##plugins.themes.oapBasic.skip##
Adriyatik Sanat Tarihi Dergisi Ara

Zadarska fotografija između dva svjetska rata u kontekstu afirmacije modernizma

DOI 10.15291/ars.2931

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Cilt 9 (2019)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Ante Orlović
Cilj je ovog rada steći što širi uvid u problem definiranja modernizma u fotografiji između dva svjetska rata u Zadru. Pozornost se posvetila političkoj i društvenoj situaciji u Zadru, fotografima te fotografskim izložbama koje su ostvarile utjecaj na razvoj zadarske fotografije. Obradom referentne građe o izložbama, pregledom relevantne literature i periodike te uvidom u arhivske i muzejske zbirke raspravio se razmjer prodora i utjecaja modernizma na fotografsku situaciju u Zadru toga vremena i utjecaj koji je izvršio na poslijeratni modernizam.
Zadar- Italija- fotografija- fašizam- antifašizam- modernizam
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Öz
  2. BILJEŠKE

Ante Orlović Zadarska fotografija Mile Gojsalić 39 između dva svjetska rata HR - 23000 Zadar u kontekstu afirmacije modernizma Pregledni članak / Review paper Primljen / Received: 1. 8. 2019. Zadar Photography between the Prihvaćen / Accepted: 18. 10. 2019. Two World Wars and the Affirmation UDK / UDC: 77(497.5Zadar)“1918/1941“ DOI: 10.15291/ars.2931 of Modernism

1. Biagio Cigliano, Tetro Verdi Biagio Cigliano, Teatro Verdi

glavnog ulaza u palaču providura. Na kasnijim fotografijama koristi se geometrij- skom perspektivom, kao na primjer u prizoru uvale Vrulje ili dok snima iz donjeg rakursa, što je vidljivo na fotografiji Sv. Donata iz tridesetih godina. I dalje je to bilo daleko od fotografije koja se u to doba snimala u Njemačkoj gdje dvadesetih godina ilustrirana štampa bilježi uzlet i gdje se mnogi intelektualci počinju baviti fotografijom. Spomenimo da u Hrvatskoj dvadesetih godina prevladava amaterska fotografija, dok tek rijetki fotografi djeluju u vlastitim fotografskim studijima. Hr- vatski fotografi objektiv okreću planinama i prirodi, a u skladu s tim „do početka tridesetih hrvatsku fotografiju moguće je pratiti isključivo uz pomoć ‘Fotografskog vjesnika’ u izdanju Fotosekcije Hrvatskog planinarskog društva koji je počeo izlaziti 1926. godine.”15 Velik broj fotografija Ivana Jeričevića čuva se u zadarskom Državnom arhivu kao „Zbirka fotografskog ateljea Jeričević”. Problem ove zbirke sadržan je u činjenici da su se fotografije Jeričevića i njegova ujaka Jakova Peručića, s kojim je radio od 1921. godine, kad su se doselili iz Korčule, pomiješale. Pored toga, obojica su surađivala u nekadašnjem atelijeru Tomasa Burata16, i to sve do 1928. godine, pa su se u zbir- ci našle i presnimke starih Buratovih fotografija. Riječ je o portretima pojedinaca, grupnim i obiteljskim portretima, prizorima krštenja, vjenčanja i u manjem broju prikazi arhitekture. Portretirani su prikazivani u svečanoj odjeći, želeći izgledati po- put poznatih osoba tog vremena, a Jeričević kao obrtnik tim je željama udovoljavao. Potreba ili želja za fotografiranjem u insceniranom interijeru javlja se gotovo isključivo u portretnoj fotografiji jer su se naručitelji željeli snimiti u skladu s ta- dašnjim idealima lijepoga. Neki su rabili i rekvizite kao atribute pomoću kojih bi portretirana osoba i odabrani predmet smisleno tvorili cjelinu. Kod Jeričevića zani- mljiv je portret trojice vojnika koji sjedeći čitaju talijanske novine, pri čemu su dvo- jica usmjerila pogled prema fotografskom aparatu. Portreti su snimljeni pod jakom rasvjetom, promišljenih gesta i kadra, dok se u pozadini nazire oslikano platno i aranžiran interijer.

