Preskoči na sadržaj
Искусство Адриатики: журнал истории искусства Traži

Stambene palače kasnog 18. stoljeća u Rijeci

prostorna i tipološka obilježja

DOI 10.15291/aa.3572

Preuzmi PDF

Svezak 11 (2021)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

U ovom radu obrađuje se korpus reprezentativne stambene arhitekture Rijeke s kraja 18. i samog početka 19. stoljeća koji je velikim dijelom danas gotovo iščeznuo. Uz nekoliko poznatih građevina, ovom se prigodom neke prvi put identificiraju, utvrđuju se njihovi vlasnici te vrijeme izgradnje. Nastanak palača povezuje se s proširenjem grada i rušenjem gradskih zidina unutar kojih izostaje reprezentativna izgradnja, a tek s formiranjem blokova Novog grada omogućeno je podizanje većih i kvalitetnijih kuća za stanovanje. Središnja zona postaje Korzo, duž i oko kojega palače podižu imućni trgovci, brodovlasnici i činovnici. Prostorna organizacija palača razmatra se većinom na temelju arhivske dokumentacije iz vremena kada je još bila sačuvana, ili se barem mogla iščitati, a uočava se nekoliko karakterističnih prostornih obrazaca čiji se koncepti povezuju s položajem i nastankom u gradskom bloku te tipskim modelima iz regije. Pročelja kao relevantni parametar u definiranju građevina kao palača pokazuju znatnu uniformnost, ali i razlike, osobito oblikovanjem zabatnih zaključaka koja im daju vizualni identitet i reprezentativnost, a slijedom kojih se mogu odrediti njihova tipološka obilježja.

arhitektura, 18. stoljeće, Rijeka, barokna arhitektura, stambena arhitektura, palače, kuće, prostorna organizacija, pročelja, tipologija
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Uvod
  3. BILJEŠKE

Uvod

Već je ranije uočeno da stambena i javna profana arhitektura 18. stoljeća u Rije- ci ostvaruje visoke domete. I dok je javna izgradnja češće bila predmetom interesa istraživača,1 stambeni fond iz tog vremena koji čini, ili je barem činio sve do druge polovine 20. stoljeća – glavninu urbanog tkiva središta grada, do danas je ostao ve- ćim dijelom nepoznat.2 Razlog tomu jest podložnost promjenama, ali i radikalna ru- šenja u 20. stoljeću te izgradnja novih zgrada na mjestu starih. U takvim je okolno- stima teško dobiti cjelovitu sliku arhitekture jednog razdoblja, pa se zaključci mogu donijeti jedino iščitavanjem arhivskih izvora. Na početku valja razjasniti terminologiju i tip arhitekture koji ovdje promatramo. Stambena izgradnja u svim je epohama imala svoj prosječni standard pa kuće višeg standarda ponekad nazivamo palačama. U sociološkom pogledu, palača je, prema tradicionalnom shvaćanju, dom plemića, feudalca ili monarha, no takva se definicija u novom vijeku mijenja jer pučani stječu bogatstva, katkad i kupuju plemićke titule, ili im se one dodjeljuju zbog zasluga, pa su u mogućnosti graditi velike i raskošne gradske kuće. Tako palače podižu trgovci, činovnici, industrijalci ili pak brodovla- snici. U arhitektonskom pak smislu, termin palača predodređen je njezinom veli- činom u odnosu na standardnu izgradnju, a karakteriziraju je i veća prostornost, pravilna organizacija, složena raščlamba i raskošan interijer. Važan je čimbenik i pročelje koje svojom obradom, proporcijama i detaljima odražava razinu stanovanja u unutrašnjosti, a reprezentativnošću sudjeluje u kreiranju urbanističke slike grada, ulice ili gradskog bloka. Kvaliteta i bogatstvo pročelja ponajviše reflektiraju htijenja i mogućnosti naručitelja da primjereno ukrasi svoj dom i time iskaže svoj status. Ako navedenu definiciju primijenimo na stambenu arhitekturu 18. stoljeća u Rijeci, uz već nekoliko odnedavno poznatih građevina, obrađenih recentno u literaturi,3 u mogućnosti smo definirati korpus baroknih palača. Dakako, uza sva ograničenja s obzirom na sačuvanost fonda, ali i arhivskih izvora o njima, koji bi mogli u budućnosti ukazati na još relevantnih primjera. I dok iz prve polovine sto- ljeća potječu tek dvije, dosad poznate palače (Benzoni, Gerliczy), iz druge polovine identificirano je čak trinaest građevina. Za većinu je utvrđeno vrijeme gradnje i na- ručitelji, a ponekad najraniji poznati vlasnici, prema kojima se prvi put u stručnoj literaturi uspostavljaju i njihovi nazivi. Analiziraju se prostorne, tipske i tipološke značajke njihove arhitekture. Valja napomenuti da ni na jednoj građevini nisu nikad provedena konzervatorska istraživanja pa se prostor i oblikovanje iščitavaju vizual- nim opažanjem danas sačuvanih struktura u unutrašnjosti i vanjštini te uvidom u arhivsku i povijesnu fotografsku dokumentaciju koja prikazuje većinom stanje u 19. stoljeću, kada su još bile dobrim dijelom sačuvane. Od trinaest građevina, detaljno razmatranih ovom prigodom, pet ih je u cijelosti porušeno (Bolf, Deluppis, Huber, Troyer i guvernerova), među kojima i jedna samo s očuvanom fasadom (Troyer), pet ih je radikalno nadograđeno u 19. stoljeću za još nekoliko etaža (Tomašić, Batthyany, Šporer, Bašić, Adamić), pri čemu su neke posve izgubile izvornost, a tek su tri saču- vale svoj izgled, ne bez neprimjerenih adaptacija (Wohinz, Vuković, Belinić).

Izgradnja Novog grada kao preduvjet za pojavu novih modela stambene izgradnje Sve do 18. stoljeća Rijeka je bila vrlo mali grad, izrazito uskih ulica i minijaturnih trgova, na kojima je izostala reprezentativna izgradnja. Plemićke kuće nisu se osobito razlikovale od građanskih ni unutarnjom organizacijom ni vanjskim izgledom, a tek pojedini kameni detalji, portal, balkon ili grb, upućivali su na status vlasnika. U 17. stoljeću, usprkos ojačanoj financijskoj moći građanstva i plemstva, viši su stambeni standardi teško mogli biti dosegnuti u skučenim gradskim prostorima pa su ostvare- ni tek bogatije oblikovanim arkadnim dvorištima ili pročeljnim portalima,4 kao što

prostorna i tipološka obilježja

o tome svjedoče ostatci struktura palače Wasserman-Garbas (Užarska 26, 1690.),5 ili pak njoj susjedne palače Zanchi (Užarska 22). Promjene u 18. stoljeću predvode imućni naručitelji, većinom plemići na javnim dužnostima, pa tako biskup Benzoni podiže palaču na Trgu Grivica otprilike 30-ih godina 18. stoljeća,6 kojom se uvodi, ili barem afirmira, prostorna shema tipične sjevernotalijanske kuće. Osovinski položen središnji hodnik u prizemlju, stubište s konvergentnim krakovima za gornje katove gdje se s podesta ulazi u prostorije, centrirani položaj salona, kao i nizanje prosto- rija u enfiladi, obilježja su reprezentativne arhitekture, unatoč tomu što je ona ovdje ostvarena u malom mjerilu. Početkom 50-ih godina 18. stoljeća Giovanni Felice Ger- liczy, upravitelj grada, ponavlja sličan koncept u svojoj palači u današnjoj Ciottinoj 14,7 dodajući prostoru kata i uzak dvorišni hodnik, vjerojatno radi bolje organizacije prostora dvojake funkcije, za stanovanje, a ujedno i upraviteljeva službenog ureda. 1. Novi element ovdje pojava je parternog vrta na povišenoj terasi uz njezino začelje, što Veduta Korza, desno s palačama je bilo moguće ostvariti tek u urbanističkim okolnostima izvan zidina grada. Vuković, Bolf i Šporer, autori: Razvoj novih prostornih rješenja omogućen je carskom odlukom o proširenju Jakob Alt i Christian von Mayr, grada izvan zidina, odnosno početkom gradnje Novoga grada. Planski je projekt za- oko 1832. (Österreichische Nationalbibliothek, Beč) crtan već 50-ih godina 18. stoljeća, vjerojatno u okviru građevnog ureda Tršćanskog namjesništva, u čijoj je nadležnosti bila i Rijeka. Rijeka je imala sužene mogućnosti View of the Korzo street with the Vuković, Bolf, and Šporer Palaces to širenja jer joj sjevernu stranu omeđuje visoki brijeg Kalvarija, istočnu Rječina, a juž- the right, ca. 1832 ni more, pa je stoga prirodni tijek sporadične izgradnje logično krenuo prema zapa-

prostorna i tipološka obilježja

2. Katastarska karta s detaljem poteza kuća sjevernog dijela Korza od palače Troyer do palače Vuković, 1861. (Državni arhiv u Rijeci) Cadastral map, row of palaces forming the northern front of the Korzo, from the Troyer Palace eastward to the Vuković Palace on the right end side, 1861

