Preskoči na sadržaj
Искусство Адриатики: журнал истории искусства Traži

Iskazi o ljudskom opstanku u škrtu i surovu podneblju

zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

DOI 10.15291/aa.4075

Preuzmi PDF

Svezak 12 (2022)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

Kiparica je 1954. posjetila Dalmatinsku zagoru, zavičaj svojeg supruga slikara Frane Šimunovića i potvrđuje se kao lucidan promatrač zbilje, sposobna na jedinstven, uvjerljiv i sugestivan način motritelju prenijeti autentičnu i realističnu sliku toga jedinstvenog podneblja. Opisivala je „vlašku” svakodnevicu i njihove „koncentrirane muke”, nakon čega smo postali svjesni sublimacije tog kraja, njegove egzotike, civilizacije i kulture. Počinje proces sve dubljeg slijeganja i identifikacije njezina kiparskog i ljudskog morala, stvaralačkog kapaciteta s tvrdoćom, oskudnošću i imanentnom, monumentalnom arhaičnošću „vlaškog” podneblja. Taj prvi posjet bio je prijelomni trenutak koji će odrediti smjer širenja i produbljivanja autoričina kiparskog izričaja. Ona interpretira taj svijet iskreno, intuitivno i slobodno, istodobno mijenjajući svoj izraz.

apstrahiranje, redukcionizam, jezgrovitost, Dalmatinska zagora, arhetipizacija, ženska figura, feminina osjećajnost, primarnost, empatija, solidarnost, drvo

Razvojni pomak u ovom opusu kretao se odvajanjem od realističke predodžbe, sabiranjem i kondenziranjem vizije do jezgre i snage arhetipskoga, poniranjem u stvaralačku transformaciju oblikovanja volumena, mase, površine kipa koja slijedi viziju, a vizija oblikovni proces. Prednost kiparica daje punoj, stabilnoj i zatvorenoj plastičkoj masi, volumeni su krupni, jasni i pregledni. Uza svu svoju unutarnju pro- stornu raščlanjenost i mnogostrukost zadržala je krajnju sažetost i zbijenost volume- na i jednostavnost u svojim vanjskim obrisima. U njezinim blokovima, premda su ostvareni iz geometriziranih monolita, išči- tavamo ikonografiju asocijativnog tipa, ali – kao jedan od umjetnika obnovite- lja hrvatskog kiparstva iz 50-ih godina 20. stoljeća – intuitivno je osjećala vrline jednostavnosti, modernističke čistoće i reduktivnosti, ali i sklonost prema okomi- to usmjerenom volumenu. Opažamo visoko razvijenu estetsku samosvijest koja se,

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

2. Ksenija Kantoci, Torzo, drvo, v. 63 cm, 1969.-1971. (izvor: IGOR ZIDIĆ /bilj. 2/, 15) Ksenija Kantoci, Torso, wood, h. 63 cm, 1969-1971

osim po otklonu od mimetičnosti, očituje i u sklonosti kompaktnim, zatvorenim ob- licima, stiliziranju i apstrahiranju detalja, ogoljela forma svedena je na elementarno, odnosno na znak, uočavamo i afirmaciju čvrstoće i stabilnosti, posebnu osjetljivost za osobine gradbena materijala, jednostavnost i pročišćenost forme te samosvjesnu i monumentalnu nepomičnost u stavu figura, odnosno stabilnost koja je podignuta gotovo do filozofije stoicizma. Oblici se pojednostavnjuju, mase naglašavaju, svje- doci smo blaga, upravo topla i nježna rukovanja materijalom, ali pritom i figure malih dimenzija zadržavaju svoju monumentalnost, trajnost, čvrstoću, postojanost. Kiparičino shvaćanje skulpture podrazumijeva jednostavnu formu, zaobljene brido- ve, tvrd materijal i čvrstu konstruktivnost prožetu osobnim konceptima i poetikom, a odlikuje ju i efektan spoj osjećajnoga, spekulativnoga i materijalnoga.