kontekstu afirmacije modernizma

Kao i za Jeričevića, slično se može reći i za Ceregata koji u Zadru ostaje do 1926. godine i postaje jedan od vodećih amaterskih portretnih fotografa u gradu. Spomenute fotografije svrstavaju Jeričevića i Ceregata u skupinu provincijskih fotografa čiji portreti jasno upućuju na razinu zadarske međuratne portretistike u trenutku kad se u Europi i SAD-u počinju rabiti fotomatoni, fotografske kabine s automatskim aparatom, danas uobičajena pojava u robnim kućama.17 Portrete nalik na one koje su izrađivali Jeričević i Ceregato u razdoblju između dva svjetska rata, a koji govore u prilog navedenom može se pronaći i u Narodnom muzeju u Zadru u Zbirci fotografija. Općenito, portret na zadarskom području nije bio ni približno kvalitetan poput onih koji su se mogli pronaći kod Augusta San- dera u njegovu albumu „Lica našeg vremena” iz 1929. i u nešto starijem „Ljudi 20. stoljeća”. Sander je snimao po cijeloj Njemačkoj ljude različitih zanimanja, porijekla, ponašajući se poput neutralnog i objektivnog znanstvenika, dopuštajući ljudima da se sami predstave na portretima. Ante Brkan, koji će u Zadar doći netom prije početka Drugog svjetskog rata, svoje prve korake u svijet crno-bijele fotografije radi u Messini 30-ih godina 20. sto- ljeća, a prve radove objavljuje 1937. i 1938. u Milanu i Rimu. Na fotografijama iz razdoblja dok je boravio u Italiji, poput Bećarina i Asfaltera i djela naslovljenih Biser i Razbijena zraka, vidljiv je snimateljski postupak koji proizlazi iz dokumentarističke 2. fotografske tradicije s jedne strane, te njezine konstruktivističke inačice s druge stra- Zbirka fotografskog ateljea Jeričević (izvor: Državni arhiv u ne. Utjecaj ekspresionističkog filma na Antu Brkana vidljiv je na fotografiji Moloh iz Zadru) 1935. godine. U filmu Metropolis Fritza Langa iz 1927. drevno božanstvo Moloh jav- Collection of the Photo-studio lja se u viziji Fredersena gdje se radnici prinose kao žrtve drevnom tiraninu. Prikaz Jeričević otvorenih usta kipa i vlati trave i kod Brkana bi mogli simbolizirati kako industrija

kontekstu afirmacije modernizma

3. Zbirka fotografskog ateljea Jeričević (izvor: Državni arhiv u Zadru) Collection of the Photo-studio Jeričević

4. Zbirka fotografskog ateljea Jeričević (izvor: Državni arhiv u Zadru) Collection of the Photo-studio Jeričević

proždire ljudsku rasu. Daljnje Brkanovo eksperimentiranje vidljivo je na fotografiji Razbijena zraka iz 1939. godine gdje preuzima bauhausovski pristup svjetlu, poka- zujući poznavanje i zanimanje za fenomene u fotografiji između dva svjetska rata. Zbirka Daria Santuccija sadrži 42 negativa s raznim prizorima Zadra i okolice, u kojoj se izdvaja fotografija s prikazom tadašnjeg arheološkog muzeja u crkvi Sv. Do- nata sa svijetlim kontrastom vanjskog dijela crkve u odnosu na potpuno crne sjene koje padaju na eksterijer, ostavljajući pomalo misteriozan dojam. U Zadru se u to vrijeme javlja još niz fotografa, uglavnom talijanskih, koji u me- diju nisu donijeli ničeg novog u usporedbi s navedenim fotografima.

