Skip to content
Искусство Адриатики: журнал истории искусства Search

Dosljedan u dosljednosti

DOI 10.15291/ars.528

Download PDF

Vol. 5 (2015)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month

Julije Knifer, Bez kompromisa (retrospektivna izložba), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 20. IX. – 6. XII. 2014.; autorica: Radmila Iva Janković; suradnica: Ana Knifer; stručni savjetnik: dr. Zvonko Maković

Sections
  1. Abstract
  2. Bilješke

Spuštanjem golema platna Arbeitprozess Julija Knif- vanje vođeno duboko osobnim razlozima, stvaraoca koji era iz 1975., vlasništva tibingeške Zbirke Dacić, što su kreaciju osjeća kao etički čin, a moralnu kategoriju um- ga na sjevernoj strani zagrebačkog MSU-a, prema ulici jetničkog rada uzima kao ishodišno životno načelo. koja nosi umjetnikovo ime, spustili zagrebački alpini- Knifer je doista bio stvaralac koji je uporno, dosljed- sti, 20. rujna 2014. otvorena je izložba Bez kompromisa, no i koherentno razvijao vlastitu umjetničku strategiju, prva cjelovita retrospektiva jednog od najznačajnijih problemsku narav vlastita slikarstva i unutar nje rano hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća, kojom su definirao zatvoren morfološki sustav. Do kraja uvjeren u se obilježavale 90. obljetnica njegova rođenja i deseta valjanost ove strategije, rano je uspostavio jasan demar- godišnjica smrti. Oko tisuću okupljenih svjedočilo je kacijski orijentir. Tu se istodobno zrcali i britak odnos rijetku i atraktivnu događaju na kojemu su alpinisti prema tradiciji individualizma, prema poziciji umjetni- vješto spustili umjetnikovo golemo legendarno platno. ka gdje se priznaje njegova izdvojena, autonomna, osa- Retrospektivom je Kniferu očitovano poštovanje zbog mljenička pozicija i kritički odnos prema mnogim kon- umjetničkih postignuća ostvarenih u duhu skrupulo- vencionalnim i stereotipnim umjetničkim očitovanjima. zna istraživačkog rada, razvijanja složena i autentična Strogo personaliziranim postupcima, asketizmom koji je idejno-filozofskog koncepta, potpune predanosti um- gotovo teatralan, ovaj se umjetnik vlastitom individual- jetnosti, specifična slikarskog svijeta što ga je stvorio, nosti sučeljavao prevladavajućim normama u umjetnosti, ali i zarad bizarne samosvijesti, iznimne duhovne sna- a slobodom stila opirao se svakoj trendovskoj ekspanziji. ge, mentalne usredotočenosti, postojanosti stava, pona- To je bio položaj koji često dovodi do autsajderstva, ali šanja slobodna i nedogmatična mentaliteta te osobina u ovom slučaju nije bila riječ o pristajanju na margina- koje su ga tijekom života resile – umjetničke etike, au- lizaciju, nego, dapače, o glasnu odgovoru na ovaj izazov! tonomnosti, moralne koherentnosti, nesalomljive do- sljednosti samome sebi, predanosti, nepokolebljivosti, *** nekalkuliranosti, slobode duha, radikalnosti, beskom- promisnosti, dosljednosti, odgovornosti, programsko- Umjetnikova kći Ana Knifer, koja je kao savjetnica teorijske dosljednosti, mukotrpna rada, homogenosti na postavu retrospektive surađivala s Radmilom Ivom jezičnog koncepta, čistoga jezičnog istraživanja, stroge Janković, višom kustosicom MSU-a, kustosicom izložbe konstruktivnosti djela... i urednicom kataloga, objasnila je da je ovaj naziv izlož- Kniferova pozicija pozicija je individualca koji je iz- be odabran jer je njezin otac živio i radio beskompro- borio autorsku i etičku autonomiju, koji je pobijedio u misno i jer je od sama početka znao svoj put i od nje- bitci za slobodno djelovanje mimo sustava tržišta i izvan ga nije odustajao, već se desetljećima sa zadivljujućom nadzora kulturnih ustanova i moćnih masovnih medija, kreativnom predanošću i energijom predavao svojoj pozicija je to umjetnika motivirana za umjetničko djelo- koncepcijskoj inovaciji – motivu meandra. Meandar ci-

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

1. Arbeitsprozess, Tübingen, 1975., crno-bijela fotografija (foto: I. Dacić, Ž. Dacić, J. Friedrichson, W. Maier) Arbeitsprozess, Tübingen, 1975, black and white photo

jelo vrijeme umjetnikove karijere – kao temeljni i jedini konstrukt njegove autografije – zahvaljujući ponajpri- je označiteljskom potencijalu, nije doživljavao znatnije morfološke i stilske promjene, nego je dosljedno čuvao vlastitu autonomnost i autodiskurzivnost. Stoga meandar valja odčitavati ne samo kao formalno-stilsku konstantu, konkretne formalne izvedbe i epistemološko utemeljenje, nego i kao nedodirljivu osobnu strategiju umjetničkog djelovanja. Bio je to mentalitet nepristajanja na bilo koje vladajuće ideologije, mentalitet isticanja u prvi plan po- jedinčeve volje i njezinih potreba, bio je to duh oslobo- 2. Arbeitsprozess, Tübingen, 1975., crno-bijela fotografija (foto: I. Dacić, Ž. Dacić, J. Friedrichson, W. Maier) đen norme i protiv postojećih vrijednosti i autoritativne Arbeitsprozess, Tübingen, 1975, black and white photo konvencionalne umjetnosti i njezinih dominantnih pro- blemskih linija. Retrospektiva je kronološki podastrla preko 400 ra- cijeli radni vijek i u kojima je zapisivao svoje misli, u jed- dova na kojima je umjetnik od 1960-ih stvarao po mno- nom trenutku artikulirajući ih u grafičkoj formi meanda- go čemu distinktivan opus, varirao prepoznatljiv motiv i ra. Reproducirane. Na zidovima izložbenih dvorana bili ponudila cjelovit pregled Kniferova života, stvaralaštva, su citirani Kniferovi Zapisi iz 1976./1977., kao svojevr- djelovanja i umjetničkih promišljanja. Riječ je o cjeloku- stan putokaz posjetitelju za promatranje ove jedinstvene pnoj reviziji njegova rada – od vremena prije meandra umjetnosti. Tijekom pripremanja retrospektive, A. Kni- do sama kraja 2004. Publika je bila u prigodi vidjeti Kni- fer je u očevu pariškom atelijeru pronašla neka djela koja ferove rane, figurativne radove u kojima se već naslućuje nikada prije nisu bila izlagana. Osim malih, ali važnih ili najavljuje njegov način promišljanja umjetnosti, koji crno-bijelih kolaža koji nastaju početkom 1960-ih, među ga je na koncu doveo do antislike, što meandar po svo- pronađenim djelima je i skica za veliki mural što ga je jim morfološkim odlikama i jest. Osim ranih radova koji 1998. majstor trebao ostvariti u Toulouseu, ali do toga su prethodili meandrima, izloženi su brojni crteži-skice nije došlo. Zahvaljujući kćeri, koja je pamtila očeve želje, za slike i murale, zapisi, tekstovi, bilježnice, skice, doku- i dugogodišnjem Kniferovu suradniku na velikim zidnim mentarne fotografije, među kojima je i fotodokumenta- slikama, slikaru Duji Juriću, golemi mural premijerno je, cija publici manje poznatih gorgonaških performansa. u predviđenim dimenzijama, izveden na izložbi. Neka od Dragulji na izložbi jesu dosad nepokazivan ciklus crteža ovih ostvarenja nikad prije nisu bila izložena u Hrvatskoj Régle et Emotion (Pravila i emocije) iz 1979. te Banalni jer je Knifer od 1973. do kraja 1980-ih često radio i izla- dnevnici, umjetnikovi autentični dnevnički zapisi, verbal- gao u Njemačkoj, a početkom 1990-ih odlazi u Francu- ni nastavak iste kniferovske misli o ljudskoj egzistenciji sku (Sète, Nica), gdje će, nastanivši se u Parizu, boraviti utjelovljenoj motivom meandra, koje je ispisivao skoro do kraja života.