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

Novo kiparstvo što ga sjajno inaugurira ova kiparica problemsko je po traže- nju novoga govora formi, najčešće polufigurativnih, a ne – unatoč iznimnom pre- dodžbenom potencijalu – po implicitnoj priči ili sadržaju. Kod Kantoci nije jasno povučena linija između apstraktnoga i figurativnoga. Prešla je put od mimetičke fi- guracije prema apstraktnoj redukciji, zadržavajući uvijek barem minimum relacije spram realnoga. Forme njezinih djela postaju sve čišće i pravilnije, što prati i odmak od figuracije prema apstraktnijim, asocijativnijim formama koje ipak u sebi sadr- žavaju minimum figuracije i rijetko kad su potpuno apstraktne, nikad ne podliježu kušnji potpunog raskida s mimezisom i nikad ne postižući potpuni apogej čistoće i jezgrovitosti oblika, čak ni u krajnje sinteznim i reduktivnim i apstrahirajućim skul- pturama. Tu ubrajamo i svjesno lišavanje anatomske točnosti u obradi detalja, tako da se jedino u diskretno raščlanjenoj homogenoj masi otkriva daleko figurativno podrijetlo motiva. Značenjsko poopćenje i formalno pojednostavnjenje upućuju na težnju da se novostvoreni oblik učini još univerzalnijim nego što je bio „predložak” te na taj način taj oblik dobije transcendirajuće, arhetipske konotacije. U njezinu procesu apstrahiranja i stilizacije likovnih tvorbi uočljiva je trajna težnja za minimalnom kiparskom intervencijom u materijalu. Ostvarenja su eko- nomična u smislu zahvata u deblo, gdje kiparica s malo ureza postiže pročišćenu modernističku formu. Rabeći drvo, pomno ističe sam karakter tog materijala, pa je stoga forma ostvarena sumarno, u širokim planovima i bez posebice naglašavanih detalja. U drvu je stvorila gotovo ​teologiju ​toga materijala iz kojeg je bilo nemoguće istjerati nejasne sile, sugestije topline, prisnosti i sl. Kiparenje u drvu izoštrilo je i njezin smisao za disciplinu. U najboljim djelima Kantoci zadržava duh samoga materijala čiju površinu obrađuje naglašavajući njego- vu teksturu i tragove alata, što afirmira taktilne i haptičke vrijednosti drva. Ljudska je figura ostala temeljem kiparičinih morfološko-tematskih istraživanja. Ljudskom liku daje karakter postojana i mnogoznačna simbola. Stoga se prve nje- zine skulpture, u kojima je definitivno prevladala opserviranje predmetnog modela, uzdižu u uspravnosti arhetipski jednostavne i učvršćene okomice (Žena i Figura I, 1958./1959.) Zatvorene su poput drevnih totemističkih plastika, a drvo od kojeg su građene i istesanost širokim potezima, bez naglašavanja pojedinačnih rezova, potvr- đuje slutnju elementarnoga i iskonskoga. Nikad nije dopuštala da se naracija očituje kao dominantna i da plastičke ele- mente potisne u manje važan plan. Figura lišena opisnih detalja u žarištu je njezina kiparskog studiranja i opservacije od 50-ih do 80-ih godina 20. stoljeća. Motivi – ljudski likovi – neposredno su prepoznatljivi, ali su preobraženi u slobodnije, pa i geometrizirane oblike, nerijetko ostvareni na pola puta između figure i znaka, zadržavajući redovito tragove svojeg podrijetla, a stvoreni oblici zadobivaju neku totemističku i simbolističku vrijednost teškog ali čestita života. Figure su nositelji traume vremena – nervoze, psiholoških pritisaka, osjećaja zakočena straha, izbija- nja slojeva podsvijesti, osjećaja katastrofičnosti, neumitnosti, emocionalnih opte- rećenosti, kao da je riječ o sveopćoj ritualnoj ispovijedi. Radovi podastiru prizore raznih fragmenata svijeta prepuna nesigurnosti, osjećaja koji je zapravo stvorio te iste prizore. Ostvarenja zrače iznimnim subjektivitetom i istančanim egzistencija- lističkim osjećajem, iz kojih izbijaju dramatičnost, strah, patnja i upitnost ljudske egzistencije. Umjetnica podastire značenja okrenuta metafizičkoj strani egzisten- cije, strani gdje posredstvom skulpture na vidjelo izbijaju uznemirujući osjećaji u sebi zadržane ali evidentne tjeskobe. Procesi vanjskog svijeta poklopili su se u pot- punosti s unutarnjim nemirom njezinih likova, naizgled nezgrapnih i teških, ali u svojoj nutrini lomljivih. Riječ je o reakciji umjetnice koja ne zaboravlja povijesna iskustva, nego ih svojim djelima ugrađuje u iskaze o neizvjesnosti vlastite pozicije u vlastitom vremenu. Očigledna je okrenutost motritelju koji u ovim ostvarenjima

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

lako prepoznaje vlastite strahove i nadanja. Tako se upravo dimenzija komunikacije nameće kao jedna od najvažnijih dimenzija i značajki ovog rukopisa. Kantoci je stvorila zatvoren, homogen i osoban svijet-sustav, pokazat će se i svo- jevrsno nadahnuće mlađim kiparima. Imala je visoke kriterije – nije se odlučivala na spojeve različitih kiparskih materijala, dopadljivost, dekorativnost, ukrase i uljepša- vanja. Zbog bolesti nije mogla raditi s kamenom, pa se odlučila za prirodne mate- rijale – drvo i terakotu. ,,U naše je kiparstvo vratila prirodne materijale, pogotovo drvo, koje su kamen, bronca i čelik bilo gotovo potisnuli. Radeći s materijalom koji je čovjek odvajkada oblikovao, držala se njegove strukture i koristila okomicu. Drvo je materijal u kojem će do izražaja doći čistoća forme. Iako iznimno educirana, na- dograđujući se sa suprugom i umjetnikom Franom Šimunovićem, manje je komu- nicirala s gradom u kojem je živjela, okrećući se Dalmatinskoj zagori i njezinim ne- imaštinom izmučenim likovima”, naglasio je jednom prigodom Igor Zidić, koji tvrdi da je ,,u Hrvatskoj bila ono što je Barbara Hepworth bila u Engleskoj, Germaine Richier u Francuskoj, a Lily Garofulić u Čileu. Iz njezine su košnice iscurile mnoge ideje, koje su oplodile naše kiparstvo i djela mlađih suvremenika”.2 Zidić na istom mjestu s pravom naglašava da je Kantoci nadahnjivala mnoge kipare, ali unatoč izni- mnim umjetničkim doprinosima, nikada nije dobila priznanje kakvo je zaslužila. Priklon plastičkoj čistoći u njezinu kiparstvu proizlazi iz shvaćanja da sažetost oblika donosi veću potencijalnu energiju od konvencionalne deskriptivne složenosti realističkog pristupa. Riječ je o sumarno oblikovanim likovima, pojednostavnjenima i vrlo stiliziranima, individualni i anatomski detalji svedeni su na minimum ili posve reducirani, a pojedini su dijelovi tijela i krajnje apstrahirani. Sve to govori o njihovoj anonimnosti – umjetnicu očito nisu zanimale pojedinačne osobitosti likova, nego ono tipično i općeljudsko – specifična egzistencijalna stanja. Nema izvanjskog efekta monu- mentalizma, nema dekora, ni trunke dopadljivosti. Raspoloženja je moguće razabrati iz držanja tijela i vrlo suptilnih pokreta kojim figure uspostavljaju odnos s drugim figurama. Kiparica sve pretvara u čvrst, zatvoren sustav, ispunjen napetom statičnošću. Uočavajući posebnosti drva kao materijala, stvorila je oblike koji se ističu snagom i otpornošću, masivnošću korpusa. Zajedničko svim njezinim oblicima jest ideja masiv- nosti, otpornosti, sabijanja u jezgru. Zbijenost i konciznost, jasnoća i konstruktivnost, čistoća odlikuju njezina ostvarenja te stvaraju razlike kojima se ta ostvarenja odvajaju od mnogih tendencija što su se u međuvremenu izmjenjivale, a koje su uglavnom pre- ferirale razvučenost, raspričanost, rasutost oblika, da ne kažemo brbljavost. U vlastitom ikonografskom okruženju odlučila se i zauzela za nešto najprisnije i najvječnije, najnježnije i najiskonskije – žensku figuru. Proces redukcije, kondenza- cije forme i uopćenost oblika, sažimanja i koncentracije na samo nekoliko elemen- tarnih, ali ujedno i suštinskih oznaka odabrane osobe, koje ističu rodni (žena/žene), relacijski (majka i kći), etnički (žene Zagore), svaki drugi identitet osobe. Figuralna ikonika – tipične položaje tijela i odnose između više figura – majka i dijete, žena i muškarac, roditelj i dijete, jahačica i bik – uvijek je ostvarena zatvorenom, teškom masom. U grupiranju likova prije svega se ogleda kiparičin egzistencijalistički doživ- ljaj čovjekova položaja u svijetu prema kojem se stvarnost promatra u odnosu na to što osoba postoji u relaciji prema drugoj osobi. Pri oblikovanju ovih malih skupina ljudi, kiparici je važan odnos između formi, koji je uvijek blizak i zbijen i razvija se iz jedne statične mase. Kantoci se na taj način referira o otuđenosti suvremenog svi- jeta. Kristalizirala je duhovni kontekst doba u kojem je djelovala. Njezine skulpture pričaju nam mnoge priče, počam od tuge i tame, preko transcedentalnih poruka do topline, ali donose i vitalističke elemente poput ljubavi i radosti, zajedništva, soli- darnosti i sloge, kohezivnih sila koje ljude drže skupa. Univerzalna tema koja zao- kuplja kiparicu ljudska je sudbina i iskustvo pregnantne samoće u postojanju svih bića. Njezino kiparstvo nastajalo nakon 1945. rađa se u okrilju krize svekolikoga