kontekstu afirmacije modernizma

Fotografija u tiskanim medijima 5. Ante Brkan - Moloh, 1935. Prije početka Drugog svjetskog rata, 1940. godine, objavljena je publikacija Zara - nell Ventennale della Redenzione, s fotografijama Oddonea Talpa, Biagia Cigliana i Ante Brkan, Moloch, 1935 Jakova Peručića. Iako ispod fotografija nisu navedeni autori, Ciglianu se mogu pripi- 6. sati fotografije školskih zgrada i radionica industrijske škole, iz razloga što se neko- Ante Brkan, Razbijena zraka, 1939. liko sličnih, njemu atribuiranih fotografija, nalazi u zadarskom Državnom arhivu. U (izvor: Galerija umjetnina NMZ) publikaciji su prikazane i djevojke u „dirndl” haljinama, te je važno naglasiti kako je Ante Brkan, Fractured Ray of Light, ženska moda poslužila u svrhu generiranja stila koji je režim htio nametnuti. Često 1939 su se publicirale fotografije žena u sportskim uniformama izvodeći sinkronizirane pokrete. Već u ranim 20-ima Le Vie d’Italia, mjesečni ilustrirani časopis za putova- nja i fotografiju, pokrenuo je natječaj za folklorne fotografije, dodjeljujući nagrade i objavljujući ih preko cijelih stranica, na kojima su uglavnom bili prikazi žena u tradicionalnoj nošnji ili dok skupljaju vodu iz obližnje fontane.18 U navedenoj se publikaciji javljaju i prizori masovnih parada, koji podsjećaju na snimke Alexandra Rodchenka, na primjer njegovu fotografiju Dynamo Club iz 1930. u kojoj su vidljivi odjeci konstruktivizma i svijest snimatelja o važnosti pokre- ta i dinamičnosti. Socrealizam i konstruktivizam bili su dosta prisutni u talijanskoj dokumentarnoj fotografiji od 30-ih godina 20. stoljeća nadalje, što je zakompliciralo vizualni identitet koji je režim htio promovirati. Usporedbom fašističke i antifaši- stičke dokumentarne fotografije, kao na primjer u prikazu ruralnog života, dolazi do razumljive kontradikcije. Kod antifašističkih prikaza seljaci izvode primitivne rituale u teškim životnim uvjetima, dok je na fašističkima prikaz sretnih, radišnih, zado- voljnih seljaka koji prihvaćaju novonastali režim. Taj isti režim htio je ruralni život prikazati na način kako je želio da ga drugi vide, izostavljanjem prizora siromaštva, gladi, rituala, i prikazivanjem progresivnog seljaštva. Plakat izložbe fašističke revolucije iz 1932. prikazuje konstruktivističkog crnoko- šuljaša. Dizajnirao ga je Achille Bologna, koji njime „esteticizira i depolitizira kon- struktivistički agitprop stil, upakiravši ga u militaristički poziv na oružje”.19 Plakat izložbe Film und Foto ima sličnosti s Bologninim, osobito zbog prikaza osobe koja je također snimljena iz donjeg rakursa, no za razliku od talijanskog primjera, u ruci drži fotoaparat, a ne oružje. Taj plakat postao je „simbolom teorije i tendencija na kojima se zasnivala nova fotografija.”20

kontekstu afirmacije modernizma

U kontekstu fotografije kao dokumenta prošlosti, zanimljive primjere donosi L’Unione Cinematografica Educativa21, na primjer kod prikaza nekadašnje Piazze dell’Erbe, Sv. Donata, guvernera Bastianinija ili velike parade na rivi organizirane u čast Ducea kojom se slavila pobjeda, odnosno obljetnica pripojenja Zadra Italiji. Po- red LUCE, još su neke talijanske agencije rabile fotografiju u sklopu svoje djelatnosti, poput VEDO22, Opera Nazionale del Dopolavoro (OND) i Touring Club Italiano (TCI). Fotografije su publicirane u časopisima poput FIAT Dopolavoro ili u katalo- zima izložbi koje su organizirali Unione società italiana arte fotografica – USIAF.23 Talijanski fotografski časopisi promovirali su eksperimentalni stil, slično kao što je to moguće vidjeti u primjerima s izložbe Film und Foto 1929. u Stuttgartu. Nje- mačka izložba, koja je vjerojatno označila kraj avangarde, predstavila je aktualne trendove u fotografiji. Između ostalih, bile su izložene still life fotografije Mana Raya i Edwarda Westona, sovjetska „radnička fotografija” i prostorija s antifašističkim fo- tomontažama Johna Heartfielda te zasebna prostorija koju je dizajnirao El Lissitzky. U Italiji nije postojao ekvivalent radničkoj fotografiji predstavljenoj na njemačkoj izložbi, kao ni spomenutoj FSA fotografiji. Godinu dana prije, na međunarodnoj no- vinskoj izložbi Pressea u Kölnu 1928. fašisti su srušili talijanski dio izložbe posvećen antifašističkom tisku, i to večer prije otvorenja, nakon čega su je antifašisti ponovno postavili. Talijani su bili među 24 zemlje izlagača na izložbi koja se može smatrati „strateškim potezom prema međunarodnom priznanju Njemačke u polju dizajna i arhitekture.”24

