Skip to content
Sztuka Adriatyku Search

The Interior of the St Nicholas Cathedral in Osor during the 16th Century

DOI 10.15291/aa.3568

Download PDF

Vol. 11 (2021)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Matko Matija Marušić Faculty of Humanities and Social Sciences, J. J. Strossmayer University of Osijek mmarusic@ffos.hr Corresponding author

The St Nicholas Cathedral in Osor is a prominent monument of Renaissance architecture in the Eastern Adriatic, that has thus far been discussed in terms of its architecture and late-quattrocento sculptural decoration. This paper examines the cathedral’s interior from the consecration in 1498 to the beginning of the 17th century and reconstructs the position of altars in the naves of the spacious three-nave basilica. The presented reconstruction is based on the unpublished documents about the furnishing of the cathedral, namely Libro delle Chiese di Ossero (1534) and reports of post-Tridentine visitations (1579, 1603). Data show that the furnishing of the Osor cathedral was particularly intense during the first decades of the 16th century, but the initial enthusiasm weakened in parallel with the decline of the city. In the second half of the century, however, the body of the local patron, St Gaudentius, was transferred from the church dedicated to him to the central altar of the cathedral, which prompted new impetus of commissions. Finally, the author focuses on the baptistery, the sacristy, and the condition of the church interior during the 16th century.

cathedral, Osor, altars, chapels, commissioners, Renaissance, altar paintings, 16th century

2. temelju čijih je prijepisa iz Biskupijskog arhiva sastavljena osorska sekvenca „Svetog Portal osorske katedrale, kraj Ilirika”),26 te oltar Tijela Kristova sa svetohraništem u istočnoj bočnoj kapeli (poče- 15. stoljeća (foto: M. Pelc, Fototeka Instituta za povijest tak 18. stoljeća).27 Sačuvani su još oltari Navještenja s palom Palme Mlađeg, Duša umjetnosti, D-019) od čistilišta (u zapadnoj bočnoj kapeli) te Bogorodice od Škapulara,28 kao i slika Portal of the Osor Cathedral, Bogorodice od Ružarija, pripisana Baldassareu d’Anni, no bez pripadajućeg oltara.29 late 15th century Navedeni oltari i slike dio su još neistraženih kampanja opremanja katedrale što su uklonile ranije oltare o kojima je riječ u ovom radu. Biskup Matej Karaman 1745. je godine hvalio arhitekturu prvostolnice (structu- ra spectabilis, dimensione ampla) prebrojivši deset oltara i tijelo gradskog patrona na središnjemu.30 Nedugo zatim, biskup Nikola Dinaričić (1746. – 1757.) pozvao je (neimenovane) milanske majstore „koji su u Veneciji obnovili i sjajnije crkve” da poprave krov i zidove, oslikaju strop, izrade vrata i postave orgulje.31 Sljedeći za- hvati potječu s kraja 18. stoljeća kada svetište izvorno ravnog začelnog zida dobiva poligonalni završetak, štukaturne pilastre trijumfalnog luka, ali i rezbarene korske klupe s biskupskim tronom što će ubrzo postati tek uspomena na ugaslu biskupiju.32 Do bombardiranja u Drugom svjetskom ratu u crkvi se nalazilo osam bočnih oltara (postavljenih u osi arkatura): nakon razaranja krova i dijela pročelja ostalo ih je pet, a stradali su i drveni strop i orgulje.33 Ukratko, današnja župna crkva, istovjetnog tlocrta i elevacije još od gradnje, predstavlja tek „blijedu sliku nekadašnjeg stanja (katedrale)”.34

tijekom 16. stoljeća

Svetište Pravokutna cappela maggiore, izvorno nadsvođena križnim svodom, tri je stube uzdignuta od razine broda, niskom ogradom iz 18. stoljeća odvojena od tijela cr- kve.35 Pri ispitivanju strukture bočnih zidova svetišta 1998. godine otkrivena su dva utora na suprotnim stranama kojima je bila učvršćena greda nekadašnje pregrade koja je odvajala kor i svetište od brodova crkve.36 Začelnim zidom i danas dominira gotovo šest metara visoka oltarna slika Andree Vicentina, Bogorodica s Djetetom između sv. Nikole i Gaudencija. Djelo se, na temelju suda Grge Gamulina, datiralo u sedamdesete godine 16. stoljeća, no recentno je predloženo pomicanje datacije na 1614. godinu.37 Godine 1575., kako prenosi Farlati, biskup Koriolan Garzadori prenio je drvenu škrinju sa svetčevim tijelom iz crkve Sv. Gaudencija na glavni oltar, čime je katedrala postala središtem tog lokalnog kulta.38 Ipak, tu je translaciju vjero- jatnije datirati nešto kasnije: 1579. godine nema spomena relikvija u katedrali,39 što jest slučaj 1603. kada se Gaudencijevo tijelo nalazilo na središnjem oltaru. Uz ostatke svetčeva tijela zabilježeni su „brevijar s brojnim stihovima” i relikvijar ruke (danas u Zbirci sakralne umjetnosti).40 Izvještaji obiju vizitacija, Valierove i Priulijeve, neovisno o tome spominju li svet- čeve relikvije, navode oltarnu palu (kod Valiera pala honorifica) sa svetohraništem, svijećnjacima i ostalom potrebnom opremom.41 Ako je točna novopredložena da- tacija Vicentinove pale, tada ostaje otvoren problem vremena izrade i ikonografije te ranije oltarne slike koju spominje vizitacija iz 1579. godine. Potonje je pitanje važno i zbog titulara glavnog oltara zaštitniku pomoraca u čiju su čast na Kvarneru

