet- rati i predstavljati neprestana egzistencijalna propitivanja nice pokrivaju neke od ključnih problemskih orijentacija i izviješća o vlastitu ljudskom – tjelesnom i duhovnom u hrvatskoj likovnoj umjetnosti posljednjih desetljeća. – supstratu, kako ostvarivati prijenos subjektivnih, afek- Dokumentirana je njezina pripadnost hiperrealizmu, tivnih, emocionalnih i čulnih individualnih autorskih transavangardi, novoj slici, redukcionizmu, minimaliz- stanja. Kao konstantu iščitavamo i autoričin znakoviti mu, novoj geometriji... odnos prema prolaznom, nestalom, propadljivom, troš-
nom, propadajućem, razrušenom i onomu što može biti očitovan krajnje siromašnim sredstvima. Autorica ustra- razrušeno i nestati. To je izvješće autorica u počecima java na izvornoj tvarnosti materijala, a njezina upletenost nadavala vrlo diskretno, potom otvorenije, da bi potkraj ostvarena je minimalnim zahvatima, prije svega kroz po- 1990-ih ono postalo autoričinom glavnom preokupaci- stav, čime je prirodnost materijala kojim ona operira još jom. Osvajanje prostora treća je dimenzija slikaričinih više osiromašena, a što je istodobno proširilo semantički stalnih preokupacija, a u Katedralama teži i ambijentali- kompleks subjektivne mitologije. Uporaba ovih izrazito zaciji prostora, ispunjavajući ih golemim uspravnim for- neslikarskih i nekiparskih sredstava bila je važna pretpo- matima, do krajnjih fizičkih granica galerijskog prostora stavka tzv. antropološke imaginacije. Istodobno započi- u koje ih postavlja, od podnice do stropa ili ih postavlja- nje seriju skulptura – ambijenata izvedenih od organskih jući vodoravno i omatajući njima zidove. materijala, poput granja, pruća, lišća, suhe trave, stabljika grana, lišća, ružinih latica, pijeska, ispunjenim simbolič- *** nim, magijskim, mitološkim, totemskim, kojima preis- pituje relaciju prirode i kulture, odnosno odnos življene Krajem 1970-ih razabire se da slikaricu sve više zao- stvarnosti i umjetnosti. kuplja iskorak u realni prostor, da joj omeđeno i homo- Danas kada nam je poznata slikaričina tragična sud- geno polje slike nije dostatno, iako ga ipak ne može i ne bina, usudimo se upozoriti na činjenicu koju reflektira želi sasvim napustiti. Privremeno napušta klasičnu šta- ovaj dio njezina opusa, a što, kao konstantu u ovom ru- felajnu sliku i izvodi radove na granici kategorija slikar- kopisu, pratimo do kraja prikaza ove retrospektive, a na stva, skulpture i objekta. Radi prostorne paleoinstalacije koji je 1986. prvi upozorio Zvonko Maković: „‘Siromašni’ i postave s prirodnim materijalima (drvo, šiblje, lišće, la- su materijali odabrani kako bi se njima pojačao osjećaj tice, drvene grede, pijesak, izgorjeli ugljen...) bogate evo- privremenosti, krhke i tragične egzistencije”.1 kativnim i uopće referencijalnim impulsima s naznaka- ma arhajskog i primitivnog, gdje autorica poduzima tek *** manje manualne zahvate, čime stvara semantički sklop simboličko-mitsko-metaforičkog, pa i ritualnog karak- Početkom eksplozivnih, ekstatičnih, razmetljivih, tera, koji, među ostalim, poprimaju dimenzije ritualnog prevratničkih, raskolničkih, obnoviteljskih 1980-ih, u i mitskog. Simboli funkcioniraju kao prirodnost mate- razdoblju postmoderne i transavangarde, slikarica na- rijala po sebi, čime se stvara gusti anglomerat znakova pušta stvarni prostor i prepušta se dvodimenzionalnoj slikarskoj plohi. Slikarstvo je, nakon što je vladao stav da ga, kao zastarjeli instrument umjetničke ekspresije i objektom estetske potrošnje, valja isključiti iz umjetnič- kog konteksta, ponovno, i to u velikom stilu i zamahu, na sceni, ali ne zarad svijesti tog medija da čovječanstvu još uvijek ima što reći, nego zato što je tržište sveudilj moralo dobivati tržišna sredstva u obliku artefakta (čitaj: robu!) za tržišnu razmjenu! Likovna umjetnost tada istodobno izlazi iz zatvorena sustava evolucionizma – napuštaju se pretpostavke o evolucionističkom odvijanju umjetničkih procesa (napušta se ideologija lingvističkog darvinizma, kako je tvrdio A. B. Oliva), više nema apsolutnih novo- sti, ali ni diktata „sezonskog” mijenjanja po svaku cije- nu. Transavangarda je, među ostalim, obilježena i tzv. povratkom slike, a hrvatska inačica te pojave nazvana je novom slikom. Čin slikanja je, sada se tumači, estetski proces i kao takav ravnopravan je svim ostalim radnja- ma kojima je cilj ispitivati narav umjetnosti. Tautologija s kraja 1970-ih (primarno i analitičko slikarstvo!) ustupa mjesto narativima, simboličkom diskursu, metafori i ale- goriji. Govorimo o obnovi slikarske predstave, točnije o 2. Kupola u sanduku, 1977. tada novim ikoničkim modalitetima utemeljenim ne više Cupola in a Crate, 1977 na predlošcima preuzetim iz masovnih medija, kao što
Ivica Župan: Psiho-pejzaž – hipersenzibilirani autorefencijalni... Ars Adriatica 6/2016. (267-276)
