1. svrhom i kidanja okova te željezne determiniranosti. Kao da se u toj polariziranoj aktiv- Christoph Büchel, Barca Nostra, nosti ogleda manično-kompulzivna narav ekstrema koja je s čovjeka prešla na stroj ocr- ready-made, 2018-19. tavajući tako uznemirujuće konture jedne moguće budućnosti. Sličnu silovitost donose i Christoph Büchel, Barca Nostra, pokretna željezna dvorišna vrata indijske umjetnice Shilpa Guptae, koja se vrtnjom oko ready-made, 2018/19 osi sudaraju sa zidom otkidajući njegove dijelove. Još jedna varijacija na temu uzaludne 2. radnje, rekli bismo. Vrata koja bi trebala ograđivati i štititi pretvaraju se u destruktivni Sun Yuan - Peng Yu, Ne mogu si mobil koji potkopava i vlastitu opstojnost, jer će sa zidom koji uništavaju na koncu, uz pomoći, industrijski robot, 2016. zid, urušiti i sebe i svoju funkciju. Ista je autorica postavila i intrigantnu instalaciju po- Sun Yuan and Peng Yu, Can’t Help svećenu stotini indijskih pjesnika koji su u različitim razdobljima (od 7. stoljeća do da- Myself, industrial robot, 2016 nas) bili proganjani i zatvarani zbog svojeg djela ili političkih razloga. Stotinu mikrofona tako visi sa stropa bivajući zvučnicima koji prenose riječi pjesama koje su pojedinačno 3. izgovorene, zborski, konsekutivno i simultano (mikrofon ovdje podrazumijeva dvojnost Shilpa Gupta, Bez naziva, mobil, 2009. govornika i slušatelja u istoj medijaciji). Nasuprot njima sa zemlje se dižu govornički pultovi sa šiljcima koji probadaju listove ispisanih papira kojima bi publika u zamišlje- Shilpa Gupta, Untitled, mobile, 2009 noj interakciji pristupila i uključila se čitanjem u ovaj zaglušni bruitizam. Među radove koji se izdvajaju svakako treba spomenuti velike fotografske portre- te južnoafričke umjetnice Zanele Muholi, vizualne aktivistice, kako sama sebe voli nazivati predstavljajući afričku lezbijsku scenu. Dvojstvo između portreta izraženih u poruci „pogledaj me, crna sam, lezbijka, snaga s kojom treba računati” i potlačenosti i diskriminacije, vidljiva je i u fotografijama s kojih nas lica ili izravno promatraju ili skreću pogled i tako se submisivno izlažu pogledu drugih. Najprestižnije priznanje na Bijenalu uvijek je Zlatni lav za životno djelo, ove godine dodijeljen američkom umjetniku Jimmieju Durhamu (koji je, kako izvješćuju medi- ji, svoju zahvalu organizatorima izložbe – otpjevao). Durham je godinama svoj izraz kombinirao s tradicijom američkih urođenika izlažući životinjske rogove, lubanje, di- jelove kostura s metalnim i drvenim produžetcima, tkanim pokrivačima ili komadima masivna namještaja. Durham stvara zapravo instalacije koje i nemaju izravne veze s urođeničkom američkom umjetničkom tradicijom, nego mu načini koncipiranja tote- molikih trofejnih skulptura od otpada i organsko-anorganskih detritusa više svjedoče o suvremenom asamblažu u tradiciji Rauschenbergovih kombiniranih djela kao što su Canyon i Monogram. Durhamov primjer, odnosno slučaj jednog prosječnog umjet- nika, kao da potvrđuje višegodišnje pravilo o nagrađivanju na Bijenalu onih iz drugog ešalona koji još nisu nagrađeni, pa je eto došao red i na njih. Teško je tako oteti se dojmu da su nagrade za životno djelo koje dodjeljuje Bijenale godinama u svojevrsnoj krizi i da idu u ruke onih koji prebivaju na umjetničkoj margini. Može li se Durham uopće usporediti s umjetnikom Rauschenbergova kalibra? Naravno da ne, pa se tako čini da su i Durham i mnogi umjetnici koji su u posljednje vrijeme ponijeli tu krun- sku nagradu (možda su najeklatantniji primjeri nagrada kreativnoj beznačajnosti, one umjetnicama kao što su Yoko Ono, Maria Lassnig ili Marisa Merz), više je zaslužili izlagačkim aktivizmom, upornošću, nabildanim bio/bibliografijama, menadžeriranjem u kulturi nego umjetničkom ostvarenošću. Među nagrađenima valja spomenuti i do-
i neće biti historizirana”