du. U tom smjeru vodila je i glavna prometnica za Trst. Na nju se nadovezao novi prometni pravac koji je formiran uz južni obod gradskih zidina, a koji će postati i središnja gradska ulica, Korzo. Planovima je predviđeno da se širenje provede nasi- pavanjem morske obale s južne strane Korza izgradnjom niza pravokutnih blokova, upravo identično kao što je bila planirana i nova gradska četvrt Trsta, Borgo Teresia- no.8 Ključan element planiranja bilo je preseljenje javnih sadržaja u Novi grad, koje se intenzivira posljednja dva desetljeća 18. stoljeća, izgradnjom guvernerove palače, carinarnice, pošte, pravoslavne crkve i Gerliczyjeva kazališta.9 Prostor oko Korza po- staje mjesto reprezentativne javne i privatne izgradnje (sl. 1), a predvode je imućni trgovci, brodovlasnici i činovnici. Među prvima se podiže Guvernerova palača (1778.-1780.), na krajnjem zapad- nom dijelu Korza, premda su neke kuće istočno i sjeverno od nje podignute već prije. Njezina funkcija bila je upravna, jer je služila za rad guvernera i činovnika, ali i rezidencijalna, za stanovanje guvernera i njegove obitelji, pa je valja razmotriti i u okviru stambene arhitekture. Podignuta prema projektu inženjera Antona Gnamba, ova je jednokatnica zapremala čitav gradski blok, a upravo je njegov format odredio planimetriju inzularne izgradnje Novog grada, a i regulacijsku liniju južnog dijela Korza. Izvorni prostorni raspored palače prikazan je na Gnambovu nacrtu iz 1789. godine,10 s tim da treba dodati kako je znatno dograđena u 19. stoljeću, pri čemu je uspostavljeno novo glavno krilo na južnoj strani prema moru (umjesto dotadaš- njeg istočnog), kakvu je vidimo na povijesnim fotografijama, a krajem stoljeća je i porušena. Nacrt pokazuje da je zgrada pri gradnji na zapadnoj strani inkorporirala jednu dvokatnicu s prostornim rasporedom organiziranim oko središnjeg hodnika na svakoj etaži. Gnambovim su projektom nadograđena tri nova, pravilno formirana krila. Glavno kratko ulazno krilo bilo je okrenuto k istoku, sjeverno dulje krilo pre- ma Korzu, i oni su bili jednokatni, a prema jugu je bilo tek prizemno gospodarsko krilo. Razlog takve organizacije je još uvijek urbanistički nesređena obala, neposto- jeći waterfront, te usmjerenost prometa na Korzo, glavnu prometnicu, sa smještajem glavnog pročelja na omanji trg s istočne strane, prema središtu grada. Veća parcela omogućila je projektantu četverokrilnu građevinu s unutrašnjim dvorištem, a u skla- du s tim i prostorni raspored s nizanjem prostorija unutar krila. Barokno htijenje 18. stoljeća očituje se u osovinskoj postavi veže u prizemlju koja se, prolaskom kroz arkade s dva para stupova nastavlja kao izduženo otvoreno dvorište, te u simetričnoj postavi dvorane u istoj osi na prvom katu. No ipak, znatno veće dvorane guverne- rova stana i ureda nanizane su duž prvog kata istočnog krila, prema Korzu. Teško je

prostorna i tipološka obilježja

reći u kojoj je mjeri ovo zdanje imalo utjecaj na druge stambene i poslovne palače Rijeke, no u svakom slučaju veće su parcele s južne strane Korza omogućavale formi- ranje građevina s više krila, pa tako i unutrašnjih, doduše relativno malih, dvorišta. Već je zamijećeno kako je guvernerova palača veličinom i monumentalnošću za- ostajala za upravnom palačom Rafinerije šećera,11 smještenom u novoformiranom tvorničkom kompleksu na Brajdi, zapadno od središta grada, koja je izvorno bila namijenjena za ured i stanovanje trojice direktora tvornice. Prvotno sagrađena 1752. godine, nakon velikog požara 1785. znatno je obnovljena i opremljena štukaturama i zidnim slikama.12 Njezina složeno artikulirana ali simetrična unutrašnjost ima sre- dišnju osovinu ulaznog predvorja iz kojeg se pristupa na monumentalno stubište, istaknuto kao rizalit na začelju. Centrirana svečana dvorana na drugom katu ima bočne, simetrično organizirane prostore, među ostalim i po jedno predvorje sa svake strane, iz kojeg se ulazi u prostorije. Oba predvorja pružaju se kroz gornje dvije etaže gdje su raščlanjena arkadama, na trećem katu povezanih mostovima. Reprezentativ- ni prostori ove palače, njezine oslikane i štukirane dvorane, bili su teško dostižan uzor za gradske kuće,13 ali su poneke, kao što ćemo vidjeti, poprimile neke njezine pojednostavljene značajke.

Prostorna obilježja Korpus reprezentativne stambene arhitekture Rijeke druge polovine 18. stoljeća, u prostornom smislu, predodređen je položajem i formatom gradskog bloka. Blo- kovi Novog grada nastali na nasutom terenu s južne strane Starog grada, imali su veće parcele te omogućavali gradnju kuća s više krila, a time i tlocrt s nizanjem pro- storija. Uske dugačke blokove, formirane uz perimetar nekadašnjih zidina, činile su jednokrilne kuće, katkad sa starijim strukturama, koje su pak imale grupu prostorija 3. na svakoj etaži. U analizi koja slijedi pokazat ćemo upravo razvoj i varijante ovih Palača Wohinz, pročelje prostornih obrazaca. (foto: J. Kliska, 2018.) Blok kojeg s južne strane omeđuje Korzo (sl. 2), sa zapadne Koblerov trg, s istoč- Wohinz Palace, façade ne Sokol kula, a sa sjeverne niz uličica i trgova unutar Starog grada koji se mogu

4. Palača Wohinz, tlocrt mezanina, 1989. (izvor: Sanja Šimunović, Studija objekata. Korzo Narodne revolucije, Jadranprojekt, Rijeka, 1989.) Wohinz Palace, mezzanine floor plan, 1989

prostorna i tipološka obilježja

5. Palača Vuković, pročelje (foto: J. Kliska, 2018.) Vuković Palace, façade

svesti na današnji naziv Trga sv. Barbare, specifičan je upravo po tome što nastaje već dogradnjom kuća koje su se nalazile uz bedeme s unutrašnje strane grada. Te kuće, dakako, nisu bile prislonjene izravno uz bedeme, već odvojene razmakom od neko- liko metara, dok je izvan bedema s južne strane bio vodeni jarak, zvan „Barbakan”. Zahvat je značio zatrpavanje „Barbakana”, uklanjanje bedema, te produljenje kuća do linije bedema, koja je tako postala građevna linija za ulični niz Korza.14 Prvotne su kuće morale biti malih dimenzija jer su one ovim proširenjem zapravo dvostruko povećane, a po svemu sudeći većina ih je iznova izgrađena, tek uz neznatno zadrža- vanje starijih struktura. Realizacija je započela gradnjom palače Wohinz (Korzo 8) oko 1783., prislo- njene uz Gradski toranj koji se istom prilikom obnavlja (sl. 3).15 Riječ je o starijoj kući koja je dosad bila okrenuta svojim glavnim pročeljem prema sjeveru, odnosno prema Starom gradu, o čemu svjedoči i danas sačuvani kameni portal s bunjatom i maskeronom iz 17. stoljeća. Nadogradnjom se uspostavlja novo glavno pročelje na južnoj strani, prema Korzu, s reprezentativnom raščlambom, dok ono prema Starom gradu postaje začelje. Dvostruko povećana kuća morala je time dobiti i posve novu prostornu organizaciju, iako su zadržane i neke ranije strukture. Naime, mogao je biti zadržan nekadašnji južni zid, nekoć okrenut prema vrtu i bedemu, koji je sada postao središnji od triju uzdužnih nosivih zidova koji čine njezin volumen. Isto tako se čini da je zadržan sjeverni perimetralni zid sa starim portalom, doduše, teško je reći do koje visine. U takvoj situaciji, dakle s trima uzdužnim nosivim zidovima u smjeru istok-zapad te dvama kraćim bočnim u smjeru sjever-jug, kao i s obzirom na širinu kuće i broj prozorskih osi, bilo je moguće formiranje prostornog koncepta s grupom od 3 x 2 prostorije (sl. 4), odnosno tri prostorije na sjevernoj i tri na južnoj strani. Središnje prostorne jedinice u takvom su konceptu imale manje varijacije, primjerice u prizemlju gdje je u središnjoj osi hodnik koji vodi od glavnog ulaza do stubišta smještenog u začelju, ili pak na reprezentativnoj etaži prvog kata gdje se formirao glavni salon kuće s trima prozorskim osima. Premda nismo posve sigurni je li ovakav tip prostorne organizacije najranije pri- mijenjen na palači Wohinz, on se ponovio u osnovi kod svih drugih kuća sagrađenih u istom nizu dalje prema istoku. Od svih je njih pouzdano datirana tek posljednja u nizu palača Vuković (Korzo 2), djelo inženjera Antona Gnamba, nastalo između

prostorna i tipološka obilježja

1789.-1791. godine16 koja ima po svemu sličan prostor i oblikovanje (sl. 5). Elevacija zgrade nešto je niža jer izostaje mezanin između prizemlja i prvog kata, no prostor prizemlja čini na isti način koncipiran ulazni hodnik na čijem je kraju stubište. Ov- dje je stubište, za razliku od Wohinzove palače, sačuvano u izvornom obliku. Njego- vi se krakovi formiraju oko praznog prostora, tzv. šuplje jezgre, prema kojoj su arti- kulirani malim arkadama na toskanskim stupovima. Na svakom katu ono se rastvara na središnji podest iz kojega se ulazi u prostorije. I ovdje je reprezentativni salon bio na prvom katu, obuhvaćajući tri osi na glavnom pročelju, središnju s balkonom.