je to bio slučaj u pop-artu i narativnoj figuraciji 1960-ih, slikanog prostora. U elaboraciji afirmativna, kultivirana nego izvedenim iz fundusa bliže ili dalje povijesti umjet- i rafinirana slikarstva, čak i senzualna karakterističan je nosti, u svjetlu „pohoda muzeju”. osjećaj za najfinije i najdelikatnije kromatske vrijednosti. Edita nije bila deklarativnom zagovarateljicom nove Boje su upotrijebljene s profinjenim osjećajem za njiho- slike, ali je preuzela ponešto od njezinih znakovitosti, ve odnose i slaganje, pri čemu su te osobine uključene u primjerice njezinu „strast za slikanjem” i „uživanje u novo shvaćanje prostora slike, a time i samoga karaktera slikanju”. Očitovala je kreativnu energiju koja se nije nove slike. dala obuzdati i kanalizirati, omeđivati ni sputavati kri- Njezini vršnjaci „novoslikari” očituju da se u priču- tičarskim, i još manje teorijskim interpretacijama nove vama prošlosti nalaze gotovo nepresušni bunari u koje slike. Otimala se tumačenjima koja su je opisivala, koja je dostatno posegnuti i uzimati ne samo poticaje i grad- su joj određivala ciljeve i definirala motive, vokabular. bene elemente, nego i gotove zalihe pristupa i narativa. Može se reći da ova autorica sliku i slikarstvo u ovom Slobodno posezanje u bogati, stoljećima taloženi kultur- razdoblju shvaća kao medij očitovanja određenih psi- ni fond i svjesna uporaba tog fonda očituje eklekticizam, hičkih raspoloženja koja postojano traju u umjetničinu bolje reći maniristički karakter slikarstva 1980-ih, a indi- unutarnjem svijetu. Opravdano je ukazati da je novi vidualni prinos novoj slici ove umjetnice, među ostalim, senzibilitet ove umjetnice proizlazio iz prijenosa su- čini otklon od takvih navika. bjektivnih, afektivnih, emocionalnih i čulnih individu- U Editinu novoslikarskom opusu ne nalazimo poseb- alnih autorskih stanja, što potvrđuju ansambli intimnih no prepoznatljive reference na povijesnoumjetničke zali- i za odčitavanje hermetičkih znakova i zapisa. Riječ je he, pa niti citat kao komplement vlastite vizije, tu znači o – makar se danas tako može zaključiti po energiji po- ne odčitavamo ni bezosjećajnu, mehaničku, trendovski teza i sugestiji boje – samoistraživanju. legaliziranu aplikaciju citata što je znala neuglazbljeno Tih godina Edita izvodi niz slikarskih radova različi- stršiti iz habitusa pokušaja nekih njezinih kolega „novo- tih velikih formata i neuobičajena izreza slikarskog ka- slikara”. Uz neke iznimke, naši su „novoslikari” nepre- dra, ponajčešće polukružnih kupolastih, elipsastih formi stance podsjećali na svoje recepcijske sposobnosti i na nalik romaničkim lunetama ili vretenastim formatima vlastitu umjetničku obaviještenost, kopirajući već gotove koji oponašaju stilizirano riblje tijelo u kojima slikar- eklektičke i kopističke modele stranih slikara, odavajući sku podlogu premazuje tankim slojem crna bitumena se rješavanju stilskih šablona „nove slike”, sjećanju ili ci- na kojemu voštanim pastelom izvodi ekspresivni, uvijek tiranju uzora iz povijesti umjetnosti. Slike iz 1980-ih vra- neprikazivački, bez sintakse pa stoga teško razumljiv, cr- ćaju se mimetičkoj reprezentaciji, narativu, simboličkom tež intenzivna kolorita, ali nereprezentativan, semantički govoru, metafori, aluziji, analogiji..., ali Edita – otvorena ispražnjen, doduše s određenim metonimijama i alego- za inovativne jezične i formalno-plastičke transformacije rijama, s visokim stupnjem enigmatičnosti, nepronične – svojim ikonografski natuknicama razvija zasebnu vr- kodiranosti, nedorečenosti, afirmirajući spoznaju – po stu posne narativnosti i izmiče za onodobno slikarstvo kojoj se razlikovala od kolega „novoslikara” – da je sli- znakovitoj pričljivosti, zavodljivosti, dopadljivosti, frivol- ka samostalna tvorevina i da ne treba robovati prikazu nosti. Kadar nametljivo ističe svoj plošni karakter koji ne predmeta, pa se stoga treba kloniti i simboličkih i me- dopušta nikakve dubinske pomake, napućen je atraktiv- taforičkih referencija. Edita je usredotočena na stvaranje nim zgusnutim simboličkim natuknicama, partikulama. likovnih činjenica, a ne na semiotičko-semantička istra- Naslikana predmetnost u tom se trenutku odrekla iluzije živanja. Udaljivši se od reprezentacije bilo kakve stvar- da pridonosi spoznajnu ustroju svijeta i njegovu razu- nosti, ove slike odčitavamo kao djela pomalo lijene for- mijevanju te da i ona sudjeluje u gradnji sveopće episte- me, bez spoznajne potencije, promatramo ih formalno, s mološke piramide. Ne stvara slike koje bi vodile raspra- obzirom na njihov odnos prema pravilima kompozicije, vama o predmetnom svijetu sa stanovišta simboličke ili ravnoteže i ostalih znakovitosti na slici, gdje se u stilsko- metaforičke nadgradnje. Tih godina redovito se očitovala energetskoj matrici ističe dojam sklada, kompaktnosti i formom, materijalom, medijem, nikada se nije pomagala