Skip to content
Arts of the Adriatic Search

Idealism of the Organized World in the Art of Juraj Dobrović

DOI 10.15291/ars.471

Download PDF

Vol. 3 (2013)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month

In Croatian art of the second half of the twentieth century, the name of Juraj Dobrović is most frequently linked to New Tendencies, a Zagreb movement which marked progressive, experimental, and science-basedtrends which corresponded to similar tendencies of the most progressive global directions in the art of the time. Within this movement, Dobrović’s position stands out through its “ultimate ascetism” (J. Denegri), reflected in an orderly world of geometry and strict planning, unthreatened by incursions from theoutside which could disturb the ideal and idealistic structure of rationally established relationships. In other words, Dobrović incessantly establishes relationships which are generated by a rational mind unoccupied with testimonies about the outside world and its innumerable varieties. Therefore, from the very beginning, and through his forty-year career, Dobrović occupied the same position (even independently of New Tendencies) with regard to reality. He was not interested in reality as a visual appearance but only as a construct consisting of shapes which hold the world together. This represents an organized background filled with regular structures and relationships ontowhich one can graft the variegated abundance of natural forms: a potentiality which creates tree and man, rock and water, as shapes which in their many variations would not survive without their constituent particles. These particles create a grid, a rhythm, an ordered monotony, but also a system shift whichin turn generates a new order springing from the departure from the norm, and it is this which interests Dobrović, as a beginning and end of his art of the “grand scheme of things.” This scheme, however, does not contain the divine particle, the primordial spark which sprang from a single source, but is non-divine and non-human, in a way self-generating, both begunand completed within itself. In Dobrović’s work we will not find too manydifferences between two-dimensional and threedimensional solutions, between line and volume. Therefore, it is difficult to separate Dobrović’s oeuvre into painting and draughtsmanship on the one hand, and that which embodies spatial structures and relief on the other, because the final impression of both – the two-dimensional and the three-dimensional – is the same when it comes to the solution of perceived relationships. These perceived relationships, which represent Dobrović’s peculiarity, originate from aberration, mutation of forms and, finally, they create a shift or “system error” which generates a visual puzzle (it is not surprising, therefore, that T. Maroević identified him as “the Escher of the non-figural”). This makes each of his works, even the most twodimensional and linearly minimalist ones, in reality, a play with spatial possibilities, a consideration of what surprises will greet us if we introduce a change into a system of strict geometry: truncate a cube, interlace two shapes, cut an edge, open up a geometrical body, cross-hatch the lines or make a geometric outline revolve. For this reason, talking about Dobrović’spaintings means that at the same time we are alsotalking about his objects and reliefs, given that their structur al principles are the same. With regard to the international context, Dobrović’s art can be viewed and “anchored” within the movement of European relief-structure artists or European constructed relief artists (A. Dekkers, H. Böhm, H. Glattfelder). They were European artists of the late 1960s and 1970s who worked outside the mainstream trends dictated by America, and theyfocused mostly on relief sculpture. Furthermore, what is impressive about these artists is not their innovation, technical skill or monumental art but their persistent, imperturbable and strict loyalty to the simplicity and purity of the execution of artworks which seem to have been made as an exercise in ascetism. To J. Denegri, they are spiritualists rather than technicians; they are orientated towards manual and meditative matters rather than those which are technological and optical, and in this respect they represent Dobrović’s closest parallels. Indeed, the reliefs Dobrović made in this period resemble strongly the works of some of the  relief-structure artists. Therefore, this article highlights individual, specific comparisons between their works and those of Dobrović. In conclusion, it can be said that Dobrović is an artist who, in the most productive period of his career, belongs to the most prominent progressive faction of Croatian art of the 1960s and 1970s, although he refused, almost indignantly, to take part in the noisy character of art as a social event, while his artistic ideas “sprang from a gentle awe of the extent of harmony in which movement and stillness touch” (R. Putar). Dobrović is not in the least interested in the attractive effects and technical innovations used in the art of his time, when it was said that art was married to machines. Although his signature is depersonalized and “technical,” his art works speak of isolation, ascetism, self-control, sedate peace and contemplation, all of which represent human content in a world of “soulless” machines. At the same time, he never accepted the “ludic and relaxing function of art” (I. Župan), offered by some artists during the “era of the machines” in the art of the 1960s and 1970s.

Juraj Dobrović, New Tendencies, European relief-structure artists, reliefs, drawings, sculptures
Sections
  1. Abstract
  2. Bilješke

The name of Juraj Dobrović is most often mentioned in the context of Nove tendencije (New Tendencies), a phenomenon that used to promote rational and experimental (temporal-spatial and kinetic) models of art during the 1960s and 1970s. This paper positions Dobrović’s work within the very core of Zagreb movement, but also sets it apart because of the rigorous forms, psychological contemplativeness, abandonment of technicism and cybernetics. Even more then within the frames of New Tendencies, Dobrović’s position is recognized in the circle of European relief-structure artists (A. Dekkers, H. Böhm, H. Gkattfelder …) with whom he primarily shares ascetic, manual and meditative component. This paper is the first to analyse similarities between members of that movement and Dobrović’s work (even though J. Denegri had suggested their kinship), and determines both parallels and differences. Parallels - or identical conceptual and constructive features of flat and tri-dimensional, or relief and sculptural solutions - are seen as parts of same concept. Furthermore, a phenomenon particular to Dobrović’s art, named “shift in the phase” or “error in the system” has been noticed to generate visual uncertainty, detachment and, finally, mutation of the form. Even though his handwriting is depersonalized and “technical”, Dobrović’s works do not advocate attractive effects and technical innovations, but are on the side of ascetics, self-control, calm and composoesd peace and contemplation, and in this way more of a metaphysical than scientific nature.