3. Nepoznati autor, Veduta Osora [APSORVS], 16. stoljeće (iz: Otok Cres na starim kartama iz zbirke dr. Damira Kovača, ur. J. Dunato /katalog izložbe, Creski muzej 2. srpnja –20. kolovoza 2017./, Cres, 2017., 61, kat. jed. 24) Anonymous, View of Osor [APSORVS], 16th century

tijekom 16. stoljeća

podignute brojne crkve, no posveta jedne katedrale (ili, u osorskom slučaju, barem njezina glavnog oltara) tom svetcu raritet je u regionalnim okvirima.42 Kako bilo, Andrea Vicentino ponovio je raspored svetaca s više od stotinu godina ranijeg pro- čelja crkve (zamijenivši Nikoli i Gaudenciju mjesta), no ostaje nerazjašnjeno je li i prvotna oltarna slika prikazivala sličnu ili istovjetnu kompoziciju.

Titulari, naručitelji i oprema bočnih oltara Do 1534. godine u crkvi se nalazilo deset bočnih oltara: svetih Blaža, Antuna, Andrije, Tome, Frane, Ane, Ivana, Roka, Sebastijana te Svih svetih.43 Prema Farlatiju, između 1517. i 1527. godine podignuti su sljedeći oltari: oltar Navještenja, Frane Draže, s grobnicom ovog važnog osorsko-creskog roda,44 sv. Roka sa slikom Palme, „slavnog u onom vremenu”, te oltar Donata Petrisa, nepoznatog titulara.45 Navedeni su naručitelji Draža i Petris i pokopani u katedrali, prvi 1523., a drugi 1563. godi- ne.46 Iako su navodi isusovačkog povjesničara uglavnom pouzdani, u ovom je slučaju došlo do konflacije podataka iz pisanih izvora i stanja u crkvi u 18. stoljeću. U 16. su stoljeću, naime, podignuta tri oltara obitelji Draža – sv. Blaža, sv. Antuna i Svih sve- tih – no ne i Navještenja.47 Taj se oltar podiže početkom 17. stoljeća kad se naručuje Palmina pala odgovarajuće ikonografske teme, ispred koje je (u neutvrđenom, kasni- jem trenutku) postavljena skulptura sv. Roka (izvorno na njemu posvećenom oltaru, o čemu vidi dalje).48 Nadalje, Farlati piše o mramornim oltarima, što zasigurno jest bio slučaj u 18. stoljeću, no vjerojatnije je da su izvorni oltari bili drveni. Kako ovaj primjer zorno svjedoči, učeni isusovac stanje iz 18. stoljeća interpretira u svjetlu ra- nijih arhivskih podataka, zbog čega je uspostavljanjem kronologije opremanja kate- drale potrebno korigirati njegove navode. Citirani primjer oltara Navještenja također potvrđuje da su oltari u 18. stoljeću opremani i ranijim djelima, što otežava rekon- strukciju unutrašnjosti prvostolnice i opreme njezinih najranijih oltara.49 Krenimo od spomenutih oltara obitelji Draža. Kolan Draža je oporukom 1509. godine (preminuo 1513.) kaptolu ostavio dvije radionice u gradu, uz uvjet da kano- nici opslužuju oltar sv. Antuna petkom i na dan tog franjevačkog svetca.50 Kolano- va želja nije ispunjena; godine 1534. oltar nije bio dotiran, već se o njemu skrbila njegova udovica, Klara Bocchina.51 Patronatsko pravo nad oltarom sv. Blaža imao je njihov sin Jakov.52 Njegov pak sin, Kolumelo, brinuo se o oltaru Svih svetih.53 Ri- ječ je o ključnim ličnostima ondašnjeg osorskog društva (uz Donata Petrisa kojeg, kako je navedeno, Farlati također ubraja u naručitelje najranijih oltara): Kolan je početkom stoljeća „za spas svoje duše” osnovao opservantski franjevački samostan u Nerezinama,54 Ivan Draža (član obitelji koja je podignula prve oltare u stolnici) vo- dio je brigu o crkvi Sv. Marka,55 a Donat Petris se kao skrbnik spomenutog Kolumela brinuo o jednoj od najstarijih osorskih crkava, Sv. Martina, ranosrednjovjekovnoj rotondi sa zvonikom pored benediktinskog samostana Sv. Petra.56 Da tri oltara obitelji Draža spadaju među najranije podignute, potvrđuje i Valie- rov navod o „starim” i/ili „neodličnim” slikama što su ih krasile.57 Općenito govoreći, „ostarjele” pale zabilježene su na čak šest od deset bočnih oltara katedrale u drugoj polovici 16. stoljeća, jedna je bila „nedolična” (pala indecens), dvije „dolične” (pala satis decenter), a jedna pala viridi („zelena pala”).58 Termin pala vetera u izvještajima vizitacija uobičajeno se povezuje s gotičkim stvaralaštvom, slikarstvom na zlatnoj podlozi, arhaizirajućim kipovima („pala” može označavati i drvenu skulpturu), od- nosno formama koje su do kasnih sedamdesetih izašle iz uporabe ili mode.59 Budući da su oltari osorske prvostolnice bili opremani tek od početka 16. stoljeća, moguće je ili da su pale izrađene na način koji je do prve vizitacije postao staromodan, ili da su bile prenesene iz ranije katedrale (kao i spomenuta biskupska grobnica).60 Obje su interpretacije intrigantne, ali nedokazive.