Izložbene aktivnosti između dva svjetska rata U pokušaju da drži korak s međunarodnom avangardom Mussolini 1932. go- dine, obilježavajući deset godina marša na Rim, simbolično odlučuje organizirati izložbu La Mostra della Rivoluzione fascista na kojoj je oko 12 000 dokumentarnih fotografija u maniri fotomozaika prekrilo zidove 24 izložbene dvorane u Palazzo delle Esposizioni u Rimu, od čega su dvije dvorane pripale snimkama Rijeke i Dal- macije. „Gruppo Universitario Fascista Dalmata” u Zadru 1934. organizira Prima mostra universitaria d’arte e fotografia u palači Fozza, a tri godine poslije održana je i druga izložba fašističkih sveučilištaraca Dalmacije u Casa Littoria. Usporedno, u Zagrebu se, nakon prvih dviju iz 1910. i 1913., godine 1935. odr- žala treća međunarodna izložba fotografije u organizaciji Fotokluba Zagreb, a do 1942. održalo se devet izdanja. Nov način korištenja fotografije predstavila je u to vrijeme MoMA kada godine 1934. organizira „One Picture Exhibitions” šaljući na put jednu originalnu sliku (Renoir, Cézanne ili Picasso) s fotografskim reproduk- cijama i pedagoškim panelima objašnjavajući važnost slike.25 Već godine 1939. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu kao „poseban odjel je oformljena zbirka fo- tografije, što znači da je utemeljena godinu prije one u MoMA-i koja se uzima kao početak muzeološkog tretiranja fotografije.”26 Dok se u Italiji, a time i u Dalmaciji i Zadru, organiziraju izložbe amaterske fotografije kojima je cilj propagandnog ka- raktera, u isto vrijeme Herbert Bayer opisuje svoju ideju moderne izložbe i navodi kako „ne bi smjela držati razmak od posjetitelja, treba mu se približiti i ostaviti utisak na njega, objasniti, predstaviti te čak i nagovoriti i voditi ga do planirane i izravne reakcije.”27 Posjetitelji su se na izložbi The Road to Victory iz 1942. u Mo- MA-i kretali krivudavom stazom između predimenzioniranih samostojećih uveća- nja dokumentarnih fotografija, od kojih su neke bile više od deset metara široke. S tako dramatičnim uvećanjima, tekstovima, naracijom i teatarskim osvjetljenjem izložba je bila ključan prethodnik znamenitoj manifestaciji The Family of Man, pri čemu obje izložbe povezuje inovativan i avangardan dizajn koji se pojavio 20-ih godina 20. stoljeća.28

kontekstu afirmacije modernizma

Fotografska avangarda u Italiji najveći je odraz imala na trijenalima u Milanu. U sklopu V. Milan triennial održana je međunarodna izložba fotografije na kojoj izlažu, između ostalih, i Erna Lendvai-Dircksen i Henri Cartier-Bresson. Među talijanskim fotografima zastupljeni su stilovi poput konstruktivizma, futurizma i nove objektiv- nosti, dok su kritičari isticali svoje nezadovoljstvo zbog nedostatka „fašističkog stila fotografije”.29 Spomenimo da se upravo tih godina Walter Benjamin u članku The Author as Producer, objavljenom 1934. godine, kritički postavlja prema fotografskoj knjizi Renger-Patzscha The World is Beautiful, objavljenoj 1929. godine. Uz ostalo, Benjamin navodi da je „nova objektivnost” patnju učinila predmetom uživanja.30 Koristeći se izrazom „nova objektivnost” u svrhu predstavljanja novog stila u slikar- stvu, Hartlaub 1925. na otvorenju izložbe u Mannheimu opisuje slike koje prizore „mrtve prirode ili pejzaža prikazuju što je objektivnije moguće.”31 Fotografija „nove objektivnosti” u potpunosti raskida s fotografskim imitiranjem slikarskih estetika, počinju se prikazivati izoštreni dijelovi strojeva, moderne arhitekture, upotrebljava se dubinska oštrina, jasno svjetlo te „formalna jednakost motiva iz prirode i civiliza- cije, života i tehnike, portreta i stroja, izolacija detalja iz konteksta, interes za materi- jalnost, za strukturu i površinu predmeta fotografske pažnje, često njegova uvećanja i rezovi cjeline oblika ili njihov kontinuum.”32 VI. Milan triennial iz 1936. bio je posvećen temi ruralne arhitekture u mediteran- skom prostoru nazvan Mostra dell’Architettura Rurale nel Bacino del Mediterraneo. Na toj se izložbi ponovno mogao zamijetiti povratak „realizmu” u talijanskoj fotografiji, osobito u načinu prikaza sela i ruralne arhitekture kao dijela talijanskog pejzaža, dok su uvjeti u kojima su seljaci živjeli, bez vode i pothranjeni, bili zanemarivani. Kako je već navedeno, 1937. godine u Zadru održava se druga izložba fašističkih sveučilištaraca Dalmacije na kojoj se izlaže ukupno 120 fotografija,33 a iako je dvije godine poslije najavljena i treća izložba, zbog početka rata se nije održala.