1. Juraj Dobrović, Varijacije na temu Polja - 1963. no.6, lesonit, plastika, boja, 1975., 54 x 54 cm Juraj Dobrović, Variations on the Theme of Fields - 1963 no.6, fibreboard, plastic, colour, 1975, 54 x 54 cm

i greška u sustavu promiče u novu pravilnost, pomak u fazi novog poretka. Ili riječima samog umjetnika koji sebe zamišlja i kao promatrača nastajanja vlastita djela: „U raznolikosti svojih traženja uvijek sam nastojao prepustiti se rastu djela, gubeći vlastiti trag, i slijedeći taj rast pokušao pronaći neki sveobuhvatniji i okupljajući princip”.2 I tako nastaju, po Igoru Zidiću, tzv. brojčane

3. Juraj Dobrović, Polje, lesonit, drvene letvice, boja, 1964., 36,6 x 37 cm Juraj Dobrović, Field, fibreboard, wooden slips, colour, 1964, 36,6 x 37 cm

umjetnikovoj neizbježnoj potrebi za duhovnom vježbom što vodi krajnjem asketizmu.”5 Tom i takvom askezom, odustajanjem od svijeta u njegovoj bujnoj pojavnosti i deskripciji, sistematizirajući i usustavljujući sve čega se u umjetnosti poduhvati, sređujući i planirajući, Dobrović je jedan od onih izdanaka modernističkog graditeljskog načela u umjetnosti koji G. C. Argan krsti „idejom projekta” koji, kaže taj veliki talijanski teoretičar, omogućava da sami ne bismo bili projektirani. Srediti svijet na načelima geometrije i njezinih idealnih odnosa znači za Dobrovićevu generaciju stvoriti utočište, moguće 2. Hartmut Böhm, Randstand, čelik i crvena olovka, 2000.-2002., 128 x 128 x 4 cm utopiju, u kojoj će umjetnost prebivati u svome svijetu, Hartmut Böhm, Randstand, steel and red pencil, 2000-2002, 128 x 128 neugrožena prodorom izvana, svjedočeći samu sebe. Ili x 4 cm riječima Denegrija: „Djelo utemeljeno u geometrijskim

Dobrović je od samih početaka, pa kroz četrdesetogodišnje stvaranje, uvijek na istim pozicijama u odnosu prema stvarnosti. Ona ga kao vizualna pojavnost ni najmanje ne zanima, već kao konstrukt oblika koji drže svijet na okupu. To je ona sređena podloga pravilnih struktura na koju možete kalemiti svekoliku bujnost prirodnih oblika; ona je potencijalnost da bismo sutra mogli vidjeti i stablo i čovjeka, i stijenu i vodenu površinu, kao oblike koji u svojim nebrojenim varijacijama ne bi opstojali da nema njihovih gradbenih čestica. Te čestice koje stvaraju raster i ritam, sređenu monotoniju, ali i pomak u sustavu koji onda generira novi poredak nastao na odstupanju, zanimaju Dobrovića kao početak i kraj njegove umjetnosti velikog plana. A taj plan nema u sebi neku božansku česticu, prapočelo iz jednog izvora, nego je nebožanski i neljudski, nekako samogenerirajući, u sebi započet i dovršen. Kod Dobrovića nećemo naći ni previše razlika između plošnih i prostornih rješenja, između crteža i volumena. Teško je, dakle, odvojiti Dobrovićev opus na onaj slikarski 4. Juraj Dobrović, Polje, lesonit, drvene letvice, boja,1964., 75 x 75 cm i crtački od onoga prostornih konstrukcija i reljefa, jer Juraj Dobrović, Field, fibreboard, wooden slips, colour, 1964, 75 x 75 cm je konačan dojam na plohi i u trima dimenzijama isti u smislu rješavanja određenih perceptivnih odnosa koji izviru iz duha geometrijskih odstupanja, mutacija oblika oblicima jest po svojoj prirodi samooznačavajuće i u konačnici stvaranja pomaka ili „greške u sustavu” djelo, djelo koje govori sebe, a ne djelo što prenosi, čak koji generiraju vizualnu nedoumicu. Naime, Dobrović ni u najdaljoj transpoziciji, slike i dojmove vanjskog računa na oblik koji se stalno mijenja, makar i s malim (predmetnog) svijeta.”6 pomacima i minimalnim odstupanjima, koji je prije svega

5. Hartmut Böhm, Progression gegen Unendlich mit 30° und 45° in zwei 6. Hartmut Böhm, Wandarbeit aus den Massen einer Progression gegen Richtungen - vertikale Parameter, 1987. Unendlich mit 30°, 2009., okvir, voštani pastel na zidu, 148 x 148 x 3 cm Hartmut Böhm, Progression gegen Unendlich mit 30° und 45° in zwei Hartmut Böhm, Wandarbeit aus den Massen einer Progression gegen Richtungen - vertikale Parameter, 1987 Unendlich mit 30°, 2009, frame, oil stick on wall, 148 x 148 x 3 cm

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

stroge geometrije ubacimo promjenu: okrnjimo kocku, isprepletemo dva oblika, izrežemo brid, rastvorimo tijelo, umrežimo linije ili zarotiramo geometrijski obris. Stoga je u pravu Tonko Maroević kada tvrdi da kod Dobrovića ne vidimo toliko da je „na tragu Albersa i Vasarelyja, već radije prepoznajemo u njemu Eschera nefigurativnih svojstava”.7 Pisati o Dobroviću znači baviti se upravo prostorom koji određuju oblici, šupljinama i ispunama u njemu, aberacijom geometrije kojoj je jedina svrha oprostoriti odnose. Cilj te dobrovićevske planimetrije nije da se podsjetimo na već postojeće oblike, nego da se oni iznova stvore iz duha matematičkog planiranja, pa i iz ludičke komponente koja se u sustav plana i kontrole može ubaciti kao virus mutacije. Dakle, govoreći o

