Preskoči na sadržaj
Arts of the Adriatic Traži

Lopudski oltari Miha Pracata

DOI 10.15291/ars.448

Preuzmi PDF

Svezak 2 (2012)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Igor Fisković Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu nepostojeci145@gmail.com Korespondentni autor
Raspravlja se podrijetlo, morfologija i ikonografija najreprezentativnijeg drvorezbarenog i oslikanog oltara iz doba renesanse na hrvatskoj obali. Umjetnina se nalazi u zbornoj crkvi Gospe od Šunja na Lopudu, pa se stavlja u korelaciju s mjesnom poviješću 16. stoljeća, uz učvršćenje prijedloga za atribuciju inače izuzetno široko ocrtanoj radionici znamenitog mletačkog drvokipara Paola Campse. S proizvodnjom te dugotrajuće manufakture povezuju se još dva drvena kipa s istoga otoka kako bi se pomoću njihova dokumentiranog datiranja očitao čitav splet historizacije identiteta samosvjesnog brodovlasnika i novčara Miha Pracata kao mogućeg donatora svih tih višestrano značajnih djela.
drveni skulptirani i oslikani oltari, Lopud, venecijanske rezbarske radionice, manirizam, Paolo Campsa, Miho Pracat
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Bilješke

Raspravlja se podrijetlo, morfologija i ikonografija najreprezentativnijeg drvorezbarenog i oslikanog oltara iz doba renesanse na hrvatskoj obali. Umjetnina se nalazi u zbornoj crkvi Gospe od Šunja na Lopudu, pa se stavlja u korelaciju s mjesnom poviješću 16. stoljeća, uz učvršćenje prijedloga za atribuciju inače izuzetno široko ocrtanoj radionici znamenitog mletačkog drvokipara Paola Campse. S proizvodnjom te dugotrajuće manufakture povezuju se još dva drvena kipa s istoga otoka kako bi se pomoću njihova dokumentiranog datiranja očitao čitav splet historizacije identiteta samosvjesnog brodovlasnika i novčara Miha Pracata kao mogućeg donatora svih tih višestrano značajnih djela.

1. Oltar Gospina Uznesenja u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu (foto: B. Gjukić, Gradski muzeji Dubrovnik) Altar of the Assumption of the Virgin in Our Lady of Šunj on the island of Lopud

2. Timpan lopudskog oltara s reljefom Krunidbe Gospe od Sv. Trojstva (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Pediment of the Lopud altar with relief of the Coronation of the Virgin by the Holy Trinity

kapitelima dok su uska bočna krila i visoka zona atike, tektonike.9 Postrana krila omeđuju profilirani pilastri, ocrtane malo stiješnjenim lukom a završene trokutno, a u uskim su poljima između njih i kaneliranih stupova uvučeni na istoj ravnini.7 Tako se u sredini stvara prostor okomito postavljena po dva svetačka lika i eliptoidna, figuralnoj kompoziciji Marijina Uznesenja s razmjerno izvorno neispunjena polja za natpise. Rađeni su u velikim trodimenzionalnim likovima pred iluzionirano reljefu plićem od pet sitnopisnih prizora u kasetama dubokom pozadinom. Njihovo realističko oblikovanje vodoravnog postolja, dok je veći reljefni prizor na vrhu odgovara teatralnom uprizorenju Čuda u cjelovitoj unutar timpana s geometrijski raščlanjenim gredama i zamisli koju harmonizira klasicizirajući tip oltara kakav sukladnim vijencima modeliran plastičnije. Raskošan je bio svojstven likovnoj empiriji Venecije od ranog zbroj i simetričan poredak ornamentalnih motiva odaje novovjekovlja do baroka.8 Dosljedno zamjeni slikane načela stila 16. stoljeća, dok svekolika obrada svjedoči pale sa skulpturalno oblikovanom scenom, bareljefno visoki stupanj obrta,10 što se uz odmak od kanona rane je rezbarena te pozlaćena sva vegetabilna dekoracija renesanse priklanjaju estetici manirizma otprve pojačanoj koja optače većinu elemenata strogo strukturirane arhi- dramatski zahtjevnim sadržajem oltara.

3. Reljefni prikaz Pranje nogu na predeli lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Relief of the Washing of the Feet on the predella of the Lopud altar

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

4. Reljef Krista izlazećeg iz groba s vratašca svetohraništa lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Relief of the Risen Christ leaving the tomb from the tabernacle door on the Lopud altar

5. Reljefni prikaz Posljednje večere na predeli lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Relief of the Last Supper on the predella of the Lopud altar

Impresivan vizualan učinak cjelini prvenstveno apokrifne teme, prema njenom obrascu nije izostao daje razgovijetna glavna scena kojoj je ikonografija netom napušteni sarkofag koji pri desnome dnu prizora zadana naslovom svetišta.11 Suglasno tome unutar izviruje ukoso služeći iluziji prostora to efikasnije što trijumfalne arkade je predočeno Gospino uzdizanje uokolo zbijeni likovi ne podliježu perspektivi. k nebu dok je sa zemlje prati jedanaest apostola Dojam događajne dinamike donekle stišava zbijenih na uskoj bini i zaustavljenih u pojedinačnim središnji, na grozdu kerubinskih glavica i oblačića pokretima. Podređeni skupnoj radnji nemaju znatnijih sprijeda simbolično postavljen lik Sv. Petra koji, sa svim individualnosti, a s različitim okretima odreda slijede obvezatnim atributima fizički najjači od apostola, jedini drevne regule oblikovanja ljudskih likova u kontrapostu. gleda naprijed u prostor svetišta pozivajući vjernike Po više njih je složeno u grupama na plitkim bazama na sudjelovanje. Okomito nad njime na polumjesecu modeliranima poput prirodnog tla, na koje se upiru sred arkadnoga luka lebdi Gospa podjednako krupnog bosim nogama. Svi uniformno odjeveni u antikizirajuće i snažno modeliranoga tijela, tako da zajednički haljine, dok su im glave bradatih lica i kratkih kosa uravnotežuju prizor zakonito stilskoj volji visoke starorimske mode s plosnatim aureolama usmjerene k renesanse.12 Prvak Crkve u svečanoj misnoj odori nebu. Tako živopisnost patetizira dojam uzdaha pred a Majka Crkve u koloristički najtoplijoj predaju se nenadanim događanjem Marijina Uznesenja, što je vanjskom svjetlu prilično racionalizirajući chiaroscuro naročito potencirano uzdizanjem ruku otvorenih šaka naboj. Budući da ona okružena zlatnim zrakama gleda šestorice koji zaklanjaju oči od bljeska nebeskog svjetla. uvis ka budućem svojem bivalištu, izričitije postaje Dodatno im uznemirenost opredmećuje višebojnost i usmjerenje apostola sa zemlje. Nebesko ozračje je s izmjenom modrih i crvenih tunika te simbolično idejno pojačano s po dva odjevena, te dva gola anđelčića zlatnih plašteva, tako da se slikarska vizija ujednačava sa strana Gospi,13 a osam kerubinskih glavica prati sa skulpturalnim srokom. Ostavši u svakom pogledu luk u kojem se sve zbiva. Zapravo je prizor sročen s glavnim, daje nam utvrditi unutrašnji poredak članova mješavinom elemenata posuđenih iz zemaljske zbilje unatoč tome što im se razmještaj razvija po dubini i nadstvarne vizije što je presudno stilskom uklapanju u četiri plana omogućavajući posvemašnju fizičku i u tijekove činkvečenta. Plohu pozadine, pak, ispunja chiaroscuro razigranost. Po detaljnoj obradi draperija te na tragu zračne perspektive slikani krajolik s mekim naturalističkoj deskripciji glava i udova očituje se da ih obrisima brda u čijoj se čitkoj panorami prepoznaje je radio iskusan majstor kojemu je rezbarski senzibilitet Lopudska uvala s usitno, a vrlo sumarno predočenim djelomice nadjačao kiparski, a potisnuo slikarski naseljem. Grafički prikaz jedrenjaka tipa galijuna pred izričaj. S obzirom da je težište na oprostorenju poznate njime se shvaća znakovitom uputom da je oltar povezan

s nekim od moćnih pomoraca, ujedno i motiv koji nam reljefa na predeli. Tri su iz biblijskog konteksta u omogućava potanje odgonetavanje djela. četvrtastim kasetama: rubno na bazama stupova Prije osvrtanja na ta pitanja, u stilskoj prosudbi razdvojeni par Navještenja, a na sredini Sućutni Krist kiparski riješenoga prizora pred blijedo slikanom u varijanti izlaženja iz niskog sarkofaga praćen s dva pozadinom, valja uvažiti i pet malih figuralnih dopojasna anđela. Taj je frontalni reljef na vratašcima

6. Grupa apostola s likom sv. Petra iz sredine kompozicije (foto: B. Gjukić, Gradski muzeji Dubrovnik) Group of apostles with the figure of St Peter from the central composition

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

izražajne raspone stilskog rječnika nesumnjivo visoko školovanog umjetnika.19 To također odaje uzdržavanje simetrija i poštivanje zakona kadra u geometrijskoj arhitektonici pompoznog retabla sačinjavajući teološki uvjerljivu i ikonografski vrlo modernu cjelinu.20 Sve te kakvoće nametljivo potiču pitanja autorstva uz osnovnu dilemu smije li se tako složeno a ipak jedinstveno djelo zadržati u anonimnosti koja vodi zaboravu. Višestruko značajan oltar lopudske zborne crkve ipak se je ukratko navodio više puta u novijoj hrvatskoj povijesti umjetnosti, ali mu se nije otkrilo ime majstora niti točnu godinu nastanka. Ne dvojeći o stilskom ishodištu unutar gornje Italije, poglavito se uznastojalo njegove morfološke osobitosti podvući rezultatom dorečenoga renesansnog stila.21 Prvo se ukazalo na moguće srodnosti s nekom rezbarskom školom iz podalpske regije, potom vjerojatnijom očitalo bliskost s mletačkom radionicom Paola Campse kad se o njoj počelo podrobnije pisati.22 Temeljem tematsko-kompozicijskih podudarnosti uzgred se upozorilo na mogućnost tješnje veze s radom Maffea i Andree Olivierija iz Brescie,23 ali nijedno mišljenje nije potvrđeno. Umjetninu se pokušalo datirati čak i u početak 17. stoljeća te vezati uz slabo poznatoga majstora Urbana Bavarca de Surgge,24 što sam bio ovlaš otklonio, a drugi to prihvatili ipak ne ponudivši cjelovitija rješenja.25 7. Ulomak alabasternog reljefa iz crkve Gospe od Šunja (foto: B. Gjukić, Zato ću se, vođen prvotnim određenjem djela u zreli Gradski muzeji Dubrovnik) činkvečento, osloniti na neke vjerodostojne dokumente Fragment of alabaster relief from Our Lady of Šunj koji se na njega odnose ali kao takvi dosad nisu bili istaknuti. Ustvari bijahu zaogrnuti historiografskim svetohraništa,14 dok su u izduljenim poljima s obje zanimanjem poglavito za neobičan naslov svetišta - strane uz fiktivni prodor prema dubini Pranje nogu Gospa od Šunja, izlučenoga iz imena užeg predjela i Posljednja večera kao bitni momenti utemeljenja davno upisanoga u arhivima - Sugni, Šunj, i smatranog euharistije.15 U zabatnom je polju odozgo glavnoj sceni izvedenicom iz riječi biscione = zmijoliki zmaj.26 Tim Krunidba Gospe od Sv. Trojstva prema ikonografskoj se povodom do u 20. stoljeće prenosilo legendu da varijanti mjerodavnoj do 17. stoljeća, s proporcionalno je crkvu kao zavjetnu podigao neki talijanski barun većim likovima između po tri kerubinske glavice u koji je tu na povratku iz križarske vojne spasio sina uglovima.16 Simboličan razmještaj sadržaja uspostavlja iz zmajevih ralja.27 Priču je zabilježio Serafin Razzi, izuzetnu bogoštovnu zornost dok spomenik tipološki učeni dominikanac boraveći u Dubrovniku 1587.-1589. nedvojbeno spada mletačkoj altaristici s prijelaza godine na dužnosti generalnoga vikara Dubrovačke stoljeća.17 Na uskim su mu pak bočnim krilima u kongregacije svojega reda,28 smatrajući važnim objaviti plitkim nišama četiri lokalna zaštitnika: Sv. Jeronim je u prvoj tiskanoj povijesti Dubrovnika. Njegovim i Sv. Vlaho desno, a Sv. Nikola i Sv. Franjo lijevo,18 zapisom o postanku crkve se baratalo bez dorada, donekle shematizirani te shodno odvojenosti podređeni ali joj nisu uočene arhitektonske vrsnoće, kao što plastičkoj izražajnosti središnjega prikaza. Budući da su nije iznijeto ni neko izravno svjedočanstvo o njezinu mu svi pojedinačno poluokrenuti, smišljeno dopunjuju velebnom oltaru. glavnu epizodu zajednički predstavljajući uvod u Naposljetku se po tom pitanju bitno otkrilo u Krunidbu Gospe na vrhu. Njihova ukupna plitkoreljefna iscrpnoj obradi Matrikule bratovštine Gospe od Šunja,29 i meka obrada jedva prati minucioznost raskošne zapravo knjige „Confraternita di Santa Maria dell’Isola di ornamentike statički postavljenoga retabla, potvrđujući Mezzo”.30 U njoj se ponešto govori i o prvobitnoj maloj