tijekom 16. stoljeća

Među patronima oltarâ pronalazimo i druge osorske plemiće. O dvama se olta- rima brinuo Matej Schia: oltar sv. Andrije nije bio propisno urešen zbog čega je na- ređeno njegovo uklanjanje,61 a oltar sv. Ane (o kojem se skrbio zajedno s tadašnjim požupom) bio je najcjelovitije opremljen. Na menzi se nalazila pala cum aliquibus imaginibus (poliptih), s parom pozlaćenih drvenih anđela, svijećnjacima i oltarnim ruhom.62 Ostale su oltare podignuli pučani. Oltar sv. Ivana naručio je Nikola Palija- nić, ostavivši ga u nasljeđe sinu Andreju.63 Oltar sv. Frane bio je pod patronatom Ni- kole de Bellona koji se, u skladu sa željama pokojnog djeda i oca, skrbio o svijećama i osiguravao sredstva za slavljenje misa.64 Toma Brajković je podno orgulja podignuo oltar u čast svetcu-imenjaku, ostavivši ga u nasljeđe sinu Paškvalinu.65 Konačno, pa- tronatsko pravo nad oltarom sv. Jurja imala je obitelj Skuplić.66 Dva oltara nisu bila obiteljska: oltarom sv. Sebastijana i Fabijana upravljali su požupi (prokuratori),67 a oltarom sv. Roka istoimena bratovština s požupom na čelu (no, sredinom 16. stoljeća bratovština je ugasla, a oltar je prešao u ruke kaptola).68 Riječ je o oltarima na kojima su bili zazivani protukužni svetci, sv. Fabijan i Sebasti- jan, čiji je kult bio raširen duž biskupije (bilo da su se častili odvojeno ili kao par). U creskoj kolegijalnoj crkvi stajao je tako oltar kaptola sa Svetim razgovorom Alvisea Vivarinija,69 a sačuvane su i dvije drvene oltarne kompozicije Bogorodice s navede- nim svetcima iz drugih otočkih crkava.70 Osorskom je oltaru, premda ne znamo je 4. li bio ukrašen istovjetnim kompozicijama (navodi se samo pala decens),71 dodijeljen Unutrašnjost osorske privilegij pape Grgura XIII.72 katedrale 1909. godine (izvor: Fotografska zbirka Creskog Na oltaru sv. Roka stajala je dosad neobjavljena drvena skulptura tog svetca. Rad muzeja) se – u iščekivanju podrobnijih istraživanja – može datirati prije 1579. godine kada Interior of the Osor Cathedral ga spominje izvještaj vizitacije, a na temelju likovnih osobitosti preciznije oko sredi- in 1909 ne stoljeća.73 U vezi s pitanjem naručitelja kipa sv. Roka, i u nastavku na predloženi

tijekom 16. stoljeća

datacijski okvir, moguće je pretpostaviti da je skulptura naručena u vrijeme kada je brigu o oltaru od ranije bratovštine preuzeo kaptol.74 Osim navedene skulpture, još jedna gotovo neobjavljena umjetnina moguće potječe s jednog od oltara prvo- 5. stolnice. Riječ je o temperi na dasci, signiranoj i datiranoj (1570.), a koja prikazuje Sv. Roko, polikromirano drvo, sredina 16. stoljeća (foto: Bogorodicu s Djetetom, Jurja i Franu zdesna te Ivana Krstitelja i Katarinu slijeva.75 B. Španjol Pandelo) Autor tog poliptiha arhaizirajuće kompozicije sa svetcima odvojenima drvorezba- renim okvirom je venecijanski mozaicist i slikar Arminio Zuccato. Kako je i kada St Rocco, polychrome wood, mid-16th century slika dospjela u Osor, nije poznato, no lokalna tradicija navodi da je stajala u kapeli