zaokruženosti u razmještaju partikula. Opažamo strast figurom, prikazom, tek osobnim simbolima koji kao da za kompozicijom, bojom, domišljenim superponiranjem su izljevi prizora iz snova, nešto privatno i neobavezuju- oblika, zatvarenjem kadra. Kompozicije su pokrenute, će. Shodno tomu, u tom povijesnom trenutku slikarici je uskovitlane, energetski, gestualno i koloristički snažne, a bilo moguće tek iskoračiti osobnom idiomatikom – vre- najveći broj sačuvao je nostalgičan, sjetan naboj, emotiv- tenasti riblji formati crpe svoj simbolički naboj iz različi- nu tenziju. Nerijetko nalazimo anarhičan pristup kom- tih kulturnih, religijskih i magijskih predaja i sfera. Svje- poziciji – all over rješenja, namjerno izbjegavanje središta sno je oponirala i programski uspostavljenu imperativu
ironije kao gradbenu elementu raspoloženja „nove slike” prema tradiciji i slikarstvu uopće. Unutar slikarskog kadra umjetnica postavlja pažlji- vo režirane scene koje jasno dokumentiraju nedostatak narativne sheme jer se odlučivala za idiome kvazifigu- rativna i apstraktna podrijetla i oblika a ne za retoričku brbljavost, eruditske, fingirane narative. Njezini su prizo- ri, predstavljeni u zasićenim, prenapućenim i zgusnutim kadrovima, semantički škrtim, posnim, šifriranim, ma- skiranim natuknicama, mikroznakovima, neusporedivim i nemjerljivim s realnim prostorima, koji posjeduju me- tonimijske i simboličke vrijednosti koje otkrivaju dublje slojeve umjetničina jezika i samim tim otkrivaju unu- tarnje prostore njezine ličnosti. Individualna fantazija, prosipanje zagonetki na način kako se to samo osebujnu pojedincu ukazuje! Ovi radovi nastoje očitovati ponešto iz autoričine osobne mitologije i doživljaja svijeta, priopćavati izrazito subjektivizirane sadržaje. Slike su često lišene jedinstvena uporišta, prizoru nedostaje os kojoj bi gravitirali elemen- ti raspoređeni po slikanoj površini, a takva kompozicija čini polje slike maksimalno rastezljivim. Nereferencijalni znakovi, dakle, postadoše ključnom temom ovih slika. Fluidni i gotovo pokrenuti patterni, nikad ostvareni bez određene doze estetike i feminine osjećajnosti, nadaju se motritelju kao iracionalni, zaum- ski, nadrealni i motrenjem se sabiru u prizor simboličkog ili alegorijskog naboja, a traganje za dubljim značenjima ovih vizualnih predstava iziskuje napor. Ovo slikarstvo, dakle, ne operira nikakvom specifičnom ikonografijom, ono je stvoreno bez znakova, koji bi unutar sustava vizu- 3. Perforirano platno, 1977. alnih komunikacija, motritelju bili razumljivi – motritelj Perforated Canvas, 1977 optički živ i pulsirajući proces mora u vlastitoj perciptiv- nosti i mašti povezati određenu, njemu smislenu cjelinu, smisao mu se očituje nakratko, poput bljeska i ponovno štavanjima različitih kultura i civilizacija i umjetničkih ga gura u zamagljenost i nedoumicu te on shvaća da su iskustava iz različitih svjetova. Opus ove autorice svjedo- predstavljeni mu prizori tek puke natruhe, djelići ne- či da je nova slika cijelo vrijeme ostajala apolitična, čista, koga sveobuhvatnijeg svijeta. U takvom prostoru ništa neukaljana dnevnopolitičkim zbivanjima. nije stalno, pouzdano, mjerljivo, nego tek pojedine toč- ke povezuju tek vibracije spoznaje da je sve uvijek nešto *** drugo. Kromatski inventar analogan je stilskom primiti- vističkom obrascu koji ona ovdje nerijetko parafrazira, Kasne 1980-e donijele su velike promjena u jeziku, primjerice stvaralaštvu australskih Aboriđina. ciljevima i funkciji stvaralaštva, obnovu sama slikarskog Ove se slike odlikuju tradicionalnom kulturom pla- medija i oblikovne prakse. Ekstatičnu, subjektivnu, ge- stičkog jezika, odnjegovanošću rukopisa i izrazito superi- stualnu, eklektičnu, ekspresivnu, figurativnu i narativnu ornim i profinjenim ukusom, a stvarajući svoje natruhe, umjetnost s početka 1980-ih sredinom desetljeća zami- slikarica se ne odriče zavodljivosti i estetiziranja. Bogat- jenio je reduktivistički trend nove geometrije (neo-geo), stvo i različitost ispuna kadra kod Edite očituje i još jed- medijski purizam kao izraz krajnje reduciranih izričaj- nu znakovitost postmoderne. Ona se, barem u primjeru nih sredstava, a nastao je kao reakcija na dominantne ove autorice, zapravo odvijala u prostoru između istočne ekspresionističke i divlje tokove u slikarstvu s početka i zapadne paradigme umjetnosti, s preklapanjima i ukr- 1980-ih. Iščezla je aluzija na predmetni svijet, a iz boje
Ivica Župan: Psiho-pejzaž – hipersenzibilirani autorefencijalni... Ars Adriatica 6/2016. (267-276)