Zaključak Fotografija se u ostalim dijelovima Hrvatske34 u međuratnom periodu razvijala drukčijim smjerom negoli ona u Zadru. Dok se u Zagrebu mogla vidjeti izložba Film und Foto 1930. godine i izdanja međunarodne izložbe fotografije u organizaciji Fotokluba Zagreb, gdje se u periodu od 1935. do 1942. organizira sedam međuna- rodnih izložbi, u Zadru se zbog nametnutog režima slavila dekadentna fotografija predvođena Ciglianom, Jeričevićem i ostalima. S jedne strane, razvija se nova fotografija, potaknuta inovacijama avangardnih škola, poput Bauhausa, ili fotografa bliskih izričaju nove objektivnosti i fotožurnali- sta, dok je, s druge strane, način prikazivanja portreta ostao i nadalje obilježen pre- dratnom estetikom te prodorom talijanskog realizma nametnutog radi promoviranja imperijalističke vizije ruralnog života. Europske su avangarde, osim toga, kako navo- di Martina Caruso, ponovno oživjele interes za realizam i klasicizam kao dio povrat- ka tradiciji, što je u skladu s fašističkim likovnim izrazom i „povratkom redu”,35 koji se u europskoj vizualnoj umjetnosti javlja nakon Prvog svjetskog rata. Godina 1950. uzima se kao prijelomna za nove ideje i suvremene umjetničke prakse uvjetovane Drugim svjetskim ratom i posljedicama prepoznatljivim u broj- nim prilozima povijesti suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.36 U vremenu kada se u Zadru još nije ozbiljnije krenulo u proces obnove i ponovne izgradnje porušenog grada, 1951. godine Ante Brkan otvara atelijer što se uzima kao početak kreativne obnove zadarske fotografije, a upravo će braća Brkan, na temelju čijeg opusa nastaje termin zadarska škola fotografije, biti zaslužni za uvrštenje Zadra na fotografsku kar- tu svijeta, i to ponajprije organiziranjem međunarodne izložbe Čovjek i more.