6. Sv. Roko, polikromirano drvo, sredina 16. stoljeća (foto: B. Španjol Pandelo) St Rocco, polychrome wood, mid-16th century

tijekom 16. stoljeća

7. u biskupskom dvoru (što, međutim, ne treba biti njezina izvorna lokacija).76 Iako je Arminio Zuccato, Bogorodica sa izbor svetaca suviše standardan za formiranje čvršćih zaključaka o naručitelju, valja svetcima, tempera na dasci, 1570. (foto: M. Pelc, Fototeka Instituta za zamijetiti da je, smještajem Bogorodici zdesna, istaknut sv. Juraj, koji se, kako je povijest umjetnosti) navedeno, slavio na njemu posvećenom oltaru u istočnom brodu osorske katedrale. Arminio Zuccato, The Virgin with Međutim, taj oltar (barem do početka 17. stoljeća) nije bio ukrašen palom, što znači Saints, tempera on wood, 1570 da je – čak i ako pala potječe s tog oltara – ondje smještena u kasnijem vremenu.

Raspored bočnih oltara Usporedbom redoslijeda navođenja oltara u vizitacijama moguće je ustanoviti njihov točan raspored.77 Naime, dva se izvještaja zrcalno preklapaju, što je poslje- dica drukčijeg smjera kojim su se vizitatori kretali crkvom: Valier je krenuo zdesna glavnom oltaru (a cornu evangelii), a Priuli suprotnim smjerom (a cornu epistolae). Iz tog je razloga u ranijoj vizitaciji prvo naveden oltar sv. Fabijana i Sebastijana (u zapadnoj bočnoj kapeli), a u Priulijevoj Tijela Kristova (istočna kapela). Na poto- njem se oltaru, prema običaju crkava venecijanskog područja, nalazilo svetohranište. Krajem 16. stoljeća ono je preneseno na središnji oltar,78 no istoimena bratovština ostala je vezana uz bočnu kapelu.79 Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u 17. je stoljeću urešena perforiranom kamenom ogradom, te je (vjerojatno istovremeno) preime- novana u kapelu Duša od čistilišta.80 Na slikanoj pali iz 18. stoljeća, koja prikazuje

tijekom 16. stoljeća

8. Marijino uznesenje sa svetcima, još neutvrđenog autorstva, prikazan je i svetački par Rekonstrukcija položaja oltara kojem je kapela prije bila posvećena. u osorskoj katedrali krajem 16. stoljeća (autor i B. Dundović, Daljnji podatci također govore u prilog predloženoj rekonstrukciji unutrašnjeg izrađeno na tlocrtu iz Planoteke uređenja.81 Oltar sv. Tome nalazio se u sredini zapadnog bočnog broda, uobičaje- Instituta za povijest umjetnosti, nom mjestu za orgulje, radi boljih akustičkih svojstava uzdignute na postolju podno P-07127) kojeg je bilo moguće smjestiti oltar.82 Oltar Svih svetih krajem 16. je stoljeća zamije- Reconstruction of the position of njen oltarom Gospe od Ružarija, uz koji je osnovana i bratovština u spomen pobjedi altars in the Osor Cathedral in the late 16th century izvojevanoj na Lepantu, uz sudjelovanje galije cresko-osorske komune, posvećene naslovniku katedrale.83 Osim ove retitulacije oltara, tijekom prvih stotinu godina postojanja katedrale, došlo je do više promjena u njihovu broju i posvetama. Do druge polovice 16. stoljeća uklonjeni su oltari sv. Frane i Ivana (zabilježeni jedino 1534.) te sv. Andrije (opisan 1579. kao neugledan, uz naredbu da se makne, što je i učinjeno).84 Kako je navedeno, tijekom 17. i 18. stoljeća novi su oltari zamijenili ove obrađene iz prvog stoljeća unutrašnjosti osorske prvostolnice; jedino je oltar Tijela Kristova zadržao izvorni smještaj u istočnoj bočnoj kapeli.

Krstionica Prema vijestima iz „Svetog Ilirika”, krstionica je podignuta za vrijeme biskupa Antuna de Cappoa (1533. – 1550.)85 u jugoistočnom uglu katedrale, uz bočna vrata na istočnom zidu, uobičajenom položaju krstioničkih kapela od početka 16. stolje- ća.86 Ranije krstionice, poput onih uza šibensku ili trogirsku katedralu, zadržale su običaj odvijanja obreda krštenja u zasebnoj građevini, a ne u samoj crkvi. Indikati- van je u tom smislu slučaj iz rapske katedrale gdje se oko 1500. napušta ranokršćan- ska krstionica i podiže krsni zdenac u kapeli uza sjeverni bočni brod crkve.87 Riječ je o „prijelaznom” rješenju prema kojem je krstionica postala dijelom tijela crkve, no ipak izdvojena u zasebnu kapelu. Tijekom prvih desetljeća 16. stoljeća krsni zdenac

tijekom 16. stoljeća

zauzima mjesto slijeva ili zdesna glavnom ulazu, pri čemu je osorski primjer zasigur- no jedan od ranijih na našoj obali. Zdenac krstionice prema kanonskim je propisi- ma trebao biti pokriven piramidalnim „ciborijem” koji je u Osoru nedostajao (ipak, postojao je zaštitni poklopac za krsnu vodu).88 Farlati piše da je osorski krsni zdenac krasio grb biskupa de Cappoa, što znači da je renesansna krstionica postojala sve do druge polovice 18. stoljeća, kada je zamijenjena kasnobaroknom kompozicijom od višebojnog mramora koja i danas ondje stoji.89