kapeli na mjestu koje je potkraj 15. stoljeća sagrađena nalaže težnja za postizanjem dubinske jasnoće, što se veća crkva,31 ali nas nadasve zanima dokumentiranje u ostvarenju trodimenzionalnoga prizora uspostavlja njezinih sadržaja. Nalazi ga se u rukopisu učenog izravnim njihovim slaganjem. Ti su mehanizmi u isusovca Ivana Marije Matijaševića, čuvanom u knjižnici ritmičkome zoru urodili zamjernom slikovitošću pa dubrovačkog samostana Male braće,32 koji je već u 18. čak i pojačanom prisnošću prema duhovnim poučcima stoljeću uz šturi spomen oltara naveo važan podatak 16. stoljeća, a naspram gustim sličnostima razlistavanje da ga je 1572. godine posvetio stonski biskup. Isto je različitosti ne bi imalo puno smisla jer nam ovdašnji zavedeno na kraju spomenute Matrikule te zasigurno ilustrativni prilozi kazuju dovoljno. znači terminus ante quem za nastanak djela,33 a drugih Ono što nas osobito zanima jest činjenica da su se povijesnih zabilješki zasad nema. Tek je Matijaševićeve mletački drvorezbari od renesansnih zenita 15. stoljeća spoznaje bio prenio par sintezama sklonih istraživača tijekom čitavog sljedećega povodili za figuralnim i dubrovačke kulture i baštine.34 Međutim je u onda dekorativnim rješenjima s djela slikarske dinastije škrta znanja o spomenicima on upleo priču koju je Vivarini. No, kako se to zbivalo u metropoli kakva najvjerojatnije čuo pri posjetu otoku.35 Izvijestio je o bijaše Venecija sa slojevitim posezanjima brojnih a i donaciji oltara od strane nekog lopudskog brodara, vrhunskih likovnih poslenika, čak je i glavne stilske koji ga je navodno kupio u Engleskoj iz kapele kralja silnice teško ocrtati. Posebice s razloga što je procvat Henrika VIII.,36 što se zacijelo odnosi na drugo. slikarstva zasjenio stvaralaštvo kipara i rezbara drveta, Naime, među otpadom iz crkve na Šunju nedavno su još je malo spoznaja o njihovom međuodnosu, ali nema pronađeni ulomci alabasternih reljefa, pripadajućih sumnje da je drvokiparstvo nadišlo značenje obrta, manjem oltaru inače u našem južnom primorju te doseglo zavidne razine jer je proizvodnja postigla viđenih proizvoda čuvenih nottinghamskih radionica gotovo industrijske razmjere. Poglavito su oltari s iz doba kasne gotike.37 Predmnijeva se da je njihova više svetačkih likova izdvojenih u nišama poliptiha egzotičnost pobudila maštu otočana, pa su u osnovi zadovoljavali arhaični ukus provincije sve do ruralnih vrlo vjerojatna znanja o nabavi te umjetnine pomiješali sredina Istre i Kvarnera,42 a među inim su takvim sa zaboravljenim podrijetlom drvorezbarenog velikog djelima oltari s cjelovitim kompozicijama pravi izuzetak, oltara koji je realističkim oblikovanjem sakralne zamisli pa je i vrijednost lopudskoga znatnija. Zasad je moguće i pompoznim okvirom zasigurno privlačio nemalu zasnivati na samosvojnosti skulpturalne interpretacije pozornost. Svakako se iz svega navedenoga dade jedne u osnovi slikarske vizije, a tome pridodati umijeće zaključiti kako svi stari zapisi zajedno ne rješavaju jednog u stilu odlično izučenog majstora rezbarstva, koji probleme njegovoga postanka, te je nakon male digresije osim nepobitnog talenta nema puno snage za rješavanje nužno poći putem uže struke povijesti umjetnosti. ičega problemskog. Na tom se pak planu uočavaju nezaobilazne Pri takvoj procjeni ovoga djela uvažava se i sličnosti između središnje kompozicije izvrsnog oltara nesmiljeno propadanje drvenih umjetnina, što su s Lopuda i dviju dobro poznatih ranorenesansnih slika istraživanja tovrsne baštine i njezina razvoja odlučno na tlu Italije. Djela su to Alvisea Vivarinija (1445./48.- zasjenjenog sa suvremenim slikarstvom bile potisle u 1503./05., sina Antonija i nećaka Bartolomea iz iste drugi plan. Otkriva ih se intenzivnije tek u posljednje slikarske dinastije),38 Venecijanca koji je tijekom druge vrijeme, dobrim dijelom i u nasljeđu naših krajeva, polovice 15. stoljeća izgradio svoje umjetničke standarde te se stvaraju oslonci za moguća zaključivanja o i polučio uspjehe slikajući različite oltarne pale.39 Za reprezentativnim oltarima s Lopuda. Tako se približismo njegovim je dopadljivim radovima unatoč nadolaženju tezi da je najraskošniji iz crkve Gospe od Šunja načinio novih shvaćanja i odličnijih umjetnika rasla potražnja, Paolo Campsa,43 jedan od uopće najplodnijih voditelja pa je bez odlučnih promjena varirao prijašnja rješenja.40 starih mletačkih drvokiparskih manufaktura. No dok Kompozicijska pak podudarnost njegovih dviju slika i nije sačinjen pregled njihova vrlo rasprostranjenoga inscenacije lopudskog oltara nameće pretpostavku da opusa, otežano je pronalaženje pouzdanih analogija: je rađen ugledom na njih, možda po nekom crtežu ali iznalazi ih se tek u pojedinostima te možda i preuzetno neupitno koristeći isti uzorak.41 Istovrijedna opažanja poseže završnim zaključivanjima. Krucijalni je tome obuhvaćaju pojedine likove i mnoge karakteristične razlog u spoznaji da mu se vlastoručni radovi ne detalje, tako da zbrajamo suglasja gesta, formuliranje razdvajaju lako od udjela suradnika i pomoćnika, te pokreta i načine prikazivanja više nego sličnih lica, učenika u bottegi a i sljedbenika u Veneciji i okolici.44 iako su tijela drugačije postavljana u prostoru. Na Čini se da ovdje to nije upitno jer vrsnoća ne popušta ni slikama ga, naime, osvajaju postupnim podizanjem kako u kojem aspektu, a suodnosi dijelova potpadaju osobitim

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

ne pruža onoliko mogućnosti izražavanju individualnih crta majstora koliko ih je uvijek nosilo, a i zahtijevalo, kiparsko ili slikarsko stvaralaštvo.46 Na ovome je primjeru to ograničenje bitno otežalo prepoznavanje rukopisa jednog umjetnika u smislu razdvajanja od majstora koji su djelovali uz njega unutar pogona njegove dugotrajne radionice.47 Svejedno se mora podvući koliko skulpturalna artikulacija all’antica likova na lopudskom spomeniku slijedi iskustva i htijenja okvirno u ranome činkvečentu određenih stilskih dosega, pa i stilizacije toga umjetničkog lanca.48 Ipak se čini da su i šablone s kojima je osobno marljivi Paolo suvereno baratao dobile drugačije značenje zadatkom oblikovanja u jedinstvenom događanju povezanih svetaca, te da to predstavlja iskorak iz svega što općenito i inače opterećuje relativno ustaljeno vrjednovanje Campsinih dometa. Ustvari plastičko oblikovanje svih protagonista lopudskog oltara ne krije značajke susreta kasne gotike i zrele renesanse, drugim riječima odiše morfologijom koja je do u prvu polovicu 16. stoljeća još tinjala u atelijerima Venecije.49 Uz to se iskazuje umješnost uspostave jedinstva kompozicije pozorničkog učinka, makar tome temeljni razlog bila ikonografska promišljenost prikazivanja cjelovitog sadržaja Čuda, što se na jedinstven način prožima s prostorom apside, odnosno čitavog prezbiterija. Njoj se podvrgava i ni u čemu ne popušta narativnost gotizirajućeg korijena organički saživljena s realizmom renesansnih razina.50 Potonja je kakvoća razumljivo smirenija na plitkoreljefnim likovima četvorice svetih zaštitnika unutar para uskih krila retabla,51 koji su zrcalno okrenuti te vrlo sumarno rezani, a na svoj dekoraciji prožeta klasičnim nadahnućima. Istovjetne odlike prate djela okupljena oko Campsina imena, kako u trodimenzionalnim svetačkim likovima tako u minijaturnim prizorima biblijske tematike koje ponavlja, a i podudarnosti tehnika njihove obrade se čine vrlo upečatljive. Umjesto da ih nabrajamo po registru motiva, biti će dovoljno na lopudskoj umjetnini podvući jedinstvo idioma i toposa što se čine svojstveni promicanju oltarnog slikarstva u živu plastičku viziju. Na tim osnovama posebno značenje dajem dvjema slikama Alvisea Vivarinija, koje smatram neposrednim 8. Alvise Vivarini, Uznesenje Gospe, 1480. g., Noale (izvor: P. ishodištem zamisli natprosječno lijepoga oltara. One Humfrey, The Altarpiece in Renaissance Venice, 1993., 224) su pak nastale oko 1480. godine, a radni se vijek Alvise Vivarini, The Assumption of the Virgin, 1480, Noale Paola Campse kao čelnika značajnog drvokiparskog pogona prati u Veneciji od kraja 15. stoljeća do stilskim promišljajima manirističkog duha.45 Ujedno sredine sljedećega. Ujedno iz arhivske dokumentacije ne smijemo zanemariti kako se posao drvorezbara proizlazi da je taj čuveni incisor figurarum lignaminum zasniva na vještini koja je u naravi obrtnička, pa sama djelatnošću bio nadišao sve onodobne majstore

9. Likovi apostola s lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Figures of the apostles from the Lopud altar

10. Lik Sv. Petra s lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Figure of St Peter from the Lopud altar

u istoj grani likovnosti, te da je sa suradnicima radom pretopljenu u prepoznatljiv osobni izraz.53 Uz naročito mnogo radio za izvoz.52 O tome kazuju i na očiglednu uvježbanost ruku i spretnosti dlijeta većina apeninskom tlu pripisani mu brojni svetački likovi koji njih ni izdaleka ne iznosi neka prevratna morfološka popunjaju raznolike oltare tipa klasičnog poliptiha, traženja, te analitičarima pružaju građu za slojevite prije svega odajući solidnu izučenost zanata marljivim atributivne kušnje. Zahvaljujući uglavnom njima, u

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

šenja neodvojiva od svojega vremenskog zaleđa. Poglavito time on je satkao vlastiti eklektički izričaj, te na oblikovnim i tematskim oprekama kasne gotike i zrele renesanse učvrstio stilska načela bliska manirizmu. Iako je izabirao mahom otprije usvojene modele, nije se pokazao samo suhim imitatorom, tako da se razradom likovnih iskustava iz konca kvatročenta sa stanovitim zakašnjenjem, i drugdje dotiče s Alviseom Vivarinijem.55 Na glavnini poznatih mu djela, baš kao i na lopudskom spomeniku, skulptura bijaše ključan čimbenik a bogata ornamentika prilično tipizirana, dok je slikarsko posredovanje mahom zanemarivo, shvaćeno tek dopunom u oživljavanju realiteta ili produbljivanju simboličnih osnova prikaza. Inače mu sva djela niču iz umjetničkog života koji je živjela ondašnja Venecija i granaju se u prostoru do kojeg je taj život dopirao,56 a budući da je naš oltar izvan političkih granica Serenissime, jačaju razlozi analitičkog zadržavanja na njemu. Pritom držimo na umu da je morao koštati pravo bogatstvo te ga nije mogao bilo tko namrijeti, to više što se znade kako su u Mletcima drvorezbareni, oslikani i pozlaćeni oltari svojedobno bili čak skuplji od mramornih ili kamenih kod ponajboljih kipara.57 Na tim osnovama se okrećemo Paolu Campsi koji je na većini svojih djela plastičkom deskripcijom svladavao naraciju tim lakše što ju je uglavnom preuzimao od bliskih mu umjetnika starijeg naraštaja. Za prosudbu stila ipak je odlučna rutina realističkoga govora pri oblikovanju ljudskih figura, a pozornost rezbarenja pratećeg dekora je tome sasvim sukladna, tako da se ogledom vještina kipara, dekoratera i slikara krećemo na granici između visokog obrta i umjetničkog posezanja, shodno onome vremenu zaokupljenoga prikazivanjem svetačkih likova u tragu antičkih togata. No i na njima je količina klišeja prilična uz razvidnu zrelost plastičkog shvaćanja i dorađenog tehničkog postupka, što se krajnjom disciplinom drže formalnih stečevina pune 11. Alvise Vivarini, Uznesenje Gospe, 1478. g., Milano, Brera (izvor: P. renesanse. Razmjena iskustava s kiparstvom u kamenu Humfrey, The Altarpiece in Renaissance Venice, 1993., 223) ili metalu je ostala ograničena a sa slikarstvom površna, Alvise Vivarini, The Assumption of the Virgin, 1478, Milan, Brera svedena na preuzimanje struktura koje su mogli posredovati crteži. Tako nema jakih povoda zadršci oko Venetu se utvrdilo natprosječno učinkovitu radionicu vezivanja našega oltara u tzv. krug Paola Campse, od pod Campsinim vodstvom,54 ali se unutar nje unatoč kojeg je najviše dokazivih radova ostalo u gornjoj Italiji uvjetnome spoznavanju udjela nekolicine majstora i Istri, začudno ali na svoj način uputno ne dotaknuvši još nije izdvojilo individualne, po vrelima začudno i često stvaralački vodeće gradove. U tome nam smislu bezimene identitete. Međutim se čini jasnim da je Paolo postaju shvatljivije vrsnoće ostvarenja koje je za crkvu presudno obilježio izražavanje nekolicine mlađih, a da je Gospe od Šunja nabavljeno po svoj prilici na početku i pogon njegove bottege neprekidno radio u više manje druge polovice činkvečenta, dosta prije praga osmog istim manirama. desetljeća kad je dokazano posvećeno.58 Spomenici, koje možda preširoko još uvijek pokriva Ne dvojeći da je u prostor Dubrovačke Republike ime toga nekoć vrlo traženoga intagliatora, nose rje- importirano, valja podsjetiti kako su tu neka djela i prije