Neo-geo autori sažimaju sve dotad poznate oblike geometrijske apstrakcije – od suprematizma, konstrukti- vizma, De Stila do recentne nove geometrije. Edita ostaje potpuno onkraj takvih generalnih naraštajnih ambicija, u ovom razdoblju ona je još više individualizirala izraz, mada to – gledajući površno, u kontekstu aktualna neo- geo trenda na njezina ostvarenja iz ovog razloga – nije lako razlučiti. Izvjesna geomaterijska određenost u nje- zinu slučaju nije rezultat konstruktivističkog pristupa zadanu jeziku, nego se javlja kao posljedica rada na isti- canju formata platna i fizičkog karaktera boje kao ele- mentarnih osobina slike. Za razliku od recimo nego-geo majstora Duje Jurića, njezino stvaralaštvo nije očitovalo trajnu zaokupljenost geometrijskim, konstruktivnim, ra- cionalističkim modelom umjetničkog reda i poretka, niti je tragala za idejom geometrijske strukture koja je u pod- lozi racionalne konstrukcije svijeta. Nije ustrajavala ni na otkrivanju geometrijskog konstrukta prirode koji će svje- dočiti da u podlozi svijeta postoji racionalni um. Mada površan susret s ovim slikama odriče svaku asocijativnu vezu ovog slikarstva s predmetnom realnošću, Kovač ne isključuje referencijalni potencijal i asocijativnost ovih slika, što odčitava iz činjenice da slikaričino polazište nije bilo trendovska slagalica neo-geo mreže, nego ona hrabro kreće od ljudskog lica i cijelog lika. Premda pre- 4. Bez naziva (Roza riba), 1983. / Bez naziva (Baklje), 1981. poznatljiv kao apstraktan, taj je oblik u biti prikaz stili- Untitled (Pink Fish), 1983 / Untitled (Torches), 1981 zirane ljudske figure – moglo bi se „gotovo reći njezin kod”, drži Kovač. Koncept je potpuno definiran i potvr- i geste uklonjena je ekspresivnost i subjektivnost. Slika đen u brojnim sjajnim realizacijama, a svaka nova serija se vratila u stanje tautološkog mirovanja, bez namjere da slika slikarici je pružala mogućnost brojnih kombinacija išta zastupa ili simbolizira izvan sebe. i varijacija jednom usvojene sheme. Geometrija – ogoljena do materijalnosti – apstrak- Boje su ravnomjerno nanesene na podlogu tako da tna je ali čista disciplina koja se pojavljuje u nejednakim iz slike nestaje ono što se naziva slikarskim rukopisom. intervalima i s određenim razlikama s obzirom da je Nepravilan oblik slika – ranije polukružan, elipsoi- „umjetnost rezultat iskustva umjetnosti” (Donald Kus- dan ili ribolik, najprije je ostvarivan kao trapez. Schu- pit). Geometrija je osnova, uvijek spremna na instru- bertovu zanima arhitektonika slike, razdioba prostora mentaliziranje, na koju se povremeno vraća slikarstvo i unutar formata, međuodnosi polja i njihove obojenosti koja može, uvijek iz različitih pobuda, iznova ispitivati. koji slici daju dinamiku i ritam, složenost, suzdržanost, Nova geometrija u svojoj je biti simulacijska postmoder- pročišćenost, eleganciju, profinjenost... Ona tada ostva- nistička umjetnost koja prisvaja, kopira, slika kao. Geo- ruje i ciklus gigantizirana formata izvedenih akrilikom metrijsko slikarstvo prethodnih povijesnih etapa uzima na papiru, a u tim slikama upotrebljava osnovne boje, se kao motiv osvrta, razrade, transformacije... Iskustva specifičnu prigušenu plavu i crvenu boju u kombinaci- iz povijesti slikarstva polaznom su točkom daljnjih sli- ji s dubokom crnom. U tzv. „katedralama”, ostvarenim karskih operacija. U postmoderno doba, dakle, teško je na natron papiru, riječ je o pravilnim izduženim pravo- zamisliti slikarstvo koje ne bi bilo – jezički i formalno kutnicima postavljenim od galerijske podnice do stropa, - svojevrstan komentar o nekom drugom slikarstvu, koje pri čemu ovako osvajanje prostora slikom očituje težnju ne bi odavalo određene referencije na prethodne slikar- za ambijentalnim rješenjima. Izduženi pravokutni oblici ske prakse. Podaci se izvlače iz umjetnosti prethodnih u crnoj, crvenoj i plavoj boji neke su kritičare asocirali razdoblja i na takve rezultate talože se novi, uklopljeni na siluete neboderske arhitekture i stvarali su sugestivan u novu bitno drukčiju situaciju, uvjetovani recentnim li- dojam monumentalnosti. Na „katedralama” ili „trapezi- kovnim kretanjima i duhovnim kontekstom. ma” drugi su kritičari prepoznali „karakteristični uzorak
nalik dirkama klavijature”. Boje su upotrijebljene znalač- vlastitost, identitet i navlastito recentni duhovni status. ki glede njihovih odnosa i slaganja. Posebnu pozornost Ova rješenja ekspliciraju dublje sadržaje vlastite intime, slikarica posvećuje kontrastiranju toplih i hladnih boja. djeliće privatnih svjetova predstavljenih sada manje šifri- Potom na slikanu površinu aplicira stranice novina i po- ranim jezikom simbola i značenja. Na motritelju je bilo tom intervenira apstraktnim uzorkom. da dešifrira realnost individualizirana svijeta koji se, kada bi mu se motritelj približio, nadavao kao uznemirujući. *** Traganje za dubljim značenjima ovih vizualnih predstava čak je iziskivao i napor da se autorska osobnost dešifrira Razdoblje kraja tisućljeća, koje koincidira sa zadnjim u kategorijalnom sustavu određenih psiholoških, emo- godinama umjetničina života, u njezinu radu obilježeno tivnih i sentimentalnih ključeva. je