7. Juraj Dobrović, Reljefi s unutarnjim preklapanjima no.12, šperloča, boja, 1977., 80 x 80 cm Juraj Dobrović, Reliefs with Internal Foldings no.12, plywood, colour, 1977, 80 x 80 cm

dinamična prostorna činjenica. Odatle je svaki njegov uradak, pa i onaj najplošniji i linearno minimalističan, zapravo igra s prostornim mogućnostima, razmišljanje o tome kakva nas iznenađenja očekuju ako u sustav

9. Juraj Dobrović, Reljef, karton, boja, 1967., 33 x 33 x 4 cm Juraj Dobrović, Relief, pasteboard, colour, 1967, 33 x 33 x 4 cm

Dobrovićevim slikama istovremeno govorimo i o njegovim objektima ili reljefima jer su im konstruktivni principi isti, baš kao što je i konačni učinak na naš vid uvjetovan tim konfiguriranjem, a ne time je li riječ o plohi slike ili volumenu drvene kocke. Nije naodmet spomenuti da kao i kod drugih geometričara u vremenu, primjerice onih u pokretu European relief- structure artists, ljudski sadržaj pomalo hlapi da bi njegovo mjesto zauzeo transhumani poredak svijeta kao mjesta oterećena od ljudske egzistencije – nešto poput putanje svemirskih tijela na velikoj udaljenosti 8. Michael Canney, Square Variation VI, 1980., 23,5 x 23,5 cm od čovjeka ili „slijepe sile” matematičkih preslaganja Michael Canney, Square Variation VI, 1980, 23,5 x 23,5 cm elemenata bez patosa organskog svijeta i njegove dirljive

borbe za život. Dobrović i svojim ateljeom u kojemu vlada ozračje aseptična laboratorija ili arhitektonskog ureda kao da priziva onu poznatu Van Doesburgovu zamjedbu da u ateljeu modernog umjetnika treba vladati klima kao na visokim planinama, gdje vječni snijeg i led ubijaju mikrobe koji bi mogli onečistiti zrak koji udiše umjetnik. A sve je počelo neočekivanim zaokretom. Dobrović je najprije diplomirao ekonomiju, potom povijest umjetnosti, da bi naposljetku završio u likovnoj praksi koja ga je konačno odredila kao umjetnika. Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća također nije bilo naznake da će Dobrović krenuti putovima likovnosti, jer je u to vrijeme izrađivao bakrene pladnjeve, posude, nakit,

11. Jean Spencer, White Relief, drvo, 36 x 36 inča, 1976. Jean Spencer, White Relief, wood, 36 x 36 inches, 1976

evidentan su dokaz da Dobrovićevo djelo u konačnici teži skulpturi, to jest da su prostorni odnosi ono čemu teže makar i plitke reljefne tvorbe, bliže plohi nego plastičkom tijelu. Ta blago ispupčena reljefna ostvarenja po njemu svoje „određenje nalaze otprilike ondje gdje grafika prestaje a skulptura počinje, dakako, opet u

10. Ad Dekkers, Variaties op cirkels nr. III, 1965. Ad Dekkers, Variaties op cirkels nr. III, 1965

koje je kao djela primijenjene uporabne oblikovnosti izložio na svojoj prvoj izložbi 1962. u Društvu arhitekata u Zagrebu. No vrlo brzo, već 1962./1963., nastaju reljefna Polja na lesonitu koja nemaju više gotovo nikakve (osim efekta bubrenja reljefnih granula) veze s uporabnim predmetima, čemu se iskreno u monografiji o autoru čudi i kritičar Jerko Denegri.8 Dobrović u tima svojim reljefima zapravo iskoračuje prema efektu niza u pravilnu geometrijskom poretku (razvidnu još u željeznim Pločama iz 1962.), napuštajući ideju dizajna za račun samodovoljne strukture vibrantnog polja koje će uz neznatne, ali izražajne pomake razrađivati kroz 12. Ad Dekkers, Verschoven Kwadraten, 1965., 120 x 120 cm čitav opus. Reljefi iz tog vremena Zvonimiru Mrkonjiću Ad Dekkers, Verschoven Kwadraten, 1965, 120 x 120 cm

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

obilježiti umjetnost koja je znala pomiriti kretanje čiju je brzinu autor zadao sam sebi i mir koji proizlazi iz stanja umjetnikova duha koji se brusi u izolaciji od buke vanjskog svijeta. „Dobrović je povučen, jedino na svoj rad usredotočen umjetnik u pokretu kojeg inače obilježavaju težnje za znatnim društvenim udjelom umjetnika”,12 zapisat će Denegri. Ujedno, novotendencijašima je bilo važno, navodi u monografskom katalogu o Dobroviću iz 2003. Ivica Župan, približiti se „dostignućima znanosti i tehnike, što Dobrovića – autora izrazito individualna i subjektivna umjetničkog izričaja – nije privlačilo, kao ni pretjerani tehnički i tehnološki efekti koji su se u brojnih novotendencijaša iscrpljivali u kinetičkim ili konceptualnim dosjetkama. Dobrović je, dakle, bio nesklon bilo kakvu eksperimentiranju tehnikom i tehnologijama, prihvaćanju novih medija i materijala, a nipošto nije pristajao ni na ludičku i relaksirajuću funkciju umjetnosti (…). Dobrović svoje artefakte izrađuje ručno i klasičnim umjetničkim sredstvima, strpljivo i samotnjački, u tišini vlastitoga atelijera (…). 13. Juraj Dobrović, Polje, lesonit, drvene letvice, boja, 1964., 65 x 65 cm U svom stvaralačkom žaru i zanosu novotendencijaši Juraj Dobrović, Field, fibreboard, wooden slips, colour, 1964, 65 x 65 cm su držali da su graditelji boljeg svijeta i da nas upravo oni vode u svjetliju budućnost, a Dobrović se ponašao u skladu s istinom da umjetnik ništa važno ne može vrlo uvjetnom smislu značenja tih tehnika”.9 Njegova izmijeniti u svijetu oko sebe – jedino što mu preostaje jest reljefna Polja i Varijacije na temu Polja u prvoj će izgrađivati svijet vlastite umjetnosti.”13 I doista, Dobrović polovici šezdesetih godina (na drugoj samostalnoj se nije zanosio tehnološkim napretkom niti primjenom izložbi 1963. u Zagrebu, potom u Beogradu Polja će biti prvi puta predstavljena javnosti) predstaviti autora koji je zaokupljen strogim, gotovo mašinskim aberacijama polukugli/granula pliće ili ispupčenije reljefnosti, koje neodoljivo prizivaju rasteriranu površinu proizvedenu u tvorničkim uvjetima i uz pomoć programiranog stroja. I sam Dobrović ističe da se nastojao „prepustiti rastu djela, gubeći vlastiti trag”10, uživljavajući se u ulogu promatrača. Dakle, autor govori o vlastitu djelu s distancije kao da je tek njegov programer, netko tko nakon unošenja matrice samo prati kako će stroj ili računalo dalje konfigurirati površinu i maksimalno racionalno ukomponirati njezine gradbene čestice. Radoslav Putar zamjećuje i naročitu osobinu autora: ne upuštati se u atrakcije i efekte koji bi se mogli inducirati na oštrom bridu susreta statike i dinamike, kao što je bio slučaj s drugim umjetnicima koji su participirali u zagrebačkim Novim tendencijama ili se priklonili efektnim spaciodinamičkim igrama nastalima vjenčanjem umjetnosti i stroja. Dobrović je gotovo s indignacijom odbijao sudjelovanje u buci umjetnosti kao društvenog događaja u šezdesetim godinama, a njegove su umjetničke ideje „nikle u blagom udivljenju pred 14. Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija, drvene letvice, boja, veličinom sklada u kojem se dodiruju kretanje i mir.”11 1964.-1966., 80 x 80 x 10,7 cm I Jerko Denegri misli da će upravo te dvije antinomije, Juraj Dobrović, Spatial Construction, wooden slips, colour, 1964-1966, diskretno prepletene u Dobrovićevu djelu, trajno 80 x 80 x 10,7 cm