zajamčena je nabava stilski zrelijih djela koja upravo na Lopudu rese oltare dominikanskog i franjevačkog svetišta.61 Oba se raskošna njihova poliptiha po provjerljivim izvorima datiraju u treće i četvrto desetljeće činkvečenta potpadajući liniji stvaralaštva koju je tada bio dobrano obilježio Pietro di Giovanni.62 Mlečanin rodom ali posve srastao s dubrovačkom sredinom, on je iz svojeg zavičaja za ovdašnje naručitelje u čak desetak navrata nabavljao drvene kićene okvire i velike skulpture po suvremenoj modi složenim retablima, na kojima je osobno slikao druge svetačke likove ne otkrivajući tko im je skulpture oblikovao.63 Tako spoznajemo da se južnojadranska likovna potražnja zadovoljavala s importom iz Mletaka u valovima nove mode, a da je strano drvokiparstvo preuzelo ulogu slikarstva nakon smrti posljednjih vrijednih domaćih slikara. Međutim su jedino od toga preživjele drvene skulpture dvaju navedenih lopudskih oltara u samostanskim crkvama sagrađenima usporedno sa župnom na Šunju, pa su to nezaobilazne poluge za vremensko opredjeljenje dojmljive umjetnine. Gledajući je možebitnim ishodom djelatnosti Campsina kruga,64 malo se može doprinijeti razrješavanju njegovih sudionika dok se ta pitanja ne raspletu u venetskom prostoru i možda se okrenu drugačijim smjerom od sadašnjih prosudbi. U rečenome krugu, naime, lopudski je oltar po svojem tipu i izvrsnosti iznimka, čemu je moguće opravdanje u kasnome nastanku, pa ga slobodno pripisujemo nekojem s konkretnim radovima još neizlučenome ali Campsi ipak bliskome sljedbeniku. Rekao bih da je riječ o majstoru koji se jače povodio za slikarstvom, iako je u svojem kiparsko- rezbarskom rječniku slijedom ukusa vremena ponavljao umijeće istoga mogućeg učitelja. Povrh toga se čini sigurno da je slikovita kompozicija A. Vivarinija bila omiljena među majstorima Campsinih razina i zanimanja do preko sredine 16. stoljeća,65 kao i među naručiteljima ili kupcima crkvenog namještaja s razvijenim figuralnim prizorima. U tome se kontekstu čini privlačno propitati 12. Dva lika apostola s lopudskog oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) odnos između drvorezbarenog retabla i dviju pala Two figures of the apostles from the Lopud altar A. Vivarinija, makar ove nisam imao prilike izravno doživjeti. Polazno postoje razlike u formatu, jer su slike uvezena iz Venecije kao vodećeg centra drvokiparske u razmjerima više i uže od našega oltara, koji k tome proizvodnje što je u doba renesanse udovoljavao još ima svoj originalni okvir vrlo razrađen u tehnikama potražnji diljem istočnog Jadrana.59 Naime, iz glavne odgovarajućim središnjem prizoru. Njegova je pak uloga crkve dominikanaca unutar Dubrovnika najvjerojatnije ne samo da uokviri i omeđi sakralni sadržaj, nego i da potječe lijepa skulptura Gospe sa Sinom koju sam vizualno odmjeri unutrašnji naboj zadan ikonografijom, unatrag više od trećine stoljeća otkrio u Vignju na zapravo ojača kompozicijski uzgon zamisli događanja Pelješcu, a nakon podužeg vezivanja u Campsin opus čuda Uznesenja. I dok je na dalekim nam slikama to nedavno je uvjerljivo pripisana majstoru Andriji iz riješeno na tipično ranorenesansni način površinskom Murana,60 suzemljaku Alvisea Vivarinija. Iz pojedinačno postavom likova u svojevrsnoj ornamentizaciji prednjeg nerazlučenih umjetničkih pogona na lagunama, štoviše, dijela suprotnoj htijenju za realističkim predstavljanjem

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

plastički najrazvijeniji likovi apostola u cjelini uzdržavaju unutrašnji psihološki uzlet jedinstvene kompozicije, te ne cijenimo samo vještinu njihove obrade ili rezbarski majstorluk oblikovanja.67 Drugim riječima smatram da središnji skulpturalni prizor, odudarajući od ranorenesansnih normativa nazočnih na Vivarinijevim palama, nadilazi njihov vizualni učinak, pa predstavlja nešto novo što je drugačije od izričajnih dometa umjetničkog kruga s kojim smo ga uvjetno povezali. Formalno opet gledajući, smijemo sve to pojasniti načelima antiklasičnog izražavanja manirizma,68 koji kod Paola Campse drugdje nije istican, iako on vremenski pripada upravo tome razdoblju umjetničkog razvoja u širem podneblju. Najposlije u okviru posloženih danosti preostaje razvidjeti postoje li mogućnosti da se oltaru otkriju neki povijesni korijeni. Naravno, njegova poruka i smisao su jasni jer se svode na onome vremenu svojstveno snaženje vjere posredstvom scenički raščlanjenog ansambla koji je obuhvaćao čitavu apsidu.69 Zasigurno ne pripada više-manje tipiziranoj grupi iz zapisa sa spomenom Pietra Giovannijevog u pravilu imenujući naručitelje i otkrivajući relativno jasne uvjete nabave s njegovim poduzimanjem.70 O oltaru na Šunju ništa se pak sličnoga ne znade i njegov je postanak tajnovito zavijen usmenom predajom koja je jednom bez jasnih podloga kao donatora uvela Miha Pracata, što se nije propitalo a potom se naprosto prešutjelo.71 K tome je uistinu nemoguće zaobići učestalo navođenje Gospina Uznesenja u zapisima o životu i djelovanju toga znamenitog Lopuđanina i najbogatijeg pojedinca u prošlosti Dubrovačke Republike.72 Vrlo prikladnu pak sponu naznačuje podatak da su se dva njegova broda, dakle prvi izvor nemjerljivog mu financijskog imetka 13. Reljefni likovi Sv. Vlaha i Sv. Jeronima s lijevog krila lopudskog zvali „Gospa od Šunja”.73 Štoviše, on je bio harni član oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u istoimene otočke bratovštine kojoj je oporučno prije Dubrovniku) smrti 1607. godine zaviještao velika sredstva,74 a potom Figural reliefs depicting St Blaise and St Jerome on the left wing of the je vezivao u ostavinu po raznim linijama. Dakako, Lopud altar važno je znati da je ta ustanova umnogome predstavljala društvenu zajednicu Lopuđana kao samostalan pravni krajolika u dubokoj pozadini, ovdje fizički opstojni i čak entitet,75 no da se potpunije shvate prave dimenzije prenaglašeni likovi na ravnoj bini ne korespondiraju povezanosti Pracata s njome valja naredati njegova s predodžbom prirode na plošnoj pozadini.66 Naime, darivanja prema objavljenim dokumentima. Iz njih svi do pojedinosti jako oponašaju zbilju i živo su doznajemo kako je njezinim gastaldima već 1590. oprostoreni unatoč zbijenosti, a krajolik je neuvjerljiv godine u punome zdravlju dodijelio dvije tisuće dukata zbog krajnje sumarnosti i svođenja na simboličnu da ih podijele siromasima na otoku. U prvom zapisu nazočnost u nerealnoj perspektivi. Oni se, dapače, svoje posljednje volje opet je odredio da bratovština slažu bez opreke i s Bogorodicom dignutom visini raspolaže s prihodima koji će dugoročno pritjecati te neovisnom o neposrednoj okolici, dok kao i čitav njegovim glavnicama iz Napulja,76 te da se istoj dade arhitektonski moćno složeni okvir osiguravaju uvjerljivo zaostavština upisana u korist njegove supruge poslije težište predstave pri obrednoj menzi. Ključno je ipak da njezine smrti, a i još neki dugovi koji mu pravodobno

kakvih nismo imali u čitavoj nacionalnoj prošlosti, već od 1546. godine zapovijedao obiteljskim brodom koji se zvao „Santa Maria de Bisson”. Međutim je taj stradao u oluji 1565. da bi, u međuvremenu kupivši sam ili u suvlasništvu još neke, Miho u Lopudu do 1590. dao sagraditi novi brod, podjednako velik a istoga imena.80 Upravo je to povod uvjerenju da lađa tipa galijuna naslikana sred glavnog oltara crkve Gospe od Šunja predstavlja Mihovu dvaput ponovljenoga naziva.81 Stanovito su nam jamstvo tri jarbola na uobičajeno formiranome trupu, a nadasve prema usitnjeno i sumarno predočenome naselju naglašena veličina i precizan crtež. Očigledno je lađi plutajućoj u zaljevu Igalo dano veće značenje negoli mjestu gdje se brodovlasnik rodio i živio do 1555., te se može prozreti zašto je ona doslikana u punom izgledu na oltaru. Po našem shvaćanju, naime, on je čitav morao biti dovezen iz tuđine da pojača obredni značaj temi kojoj je u čast i spomen išlo nazivlje lađa kao jamca materijalnog dobitka pa posljedično i duhovnog opstanka.82 Inače su Lopuđani na svoje zavjetne sakralne slike umetali „portrete brodova”, kao na najpoznatijem primjeru u predeli oltara koji je za crkvu Sv. Dominika u Lopudu 1513. godine Nikoli Božidareviću bio naručio pomorac M. Kolendić.83 I na njoj je krupna lađa u čitkome obrisu pred prepoznatljivim krajolikom Lopuda, a nad njome u medaljonima sićušni likovi Gospe sa Sinom i Sv. Nikola, titular crkve kojoj slika Navještenja bijaše namijenjena. Ambiciozni je donator, dakle, umjesto vlastitoga lika dao naslikati ono s čime se osobito ponosio, što ga je predstavljalo u javnosti. 14. Reljefni likovi Sv. Franje i Sv. Nikole s desnog krila lopudskog Zato je opravdano vjerovati u istovjetni postupak oltara (foto: V. Pustić, Restauratorski zavod Hrvatske - radionica u Dubrovniku) Pracata dok je kovao svoj društveni položaj i ugled u Figural reliefs depicting St Francis and St Nicholas on the right wing of zavičajnoj sredini, gdje se pojedince cijenilo poglavito the Lopud altar po pomorskoj sposobnosti i uspješnosti u brodarstvu. Inače bismo mogli držati da je oltar na Šunju priskrbila nisu bili vraćeni. Uz to se još dobrotvorno sjetio bratovština kao kolektivna ustanova otočana koji ipak brojnih sugrađana, posebice kapetana njegovih lađa, nisu bili isključivo pomorci. Po ukupnom pak načinu slugu i kmetova, ali i svih pojedinaca kojima se češće slikanja pozadine velebnog oltara čini se izvršeno osjećao moralno negoli bijaše materijalno dužan.77 sekundarno,84 neovisno o živoj sakralnoj sceni i minorno Nije zaboravio ni gradnje ili uzdržavanje crkava na njezinoj likovnoj razini, ali svejedno dovoljno nametljivo susjednim Elafitima i Primorju, od kojih je neke i nazočno. Najvjerojatnije je to izveo neki domaći slikar, utemeljio, te nema sumnje koliko je mnogo u svoje rekao bih Kristofor Antunović Nikolin kojeg je izučio težnje za socijalnim prestižem uključivao kršćansku Pietro Giovannijev, iskušan kao nabavljač drvenih dobrotvornost, iako mu otprije u životopisu uopće skulptura za oltare Dubrovčana i Lopuđana iz Venecije u nema spomena o izravnoj nabavi ikakvih umjetnina. prvoj polovici stoljeća.85 Mlađi se pak bilježi kao zadnji, Također je zaviještao svotu novca za župnika Gospe blijedi izdanak „dubrovačke slikarske škole”, djelatan na od Šunja, navevši u istom pasusu oporuke izričito „la mia Elafitima više negoli u gradu,86 a u slučaju lijepoga oltara capella” odvojeno od dvostrukog spomena „la mia chiesa”,78 na Šunju, po svoj prilici nabavljenog poslije onemoćalosti tj. crkve Sv. Križa koju bijaše podigao sred naselja uz more njegova bolje obrazovanoga učitelja, on se do 1580. nedaleko roditeljskoj kući.79 Sve to dobiva na značenju uz godine još izravno dodirnuo importa umjetnina kakav je spoznaju da je Miho, budući bogataš i doslovce tajkun otprije već bio ugušio likovno stvaralaštvo regije.87

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

15. Kip Sv. Katarine Aleksandrijske iz oltara u crkvi Gospe od Špilica na Lopudu (foto: B. Gjukić, Gradski muzeji Dubrovnik) Statue of St Catherine of Alexandria from the altar of Our Lady of Špilica on the island of Lopud