Sakristija i riznica Sakristija je u 16. stoljeću bila zasebna prostorija (liturgijska ruha i supeletilije nisu bili čuvani u ormarima u crkvi, što je bio čest slučaj), no tek treba istražiti je li bila projektirana istovremeno s katedralom.90 Godine 1579. ondje su popisana ruha (šest „kapela”, tj. kompleta liturgijskih odora, 14 albi, tri misnice i dva palija), litur- gijsko posuđe (četiri srebrna i bakrena križa, pet kaleža i osam patena te dodatna četiri kaleža koje je trebalo popraviti i pozlatiti, dva kadila od kojih jedan s naviku- lom), obredne knjige (dva misala, brevijar, pet korskih glazbenih knjiga), tkanine za pokrivanje oltara i procesijski tabernakul.91 Isti popis otkriva i odsustvo relikvija: navedena je tek jedna theca argentea in modum brachii sine (riječ je o relikvijaru ruke koji se čuvao uz Gaudencijevo tijelo).92 Usporedba s kasnijom vizitacijom nije moguća zbog necjelovitosti popisa iz 1603. godine. Tada se, međutim, navodi isti broj kaleža (ukupno deset), po jedan za osam osorskih kanonika te dodatna dva veća, vjerojatno za središnji oltar.93 Dru- gim riječima, svi su kaleži u međuvremenu bili popravljeni, a novi nisu naručivani jer za to nije bilo potrebe. Inventarium bonorum osorske prvostolnice oskudniji je u usporedbi s ostalim kvarnerskim katedralama, no ne treba zaboraviti da je tada središnja crkva biskupije zapravo bila creska koleđata te, također, da je dio predme- ta koje je baštinila osorska crkva vjerojatno nastradao s ranijom, ranokršćanskom prvostolnicom. U tom smislu, valja podsjetiti na riječi arhiprezbitera Andrije Draže koji se vizitatoru požalio da je katedrala povera de soggetti, come anco la citta, è me- zza desolata.94

Status ecclesiae u 16. stoljeću U skladu s ovim navodom, nije pretjerano zaključiti da je osorska katedrala ipak ostajala prazna (unatoč većem broju oltara), sa znatnijim odazivom vjernika jedino na dan zaštitnika biskupije kada se ondje hodočastilo.95 Velika se misa (missa con- ventualis) dnevno slavila na središnjem oltaru, dočim se u bočnim kapelama misilo rijetko: na oltaru sv. Fabijana i Sebastijana subotom u čast Djevici Mariji te na oltaru Tijela Kristova tek svake treće nedjelje.96 Propovijedalo se isključivo tijekom koriz- me, hora in lingua schiava, hora in italiana, kako objašnjava arhiđakon Cezare Profi- cij, upravitelj biskupije za vrijeme odsustva biskupa Koriolana Garzadorija.97 Cresko gradsko vijeće osiguravalo je korizmenog propovjednika u kolegijalnoj crkvi,98 a u Osoru su propovijedali kanonici pred malobrojnim auditorijem, o čemu svjedoči gorko-duhovita opaska creskog svećenika Paškvala Lija. Njegov argument protiv propovijedi na talijanskom jeziku u Cresu početkom 17. stoljeća bila je slaba posje- ćenost tamošnje koleđate, koja ga je – tako prazna – podsjetila na osorsku katedralu (non erano alle prediche venti persone, sembrava che fussimo a Ossero).99 Ne treba također zaboraviti da su bočni brodovi tijekom cijelog 16. stoljeća ostali nepopločani. Trebale su ih prekriti grobne ploče osorskog plemstva i građanstva, no ondje se nije imao tko pokapati.100 Veliki okul na pročelju katedrale ostao je neosta- kljen, zbog čega je u crkvu ulazila voda, a crjepove je s krova odnosio vjetar.101 U kasnijoj je vizitaciji upućeno na to da se unutrašnjost crkve obijeli, a zidovi učvrste