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

društvenog, političkog i kulturnog konteksta, pa ga stoga odčitavamo i kao jedan od oblika angažirane umjetnosti, ali s tim da je njezina pobuna izvedena bez žuči, zastava i parola. Ipak, i tako deklarativno „nemušta” njezina skulptura dokumentira uznemiren svijet i čovjekov položaj u njemu, zebnju pred svijetom i vremenom, ali i pred neumitnom prolaznošću. Psihološko djelovanje ovih skulptura upućuje na dra- matične i tragične egzistencijalne sadržaje i ona je tipološki, psihološki i značenjski srodna egzistencijalističkoj filozofiji. Njezini likovi zatvaraju totemski krug začet u krugu animističke antropologije i dovršen u tjeskobi one ljudske autonomije kakvu je pripovijedao egzistencijalizam te strepnji, dubokoljudskoj, nad postojanjem i sila- ma što ga mimo razuma određuje netko drugi. Kantoci ne podliježe ideološkoj retorici, izvan je ambicija jakih udara, deklara- cija, manifesta i komentara, zbog čega je ostala na margini bučnoga doba. Kao hi- persenzibilni rezonator, umjesto programatske akcije i kritike, umjetnica politički defenzivno denuncira stvarnost šifrom subjektivne, intimne priče. Transcendiranje neposredne stvarnosti, utišanost, zagonetnost, jezgrovitost, cjelovitost, objedinjenost epiteti su koje vežemo za kiparičine narative. Njezin opus primjer je ustrajavanja na estetsko-etičkom integralnom humanizmu i njegovoj elementarnoj pojavnosti liše- noj bilo kakvih jeftinih i pomodnih socijalnih sadržaja, čime se ona kao stvaralac i u doba socrealizma visoko pozicionira na ljestvici morala, za razliku od socrealistič- kih autora „neizbrojivih djela primitivne svijesti, lažne patetike i jedva prikrivane mržnje i osvetničkog mesožderstva” (Igor Zidić).3 Riječ je o doista beskompromi- snu i strogo individualno promišljenu humanizmu, čija se očovječena uvjerljivost, bolje reći sugestivnost, nipošto dopadljivost ili sentimentalnost, napaja iz lucidno detektiranih i osviještenih prostorno-vremenskih premisa. Stoga u njezinu opusu ne nalazimo paranoičan doživljaj neljudske stvarnosti, prosvjede ili politički anga- žman – njezin je neprijatelj sveopće onečovječenje života od trenutka kad je čovjek pao, agresivni nespokoj vremena, a njezina je intencionalnost svojevrsni pledoaje za ljudskije sutra! Uspijevala je davati pečat egzistencijalne empatije, odnosno očitovati neravnodušnost prema ugroženosti, prolaznosti, smrtnosti, izraziti strah, opomenu, brigu za svoje. Tu je sublimirana tragičnost života koji je nedjeljiv od rađanja i od smrti, to je osjećaj čovjekove prolaznosti, ali i njegova stalna čežnja za neprolaznim. Njezine skulpture sadrže u sebi golem potencijal narativnih spekulacija. Okre- nula se naglašenije intimnom, subjektivnom, lirskom tematskom registru feminine osjećajnosti, subjektivne poetske osjetljivosti. Autorica se vezala za svijet na rubu preživljavanja, život progonjen strahovima, ispunjen materijalnom bijedom i mora- ma, ali ova umjetnost istodobno svjedoči o potrebi opstanka, vjeri da je samo posto- janje snažnije i otpornije od svih civilizacijskih zastranjenja koja se ružno odražavaju na status pojedinca ili na određene ljudske skupine.