subjektiviziranjem, autobiografizacijom, poniranjima Više ili manje melankolično-narativan, gdjekad i tu- u intimni identitet, odvajanjem od trendovskih tokova i robno traumatičan diskurs autoričine egzistencijalne snažnim i sugestivnim autobiografskim diskursom, pri- analize melankolično je hranjen brojnim međusobno čom – ne bez patosa – o ljudskoj pojavi i onomu što ona isprepletenim motivima. Slikarica se odlučila za pounu- sa sobom nosi kao vlastitu popudbinu i sudbinu. To je i trašnjenje i sada njezin analitičko-lirski govor detektira- doba kada je umjetnost već odavno napustila neutralni, mo kao psihopejzaž, iskaz o stanju humanuma u gužvi neosobni i posredovani mahom aktivistički diskurs ka- i magmi kaotične životne scene. Katalog iščitanih egzi- sne moderne, kada je aktualna potraga za tzv. osobnim stencijalnih kategorija čine autoričino recentno dezilu- identitetom. Na kraju tisućljeća svjedoci smo govora u zionirano pozicioniranje u svijetu, zapravo referiranje o prvom licu kao česte postmoderne pojave u hrvatskoj nemogućnosti daljnjeg pozicioniranja subjekta, nezavi- umjetnosti. Mučne i krizne 1990-e, sa svim svojim rat- dan životni kontekst, snažan osjećaj biološke prolaznosti, nim, političkim i psihološkim tenzijama, kao nekada, ali ozbiljna nemoć da se uspije opstati, izmještanje iz gaba- sada na drukčije načine, trebale su umjetnike pobuđivati ritne pozicije, strah, tjeskoba, nelagoda, zebnja. na oštrije reakcije, hrabrije istupe, nipošto ih potiskiva- Nestajanje, propadanje, isparavanje, rekosmo, stalne ti u vanjsku i unutarnju izolaciju, pasivnost, defetizam i su umjetničine preokupacije, koje ne oblikuju samo se- depresivni intimizam. Umjesto angažirana buntovnika, mantička polja njezina opusa proizašla iz egzistencijalnih umjetnik 1990-ih postaje introvertiranim pojedincem propitivanja, nego očituju i njezina praktična istraživanja koji se, rješavajući sasvim osobne probleme, odluču- konstitutivnih sastavnica i medijskih uzusa slikarstva, je za autoreferencijalne sustave, strategije neočitovanja ali i procese brisanja slike. Početkom 1990-ih na plat- bilo kakva stava prema društvu u kojemu pribiva i gdje no nanosi dva sloja boje i potom gornji, još mokar sloj, se ostvaruje njegova karijera. Autor se odriče narativna automatiziranim okomitim potezima, briše papirom, deklariranja o stanju u društvu i otvara introspektivni i konstruirajući sliku u postupku njezina razaranja. Ovaj autoreferencijalni intimni diskurs. Ovoj orijentaciji valja proces kulminira beskrajnom vrpcom, brisanom slikom dodati i težnju, također znakovitu za 1990-e, za interdis- na papiru iz 1995. koja se na Retrospektivi protezala duž ciplinarnošću, za oslobođenje od svrstavanja u okvire cijeloga obodnog galerijskog zida, a koja ima zanimljivu određena medija, za nadilaženje podjela i razdvajanja, i znakovitu povijest. Kada je Društvu hrvatskih likovnih za slobodno kretanje kroz umjetničke i neumjetničke umjetnika 1993. konačno vraćen njegov nepreuređeni prostore. Gotovo sve može biti proglašeno umjetničkim Dom hrvatskih likovnih umjetnika, dotad Muzej revolu- djelom ili umjetničkom akcijom ako je u službi određene cije, ono je moralo nastaviti sve svoje aktivnosti u tome umjetnikove ideje. devastiranu prostoru bez ijedne kune za njegovu adap- Vizualno manje atraktivna od slikarskih, ali za Edi- taciju. U prstenastoj dvorani Doma odražavaju se velike tinu morfologiju barem jednako važna, djela su intimi- izložbe, a u polukugli, pod samom kupolom, smjestila stičkog i narativnijeg karaktera, autoreferencijalnih i au- se karizmatska Galerija proširenih medija. Dok je prsten tobiografskih nota subjektivne naravi, artistički ozbiljno kako-tako bio uporabljiv, prostor GPM zacijelo je u to predstavljenih problemskih cjelina važnih za dekodiranje doba bio najteži zagrebački izložbeni prostor i „progu- autoričine individualne umjetničke i životne filozofije, tao” je najveći broj izložaba postavljenih u njemu. Osim na Retrospektivi tek parcijalno pokazana. Ovi su radovi što je polukugla, GPM je u sebi najviše osjećala poslje- visoko autoreferencijalni i čine putanju autoričinih pro- dice neuspjela preuređenja (devastiranja!) zgrade za po- mišljanja i analiza vlastite ljudske i umjetničke pojave, u trebe Muzeja revolucije što ga je 1951. poduzeo arhitekt njima autorica na svjesnoj ili nesvjesnoj razini – priop- Vjenceslav Richter. Primjerice, po sredini je prostor imao ćavanjem, ispovijesti, svjedočenjem – konstruira jastvo, stubište kojim se silazilo u donje etaže Doma, oko tog
Ivica Župan: Psiho-pejzaž – hipersenzibilirani autorefencijalni... Ars Adriatica 6/2016. (267-276)