6. Palača Bolf (desno) s edikulom na prvom katu te naknadno nadograđenim trećim katom, detalj fotografije iz 80-ih godina 19. stoljeća (Konzervatorski odjel u Rijeci) Bolf Palace (to the right) with an aedicule on the first floor and the subsequently added third floor, photo detail, 1880s

prostorna i tipološka obilježja

7. Prema povijesnoj dokumentaciji, poznat nam je vanjski izgled i njoj susjedne Palača Bolf, izvorno stanje palače Bolf (Korzo 2a)17 koja je porušena u Drugom svjetskom ratu. Reprezenta- prikazano na nacrtu projekta nadogradnje trećeg kata, tivno pročelje s rizalitom koji obuhvaća tri osi, sa središnjim portalom i kamenim projektant: Ignazio Rossi, 1844. balkonom s altanom (sl. 6, 7), sugerira centrirani položaj veže u prizemlju i salona (Državni arhiv u Rijeci) na prvom katu, a nacrt nadogradnje s kraja 19. stoljeća18 pokazuje i identičnu kon- Bolf Palace, original outlook shown strukciju kao i kod prethodno spomenutih dviju palača s trima uzdužnim nosivim on the second-floor addition plan zidovima u smjeru istok-zapad, te stubište u sredini formirano oko šuplje jezgre. by Ignazio Rossi, 1844 Na palaču Bolf nadovezuje se sa zapadne strane palača Šporer (Korzo 4, sl. 8),19 još jedno zdanje sličnih prostornih osobina, a sudeći prema povijesnoj fotografiji (sl. 8. 9), nekad i slične vanjštine, sa zabatom zaključenim pročeljem. Prostorni raspored i Palača Šporer, današnje ovdje otkriva arhivska dokumentacija (sl. 10 a, b)20 pa se tako ponovno vidi ulazni stanje pročelja s naknadno nadograđenim trećim katom i hodnik u središnjoj osi prizemlja, a na gornjim se etažama prostorije koncentriraju izmjenama u prizemlju (foto: oko središnjeg predsoblja. Veliki salon na prvom katu zaprema tri prozorske osi, ali J. Kliska, 2018.) je izmaknut u odnosu na središnji rizalit glavnog pročelja. Još jedan bočni rizalit Šporer Palace, current outlook with javit će se i na stražnjem (sjevernom) pročelju, koji je naknadno proširen opečnom the later added third floor and alterations on the ground floor

9. Pogled na Korzo s palačama Wohinz, Šporer, Bolf i Vuković. Na palači Šporer vidljiv je zabat. Detalj fotografije iz 1865. (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja) View of the Korzo street with the Wohinz, Šporer, Bolf, and Vuković Palaces. A rooftop gable is visible on the Šporer Palace. Photo detail, 1865

prostorna i tipološka obilježja

10 građom prema istoku. Pojava tog rizalita, ili korištenje ranijih zidanih struktura, koje a, b. Palača Šporer, projekt se čitaju iz nepravilnosti u tlocrtu, vjerojatno je razlog izmaka stubišta izvan uobiča- nadogradnje trećeg kata: detalj s prikazom tlocrta drugog kata i jene središnje osi. Na istom je sjevernom pročelju do obnove u 20. stoljeću postojao presjek, projektant: Ignazio Rossi, i kameni portal s rustificiranim pilastrima, tipičan za prvu polovinu 18. stoljeća, što 1872. (Državni arhiv u Rijeci) je još jedan argument u prilog korištenju ranijih struktura pri gradnji palače. a, b. Šporer Palace, third floor Potez kuća zapadno od Gradskog tornja bit će zacrtan istodobno kad i istočni, ali addition plan: detail showing the će se izgradnja kuća protegnuti u 19. stoljeće. Obnova Gradskog tornja 80-ih godi- second floor plan and the cross- na 18. stoljeća predvidjela je, kao što o tome govore zapisi magistrata, „učvršćenje” section, Ignazio Rossi, 1872 zidova ove građevine koje ona dijeli s Wohinzovom palačom na istočnoj strani, a na zapadnoj sa starijom kućom Troyer. Nadogradnja kuće Troyer u dvokatnu palaču uslijedila je poslije Wohinčeve, čini se oko 1786., za trgovca Giuseppea Troyera, 21 i ona će barem desetak godina ostati gotovo jedina kuća na potezu od Gradskog tor- nja prema zapadu. Palača Troyer (Korzo 10), nažalost, porušena je tijekom gradnje Robne kuće Korzo, a njezin je pročeljni zid ostao tek kao suvremeno interpretirana kulisa (sl. 11). Na temelju katastra iz 1861. može se nazrijeti kako je prijašnja kuća okrenuta prema Starom gradu imala nepravilan razvedeni volumen te da je pravilnu organizaciju djelomice dobila tek gradnjom krila prema Korzu, pri čemu je formirano manje unutrašnje dvorište. Glavno je krilo moralo imati središnji hodnik u prizemlju, od kojega su se bočno nalazili dućanski prostori, a gornja dva kata nizove prostorija. Stambeni niz uz obalu Rječine sastoji se od triju izduženih blokova kuća, od kojih jedino onaj središnji sadrži reprezentativnu izgradnju, i to vrlo sličnih obilježja kao na Korzu. Na palaču Adamić, koju ćemo razmotriti nešto poslije, nadovezuju se sa sjeverne strane palača Bašić (Fiumara 15)22 i palača Belinić (Fiumara 17),23 sagrađe- ne oko 1800. godine.24 Već je utvrđeno da je riječ o dvojnom projektu, koji dokazuje identično oblikovanje pročelja, s neznatnom, ali zrcalno ostvarenom asimetrijom. Kod njih je prostor grupiran unutar triju uzdužnih nosivih zidova i podijeljen na 3 x 2 prostorije. Na projektu rekonstrukcije i nadogradnje palače Bašić iz 1882. godine (sl. 12)25 nazire se izvorna organizacija. Prizemlje se sastojalo od tri para prostorija, središnji su činili ulazni hodnik na čijem je dnu bilo konvergentno stubište, a bočno sa svake strane još po dvije prostorije, od kojih su sjeverne dvije spojene širokom arkadom, dok je od dviju južnih ona zapadna podijeljena na dvije manje. Prostorije koje su bile okrenute prema istoku imale su po jedan ulaz omeđen dvama prozori-

prostorna i tipološka obilježja

12. Palača Bašić, tlocrt prizemlja, projekt pregradnje, projektant: Giovanni Randich, 1882. (Državni arhiv u Rijeci) Bašić Palace, ground floor plan, alteration project, Giovanni Randich, 1882

11. ma, što znači da su služile kao dućani. Prvi je kat već 1882. bio radikalno pregrađen, Palača Troyer, kulisno pročelje ali je izvorno morao biti podijeljen tankim kanatnim zidovima na manje prostorije. uklopljeno u zgradu robne kuće (foto: J. Kliska, 2018.) Tako se naslućuje da je glavni salon bio pozicioniran na istočnoj strani, s trima pro- zorskim osima i izlazom na balkon, dok se s njegove sjeverne i južne strane nalazila Troyer Palace, play façade integrated into the department store building po jedna prostorija. Snažan središnji uzdužni zid odvajao je ove tri prostorije od

13. Palača Belinić, projekt pregradnje, tlocrt drugog kata sa žuto označenim izvornim zidovima koji se uklanjaju, a crveno novim zidovima koji se zidaju, 1880. (Državni arhiv u Rijeci) Belinić Palace, alteration project, second floor plan (the original walls to be removed are indicated in yellow and the new walls to be built in red), 1880

prostorna i tipološka obilježja

14. onih na zapadnoj strani, gdje je situacija bila kao i u prizemlju, sa središnje polože- Palača Belinić, glavno pročelje nim stubištem te jednom prostorijom na sjeveru i dvjema manjim na jugu. Na dru- (foto: P. Puhmajer, 2011.) gom katu je 1882. još snažnija segmentacija prostora, također podijeljenih tankim Belinić Palace, façade zidovima, pa je teško utvrditi koji bi od njih bio izvoran. Prostor palače Belinić (sl. 13, 14) bio je gotovo jednak. Na nacrtu adaptacije iz 1921. prikazano je prizemlje,26 gdje se vidi središnji hodnik u poprečnoj osi, sa stubištem na zapadnoj strani, a na sjeveru i jugu po dvije prostorije razdvojene širokom arkadom, kao i kod Bašićeve. Izvorno stanje drugog kata razaznaje se na projektu iz 1880. godine (sl. 13, žuto i sivo označeni su izvorni zidovi, a crveno novoplanirani),27 gdje su tri prostorije okrenute glavnom pročelju, od kojih je središnja šira jer ima tri prozora, te tri prema začelju, od kojih je središnja stubište, što sve odgovara istoj prostornoj shemi 3 x 2. Uza samu morsku obalu, točnije u bloku koji omeđuju Riva, Trg Republike Hr- vatske i Adamićeva ulica, isticale su se dvije palače koje više ne postoje. Na mjestu današnje zgrade Riva 8, nalazila se dvokatna palača Deluppis (porušena 1890.)28 i do nje trokatna palača Huber (porušena 1945.).29 Širokim pročeljima s uzdignutim zabatima bile su okrenute prema moru, dugo vremena dominantne u vizuri slabo izgrađene obale, tvoreći tako začetak waterfronta, današnje Rive (sl. 15). Obje su sagrađene u drugoj polovini 90-ih godina 18. stoljeća, s obzirom na to da je na Ada- mićevu planu grada iz 1795. na tom mjestu građevinsko zemljište, a obala još uvijek nije nasipana, dok je na Mučnjakovu planu iz oko 1800. već ucrtan cijeli blok pa se gradnja dogodila u međuvremenu. Prostorna organizacija ovih dvaju zdanja, sudeći po urbanističkim datostima, poput izduljenog pravokutnog formata parcele, neznat- nih dvorišnih prostora te uskih bočnih pročelja svedenih tek na tri prozorske osi (Deluppis), bila je slična onima na sjevernom potezu Korza. Izgradnja blokova koji omeđuju Korzo s južne strane odvijala se u glavnini osam- desetih i devedesetih godina 18. stoljeća, premda su manje efemerne kuće podizane ovdje i u ranijim desetljećima. Ovi blokovi imaju insularan pravokutni volumen što je rezultat prostornog planiranja, a za veće kuće karakteristično je formiranje krila