Međutim je Miho Pracat i u tome sudjelovao zato na oltaru na Šunju zajedno sa Sv. Vlahom i Sv. budući da se u zapisima o njemu spominje jedan Nikolom, kao zaštitnicima sfera Pracatovih bavljenja,90 mali oltar iz franjevačke crkve na Lopudu,88 a klupko istaknut lik Sv. Franje te Sv. Jeronima, višestrukog podataka se opet znakovito raspliće nukajući na značenja ali i naslovnika područne franjevačke sadržajnije čitanje postojećih umjetnina iz poznog vikarije. Nakon izdvajanja iz starije Dalmatinske 16. stoljeća. Sigurno je, naime, imućni trgovac i provincije ona je zadržala titular istog pokrovitelja brodovlasnik bio vrlo prisan s redom Male braće, premda je prozvahu Dubrovačkom,91 a otada bijaše dočim je u njihovom dubrovačkom klaustru imao vođena od struje strogih opslužitelja regule reda, koji obiteljsku grobnicu u kojoj je i pokopan.89 Na su posvuda slavili Gospino Uznesenje slijedom jakog rodnome mu pak otoku njegov roditeljski dom leži uvažavanja mističnih polova vjere.92 vrlo blizu franjevačkom samostanu te je crkvu Gospe Uglavnom se sve može stopiti s Pracatovim od Špilica zasigurno od djetinjstva često pohodio oporučnim ostavljanjem novca franjevačkoj zajednici na postavši odan asiškome svecu. Predmnijeva se da je Lopudu, nakon što je za crkvu dao načiniti mali zavjetni

oltar s prikazima Marije i Djeteta između Sv. Franje i Radi se o samostojećim likovima koji pokazuju Sv. Nikole, te Sv. Katarine i Sv. Roka.93 Oni su odreda svojstva stila zrelog 16. stoljeća, a variraju formalne idejno objašnjivi s obzirom da je Gospi posvećeno i srodnosti s figurama na raznim mjestima uvjetno to svetište, dok aleksandrijska sveta mučenica bijaše vezanima uz Paola Campsu. Iako nema razloga odvajati čašćena među franjevcima kao suprotnost Katarini ih od mletačke empirije, iskazuju daljnji stupanj „druge Sijenskoj, pripadnoj dominikanskome redu.94 No, renesanse” u interpretaciji jednog - radije dvojice značajniji se od toga čini podatak da je Miho kao umjetnika.105 Pri oblikovanju svetice razvidan je mladić počeo ploviti po Sredozemlju sa stricem na lađi „maniristički” način modeliranja odjevenoga ženskog koja je nosila ime te svetice.95 Usporedno je Sv. Rok, tijela, koji računa na vanjske plastičke efekte više negoli opći zaštitnik ljudi od kuge koja je i u dubrovački kraj na predodžbu zbilje i korektne proporcije. Na kipu Sv. nadolazila u valovima, osvajao vjernike te su mu u Roka se crte primarnog takvog simbolizma gase, jer Dubrovniku baš za Pracatova vremena gradili novu prevladava tankoćutniji realistički opis vitke figure koja crkvu.96 Štoviše, Pracat je zadnjih godina života boraveći smirenim pokretom tijela i čitljivom gestom tumači u gradu bio članom bratovštine Sv. Roka, kojoj je u ulogu omiljenoga pokornika, a s propisno dodanim oporuci ostavio izvjesnu svotu novaca zastalno se želeći atributima i putnika-hodočasnika. Oba pak lika u potvrditi dubrovačkim građaninom. Nije zaboravio ni razvidnome stupnju vrlo konvencionalnog majstorstva onu iste naravi na Lopudu koja je nosila ime Sv. Ivana plastički žive prvenstveno izvana utvrđujući pučki Krstitelja kao i druge njegove lađe ploveće zajedno s tip pijeteta prema davnim stradalnicima za kršćanske galijunima zvanima „Sv. Marija od Šunja”.97 Tako se ideale, i rječito slijede formalne predaje koje je u raskriva spektar Pracatovih pobožnosti usredotočen mletačkom drvorezbarstvu uglavnom učvrstio dugo na nebesnike koje su ljudi osobito štovali u njegovom opstajući „radionički krug” Paola Campse.106 Zbog toga zavičaju,98 te je po njima imenovao brodove s kojima ne bi trebalo dvojiti da su na Lopud dopremljeni istim bijaše životno vezan a odreda su predočeni unutar putem kao složeniji oltar u zbornoj crkvi, s nekom njegovih vjerskih zaloga. Na taj način - valja zaključiti lađom u vrijeme kad je nekoliko trgovačkih u vlasništvu - on se ubilježio u kolektivno pamćenje sredine, a u tom prebogatoga Mihe Pracata plovilo i Jadranom, na svjetlu se pojašnjava da se slijedno domaćem običaju i drugoj strani kojega su otprije nabavljane pa i izravno osobno predstavio doslikavanjem svojega broda umjesto naručivane i skromnije mletačke drvorezbarije.107 izravnog portretnog prikaza na oltaru koji je - kako Nepobitno su gotove dovožene i duž naše, ali se još ne vjerujemo - bio sam naručio iz tuđine.99 doznaje kada su sve pojedinačno nastale, od koga su i Osobito je pak zanimljivo kako izvjestitelj o kada kupljene, neke možda zaostale u trgovini, čak i inventaru crkve Gospe od Špilica opisujući rečeni oltar preprodavane, jer odviše dokumenata nedostaje. No koji je Miho Pracat „dao načiniti” razlikuje „staru ikonografija oltara na Šunju bitno ide u prilog uvjerenju sliku Madone sa sv. Franjom i sv. Nikolom”, shvatljivo o izravnoj narudžbi za izlaganje u renesansnoj crkvi s davno čašćenima na otoku, te „skulpture sv. Roka i kojom su se Lopuđani ponosili. sv. Katarine”.100 Iz toga se, naime, razabire oblik malog U takvom ocrtavanju stanja neminovno je povesti poliptiha sastavljenoga od vjerojatno gotičkog slikarskog računa o likovnoj kulturi Dubrovnika gdje su oko rada na dasci u sredini i po jednom sa strana dodanom 1540.-50. godine nabavljene dvije slike najznamenitijeg nišom za smještaj skulptura u punome volumenu. ondašnjeg mletačkog slikara Tiziana. Čedniju je jednu Takvo slaganje formalno različitih sakralnih predstava za osobni zavjet priskrbio dubrovački vlastelin Damjan je poznato iz arhivskih zapisa u Dubrovniku,101 ali Pucić,108 drugu pak velebniju bratovština trgovaca i tipiziranih djela u nasljeđu više nema pa je jedva brodara pučkoga roda tzv. Lazarina, po matičnoj im moguća tek idealna rekonstrukcija lopudskog primjera. crkvi Sv. Lazara na Pločama.109 Dakle se bez sukoba Zaključujući pak da je središnja tročlana ili jedinstvena uznastojalo odmjeriti sposobnosti politički bespravne slika, možda drveni triptih, zbog starosti bez traga skupine novih nositelja financijske moći i tradicionalnih nestala,102 ujedno stječemo mogućnost zatvaranja uzdržavatelja aristokratskog poretka male Republike, krugova koji nukaju životnom i duhovnom zalaganju što nas nadasve zanima. Bilo bi, naime, za očekivati Miha Pracata također opredijeliti i par samostalnih da se Miho Pracat po svojem dolasku u grad zbližio s drvenih kipova.103 Otkriveni u rasutoj zbirci crkvenih članovima neplemenitog staleža kojem je pripadao, te je umjetnina na Lopudu zavrjeđuju pojačanu pozornost kao pojedinac nastojao pratiti njihova ponašanja poradi dočim istorodnih iz iste epohe na hrvatskome jugu vlastite afirmacije.110 Primjer su pružili najugledniji nema mnogo.104 onodobni pučani, trgovci i brodovlasnici sa Šipana koji

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

16. Kip Sv. Roka iz oltara u crkvi Gospe od Špilica na Lopudu (foto: B. Gjukić, Gradski muzeji Dubrovnik) Statue of St Roch from the altar of Our Lady of Špilica on the island of Lopud

su 1552. godine za mjesnu bratovštinu naručili slikaru staleža ugledom na vlasteline podigli svoje ljetnikovce i Krilu N. Antunoviću oltarnu palu Gospinoj crkvi u sa zavjetnim slikama opremali crkve.114 Protivno je Miho Pakljenoj na rodnom otoku.111 Za uzor su mu zadali Pracat manji ljetnikovac gradio u Gružu i na Boninovu sliku iz crkve franjevaca na Badiji, koja je nažalost nedaleko središnjega grada Republike Sv. Vlaha, a nestala pa se ne zna točno koliko i kako im je udovoljio, osim lopudske Sv. Križa još nekoliko crkvica u širem ali je bitno da sačuvana u Pakljenoj svjedoči kopiranje okružju gdje je bio rastro vlastita imanja.115 Zacijelo je Tizianove slike Uznesenja Marijina.112 Očito ista sakralna jako polagao na vanjske znakove svojih natprosječnih tema bijaše postala popularna posredstvom slave postignuća kako bi nadoknadio nesudjelovanje u stranoga slikara, koji se na njoj okušao u tragu i starijih političkoj upravi i vlasti, te je „zapise” o vlastitom vodećih majstora iz njegova zavičaja. Razumljivo je stoga postojanju nastojao iskazati pod velom religioznosti, rečeni univerzalni vjerski sadržaj ispunio apside glavnih zapravo samozatajno a na prilično konzervativan način. svetišta šipanske kao i lopudske bratovštine.113 Unutar Ne zalazeći u ukupnost zbivanja što škrto ukazuju njihova ladanjskog prostora vodeći su pripadnici novoga na moguće crte preustrojavanja bića naslovne Republike

Dubrovnika, zastajemo na duhovnom a i socijalnom kompozicije u tamošnjem slikarstvu renesanse 15. aspektu koje je Miho Pracat gotovo morao dotaknuti stoljeća, poglavito nas zanimaju likovi zbijeni u donjoj s obzirom na svoju moć i ugled.116 Premda je teško zoni tijesnoga prostora što se objavljuje kao preludij prosuditi u kolikoj je mjeri spoznavao crte mletačke čuda Gospina uzdizanja. Oni bi, naime, trebali zajamčiti likovnosti, nema sumnje da ga je kao čovjeka koji je dodir s istorodnim stvaralaštvom Veneta na koje se proputovao sredozemnu Europu i dopro do kraljevskih neminovno upiremo, ali izravnih usporedbi dosad dvorova morao prilično okrznuti moderni ukus.117 nismo ishodili. Stoga nas poredane činjenice ne priječe pomisliti da je Izokefalno pak grupiranje apostola s višestrukim najmoćniji Lopuđanin odigrao neku ulogu pri nabavi vibriranjem učvršćuje, a i ujedno raščlanjuje prostorni sjajnog retabla na Šunju, koji neminovno valja cijeniti sklop svekoliko plastičkog događanja, i u toj bi dvojnosti kupljenim na lagunama, gdje se umjetničke ideje i trebalo spoznati estetska smjeranja iz doba jačanja modeli jako preplitahu među proizvodnim vrstama. manirističkoga stila, bez obzira što im tvorac ne pripada Slijedom toga i ikonografija mu se znakovito preklapa prvoj liniji ondašnje likovnosti. Njegove se vrsnoće s dvije monumentalne slike iz istodobnih svetišta mogu prosuditi pomoću naturalističkih mjerila, jer je južnohrvatskog primorja,118 a dokazivog, izravnog ili očito takvo u svojoj suštini reproduciranje all’antica posrednog, mletačkog postanka. Na svima je glavna vrlo dotjeranih tjelesnih oblika, stavova i odora svih Bogorodica kao opća zaštitnica,119 dok se razumljivo aktivnih sudionika žarišnog prizora retabla. Među njima po strani ponavljaju Sv. Vlaho i Sv. Nikola, hagiografski se prepoznaju modeli samostojećih likova umnoženi stožerni u dubrovačkom prostoru. Međutim su na Šipanu unutar inih oltara pripisanih Paolu Campsi i radionici spram izvorniku među ostalima dodani Sv. Franjo ili samo njoj,123 a za pobočne svece također postoje i Sv. Jeronim, koji se javljaju na Lopudu utvrđujući usporedbe u reljefima iz sjevernijeg primorja.124 Tamo istu duhovnu klimu.120 U mozaiku znakovitih kockica se nahodi i slikovitih malih prizora koji po tehničkoj i sam je izbor medija drvorezbarene polikromirane izvedbi nalikuju lopudskim predelama, također skulpture umjesto slikane pale shvatljiv, s obzirom na istovjetno složenima i jednako uokvirenima u cjeline. ukus nesofisticirane sredine Lopuda koja bijaše obikla Svejedno se ne možemo oteti dojmu da su mahom ostali gledati takve obredne umjetnine u svojim molitvenim okovani općim normativnim kriterijima ondašnjeg stila domovima. S njima su se dičile obje samostanske ili predani nedalekosežnosti vrste na granici obrta, čemu crkve izlažući javnosti likove titularnih svetaca,121 pa bi je izražavanje mletačkih drvorezbarskih manufaktura po bilo gotovo prirodno da se inače najučinkovitiji otočki svojem unutrašnjem sustavu rada itekako pogodovalo.125 darovatelj pobrinuo za predstavljanje odgovarajućeg Svekolika je značenja toga raslojavanja teško sadržaja u župnoj matici, koju je nesumnjivo privatno prosuditi ali je neopozivo održavanje predložaka, što i itekako cijenio budući da je svoje najveće lađe bio po na Lopudu opravdava odsustvo individualnog tretmana njoj prozvao. ljudskih figura sapetih dekorativnim osjećanjem forme. Sve to prilično mijenja šablonska mišljenja o Međutim valja ujedno zamijetiti da je poglavito na ondašnjim krizama u posezanjima diljem našeg uzmorja, njima i s njima obavljeno prevrjednovanje onoga što su a uzdižući mjesto Lopuda u tim tijekovima preostaje iznijele oko pola stoljeća starije slike Alvisea Vivarinija k još ponešto reći o stilu obaju oltara na koje smo se onome što se čita idealom kod Tiziana. Uz to ne izmiče usredsrijedili. Kipovi s manjeg, osvjedočeno Pracatova istina kako u sagledivoj količini djela zasad povezanih poliptiha u blijedoj mjeri, naime, slijede glavne s imenom Paola Campse ima prilično retrogradnih osobitosti oblikovanja sudionika prizora na velikom crta, pa se otvara mjesto sumnji da su kronološke oltaru. Zajedničko im je značenje i u činjenici da je na ljestvice u tom opusu još dosta labave.126 Zato je upitna južnoj obali Jadrana malo sačuvanih drvenih umjetnina i potanja datacija lopudskog retabla ma koliko se on iz epohe koja je izvorno njima obilovala, mahom ih priklanja duhovnosti koju je svesrdno nosila katolička namičući uvozom kojemu i ovi pripadaju, dokazujući obnova u jeku činkvečenta nastojeći sa žarom pojačane vidove dijaloga provincije sa stranim svijetom.122 Na tom religioznosti odvratiti pučanstvo od svjetonazora polju, dakako, prednost ima dobro sačuvana cjelina na humanizma što se bijahu odrazili i u dubrovačkoj Šunju pa s njome i zatvaramo krug propitivanja. Budući regiji.127 Čudo scenički predočeno na lopudskom retablu da smo joj formule okvira istumačili sa strukturnim zasigurno je pak pobuđivalo zanos koji ne počiva tek ishodištem u venecijanskome kroju klasične umjetnosti na vjernom prijepisu prirode bez ikakve osjećajnosti, - zapravo kasnoantičkom ukusu na snazi od početka već se zahvaljujući neospornoj vizualnoj atraktivnosti i novovjekovlja - te prepoznali temeljno uporište figuralne formalnoj erudiciji susreće s višim stupnjem poimanja