*** Kiparski rad Ksenije Kantoci, još više semantičke referentne okvire njezine pla- stike, u velikoj mjeri odredit će jedan događaj. Kiparica je naime 1954. posjetila Dalmatinsku zagoru, zavičaj svojega supruga slikara Frane Šimunovića i potom – s tim prostorom uspostavivši tijesnu i čvrstu emocionalnu povezanost – izrazila duh „malog svijeta”, upozoravajući na i združenost čovjeka sa zavičajnim okolišem i pri- viknutosti životinim uvjetima u njemu. Taj je boravak od prijelomna značenja za kiparičina daljnja istraživanja, koja tada dobivaju zamah. Vitalističku energiju, jed- nostavniju, prisniju poetiku ova je kiparica crpila ne samo iz povijesnih nego još više iz određenih zemljopisnih dimenzija, unijevši – vlastitim jedinstvenim tematsko- morfološkim ciklusom – u suvremeno hrvatsko kiparstvo shvaćanje o neiscrpnim i uvijek novim mogućnostima percipiranja i doživljavanja zavičajne dalmatinske motivike. Umjetnica u tom krajoliku pronalazi realne oblike čija je uloga motivsko-

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

3. Ksenija Kantoci, Mali torzo, drvo, v. 34 cm, 1973. (izvor: IGOR ZIDIĆ /bilj. 2/, 23) Ksenija Kantoci, Small Torso, h. 34 cm, 1973

inicijalna i još više oblikovno-sugestivna. Ponalazi čvrstu i plodonosnu motivsko-sa- držajnu okosnicu, duhovni uspon, koju će istraživati i okušavati, ulazi u posve novu i vlastitu problematiku, usvaja pravo na specifično viđenje i interpretaciju vidljivih podataka. Osobnu stilistiku definitivno učvršćuje, ona postaje individualno još pre- poznatljivija i koherentnija te započinje razdoblje zrele i sretne umjetničke proizvod- nje iznimne snage i uvjerljivosti i s potpuno artikuliranim gradbenim načelima te zaokruženom motivikom. Umjetnica se potvrđuje kao lucidan promatrač zbilje, sposobna – na jedinstven, uvjerljiv i sugestivan način, bez aluzivnih poštapalica – motritelju prenijeti auten- tičnu i realističnu sliku „nepripitomljiva” podneblja, tada malne izvan civilizacijskih

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

4. Ksenija Kantoci, Otočanke, drvo, v. 49 cm, 1979.-1980. (izvor: IGOR ZIDIĆ /bilj. 2/, 34) Ksenija Kantoci, Women of the Island, wood, h. 49 cm, 1979-1980

tokova – rudimentarnost, bijedu, muku i strah, napore i nevolje, nasilje, moralističku topiku prolaznosti i karnalne ništavnosti te prijeteću prisutnost smrti. U očima civi- lizirana promatrača, ali ne i kiparičinim, to je svijet rugobe, potrošenosti i zla, gdje čovjekova egzistencijalna ugroženost nije bila imaginarna, nego djelatna i stvarna. Ali, suvremenom ljudskom individualizmu autorica istodobno sučeljava vrijednosti primordijalnoga iskonskog zajedništva. Svoje biće kiparica poistovjećuje s mukom jednog podneblja i jednog vremena. Svjedoci smo njezine neiscrpne predanosti da plastički obistini svu razdrtost čovjekova unutarnjeg svijeta u nevremenu, u njegovu upornom trajanju, neposustajanju, trpljenju, nepomirljivosti, snalaženju, nepresta- nom sučeljavanju s težinom povijesti i odupiranju čovjeka toga okružja tom usudu.

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

Već samim odabirom motiva iz dalmatinskog podneblja kiparica sugestivno stva- ra evokaciju života naroda koji pribiva u surovu kršu, ali njezino je djelo preraslo zavičajni kontekst – uobičajene motive iz seljačke sredine ona već u startu majstorski pretvara u općeljudske arhetipove s općevažećim humanim porukama. Tijekom boravka u Dalmatinskoj zagori Kantoci je stvorila niz arhetipskih ženskih figura, koje su u njezinoj interpretaciji postale simbolom teška, ali ponosita života. Skulpture sada ne predočuju samo individualne sudbine, nego i tipove i predstavnike skupina, a to su u surovim uvjetima života u prvom redu napaćene žene. Statičnošću i stabilnošću kiparica postiže dojam njihove dostojanstvene trpeljivosti i mirnoće u patnji. Tako nastaju Figura seljanke, masivni lik Žene na tronošcu i Žena iz Zagore. Djela iz 1963./1964. (Figura, Kompozicija III, IV, V) više ne čine samostalni, nego grupirani i međusobno povezani okomiti stožeri mnogostruko razrađivani ispusti- ma oslobođenih i u prostor diskretno izvučenih masa. U predodžbi Kantocijeve sada čovjekov poprima obličje križa u kojemu su mase zadobile čvrstinu i gustoću koja ne dopušta uzlet, a snažna energija forme ne sadrži dinamiku ekstenzivnosti, nego samo stabilno i teško uranjanje u tlo. Ove skulpture svojom oporom prisutnošću dodiruju neka bitna egzistencijalna stanja i svjedoče o postojanu trajanju bića mimo svih patnji i mimo svih mijena te o sabranosti čovjekova duha. Kantoci je posvećena čovjekovu iskonu, kardinalnim problemima njegove egzi- stencije. Tamna nota i melankolija ostvarena kroz priče o nespokojstvima ljudske egzistencije u tom negostoljubivu podneblju, međutim, ne propada u egzistencijalni defetizam, beznadnost i skepsu, nego, dapače, ikonografske predstave ove kiparice na moralnom planu ističu primarnost čovjekovih nagonsko-vitalnih svojstava – oda- ju otvorene simptome kontestacije, otpora i prosvjeda, vjere u ljudsku trajnost. Djela iz ovoga autoričinog ciklusa vitalističke dinamike u formalnom pogledu spajaju kompaktno i amorfno, konkretno i apstraktno, a na idejnom planu očituju nešto istodobno monumentalno, herojsko i prometejsko, istovremeno metafizičko i univerzalno nasuprot povijesnom i vremenskom, istodobno trajno i vječno nasuprot prolaznom, trajno makrokozmičko i ujedno mikrokozmičko. Odbijanjem od veće mase, uklanjanjem svega suvišnog, što je epidermi dalo si- rovost, grubost, oporost neke primordijalne djelatnosti, ostvarila je niz arhetipskih ženskih figura kao simbole teška ali ponosita života, čak je uspijevala dočarati i sus- penziju ženskih osjećaja, primjerice nepriznavanje slabosti i nesigurnosti, snagu i otpornost nužne u ustrajnoj borbi za golu egzistenciju. Tako nastaju figure seljanki Žena, Figura seljanke, masivni lik Žene na tronošcu i Žena iz Zagore. U tom miljeu umjetnica prepoznaje i sugerira oporost, težinu, psihološki jasno karakterizirajući i nijansirajući protagoniste. Ovo kiparstvo magički je jednostavno i istodobno složeno u svojem višeglasju – tematskom, sadržajnom i formalnom. U drvenu trupcu auto- rica uspostavlja monolitni kip, osamljen i uspravan, plastički sublimiran do simbola. Od 70-ih godina nadalje oblici su razvedeniji, tematika univerzalnija, redukcija vanj- skih svojstava predmeta sve potpunija. Ovaj rukopis od tada nadasve odlikuje zanimanje za ideju kolektiva, čvrste i tije- sno povezane skupine ljudi, odnose između više figura (majka i dijete, sestre, muška- rac i žena, roditelj i dijete, jahačica, bik) i tipične položaje tijela u tim formacijama. Razlikujemo maskulini i feminini tip figure. Oblikujući uspravne, monumentalne skulpture, žensko je tijelo prikazivala bez klasičnih atributa i često pod teretom. Teža- kinje u njezinim radovima pohvaljene su zbog svoje čvrstoće, snage, životne energije. Ta djela govore o najdubljim porivima postojanja, ljudske nazočnosti, istrajavanja, nepristajanja na pad pred surom i od ljudske ruke nepobjedivom realnosti, pri čemu Kantoci posebice apostrofira neophodnost kreiranja vlastitih obrambenih mehaniza- ma glede svladavanja svakodnevnih egzistencijalnih prepreka, poručujući da su sna- ga, izdržljivost i uzvišenost u nama samima, što su ljudi koji su joj u fokusu osobno