otvora bila je postavljena nezgrapna željezna ograda i no afirmirala kao izlagački, sada je prostor ionako upit- velike polegnute staklene vitrine, tu su bile i razne niše nih galerijskih svojstava i vrijednosti, koji je tijekom svoje u zidovima, ispupčenja, radijatori, dva velika montirana burne povijesti ugostio stotine izložaba i radova različitih panoa za veća djela koja ne trpe ovalnost prostora itd., autora značajnih za umjetnost 20. stoljeća, pretvorivši ga što je sve skupa stvaralo neobično jaku konkurenciju ne- u neuralgičan labirint, oduzela od njegove vrijednosti. uroze koju je prostor neprestano isijavao. Ukratko, s tim Ako je točno ono što se spominje u našoj likovnoj kri- se prostorom trebalo znati nositi, anulirati njegovu neu- tici – da prostor pamti sve izložbe i izloške te da upravo rozu, čega u početku nisu bili svjesni umjetnici koji su u to sjećanje na njih emanira duhovnost MSU-a, onda je njemu izlagali. U dijalogu s tim neugodnim prostorom emanaciju te duhovnosti ovaj friz privremeno zamrznuo oni su izvlačili kraći kraj i njihovi su istupi neslavno za- i uspavao, to više što ga je postavila tako da tutnji muze- vršavali. Afirmirati vlastiti recentni rukopis a istodobno jom u razini ljudskih očiju, pa ako je motritelj promatrao afirmirati i sam izložbeni prostor te između njih uspo- cjelokupan prostor iz prve sobe prema zadnjoj, stjecao je staviti dijalog ponajviše je uspjelo Editi, i to krajnje mi- dojam da ga friz po sredini reže na dvije simetrične razi- nimalističkim postupkom. Ona je 1995. okruglim zidom ne – gornju i donju – pa je on i glede te svoje dimenzije GPM, u razini očiju, rasprostrla spomenuti papirnati gubio svoju kompaktnost i tako raspolućen poprimao friz širok 50 centimetara i dugačak 60 metara. Njime je određenu karikaturalnost. Prilazeći MSU-u od kule Lo- potpuno ukrotila i smirila prostor, anulirala sve njego- trščak, poglavito uvečer, kada su u njemu bila upaljena ve nedostatke, svemu onome što je ugrožavalo prijašnje svjetla, motritelj je mogao zamijetiti da je friz nešto od postave njezin je friz oduzeo negativni naboj, zaustavio neuralgičnosti, što ga je ispuštao u prostor MSU-a, slao i isijavanje negativne energije i probijanje neuroze iz nje- van, na Katarinin trg. Naime, stražnja, neoslikana strana ga koja je toliko mučila njezine predšasnike, i od njega friza bila je polijepljena i na brojne prozore MSU-a i kad učinila intrigantan i gotovo svečano miran i staložen, smo je promatrali s trga, ostavljala je dojam nekakve za- antologijski ambijent, prepun konstruktivne interakcije debljane zmije koja se pojavljuje i nestaje. Tim je svojim između friza i prostora – jedan drugome kao da su utje- prolazom i nestajanjem uspavanu gornjogradskom trgu, lovljivali i udahnjivali snagu i uvjerljivost. po svemu beskonfliktnom, stilski usuglašene arhitekture, Sličan posao, ali u potpuno različitu prostoru, pa tako utiskivala nedostajuću mu tenziju. i s različitim ciljevima i rezultatima u konačnici, umjet- Ta je „zmija” već nametala mogućnost da se Editin friz nica je obavila pola godine kasnije u gornjogradskom iseli iz zatvorenih galerijskih prostora. Primjerice, zgrada MSU-u. To je, kao što je svima poznato, palača plemićke zagrebačkoga glavnog kolodvora, dragulj hrvatskoga hi- obitelji Kulmer iz 17. stoljeća, građanski stan, dakle vrlo storicističkog graditeljstva, vodoravnim je frizom decen- specifična arhitektura, privremeno ustupljena MSU-u za tno podijeljena na gornji i donji sloj. Što bi se dogodilo, potrebe njegove djelatnosti. Svojim se papirnatim frizom razmišljali smo tada, da se na njegovo mjesto uselio ovaj slikarica uselila u šest – kada su uklonjena sva vrata – friz? Na izlazak friza na otvoreno nismo dugo čekali. Ti- međusobno povezanih soba palače, i to u one koje su jekom međunarodne akcije Otok, održane u kolovozu gledale na palaču Dverce na Katarininu trgu. Friz je bio 1996. u Dubrovniku, sa „zebrastim” se frizom išuljala u neusporedivo duži nego u GPM, a kako ga je razlamala eksterijer. Postavivši ga vodoravno, po ogradi samostana, konfiguracija zidova, dobio je i dinamičnost koju u GPM koja teče paralelno sa stubama što se protežu iznad zida nije imao, nego se zatvorio u relativno kratak krug. Intu- i kasnobaroknog ulaza u samostan, sa znakovitim satom itivno se postavivši prema prostoru koji je ugostio njezin na samom ulazu, istodobno je afirmirala vlastiti aktualni friz, Schubertova je od prozračna i svjetlom s trga raskoš- rukopis nastao gestualnim i ritualnim intervencijama ru- no osvijetljena stana ostvarila ambijent potpuno oprečne kom na papir i jače istaknula zanimljivu mješavinu baro- duhovnosti. Svojim dinamičnim vijuganjem po zidovima ka i kasnog baroka, ali je i tom arhitektonski i povijesno u kojemu se do 1945. širila najstarija hrvatska plemićka potpuno artikuliranu prostoru istodobno dala i nov ugo- obitelj friz, koji se i ovdje – nezaustavljivo i neprestance đaj i začudnost, čak i određenu neuralgičnost. vrtio – stvorio je vrlo jak dojam labirinta, komprimirao Međutim, za tri ove Editine intervencije ako ne jed- je svih šest soba u jedinstven prostor, pomalo klaustofo- nako važan, a ono barem znakovit i slikarski je sadržaj bičan, tako da zacijelo nije bio rijedak pojedinac koji se u friza. Nakon što je papir premazala bijelom bojom, na tu njemu neugodno osjećao. je mokru podlogu nanosila crnu i još je mokru grebala Na taj je način Edita ostvarila potpuno obrnut učinak grudicama papira, povlačeći okomite crte, naoko iden- nego u GPM: dok je prvom akcijom prostor za galerijske tične, ali zapravo svaki put različite, jer ti potezi nisu bili svrhe – uništen neodgovarajućom adaptacijom – ponov- potpuno mehanički, nego ih je slikarica do određene gra-