Izloženi su i listovi s empirijskom procedurom, s ni- kojim će sam upravljati. Kao hipersezualan rezonator, zom skica i studija koje su prethodile formulaciji mean- umjesto programske akcije i kritike, potpuno lišavajući dra, esencijalnog konstituensa ove umjetnosti, koje oči- rukopis svakoga mogućeg traga dnevnoga egzistenci- tuju da meandar – u kojemu je autor pronašao potpuno jalnog nezadovoljstva i neugode, Knifer politički defen- ispunjenje vlastitih vitalnih napora – nije teorijska odlu- zivno denuncira stvarnost šifrom subjektivne, intimne ka niti odluka čisto pojmovne, nego praktične i iskustve- priče. Nije težio pozitivnoj utopiji i stvaranju modela ne prirode te da Knifer nije odjednom niti slučajno pro- za transformaciju svijeta, već je ustrajao na poziciji po našao meandar koji je, među ostalim, primjer radikalna kojoj je humanizam umjetnosti utjelovljen u njezinoj prekida sa slikarskom tradicijom utemeljena na kognitiv- imanentnoj umjetničkoj naravi. Meandri ne predstavlja- nim postavkama o smislu umjetničkog djela, ali i antisli- ju nikakav deklarativan napad s barikada na društvenu ke kao povijesno-umjetničkog fenomena, kao pokušaja konvenciju slike, nego je ovaj autor stvorio umjetničku da se upravo njime postave temeljna pitanja ontologije ideologiju koja vlastitu poziciju ne gradi na stavovima umjetnosti. Meandar nije bio rezultat nekoga apriornog radikalna osporavanja prijašnjih ideologija i strategija; odabira, već je, naprotiv, rastao kao rezultat analitičkih naprotiv, odricao se svakog očitovanja o stanju u društvu premisa, brojnih ispitivanja odnosa geometrijskih likova i posvećivao se isključivo autorefleksivnim problemima na plohi, odnosa koji su umjetniku u jednom trenut- vremena, kretanja i umjetnosti kao autentičnu području ku ponudili prigodu da poveže te likove u oblik blizak, djelovanja, naglašavajući spekulativnu i mentalnu stra- premda još uvijek ne i istovjetan znaku meandra, koji će nu umjetničkog djelovanja, uporno razvijajući svijest o uskoro prihvatiti ne kao kompozicijski, nego kao struk- samosvojnosti slikarstva, a svekoliki kniferovski svijet turalni oblik vlastita plastičkog govora i pretvoriti u in- čitamo i kao eskapizam, zatvaranje u slobodu odabrana dividualni idiom, kojim će postojano stvarati antikonfor- umjetničkog i jezika kojim će ovo poslanje biti ostvari- mističku, antikonzumersku i antiestablišmentsku umjet- vano. Ponavljajući motiv meandra, Knifer je na plohu nost, koliko god se ta orijentacija drugima činila utopij- prenosio ne samo vlastiti vizualni poredak nego i svoje skom i romantičnom. Vidjeli smo i listove koji svjedoče duhovno stanje i umjetničko ponašanje. tijek dalje specifikacije, tijekom godina, unutar odabrana Kniferovska beskrajna vjera u materijalni asketizam modela autoreferencijalna plastičkog govora, u kojemu je u strukturalnoj organizaciji i kondenzaciji površine slike, struktura djela determinirana strogim i refleksivnim po- rigidnost materijalnih postupaka, potpuno napuštanje stupcima i pravilima formativna procesa. ikoničkog fragmenta unutar gradbene osnovice, brisanja znakova koji upućuju na umjetnikovu situaciju i njego- *** ve emotivne zaključke u svezi s njom, stupanj odmaka od predstavljačkog karaktera te evokativnih i aluzivnih Meandar je oblik mišljenja o umjetnosti, koje se mi- svojstava slike, metaforičke funkcije, pa i bez ekspresije šljenje – uključujući tu autorove tekstove i promišljanja u obliku i značenju u kakvu je ona imanentna svakom te dnevničke zapise i intervjue – podiže na razinu do- slikarskom činu, čistoća umjetnosti zanosila je i sveudilj duše nesustavne, ali i na svoj način nedvojbeno kohe- zanosi odane mu istomišljenike, dok je na drugoj strani rentne teorijske, pa i filozofske pozicije. U Hrvatskoj je izazivala reakcije i po svoj prilici još će dugo izazivati ne Knifer uživao renome umjetnika koji je svojim istraži- samo stvaraoca suprotnih shvaćanja, već i reakciju zatu- vanjima i ostvarenim plastičkim konceptom doprinosio cane i provincijalne svijesti. vitalističkoj atmosferi domaće suvremene umjetničke scene, koji je aktivnošću pomicao i mijenjao jezične *** paradigme 1960-ih, obilježio to desetljeće, kreirao „duh vremena” i oslikavao odnos između umjetnosti i druš- Razgledavajući retrospektivu i analizirajući autorov tvene stvarnosti epohe. svjetonazor utemeljen na shvaćanju umjetnosti kao po- Knifer je pripadao umjetnicima koji su se u hrvat- dručja izrazite duhovne refleksije i mentalnih pretpo- skoj umjetnosti 1950-ih uzdigli iznad političkih pre- stavki, prisjećali smo se pedeset godina rada ovog osa- misa, ideoloških debata i polemika vremena. Nije bio mljenika polagana hoda, hoda koji nije imao razvojne borbeni avangardist niti umjetnik rušilačke i psovačke linije, prekretnice, strogo stilskih odijeljene faze i mije- pobune, bučnih i nepomirljivih manifesta, verbalnih ne, ali njegovo je slikarstvo sveudilj bujalo, razvijalo se i eskapada i militantnih istupa. Dapače, očitovao se izo- sazrijevalo u malim pomacima, mikromijenama, uzda- liranom meditacijom i sublimnim jezikom likovnosti jući se isključivo u promišljenost, strogost, red, čistoću i i kontemplativnom misli, stvarajući si duhovni okoliš disciplinu mišljenja.