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

božanskog.128 U tom smislu naš spomenik, okvirno Sudeći po razmjerima cjeline ali i izboru te rasporedu spadajući u šesto ili sedmo desetljeće 16. stoljeća, svetaca na krilima zasigurno je izravno naručen za takav nadilazi niveliranja množine djela obredne namjene smještaj. I dok se na istodobnim ostvarenjima izvrsnijih koja osvjetljavaju domete dotada vodećih mletačkih mletačkih slikara pa i kipara ističu antiklasična majstora. Naravno, utjecao je tome i medij skulpture nadahnuća kao određenje stilskih kakvoća i iskustava koji je donekle suzbio poimanje transcendentalnosti, manirističkog zora, djelu u glavnoj crkvi otoka Lopuda najjače iskazano na dva slikarska prikaza iste teme ona, zbog nedostatka bliskih analogija, zasad nisu iz istoga razdoblja u užem prostoru. Ona potvrđuju mogla biti utanačena u istome smislu. Svejedno ga treba duboko prihvaćanje osjećaja nadnaravnoga što je ovdje bolje uvažiti ne samo zato što je najmonumentalniji iz zatomljen tvarnošću drvene građe u kojoj su likovi svoje vrste u hrvatskoj baštini, ili zato što ga je zavičaju oblikovani te površinski samo oslikani bez svjetlosnih možda priskrbio nekoć najbogatiji građanin Dubrovačke preljeva. No to je, združeno sa strogošću pozlaćenoga Republike,129 nego poglavito s razloga što uzorno okvira, odredilo čitkost predstave pa i mjeru statičnosti na obali istočnog Jadrana pojašnjava visoku razinu ukupne kompozicije po ukusu lokalne klijentele, tako da potražnje za likovnom granom koja i u prekomorju je zaista neobičan zaborav u koji je oltar na Šunju zapao. bijaše vrlo tipična čitavome 16. stoljeću. Na kraju se može zaključiti i naglasiti kako je monumentalni oltar koji vlada prostorom svetišta i izuzetno se umješno s njime prožima umnogome osobit.

Bilješke

1 Cjelovitu im obradu daje B. POPIĆ-KURTELA, „Drveni oltari 7 Svim elementima tipološki i izvedbeno postoje analogije u od 15. do 18. stoljeća na dubrovačkom prostoru” (magistarski talijanskoj renesansi, ali nedostaje pregledan katalog motiva te rad 2010., Filozofski fakultet u Zagrebu, mentor: Igor Fisković), bi nas traganje za svakim pojedinim odveć opteretilo. Može se Kat. 20, 32, 30. kao opće mjesto ustvrditi važnost korelacije između kamenarske 2 Osnovno I. FISKOVIĆ, Renesansno kiparstvo, u: „1000 godina i drvorezbarske proizvodnje što bijaše svojstveno Veneciji, gdje hrvatskog kiparstva”, Zagreb, 1991. se iz tijeka renesansnih etapa 15. i 16. st. u arhivima otkrilo šestotinjak djelatnih majstora. Sudeći po zadacima mnogi su 3 Literatura se dalje navodi po problemima i uslijed obimnosti ne obrađivali drvo s posve umjetničkim a ne samo zanatskim teži potpunosti. pretenzijama, te su zadovoljavali potražnju vrlo širokog tržišta. 4 Iznio sam ih na vidjelo kad se o njima u struci malo znalo Uspjelo se nabrojiti i stotinjak na tome uposlenih radionica pod jer se pažnja poklanjala poglavito slikama koje ih prate: I. vodstvom odlično plaćenih majstora, tako da je Serenissima FISKOVIĆ, Kiparstvo, u: „Zlatno doba Dubrovnika” Zagreb, iz njihovih pogona stjecala znatnu dobit i jako im favorizirala 1987., 134-135, i Kat. K / 40, K / 41, K / 42, s datacijom u proizvodnju koja je posve ugušila srodnu na našoj obali. prvu polovicu 16. st. uz prvi put objavljene dostojne cjelovite 8 Uvid se stječe iz radova na koje se dalje pozivam usredotočivši fotografije. problematiku uz djelatnost Paola Campse koji sa svojom 5 V. LISIČAR, „Lopud - historički i savremeni prikaz,” radionicom-školom i krugom oko nje predstavlja vrlo osobit Dubrovnik, 1931. U gl. V. je sumarno ali uvjerljivo iznio fenomen. O njemu postoji niz različitih, čak suprotnih tijek njezina postupnog oblikovanja u današnjem izgledu te mišljenja koja se tek postupno profiliraju i gdjekad neočekivano amaterski popisao ondašnji inventar. Iz te se knjige očituju sve ispravljaju, te se ukupna problematika ne može odjednom komponente što Lopudu daju poluurbano značenje. razrješavati na djelu što umnogome strši među ostalima, tako 6 Rješenje je jedinstveno a također iznimno spram inozemnoj da koristeći termin moram unaprijed reći kako o osobi nositelja spomeničkoj baštini, pa mu se osim geneze nameće pitanje u cjelini zadržavam stanovite rezerve. o tvorcu koji je zgotovljeni oltar s posebnim, još sačuvanim 9 Restauracija koja je u tijeku u dubrovačkoj radionici sandukom, poslao na Lopud ali je nekako morao biti upoznat Restauratorskog zavoda Hrvatske pod vodstvom Nađe s arhitektonskim okvirom za koji je izradio i reljefne daske Lučić potvrđuje naknadna prebojavanja a i drugačiji sustav oplate svoda. originalnih pozlata.

10 Svu je ornamentiku vrlo dosljednu all’antica rječniku analizirala 22 I. MATEJČIĆ, Campsa (Cahampsa) u: „Saur. Allge-meines B. POPIĆ - KURTELA, n. d., 2010. Kunsterlexicon, Leipzig, 1997., XXVI, 74 - naredavši u 11 Iako izrazito renesansna gradnja križnog tlocrta, crkva nije međuvremenu okupljene radove. Usporedbe s korpusom prikazivana u našoj struci - čak ni zavedena u pregledu djela koja mu se pridaju ili su arhivski i drugačije dokazana, sakralne arhitekture u katalogu „Zlatno doba Dubrovnika XV. i nužno čine okosnicu promišljanja ali vode i ponekim XVI. stoljeća”, kako je zaslužila. stranputicama. 12 Po važećoj literaturi takvo se ikonografsko rješenje, gdje 23 M. PELC, Renesansa, Zagreb, 2007., 389, pozivom na oltar Bogorodica sama ulazi u slavu, uobičajilo tek od 16. stoljeća: B. iz 1546. g. u mjestu Candido kraj Trenta, po: „Imago lignea” FUČIĆ, u „Leksikon ikonografije i simbolike zapadnog kršćanstva”, 263 i d., ali među njima ne vidim formalnih sličnosti osim Zagreb, 1979., 579-580, no - kako ćemo vidjeti - postoje djela koja preopćenite, ikonografski striktno uvjetovane kompozicije. to opovrgavaju i smještaju pojavu u ranije vrijeme. 24 K. PRIJATELJ, n. d., 1993.; Arhivski zapisi 1636.-1645. g. 13 Po prastaroj simbolici ona je na polumjesecu, znamenu spominju toga magistra u više primorskih mjesta ali mu djevičanstva u tipu Bezgrješne, okružena zlatnim zrakama kao još nije dokazano nijedno konkretno djelo. Njegov udio na predskazanjem nebeskog blaženstva, dok dvanaest anđelčića lopudskom oltaru od 1987. (bilj. 21) se datira u sredinu 16. st., triju vrsta jamče budući život u tamošnjem svetom okruženju ali su lutanja oko svega opusa usmjerena Hvaru, tj. baroknom što se i ostvaruje s gornjim prizorom. O ukupnosti takvih oltaru Sv. Roka u Vrboskoj, uz neuspjeli pokušaj vezivanja sa ciklusa Gospine slave više: Marienlexicon I, 276-286. zasigurno starijim oltarom u Jelsi, koji je na kraju I. Matejčić 14 ISTO - kustodija se na oltare premješta iz zidne niše apside razložito vezao uz Mlečanina P. Campsu iz 16. st. sredinom 16. st., kad protestanti počinju nijekati Kristovu 25 O tome u disertaciji: D. PREMERL, Drveni oltari 17. stoljeća u prisutnost u euharistiji (zadana po novoj liturgiji od Tome Dalmaciji, Zagreb, 2008., 97-98. Akvinskog, što je papa Urban IV. bio utvrdio uvođenjem 26 P. SKOK, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, blagdana Corpus Christi 1246. g., koji je 1263. dekretom rimske Zagreb, 1950., 240. Ne zalazeći u probleme priklanjam se kurije postao četvrti Opći blagdan), a katolička crkva to počinje mišljenju M. DEANOVIĆ (Dnevnik Iva M. Matijaševića, u jače naglašavati i svečanije čuvati, pa će se na istome mjestu s „Anali Historijskog instituta u Dubrovniku” I / 1., Dubrovnik, vremenom razvijati sve bogatiji tabernakul. 1952., 285) da ime dolazi od Santa Maria dell’Assunta. Dovoljno 15 Ustvari svi ti sadržaji, pa i glavni na središnjoj pompoznoj se prisjetiti kako je u Dubrovniku svetište Transfiguratio kompoziciji, pripadaju pripremnoj fazi velike obnove Christi pučki prozvano „Sigurata”, a sklonost lokalnih ljudi za katoličanstva, što će se finalizirati koncilom 1545.-1563. g. u objašnjenja porijekla spomenicima na terenu s maštovitim Trentu. Vidi: S. CVETNIĆ, Ikonografija nakon Tridentskog legendama je očita i po stavkama iz ovoga rada. Sam pridjevak sabora i hrvatska likovna baština, Zagreb, 2009. naslovu crkve Santa Maria del Bissone datira iz kraja 13. 16 Izvrsnost likovnog rješenja odgovara izuzetnoj ikonografskoj st. Vidi: G. ČREMOŠNIK, „Spisi dubrovačke kancelarije” I, potpunosti narativne tematike Gospe u slavi sročenoj u Dubrovnik, 1951., Dok. 133, 134, 210 i dr. talijanskoj renesansi; šire o tome: J. HALL, Rječnik tema i 27 V. LISIČAR, n. d., 35-36, potanko razjašnjava izvore mišljenju, simbola, Zagreb, 1991., 176. vjerujući da je tomu dokaz na nekoliko mjesta u crkvi 17 Prakticiraju ga Pietro i Tulio Lombardo (N. HUSE & W. postojeći grb firentinske obitelji Visconti s likom zmije koja WOLTERS, „Venezia l’arte del rinascimento”, 1989., 160 i d.) s guta dijete, ali mu se heraldička osnova - koliko znadem - još nizom primjera u kamenu ili mramoru, također i nadgrobnih nije dovoljno proučila. spomenika. Slijedno pak rezbarskim tehnikama ovdje su 28 S. RAZZI, „Storia de Raugia - scritta nuouamente in tre libri”, arhitekturalni elementi s očekivanim pozlatama iznimno Lucca, 1595.; hrv. prijevod: „Povijest Dubrovnika”, izd. Matice raskošni od tipa stupova i kapitela naročito u ornamentici hrvatske Dubrovnik, 2011., 187. - dio citata „O Lopudu”: „u vijenaca i rascvjetalim površinama gornjih zona. najpoznatijoj crkvi Gospi od Šunja ... na glavnome oltaru nalazi 18 K. PRIJATELJ (Prijedlog za Urbana Bavarca, u: „Peristil” 35 se Marijino Uznesenje u reljefu, odista vrlo lijepo djelo, što ga - 36, Zagreb, 1993.) je upravo po njihovim reljefima pokušao štuju oni koji plove tim krajevima, pa ona danas ima više od 60 prepoznati rad rečenog faber lignariusa, uz poziv na njegov kaleža što ih dobi od milostinja...” ugovoreni rad u ovoj crkvi prema dokumentu iz 1636. g. koji je 29 Poznata u primjerku iz 1418. g., koju je vlada Dubrovačke objavio C. FISKOVIĆ, u: „Hvarska katedrala”, Split, 1976., 92, Republike potvrdila 1453. - K. VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne ali se to zacijelo odnosi na neki drugi oltar, dočim se navode korporacije u republici dubrovačkoj, MH - JSM 7 (1899.) 63-64; dva krila koja se ovome nikako nisu mogla pripojiti niti tome A. MARINOVIĆ, Lopudska universitas, u „Anali Historijskog ima tragova. Inače, po svemu sudeći Urban je bio majstor instituta JAZU” III, Dubrovnik, 1954., 181-235. malih tabernakula a ne složenih cjelina. 30 Knjiga „Consilium Minus” 13, 130, prema prijepisu i opsežnoj 19 U komparativnoj se građi iz Italije rijetko utvrđuje na jednoj raspravi A. MARINOVIĆ, n. d. umjetnini tako bogato variranje izričaja. 31 O tome svjedoči natpis na pročelju crkve: DIE OCTAVA 20 Formalno gledajući, ona odlučno nadilazi tradicionalni oblik JUNII IN NOMINE IESU DEDICATUM EST TEMPLUM dotad pretežućih oltarnih poliptiha. HOC MCCCCLXXXVIII., zacijelo se odnoseći na glavno 21 I. FISKOVIĆ, n. d., bilj. 3, 1987. g. „...djelo još uvijek tijelo bez bočnih, naknadno do kraja 16. st. dograđenih nepoznatoga majstora, možda i sjevernjaka”. kapela.