kontekstu afirmacije modernizma

BILJEŠKE

1 REINHOLD MIßELBECK, 20th Century Photography. Museum 25 OLIVIER LUGON, The Ubiquitous Exhibition, u: The „Public“ Ludwig Cologne, Köln, 2001., 8. Life of Photographs, Cambridge, (ur: Thierry Gervais), 2016., 2 MARTINA CARUSO, Italian Humanist Photography from Fasci- 123–153, 131. sm to the Cold War, London, 2016., 16. 26 MARIJA TONKOVIĆ (bilj. 15), 48. 3 NEVA SCOTTI, Talijanska okupacija Zadra i zadarskog pod- 27 ABIGAIL SOLOMON-GODEAU, Family of Man. Refurbishing ručja od 1918. do 1943. godine, Zadarska smotra, 51, (2002), Humanism for a Postmodern Age, u: Family of Man 1955-2001: 245–296, 245. Humanism and Postmodernism: A Reappraisal of the Photo Exhi- 4 MARTINA CARUSO (bilj. 2), 13. bition by Edward Steichen (ur. Jean Back, Viktoria Schmidt-Lin- senhoff), Marburg, 2004., 29–56., 41. 5 Neki autori navode kako je grad oslobođen 1. studenoga. Više u: VINKO KOŽUL, Oslobođenje Zadra 1944. godine, u: Zadar 28 Ibidem. i zadarsko područje u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj 29 MARTINA CARUSO (bilj. 2), 28. izgradnji, (ur. Šime Lukin), Zadar, 1984., 171–191, 185. 30 WALTER BENJAMIN, The author as Producer, u: Selected Wri- 6 DUBRAVKA KISIĆ - ANTONIJA MLIKOTA, Zadar – Poslijerat- tings 1931-1934, Vol 2, Part 2, (ur. Michael W. Jennings, Howard na urbanističko-arhitektonska obnova 1944.-1958. (katalog izlož- Eiland, Gary Smith), Cambridge, 1934., 768–782, 775. be), Zadar, 2017., 55. 31 PETR TAUSK, Photography in the 20th Century, London, 1980., 7 PIOTR PIOTROWSKI, Avangarda u sjeni Jalte: umjetnost Sred- 53. njoistočne Europe u razdoblju 1945.-1989., Zagreb, 2011., 35–36. 32 MARIJA TONKOVIĆ (bilj. 20), 170. 8 ABDULAH SEFEROVIĆ, Photographia Iadertina: od dagerotipije 33 ABDULAH SEFEROVIĆ (bilj. 8), 223. do digitalne slike, Zagreb, 2009., 201. 34 U promatranom razdoblju bila je dijelom Kraljevine SHS i Kralje- 9 N.N. Fotografie, Corriere della Dalmazia, 12. srpnja, 1919., 3. vine Jugoslavije. 10 N.N. L’esposizione fotografica, Corriere della Dalmazia, 30. kolo- 35 MARTINA CARUSO (bilj. 2), 28. voza, 1919., 2. 36 DAVOR MATIČEVIĆ, Fotografija u Hrvatskoj od tisuću devet- 11 Catalogo della mostra di fotografie della Dalmazia e isole Curcola- sto pedesete do danas, u: Hrvatska fotografija od 1950. do danas ne operate da Giulio Parisio, Zadar, 1919. (katalog), (ur. Marija Gattin, Davor Matičević, Tihomir Milovac), 12 Kolekcija fotografija 5.1.168|21/O Zagreb, 1997., 9–18, 11. 13 Kolekcija fotografija 5.1.180|B.S. 14 ABDULAH SEFEROVIĆ (bilj. 8), 372. 15 MARIJA TONKOVIĆ, Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj, u: Fotografija u Hrvatskoj 1848.-1951., (katalog izložbe), (ur. Vladi- mir Maleković), Zagreb, 1994., 47–173., 126. 16 Dalmatinski fotograf 19. stoljeća koji se iz Dubrovnika 1873. dose- lio u Zadar gdje je radio u svojem atelijeru do smrti, 1910. godine. 17 U javnoj su upotrebi od 1927. godine, a u Zagrebu je prvi put po- stavljen 1930. godine, u razdoblju kada se počinju osjećati poslje- dice svjetske ekonomske krize i kada fotografi počinju strahovati od gubitka posla jer se u svega nekoliko minuta za par žetona mogla dobiti gotova fotografija. 18 MARTINA CARUSO (bilj. 2), 22. 19 Ibidem, 15. 20 MARIJA TONKOVIĆ, Fotograf Franjo Mosinger u kontekstu Nove objektivnosti i Bauhausa, Dok. dis., Zagreb, 2011., 106. 21 Osnovana 1924. godine, bila je propagandno sredstvo fašističkog režima proizvodeći filmove i fotografije. 22 Poslije preimenovanu u Publifoto. 23 MARTINA CARUSO (bilj. 2), 21. 24 JEREMY ANYSLEY, Pressa Cologne, 1928: Exhibitions and Publication Design in the Weimar Period, u: Design Issues, 10, (1994), 52–76, 55.

Benzer Makaleler

1-10 : 56

Bu makale için ayrıca gelişmiş bir benzerlik araması başlat yapabilirsiniz.