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

3. Julije Knifer u Atelieru Kemmler u Tübingenu, prosinac 1988., crno-bijela fotografija (foto: Ž. Radaković) Julije Knifer in the Kemmler studio at Tübingen, December 1988, black and white photo

Kniferovo homogeno stvaralaštvo prožima utjelov- je nanoseći po dvadeset puta bijelu boju na platno, uvijek ljena konceptualna matrica koja je vanjska manifesta- istom, da bi potom preko idealne bijele podloge iscrtao cija čvrsto utjelovljena plastičkog i filozofskog sustava, crni meandar, ili crnom bojom ograničio površine bijelog jedinstvena i koherentna, bez lomova i prekida. Cijelog meandra.1 Po godinu dana je najmekšom olovkom, tvrdoće života opsesivno je i uporno slikao i izlagao meandre, 9b, prelazio preko papira, proizvodeći prave naslage sivog djela monumentalne jednostavnosti, prihvaćajući sa i crnog. Crna boja lišena je svakog osvjetljenja te čvrsto i zenbudističkom upornošću i dostojanstveno sve po- kompaktno postavljena na platno, i to finim radom kista. sljedice vlastita egzistencijalnog i umjetničkog izbora. Crna boja simbolom je nečega mističnog i tajanstvenog, Neprestance je slikao jedan motiv, nebrojeno ga je puta nema je u vidljivu spektru boja, niti je primarna ni sekun- izveo i u njemu – u slikama i crtežima – i tu meandar darna, ni topla ni hladna; ona je zapravo nedostatak svjetla. najmanje moguće mijenja svoju protežnost, veličinu, Crna boja, pa tako i u Kniferovu slučaju, uvijek je vezana odnose dijelova, a nikada ne mijenja vlastitu strukturu za proces transformacije, prelaska iz vidljiva u nevidljivo, iz niti crno-bijeli kontrast s podlogom (osim kratke avan- materijalnog u duhovno, iz svjesnog u nesvjesno. ture s plavom i zlatnom bojom koju je autor upotrijebio da bi odao počast Yvesu Kleinu). *** Prve slike s potpuno artikuliranim helenističkim orna- mentom, s gotovo mehaničkim konfiguracijama kontroli- Tijekom Kniferove karijere umjetnost je prolazila rana broja elemenata, stvara 1960. A potom ih je učinio kroz jezične i ideološke transformacije, ali on je dosto- na stotine: uljem na platnu, na papirima mekanom olov- janstveno i postojano ostajao sljubljen sa svojom temom, kom ili ugljenom, na muralima grafikama, serigrafijama, kompozicijskim načelom monotona ritma crne i bijele na leporelima, na skicama olovkom u bilježnicama... Radio boje, okomitih i vodoravnih dijelova meandra, vjeran

formuliranu iskustvu, i uvijek jednako uspješno ispitivao i ponavljanje Gillesa Deleuzea. Poput On Kawarinih slika i obrađivao ovaj njemu očito podatan, poticajan i moti- s datumima (Date Paintings), Kniferovo ponavljanje istog virajući motiv meandra – u njegovu rukopisu do kraja motiva tijekom cijele karijere upućuje na umjetnički pro- aktualan. Nije pristajao na imperative administrativnih blem prikaza vremena, što potvrđuju umjetnikove riječi medijskih i stilskih odrednica, nikad ništa nije stvorio da nije želio stvoriti jednu sliku koja bi bila samostalna i diktiran pritiskom vremena, nego uvjetovan duhovnim, neovisna o ostalim slikama. potpuno osobnim porivima, nikad ne budući u krilu Meandar – do kojega je umjetnik došao askezom, aktualnih slikarskih problema, sačuvavši do kraja au- mudrošću, disciplinom, čistoćom, sažetošću i nadasve todiskurzivnu autonomiju. Unatoč svim izazovima već redukcijom i resemantizacijom izražajnih elemenata na povijesnih i recentnih trendova, izbjegavajući evoluciju vlastitoj površini: strogim i krajnje preciznim sustavom i stilske odrednice, ovaj umjetnik spekulativna cijelo je hladnih vizualnih činjenica – zbijenih, stamenih, uzgiba- vrijeme dosljedno ostvarivao isti plastički koncept i for- nih, ritmiziranih vodoravnih i okomitih bijelih ili crnih malnu problemsku ravan, oduprijevši se i postmodernu ploha, pogonjenih snagom koja objedinjuje, a ne rastvara obratu, kada si postmoderni slikar, djelujući u raznim – bitak je Kniferova slikarstva i njegove svekolike umjet- neoizmima, povlačeći se iz konzekventna diskursa mo- ničke filozofije i morala. Odlikuje ga ograničena količina derne, dopušta obilje narativa i kolorita, kada je slikar – plastičkih podataka čiju evidenciju motritelj može vrlo nakon desetljeća askeze – izgubio sve obzire i usudi se brzo obaviti, gotovo jednim pogledom, ali svejedno nudi eksploatirati svu čulnost boje. golem potencijal narativnih spekulacija.2 Po identifika- cijskim odlikama to je introvertna, introspektivna, ne- *** referencijalna slika koja svoj energetski sadržaj sažima, koncentrira i zatvara u formu meandra, ne dopuštajući Meandar – apstraktna repetitivna struktura sa speci- njegovo rasipanje u izvanslikovnom prostoru. Kniferova fičnim mentalnim učinkom, lišena gotovo svake simbo- se slika ne otvara, ne pokazuje, njezin je govor šutnja i ličke oznake, potpuno usredotočena na vlastitu gradnju u upravo šutnjom ona priziva motritelja sebi, ne čineći pre- materijalu – u stalnu je procesu gradnje i promjene. Ovo ma njemu ni jedan korak dobrodošlice. Recepcija mean- se slikarstvo poigrava ponavljanjem, monotonijom i be- dra pretpostavlja ulaganje motriteljeve mentalne energije skrajnim strpljenjem, barem kad je riječ o crtežima, poi- kao pretpostavke približavanja tajnama meandra. grava se idejom ponavljanja i razlike pa se, među ostalim Motiv meandra posljedica je duboke stvaralačke svi- očištima, može odčitavati i s polazištima iz djela Razlika jesti i subjektivne samovolje o novom statusu umjetnič-