tehničkih inovacija na umjetnost, niti mu je bilo stalo kcijama (1964.-1967.) koje su već u potpunosti prostorni do toga da impresionira jednačenjem na liniji čovjek- objekti zarotiranih formi koje proizvode učinak optičke stroj. Njegova geometrijska tijela nisu artefakti „svjetlije pokretljivosti. Reljefi u ciklusu Polje iz 1964. pritom su budućnosti” u kojoj će se umjetnost izvoditi na principu bliski upravo onim autorima koje Denegri navodi kao strojne izrade bez tragova drhtave ljudske ruke. Iako drugu marginaliziranu liniju osamljenih umjetnika na naizgled njegova djela podsjećaju na „mašinsku estetiku” tragu konstruktivnog duha iz vremena „stroge avangarde”. umjetničkih tehnicista i konstruktivista, ona prije svega To su europski umjetnici koje smješta u kasne šezdesete upućuju na ideju reda, niza, pravilnosti i optičke (ne) i sedamdesete godine, izvan glavnih tokova koje diktira stabilnosti koji nisu ekskluzivno znanstveno-tehnološki Amerika, a bave se uglavnom reljefnim strukturama. izričaj, nego još više ideja arhetipskog reda koji prebiva u Riječ je o autorima koji ne impresioniraju inovacijama, jezgri sređena, dobro ulančana svijeta racionalnog uma. tehnicizmom niti monumentalnim rješenjima, ali Naravno, i u tako uređenu svijetu uvijek kod Dobrovića čuvaju nepokolebljivo strogu odanost jednostavnosti i postoji mala „greška u sustavu” (što sam već spomenuo) čistoći izvedbe djela koja kao da su nastala vježbanjem koja ne proizvodi rasap tog sustava, već njegovu mutaciju asketizma. Umjetnike uvrštene u neformalni krug i transformaciju, koje opet na kraju dovedu do novog European relief-structure artists ili European constructed reda. I Zvonimir Mrkonjić ustanovljava „konzistentnost relief artists, poput Ada Dekkersa, Hartmuta Böhma sistema koji svaki izvana uneseni slučaj transformira da ili Hansa Glattfeldera, Denegri je prepoznao kao bi, temeljito se izmijenivši, sačuvao svoju pravilnost na Dobrovićeve srodnike upravo u reljefnim realizacijama, nekoj drugoj razini.”14 a opisujući njih posredno je karakterizirao i samog Nova Polja, koja Dobrović počinje realizirati od 1964. Dobrovića. Opisujući, dakle, te umjetnike Denegri godine lijepeći drvene letvice na lesonit i sve bojeći navodi da je riječ o duhovnim srodnicima koji stvaraju u bijelo, reljefi su koji u prvi plan stavljaju ne više kao povučeno, izvan glavnih tokova, ekskluzivistima koji su prije rasterom zasićenu geometriju statičnih oblika, nego „malobrojni i izolirani, zapostavljeni od tržišta i velikih geometriju u pokretu, odnosno kvadrate koji proizvode međunarodnih priredbi, ali u sebi dovoljno samosvjesni i iluziju kretanja početnog oblika koji za sobom povlači uporni.”15 Za njega su oni više spiritualisti nego tehnicisti, ostale, decentrirajući prostor i dinamizirajući površinu. manualni i meditativni više nego tehnološki i optički Sile distorzije vidljive su pogotovu na Prostornim konstru- nastrojeni, i po tome najbliži srodnici Dobrovićevi.

15. Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija A, drvene letvice, boja, 16. Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija B, drvene letvice, boja, 1964.-1967., 57 x 57 x 24 cm 1964.-1967., 57 x 57 x 24 cm Juraj Dobrović, Spatial Construction A, wooden slips, colour, 1964-1967, Juraj Dobrović, Spatial Construction B, wooden slips, colour, 1964-1967, 57 x 57 x 24 cm 57 x 57 x 24 cm

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

17. Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija, drvene letvice, boja, 1968., 41,2 x 40,8 x 40,6 cm Juraj Dobrović, Spatial Construction, wooden slips, colour, 1968, 41,2 x 40,8 x 40,6 cm

Dobrovićevi reljefi iz tih godina doista podsjećaju na 22 koji pokrenutost i vibrantnost postiže malim rješenja nekih autora iz kruga reljefnih strukturalista. višesmjernim zaokretima uspravnih pločica na slikovnoj Iako statičniji, Hartmut Böhm u djelu Streifenrelief 16 površini. Böhmov rad Randstand (2000.-2002.), iako na (1977.) inzistira na minimalnim pomacima u nizu koji prvi pogled manje vezan uz podlogu i više aludirajući izbočeno-udubljenim cjevastim formama sugerira jedva na neku vrstu prostornog crteža, neobično je srodan osjetnu kretnju, baš kao i u radu iz 1968. Quadratrelief jednoj od varijanti Dobrovićevih Polja iz 1964. Naime,

kao da se radi o istoj vrsti pravokutnih letvica koje kane zaposjesti prostor uokvirujući ga i zatvarajući. U obama slučajevima riječ je o procesu prije negoli o definitivnom „okviru za sliku”, o linijama (letvicama) koje se traže u prostoru, preslažu, pokušavaju organizirati i postići konačno ispunjenje svoje okružujuće misije. Böhmov rad duga tehničkog naziva Progression gegen Unendlich mit 30° und 45° in zwei Richtungen – vertikale Parameter opet kao da stoji na početku procesa uokviravanja i ograničavanja, tek kao neka potencijalnost da letvice mogućim konfiguriranjem zauzmu svoju prostorno- omeđujuću poziciju. Böhmov Wandarbeit aus den Maßen einer Progression gegen Unendlich mit 15 (1996.-2005.) podsjetit će, pak, na Dobrovićeve Reljefe s unutarnjim preklapanjima i Ekvivalente za kvadrat iz 1976.-1980. Kod Böhma je došlo do osamostaljivanja kvadrata i njegova „bijega” iz prizora koji oformljuju njegovi upisani plošni kvadratni parnjaci, dok je kod Dobrovića riječ o izrezanim kvadratima koji se uvijek mogu vratiti na mjesto iz kojega su izuzeti. Još više od navedenog primjera, Dobrovićeve realizacije, po osobinama aseptične bjeline koja sve prožima, izdižući na mirnim podlogama blagoreljefne geometrijske kvadratne forme jednako utišane i tek blago pokrenute 19. Juraj Dobrović s ispomognutim ready madeom, satom iz 1971. do oksimoronske statične dinamike, podsjećaju na Juraj Dobrović with a ready-made assisted, A Watch from 1971

neke druge primjere, one reljefnih strukturalista poput Michaela Canneya i njegova rada kao što je Square Variation III (1980.) koji podsjeća na Dobrovićeve najpliće reljefne realizacije, ili Relief 28 (1976.) Jeana Spencera, naravno i na poneku plitkoreljefnu strukturu Hartmuta Böhma. No Dobrovićeva differentia specifica u odnosu na navedene autore ogleda se u pomaku, u sugestiji mutacije, u diskretnu narušavanju sustava pravilnosti, čega nema u dinamički dovršenim i jednom zasvagda utvrđenim rasporedima u djelima navedenih autora. Pa i Ad Dekkers ili Peter Love, s kojima se može usporediti Dobrovićeva sklonost reljefnim aberacijama, u svojim djelima ne ostavljaju nikakva prostora nekoj bitnijoj promjeni, nudeći geometrijske prizore zatvorene u definitivne okvire. U slučaju Ada Dekkersa, odnosno njegova djela Verschoven Kwadraten iz 1965. godine (danas u kolekciji Stedelijk Museuma) došlo je i do neobične podudarnosti s Dobrovićevim radovima u ciklusu Polje nastalim 1964. godine, a razvijanim do Prostornih konstrukcija koje nalazimo u nizu do 1966. godine. Da nije riječ o bilo kakvu plagijatu govori i to da je Dobrović svoj rad ipak započeo ranije, a o Dekkersovu preuzimanju Dobrovića također bi teško bilo govoriti. 18. Juraj Dobrović, Kravata, drvo, 1968., 7,5 x 7,5 x 7,5 cm Najizglednije je da se radi o stizanju do istog cilja Juraj Dobrović, Cravat, wood, 1968, 7,5 x 7,5 x 7,5 cm razvojem vlastitih stvaralačkih postulata.16

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

gabaritima plošnih ili reljefnih realizacija. Rad izveden od drvenih letvica zapravo izgleda kao mutirana i rotirana kocka koja se nalazi u svom izvornom stanju u središtu konstrukcije) koja i već u statičnoj prezentaciji sugerira kretanje. To je zapravo kocka koja je doživjela lepezastu distorziju, zakrivljenje osi radijalno proširene iz jezgre. No forma se dodatno dinamizira kad je, primjerice, držimo u ruci i zarotiramo i tada nastaju novi rotacijski oblici generirani pokretom, prividi i nestalne konfiguracije koje, međutim, otkrivaju novu (dinamičku) dimenziju rada. Budući rad, kako kažu Dobrovićevi monografi Župan i Denegri, raste sam iz sebe, on je „u isti mah i geometrijski i organski, vitalan poput biološkog bića ali ujedno i mentalan, misaon, konceptualan… oblika što opstaje čvrstim zahvaljujući samom svom gradivu i načinu gradnje. A kada počne rasti, raste sve dokle se mogu održati na okupu svi njegovi sastavni elementi, da bi dalji rast ovog oblika umjetnik zaustavio točno u trenu i u mjeri poslije kojih bi taj rast mogao dovesti do narušavanja i potom rasapa 20. Mladen Stilinović, Bijela odsutnost, ispomognuti ready made, cijele oblikovne strukture.”17 I doista, da se nadovežemo 1993.-1999. Mladen Stilinović, White Absence, a ready-made assisted, 1993-1999 na Denegrija, taj rad ima dvojnu prirodu otvoreno- zatvorene strukture. Kretanje koje na neki način počinje iz kvadratne jezgre širi se u lepezastoj rotaciji prema van Osvrnimo se ovdje, ipak, na pune prostorne oblike da bi se, došavši do ruba forme, ponovno vratilo unutra, koji obilježavaju ciklus Prostorne konstrukcije. Prostorna prema središtu. Dakle, radi se o obliku sasvim jasnih konstrukcija A i B (1964.-1966.) objekt je nastao precizno obrubljenih gabarita, koji se unutar zadane na podlozi prostornih propitivanja vidljivih već u proporcije na principu akcije-reakcije širi do zamišljenih radovima na šperpločama i lesonitu koji su se zadržali u granica i vraća na početak. Prostorna konstrukcija tako