tijekom 16. stoljeća

vezivom.102 Slične opaske i odredbe pronalazimo u istovremenim vizitacijama dru- gih kvarnerskih i jadranskih crkava, no, kad se one sagledaju u svjetlu odumiranja novovjekovnog Osora, razvidna je predimenzioniranost katedrale za potrebe grada na izdisaju. Ovom virtualnom šetnjom od glavnog oltara do sakristije renesansne katedrale Sv. Nikole otkriva se unutrašnjost koja se brojem oltara, unatoč lošem povijesnom trenutku grada, nije znatno razlikovala od ostalih prvostolnica, primjerice kvarner- skih: rapska ih je brojila dvanaest, a krčka deset.103 Istovremeno, međutim, rapsku je resilo čak sedam pala koje je vizitator ovjenčao epitetom (satis) honorifica, koji je u Osoru zavrijedila tek slika na glavnom oltaru. O kvalitativnoj razini umjetnina preko navoda u vizitacijama teško je suditi, no neka sačuvana djela u osorskoj katedrali, poput ovdje istaknute drvene skulpture sv. Roka, kao i u literaturi već obrađivanih pala Andree Vicentina i Palme Mlađeg, svjedoče da predodžba o praznoj unutraš- njosti katedrale Sv. Nikole – u suglasju sa slikom umirućeg grada – ne stoji. Doista, podatak da je do početka tridesetih godina 16. stoljeća ondje bilo podignuto deset bočnih oltara govori da je postojala kritična masa naručitelja, ali i potreba da se, na krilima dovršetka za tamošnje prilike impozantne prvostolnice i komunalnog trga, pokrene i stvarna „renesansa” grada. To se, osim već istraženog pojačanog intenzi- teta stambene gradnje, ovim radom potvrdilo i za oltare katedrale koje je podizao osorski patricijat, pučanstvo i kaptol, uz odsustvo creskih naručitelja koji su oprema- li brojne crkve u svojem gradu. Taj je početni zanos zastao tijekom druge polovice 16. stoljeća te nije bilo znatnijih promjena u unutrašnjosti katedrale (uz iznimku dvaju uklonjenih oltara i jedne retitulacije Gospi od Ružarija, općem mjestu poslije- lepantske ikonografije). Kronologija podizanja oltara u osorskoj prvostolnici doprinos je proučavanju stupnja i procesa opremanja istočnojadranskih katedrala, usprkos tomu što je bazi- liku Sv. Nikole ispravnije vidjeti simulakrumom prvostolnice; crkvu koja jest imala formu katedrale, ali je sadržaj ipak većim dijelom prenesen u tada daleko važniji Cres. Projekt u čijoj je osnovi bilo vraćanje manjkajuće „forme u sadržaj” bilo je pre- nošenje tijela sv. Gaudencija na središnji oltar, o kojem do druge polovice 16. stoljeća – paradoksalno – gotovo da i nemamo podataka. Namjera tog čina bila je potvrditi (ako već ne povratiti) primat osorske katedrale koja nije bila tek svjedok historijskog kontinuiteta kršćanstva koje je Osor (za razliku od Cresa) baštinio, već i središte (jedinog) lokalnog kulta. Slijed koji se od početka do kraja 16. stoljeća nametnuo analizom ovdje obrađenih vrela – od intenzivnog opremanja do sve skromnije slike katedrale – nije, međutim, linearno nastavljen do ukidanja biskupije početkom 19. stoljeća. Do tada je, naime, bilo više kampanja obnove i opremanja katedrale Forti- sova grada-mrtvaca koje tek treba cjelovitije istražiti.104