4. Kompozicija, 1957., ulje na platnu (foto: B. Cvjetanović) Composition, 1957, oil on canvas

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

kog predmeta – shvaćanju umjetnosti kao mentalna pro- cesa i izražavanja stava više nego postizanja normirana estetskog rezultata. Umjetnik je nešto iz daleke prošlosti – meandar – pretvorio u vlastitu umjetničku viziju i po- slanje, u svoj mali mentalni zavičaj. Stigavši – zahvalju- jući sjajno osmišljenu konceptu, krajnjoj rigoroznosti i preciznosti u njegovu artikuliranju i sustavnu razrađiva- nju, samoodgovornosti, samorefleksivnosti, kontempla- tivnosti, poznavanju i razumijevanju pojedinih odabranu konceptu bliskih problema bliže ili dalje povijesti umjet- nosti, kao i umjetnosti vlastita vremena – do crno-bijele slike i jednoga oblika, asketizma koji je gotovo teatralan, ovaj osamljenik, meditativac, melankolik i skeptik više nije napuštao to iznašašće „jer je u njemu pronašao onaj 6. Kompozicija 13, 1959., ulje na platnu (foto: B. Cvjetanović) najjednostavniji način kojim će izraziti najveću vlastitu Composition 13, 1959, oil on canvas složenost” (Vera Horvat-Pintarić, 1970.). Iako je ostao vjeran slikarskom mediju i monoper- spektivističkoj iluziji, stvarao je slikarstvo prije mental- subjekt, vrijeme, ritam – ali istodobno i odsutno: sve je nih nego likovnih, prije misaonih i konceptualnih nego bezvremeno (meandar je tek djelić beskrajna protezanja vizualnih i plastičkih odlika („slikarstvo bez slikarskih u kojemu nema ljudske mjere!), apstraktno, monotono, osobina”), izbjegavajući arbitrarnost označiteljskih mo- bez-svojstveno, autodistancirano. Slika – utemeljena na dusa modernističkog slikarstva, posebice pikturalno- čistoj ideji i rigorozno očišćena od svega predmetnog, in- plastičku prezentaciju, anticipirajući fenomenologiju tencijalnog, značenjskog, pikturalnog i od svake čulnosti mentalnog. Knifer je bio uvjeren da će metafizička bit – približava se tomu da uopće bude slikom! Poput djela meandra prevagnuti nad izražajnim sredstvima. Koncept autora svih umjetničkih pojava znakovitih za razdoblje umjetnosti bez vizualne atraktivnosti! Poput predšasni- kasnog modernizma – askeze, hermetizma i reduktiv- ka, primjerice, Barnetta Newmana, Knifer je bio uvjeren nosti u svakom pogledu – i Kniferov meandar svojom da će metafizička bit prevagnuti nad izražajnim sredstvi- izrazitom neintencionalnosti i neikoničnosti odbija sva- ma i trancedirati. Da bi se to uistinu zbilo, izražajnost ku relaciju između suvremena slikarstva i njegova nepo- sredstava treba svesti na goli minimum. Slikar odbacuje srednog okružja dovodeći tako disciplinu slikarstva do referencijalne veze sa svijetom, tragove simbolizma, vi- statusa elitne autonomne umjetnosti. „To je linija koja od zualnu metaforiku i vizualnu mitologiju. Izbrisani su i slikarstva zahtijeva ekstrahiranje i tvori oblike koji nad- svi znakovi koji upućuju na autorovu situaciju i njego- mašuju i sublimiraju viđeno”, rekao je Tonko Maroević ve emotivne zaključke u svezi s njom. Sve je nazočno tumačeći djelo Marina Tartaglije. na ovom otvorenu polju nereprezentativnosti – motiv, Riječ je o slikarstvu koje nosi premise reduktivne estetike modernizma, reduciranih slikovnih elemena- ta (boja, oblici, rukopis), neintencionalnu, koje posve odustaje od svijeta vidljive stvarnosti, reprezentacije i reprodukcije predmeta, tragova simbolizma i svake vi- zualne mitologije i uopće od povezanosti sa svijetom stvari u korist autonomna svijeta slike, o nepredstav- ljačkoj koncepciji slike, bez njezinih referencijalnih i semantičkih indicija, ali i o spajanju vizualnoga i mi- saonog u jedinstvenom korpusu slike te o samopro- mišljanju umjetnosti i njezine naravi, a na štetu nara- tivnome, simboličnome, literarnome i asocijativnome, svakome predmetnom podatku. Slika može govoriti o sebi samoj, unutar slikana prostora ne postoje druge činjenice osim onih kojima autor bilježi intelektualni, 5. Kompozicija 7, 1959., ulje na platnu (foto: G. Vranić) duhovni i emotivni proces oslobođen obveze da od- Composition 7, 1959, oil on canvas slikava ili interpretira stvarnost. Svjedoci smo čišćenja

7. Meandar 2, 1960., ulje na platnu (foto: B. Cvjetanović) Meander 2, 1960, oil on canvas

predmetna svijeta iz slike; slika ovdje ne odaje ništa nosu prema bilo kojoj drugoj stvarnosti osim samih sebe. drugo doli proces vlastita nastajanja, a sredstva koja U misao o moćima slike koje se generiraju iz nje same se u tom procesu rabe isključivo su sredstva imanen- Knifer vjeruje s neopozivom i doktriniranom sigurno- tna instrumentariju slikarstva kao specifična područja duhovna očitovanja, dokazujući, kako se svojedobno izrazio Denegri, „da u slikarstvu kao mediju što ruku- je plastičnim činjenicama značenje slike proizlazi ne iz dodatnih, nego iz imanentnih, formativnih, dakle strukturalno provjerljivih elemenata slike”. Odvojiti sliku od danih društvenih i estetskih ciljeva u načelu znači redefinirati slikarovo zanimanje. To, međutim, ne znači da su Kniferova djela rađena glede sama evi- dentiranja materijalnog procesa koji vodi njihovu na- stajanju, već su zapravo u mediju slike i obliku slike konkretizirane zamisli čiste mentalne naravi. Meandri („slikarstvo bez slikarskih osobina”), dakle, negiraju sliku kao prikazivačku strukturu i prostor na- rativnosti, napuštaju svaku sadržajno-tematsku fikciju, 8. Meandar u kut, 1961., ulje na platnu (foto: Jasenko Rasol) predstavljačku funkciju slikarstva i oni ne postoje u od- Corner Meander, 1961, oil on canvas

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

šću. Meandri negiraju asocijativnost, simbolizaciju i pre- poznatljivo oznakovljenje, ali i kompozicijske, koloristič- ke, pikturalne i rukopisne učinke uobičajene u slikarstvu.

***

Kniferovo duhovno utočište je neoavangardna gru- pa Gorgona (1959. – 1966.) U ovom gotovo obiteljskom okružju Knifer je potvrđivao i neke tipične naraštajne im- pulse i senzibilitet, tu je nalazio ohrabrenja za ono što radi, a što je bilo toliko drukčije od svega što se početkom 1960- ih stvaralo u hrvatskoj umjetnosti, posebice od „glavne struje”. Gorgona je, među ostalim, zavičaj antislike: zajed- 10. TÜ-H-DA-DI (diptih), 1987., akrilik na platnu (foto: A. Vajdić) ničko gorgonašima je aikonički pristup, odsutnost prizora, TÜ-H-DA-DI (diptych), 1987, acrylic on canvas svakog traga iluzionizma koji bi mogao poteći iz uporabe slikarskih sredstava, iz sama postupka slikanja. Govorimo o karakteru i referentnoj točki kritike modernističke slike, bila o individualnim gorgonaškim pokušajima nadilaženja kritici modernističkog kulta slike, kritici slike uopće, bolje discipline slikarstva, i to ponajprije napuštanjem slike kao reći ambicije da se slika potpuno eliminira, a to je kritika plastičkog (likovnog) organizma, a potom i napuštanja sli- koja je u Srednjoj Europi zaživjela krajem 1950-ih. Riječ je ke kao sama materijalnog objekta u najudaljenijim reduk- cionističkim zahvatima gorgonaške antiestetike. A ona je podrazumijevala nov način shvaćanja strukture i značenja umjetničkog djela utemeljena na mentalnim i postestet- skim odlikama. To su zapravo djela umjetnika koja afirmi- raju načelo redukcije i načelo ponavljanja kao kvalifikative novoga, u osnovi konceptualnog (koje će zapravo u pu- nom smislu te riječi doći tek desetljeće poslije), a ne više plastičkog ili pikturalnog mišljenja. U tom je ambijentu, primjerice, Josip Vaništa, u bro- ju 6 antičasopisa Gorgona objavio fotografiju Mona Lise, ovako komentirajući tu odluku: „Izabrao sam temu koju je najbesmislenije komentirati. Pokazati reprodukciju Mona Lise isto je kao i ostaviti praznu stranicu”. Jedanaesti, po- sljednji broj Gorgone, tiskan 1966., također Vaništin, u cijelosti se sastojao od ponovljenih fotografija naslovnice. Gorgonaši drže da se od umjetnika očekuje da ljudima po- nude umjetnost koja je osjetilno i duhovno iskustvo, koja će ih nadahnjivati na promišljanje, kritičnost i raspravu. U djelo se utjelovljuje ideal zenovske praznine, redukcija i suzdržavanje, u Kniferovu slučaju i nerazvitak. Riječ je bila o tendenciji redukcije slike na minimalan oblikovni i koloristički jezik, što je u sebi nosilo svijest o otklonu od konvencije slike kao objekta. Pristup je, dakle, analitički i sintaktički umjesto metaforičkog i simboličkog, bez piktu- ralnih efekata. Poput analitičara slikar/gorgonaš propituje mogućnosti čista slikanja, odnosno suštinskog procesa na- stanka slike i u konačnici hrli prema nikad do kraja zao- kruženim zaključcima o samoj suštini i bitku umjetnosti. Umjesto slikarskih artefakata i artefakata uopće, Gor- 9. Meandar, 1978., akrilik na platnu (foto: B. Cvjetanović) goni je bila svojstvena operativnost unutar tekstualna i Meander, 1978, acrylic on canvas verbalna izričaja. Vaništa je 1964. postigao da slika ne