21. Juraj Dobrović, Preklopljena traka, akrilik, platno, 1982., 80,4 x 80,4 cm 22. Juraj Dobrović, Preklopljeni kvadrat, šperploča, boja, 1972., 75 x 75 cm Juraj Dobrović, Folded Band, acrylic, canvas 1982, 80,4 x 80,4 cm Juraj Dobrović, Folded Square, plywood, colour, 1972, 75 x 75 cm

23. Juraj Dobrović, Polje, tuš, papir, 1965., 50,2 x 50 cm Juraj Dobrović, Field, ink, paper, 1965, 50,2 x 50 cm

se nadaje kao svojevrstan perpetuum mobile, u sebe opstoji i kada se objekt pokrene (možda baš zbog zatvoren perpetuirajući oblik neprekidne mijene koji maksimalne subordinacije dijelova u cjelini i pune crpi energiju iz vlastite supstancije, ne trošeći je prema zatvorenosti oblika), što će Zvonka Makovića navesti van niti je iz vanjskog svijeta uzimajući. Pritom, premda na zaključak: „Mir i osjećaj bezvremenosti, to je bilo se radi o objektu mišljenu u kategorijama optičko- pravo značenje ovih Dobrovićevih djela.”18 Prostorne kinetičke skulpture, začudan je osjećaj statičnosti koja konstrukcije dobivaju na svojoj pokretljivosti (za koju

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

24. Juraj Dobrović, Polje 2 no.5, svilotisak, 1969., 48,1 x 48,1 cm 25. Juraj Dobrović, Polje 2 no.8, svilotisak, 1969., 48,1 x 48,2 cm Juraj Dobrović, Field 2 no.5, silkscreen, 1969, 48,1 x 48,1 cm Juraj Dobrović, Field 2 no.8, silkscreen, 1969, 48,1 x 48,2 cm

smo već naveli da je istovremeno obilježena i mirom su tomu svojim geometrijskim oblicima strukturalno statičnosti) i time što vise sa stropa. Tako su i kad miruju različiti i manje „čisti” i egzaktno prostudirani težili te konstrukcije potencijalni mobili i, kao što u njegovim ruski konstruktivisti od Rodčenka do Gaboa, Pevsnera ili reljefima i crtežima prisustvujemo minimalnim Tatljina. No kod njih, kao i kod većine novotendencijaša odstupanjima u kompoziciji koja, međutim, kroz taj u Dobrovićevo vrijeme, kako to dobro primjećuje Ivica poremećaj navješćuju novu konfiguraciju sustava, tako Župan, vlada senzibilnost prema optičko-kinetičkim i ovdje možemo zamisliti da statika, blagim dodirom iznalascima kao nečemu živom i efektno neočekivanom. ili strujanjem zraka, učas prijeđe u dinamiku. Pritom, Kod Dobrovića pak vlada seriozna analitičnost (I. Župan), kako zamjećuje i kritika, nije tu riječ o objektima a djelo je introvertno okrenuto sebi, samodovoljno i koji bi nas podsjećali na svijet tehnike, već o svojstvu konstrukcijski zatvoreno, kako to pokazuje, možda u „umjetničkih tvorevina neke elementarne, nemeha- najvećoj mjeri, Prostorna konstrukcija iz 1968.20 ničke kinetičnosti.”19 1968. godine nastaje i djelo Kravata, geometrijski Prostorna konstrukcija iz 1968. godine kocka je koja oblik naizgled bez ikakve veze s tim odjevnim definiranošću svog volumena predstavlja puni prostorni predmetom. Naime, Dobrović nam je kao kravatu objekt. Ujedno, ovisno o motrištu iz kojega se promatra, ponudio kutiju koja „svira”, to jest kocku unutar koje kocka se otvara čas kao šuplji, a čas kao puni oblik, da se nalazi šuplja kuglica koja proizvodi zvuk odbijajući bi konačni dojam postvarila u igri iluzija, u escherovskoj se od unutrašnjih stijenki, dok kocku pokrećemo u ispremiješanosti prostornih razina i nedoumicama koje se ruci. Sam je autor u popratnom tekstu objasnio: Zašto tako stvaraju. No ni puni prostorni objekt te konstrukcije kravata? Osnovna poveznica, kad već nema apsolutno ne stvara neku drugu optičku igru negoli neki njegov reljef nikakve vizualne ni funkcionalne sličnosti između ili crtež, pa se može reći da Dobrović previše ne razmišlja kocke i kravate, u uporabnoj je nesvrhovitosti muškoga o tome da razgraniči svoja plošna od volumenskih djela, odjevnog predmeta i kocke koja tek proizvodi isto tako jer ga u svim slučajevima zaokupljaju iste iluzionističke, nesvrhovit zvuk i ničemu ne služi osim da, kao i kravata, prostorno-optičke i konstrukcijske ideje. Kocka je, podučava nas Dobrović, bude kutija-poklon, pakiranje doduše, bačena, ali nije prijeđen Rubikon dobrovićevske za zvučnu kuglicu, isto kao što kravata, ta dekorativna stvarateljske aktivnosti kojoj je konačni cilj, kako i sam aplikacija bez uporabne vrijednosti, bezrazložno visi pod autor navodi, „neki sveobuhvatni i okupljajući princip” vratom. I Jerko Denegri odgoneta kocku kao kravatu na (J. D.) koji zalazi i u sferu arhitekturalnosti, baš kao što sličan način: „umjesto da je smatra uzorom savršenstva,