4. bitnika Zlatnog lava za najboljeg umjetnika na izložbi Arthura Jafa. Jafa se predstavlja Rugile Barzdžiukaite, Vaiva svojim Velikim kotačima, odnosno divovskim kamionskim gumama omotanim lan- Grainyte, Lina Lapelyte, Sunce i more, operaaperformans, 2019. cima. Jedna od guma visi s konstrukcije koja podsjeća na vješala, a i dojam lancima okovanih guma kao da svoju tjeskobnost izvlači iz sužanjstva afroameričkog roblja Rugilė Barzdžiukaitė, Vaiva Grainytė, bačenog u lance izrabljivanja i podčinjenosti. Istodobno veliki kotači zazivlju on the and Lina Lapelytė, Sun & Sea), opera- performance, 2019 road slobodu kretanja prostranstvima Jafina Mississippija (Jafa je rođen u Tupelu gdje je svjetlo dana ugledao i Elvis Presley), iskazujući stalnu opsesiju velikim kamionima 5. i beskrajnim prostranstvima koja gutaju njihovi kotači. Jafa je nagradu ipak najviše Martin Puryear, Proždiruće sunce, zaslužio videoradom Bijeli album, spojem prizora nasilja prema crnačkoj zajednici i drvo, čelik, poliester, užad, 2019. ljubavi koju prema bijeloj populaciji iskazuje narator, ili riječima žirija, Jafa „ukazujući Martin Puryear, Devouring Sun, na nasilje ujedno govori o kapacitetu ljudi da vole.” wood, steel, polyester, ropes, 2019 Među najbolje paviljone valja ubrojiti i onaj američki s Martinom Puryearom na 6. temu Slobode. Slobodarski temat Puryeara predstavljen je gigantiziranim kapama od Igor Grubić, Tragovi nestajanja u one frigijske iz francuske revolucije i Delacroixove slike Sloboda vodi narod, koja je po- tri čina, fotografija, (detalj), stala i simbolom karipskih crnaca u borbi protiv zapadnih porobljivača, do nigerijske 2006.-2019. kape plemena Yoruba simbola afričkog pokreta za nezavisnost, do južnjačke kape iz vre- Igor Grubić, Traces of Disappearing mena američkog građanskog rata. Tu je i golema instalacija na ulazu u američki paviljon in Three Acts, photography (detail), Progutano sunce, svojevrsna kozmička monstranca, kako se navodi u podnaslovu, iza 2006-2019 koje se nalazi voluta: pužoliki crni oblik. Suprotnost svijetloj transparenciji koja se radi- jalno širi prema nama, upravo je u jezgri crnog sunca koje se hrani mračnom materijom u svojoj nutrini. Kompozitor, instalacijski i videoumjetnik Ryoi Ikeda svojom zapaže- nom svjetlosnom instalacijom Spectra III, uvodi nas kroz koridor blještava svjetla čiji fluorescirajući sjaj postaje neizdrživ. Umjesto apsolutne vidljivosti, intenzivno se svjetlo konvertira u tamu vida, relativizirajući odnos svjetla i tame koji postaju jedno na visokoj skali blještavila, djelujući dezorijentirajuće i na percepciju prostora kojim se mora proći od ulaza do izlaza koridorom. Videoradom Ovo je budućnost Hito Steyerl uvodi nas u utopiju budućnosti koja je neizvjesna slika koja se stalno transformira, u fantastični svijet, algoritamski izračunat, koji ugađa osjetilima makar bio sačinjen od virtualnih cvjetova. Steyerl nam prikazuje budućnost kao mjesto koje se neprekidno preobražava i nikad dovršava, vrt algoritama, a put nas vodi kroz virtualnu realnost koja je jedina preostala. Ili kako je zapisano u predgovoru instalaciji, taj je vrt izgubljen u budućnosti jer ta ista budućnost još nije ni stvorena. Christian Marclay, koji se na Bijenalu 2010. godine proslavio svojom izvanrednom filmskom montažom Sat (tada dobitnik Zlatnog lava) komponiranom od tisuća filmskih fragmenata na kojima se u pojedinoj sceni, koja je sinkronizirana s realnim vremenom gledatelja, vidi koliko je sati, ovaj se put predsta- vio videoradom 48 ratnih filmova koji se emitiraju istovremeno, proizvodeći kakofonič- nu emisiju zvuka i slike. Video je organiziran tako da se vide jedan u drugi upisan okvir pojedinačnog filma, od onog o američkom građanskom ratu do rata u Iraku, jednake debljine fragmenta koji ne izdvaja ni jedan posebno. Titravo mnoštvo preklopljenih filmskih slika i zvukova rata na koncu ostavlja dojam vrtoglavice koja nas obuzima u trenutku brzog vrtloženja zvuka i slike koje više pojedinačno ne razlučujemo.