tijekom 16. stoljeća

BILJEŠKE 1 SAMO ŠTEFANAC, O arhitekturi i kiparskim ukrasima osor- 10 Libro delle chiese e beni ecclesiastici d’Ossaro, Arhiv HAZU, XX– ske katedrale, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26 (1987.), 14A (dalje: Libro delle chiese), ovdje citiran prema prijepisu Lea 263–285; RADOVAN IVANČEVIĆ, Problem renesansne kupole Košute. U uglatim je zagradama donesena izvorna folijacija. Po- osorske katedrale, Peristil, 29 (1986.), 55–70; SAMO ŠTEFA- pis je sastavljen nakon ustoličenja biskupa Antonija de Cappoa, NAC, Le sculture di Giovanni Buora a Ossero, Venezia Arti, 3 „po naredbi Tome Contarena“, VJEKOSLAV ŠTEFANČIĆ – (1989.), 41–45; PREDRAG MARKOVIĆ, Arhitektura renesanse LEO KOŠUTA, Arhiv bivše osorske biskupije, Starine JAZU, 45 u Hrvatskoj, u: Hrvatska renesansa (katalog izložbe), (ur. Miljen- (1955.), 321. ko Jurković, Alain Erlande-Brandenburg), Zagreb, 2004., 98–99; 11 DRŽAVNI ARHIV U ZAGREBU (dalje: HDA), Zbirka preslika MILAN PELC, Renesansa, Zagreb, 2007., 188–190; MARIJAN na papiru (dalje: HR-HDA-913), Agostino Valier, Visitatio, Dio- BRADANOVIĆ, Još jednom o širenju renesansne skulpture na cesis Ausserensis (1579.), (dalje: AGOSTINO VALIER). Kvarneru, Ars Adriatica, 6 (2016.), 121–122. O gradnji: DANIE- 12 HR-HDA-1450, Michele Priuli, Visitatio, Diocesis Ausserensis LE FARLATI, Illyricum Sacrum, sv. V, Venetiis, 1775., 207–210. (1603.), (dalje: MICHELE PRIULI). 2 Sačuvan je inventar „stare” katedrale iz 1413. godine, vidi 13 Prema izvještaju iz 1553. godine: Draža (najbrojnija), Dachia, NICCOLÒ LEMESSI, Note storiche geografiche artistiche sull’isola Grabbia (doseljenici iz Krka) te Petris (najimućniji, iz Cresa), di Cherso, sv. I, Roma, 1979., 133 (bilj. 19), sv. V, 38. ŠIME LJUBIĆ, Commissiones et relationes venetae, sv. II [Mo- 3 TEA SUŠANJ PROTIĆ, O urbanizmu Osora nakon 1450., Ars numenta spectantia historiam slavorum meridionalium, sv. VII], Adriatica, 5 (2015.), 95–98. Zagreb, 1877., 270. 4 LARIS BORIĆ – JASENKA GUDELJ, Uveliko i u malo: lik i li- 14 MARIJAN BRADANOVIĆ, Prilog poznavanju stambenog gra- kovnost renesansnog Cresa, Zadar, 2019. diteljstva 15. i 16. stoljeća na sjevernom Jadranu, Peristil, 56 5 ALBERTO FORTIS, Ogled zapažanja o otocima Cresu i Lošinju, (2013.), 76–77; TEA SUŠANJ PROTIĆ (bilj. 3). prev. Dubravko Balenović, Split, 2014., 38. 15 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 207–208. 6 FRANJO VELČIĆ, Društvene i crkvene prilike u vremenu osni- 16 ZVJEZDAN STRIKA, „Catalogus episcoporum et archiepisco- vanja samostana Sv. Franje u Nerezinama, u: Franjevci u Nere- porum urbis Iadertinae” arhiđakona Valerija Pontea, Radovi Za- zinama. Zbornik radova u povodu 500. obljetnice (ur. Bernardin voda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 48 (2006.), 170–171. Škunca, Julijano Sokolić), Zadar i Nerezine, 2005., 19. 17 GIANNA DUDA MARINELLI, La diocesi di Ossero nelle fonti 7 MIHOVIL BOLONIĆ, Arhiv bivše osorske biskupije, u: Otočki locali e vaticane, Atti e memorie della Società istriana di arche- ljetopis Cres-Lošinj 5: Izvori za povijest otoka Cresa i Lošinja (ur. ologia e storia patria, 108 (2008.), 213 (prema kronotaksi osor- Julijano Sokolić), Mali Lošinj, 1984., 215–216. skih biskupa iz sredine 19. stoljeća); DANIELE FARLATI (bilj. 8 LARIS BORIĆ – JASENKA GUDELJ (bilj. 4), 49, 59–61. Ka- 1), 210 prenosi da je Justi ustoličen već 1486. godine, što nije tedrala u Osoru i u kasnijim je stoljećima bila uzor za lokalnu vjerojatno. sakralnu gradnju, o čemu vidi RADOVAN IVANČEVIĆ, Tro- 18 Podatak donosi ANA DEANOVIĆ, Mali vječni grad Osor, Osor, lisna pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj, Peristil, 35–36 1976., 25. SAMO ŠTEFANAC (bilj. 1, 1987.), koji je najopsežnije (1992./1993.), 85 [bilj. 3]; VLADIMIR MARKOVIĆ, Crkve 17. pisao o skulpturama, ne spominje upisanu godinu. Zdesna glav- i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Zagreb, 2004., 219 piše o nom portalu položen je nadvratnik s grbom biskupa Justija i godi- osorskoj katedrali kao modelu za barokne crkve na Lošinju. nom 1498. U literaturi se prenosi netočan podatak da je riječ o ele- 9 ANĐELKO BADURINA, Iluminirani rukopisi katedrale u Oso- mentu bočnog portala katedrale. Riječ je, međutim, o nadvratniku ru, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 8 (1984.), 115–134, srušene crkve Sv. Spasa, DANIELE FARLATI (bilj. 1), 210. HANA BREKO, Raritetni napjevi u čast lokalnih patrona. Oda- 19 NICCOLÒ LEMESSI (bilj. 2), 133. bir i rekonstrukcija napjeva iz repertoara hrvatskih i talijanskih 20 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 210. O ninskom biskupu vidi: JO- liturgijsko-glazbenih kodeksa, u: Religijske teme u glazbi. Zbor- SIP ANTE SOLDO, Kalež i pokaznica Jurja Divnića u Šibeniku, nik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 15. pro- Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 21 (1989.), 332–341. sinca 2001. godine (ur. Marijan Steiner), Zagreb, 2003., 50–55; 21 Libro delle chiese (bilj. 10), 113 [fol. 35r]. ZDRAVKO BLAŽEKOVIĆ – VJERA KATALINIĆ-LUKŠIĆ – STANISLAV TUKSAR, Izvještaj o preliminarnom istraživanju 22 To potvrđuje inventar sakristije ecclesiae Sancti Nicolai, ecclesiae muzikalija na otocima Cresu i Lošinju 1978. i sređivanje glaz- cathedralis iz 1413. godine, NICCOLÒ LEMESSI (bilj. 2), sv. V, 38. benog arhiva samostana Sv. Petra u Cresu, Arti musices, 10/2 23 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 197. Nije poznato kada je nadgrob- (1979.) 169–170; DAVID DI PAOLI PAULOVICH, Ossero e la na ploča biskupa Mihovila prenesena u dvorište biskupske pala- tradizione musicale-liturgica della sua cattedrale, custode della če gdje se i danas nalazi (ondje je bila već 1927. godine, otkad latinità nelle isole del Quarnero, Atti. Centro di Ricerche Storic- datira najranija fotografija). U katedrali se sigurno nalazila još u he – Rovigno, 36 (2006.), 367–413; JASMINKA ĆUS RUKONIĆ, 19. stoljeću, GIANNA DUDA MERINELLI (bilj. 17), 212. Za- Grbovi osorske katedrale (katalog izložbe), Mali Lošinj, 2013.; državanje memorije o osorskim katedralama išlo je i u drugom ISTA, Stemmi di Ossero sull’isola di Cherso nel secondo periodo pravcu: u staroj je katedrali postavljen improvizirani biskupski della Repubblica di Venezia (1409-1797), Atti. Centro di Ricerche tron, sastavljen od ostataka ranosrednjovjekovne liturgijske ka- Storiche – Rovigno, 47 (2017.), 51–107. mene plastike. Ukopi u novoj katedrali započeli su devedese-