kocku je Dobrović ovdje protumačio kao uzorni ovu malu drvenu kocku zajedno sa zvukom koji sama predmet beskorisnosti i time pokazao da se i u idealnom proizvodi, moguće je i potrebno pojmiti kao jedan svijetu oblika kriju i mogućnosti iskazivanja apsurda i duhovan i oduhovljen, dakle svojevrsni spekulativni ironije.”21 Denegri, nadalje, smatra da je enigmatična umjetnički predmet.”22 Za Zvonka Makovića Kravata kocka-kravata i posljedica vremena u kojemu je nastala. je već zašla u metaprostor koji je nadišao i nadgradio Šezdesete godine, točnije zbivanja vezana uz društvena „tvarnost djela” (Z. Maković). Još će samo jednom, i duhovna previranja 1968. godine, njezino su rodno zapaža Denegri, Dobrović krenuti stopama apsurdne ozračje. Vrijeme je to odustajanja od optimizma Kravate, kada 1971. običan sat-budilicu obojenjem racionalno konstruirane sadašnjosti i perspektiva za u bijelo pretvori u ispomognuti ready-made, koji budućnost te pojava raznih oblika društvenog eskapizma doduše ima manje veze s duchampovsko-rayevskim prema političkom radikalizmu mladih, supkulturi i objektima koji afirmiraju ili očuđavaju stvarnost, a kontrakulturi, općenito skepsi prema racionalizmu kao više s njezinim izbljeđivanjem (prekrivanje bijelom vodilji svijeta. Na umjetničkom planu konceptualna bojom) i nestajanjem. Slične je operacije na satu- umjetnost, priklanjajući se dematerijalizaciji, teoriji budilici poduzeo u ciklusu Bijela odsutnost (1993.- i umjetnosti kao ideji, gotovo je odustala od control 1999.) i Mladen Stilinović. Njegov sat, za razliku od object i zašla u sfere umjetničkih operacija koje su Dobrovićeva koji je jednolično prebojan, prekriven je često naglašavale izlišnost umjetničkog tijela i njegovu bijelom bojom nejednako, s vidljivim tragovima kista varljivu prirodu. Dobrovićeva Kravata, kako je zapazila na predjelu brojčanika. Ujedno je kod Stilinovića, čega kritika, mogla se protumačiti kao iskorak iz vlastita nema u Dobrovića, ostavljen mali kvadratić/prozorčić povjerenja u racionalne modele umjetnosti kojima kroz koji se nazire nula kao dio satne numeracije. I dok je dotad inklinirao, prema objektu apsurda i ironije. Dobrović apersonalno bez ikakvih tragova bavljenja „Otuda umjesto kao čisti neikonički geometrijski oblik, predmetom sata pokazuje iščezavajući objekt zatvoren u sarkofagu bjeline, Stilinović se svojim satom poigrava kao s enigmatičnim predmetom koji, kroz kvadratić izrezan na površini bijelog brojčanika, pokazuje vrijeme, makar i ono koje stoji na nuli. Stilinović u ciklusu Bijela odsutnost ističe ono čega opet nema kod Dobrovića, svojevrsnu socijalnu dimenziju predmeta koji su istrošeni, odbačeni, tužni, osiromašeni. Stilinovićev sat, za razliku od Dobrovićeva koji je, potpunim prekrivanjem bojom, odsutan na definitivan način, tek kreće „prema iščeznuću predmetnog, ili barem izbljeđivanju njegova prisustva.”23 Radovi koji slijede u ciklusima Preklopljeni kvadrati (1970.-1973.), Reljefi s unutarnjim preklapanjima (1976.-1977.) i Ekvivalent za kvadrat (1980.) više od bilo kakva bavljenja skulpturalnim momentom bave se plošnim odstupanjima/preklapanjima, baš kao što su se oni iz šezdesetih godina bavili opartističkim optičkim indukcijama i moire-efektima u ciklusu Polje (1964.- 1969.). Njegove kocke sa sjenama i krnje i rezane kocke te rezane prizme, sukcesivni oblici, križevi sa sjenama, djela koja postaju s godinama sve minimalističnija (Preklopljeni kvadrati, Prema središtu, Vertikalno u horizontalnom), redovito su postvarena na papiru, premda se bave iluzijama prisutnima u prostornom konfiguranju geometrijskih oblika, ali ipak napuštaju skulpturalno i ne trebaju više nikakve trodimenzionalne potpore.24 No jedno je sigurno, Dobrovićev pristup kvadratu uvijek podrazumijeva i kocku, baš kao što 26. Juraj Dobrović, Križ i njegova sjena, akrilik, platno, 1982., 100 x 80 cm je to slučaj sa svim njegovim oblicima koji su jednako Juraj Dobrović, Cross and its Shadow, acrylic, canvass, 1982, 100 x 80 cm činjenice plošnih i prostorno-plastičkih aberacija.