prostorna i tipološka obilježja

15. oko manjih unutrašnjih dvorišta, što čini i posve drukčiju prostornu organizaciju u Palače Deluppis i Huber, detalj odnosu na one podignute na perimetru bedema. Najranija među njima bila je stara fotografije, Südbahn-Album, oko 1880. (Österreichische guvernerova palača (1778. – 1780.) koja je zapremala cijeli blok, u to ranije vrijeme Nationalbibliothek, Beč) ne još odviše pravilan, no koji je definirao regulacijsku liniju Korza s južne strane. Deluppis and Huber Palaces, photo U bloku koji se na nju nadovezivao s istočne strane, nalazile su se tek dvije zgra- detail, Südbahn-Album, ca. 1880 de, od kojih ovdje razmatramo onu istočnu, palaču Tomašić (Korzo 39, sl. 16). Ri- ječ je palači baruna Franje Tomašića,30 sagrađenoj 1782. godine,31 dakle samo dvije godine nakon dovršetka guvernerove palače, i to, izvjesno, prema projektu Antona Gnamba.32 Premda je ona u 19. stoljeću dograđena i preoblikovana,33 arhivska doku- mentacija pokazuje da je zadržala prostorni koncept, s četiri krila koja su zatvarala dvorište, slično kao kod guvernerove palače, samo je ovdje prema dvorištu bio ra- stvoren svođeni arkadni hodnik.34 Valja naglasiti da unatoč četverokrilnom koncep- tu ovdje nije bila riječ o nekom velikom dvorištu nego svjetlarniku. Naime, iako su veće parcele u Novom gradu omogućavale i kuće s više krila, to nije nužno značilo i veću prostranost jer su sami blokovi bili nevelikih dimenzija. U prizemlju palače Tomašić nalazili su se dućani, na što sugerira više ulaznih vrata vidljivih na starim prikazima, a prvi je kat bio reprezentativni piano nobile. Uz jasno prisutan rizalit na dvama pročeljima, od svega je danas preživio tek jednostavan portal prema Adami- ćevoj ulici, također vidljiv na fotografijama prije nadogradnje. Sličnog je prostornog rasporeda bila palača Batthyany (Korzo 35), središnja od triju kuća u susjednom, istočno smještenom bloku. Sagrađena 1784. za banskog na- mjesnika Theodora Batthyanyja,35 također je imala četiri krila formirana oko uskog svjetlarnika, s prostorijama u kružnoj enfiladi, a jedino je kroz prizemlje kontinui- rala široka veža spajajući ulaze sa strane Korza i Adamićeve ulice (sl. 17).36 Glavni je ulaz bio na Korzu, gdje je i danas sačuvan reprezentativni portal s kamenim stupo-

prostorna i tipološka obilježja

vima i balkonom, dok je s Adamićeve ulice nešto jednostavniji portal, no također s balkonom na prvom katu. Piano nobile bio je prvi kat sa središnjim salonom prema Korzu, a u funkciji stanovanja bili su drugi i treći, izvorno niski atički kat. Dvokrako stubište nalazi se u zasebnoj prostornoj jedinici s pristupom iz veže te je bilo osvijet-

16. Palača Tomašić, detalj fotografije iz oko 1870. (Konzervatorski odjel u Rijeci) Tomašić Palace, photo detail, ca. 1870

prostorna i tipološka obilježja

17. ljeno prozorom koji je gledao, kao i neke prostorije, u svjetlarnik susjedne, zapadno Palača Batthyany, tlocrt prizemlja smještene kuće. Nekadašnji izgled palače, uključujući i pročelja, zabilježen je u ar- i kata s planiranim zahvatima uklanjanja zidova (žuto) i hivskoj dokumentaciji,37 a zgrada je 1882. povišena za još dvije etaže.38 podizanja novih (crveno), B. U bloku od triju spomenutih palača na Fiumari, najranija i najveća palača Ada- Marussig, 1874. (Državni arhiv u mić (Fiumara 13) iz 1785. – 1786. godine39 ima posve drukčije prostorno rješenje Rijeci) od svih dosad razmatranih građevina. U urbanističkom pogledu valja naglasiti da Batthyany Palace, ground floor and se uz njezinu zapadnu stranu pružao veliki vrt, koji stari planovi grada prikazuju s first floor plans (the original walls to pravilnom shemom partera i nasada, a u jozefinskom katastru piše da se koristio kao be removed are indicated in yellow and the new walls to be built in red), travnjak i vinograd.40 Rossijev katastar iz 1844. pokazuje da su uz palaču naknadno B. Marussig, 1874 prigrađene gospodarske zgrade okružujući manje dvorište iz kojega se izlazilo u vrt prema zapadu. Vrt su omeđivali kanali, odnosno potok Lešnjak. Ovakvim svojim smještajem palača Adamić predstavlja iskorak u tipologiji stambenih kuća koje se grade u neposrednoj blizini gradskih zidina, te sadrže vrtni prostor poput ladanjskih vila. Ovaj će trend uzeti maha u Rijeci u drugoj polovici 18. stoljeća, osobito sa sje- verne strane grada gdje strmi brijeg nije dugo omogućavao intenzivnu gradnju pa se ondje zadržao prigradski prostor koji su zapremali vrtovi i vile. Palača Adamić bila je posebna i po svojoj unutrašnjoj organizaciji, koja je, naža- lost, uništena pri dogradnji drugog kata za gimnaziju krajem 19. stoljeća.41 Izvorno se stanje može djelomično rekonstruirati prema arhivskoj dokumentaciji (sl. 19, 20). Prizemlje je, kao i kod drugih palača, imalo kratak hodnik u središnjoj osi, na čijem se kraju nalazilo stubište, dok su bočni prostori bili gospodarske namjene, i to po tri sa svake strane, od kojih se svaki sastojao od dviju prostorija razdvojenih velikim lukom te s ulazom izvana. Prvi je kat u središnjoj osovini sadržavao stubište i veći salon s izlazom na balkon, a bočno su se nastavljali nizovi prostorija s obiju strana središnjeg hodnika. Već je uočeno da je taj prostorni koncept morao biti preuzet s mnogo veće i monumentalnije palače šećerane u Rijeci,42 gdje su bočni hodnici bili

prostorna i tipološka obilježja

18. Palača Batthyany, detalj fotografije iz 1865. (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja) Batthyany Palace, photo detail, 1865

19. Palača Adamić, projekt pregradnje za gimnaziju, tlocrt prvog kata i prizemlja (žuto su označeni izvorni zidovi koji se uklanjaju, a crveno novi koji se zidaju), autor: Giuseppe Chierego, 1880. (Državni arhiv u Rijeci) Adamić Palace, alteration project for the grammar school, ground floor zapravo troetažna predvorja oko kojih su grupirane prostorije,43 a ovdje je on redu- and first floor plans (the original ciran na manje mjerilo, kvadraturu i prilagođen građanskom stanovanju. walls to be removed are indicated in Provedena nas analiza istaknutih primjera riječke stambene arhitekture navodi na yellow and the new walls to be built zaključak o postojanju triju tipova prostorne organizacije. Prvi tip (1) činile su jed- in red), Giuseppe Chierego, 1880 nokrilne kuće pravokutnog tlocrta koji je definiran trima uzdužnim i dvama kraćim, poprečnim, nosivim zidovima, koji formiraju grupe prostorija na glavnoj etaži u su- 20. Palača Adamić, rekonstrukcija stavu 3 x 2. U taj tip možemo svrstati palače na sjevernom potezu Korza – Wohinz, izvornog stanja prvog kata prije Šporer, Vuković i Bolf, kao i Bašić i Belinić na Fiumari. Drugom tipu (2) pripadaju pregradnje 1880. godine, prema četverokrilne palače, samostojeće ili u bloku, kod kojih se prostorije formiraju u nizu, povijesnoj dokumentaciji (izradili: P. Puhmajer, M. Čalušić) u kružnoj enfiladi, oko omanjeg dvorišta, poput palače Tomašić i Batthyany. Treći tip (3) zasad pokazuje tek jedna građevina – palača Adamić, jednokrilan izduženi objekt Adamić Palace, reconstruction of the original first-floor plan before 1880 kod kojeg se prostorije nižu s obiju strana uzdužnog hodnika, s tim da je okomito na alterations smjer hodnika položena središnja osovina sa stubištem i glavnim salonom.