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

32 Memorie storiche su Ragusa raccolte dal Padre Gian Maria darovitijim članovima obitelji ili pod njihovim utjecajem. Više Mattei (MSS 434 - dalje „Zibaldone” I-III.), 330 i d.: Alcune o tome: M. LUCCO, Pittura del secondo Quattrocento nel memoriae della Isola Mezzo e delle sue chiese, s brojnim Veneto occidentale, u: „La pittura in Italia”, ed. Electa, 1986., vrijednim podacima koje je prikupio iz raznih izvora bez 139-152. točnih naznaka mjesta gdje se ti spisi nalaze. 40 R. PALLUCHINI, I Vivarini - Antonio, Bartolomeo, Alvise, 33 „Zibaldone” II., 258 te 328, u gl. 6 nakon prilično korektnog Venezia, 1962. Također od više autora u: F. ZERI (ur.), La opisa građevine: ... L’altare maggiore fu consecrato li 4. Ottobre pittura in Italia - il Quattrocento, ed. Electa, 1986., prema 1572. da Fr. Bonifazio Professore della Sacra Teologia Predicatore indeksu. apostolico e vescovo di Stagno... Podatak je iz izvornika 41 Čak se slike međusobno razlikuju više negoli se lopudski izravno prepisao i A. MARINOVIĆ, n. d., 230. Unatoč svim oltar razdvaja od mlađe u Noli, a obje prenosim iz knjige P. oštećenjima teksta čitko je: ... altare maius ad honorem Dei HUMFREY, The altarpiece in renaissance Venice, New Haven - et Gloriosissime Virginis Mariae et omnium caelicolarum sub London, 1993., figs. 212, 214. titulo sanctae Mariae de Bisson in quo incluse sunt reliquie 42 I. MATEJČIĆ, Venecijanska renesansna drvena skulptura u sanctorum..., ali je taj podatak izbjegao pažnji istraživača našeg našim krajevima - Kratka rekapitulacija i prinosi katalogu, doba. Može se primijetiti da nema relikvija na oltaru postrance u: PPUD 40 / 2004., 171- 214., te više kasnijih radova i s predočenih svetaca, što je i razumljivo, ali može biti potvrdom promijenjenim atribucijama. Ne navodim ih odreda s obzirom da je sve načinjeno mimo tj. prije posvete, koje su i inače često da ne nalazim preciznih uporišta prepoznavanju tvorca ovoga kasnile za ostvarenjem ili nabavom djela. Isto, uostalom, znamo spomenika. i za čitave značajne obredne građevine. 43 ISTO, kao prvi put spomenuta, otad učestalo podržana a 34 Slijedom S. RAZZI, n. d., posebno su G. GELCICH (Dello sviluppo civile di Ragusa considerato nei suoi monumenti neobrazložena mogućnost. istorici ed artistici, Dubrovnik 1884., 80) te F. M. APPENDINI 44 Poteškoće pregledno svjedoči G. FOSSALUZZA, Boteghe (Notitiae istoricho critiche sull’ antichita, storia e letteratura di di scultura lignea del Rinascimento fra Venezia, Treviso e Ragusa, MDCII., vol. I, 260) podatke učinili vjerodostojnima. l’Istria, u: RIPU 31 / 2007., 43-73, najkonciznije na str. 45 s 35 Inače je njegov prilično iscrpan opis crkve u naravi konfuzan pozivom na vrlo opsežnu literaturu o P. Campsi, što smatram i u korisnom prijevodu: J. LUČIĆ, Lopud u opisu I. M. suvišnim ponavljati držeći da su mu umjetnički profil kao i Matijaševića, u: „Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka” IV / osebujna likovna grafija analizirani i preko okvira objektivnih 1993., 13-26. mogućnosti, a ovdje me više od složenih atributivnih pitanja zanima kulturološko određenje spomenika i utvrđivanje 36 „Zibaldone” II, 339, u gl. 7. dosta se pouzdano tumači njegovih formalnih ishodišta. ikonografija glavnog prizora i malih reljefa, te dodaje: ... Si dice constantemente che questo altare fosse in Inghilterra 45 Glede toga upozorio bih na ničemu vjerodostojnu slabost (alcuni aggiungono) nella capella del Re Enrico VIII ..... arhitektonskih elemenata gornjeg dijela, koji je podvrgnut i comprato da un capitano dell’Isola di mezzo et donato alla pretjeranoj težnji za dekoracijom, kao i na razmjerno uska a chiesa del Biscione. Cheche sia di cio certemente e un opera niska krila. di buon artefice, ma addietro undeci anni ha sofferto qualche 46 S obzirom na oslovljavanja P. Campse u dokumentima: pregiudizio. Colla lunga eta avevano perduto della primiera intagliator - incisor - faber lignarius, čini se da je to suvreme- vaghezza i colori, e l’oro il suo lustro, si pose dunque nelle mani nicima bilo vrlo jasno a ujedno je bitno razumijevanju utjecaja d’indiscreto spagazzino, che tutta l’arte sua impiego in caricare kojima podliježe. le tinte, e cosi venne a deformare, e non a riabellire il nobile 47 Dapače se znade da je u prvoj fazi nastupa u javnosti neka djela lavoro...” Dakle osuđuje neznalačke intervencije, uklanjanje ne samo izrađivao već i potpisivao skupa sa svojim šogorom kojih je zadalo truda kasnijim restauratorima, u Splitu 1962. i Giovannijem di Cristoforo da Malines, jer su u partnerstvu - a Dubrovniku 2011. / 2012. fraternalem societatem - držali radionicu u kontradi S. Maria 37 Usp. I. FISKOVIĆ, Engleski alabasterni reljefi u Čari na Formosa, te se ovaj nije ni osamostalio. Uglavnom je tako bilo Korčuli, RIPU 27, Zagreb, 2003., 43-52. Što tad što kasnije, i s Paolovim bratom Marcom, nećakom Giovannijem Pietrom istorodne sam importirane proizvode bilježio u zbirci i još nekim od članova istoga roda podrijetlom iz Skadra u dubrovačkih dominikanaca (iz njihove lopudske crkve) te u Albaniji, pa im se razabire djelatnost održavana po sustavu zbirci korčulanskog opata (iz franjevačke na Badiji), a ovo medievalnih obiteljskih radionica s većim brojem pridruženih im je četvrto mjesto nalaza. Očito su u ruke pomoraca došli im vještaka u obradi drva (podaci prema A. MARKHAM prodajom kad su protestanti ispražnjavali svoje crkve nakon SCHULZ, Woodcarving and Woodcarvers in Venice 1350 - velike Reforme lišavajući se blaga koje je neočekivano obogatilo 1550., ed. Centro Di, s.a. - 114-115, 160-164). i naše primorje, uključujući Lopud s kojeg su u Englesku 48 Autor retabla ustvari ne zaostaje za prosjekom poznatih trgovačke lađe nerijetko odlazile - kao što se znade za neke koje članova, ali ni ne promiče novine kako bismo očekivali pripadahu obitelji Pracat. smatrajući ga pripadnikom mlađeg naraštaja, pa je to znatno 38 J. STEER, Vivarini, u: „A concise history of Venetian painting”, opterećenje ikojoj užoj dataciji. Cambridge, 1982., 144-153. 49 P. HUMFREY, Pittura del secondo Quattrocento a Venezia, u 39 Pritom se sporo odvajao od gotičke tradicije, a renesansne „Pittura Italiana”, nav. u bilj. 39, 168-192. Ističe majstorovu novine usvajao u ograničenoj mjeri uglavnom po dodiru s sklonost ka dramatičnim ugođajima i heroizaciji likova,

zamjetne i na našem retablu kao očiglednoj replici njegovih g. (prema I. M. Matijaševiću, n. d., u bilj. 31), a oltarima u dviju slika sa zrelijim renesansnim modelacijama figura. bočnim kapelama su upisane godine posveta 1589. 50 Naime, dok je Sv. Petar punašan u svim oblinama poput 59 I. MATEJČIĆ, Povodom restauracije renesansnog raspela iz Gospe i okolnih anđelaka, apostoli su odreda koščati s Eufrazijane, u: RIPU 34 / 2010., 63-83. naročito tipiziranim kosmatim licima i frizurama, po tome 60 I. FISKOVIĆ, Dva drvena gotička kipa s Pelješca, u: „Bulletin bliski likovima s oltara iz crkve S. Maria Assunta u Torcellu, zavoda za likovne umjetnosti HAZU” 1 / XIII, Zagreb, 1965., vođenima pod naslovom bottege P. Campse: A. MARKHAM 49-61; I. MATEJČIĆ, Novita e proposte per Andrea da SCHULZ, n. d., tab. 191-200. Murano intagliatore, u: „Saggi e memoriae di storia dell’arte”, 51 Gledamo ih kao reducirane prijevode likova Sv. Jeronima i Sv. XXX., Venezia, 2007., 189-202. Treba naglasiti da su se u Franje s istog oltara datiranoga oko 1526. g. ne zanemarujući međuvremenu tek formirali obrisi fenomenu Campsina opusa podudarnosti s likovima poliptiha iz Baške, navodno iz 1516. te da lutanja nisu okončana dok su čitkija postala i opća g. Upozorili smo kako retabl tvori činkvečentističku inačicu povođenja drvokipara manirističkog izražavanja za slikarima tradicionalno dominantnih formula poliptiha kakve od 14. st. starijeg naraštaja. po importu iz Venecije poznaje naša obala, a poglavito razvija 61 O njima u katalozima umjetničke baštine obaju redova i lokalna proizvodnja Dubrovnika: I. FISKOVIĆ, Tipologija i povodom izložbi u „Klovićevim dvorima”: Milost susreta, 2010. morfologija oltarnih slika XV. st. u Dalmaciji, PPUD, 29 / 1990. te Dominikanci u Hrvatskoj, 2011. pišu T. Trška i I. Fisković s 52 A. MARKHAM SCHULZ, Paolo Campsa e la manufatura pozivom na stariju literaturu, a o skulpturama ću još posebno, di ancone lignee nella Venezia del Rinascimento, u „Saggi e dalje bilj. 64. memorie di storia dell’arte” 25, Venezia 2002., 11-53. Autorica 62 V. ĐURIĆ, Dubrovačka slikarska škola, Beograd, 1963., 183-192. je približno izračunala da je iz njegove radionice proizišlo 63 J. TADIĆ, Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XIII - XVI više od 80 u drvu skulptiranih oltara, ali se taj broj umanjuje v., Beograd, 1952. Dok. 1081, 1083, 1087, 1087, itd.; svi bez s novim atribucijama. Ustvari se pojašnjava da su istraživači spomena P. Campse, ali značajni za uviđanje kako su se crkve isprva u isti opus natrpali radove nekolicine prilično različitih nastale potkraj 15. st. usporeno opremale. majstora, a iako se klupko problema još nije razmrsilo, teško odustaju od ukorijenjenih uvjerenja. Bit će istina da je daroviti 64 Ustvari voditelju radionice pripisujem glavni i jedini lik Sv. Paolo dao glavni pečat liniji koju su drugi uzdržali manirom u Nikole na oltaru dominikanaca, koji sam bio objavio kao naravi obrtničkog posla. vjerojatni rad domaćih umjetnika (katalog izložbe „Zlatno doba Dubrovnika”, Zagreb, 1986.) a moćni kip Gospe sa Sinom u 53 Taj je izraz i ključ da mu pripišem još poneki rad poput franjevaca radije vezujem uz autora oltara u Quintu da Treviso. trodimenzionalne skulpture Gospe sa Sinčićem u krilu iz zbirke umjetnina u Franjevačkom samostanu Košljuna, o čemu 65 I. MATEJČIĆ, n. d., PPUD, 40 / 2004., 194-196, bilježi ću možda jednom posebno ili kad dozore uvjeti za reviziju prijašnja povođenja rezbara za djelima obitelji u tipu „kompleksa Paola Campse” održavanom s priličnim brojem „kombiniranih” poliptiha s pojedinačno izdvojenim slikanim realnih zagonetki. i skulptiranim likovima smatrajući da su takva hibridna rješenja uglavnom bila svojstvenija ukusu provincijalnih 54 Svejedno se, po razlikama u kakvoći artikuliranja mnoštva sredina. Valja razvidjeti koliko je tome pridonijela narav trodimenzionalnih kao i reljefnih skulptura, priznalo da ondašnjeg stila a i obrtnički karakter proizvodnih centara sustižu razine suvremenih kipara u kamenu ili mramoru. A. takvih umjetnina. MARKHAM SCHULZ predočuje ta stanja u drugoj svojoj knjizi: n. d., u bilj. 47, 50 itd. Podjednako na više mjesta i G. 66 To nameće druge probleme, osim pitanja autorstva slikanog dijela također i pitanja o načinu postavljanja oltara u FOSSALUZZA. arhitekturu povodom čega nismo daleko od mišljenja da je 55 Suvišno je navoditi koliko je mletačko slikarstvo u faber lignarius koji je sve izradio morao biti na licu mjesta, međuvremenu uznapredovalo zahvaljujući zvučnim imenima jer je teško drugačije mogao saznati sve potrebno o apsidi u poput Bellinija ili Giorgionea te Tintoretta i Tiziana i koju se njegovo djelo veoma dobro uklopilo. Po drugome pak Veronesea. zaključujemo da to nije bio očito skromni slikar koji je naslikao 56 U prostoru mletačke Dalmacije zasićene starijom kamenarskom sve što je najvjerojatnije voljom naručitelja trebalo, pa svima proizvodnjom vlastitih korijena djela su simptomatično rjeđa tim problemima još ne iznalazimo konačna rješenja. negoli u gornjem primorju i Istri, vjernijima i ovisnijima o 67 U nekoj mjeri ga ispunja gotički osjećaj, ali se taj i zbog trgovini iz centra. skladnog proporcioniranja ljudskog tijela doima harmoničniji 57 Spoznaja P. HUMPREYA, n. d., u bilj. 41 i dr., shvatljiva s negoli u Vivarinija, koji osobito na navedenim dvjema obzirom na višestruku obradu djela uz sudjelovanje majstora slikama podilazi linearnim i dosta oštro geometrično rezanim raznih umijeća, a važna razumijevanju povijesnih dimenzija naborima, što samo dokazuje da ga u Veneciji renesansa nije našeg spomenika. prevladala bez ostatka. 58 Dakako, trenutak posvete oltara 1571. g. dopušta dosta 68 Prepoznaje se već u nacrtu edikule kojoj luk ne obuhvaća čitavu raniji njegov nastanak jer su poznati mnogi drugi slučajevi polovicu kruga iako jako strši uvis do trokutno plitkog zabata, vremenskog kašnjenja s posvetama i crkava i oltara. Uostalom, dok postrana krila nisko završavaju stiješnjena s po dva vlastita samo zdanje Gospe od Šunja bilo posvećeno 1488. g., gotovo pilastra. Međutim se osobitosti figuralike ne rukovode načelima desetljeće kasnije od datuma s natpisa o njezinoj gradnji 1480. oblikovanja svojstvenima vodećim umjetničkim vrstama.