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

osvijestili, zbog čega njezina djela šire optimizam. U interpretaciji ove vrsne kiparice borba za opstanak, stamenost, opiranje, solidarnost, empatija, spremnost za žrtvova- nje i odricanje, vjera, štovanje, pouzdanje i skromnost uvjeti su svekolikog opstanka. Riječ je o dvjema ili trima figurama, čitljivim na različitim razinama i u različi- tim stupnjevima jasnoće (balansiranje na granici prepoznatljivoga i apstrakcije), koje čine obitelj (Troje, Otočanke) – zabrađenim ženama pod grubim maramama, same ili pripijene uz dijete, s djetetom na grudima ili leđima, pod teretom koji strašno pri- tišće, u bijegu ili u nekoj drugoj opasnosti i pogibelji. Njihova okresana torza stoga su, u kiparičinoj interpretaciji, nerijetko i uspravljeni križevi.

5. Ksenija Kantoci, Dimnjak (Suđenice), drvo, v. 24 cm, 1983.- 1984. (izvor: IGOR ZIDIĆ /bilj. 2/, 39) Ksenija Kantoci, Chimney (Moirae), wood, h. 24 cm, 1983-1984

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

U prostoru Dalmatinske zagore kiparica nalazi sadržaje intimne i univerzalne na- ravi – u kontekstu patrijarhalnog miljea ona sagledava ženu čiji je identitet u skladu s logikom mjesta i podneblja – umjetnica tematizira ženu s teretom, bremenom, majku. Krajina „ženu čini štitom kuće iznutra, dok je očevi i sinovi brane izvana”. „Žena je roditeljica, čuvarica potomstva, vatre i jezika”, tvrdi Zidić.4 Žena u „Morlakiji” „uživa” položaj žene-kućanice, žene-majke, i podložne supruge. U ženama koje stoičkom šut- njom nose svoje breme pronašla je filozofsko i oblikovno uporište za svoje skulpture žena s teretom te za niz figurica, stojećih i sjedećih, koje modelira u glini u amorfne gomoljaste oblike. Tim jedinstvenim tematsko-morfološkim ciklusom definitivno se odvojila kao jasna umjetnička fizionomija unutar svojega naraštaja hrvatskih kipara. Skulptura Žena iz Zagore iz 1957./1958., izvedena u terakoti, poput niza figura malih dimenzija, najprisnije se doživljava dodirom, držeći se na dlanu, tako da se sintagma „skulpture dlana” čini prikladnom za autoričinu sitnu plastiku. Kolektivistički posložena zajednica u kojoj ljudi prebivaju arhaičnost je sačuvala u svim svojim slojevima. Ti se ljudi još i danas pogrdno nazivaju vlajima ili mor- lacima. Kultura i jezik toga puka sveudilj su sinonimima primitivizma, iako su se njime, zahvaljujući knjizi Alberta Fortisa Viaggio in Dalmazia iz 1774., oduševljavale europske elite. Mletačka Republika tijekom stoljeća okupirala je ovaj dio hrvatske zemlje, a talijanska kultura cijelo to vrijeme opovrgavala je vrijednost slavenskih kultura. Nakon međunarodne izložbe postavljene u Rimu 1911., kada je Meštrović dobio prvu nagradu za skulpturu, počela je njegova karijera. Pa, ipak, njegova djela, prihvaćena s entuzijazmom, susrela su se i s oštrom kritikom. I Emilio Cecchi i Be- nedetto Croce vidjeli su u njima izraz barbarstva. To je područje koje je stoljećima bilo pod izravnim i neizravnim utjecajima romanske kulture – dalmatske, mletačke i talijanske – ali ta kultura u mnoga mjesta Dalmatinske zagore ni u mrvicama nije stizala. Tu je malo tko mogao čitati čak i pučke i polupučke knjige, poput onih An- drije Kačića Miošića koje su se širile po svekolikom hrvatskom prostoru. Ta čeljad – iako od mora minimalno udaljena – more za života nije ni vidjela, a kamoli se kupala ispod antičkih zidina, u sjeni renesansnih crkava, ili se šetala rivama dalma- tinskih gradova. Bile su najmanje dvije Dalmacije – kontinentalna i morska – odije- ljene „kineskim zidom”, pojasom pustoši, što su sjajno ilustrirali Vjekoslav Kaleb u pripovijesti Gost i Vladan Desnica u kratkom romanu Zimsko ljetovanje. Figuraliku od tada pa do smrti kiparica stvara na osnovi lokalnih dalmatinskih arhaičnih oblika. Premda su ti likovi lišeni deskripcije, ipak su prepoznatljivi. Redaju se figure žena autentičnih u svojem materijalno-prostornom postojanju – uspravnih ili na tronošcu, nerijetko i prekriženih nogu – a autoričin razvojni pomak odlikova- lo je odvajanje od realističke predodžbe, sabiranje i kondenziranje vizije do jezgre i snage arhetipskoga, poniranjem u stvaralačku transformaciju oblikovanja volumena, mase i površine kipa, ali i primjetna redukcija tradicionalnih kiparskih sredstava i tradicijskog repertoara. Trajno se okrenula naglašenije intimnom, subjektivnom, lir- skom tematskom registru, feminine osjećajnosti, subjektivnoj poetskoj osjetljivosti. Riječ je o transcendiranju neposredne stvarnosti, o tematsko-ikoničkoj koncentraciji tjeskobne intonacije – na sadržaje žrtve, patnje, samoizdrživosti i samoodrživosti, trpljenja, boli, očaja, identifikaciji kiparičina skulptorskoga i ljudskoga morala, sve- kolikih stvaralačkih kapaciteta, s tvrdoćom, oskudnošću i imanentnom monumen- talnom arhaičnošću podneblja, s temom otpora/opstanka pučanstva na škrtoj zemlji dalmatinsko-morlačkog kamenjara. Strah, opomena, briga za sve svoje poruke su koje očituju figure iz ovoga patrijarhalnog svijeta. Ove skulpture svojom oporom prisutnošću dodiruju neka bitna egzistencijalna stanja i svjedoče o postojanom trajanju bića mimo svih trpljenja i mimo svih mije- na kojima vrijeme plavi sabranost i mir čovjekova duha. U Velikoj i maloj figuri iz 1969./1971. kiparica odlučno skraćuje figure dviju žena, očito majke i kćeri, u čvrsto