prostorna i tipološka obilježja

Tipološka i tipska obilježja pročelja Koncepti oblikovanja pročelja riječkih palača, baš kao i njihova prostorna organi- zacija, u velikoj su mjeri slični. Većinom je riječ o dvokatnicama, s tim da neke imaju mezanin iznad prizemlja (Wohinz, Šporer, Bolf), a neke niski atički kat kao završnu etažu (Batthyany), pa uvjetno možemo govoriti i o trokatnicama. Iznimka je palača Adamić koja je bila izvorno jednokatna, ali joj je, kao i gotovo svima ostalima, na- dograđena dodatna etaža u 19. stoljeću.44 Artikulaciju pročeljnih ploha čine nizovi prozora, redovito kamenih okvira, na gornjim katovima s ravnim, na pianu nobile s trokutastim ili segmentnim nad- strešnicama. U prizemlju je reprezentativan kameni portal, a bočno od njega jed- nostavna vrata ili pak manji portali te prozori dućana. Na prvom je katu balkon velikog salona, položen na stupove ili pilastre koji omeđuju portal u prizemlju te zajedno čine jedinstven sklop. Na palači Wohinz portal je nerazmjerno malen, ali ima stupove koji pridržavaju balkon niske prostorije u mezaninu, dok salon na pr- vom katu ima još jedan balkon, poduprt kamenim konzolama, nešto veći i prostra- niji. Kod palače Batthyany sretnije je rješenje jer izostaje mezanin, a piano nobile je prvi kat, pa stupovi portala nose veliki balkon, dok se još jedan manji balkon javlja i na drugom katu iznad njega. Isto je i kod palača Vuković, Bašić, Belinić i Hueber, no bez drugog balkona. Kod Adamićeve palače portal je položen na konzole, a pi- lastri koji se javljaju ispod njih, imaju tek vizualno „konstruktivnu” ulogu. Palača Bolf također je imala mezanin, ali su kod portala izostali stupovi i pilastri, pa su i ondje balkon pridržavale konzole. Na balkonu su pak počivali stupovi snažno ista- knute edikule koja je flankirala vrata glavnog salona, što je pročelju davalo snažan naglasak na središnju os. Na palači Tomašić glavni, sjeverni portal nije sačuvan, ali jest južni portal prema Adamićevoj ulici, koji je jednostavne artikulacije, tek s dovratnicima i rustikom te lučnim zaključkom upisanim u pravokutni okvir. Por- tali predstavljaju najizrazitiji plastički element na pročeljima, a dinamiziranjem portalne zone koja seže i u gornje etaže, ostvaruje se tipično barokni središnji ak- cent pročelja. Pročeljima je, nadalje, zajednička pojava velikih krovnih zaključaka, zapravo krovnih kućica sa zabatima, koje se lokalno nazivaju belvederi, a predstavljaju do- minantni motiv artikulacije te ih određuju na razini formalnog koncepta. Oni se u cjelini razlikuju s obzirom na položaj i oblikovanje, što nadalje omogućuje podjelu na tipske skupine (sl. 21, 22, 23). Palače Tomašić, Wohinz, Vuković, Šporer, Deluppis i Huber karakteristične su po tome što su im središnje prozorske osi zaključene uzdignutim belvederom s tro- kutastim zabatom (sl. 21). Prva primjena belvedera, kada je riječ o reprezentativnoj arhitekturi, bila bi na palači Tomašić, koja je i najranije datirana od svih ostalih, u 1782. godinu pa su koncept, kao i druge odlike mogli biti preuzeti od nje. Tomašiće- va je imala jedanaest prozorskih osi, od kojih su tri središnje bile na plitkom rizalitu, što je dodatna artikulacija plohe, koja će se javiti jedino kod Vukovićeve koja pak ima devet osi. Ostale tri imale su po sedam osi, a svima su im zajednička tri prozora na belvederu kao i profilirani trokutasti zabat s manjim okulusom. Na Wohinčevoj, Šporerovoj i Vukovićevoj palači belveder je odijeljen jakim kordonskim vijencem od ostatka pročelja, dok je kod ostalih u ravnini pročeljne plohe. Drugu skupinu (sl. 22) čine pročelja palača Adamić, Bolf, Bašić i Belinić koja ka- rakterizira također uzdignuti belveder u ravnini pročelja, ali sa segmentnim, odno- sno valovitim zabatnim zaključkom. Najranija će pri tom biti palača Adamić (1785.- 1786.) gdje je zaključak obuhvaćao samo tri središnje prozorske osi od ukupno 15 koliko ih ima pročelje, što je stvorilo efekt naglašavanja središnje osovine s portalom, balkonom i trima prozorima salona na katu, ali ujedno i proporcionalni nesrazmjer

prostorna i tipološka obilježja

21. Tabla 1: pročelja s belvederima s trokutastim zabatima: palača Tomašić, palača Wohinz, palača Šporer, palača Vuković, palača Deluppis, palača Huber (rekonstrukcije prema povijesnoj grafičkoj dokumentaciji: P. Puhmajer, M. Čalušić) Table 1: Façades with triangular gable dormers: Tomašić Palace, Wohinz Palace, Šporer Palace, Vuković Palace, Deluppis Palace, Huber Palace (reconstructions based on historical graphic documentation)

prostorna i tipološka obilježja

22. Tabla 2: pročelja s belvederima s valovitim i segmentnim zabatima: palača Adamić, palača Bolf, palača Bašić, palača Belinić (rekonstrukcije prema povijesnoj grafičkoj dokumentaciji: P. Puhmajer, M. Čalušić) Table 2: Façades with wavy and segmental gable dormers: Adamić Palace, Bolf Palace, Bašić Palace, Belinić Palace (reconstructions based on historical graphic documentation)

prostorna i tipološka obilježja

23. s obzirom na duljinu fasade. Na palačama Bašić i Belinić zabat također obuhvaća tri Tabla 3: pročelja s dvostrukim osi, ali je pročelje znatno uže, sa svega sedam osi, pa se zabat čini predimenzioniran belvederima s valovitim zabatima: palača Batthyany, palača Troyer u odnosu na cjelinu. Ovdje su prozori nešto više razmaknuti jedan od drugoga, a (rekonstrukcije prema povijesnoj čak tri prozora javljaju se na samom zabatu. Jedinstven projekt dvojnih palača Bašić grafičkoj dokumentaciji: i Belinić razlog je ponavljanju iste kompozicije na dvjema susjednim građevinama. P. Puhmajer, M. Čalušić) Palača Bolf razlikuje se od ovih triju rješenja po tome što zabat nije bio valovita Table 3: Façades with double wavy oblika već segmentan, ali je također obuhvaćao tri središnje osi od ukupno sedam, gable dormers: Batthyany Palace, zaključujući plitko istaknuti rizalit. Troyer Palace (reconstructions based on historical graphic Treću skupinu (sl. 23) čine dvije palače kojima je pročelje zaključeno snažno di- documentation) menzioniranim dvjema krovnim kućicama s valovitim zabatima. Krovne su kućice položene simetrično, u razmjernoj udaljenosti jedne od druge, svaka u prozorskoj osi. Pravokutnog su tlocrta, na svakoj je jedan kameni prozor, a zabati su im de- korirani stupnjevanom profilacijom. Palača Batthyany bila je dvokatnica s atičkim katom, pa krovne kućice, inače odmaknute od ruba krova, nisu bile vidljive iz ne- posredne blizine, dok je palača Troyer znatno niža, pa se stoga, kao i zbog svojih golemih dimenzija, snažno ističu u vizuri njezina pročelja. Navedeni tipovi krovnih zaključaka javljali su se, dakako, i na drugim građan- skim kućama tog vremena, ali su bili manjih dimenzija, često asimetrično položeni ili pak naknadno sazidani. Zbog dogradnje katova rijetko su ostali sačuvani.45 Op- ćenito je ovakvih kuća bilo mnogo, a gradske vedute s početka 19. stoljeća pokazuju još nekolicinu koje bismo mogli nazvati i palačama.

Porijeklo arhitektonskih koncepata Istraživanje porijekla riječke arhitekture 18. stoljeća neupitno vodi na sjeverno- jadransko područje Venecije i Trsta. Karakteristični koncept raščlambe pročelja ve- likim uzdignutim zabatom karakterističan je za arhitekturu Veneta od 15. pa sve do 19. stoljeća. U Veneciji se takav zabat nazivao abbaino, ili dijalektno baroal,46 a riječ je zapravo o krovnoj kućici koja je uklopljena u kompoziciju pročelja, često u ravnini s njim, te je uzdignuta od krova i zaključena vlastitim zabatom. Važno je naglasiti da se taj motiv javlja pretežno kod vernakularne arhitekture, na tipičnim građanskim, prigradskim ili pak skromnijim ladanjskim kućama, a izostaje kod velikih veneci- janskih palača. Iznimka je palača Gonnella-Valier iz 16. stoljeća47 koja je imala ra- skošni zabat izrazite širine, kamene polikromije i fresko ornamentiran. Takav zabat nalazimo, u znatno skromnijim oblicima, tijekom 16. i 17. stoljeća, na kućama u četvrtima srednje klase, poput Cannareggia ili Dorsodura (primjerice, kuća na Fon- damenta del Gaffaro 154).48 Također je brojan u arhitekturi manjih gradova i mjesta venecijanske lagune, među kojima možemo izdvojiti kuću na Fondamenta Andrea