postoji izvan verbalna diskursa – zamijenio je „faktič- sljednjeg meandra što ga je slikar stvorio 2004. pred samu ku izvedbu verbalnim ekvivalentom” te stvorio i izložio smrt, gdje, međutim, ne razlučujemo kronološko-razvojnu „zadnju sliku”, koja je opstojala na mogućnosti verbalna sljednost jer za nju – kao i za pojam evolucije – u ovoj pri- očitovanja njezine već potpuno konceptualne karakteri- či nema mjesta. Jedan meandar prema drugome odnosi se zacije, gdje je vizualni izgled slike mogao biti definiran tek kao detalj. „Shvatio sam da ne želim stvarati jednu sli- tekstualnim uputama o propozicijama njezina nastajanja ku, djelo koje bi bilo samostalno i cjelovito samo po sebi. („Vodoravni format platna – širina 180 cm, visina 140 Znao sam da moji crteži i slike čine samo jedan dio serije cm – Cijela površina bijela – Sredinom platna vodoravno povezanih sličnih činova”, izjavljivao je autor. teče srebrna linija širine 180 cm, visine 3 cm”), nakon čega slika – kao materijalni artefakt – više nije imala ra- *** zloga postojati, čime je i dalja slikarska praksa postala bespredmetnom. Potom je Vaništa manzonijevski sliku Kniferova umjetnost temelji se na specifičnoj tau- ikonoklasički sveo na samo jednu vodoravnu liniju. tologiji i ponavljanju meandra kroz cjelokupan opus. Beskompromisnu odluku o trajnu prihvaćanju jednog *** programa i iskorištavanju jedne paradigme – doživotnu slikanju meandra – dosljedno je oživotvorio, pri čemu U Kniferovu opusu proces ponavljanja ima odlučujuću je meandru do kraja karijere poricao vrijednost znaka ulogu, a pojedino djelo dobiva pun smisao tek kao dio cje- i, kako navodi R. I. Janković, „porekao mu filozofsku, line i zapravo je tek fragment i težnja prema nečemu što pikturalnu i dekorativnu narav”, svodeći ga tek na vizu- objektivno ne postoji. Ponavljanje kao praksa pojavljuje se i prije razdoblja meandra, poglavito u njegovu prvom važ- nijem radu, nizu od devedeset autoportreta olovkom na papiru ostvarenih između 1949. i 1952. Variranje osnov- nog modula strukture elemenata nazočnih u slikanu polju umjetniku pruža načelno neograničene mogućnosti obli- kovne kombinatorike, jer promjena svakog od parametara strukture inicira beskonačan broj pojedinačnih rješenja, a koliko će rješenja u konačnici biti, ovisilo je o autorovoj imaginaciji. Konzekventnost u očuvanju jednoga precizno i konačno determinirana programa, jednoga pokazalo se podatna i stimulativna programsko-plastičkog izvora, do- sljednost u očuvanju stroge pravilnosti stvaralačkog mo- dela, dakle, konceptualnog je karaktera, ponavljanje je ov- dje stvaralačka metoda, a svaki pojedinačan rezultat samo je jedna od podjednako vrijednih konkretizacija koncep- tualnog programa (jedne paradigme). Stvorene inačice su „operativni dijagrami jedne in- terne prakse koja ne vodi nikakvom idealnom ili opti- malnom vizualiziranju samog pojma ‘meandra’, već idu ka iskazivanju autorove svesti o tome da svaka od ovih solucija načelno ima jednako i ravnopravno mesto u procesu njihovog do sada još uvek nezavršenog nasta- janja” (Denegri). Jedan naslikani meandar, dakle, sa svojim izuzetno uskim ikonografskim repertoarom i naglašenom plošno- šću koja ne dopušta nikakve dubinske pomake, gdje se na drastičan način ističe fizički karakter slike s koje su iščezle natruhe individualna, osobna traga i referencijalnih im- pulsa, samo je dio sveobuhvatnijega meandričnog svijeta 11 JK F HC 91 1 (diptih), 1991., akrilik na platnu (fotografija slojevitih značenja, koji valja razmotriti – najočitije je to ljubaznošću MAMCO, Genève) bilo na retrospektivi – u rasponu od prvih iz 1960. do po- JK F HC 91 1 (diptych), 1991, acrylic on canvas