nice mogla kontrolirati. Iza ovog napora stajala je čista egzistencijalistička potreba da se utjelovi što postojaniji znak vlastita postojanja u njegovim različitim trenucima. To su zabilješke o vlastitu bivanju, o nazočnosti bića koje o svom postojanju – povlačenjem crta kroz objektivno utrošeno vrijeme – nastoji ostavljati trag. Ovaj je postu- pak moguće prihvatiti i kao antropometrijsko iskustvo: slikarica nastoji ostaviti trag svoje ruke jer je to u to doba, a tako je i danas, jedino moguće učiniti a da se ne uđe u tuđe dvorište, u neki već povijesni rukopis. Potez rukom u kojoj je grudica papira što klizi po mokroj pod- lozi papira, pouzdan je trag identiteta, još je jedino što jamačno pripada pojedincu. Kao što je na svijetu nemo- guće pronaći dva čovjeka s istim otiscima prstiju, tako je nemoguće pronaći dva slikara koji bi na taj način povla- čili identične poteze po papiru, jer, naravno, ne postoje dva autora s istim psihofizičkim osobinama!
***
Prostorne instalacije iz 1996. i 1997. bave se pro- blemom koda (Ambijent) i autobiografskim diskursom (Uklapanje i Autobiografija). Autoreferencijalni diskurs može se rekonstruirati subjektivnim simbolima i kodo- vima, primjerice iz umjetničine uporabe propadajućih materijala u 1980-ima, ne samo suhog granja, nego i, pri- 5. Lažni osmijeh, 2000. mjerice, fotokopija na kojima je sadržaj tih godina brzo Phony Smile, 2000 blijedio i nestajao. Nastavlja se autoričin znakoviti odnos prema prolaznom, propadljivom, razrušenom i onomu ska repeticija računalnog bar-koda dijetalnih živežnih što može biti razrušeno, da bi taj diskurs postupno kul- namirnica – čaja, mlijeka i voćnog soka – koje čuvaju minirao u temeljnu okosnicu umjetničina rada, usredoto- ili pospješuju zdravlje. Bar-kodovima subjekt motritelja čivši se na pitanje ljudskog trajanja, zamor ljudskog ma- pripušta u građanski, socijalni, pa čak i intimni aspekt terijala, putanja i granica ljudske egzistencije, prolaznosti svoje privatnosti, ali – postavljajući ovakve rebuse – du- vremena, fluidna bivanja koje ima uzlet ali i pad, dolazaka blji prodor u subjektivni prostor omogućuje samo ono- i odlazaka, uzleta i silaska, granice između ljudskog i ne- ljudskog, između postojanja/trajanja i trošnosti, propada- mu tko te rebuse riješi. Možda je u tom trenutku željela nja i nestajanja svega u pojavnu svijetu, pa tako i ljudskog s motriteljem podijeliti egzistencijalnu neugodu, nešto s tijela, na što se vezuje osjećaj krhkosti pred temporalnom čim se više nije željela sama nositi? neminovnošću i trenutačnost karnalne egzistencije. Posli- Iako djelovanje ove umjetnice nikad nije bio aktivi- je ćemo u autoričinu opusu iz kasnih 1990-ih odčitavati i stički i nikad ga nismo doživljavali ni iščitavali kao po- osjećaj straha, nelagode i ugroženosti. litičan, Irena Bekić razvija vrlo hrabru interpretaciju. Po U Ambijentu iz 1996. rešetke što ih ostavljaju iščezli njezinu tumačenju, Ambijent je „društvena refleksija i u tragovi brisane slike, evoluirali su u gigantizirani barkod. određenu je smislu anticipirajući. Uvećani bar-kod, koji Na fotografske stative za fotografski aparat umjetnica je vidi kao okvir identitetskih određenja, reakcija je na novi postavila šest autoportreta minimalistički slikanih akri- neoliberalni poredak prema kojemu odlučnim ali i sa- likom prema fotografskom predlošku, sa šest različitih morazarajućim korakom hrli postsocijalističko društvo grimasa, „čime predstavlja problem kodiranja identiteta opijeno naslućenim potrošačkim rajem. Dvadesetak go- sebe kao slikarice, tako i samog slikarstva” (R. I. Janko- dina poslije rešetkasta se struktura bar-koda iščitava kao vić). Cijeli prostor oko instalacije zatvorila je ready-ma- mentalna i duhovna granica društva te kao naš individu- deom, beskonačnom vodoravnom vrpcom sačinjenom alni zatvor – kavez s dvostrukom propusnošću, izloženo- od niza serigrafija na kojima je bila divovska serigraf- šću i ograničenjem”.2
Ivica Župan: Psiho-pejzaž – hipersenzibilirani autorefencijalni... Ars Adriatica 6/2016. (267-276)