prostorna i tipološka obilježja

24. Navagero 31 na Muranu ili pak kuću Michiel na Rio della Zuecca 386 na Buranu. Trst, palača Gagliardo (u prvom U 18. stoljeću poprima više detaljirane oblike, kao kod niza primjera na Pellestrini planu) i palača Covacich (lijevo u daljini), detalj fotografije iz 1893. ili u Chioggi,49 no s klasicističkim tendencijama dobiva i veću širinu, s po tri i više (Fototeca dei Civici Musei di prozora te guste rubne profilacije (kuće na Corte dei Preti i na Piscina S. Agnese, Storia ed Arte, Trst) obje u Dorsoduru).50 Trieste, Gagliardo Palace (in the Venecijanska vlast na hrvatskom dijelu Jadrana imala je za posljedicu širenje ta- foreground) and Vauxhall Palace kvih rješenja u Istri pa ih nalazimo na nekoliko primjera u Kopru i Pazinu. Među (to the left in the distance), photo najstarijima bi bila palača de Belli u Kopru, koja se tradicionalno datira u 16. stolje- detail, 1893 će, a koja osim karakterističnog zabata, u kojem je trodijelni prozor i okulus, ima i uobičajenu prostornu shemu venecijanske kuće sa središnjim hodnikom u prizemlju i salonom na katu u njegovoj osi. Palača Tarsia u Kopru (1669.) slično oblikova- nje ponavlja stotinjak godina poslije, sada s trima prozorima i okulusom na zabatu. Iz kasnog 18. stoljeća potječe kuća u Ulici Bune kmetova (kod kaštela) u Pazinu s velikim, bogato profiliranim zabatom, koja posve sliči riječkim palačama, ali joj ur- banistički položaj na samom rubu stijene te orijentacija ulaznog dvorišta u odnosu na glavno reprezentativno pročelje na nasuprotnoj strani, sugerira i nešto drukčiju prostornu organizaciju. Ne znamo u kojoj su mjeri tradicionalni venecijanski modeli imali utjecaj na arhitekturu Rijeke prije sredine 18. stoljeća jer građevni fond iz tog perioda nije sačuvan, no novi zamah dolazi iz Trsta koji tada od Venecije preuzima primat u gospodarskom razvoju i izgradnji na sjevernom Jadranu. Iako su se karakteristični koncepti javljali otprilike istovremeno u Trstu i Rijeci, Trst je bio svojevrstan uzor Rijeci, u arhitekturi i urbanističkom planiranju.51 Trst 18. stoljeća većim je dijelom nestao u zahvatima kasnijih razdoblja, ali sačuvani ostatci i povijesni dokumenti upućuju na postojanje vrlo sličnih kuća s predimen- zioniranim zabatima na pročeljima.52 Upravna zgrada Lazareta San Carlo (1721. – 1726.) u organizaciji je odraz venecijanske sheme s osovinski položenim hod-

prostorna i tipološka obilježja

nikom u prizemlju i dvoranom na katu, dok je na dvokatnom pročelju uzdignuti zabat. Nizovi jednostavnih pravokutnih otvora, u prizemlju prekinutih portalom, a na katu polukružnim vratima balkona, nastavljaju se i na zabatu trima velikim prozorima i okulusom. Palača Gagliardo (Piazza Vittorio Veneto 4, porušena 1895., sl. 24) bila je najsličnija riječkim primjerima. Smještajem na dominantnoj pozici- ji trga, te pročeljem s devet osi (naknadno produljena prema zapadu za još tri), uzdignutim trokutastim zabatom, koncept sliči Tomašićevoj i Huberovoj palači, s reprezentativnim portalom s balkonom i ostalima. Palača Covacich (Via Ghega 8), uska visoka trokatnica, datirana u 1782. godinu, također je bliska riječkim kućama, s ukupno devet osi, od toga tri na rizalitu nadvišenim zabatom. Dvije manje krovne kućice javljaju se simetrično i iznad bočnih osi. Premda je ovo pročelje u kasnijem razdoblju preoblikovano, elementi zabata razaznaju se kao izvorni. Krajem 18. sto- ljeća nastaje dvokatna zgrada na Via Udine 9 s čak devetnaest prozorskih osi, od kojih je naglašena središnja os s glavnim portalom i balkonom, ali i po dvije bočne s rustificiranim portalima ulaza u gospodarsko prizemlje. Ritam nadstrešnica posve je jednoličan, tek s naglašenom središnjom, segmentnog oblika, dok su sve ostale ravne. Palača Tonello (Piazza Goldoni 1) iz 1801., arhitekta Sebastiana Zanona,53 za razliku od potonjih je jednokatna (sl. 25), a spomenimo ovdje i nešto raniju, vrlo sličnu, palaču Strassoldo u Goriziji (Piazza San Antonio 2), s obzirom na to da njihov izduženi volumen uvelike podsjeća na palaču Adamić prije nadogradnje drugog kata. Adamićeva je, doduše, ranija od obiju te ima znatno veću dinamiku – prozorskih nadstrešnica, portala, kao i valoviti zabat, za razliku od furlanskih zabata koji su redovito trokutasti, a prozori imaju uglavnom ravne nadstrešnice. Kada je riječ o prostornom rasporedu, ponovno slična tipizirana rješenja nalazi- mo u Trstu, gdje je organizacija s trima uzdužnim nosivim zidovima te dvama po- prečnim, odnosno 3 x 2 prostorne jedinice, identificirana kao tipična kuća trgovca.54 Ovakav tripartitni raspored, gdje prizemlje čini središnja os s hodnikom i stubištem, te bočno veliki dućanski ili skladišni prostori, dok su gornje etaže, najčešće dvije, sa sličnim rasporedom zidova namijenjene stanovanju (u toj funkciji može biti i pot-

25. Trst, palača Tonello, fotografija s početka 20. st. Trieste, Tonello Palace, early 20th century photograph

prostorna i tipološka obilježja

26. krovlje), predstavlja model koji će kontinuirati kroz čitavo 18. stoljeće sve do polo- Veduta Rijeke s mora, autori: vine 19. stoljeća.55 Drži se da tršćansko bogato građanstvo, u procesu svoje afirma- Jakob Alt i Christian von Mayr, oko 1832. (Österreichische cije, prihvaća usvojeni model, ali traži „manje provizoran a više komforan smještaj” Nationalbibliothek, Beč) dodajući elemente svojstvene plemićkim kućama (case padronali), poput balkona s Sea view of Rijeka, ca. 1832 ukrasnim ogradama, bogatom dekoracijom prozora te krovnih zaključaka.56 Ovomu svakako valja dodati i centralno smješten salon na reprezentativnoj etaži. Dakako, niz je iznimaka od pravila zbog prilagođavanja parceli i drugih okolnosti. Primjerice, kod spomenute palače Tonello,57 koja je izražene duljine, tlocrt kata riješen je niza- njem prostorija uz hodnik, dok su kod velikih i monumentalnih višekatnica, palače Pitteri (1780.) i Rossetti, stubišta i dvorane tvorili daleko složeniju organizaciju znat- no naprednijih uzora i sredina.

Zaključak Iz navedenih je analiza vidljivo kako prostorna organizacija, jednako kao i kom- pozicija pročelja, upućuje na iste modele koji su se razvijali na zajedničkom prosto- ru. Ti modeli deriviraju iz venecijanske vernakularne tradicije, stižući posredno u Rijeku, gdje se usvajaju u projektima reprezentativnog stanovanja. Prijenos iskustava iz Trsta u Rijeku može se tumačiti dolaskom inženjera koji su preko Tršćanskog na- mjesništva bili zaposleni u Rijeci na velikim javnim i infrastrukturnim projektima, i pri tome gradili i privatne kuće i palače. Među njima se izdvaja Anton Gnamb, s kojim započinje intenzivna izgradnja Novog grada, a koji u Rijeci djeluje od 1773. do svoje smrti 1806. godine. On je zasad i jedino poznato projektantsko ime kada su u pitanju palače. Pouzdano je autor projekata za guvernerovu i Vukovićevu palaču,58 a po svemu sudeći i za Tomašićevu palaču, upravo najranijih na prostoru Novog grada. On je stoga mogao biti zaslužan za uvođenje novih stilskih i prostornih ele- menata u riječku stambenu arhitekturu. Iako su uzori svakako došli iz Trsta kao najbližeg većeg središta, u Trstu se za- sad ni jedna građevina ne može prepoznati kao osobiti prototip ili model za riječke kuće. Uz činjenicu da se zabati javljaju u Rijeci u znatno većem broju, raznovrsnijeg oblikovanja i dinamičnije artikulacije, sasvim je moguće da je manja sredina pri- hvatila ova tipizirana rješenja i stvorila vlastiti korpus arhitekture koji je specifičnim obilježjima i kvantitetom nadmašio onaj u Trstu. Ako pogledamo vedute Trsta, pa i onu Heymannovu iz relativno rane 1802. godine,59 kada je već formiran „barokni” grad, vidjet ćemo da u vizuri gotovo i nema kuća sa zabatima u onoj mjeri u kojoj ih nalazimo u to doba u Rijeci.

prostorna i tipološka obilježja

Nije sasvim pretjerana impresija putopisca Miha Sorkočevića iz 1788. da se po- svuda u Rijeci „dižu palače i lijepe kuće usporedo sa starim dijelom grada”,60 refe- rirajući se na reprezentativnu izgradnju Korza, ali i same obale, gdje su se upravo najveće kuće s krovnim zabatima isticale u vizuri (sl. 26). Zanimljivo je i opažanje mađarskog putopisca Dominika Telekija von Szeka da je „veći dio grada lijepo izgra- đen, a posebno predgrađa gdje su kuće visoke dva ili tri kata te prilično ujednačene”, a pri tome uočava talijanski utjecaj (die Spuren der italienischen Bauart), osobito kod niskih krovova.61 Ako se sagledaju pojavnost i varijacije na temu krovnih zaključaka stambenih kuća i zgrada 18. stoljeća, možemo reći da oni u tom aspektu predstav- ljaju osobitost riječke profane arhitekture, a s obzirom na njihovu dominantnu ra- sprostranjenost, vidljivu na povijesnim vedutama i fotografijama, može se govoriti i o identitetskim obilježjima grada.