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

alnu činjenicu, otvarajući najjednostavnijim mogućim, Knifer je od 1977. s jednakim uspjehom radio i crteže ali krajnjim i suprotstavljenim vizualnim sredstvima olovkom na papiru – zasićene šrafature grafita – koji kru- složena pitanja o ljudskoj egzistenciji i nadasve o samoj cijalno upotpunjuju njegovu umjetnost, ali još više govore umjetnosti. „Ritam i trajanje bili su mi jako važni, a ako o njemu kao ljudskoj jedinki. „U duhu egzistencijalističke je ponekad neka moja slika sugerirala znak i ‘značenje’, svijesti, međutim, ja nije jednom i zauvijek dano i zadano, bilo je to slučajno, izvan moje moći. Ja to nisam kon- već se neprestano mijenja”, zaključuje Zdenko Rus. Neki trolirao. Znak se eventualno mogao pojaviti, ali samo su crteži predložak za slike, finalna djela, a drugi potpuno u nizu. Ako je ikako bilo moguće, htio sam postići tok neovisni predlošci koji se mogu, ali i nipošto ne moraju vremena, jedan monotoni tok”, izjavljuje umjetnik.3 pretvoriti u slike jer imaju sve svoje iznimne autonomne, „Slikarstvo Julija Knifera potkopava taj tipično moder- „samostojeće” kvalitete. Tu prepoznajem istraživačku nistički poredak serijalnosti jer se nije, poput navede- strast za otkrivanjem složenih mogućnosti kojima se vrije- nih primjera, iz ideje preobrazilo u reprezentacijske me i svjetlo mogu trajno upisati u umjetničko djelo. Knifer forme, nego je unutar jednog u osnovi vrlo formalnog, je u beskrajno dugim crtačkim seansama prekrivao povr- postkonstruktivističkog koncepta poništilo svaku obli- šine papira grafitnim potezima kako bi istaknuo činjenicu kotvornu gestu i od meandra učinilo ne-oblik, tj. oblik utrošena vremena, a postizanjem što veće gustoće crnila bez relevantnih vizualnih vrijednosti”, tvrdi Krešimir naglašavao je odsutnost svjetla. Potezi grafita istiskivali su Purgar.4 Odričući meandru ideju znaka, Knifer je ipak bjelinu papira, bjelinu koja nije ništa drugo nego nazoč- u slikarskoj interpretaciji meandar s razine ornamenta nost svjetla. i motiva uzdigao na razinu simbola ili čak ikone, u ko- Iza ovih napora stajala je čista egzistencijalistička jemu je redovito bilo spiritualna sadržaja, sublimnosti, potreba da se utjelovi što postojaniji znak vlastita po- pa čak i određene suprematističke mistike, ali i koncept stojanja u njegovim različitim trenucima. Iako ih ne utemeljen na uvjerenju da ništa drugo osim meandra možemo odčitavati kao nešto materijalno egzistentno, nije vrijedno slikanja, a tom odlukom i odabirom autor to su zabilješke o vlastitu bivanju, o nazočnosti bića koje na sebe ne preuzima nikakvu odgovornost. o svom postojanju – utiskivanjem grafita kroz objek- Meandar se ne iscrpljuje u komunikativnu činu oda- tivno utrošeno vrijeme – nastoji ostavljati trag. Plohe šiljanja autorske poruke u polju odčitavanja simboličkog je Knifer mukotrpno prekrivao bezbrojnim slojevima značenja, već je to prije svega performativni trag kao grafita, mjesecima, ponekad, s prekidima, i godinama, oznaka vlastite prisutnosti u svijetu u kojemu je autor sve do potpune zasićenosti, kao da želi potpuno istisnuti kao pojedinac bačen. svjetlost s plohe i dosegnuti maksimalnu mrklinu i mu- Drugo, meandar je umjetnikov pokušaj „izrecivosti klost. Prekrivajući papir bezbrojnim slojevima grafita neizrecivog”. „Kniferova ‘zenovska disciplina’ u ponav- do potpune zasićenosti uništava svjetlost, ali iz posti- ljanju linearnih ritmova meandra nije, dakle, samo ‘be- gnute maksimalne crnine crnoga izvlači njegov vlastiti skompromisna’ intelektualna odluka, već i uvjerenje da srebrnasti sjaj, koji zrači prema unutra. Maksimalnim postoji ‘još nešto’ s one strane razumijevanja, neka vrsta crnilom – koje se papirom znalo razliti u likvidu nalik regeneracije ili buđenja svijesti. Inače, čitav bi rad ‘mo- prolivenoj živi – majstor je jednako sugestivno očitovao notonog’ ponavljanja meandra izgubio svoj smisao cje- vlastiti osjećaj pribivanja u svijetu; iščitali smo to tako loživotnog projekta”, zaključuje Sonja Briski Uzelac.5 To zavedeni činjenicom da je umjetnost aktivnost koja uk- istodobno znači da je Knifer neprestano radio na sebi, na ljučuje svekoliko umjetnikovo biće. mnogim aspektima i dimenzijama vlastitosti, pokušavao Godine 1971. Knifer, najvećma po Europi, počinje prodrijeti u egzistencijalne i mitske dubine, stvarajući slikati zidne meandre golemih formata: izvedeni su u tako kreativne i druge potencijale, a sve to da bi meandri Zagrebu na otvorenome (pročelje škole u Gornjem moglo biti zrcalom „izrecivosti neizrecivog”, zrcalom au- Vrapču, 1971., zid u Branimirovoj ulici, 1987.) i u okvi- torova unutarnjeg osvjetljenja i prosvjetljenja, što – kao ru izložaba (predvorje Kina Studentski centar, 1979., nesumnjiva vrijednost, kapacitet neistražena i nepoznata Galerija proširenih medija, 1988.), u dvorani Sveuči- resursa – čuči u svakoj Kniferovoj slici uvijek ostavljajući lišne knjižnice u Dijonu (3 m x 23 m), 1990., izložbe- prostor za zasebna tumačenja onoga što je onkraj i iza nim prostorima u Ženevi (Muzej moderne i suvremene prizora – na višoj dimenzionalnoj razini – a što eman- umjetnosti, MAMCO, 1998.), Parizu (Galerie Odeon, cipiranu i otvorenu motritelju može priuštiti mogućnost 2000., Centar suvremene umjetnosti Le Plateau, 2002.) poniranja u sublimn povišen intenzitet, u dimenziju no- te na postaji metroa u Toulouseu, 2007. Prema motivu voga i neočekivanoga intenzivnog iskustva, koja intuiciju Kniferova meandra arhitekt Igor Franić gradi i zagre- može usmjeriti do točke neposredne svijesti.6 bački Muzej suvremene umjetnosti.

*** (geometrijsku apstrakciju, konstruktivizam, neokonstruk- tivizam, slikarstvo tvrdih rubova, slikarstvo bojena polja, Meandar možemo odčitavati kao metaforu ljudske minimalizam, konceptualizam, primarno slikarstvo...), sudbine, egzistencijalne mitske dubine. Kroz njegove što mu je još od ranih 1960-ih omogućavalo sudjelova- repetirajuće, ograničene, ali uočljive promjene čitamo nje na važnim svjetskim smotrama. Zbog postojanja „vi- ljudsku težnju za samorealizacijom, a spore promjene šeznačnih pluralizama i relativnosti subjektivizma”, svako u razradi motiva izražavaju nešto od ezgistencijalnog tumačenje Kniferove ostavštine tek je jedno od mogućih apsurda i sugeriraju ljudsku neispunjenost. Kao takav, i, čini se, jednako valjanih i jednako neuvjerljivih. I po meandar dovodi u pitanje smisao ljudske opsjednutosti vrijednostima ostvarenih rezultata i rasponom utjelov- napretkom, znakovite za vrijeme – pa i u lokalnoj sredini ljene likovne problematike koju je obuhvatio svojim ra- – u kojemu umjetnik, kao individualnu suprotivu suge- zvojem, Kniferov opus bio je jedna od najjedinstvenijih riranu napretku, vlastiti oblikovni senzibilitet podvrgava pojava u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. determiniranosti programa utjelovljena u jednoj jedinoj Uvijek je slijedio vlastitu misao, ne vezujući se ni za koju elementarnoj shemi. općeprogramsku platformu. Po koncepcijskim premi- sama i oblikovnim postupcima ova ostavština ne pripa- *** da matici nijednog od rečenih pokreta, nijedan mu nije bio uzorom, premda im je u nekim formalnim odlikama U znaku tradicionalne potrebe kritičkih interpreta da povijesni i problemski rođak. Ne može se reći da je ovaj određeno umjetničko djelo smjeste u prostorno-vremen- autor formiran, pravodoban i problemski profiliran pred- ske koordinate, Kniferov jezik neprestance provocira svr- stavnik nijedne od orijentacija u koje su ga trpali – Kni- stavanje u različite pravce svjetske poslijeratne umjetnosti ferov jezik uvijek je svoj, izdvojen, intrigantan i izravan