U multimedijalnu, raznoliku i složenu ambijentu, čovjeka iz Berlinskoga anatomskog atlasa... U trećem ele- prepunu različitih elemenata i detalja subjektivne, inti- mentu, znakovito nazvanim Uklapanje, u setovima od po mne priče, Uklapanju iz 1997., postavljenu uz slikaričin 12 plitica za isparavanje, u umjetnu smolu graviranjem 50. rođendan, proživljenu i prožetu različitim emocija- bio je uklopljen Editin lik s lažnim, blaziranim osmije- ma, potvrđivala se autoričina volja da nas bez zadrški hom. Iznad tih setova stajao je crtež, asocijacija na dio pripusti u vlastitu intimu. Velika je količina dnevnoga proteinske sheme. Četvrti element Interijer činilo je 30 egzistencijalnog nezadovoljstva i neugode koje nam au- fotokopija koje su, bez uljepšavanja i karikiranja, doku- torica, kao hipersenzibilizirani rezonator, priopćuje. Tu mentirale mračno stubište Zavoda, od ulaza do umjet- je autoreferencijalni diskurs dobio na dramatičnosti, po- ničina atelijera u potkrovlju, kojim se ona 27 godina sjedovao je teške i uznemirujuće dimenzije, zacijelo zbog uspinjala. U petom elementu Lažni osmijeh u balonima svijesti o teškoj bolesti. Iako je ambijent bio sastavljen od poput onih od sapunice, plavom kredom iscrtanim po pet medijski različitih elemenata, što ga je naoko činilo galerijskom zidu, bile su ulijepljene fotokopije Editina razlivenim i nejedinstvenim, autoričin lik – koji se po- lika ostvarene na grafofoliji. Isforsiran, lažni osmijeh, javljivao negdje otvoreno, drugdje decentno, a gdjekad i kao da je dolazio iz američke TV „sapunice”, a zapravo je zakučasto – ključ je koji je otvarao vrata koja su vodila stizao iz autoričine osamljenosti. To je i jedna od poanti do poruka ambijenta. U svoj 50. godini, u doba kad se ovoga asocijativnog ambijenta, kojim je autorica propiti- pogled na trenutak baca unazad, autorica rekapitulira vala prostor – artistički i socijalni – u kojemu je živjela i prijeđeni životni i umjetnički put, a on se postupno pre- djelovala i svojem mjestu u njemu. Bacajući pogled una- tvarao u sve širu i složeniju analizu ne samo autoričine, trag – nakon što je 27 godina izlagala i isto toliko u Za- nego i uopće umjetnikove artističke i egzistencijalne zbi- vodu obavljala posao od kojega je bila otuđena jer je bio lje. Početak ambijenta činio je Eksterijer, četiri različito daleko od njezine artističke vokacije, ta je sjajna umjet- kolorirana niza laserskih fotokopija. Dva niza, svaki u nica, koja nas je, primjerice, predstavljala na bijenalima u svojoj boji, opisivali su različite urbane etape što ih je Veneciji i Sydneyu, učinilo nam se, shvaćala da su zapo- umjetnica, preko Vončinine, Voćarske i Vlaške, prelazila stavljenost, ignoriranost, izoliranost i samoća – doslovna od svoga doma u Petrovoj do radnog prostora na Šala- i figurativna – u klaustrofobično zatvorenu prostoru, bili ti, u Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta, gdje je njezina realnost i nagrada za na umjetnost potrošen naj- za život zarađivala kao anatomski crtač, a koji je ujedno bolji dio života. (Tako gorku poruku, doduše, mogao bi, bio i njezinim umjetničkim atelijerom, a dva su niza bila u ovom ili onom emocionalnom registru, odaslati svaki posvećena prostoru i oko Zavoda. Fokusirani motritelj hrvatski umjetnik!). Ovdje je autorica motritelja doista uočavao je dugački zid na Vončininoj ulici, geometrizi- pripustila u intimni psihološki prostor, u svoje najnježni- ran poput patterna Editinih geometrijskih slika i klasici- je i najsuptilnije kontemplacije i psihološke preokupacije, stičko stubište zgrade Zavoda za anatomiju. Znakovito je progovorivši o svojoj subjektivnosti, aktualnoj životnoj da su procesu fotokopiranja pozitiv i negativ zamijenili situaciji, željama, traumama, ali i strahu za golu opstoj- mjesta, što se moglo odčitati kao razdvajanje postojanja nost. Sve je to postizavala bez unutarnje psihopatologije od nepostojanja. Bibliografiju je činilo pet torti – svaka za koja bi motritelja emocionalno opterećivala. jedno desetljeće autoričina života – koje su umjesto svje- Tijekom četrdesetak godina Edita se potvrđivala ne ćica imale u stalcima posađene epruvete. U epruvetama, kao jedan od pratitelja, nego kao jedan od aktivnih su- naizgled u tekućini, a zapravo zalivene u krutom transpa- dionika u samoj matici zbivanja u suvremenoj hrvatskoj rentnom poliesteru, suočili smo se s prizorima važnim umjetnosti, gdje zauzima problemski izvorno i istaknuto za kronološko evociranje etapa u Editinu životopisu – sa mjesto. Njezin punokrvni umjetnički jezik čudesne kon- slikom crkve u Virovitici, obiteljskim portretom, vrtom, fesionalnosti spada u ono najljepše i najvrednije što ima- fotografijom sestara, Strindberga i Toscane, prikazom mo u likovnoj umjetnosti.
Bilješke
1 ZVONKO MAKOVIĆ, Geometrija Edite Schubert. Nenapisano, 2 IRENA BEKIĆ, Osvrt na Retrospektivu Edite Schubert, emisija Biblioteka Quorum, Zagreb, 1989. Triptih, Treći program Radio Zagreba, emitirano 27. 10. 2015.