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

69 Držimo na umu da je jedini na obali ovaj oltar sačuvao drvenu propitivanju kako su se pojedini pučani u Republici izdvajali od oplatu svoda koja oponaša arhitekturu iz kamenih kapela kolektiva vjerskih ili obrtnih bratovština i koliko su pribjegavali klasicizirajuće zamisli i simbolike antičkoga hrama. S nekima toj praksi sa zavjetnim oltarima, eventualno vlastitim kapelama je od tih elemenata baratao Alvise Vivarini izazvavši u svoje te što su uopće time mogli postići u odnosu na svoj društveni doba dubok dojam (M. LUCCO, n. d., 149. sa sl. 214, 215) te status i poredak države u kojoj bijahu većina. su sustav na svoje oltare prenijeli drvorezbari poput Antonija 79 S. RAZZI, n. mj., izvještava da je M. Pracat s njome krajnje Cessa u crkvi S. Stefana u Bellunu oko 1486. g., a potom i P. ambiciozno kanio uspostaviti na otoku novu biskupiju, ali nije Campsa s primjerom u nišama oltara iz Mutvorana i dr. uspio jer dubrovački biskup nije to dozvolio. Crkva je stradala 70 Dokumenti datiraju od početka drugog do sredine petog u potresu 1667. g., a ostaci pročelja s rubnim lezenama ukazuju desetljeća činkvečenta, a 1561. g. on umire prestavši raditi već maniristički slog, dok četvrtasta apsida bačvastog svoda služi dosta prije. obredu; V. LISIČAR, n. d., 1931., 57-58, piše i o dvije slike 71 Vidi bilj. 36; V. LISIČAR, n. d., 1931., prenio je šturo dodavši: iz kapele prenesene u dubrovačku katedralu, a sigurno su „Stalna predaja hoće da je Miho Pracat ili neki drugi nepoznati manirističke: R. TOMIĆ u: „Veliki majstori renesanse” - katalog pomorac kupio te originalne kipove u Londonu”, imenujući istoimene izložbe, Zagreb, 2011., 48. donatora bez dokaza. S druge strane nije jasna intervencija 80 Premda njegovi biografi nisu obznanili veličine tih brodova, slikara Simona Ferrija na tome oltaru po narudžbi M. Pracata znakovito je da se navode kao „nave”, dakle možda manje od 1574.-76. g. ali je značajno da se on vodi kao „conservator galijuna; o njihovim kakvoćama više u: J. LUETIĆ, Dubrovački bonorum ecclesiae” (J. TADIĆ, n. d., II/1952., dok. 1219, 1221). galijun druge polovice XVI stoljeća, u: „Zbornik Dubrovačkog 72 Osnovna biografija: J. PERIĆ, Pracat Miho, u „Pomorska primorja i otoka” VI / 1997., 118-127. enciklopedija leksikografskog zavoda M. Krleža” 6., Zagreb, 81 Drugu je i gradio na Lopudu istoga tipa kad se u svijetu pisalo 1986., 407. Ustvari su za njegova bogatstva značajnija kako su „Dubrovčani najsposobniji u gradnji galijuna jer i ne trgovačko-bankarska poslovanja i ulaganja u različite rentabilne grade druge tipove”; citat prema: B. CRESCENTIO, „Nautica djelatnosti, a brodovlasništvo je ograničeno zbog rizika kojima Mediterranea”, Roma, 1602., 4. Iz ostale već navedene literature je bio žrtva već u mladosti - dvaput zarobljavan od gusara doznajemo da su brodovi lopudske obitelji Pracat dopirali do ploveći na obiteljskim i vlastitim jedrenjacima. Engleske, te da je neku drugu s Lopuda jednom bio rekvirirao 73 Prvi se prati od 1546., a postojanje drugoga bilježi par Henrik VIII., što je sve znakovito za sadržaj ovoga rada. desetljeća kasnije: A. KISIĆ, u: „Miho Pracat - O 400. obljetnici 82 Zasigurno je to bio pothvat puno složeniji od prijašnjeg smrti” od više autora, Dubrovnik, 2002., no kao i kod ostalih s umetanja kipova iz Venecije u oltare franjevaca i dosta nesigurnim nadnevcima. dominikanaca posredstvom Pietra Giovanijevog (bilj. 63), 74 Višedijelna oporuka objavljena je nekoliko puta od 1907. te ne samo zbog prijevoza i montaže već i ukupne uspostave čitava prenesena u knjizi iz bilj. 73, 42-57. drvenog oklopa kapele s renesansno kasetiranim bačvastim 75 A. MARINOVIĆ, n. d., provodi povijesno-pravnu analizu svodom koji ta oplata izobličuje, ukazujući da je dopremljena svrhom čitanja društvenog sustava koji je otočku zajednicu izvana skupa s retablom. Ujedno je malo mogućnosti da su uzdizao od arhaične ruralne u modernu poluurbanu. raznoliko rezbareni i cizelirani okviri rečenih jednostavnijih retabla nastali u dubrovačkoj sredini, koja je prije imala 76 Čini se da je tamo imao najveće depozite, ali malo manji bijahu vrlo razvijen obrt pa su mjesni majstori svoja djela izvozili u Genovi i Rimu te drugdje - razumljivo bez Venecije, što ne bi u apeninske krajeve; više o tome: I. FISKOVIĆ, Umjetnička trebalo smetati kupovini umjetnine na otvorenome tržištu bez obrada drveta u srednjovjekovnoj Dalmaciji, u: „Mogućnosti” izravne narudžbe. No izbor svetaca na krilima daje prednost 3, Split, 1973., 381-399. drugoj mogućnosti te je držim sigurnijom. 83 Potanje: S. CVETNIĆ, u „Dominikanci u Hrvatskoj”, Zagreb, 77 Humanitarnu stranu naglašava polaganje novca za bolničke 2011., (ur.) Igor Fisković, Kat. S/15. Galijun je naslikan i na i ubožničke ustanove, naročito i predviđanja isplata predeli oltara Ohmučevića iz 16. st. franjevačke crkve u Slanom otkupnina za one građane Republike koji padnu u gusarska (J. TADIĆ, O dubrovačkom pomorstvu 16. i 17. vijeka, u zarobljeništva. On je sam to bio doživio 1546. g. na brodu „Dubrovačko pomorstvo”, Dubrovnik, 1952). zvanom „Sv. Katarina” pod zapovjedništvom strica mu Điva, kod kojeg je izučio pomorske vještine, a svega godinu prije 84 Svakako se na to ne odnosi rad S. Ferrija po narudžbi M. negoli je istom brodu postao zapovjednik. Potanje o tome u: J. Pracata: due porte con un mezzo tondo di sopra (J. TADIĆ, n. TADIĆ, Miho Pracatović - Pracat, „Prilog istoriji dubrovačkog mj., bilj. 71) pa pretpostavljam da je riječ o nekom drugom, i pomorstva”, Dubrovnik, 1933.; također: ISTI, u: „Dubrovački to slikanom starijem oltaru. portreti”, Beograd, 1948., 126-161, s naglaskom na činjenici da 85 Prema arhivskim dokumentima tu je ulogu odigrao desetak je M. Pracat jedini pučanin kojemu je Republika iz zahvalnosti puta, pa nema sumnje u uvriježene putanje nabave kakvoj podigla javni spomenik, brončanu bistu u dvorištu Kneževa pripisujem i postanak remek-djela o kojem govorimo. S druge dvora koju je 1638. g. po posebnoj narudžbi oblikovao vrsni strane na lagunama su zadugo bila otvorena vrata bottega kipar Pier Paolo Jacometti iz Ancone; više u: K. PRIJATELJ, kako P. Campse tako i njegovih srodnika i suradnika o kojima Umjetnost 17. i 18. st. u Dalmaciji, Zagreb, 1956., 53. manje znamo. 78 Nav. dj. iz bilj. 73, 2002., 67 i 70 - prema latinskom prijepisu iz 86 V. ĐURIĆ, n. d., 225-230. Istodobno s njime ili malo kasnije u DAD, Testamenta notariae 1607. Navodi su značajni i poticajni užoj se regiji javlja nekoliko manje vještih slikara rezbara koji -