11. Bez naziva (Meandar), (13.IV) 16. IV-9.V 12.VI), 1993., grafit na papiru, (fotografija ljubaznošću MAMCO, Genève) No name (Meander), (13.IV) 16. IV-9.V 12.VI), 1993, graphite on paper

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

12. Banalni dnevnici, 1975 - 2003., bilježnica, kemijske olovke (foto: B. Cvjetanović) Banal diaries, 1975 - 2003, notebook, biro

u svojoj umjetničkoj ekspresiji. Ovo se slikarstvo – kao susrećući se s poukama konceptualističkog određenja um- inzularna pojava – do kraja ne može svrstati ni u jedan jetnosti kao njezine vlastite samodefinicije, koje su poslije umjetnički stil ili trend, niti uvjerljivo interpretirati iz bilo izašle ispod kabanice Duchampa i Ada Reindhardta. koje umjetničke paradigme koja mu je kronološki, kon- cepcijski ili ideološki prethodila, niti se može uguravati *** bilo kakvu razinu indoksacije i kategorizacije. Prema svim „ladicama” postojano je zadržavalo temeljnu autonomiju Svaki put kad bismo se našli na nekome od predstav- i distanciju. Ni u jednoj se „ladici” nije osjećalo komot- ljanja Kniferova recentnog djela shvatili bismo da sve na no niti ispunjeno – ono je uvijek samo, jedinstveno, in- svijetu ima svoj kraj i da ćemo biti svjedoci osjećaja be- trigantno u svojoj ekspresiji. Iako se pokazuje na svjet- zizlaznosti, zamora i zasićenja, da Kniferova mašta jed- skim izložbama koje tematiziraju spomenute umjetnosti, nom mora „presušiti” te da do novih inačica više neće meandar je daleko od toga da njegova jedinstvena narav doći – da će uslijediti mukli hropac. Ali Knifer je uvijek iscrpljuje u samo jednoj od rečenih paradigmi, premda je uspijevao demonstrirati svoju inherentnu mutacijsku bit, s nekim pojavama bio blizak po liniji senzibiliteta. uspijevao sačuvati jaku duhovnu energiju, svježu inven- Ono što je zajedničko Maljevičevu i Kniferovu pro- tivnost, spremnost na avanture i rizike. Osjećanje svijeta, mišljanju umjetnosti jest jedna od temeljnih propozicija osjetljivost, krug problema i korelativi s kojim se sučelja- suprematističke umjetničke ideologije – afirmacija integri- vala umjetnikova duhovna imaginacija iznjedrili bi uvi- teta umjetničkog stvaranja i autonomije umjetnosti, koja jek drukčiju progresiju meandra, uvijek ovijeni spiritu- u njihovim očima posjeduje vlastiti sadržaj i vlastitu ide- alnošću i sublimnošću, što je moglo registrirati upućeno ologiju, i to u terminima imanentno umjetničkih proble- i nadasve dobronamjerno oko. Ponavljanje istog motiva matika, a tu je spoznaju Knifer poslije mogao osnaživati proizvodilo je neprestanu inovativnost.

Na novijim su radovima – s još više rafinmana – sučelice, ali zapravo nasuprot, osjećaja što su se u umjet- uklonjeni hijerarhijski odnosi na slici: tu je, posebice niku razvijali tijekom minule epohe, utjelovljeni pouzda- na bijelim meandrima, sada manje nego ikad prije ra- nije, zornije i ekspresivnije od dokumenata autora njegova zvidno što je tu prednji plan – sadržaj slike, a što poza- vremena koji su se tom tjeskobom narativno i deklarativ- dina. Drugo, noviji su radovi „posniji”, minimalističniji nije bavili. Riječju, ambiciozniji i benevolentniji motritelj nego ikad prije, što smo pripisivali autorovoj sve ve- u meandrima može dokučivati i dokaze duboko mistič- ćoj usredotočenosti na samu bit meandra, koja rezul- nih iskustava. Prisuće „unutarnjih” vrijednosti meandra tira sve većom ekonomičnošću i sažetošću u izričaju. možda se pojavljuje i nestaje poput blijedog svjetla. To se Jednako uzbudljiv meandar, primjerice, kao što je bio prisuće može pokazati samo onima koji u njega vjeruju, slučaj na izložbi u lipnju 1977. u venecijanskim Ma- hrle mu srca otvorena za njegov prihvat i s nadom da će gazzinima del sale, čine tek dvije uspravne crne crte na ga dokučiti. Recepcija lišena duhovnog i emocionalnog bijeloj podlozi. Nadalje, kod Knifera su se i crno i bije- angažmana ovdje će redovito zakazati. U svomu slavnom lo širili izvan granica slike, otjecali u neki imaginaran eseju o Kniferu, prvome opsežnu eseju o njegovu stvara- širok, možda i bezgraničan prostor. Na kraju meandar laštvu uopće, tiskanu 1961. u Razlogu, Igor Zidić iščitava kao da ostaje na površini slike; Knifer se usredotočuje meandar kao „svjedodžbu za uspravljanje” ili „ pokušaj na prostor same slike i kao da ga više ne zanima nika- čovjeka da iz ništavila uspostavi vlastiti omjer”. kav sadržaj ni događaj izvan nje. Na površini slike on gradi jednako uzbudljivu formu meandra, koja završa- *** va i samodostojno ostaje na slici i u slici; meandar je fokusiran i „usidren” u format slike i čini da više nika- Knifer je bez sumnje pomaknuo granice nekih lo- mo ne želi odlutati. kalnih ukorijenjenih estetskih i idejnih pogleda i to sve No bilo je i kritičara koji su u Kniferovu kasnijem do stupnja u kojemu je reakcija otpora lokalne sredine opusu prepoznali i melankoliju koja prati slikarstvo kada bila neminovna. Otuda i proizlazi pravi razlog nepovje- ono naizgled ništa novo ne donosi, pa i izvjestan forma- renja: ništa ne rušeći, nego samo gradeći vlastito djelo, lizam. Pišući prikaz o Kniferovu venecijanskom istupu iz Knifer je doveo u nedoumicu brojna slikarska shvaća- 1997., u Magazzinima del sale, Vinko Srhoj opaža: „Tema nja što ih je lokalna sredina u svojoj duhovnoj izolaciji ovogodišnjega likovnog Bijenala je Platforma ljudskosti. tako ljubomorno čuvala. Danas se uporno ističe da ga Izbor Julija Knifera mi se s jedne strane čini dobrim po- se u Hrvatskoj nije voljelo i da ga se zapravo otjeralo tezom, ali kada ga se pokušava staviti u kontekst glavne u svijet, što je tek djelomice točno: aborativna sredina teme, stvar mi izgleda promašenom. Naime, Knifer je nije ga voljela ni manje ni više nego ostale naše sjaj- svoju poetiku redukcionizma i strogosti geometrije ko- ne umjetnike, posebice one neprilagodljive i neovisna jom desetljećima suvereno vlada, začudno vitalni motiv duha poput Knifera, čiji su napori bili izvan mjerila meandra gotovo ispraznio od ljudskog sadržaja. Njegov koja su odgovarala postojećem ukusu; tradicionalistička meandar meandrira izvan prostora ljudske sudbine i on likovna kritika – uslijed zatucanosti i nerazumijevanja u sebe ne uključuje razloge čovjekove egzistencije. On – doživljavala ih je i tumačila kao hir, eksces i uvoz tuđ je samodovoljan zatvoren oblik u koji se ne mogu na- lokalnoj umjetničkoj i kulturnoj atmosferi. krcati sadržaji nikakve platforme ljudskosti, osim što ga Njegova umjetnička praksa problematizira i status je, mora se priznati, izvela ljudska ruka. Ali ta ruka nije autonomije umjetnosti u društvu koje je – do 1991., na njega htjela prenijeti ništa od svoje drhtavosti, svo- ali, nažalost, i poslije – negiralo autonomiju umjetno- jih tlapnji, nesigurnosti ili potrebe da bude zamijećena. sti. Totalitarna svijest ne može se pomiriti s činjenicom I zato je Knifer dobar izbor u neadekvatnom okruženju da se umjetnost ne rabi kao jedno od svojih ideoloških ovogodišnje teme”. oruđa, ona umjetnost po potrebi nastoji „pripitomljava- Novi su se meandri doduše rađali polako, s vrlo spo- ti” i „disciplinirati”, zapravo instrumentalizirati u naka- rim preobrazbama i skromnim, ali bjelodanim promjena- ni da se svekoliki život preoblikuje u skladu s odlukom ma, kao „semafori duha”, seizmografi autorove unutarnje politike, a meandar – kao samooznačavajuća površina drame i eskapizma, možda i opresije i nerazumijevanja ne trpi nesamozakonitost, određenost po nečemu tu- lokalne sredine, a poglavito ih prepoznaje motritelj koji đem, nevlastitom i u svojoj ogoljenoj geometriziranoj ovoj umjetnosti prilazi usredotočeno, s empatijom i en- formi – nije u službi ničega drugog doli sama sebe, on tuzijazmom. Stoga meandre odčitavamo i kao dokumen- ne označava ništa izvan svoje prisutnosti, izvan vlastite taciju beznadnosti, tjeskobe, zdvojnosti, trpljenja, osobne realnosti! Gdje god vladala Ideja – u Platonovoj Repu- duhovne oboljelosti, bačenosti u svijet koji mu uvijek stoji blici, Staljinovu SSSR-u, Titovu SFRJ-u – imaginacija