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

rezane križne obrise znaka, što izaziva asocijaciju na raspelo. Unatoč tomu što su likovi na samom rubu prepoznatljivosti, očito je da je figure oblikovala suptilna žen- ska ruka. Figure bez atributa ženskog tijela istodobno su simboli bezimenosti, nači- na života, metafora patnje, a lako iščitavamo i kiparičinu izrazito humanu poruku. I iz ovako radikalne sažetosti izbija napaćenost ljudskog bića i autoričina plemenita empatija za sve paćenice svijeta. Figuralna ikonika – tipični položaji tijela i odnosi između više figura – majka i dijete, žena i muškarac, roditelj i dijete, jahačica i bik – uvijek je ostvarena zatvore- nom, teškom masom. Skulpture su zatvorene forme, jake mase i naglašena volume- na. Uzdižu se u uspravnosti arhetipski jednostavne i učvršćene okomice, primjerice Žena i Figura zatvorene su, a materija drva od kojeg su građene istesana je širokim potezima i bez naglašavanja pojedinačnih rezova. Poslije, u skulpturama Dvije figure i Kompozicija I (1960./1961.), ovi prvotno krajnje jednostavni volumeni otkrit će se u složenijim sastavima: pored okomite dominante javit će se sada višestrani pomaci od osovine u obliku vodoravnih digresija, a na samom tijelu skulpture umjetnica će pomno ritmizirati frontalne planove, određivati oštrinu i pregib brida i mjeriti zaglađenost mekih prijelaza. Skulpture Ksenije Kantoci u formalnom pogledu spajaju kompaktno i amorfno, konkretno i apstraktno, a na idejnom aspektu očituju nešto istodobno monumental- no, herojsko i prometejsko, univerzalno naspram povijesnoga i vremenskoga, traj- no i vječno naspram prolaznoga. Dramatika ovih suprotnosti obojena je osjećajem straha i nemira, čovjeka heroja, ali i oklopnika, čiji je oklop istodobno i polje ero- zije i destrukcija, vječitih mističkih, prirodnih, ali i umjetnih sila. Skulpture nastale nadahnute životom u Dalmatinskoj zagori geometrijski su oblici dubokoga antro- pomorfnog statusa. Poništavajući opisnost vanjskoga na račun gustoće unutarnjega, kiparica stiže do točke univerzalnoga kiparskog jezika, čiju sumornu intonaciju čine oštrine lomova i rezova punih ploha, britkost rubova. Skulpture sadrže u sebi golem potencijal narativnih spekulacija. Cijeli ovaj kiparski ciklus doživljavamo kao me- mento kolektivne sudbine zagorske čeljadi, tame i svjetlosti u njihovim življenjima. Njezini likovi korespondiraju s tvrdoćom, oskudnošću i imanentnom, monumental- nom arhaičnošću podneblja. Krutost i gotovo drvenasta sumarna stiliziranost for- me u oblikovanju tijela i fizionomija izrazita je u realizaciji ženskih likova. Kiparica oblik izvlači iz jednoga većeg drvenog trupca. Uočavamo grubu obradu površina i masivnost jednostavnih oblika. Tesala je odlučno, rasteretila bi trupac od svega efemernog i izdvojila bi bitno u traženom obliku, skulpturu svodila na znak. Figure su oštro rezane, ali i u tim zatvorenim blokovima tamna drva uspijevala je sublimi- rati škrto, suho i žedno, u sebe zatvoreno, tvrdo i teško, trpko zagorsko biće. Iako krajnje reducirane, figure ovdje nikad ne asociraju stanje, nego kretanje, posebice pokret ženske figure. Ženske figure prototipovi su ženskih tijela, metafore plodnosti, zemaljske i materinske snage, presudne za život u staništima usred surove prirode i škrte zemlje. Zalagala se za primarnost i prirodnost umjetničkog procesa, lucidno je shvaćala strukturne i tehničke osobine materijala i sredstava za rad. Drvo je u njezi- nu rukopisu suho, golo, posno, kiparica ga je shvaćala kao materijal koji u sebi sabi- re čvrstoću, zgusnutost, jezgrovitost, voluminoznost, uspravnost. Na tako stvorenoj platformi plastičkog repertoara nema izvanjskog efekta monumentalnosti, dekora i dopadljivosti. Obrađujući drvo, ističe sam karakter materijala, svjedoči otpore tvr- doga drva, pa je stoga njezina forma obrađena sumarno, u širokim planovima i bez posebice naglašavanih detalja. Uočavajući posebnosti drva kao materijala, stvorila je oblike koji se ističu snagom i otpornošću, masivnošću korpusa. Zajedničko svim njezinim oblicima jest ideja masivnosti, otpornosti, sabijanja u jezgru. Naučila je da prirodni materijali imaju svoje bogate poetike i proniknuta pa- leotehnička načela koje je čovjek stoljećima učio od prirode, usvajao i prenosio s