BILJEŠKE

* Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom članaka i knjiga te u disertaciji prvi put identificirala pojedine gra- IP-2016-06-1265 ET TIBI DABO: naručitelji i donatori umjetnina đevine. GIOVANNI KOBLER, Memorie per la storia della liburnica u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. citta di Fiume, sv. 2, 1896. a, 49; GIOVANNI KOBLER, Memorie godine. per la storia della liburnica citta di Fiume, sv. 3, 1896. b; RADMILA 1 RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: MATEJČIĆ (bilj. 1, 1982.), 424–426. Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982.; RADMILA MATEJČIĆ, Kako 3 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Stambena čitati grad. Rijeka jučer i danas, Rijeka, 1988.; IVY LENTIĆ KU- arhitektura Rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća, GLI, Nekoliko planova i projekata zgrada javne namjene u Rije- u: Zbornik radova znanstvenog skupa “Klasicizam u Hrvatskoj” ci u drugoj polovici 18. stoljeća, u: Godišnjak zaštite spomenika (ur. Irena Kraševac), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2016. kulture Hrvatske, 14-15 (1988–89.), 167–186; ERVIN DUBRO- 4 KATARINA HORVAT LEVAJ, Barokna arhitektura, Zagreb, 2015., VIĆ, Izgradnja Rijeke, Adamićevo kazalište i inženjerske ambi- 454. cije, u: Adamićevo doba 1780.-1830. (ur. E. Dubrović), Rijeka, 5 RADMILA MATEJČIĆ (1982., bilj. 1), 419. 2005., 91–144. 6 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Palača 2 O riječkim kućama i njihovim vlasnicima pisao je sumarno još Benzoni – primjer stambene arhitekture 18. stoljeća u riječkom Giovanni Kobler krajem 19. stoljeća, a Radmila Matejčić je u nizu Starom gradu, Ars Adriatica, 6 (2016.), 187.

prostorna i tipološka obilježja

7 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Barokna figlio. Godine 1820. kuća prelazi u ruke Anderlića. GIOVANNI palača i vrt Giovannija Felicea de Gerliczyja u Rijeci: prilog iden- KOBLER (bilj. 2, 1896. a), 49; GIOVANNI KOBLER (bilj. 2, 1896. tifikaciji i valorizaciji, Ars Adriatica, 7 (2017.), 239–241. b), 143. U Rossijevu katastru iz 1844. navodi se kao vlasništvo Gi- 8 RASTKO SCHWALBA, Barokizacija Rijeke i udio inženjera A. ovannija Battiste Anderlića, uz napomenu da je nekad pripadala Vernede u njenoj urbanizaciji, Novi Kamov, 4 (2004.), 102; PE- Antoniju i Andriji Beliniću. HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume TAR PUHMAJER, The Urban Expansion of Rijeka as a Reflection dal No. 401 al No. 600, br. 391. of the City’s Multi-Ethnic Society in the Late 18th and Early 19th 24 U Gnambovu planu dijela grada oko Rječine iz 1799. (Magyar Century, u: Controversial Heritage and Divided Memories from the Nemzeti Levéltár, Plan der Situation in Fiume bei Fiumara Fluss, S Nineteenth Through the Twentieth Centuries. Multiethnic Cities In 12 - Div. XIII. - No. 309) ucrtana je tek palača Adamić, ali ne i ove The Mediterranean World. Volume 2 (ur. Marco Folin i Rosa Tam- dvije palače, no vidljive su na Mučnjakovu planu datiranom oko borino), Routledge, New York-London, 2021., 104. 1800. godine. Kobler donosi dataciju samo za Bašićevu palaču u 9 PETAR PUHMAJER (bilj. 8), 100. 1800., ali nema sumnje da je ubrzo ili istodobno uslijedila i gradnja 10 IVY LENTIĆ KUGLI (bilj. 1), 172–173; ERVIN DUBROVIĆ Belinićeve. Usp. GIOVANNI KOBLER (bilj. 2, 1896. a), 49. (bilj. 1), 103–105. 25 HR-DARI-57, kut. 119, 44/3/1882. *Progetto di costruzione e ri- 11 ERVIN DUBROVIĆ (bilj. 1), 103–104. stauro della casa al civico numero 389, Giovanni Randich, 19. 3. 1882. 12 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER, Palača šećerane u Rijeci – konzervatorska i povijesna istraživanja / Il Palazzo dello 26 HR-DARI-57, kut. 168, 8/1921, XLIII. Divizije 17(6), Matcovich Zuccherificio di Fiume – Ricerche storiche e di conservazione, Rije- Remigio, Pasqualini Petro, Radoš Rodolfo, 1921. ka, 2006., 150–151. 27 HR-DARI-57, kut. 117, 13/80, Piano dimostrante gli adattamenti 13 KATARINA HORVAT LEVAJ (bilj. 4), 643. da farsi per conseguire due abitazioni nel 2do piano dello stabile segnato col No. 390 di proprietà del Sig. Gennaro Ossoinak, 1880. 14 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 131. 28 Nije poznato tko je sagradio palaču, ali je vjerojatno to bila obi- 15 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), telj Deluppis. U Rossijevu katastru 1844. navodi se Maria Jerco- 131–132, 144. vich kao vlasnica kuće na dva kata sa stambenim potkrovljem i 16 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 1, 1982.), 425; PETAR PUHMAJER, malim dvorištem (casa a due piani e soffito abitabile con corti- KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 132. letto), uz napomenu da je nekad bila u vlasništvu B. Deluppisa. 17 Nije pouzdano utvrđeno tko je sagradio palaču. U Rossijevu ka- HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, br. tastru 1844. kao vlasnik navodi se Valentino Bolf, isti onaj koji je 537. U jozefinskom katastru iz 1785. – 1787. spominje se Jo- upravo te godine dao nadograditi treći kat, pa je prvotni upis o hann Luppi kao vlasnik čak triju kuća u središtu grada, no ova kući na tri kata s dvorištem prekrižen i upisano je casa riffabbri- na Rivi još tada nije bila sagrađena. Usp. IVAN ERCEG, Jozefin- cata contenente il fondo con cortile a settentrione 1ero, 2ndo, 3zo, ski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785/87), knjiga 4to piano con soffito. Sa strane je napomena da je nekad bila u I., Zagreb, 1998., 86, 123. Prema novijim istraživanjima obitelj vlasništvu Korića (fu della massa Corich). Državni arhiv u Rijeci Luppis doselila se u Rijeku s Pelješca 1761. dolaskom Jakova Lu- (dalje: HR-DARI), PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, kina Lupisa (rođ. 1731.), trgovca brodske opreme. VINICIJE B. br. 488. LUPIS, O pelješkoj obitelji Lupis iz Nakovane i njenom riječkom 18 Sačuvan je projekt uređenja potkrovlja za naručitelja Francesca ogranku, Dometi, god. 30 (2019.), 23, 39, 40. Jakovljev brat, Jo- Manasteriottija koji je u to doba bio vlasnik kuće. Tehnički ured hann (Ivan) Lupis (rođ. 1738.), zacijelo je bio vlasnik triju spo- grada Rijeke (dalje: HR-DARI-57), kut. 121, spis 98/1884, Piano menutih kuća, a on je imao sina Bartula (rođ. 1776.), trgovca, per ridurre abitabile la soffita della casa no. 488, 1884. koji je kasnih 90-ih godina 18. stoljeća mogao sagraditi palaču 19 Kuću je najvjerojatnije sagradio veletrgovac Andrija Šporer (ro- na Rivi. Bartul se jedini od obitelji spominje u popisu plemića đen 1751.). U Rossijevu katastru 1844. navodi se Giovanni Des- grada Rijeke 1812. godine. Usp. Gradski magistrat Rijeka (dalje: covich kao trenutačni vlasnik kuće s tri kata i potkrovljem (casa a HR-DARI-22) JU-2, kut. 649, Nota Individuale delle Famiglie tre piani e soffito e fondi), uz napomenu da je nekad bila u vlasniš- Nobili esistenti nel Distretto Magistratuale in Fiume, 1812.; GI- tvu Andrije Šporera. HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. OVANNI KOBLER (bilj. 2, 1896. b), 97; IVAN ERCEG, Stanje 401 al No. 600, br. 489. pomorstva grada Rijeke u vrijeme reinkorporacije 1776/77, u: Zbornik Historijskog instituta JAZU, 3 (1960.), 375–376. Kuća je 20 Sačuvani su projektni nacrti za nadogradnju trećeg kata iz 1872. porušena 1890. radi gradnje palače Rinaldi. DAINA GLAVO- – 1873. koje potpisuje arhitekt Ignazio Rossi za investitoricu Ca- ČIĆ, Stambena arhitektura, u: Arhitektura historicizma u Rijeci rolinu Mohovich. HR-DARI-57, kut. 114, spis 3/2/1872. Projekt 1845.-1900.: arhitektura i urbanizam, Moderna galerija Rijeka pregradnje prizemlja i mezanina iz 1939., arhitekta Constantina – Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2002., 128– Padovanija, nalazi se u istom fondu, kut. 1890, spis 105/2/1939. 130, 558. 21 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 144. 29 Nije poznato tko je sagradio palaču, ali je to vjerojatno bila obi- 22 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 138. telj Huber. U Rossijevu katastru 1844. navodi se Francesco Huber 23 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), kao vlasnik ove kuće na tri kata sa stambenim potkrovljem i ma- 138. Palaču je sagradio Antonio Belinić (rođ. 1764.) veletrgovac lim dvorištem (casa a tre piani e soffito abitabile con cortile), uz rodom iz Lovrana, od 1808. suvlasnik tvrtke Antonio Bellinich e napomenu da je nekad bila u vlasništvu Domenica Scopinicha i