Ivica Župan: Dosljedan u dosljednosti Ars Adriatica 5/2015. (225-238)

se stavlja izvan zakona, a slobodni umjetnik smatran države stala iza promocije Knifera, on bi joj bio vrhunska je za suvišna, zapravo za nepriliku jer kako instrumen- legitimacija. Ovo slikarstvo dokazom je da autentični po- talizirati umjetnost koja se uopće ne odnosi na nešto jedinci i njihovi pothvati, stavovi utemeljeni na vlastitim drugo osim sebe same? Riječ je, dakle, o očitovanju in- uvjerenjima, branjeni čvrstim etičkim nazorima i ma- dividualna stvaralačkog mentaliteta koji samim svojim terijalizirani u jedinstvenoj konceptualnoj matrici, koja postojanjem i djelovanjem rastvara naslage dotad do- je vanjsko obilježje čvrsta, homogena i usko filozofskog minantnih shvaćanja pojma umjetnosti i njezina soci- sustava, ostaju nenarušeni u svojim osnovama, sačuvani jalnog ponašanja. Zahvaljujući tomu postigao je pozi- u svojoj dosljednosti, „dosljednosti u dosljednosti”, kako ciju izdvojene i prepoznatljive, ali istodobno i izolirane je svojedobno, pišući o djelima pripadnika arte povere, i marginalne pojave u lokalnoj sredini, ostavljene izvan pisao Germano Celant. ključnih problemskih zadataka i iskustava suvremena Svojim opusom, ali i životom, imaginacijom, energi- slikarstva. Najblaže rečeno, kad se s njim u tom smislu jom, slikarskom kulturom, umjetničkom praksom Knifer ništa nije moglo postići, pušten je na miru. „Vlast uvi- je markirao jednu od najzanimljivijih pozicija na po- jek želi stvoriti rezervate, nastoji da umjetnici djeluju u dručju kreativna ponašanja u hrvatskoj umjetnosti iza svojim mikrosredinama i zadovoljavaju se svojim do- 1945. Kniferovi meandri nisu se zadovoljavali time da metima”, tvrdi Maroević. govore drukčije – oni su govorili – otkrićem inovatora Knifer je za hrvatsku likovnu scenu značajan prije – nešto potpuno novo! U svim svojim varijacijama i laga- svega kao dokaz da je ova sredina bila u stanju iznjedri- nim permutacijama ritma i širine svojih vijuga Kniferov ti umjetnost koja ima kvalitetu i značenje i u svjetskim meandar postavlja, dakle, nove produktivne odnose vi- dometima. Da je u 1960-ima kulturna politika ondašnje zualnog i pojmovnog, formalnog i konceptualnog.

Bilješke

1 Na pitanje Marine Viculin ne bi li bilo lakše glatke jednolične 10/1991., a hrvatska inačica tiskana je u Životu umjetnosti broj plohe boje raditi nekom drugom tehnikom, Knifer odgovara: 50/1991. „Neću ja to. Mora imati ljudsku dimenziju... po mjeri čovjeka. 4 KREŠIMIR PURGAR: Preživjeti sliku. Ogledi iz vizualnih Nemam niti jednu sliku bez greške”. Marina Viculin: Julije studija, Meandar Media Zagreb, Meandar, Zagreb, 2010. Knifer. FRA YU KULT. Kolekcija Franjevačkog samostana 5 SONJA BRISKI UZELAC: Upis etičkog koncepta u plohu. Zarez, Široki brijeg, Široki Brijeg, 1990. broj 395, 6. XI. 2014. 2 „Zato je za radikalnu avangardu utopija bila redukcionistička: 6 „Maksimalna redukcija vidnog utiska, bez dubine dakle, ponajprije se htjelo doći do čiste, elementarne forme koja dokida upućuje pažljivom promatraču poruke koje nisu vizualne naravi, sve povijesno i lokalno, a zatim bi se toj formi dalo univerzalno i koje se apercipiraju izvan ograničenog polja vidljivog spektra. značenje. To je bio postupak klasične moderne: najprije ‘Melodije koje se čuju su slatke, ali još su slađe koje se ne čuju’ redukcija na osnovno, a zatim globalno širenje”. Boris Groys: (Platon). A meandar se može smatrati znakom tog čuda. U tom Učiniti stvari vidljivima. Strategije suvremene umjetnosti. MSU. obliku stvorene su sve pretpostavke proširenja našega osjetilnog Biblioteka Refleksije, Zagreb, 2006. iskustva izvan empiričkog područja, izvan nužnosti i stvari 3 KREŠIMIR PURGAR: Razgovor s Julijem Kniferom. Razgovor tome sličnih”. ŽELIMIR KOŠČEVIĆ: Julije Knifer. Meandar iz je najprije objavljen u engleskom prijevodu u Flash Artu br. Tübingena 1973-1988. Galerije Grada Zagreba, Zagreb 1989.

Most read articles by the same author(s)