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

pokoljenja na pokoljenje kao dragocjeno iskustvo u održanju ljudske vrste. Radeći u drvu, uvažavala je osnovnu masu bloka s tek skromnim intervencijama i zasijeca- njima u okomitu drvenu masu koje, međutim, dinamiziraju i ritmiziraju oblik. Tako je, primjerice, nastala Žena iz Zagore iz 1958., koja je bila uvrštena na izložbu 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti iz 1996. I tu je riječ o ženskoj figuri u njezinoj jednostavnosti i okomitosti osnovne mase, gdje kiparica – uistinu minimalnim in- tervencijama/zasijecanjima – razbuđuje tek naznačene i sublimne znakove pučkoga, težačkog i napaćenog života žene iz Zagore. U svoje kipove ovog ciklusa kiparica kontaminira sva osobna čuvstva pred za- čudnim fenomenom tradicije, hipostazirane u graditeljstvu, obrtničkim i umjetnič- kim vještinama, oduhovljenoj rukotvornosti neimara iz prošlosti.

6. Ksenija Kantoci, Sizif, drvo, v. 35 cm, 1977.-1984. (izvor: IGOR ZIDIĆ /bilj. 2/, 43) Ksenija Kantoci, Sisyphus, wood, h. 35 cm, 1977-1984

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

Skulptura ovdje teži jezgrovitosti forme i zgusnutosti ekspresije u kojoj će plastič- ki instrumentarij kipa bez ijedne suvišne geste obrazlagati misao umjetnice. „Ali ova težnja ka sintetičkom obliku daleka je od svake redukcije u smislu rigoroznog po- jednostavnjenja forme u duhu brankusijevskoga idealnog ovoida; ona sadrži sasvim posebno otkrivanje elementarne biti skulpture koja će, i po-red sve koncentriranosti svoje plastičke jezgre, sačuvati supstrat jednog značenja metafizičkih i gotovo sud- binskih određenja. Kantoci, dakle, polazi od antropomorfnog tipa forme, ne da ga zatim postepenim svođenjem zaboravi i prenese u ‘čisto’ stanje forme, već naprotiv, da mu svojom specifičnom predodžbom ljudskog lika poda karakter postojanog i mnogoznačnog simbola”, piše Ješa Denegri.5 Skulpture iz „zagorskog” ciklusa, zgusnute suzdržane energije, naizgled su slič- ne, ali su ipak različite u grupiranju masa i njihovu dinamičnu prostornom raspo- redu. Izdvajamo antologijsku, profinjenu, monumentalnu i dostojanstvenu skulptu- ru Velika i mala figura, jedno od najsnažnijih autoričinih djela uopće, ostvarenu u sintetički pojednostavnjenu volumenu, u zatomljenim, ugašenim registrima drva, jednako izražajnu bez obzira na to s koje je strane motrimo. Velika i mala figura primjer je apstraktne redukcionističke linije u hrvatskom kiparstvu, kondenzacije forme i uopćenosti oblika, koncentracije, sažetosti i zbijenosti volumena, sažimanja forme kojom je u velikoj mjeri postignuta redukcija objekta na vlastitu bit. Ovo antologijsko djelo odlikuju sažet i jednostavan oblik, u našoj umjetnosti jedinstven i delikatan redukcionizam, svedenost na najosnovnije, funkcionalno očišćenje kipa, purističke komponente tipa: ekonomičnost forme, nedeskriptivna forma, otklon od simboličkih i metaforičkih referencija i nadgradnji, minimum kiparičinih afektiv- nih plastičkih intervencija, niski ,,napon” govora, osjećaj težine, totemska statička postojanost mase i volumena, ostvaren u zbijenu volumenu, vertikalnosti osnovne mase, čiji stupnjevi preobrazbe vode do potpune ogoljenosti i gotovo čista znaka. Dijelovi tijela tek su naznačeni usjecima kako bi se istaknuli ženina uspravnost i stabilnost. Individualni detalji reducirani su na minimum ili posve reducirani. Dvi- je figure, osamljene i uspravne, plastički su sublimirane do simbola. Oslobođena vanjskih svojstava i svakoga površinskog uresa, dvodijelna skulptura postala je čista forma. Volumeni su u Velikoj i maloj figuri još zbijeniji, tektonika masa sada je snažnija, a mirna i glatka zaobljenost i mekoća kutova očituju autoričinu naklonost prema ljudskom obliku. Forme sublimne poetike, nježne, produhovljene, lirične figure dviju žena kiparica odlučno skraćuje u čvrsto rezane križne obrise znaka. Riječ je o sumarno oblikovanim likovima, pojednostavnjenim i vrlo stiliziranim kojima su izostavljeni brojni anatomski detalji, što govori o njihovoj anonimnosti – umjetnicu očito nisu zanimale pojedinačne osobitosti, nego ono tipično i općeljud- sko – egzistencijalna stanja. No unatoč tomu što su njihove dramatično oguljene figure ostvarene bez deskriptivnih ambicija, ikonografskih konotacija, anatomskih prepoznatljivosti i bilo kakvih kostimografskih digresija, dakle na samom rubu pre- poznatljivosti, bjelodano je da je figure oblikovala sućutna ženska ruka i da je ovo ostvarenje posvećeno ženama sinjskog dijela Dalmatinske zagore, a skulpturu odči- tavamo i kao bjelodan iskaz osobnog osjećaja melankolije, ranjivosti i osamljenosti ljudskog roda. Kiparica je uspijevala davati pečat egzistencijalne empatije, odnosno očitovati neravnodušnost prema ugroženosti, prolaznosti, smrtnosti. Uočavamo ki- paričinu neugodu što svjedoči svijetu u kojemu su ljudska bića neostvarena. Figure su – i bez atributa ženskog tijela – simboli tragične dimenzije opstojnosti, bezi- menosti, načina života, metafora patnje, evokacija – bez ikakvih etnografskih ili folklornih osobina patnje dalmatinskih žena, a lako iščitavamo i izrazito humanu poruku. I iz ovako radikalne sažetosti izbijaju napaćenost ljudskih bića i autoričina plemenita empatija za sve paćenice svijeta, koje autorica vidi kao žrtve, i to kao žrtve koje se žrtvuju za druge paćenice.