između ostalog - rade i na urešavanju brodova i na opremanju 96 S. RAZZI, n. d., 99., piše da je građena odgovorom na kugu crkava, poput njegova učenika Luke Venturića iz Stona - J. iz 1526. godine, a ugovori o gradnji su nešto kasniji (o tome: TADIĆ, n. d., II. dok. 1212 te 1222, ali zasad nema nikakva C. FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari u Dubrovniku XV i XV povoda da ih uključimo u krug kojim se bavimo. vijeka, Zagreb, 1949., 96-97). S obzirom na njezine sličnosti 87 Sklon sam mu pripisati slike s velikog oltara u mjesnoj crkvi Sv. s Pracatovom crkvom Sv. Križa u Lopudu, iako su obje jako Nikole, sred kojeg je izložen drveni kip titularnog sveca koji s postradale u potresu 1667. g., slobodno je pomišljati da ih je više sigurnosti pridajem Paolu Campsi. O toj umjetnini vidi: T. projektirao Jakov de Spinis, u ono vrijeme najaktivniji mjesni TRŠKA i I. FISKOVIĆ u „Dominikanci u Hrvatskoj” - Katalog graditelj; vidi: I. FISKOVIĆ, Francuski graditelji i kipari 16. istoimene izložbe, Zagreb, 2011., Kat. S / 16. i K / 12. st. u Dubrovniku (na franc. jeziku u Zborniku za obljetnicu J. P. Cailletu, Paris, 2012. u tisku). O tom majstoru više: ISTI, 88 U oporuci iz bilj. 71 iščitavamo ...altare nostro che e nella chiesa Preobrazbe rječnika kamene ornamentike u Dubrovniku 16. di S. Maria di Spilizza, kao da ga drži obiteljskim. stoljeća, u: „Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske”, 89 Proizlazi iz navedene oporuke, a V. LISIČAR, n. d., 73, bilježi Zbornik radova sa znanstvenih skupova „Dani C. Fiskovića ulomak grobne ploče iz 1542. g. u zidiću klaustra gdje je II.” Zagreb, 2008., 215-224, gdje ga se vrjednuje kao ključnog identificiran s imenom Ivana i Pavla Pracatića; više u: Đ. nositelja stila manirizma na jugu Hrvatske, što znači i prvog SUKNO, Epigrafski spomenici... u Zborniku „Samostan Male predstavljača modernog ukusa elitne umjetničke potražnje. braće u Dubrovniku”, 1985., 817. 97 Crkva Sv. Ivana ranoromaničkog postanka je na najvišem 90 Osobito štovani na otoku - prvi kao dubrovački parac a drugi vrhu otoka, matična prije Gospe od Šunja, te je shvatljivo kao tradicionalni zaštitnik pomoraca koji je predočen postrance čašćenje titulara tim putem, a i Mihov stric - uz kojeg je naučio oltaru na Šunju, a Miho Pracat nije zaobišao darivanja pomorske vještine - se zvao Ivan. dominikanske crkve istoga sveca. 98 Ustvari, između tridesetak njih koje je na otoku nabrojio 91 J. SOPTA, Povijest dubrovačke franjevačke provincije, u: V. LISIČAR, n. d., 53-60, nema spomena Sv. Roka, pa je to „Milost susreta” , Zagreb, 2011., 42-57. razlog više da ga nalazimo na oltaru najmoćnijeg darovatelja 92 Vidjeti: G. WEISE, Il rinovamento dell’arte religiosa nella živućeg u doba kad je diljem istočnog Jadrana kult toga sveca Rinascita, Firenze, 1969. Posebno u gl. IX - „Il ricupero del bio u zenitu, a Miho je svoj odnos prema njemu dokazao i u trascendente”; Iako priznaje gotičke korijene rješavanju teme Dubrovniku. Uznesenja Marijinog, ukazuje na bitne karakteristike njezina 99 Kad se zna da su Dobre Dobričević kod F. Bisola početkom predstavljanja od rane ka kasnoj renesansi. Spoznaje su vrijedne činkvečenta, pa Damjan Pucić kod Tiziana ili Vice Stjepović razumijevanju odnosa između oltara na Šunju i suvremenih kod Santi di Tita pokraj istoga, dali naslikati svoje likove na mu slika iz baštine okruženja (vidi dalje) ali se za ozračje naručenim oltarnim palama, onda taj postupak odaje drugačiji Lopuda i poimanja Lopuđanina M. Pracata nameće uvažavanje mentalitet samoga Pracata, također različit svjetonazorima franjevačke pobožnosti. mještanina mu Vice Bune, koji je za sobom ostavio pet 93 I. M. MATIJAŠEVIĆ, n. d., precizno izvještava: Annotazioni obiteljskih portreta, vrlo vjerojatno među njima i vlastiti. 17- Dalla parte opposta della Epistola dentro il coro e vicino O tome u nav. dj. V. Đurića te F. M. Appendinija. Po istima, alla porta vi e l’altare fatto fare di Michele Prazatti. In mezzo međutim, portrete je slikao Pracatov suvremenik Vlaho Držić vi e un antica Imagine della SS Vergine con S. Nicolo di Bari - brat književnika Marina, tako da je bilo mogućnosti za e s. Francesco d’Assisi. A destra vi e la statua di S. Catterina kulturološki modernije iskaze. Vergine e Martire ed a sinistra altra statua di S. Rocco 100 Zajedno su očito sačinjavali oltarić sastavljen od dvije vrste Confessore ambe di legno, come tutto l’altare, ma ben colorito likovnih radova u kombiniranom sustavu koji nije nepoznat u et indorato... Posljednje se zacijelo odnosi na rezbareni okvir upitnog podrijetla. Ipak valja podvući da se likovi primorskoj baštini, te je lako moguće da su kipovi uvezeni iz dvaju prvonavedenih svetaca pojavljuju na krilima oltara radionice P. Campse na licu mjesta spojeni sa starom slikom. u Šunju, nudeći daljnju slutnju kako bijahu bliski koliko No njih su kao i veliki oltar stjecajem okolnosti zaobišle samome Mihu Pracatu toliko i svom otočkom pučanstvu, pa crkvene vizitacije pa nisu dovoljno poznati. se ponavljaju na onodobnim slikama oltara iz iste ili drugih 101 I. FISKOVIĆ, Dubrovačko slikarstvo 14. stoljeća i društveni lopudskih crkava. okviri njegova razvoja, u: PPUD 29., Split, 1990. Uz to ide 94 S obzirom da se jedan njezin drveni reljef iz istoga doba i spoznaja da je u 15. st. jaka drvorezbarska djelatnost u nalazi u zavjetnoj crkvi Vice Stijepovića na Šipanu (vidi Dubrovniku kasnije posve opala. dalje), ako nije slučajno, može se pomišljati da su je (slijedom 102 Iz navedenog opisa premalo doznajemo da bi je mogli točno „Zlatne legende”) pomorski trgovci osobito častili u spomen klasificirati ali pretpostavljamo skromnost. stradalništva od istočnjaka kojem bijahu trajno na Sredozemlju 103 Osnovne je upute dala B. POPIĆ - KURTELA, n. d., 2010., izloženi, pa ga je i Miho Pracat svojedobno pretrpio te se Kat. 30.; po svemu sudeći ispravno ih i s pozivom na izvore razumljivo zavjetovao istoj svetici. Njezino pak dugo čašćenje odvojivši od stilski sukladnoga kipa Sv. Antuna opata, na otoku svjedoči stara i ruševna crkvica Sv. Katarine, uz koju vjerojatno pripadnoga drugome sporednom oltaru iz iste crkve. je još i kula-stražarnica sa sjevera naselju. Otkrivene pak ostatke jednog, u rječniku 16. st., rezbarenoga 95 Sve prema A. KISIĆ, n. d., s uporištima u starijoj literaturi o okvira oltara prepoznala je kao moguće sastavke negdašnje Mihu Pracatu. cjeline prvospomenutoga.

Igor Fisković: Lopudski oltari Miha Pracata Ars Adriatica 2/2012. (177-202)

104 K. PRIJATELJ (Spomenici otoka Lopuda XVII.-XVIII. stoljeća, u tome pogledu (o tome: N. GRUJIĆ, Ljetnikovac Tome u „Anali Historijskog instituta” III, Dubrovnik, 1954., 392) Skočibuha, u: „Zlatno doba Dubrovnika”, L / 7., Zagreb, 1987., spominje „gotički kip sv. Katarine”; kasnije su navedeni kao 316-317; I. ČAPETA, Doprinos djelatnosti radionici Santa „osrednja djela srednjo-talijanskog kiparstva XVI. st.” (I. Croce, u „Peristil” 51 / 2008.) no ni oni poput Miha Pracata FISKOVIĆ, n. d., 1987., 134), a u nedavno objavljenoj knjizi o nisu kao Vice Stjepović doživjeli ponudu za članstvom u M. Pracatu (bilj. 73, 58) za poliptih kojem ih pripisujem Vinicije Vijeću Republike. Lupis posve zaobišavši u mjesnoj zbirci umjetnina postojeće 115 Oporuku je prvi preveo Frano Haklička i objavio u skulpture netočno piše: „nažalost je ovaj oltar propao”. „Dubrovački horizonti” 40 / 2000., 105-121. 105 Naime, skulpture nemaju istovjetne baze a razlikuju se i u 116 Vlastitome je lopudskom domu u to ime dogradio kulu kao i tretmanu plasticiteta, te nije pouzdano da su iz jedinstvene rođaci mu Skočibuhe u uvali Suđurđa, na koju jedino lopudsko serije likova kakvi su kolali jadranskim tržištem umjetnina naselje izravno gleda, a planove i zaloge za crkve smo već tijekom i poslije Campsina doba. istaknuli. 106 Može se govoriti da mu je predložak zajednički s reljefnim 117 Za korak dalje u rasvjetljavanju toga nije na odmet zamijetiti prikazima istoga sveca na triptisima u Jelsi i Medulinu, koji neka suglasja među likovima Tizianove pale i rezbarene slike se zasad pripisuju „radionici” P. Campse (I. MATEJČIĆ, n. d., na Šunju, ali bi nas to odvelo u nesavladiva pitanja koliko su PPUD, 40 / 2004., 203-204) očito gledanoj u širokom poimanju mletački rezbari crpli od njega nakon povođenja za Vivarinijem formalnih karakteristika. ili Mantegnom, sagledivim i na našim spomenicima. 107 Najdalji je Campsin čitko potpisani oltar u Monopoliju: G. 118 Crkva Sv. Lazara na Pilama se podizala oko 1530. g., ona na FOSSALUCCA, Paolo Campsa e Giovanni di Malines per Badiji malo prije. Monopoli, u: „Scultura del Rinascimento in Puglia”, Bari, 2004., 127-158. 119 Inače je tema Uznesenja bila osobito popularna u trećoj generaciji slikara talijanske renesanse: J. BECK, Italian 108 O slici vidi: T. TRŠKA MIKLOŠIĆ, Tiziano Vecellio i renaissance painting, New York, 1981., Cap. 8.; noviju literaturu radionica... Kat. 42. u: „Veliki majstori renesanse”, Zagreb, 2011., iznosi T. TRŠKA, n. d., u bilj. 112. (ur. R. Tomić) izdanje uz istoimenu izložbu u Galeriji Klovićevi dvori, 192-195. 120 O njezinom obilježju usp. bilj. 108, posebno 109. 109 ISTA, Tiziano Vecellio ...Kat. 41. To je također i najnoviji i 121 O njima vidjeti n. d. B. Popić Kurtele, I. Fiskovića i T. Trške u najpregledniji osvrt s datacijom u četvrto ili peto desetljeće 16. bilj. 1, 4, 87 i dr. st., dakle prije ovdašnjeg datiranja retabla na Šunju. 122 Pouzdano ih je u Dubrovniku bilo više, ali su nestale s 110 Razmjere njegovih ambicija bilježi S. RAZZI, n. mj. izvijestivši potresom koji je uništio neizbrojivo mnoštvo spomeničkih da je na Lopudu želio osnovati biskupiju pa bi se odlično dobara i likovnih blaga; češće se predočuju kod V. ĐURIĆ, n. opremanje mjesnih crkava u to itekako uklapalo. Isti pisac dj., gl. III - a. „Tipovi oltarskih slika”, te I. FISKOVIĆ, n. d., u na str. 111 govori o poznatoj pljački otoka 1538. kad je oteta bilj. 51 i 101. i kruna Gospe sa staroga oltara, valjda onoga načinjenog od 123 Premda mi nije cilj takva obrada ovoga spomenika ipak bih M. Junčića po ugovoru iz 1452. g. (I. FISKOVIĆ, u: „Paolo upozorio koliko su likovi lopudskih apostola bliski liku Sv. Veneziano, stoljeće gotike na Jadranu”, Zagreb, 2004., kat. 48.), Ivana Krstitelja s oltara S. Cassiana u Quintu da Treviso ili a dalje na str. 186 navodi „Marijino Uznesenje u reljefu, doista Sv. Liberalu s oltara katedrale u Torcellu ili Sv. Antuna opata vrlo lijepo djelo”, što bi trebalo značiti da ga je zatekao 1586. s oltara Sv. Heliodora u istoj crkvi itd.; sve prema knjizi A. g., pa nema poremećaja spram podatku o posveti 1572. (bilj. MARKHAM SCHULZ, iz 2002. g. koja je svojim pomalo 29-33 gore) kao i mogućnosti oko Pracatove donacije u doba neobičnim poretkom fotografija stvorila popriličnu zbrku. kad je bio u naponu svoje pomorske aktivnosti još nastanjen 124 Uz isti uvod upozorio bih na podudarnosti postranoga lika Sv. na Lopudu. Jerolima kardinala i onih istoga sadržaja u Jelsi na Hvaru (vidi 111 J. TADIĆ, n. d., 1952., Dok. 1166.; V. ĐURIĆ, n. mj., prvi bilj. 24 gore) ili povodom lika Sv. Roka na nekoliko parbenjaka. uočava kako replicira kompoziciju iz Dubrovnika. 125 Otud i razlike obrade dijelova cjeline unatoč datosti izazvanih 112 T. TRŠKA, Tizian i poliptih „Uznesenje Marijino u sadržajem, odlučne ruke kipara figura unatoč stilizacijama, dubrovačkoj katedrali”, Zbornik Dana C. Fiskovića II, 2008. drugačije negoli na minucioznim reljefima, rezbara na Poput svih i ona datira djelo u prvu polovicu stoljeća, svakako ornamentici, te sve gledamo u slaganju izučenih majstora s poslije poznatijeg djela istog umjetnika u Veneciji, gdje su se pomoćnicima zanatlijama unutar istih proizvodnih pogona. već prije na temi iskušali drugi znameniti slikari poput L. 126 Svakako su razlozi tome u malobrojnosti izravnim natpisima Lotta ili Palme starijega. ili s drugim izvorima datiranih djela. No ono što na neki 113 Glede treće na Badiji, nije uzaludno napomenuti da je način čak iznenađuje jest uviđanje kako se i na nekima tamošnja crkva tada pripadala dubrovačkoj provinciji Male takvima javljaju motivi ili formalne osobitosti načelno braće te su se donacije 1533. godine za opremu posvećene anakrone naravi, pa i ponavljanje davno viđenoga u crkve mogle slivati iz Dubrovnika zahvaljujući tijesnim slikarstvu ili kiparstvu te uvjetno prevladanoga. Po mojem sponama redovnika i svoga građanstva, pa i uprave Republike. sudu to u najmanju ruku navodi na zaključak kako je o 114 Osobe koje u ime bratovštine naručuju oltar u Pakljenoj: „stilu” u djelima smatranima plodom „Campsine radionice” Toma Stjepović i Toma Krivonosović su vrlo angažirani još riskantno govoriti. Isto vrijedi i na nekima koje je on

potpisao te je neophodna revizija mnogih tekstova o tom 128 Za te silnice u umjetnosti činkvečenta vidi: A. BLUNT, stvaralaštvu. Na oprez nagoni prosuđivanja stilske naravi i „Artistic theory in Italy 1450-1600”, Oxford Univ. press, 1975., spomenika na Lopudu, premda nije isključeno da se zaostale Cap VI - VII. prividne „goticizme” ili arhaične formule dogovorno među 129 Iz njegove na iznimno mnogo stranica diktirane posljednje volje istraživačima ocijeni potvrdama izričaja „manirističkog” doba o raspodjeli poglavito novca raznim subjektima i djelovanjima, i njegovih estetskih načela ili htijenja. ustvari izbija ista ona obuzetost kršćanskim idealima, pa i 127 I. FISKOVIĆ, „Reljef renesansnog Dubrovnika”, Dubrovnik, povjerenje prema njima, što je u nadahnuću lijepoga oltara u 2003., s više naslova. lopudskoj matici.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 16

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.