prostorna i tipološka obilježja

nasljednika Paola Hubera iz Nove Gradiške (eredi di Paolo Huber 38 Zgrada je 1882. nadograđena za investitora dall’Astu prema pro- di Neugradisca). HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 jektu Tomasa Mattionija. HR-DARI-57, kut. 119, spis 18/3/1882; al No. 600, br. 536. DAINA GLAVOČIĆ (bilj. 28), 560. 30 Franjo Tomašić bio je inženjerijski pukovnik u habsburškoj vojci, 39 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 137. a spominje se 1777. i kao brodovlasnik. IVAN ERCEG (bilj. 28, 40 Ein Hauss. Dabei ein Garten, wovon als Wiesen, und zum Wein 1960.), 375–376. benutzt werden. Grundes Gütte Gut. Wovon 1/2 zum Garten, und 31 Kobler kaže da je gradnju palače započeo 1782. godine te da 1/2 zum Weinbau genutzt wird. IVAN ERCEG (bilj. 28, 1998.), 42. je bila u posjedu obitelji više od pedeset godina. GIOVANNI 41 HR-DARI-57, kut. 117, spis 67/4/1880. KOBLER (bilj. 2, 1896. b), 186. Godine 1781. gradski magistrat 42 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj. 3), 137. dodjeljuje Tomašiću zemljište za gradnju kuće, što je provedeno u svibnju i lipnju 1782. pa je gradnja morala započeti te godine. 43 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER (bilj. 12), 92–93, 135, Factam vigore contractus, sub 3tia Maii Anni praeteriti celebrati sl. 93. per Dnum Franciscum Tomassich relationem Fundi ipsimet pro 44 Roberto Costa donosi tipologiju tršćanskih kuća 18. i prve erectione nova domus assignati. Općina Rijeka (dalje: HR-DA- polovine 19. stoljeća prema katnosti, a ujedno i prema funk- RI-32), Zapisnik sjednica magistrata za 1782. god., 11. 5. 1782. ciji koju zapremaju pojedine etaže. Tako razlikuje jednokatni- i 14. 6. 1782. Palača se navodi kao Tomašićevo vlasništvo u jo- ce (druga polovina 18. st.) koje imaju prizemlje rezervirano za zefinskom katastru iz 1785. – 1787. g. s brojem 523 kao Hauss skladištenje i trgovinu, a kat za stanovanje, dok su u tlocrtu pro- mit einen Hof. IVAN ERCEG (bilj. 28, 1998.), 26. Dubrovački storije okupljene oko središnjeg dvorišta ili malog svjetlarnika, putopisac Sorkočević je spominje 1788. kao jednu od najljepših a pročelje redovito ima trokutasti zabat. U drugi tip (kraj 18. i kuća u Rijeci. ŽARKO MULJAČIĆ, Rijeka godine 1788. prema prva pol. 19. st.) svrstava dvokatnice i trokatnice tripartitnog putničkom dnevniku Dubrovčanina Miha Sorkočevića, Riječka rasporeda, gdje je u središnjoj osi prizemlja uski hodnik sa stu- revija, 4 (1952.), Rijeka, 241. bištem, a bočno od njega prostorije, s tim da je naglašen prvi 32 Inspektor Gnamb spominje se u knjizi kazala spisa Gubernija oko kat namijenjen stanovanju vlasnika. Treći tip (prva polovina 19. projekta gradnje kuća Tomašić i Muschler 1781. godine. Aedilis stoljeća) redovito su trokatnice, pri čemu su donje dvije etaže Inspectoris projectum circa edu(c)tionem domorum Tomassich et namijenjene trgovini (kod nekih primjera uzima mezanin kao Musler faciendam cadit. Kraljevski riječki gubernij (dalje: HR- prvi kat), a drugi i treći kat za reprezentativno stanovanje vla- DARI-5), Index Generalis seu Repertorium Actorum Gubernii snika, što je naznačeno i artikulacijom pročelja (primjerice, pi- 1777-1784, Aedilis, str. 13. lastrima velikog reda). Kod toga je primjera u funkciji i znatno 33 DAINA GLAVOČIĆ (bilj. 28), 561. skromnije stambeno potkrovlje. ROBERTO COSTA, Tipologie e 34 HR-DARI-57, kut. 169, spis 23/32. Svođeni hodnik okrenut pre- caratteri costruttivi e stilistici degli edifici dei borghi settecentes- ma malom dvorištu spominje u svojim zapisima i car Franjo I. chi di Trieste, Smolars, Trieste, 1968., 7–8. Unatoč sličnostima, koji je boravio u Rijeci 1818. godine. Car piše da se u velikoj To- navedenu tipologiju nije moguće u cijelosti primijeniti na riječ- mašićevoj kući nalazi prizivni sud, i to na prvom katu gdje su svi- ki korpus palača i kuća. jetli veliki prostori i uredi u jednoj velikoj lijepoj i jednoj manjoj 45 Među njima možemo izdvojiti građansku kuću iz 70-ih godina dvorani, dok na drugom katu stanuje predsjednik suda Zentl, a u 18. stoljeća u Bačvarskoj 1 koja ima uzdignute zabate u ravnini prizemlju posluga. Navodi i kako kuća ima lijepo stubište te još plohe, i to na čak dvama pročeljima, zatim trokatnicu i dvokat- soba „po potrebi”. LJUDEVIT KRMPOTIĆ, Car Franjo Josip I. u nicu na mjestu današnje zgrade banke u Starčevićevoj 10, obje Hrvatskoj 1818. godine, Hannover-Čakovec, 2002., 27. uskih pročelja, od kojih je jedna imala visoko uzdignut trokutasti, 35 GIOVANNI KOBLER (bilj. 2, 1896. a), 50. Palača se navodi kao a druga valoviti zabat. Usko pročelje s velikim valovitim zabatom Batthyanyjevo vlasništvo u jozefinskom katastru iz 1785. – 1787. s dva prozora ima i danas sačuvana trokatnica Melissino (Korzo g. s brojem 517 kao Hauss mit einen Hof. IVAN ERCEG (bilj. 28, 3) sa samo četiri osi. Postojala je i slična visoka četverokatnica 1998.), 26. Gollob koja se nekad nalazila na adresi Korzo 16, a imala je krov- nu kućicu s trokutastim zabatom. 36 Tlocrt se može iščitati iz dokumentacije prije nadogradnje kuće 1882. godine. HR-DARI-57, kut. 115, spis 54/74, Piano dimostran- 46 RICHARD J. GOY, Venetian vernacular architecture, Cambridge te la riduzione del pianotera della casa Nro 545 sitta in Corso di University Press, New York, 1989., 54. proprieta del Sig. Vinc. Pessi, a un negozio, come pure l’allargamento 47 ELENA BASSI, Palazzi di Venezia, Venezia, 1976., 48; DEBO- della parte della medessima verso la Posta, B. Marussig, Fiume, 20. RAH HOWARD, The Role of Music in the Venetian Home in studeni, 1874. Detaljnije o palači: PETAR PUHMAJER, Manu- the Cinquecento, u: The Music Room in Early Modern France and fakturist i brodograditelj grof Theodor Batthyány i njegova palača Italy: Sound, Space and Object (ur. Deborah Howard i Laura Mo- na riječkom Korzu, u: Umjetnine, naručitelji i donatori II, Zbornik retti), British Academy, 2012., 101–103. trećeg skupa znanstvenog projekta Et tibi dabo: naručitelji i dona- 48 Vidi primjere s volutnim zabatima u: EGLE RENATA TRINCA- tori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i Sjevernoj Dalmaciji NATO, Venezia Minore, Venezia, 1980., 199–202, 212, 226. od 1300. do 1800. godine, Filozofski faultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2021. (u pripremi). 49 RICHARD J. GOY (bilj. 46), 54, 177, 229–231, 257–260, 292–301. 37 HR-DARI-22, Izdvojeni nacrti, kut. 451-466, spis 2476 i nacrt 50 Potonja ima na zabatu okulus u obliku četverolista, kao palača Vu- Facciata al Corso della Casa No. 547 del Sig. Vicenzo Pessi in Fiu- ković. Usp. EGLE RENATA TRINCANATO (bilj. 48), 363–367. me, autor: Francesco Pressich, 1854. 51 PETAR PUHMAJER (bilj. 8), 104.

prostorna i tipološka obilježja

52 Na tip kuća sa zabatnim pročeljima u Trstu upućuje: ROBERTO 55 MARIA LAURA IONA (bilj. 54), 493. COSTA (bilj. 44), 7. 56 MARIA LAURA IONA (bilj. 54), 493. 53 MARIA WALCHER, L’architettura a Trieste dalla fine del Settecen- 57 MARIA WALCHER (bilj. 53), 10. to agli inizi del Novecento, Udine, 1967., 10. 58 Arhivsku potvrdu za dvije spomenute palače donosi Matejčić, 54 U kojoj su mjeri bile sveprisutne govori i nacrt kuće nastao kao pripisujući Gnambu također palače Wohinz i Adamić na teme- majstorski ispit pri Građevinskoj upravi Tršćanskog namjesništva lju stilskih obilježja. RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 1, 1982.), 425 gdje je izvjesni Antonio Covacig projektirao upravo takvu shemu. i 629. Usp. ROBERTO COSTA (bilj. 44), 15; FULVIO CAPUTO, Archi- 59 Österreichische Nationalbibilothek, Pk 3003, 874, Triest aus der tettura e città, u: Neoclassico: arte, architettura e cultura a Trieste Vogelschau, autori: Ignaz Heymann, Giacinto Maina, 1802. 1790-1840, Venezia, 1990., 14, MARIA LAURA IONA, Momenti di urbanistica e architettura attraverso le fonti: il caso di Trieste, u: 60 ŽARKO MULJAČIĆ (bilj. 31), 241. Gli archivi per la storia dell’architettura. Atti del convegno interna- 61 DOMINIK TELEKI VON SZEK, Reise durch Ungern und einige zionale di studi, Reggio Emilia, 4-8 ottobre 1993. (ur. Gino Badini), angränzende Länder, Pest, 1805., 239. Roma, 1999., 470, 479.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 47

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.