podneblju – Zapis o kiparstvu Ksenije Kantoci

Kiparica je usredotočena i na temu zajedništva, solidarnosti i sloge. Lako uoča- vamo pokroviteljstvo većeg ženskog lika nad manjim, što također evocira onodobne moralne vrijednosti toga patrijarhalnog kraja. Ilustrira to skulptura Jahač, čovjek i životinja iz 1974. Tu je lik manjih dimenzija posjednut na konja ili magarca, a kru- pniji lik pješice, zaštitnički, hvata ritam sa životinjom i jahačem, sitnije građe, na njoj. Strah, opomena, briga za svoje! Kantoci se na ovaj način sučeljavala otuđenosti suvremenog svijeta i afirmirala smisao i značenje zajednice. Sučeljavanje snagama thanatosa tu čeljad nije vodilo do rezignacije, pukog fatalizma i nihilizma, nego je, dapače, motiviralo da im se sučeli otporom, vitalizmom, konkretno: mučnim i te- gobnim radom i svjedoči o postojanom trajanju bića mimo svih patnji i trpljenja. Utihnule su i zanijemjele referencije, stvarnost skulpture poprima sve veći stupanj redukcije, kip se zgušnjava u znak i na se preuzima simbolsku funkciju. To je i dra- matična priča o prostornim i duhovnim transformacijama, o nestajanju i nepovratnu gašenju iskonskih vrijednosti u protoku urbanizacije ruralnog prostora, o mijenama prostornih i mentalnih slika i duha mjesta. Iza njezina opusa stoje momenti općega filozofskog i psihološkog karaktera – duhovno stanje otuđenja, korespondencije s fenomenologijom i egzistencijalizmom. Uspijevala je utiskivati pečat egzistencijalne empatije, emotivne transgeneracijske solidarnosti, odnosno očitovati neravnoduš- nost prema ugroženosti, prolaznosti, smrtnosti. Njezini likovi zatvaraju totemski krug, začet u krugu animističke antropologije i dovršen u tjeskobi one ljudske au- tonomije kakvu je pripovijedao egzistencijalizam, te strepnji, dubokoljudskoj, nad postojanjem i silama što ga mimo razuma određuje netko drugi. Kiparicu uzimamo za primjer postojanosti, duboke vjernosti vlastitu i odabranu putu. I danas plijeni izbjegavanje svake dopadljivosti i sladunjavosti u interpretaciji ljudskog tijela, koje je bilo i ostaje njezino osnovno vrelo nadahnuća. Čistoća njezine kiparske forme i izvanredni instinkt za plastičke odnose i ritmove, osjećaj za sinte- tičnu kiparsku viziju ženskoga tijela svedena na suštinske elemente, gotovo na geo- metrijske oblike, u kojem uvijek pulsira i drhti životnost – samo su neki od aspekata njezine umjetnosti, koje su osjetili i kritika i publika dajući joj uvijek visoko mjesto u našoj umjetnosti.

Zaključak Jedinstveni opus Ksenije Kantoci, nastajao referiranjem na život u Dalmatinskoj zagori, jedna je od najneospornijih činjenica u hrvatskoj umjetnosti i kulturi. Dose- gnuo je visok stupanj plastičke uvjerljivosti ne svodeći se, ni u jednom ostvarenju, na golu shemu ili šablonu. Njezino djelo monumentalan je doprinos poslijeratnoj hrvatskoj skulpturi općenito, a posebice prikazivanju ljudske figure i u maloj plastici.

BILJEŠKE 1 TOMISLAV LALIN, Lirika u kamenu, Slobodna Dalmacija, 1. V. 4 IGOR ZIDIĆ (bilj. 2), 18. 1963.,14. 5 JEŠA DENEGRI, Ksenija Kantoci. Salon muzeja savremene 2 IGOR ZIDIĆ, Ksenija Kantoci - Post festum, Galerija Adris, Ro- umetnosti Beograd, Život umjetnosti, broj 45, 19. II. – 10. III., vinj, 2010., 30, 8. 1966., 56. 3 IGOR ZIDIĆ, Marija s onu stranu brda, Marija s rive, Galerija Adris, Rovinj, 2017., 28, 16.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.