i neće biti historizirana”
7. Od predstavnika s jugoistoka Europe, susjeda s prostora bivše države, izdvojio bih Nabuqi, Događaju li se stvarne tek dva primjera koja se ističu svojim kreativnim potencijalom, onaj predstavnika Ko- stvari u trenucima racionalnosti, komb. materijali, 2018. sova Albana Muje i, bez ikakvog lokalpatriotskog popusta, hrvatskog izlagača Igora Grubića. Mujina videoinstalacija pod naslovom Obiteljski album bavi se oružanim su- Nabuqi, Do Real Things Happen in kobom na Kosovu od prije dvadeset godina. Muja je svoju temu elaborirao izborom Moments of Rationality?, combined materials, 2018 fotografija djece izbjeglica u velikom ratnom egzodusu na Kosovu. Fotografije neka- dašnje djece i sada odraslih ljudi, Muji su poslužile da bi osobno sjećanje i medijsku 8. sliku, koja je na njega dograđena, predstavio kao ratnu priču koja se poopćila, postala Roman Stanczak, Let, komb. ready- medijskim simbolom na koji pojedinac više nije utjecao. Muja pritom želi ispitati ulo- made, 2018. gu koju slike i mediji imaju u konstruiranju i oblikovanju naracije, identiteta i povijesti, Roman Stańczak, Flight, combined posebno u vremenima sukoba. Muja je u jednoj izjavi, govoreći o prezentiranju slika ready-made, 2018 rata koje se šire medijima, naznačio da mu je cilj Obiteljskim albumom suprotstavi- ti se društvenoj eksploataciji slika rata, pobuniti se „protiv društvenih i ekonomskih modusa koji su ideju spektakla doveli do gotovo nadrealnih krajnosti.” Hrvatsku na Bijenalu predstavlja Igor Grubić Tragovima nestajanja u tri čina. Naš je paviljon, do- duše, smješten izvan atraktivnih Giardina i Arsenala, u pokrajnjoj Calle della Regine u nekadašnjoj stolarskoj radnji koja je minimalno adaptirana za potrebe izložbenog pro- stora. No, prednost ovoga mjesta u njegovoj je kompaktnosti, cjelini za sebe, za razliku od utopljenosti u zajednički prostor, primjerice Arsenala, gdje je fragilna djela lako zaobići ili ih među natiskanim radovima uopće ne primijetiti. Prednost je smještaja i u tome što je naš paviljon nadomak Fundacije Prada gdje je za trajanja Bijenala po- stavljena sjajna retrospektiva Jannisa Kounellisa, pa i ta činjenica „šlepanja” uz drugu izložbu pridonosi našoj kolateralnoj vidljivosti. Grubićeva se postava fotografija i filma bavi tranzicijom zemalja jugoistoka Europe koje su izašle iz socijalizma. Grubićev je paviljon, što nije čest slučaj s našim predstavljanjima na Bijenalu, utjecajni londonski časopis Frieze, uvrstio među onih 16, od 90 nacionalnih paviljona, koje svakako valja posjetiti. I doista nije riječ o pretjeranoj hvali, zapisao sam u zagrebačkoj Konturi osvr- ćući se na naš nastup, i prisjetivši se većine naših dosadašnjih predstavljanja koja su bolovala od prezentacijske zagubljenosti među drugim nacionalnim paviljonima „na- cija beskućnika” bez vlastitih izložbenih prostora. Često se s našim nastupima doga- đalo i to da smo velikom svijetu umjetnosti nudili domaće marginalije i ono što nama nešto znači, ne uspijevajući našu prezentaciju poopćiti da bi nas i drugi uočili. Ili je jednostavno odabir umjetnika i kustosa bio pogrešan, jer je to dvoje naravno uvijek u korelaciji. Grubićev izbor konačno je domaća uspješnica u Veneciji. Tranzicijska foto- dokumentacija na kojoj je Grubić radio trinaest godina, premda niti izravno optužuje niti je politički angažirana u vezi s domaćim postsocijalističkim stanjem, sarkastično govoreći, svjedokom je društvenog puta iz nečega u ništa. U Konturi sam istaknuo da je riječ o dvama fotografskim ciklusima i jednom filmu koji su idealno ambijentirani u derutno zdanje nekadašnje venecijanske stolarske radionice. U prvom ciklusu Divlja
i neće biti historizirana”