Vinko Srhoj: Idealizam sređenoga svijeta u umjetnosti Jurja Dobrovića Ars Adriatica 3/2013. (227-242)

Bilješke

1 Juraj Dobrović rođen je 1928. godine u Jelsi na otoku Hvaru. 16 Kada se usporede Dekkersov rad Verschoven Kwadraten (1965.) Diplomirani je ekonomist i povjesničar umjetnosti. Bavi se i Dobrovićeva Polja (1964.), potom Prostorne konstrukcije industrijskim dizajnom, slikarstvom, crtežom, grafikom i izradom (1964.-1966.), sličnost je upravo frapantna. Niskoreljefni objekata luminokinetičkih svojstava. Pripada umjetnicima samogenerirajući kvadrati rotiraju se u nekoj vrsti spirale koja konstruktivnog pristupa okupljenima oko pokreta Novih tendencija ima dvojak vizualni dojam: s jedne strane izgleda kao situacija šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s kojima koja se razvija iz jezgre, a na drugi pogled kao rotacija koja s izlaže na skupnim izložbama 1965., 1969. i 1973. Izdao je mape periferije „sabija” silnice u jezgru. Morfološki radovi Dekkersa grafika „Polja 1”, „Polja 2”, i „Campi 3”. Sudjelovao je na brojnim i Dobrovića izgledaju gotovo identično, ali i po naizgled sitnoj samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu, poput pojedinosti i različito. No ti sitni pomaci (nekomu će se učiniti značajnih Bijenala u Veneciji, u Sao Paolu, Montrealu i, u novije zanemarivim) kod ovog tipa geometrijskih radova postvaruju vrijeme, izložbama „Differenz – Topografija moderne umjetnosti ključnu razliku. Naime, za razliku od Dekkersa Dobrović svoju 1940.-1990.”, „Konstruktivistička i kinetička umjetnost”, „Exat 51 spiralu oprostoruje, tj. izdiže do visokoreljefnosti. Dekkers 1951.-1956. Nove Tendencije 1961.-1973.”, „Avangardne tendencije ostaje na razini plošnog, odnosno do jedva naglašene reljefnosti. u Hrvatskoj”. Djela mu se nalaze u galerijama, muzejima i zbirkama Zato Dobrovićev rad postiže efekt veće turbulencije spiralnog u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je sedam nagrada pretežno na kretanja, dok je Dekkersova spirala gotovo zamrznuta u kretnji. izložbama grafike u Zagrebu, Ljubljani, Banja Luci, Splitu. U novije 17 JERKO DENEGRI (bilj. 7), 13. vrijeme objavljena mu je monografija povodom retrospektivne 18 ZVONKO MAKOVIĆ, citirano prema dokumentarnoj TV- izložbe u Gliptoteci HAZU u Zagrebu (2003.), autora Ivice emisiji Juraj Dobrović, HTV, Zagreb, 2000. Župana, te monografija u izdanju DAF-a i Galerije umjetnina u Splitu (2007.), autora Jerka Denegrija. 19 JERKO DENEGRI (bilj. 7), 12. 2 JURAJ DOBROVIĆ, Predgovor, u: Katalog izložbe, (ur. Božo 20 „Prostorna konstrukcija sama sebe drži i volumen se gradi s Bek), Zagreb, 1977. pomoću postojećih elemenata, a njegov objekt nema unutarnju okosnicu, kralježnicu, koja je održava i podržava statiku, nego 3 IGOR ZIDIĆ, Apstrahiranje predmetnosti i oblici apstrakcije u je cjelovita, nastala okretanjem kvadrata. Dobrovićeva Prostorna hrvatskom slikarstvu 1951.-1968., u: Granica i obostrano, studije konstrukcija počinje rasti iz male prostorne jezgrice i množi i ogledi o hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća, (ur. Tonko Maroević), se sama od sebe do izvjesne veličine i sama sebe drži da se ne Zagreb, 1996., 311-384, 355. uruši”. IVICA ŽUPAN (bilj. 13), 11. 4 JEŠA DENEGRI, Nove tendencije, Nova tendencija, Tendencije, 21 JEŠA DENEGRI, Postojanost i promjene geometrije, Odjek, u: Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj 2, (ur. Aleksandar K. 5(1988), 1-15. Široka), Split, 1985., 1-159, 34. 22 JERKO DENEGRI (bilj. 7), 14. 5 JEŠA DENEGRI (bilj. 4), 35. 23 VINKO SRHOJ, Retroavangarda, u: 16. triennale hrvatskog 6 JEŠA DENEGRI (bilj. 4), 9. slikarstva Plavi salon, (ur. Ljubica Srhoj Čerina), Zadar, 2002., 1-10. 7 JERKO DENEGRI, Spiritualna i sublimna geometrija Jurja 24 Ivica Župan će tim povodom zapisati: „Formalno, Dobrovićevi Dobrovića, u Juraj Dobrović, (ur. Zoran Senta, Božo Majstorović), napori sada se gase – kreću se od oblika prema plohi. Sada autor Split, Zagreb, 2007., 5-44, 18. polazi od plošnog reda i latentnih mogućnosti plohe i nizovi 8 „…ostaje zaista neobjašnjivo i tajnovito kako je to Dobroviću slika nastaju iz geometrijskih analiza mogućih raščlanjenja uspjelo da od tih posve nemetafizičkih uslužnih predmeta tako plohe”. IVICA ŽUPAN (bilj. 13), 16. brzo, naglo i koncepcijski potpuno dorađeno prijeđe na izrazitu metafizičnost i spiritualnost bijelih reljefnih površina.” JERKO DENEGRI (bilj. 7), 8. 9 ZVONIMIR MRKONJIĆ, Fiksiranje polja mogućeg, Juraj Dobrović, u: Tvar kao pamćenje, (ur. Albert Goldstein), Zagreb, 2006., 1-188, 100. 10 JURAJ DOBROVIĆ, Predgovor, u: Katalog izložbe Galerije suvremene umjetnosti, Zagreb, 1977. 11 RADOSLAV PUTAR, Predgovor, u: Katalog izložbe Jurja Dobrovića, Galerija studentskog kulturnog centra, Zagreb, 1965. 12 JERKO DENEGRI, Umjetnost konstruktivnog pristupa Exat 51 i Nove tendencije, Horetzky, Zagreb, 2000., 1-620, 484. 13 IVICA ŽUPAN, Juraj Dobrović, prostorne konstrukcije – reljefi – slike 1962.-2002., Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2003., 5-33, 8-9. 14 ZVONIMIR MRKONJIĆ (bilj. 9), 101. 15 JERKO DENEGRI (bilj. 7), 7.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 20

You may also start an advanced similarity search for this article.