kuća, tekstom i fotografijom autor prati beskućnike na zagrebačkom rotoru koji su u nezavisnoj Hrvatskoj postali prostorni i životni višak koji se ispriječio na putu pre- datorske urbanizacije. Drugi ciklus Filigranski pločnik prati također urušavanje starog načina života, propast malih zanata i obrta (nije riječ samo o domaćim primjerima, nego i onima iz Istanbula, Beograda, Sarajeva, Skopja, Bitole, Prizrena). Treći čin ove tranzicijske „balade iz predgrađa” svojevrsni je filmski esej koji temom Dekonstrukcija tvornice govori o sudbini radništva propalih tvornica prelomljenom kroz odnos sina i oca tvorničkog radnika, koji pokidane obiteljske veze ponovno grade za zajedničkog posjeta zapuštenom zdanju, tom piranesijevskom labirintu propasti, sablasnoj utva- ri industrijske arhitekture. Unatoč otegotnim okolnostima s prostorom pogubljenim u venecijanskom labirintu ulica koje ponekad ne vode nikamo (hendikep je to svih izložbenih paviljona koji nisu u Giardinima i Arsenalu i na pokojoj atraktivnoj loka- ciji), Grubićev je rad odlično smješten u derutnu zdanju negdašnje radionice koja ga podupire u osami, tuzi, odsustvom svake estetike, čak i one tako tipično venecijanske – kamuflažnog pozlaćivanja oronuloga. Završavajući ovaj osvrt na 58. Bijenale i opet bih posegnuo za konstatacijama koje sam kao neku vrstu zaključnog promišljanja objavio u Art magazinu Kontura, makar me se optužilo za ponavljanje. Tada sam zapisao da će se svatko složiti da je bolje ne živjeti u zanimljivim vremenima i po cijenu nezanimljive umjetnosti, kada bi to doista bilo u nekoj korelaciji. Vremena u kojima živimo doista pripadaju kategoriji zanimlji- vih, a izložbe poput Bijenala koje nastoje umjetnošću odgovoriti na njih, sve su prije od zanimljivih i svakako u raskoraku s njima. Prije će biti da je u pitanju ono što je za jedan od prošlih bijenala rekao E. Beaucamp, riječ o pozornici koja „ne znači svijet”. Izložba već niz godina očito pada u dodiru sa stvarnošću, na koju se voli pozivati. Bea- ucamp s pravom kaže da ona „slijedi svoju vlastitu dramaturgiju, promjenu podražaja, stilova, inovacija i suprotnosti – a to je zabavno valovito kretanje ponekad vrlo slično događanjima u svijetu mode. Svi igrači, umjetnici, trgovci, sakupljači, muzealci i kriti- čari sudjeluju, manje ili više složno, u tom vrtuljku.” Na drugoj strani tog kolektivnog vrtuljka nerijetko prisustvujemo onomu što bismo mogli označiti imanentnim narciz- mom postmodernog umjetnika koji djelo kontaminira svakodnevnim usputnostima i banalizira osobnim sitnicama, naivnom obradom, anarhičnim izborom iz zanimljivog svijeta, s prenaglašavanjem vlastite pozicije u njemu. Upravo takva sebi okrenuta djela ne uspijevaju komentirati opće stanje stvari, poopćiti privatnu sferu da bi je se učinilo kolektivno relevantnom. Nešto slično onomu kako je opisivana pozicija transavangar- dista u osamdesetim godinama, gdje je sve u službi umjetnika od kozmoloških prizora do svakodnevice. A. B. Oliva rekao bi, eto nas do „mita o umjetniku kao demijurgu, polubogu, lutajućem duhu, nomadu”, dodali bismo onomu koji ima pravo svugdje po- staviti šator i utaboriti se posred svijeta koji više nije heliocentričan, ni geocentričan, nego antropocentričan. I ovaj ćemo Bijenale tako pamtiti, po (kako je naveo jedan kritičar) „raskoraku između filozofske i teorijske dimenzije i banalnosti samog rezul- tata...” koji je „... toliko velik da se djelo čini apsurdnim.” I doista, između retorike umjetnika, ovogodišnjeg izbornika i djela na izložbi, zjapi praznina neusklađenosti. O izložbi ćete malo i ništa doznati iz tumačenja izbornika Rugoffa, tek njegove motive koji su ga opredijelili za zanimljiva vremena i pripadnu umjetnost. Uopće ne morate znati za temu i pratiti teorijske sofisterije izbornika da biste pristupili djelima, ali to još i nije najveći problem izložbe. Mala količina doista upečatljivih djela ono je što zabri- njava u mnoštvu izloženoga. Biljana Tomić komentirala je kako izložba jest provo- kativna (iako joj je tematski narativ o „zanimljivim vremenima” istrošen i bezidejan), ali ne i sugestivna, a Jelena Vesić kaže da joj najbolje pristaje riječ – interesantno. Na retorički postavljeno pitanje koje se može čuti na izložbi a glasi: „Kako ti se sviđa ovo ili ono?”, obično se odgovora: „Pa onako, interesantno je.” Vesić nastavlja: „... ne mora se ništa znati, nigdje se ne mora udubiti i okupirati misao, a eto komentara koji sve zadovoljava. Riječ interesantno distribuira zeitgeist vremena akumulacije komentara i opinionizma koji ništa ne znače i nemaju nikakvu težinu”.