tijekom 16. stoljeća

tih godina 15. stoljeća, npr. iz 1493. datira grb obitelji Schia ili na sličnostima sa šibenskom katedralom Sv. Jakova (ali i pobije- Sbarra u istočnom brodu, JASMINKA ĆUS RUKONIĆ (bilj. 9, noj pretpostavci o sudjelovanju Jurja Dalmatinca u gradnji osor- 2013.), 23. ske katedrale), vidi PREDRAG MARKOVIĆ, Katedrala sv. Jakova 24 Oltari i njihov inventar popisao je sedamdesetih godina 20. sto- u Šibeniku: prvih 105 godina, Zagreb, 2010., 431. ljeća župnik EMILIO MUŽIĆ, Inventar osorske crkve. O njego- 36 JASMINKA ĆUS RUKONIĆ – JOSIP VELNIĆ (bilj. 35), 478. vim zaslugama u popravku crkve nakon ratnih razaranja vidi 37 GRGO GAMULIN (bilj. 29), što opovrgava DANIJEL CIKO- ENVER IMAMOVIĆ, Povijesno arheološki vodič po Osoru, Sara- VIĆ, Liturgijska oprema kaptolskih crkava otoka Krka u zapisni- jevo, 1979., 91. Zahvaljujem sadašnjem župniku Ivanu Katunaru ku pastoralne vizitacije biskupa Stefana Davida iz 1685. godine, na pomoći i susretljivosti. doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, 2018., 135–136, koji u 25 JASMINKA ĆUS RUKONIĆ (bilj. 9, 2013.), 18. bočnim pozadinskim likovima vidi Koriolana i Oktavijana Gar- 26 MIHOVIL BOLONIĆ (bilj. 7), 221–222; RADOSLAV TOMIĆ, zadorija, čime sliku datira u 1614., tj. godinu prijenosa biskup- Slika Nicole Grassija u Osoru, Radovi Instituta za povijest umjet- ske časti s prvoga na drugoga. O naručiteljima Vicentinove pale nosti, 16 (1992.), 139–141. pisala je JASENKA GUDELJ, Zborna crkva sv. Marije Snježne u 27 NINA KUDIŠ BURIĆ, A tabernacle by Alvise Tagliapiera in Cresu, u: Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske [Zbornik the cathedral of Osor, Zbornik za umetnostno zgodovino, n.s. 41 Dana Cvita Fiskovića II], (ur. Predrag Marković i Jasenka Gu- (2005.), 206–217; te ISTA, Oltari presvetog Sakramenta u Savi- delj), Zagreb, 2008., 149–166, što je recentno dopunjeno u LA- čenti i Osoru: problemi konteksta, tipologije, uzora i autora, u: RIS BORIĆ – JASENKA GUDELJ (bilj. 4), 167–172. Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske [Zbornik Danâ Cvi- 38 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 219. ta Fiskovića II], (ur. Jasenka Gudelj i Predrag Marković), Zagreb, 39 Valja ipak istaknuti da se u izvještaju Valierove vizitacije relikvije 2008., 304–308. sv. Gaudencija ne spominju niti u njemu posvećenoj crkvi. On- 28 Oltari Duša od čistilišta i Bogorodice od Škapulara također su dje se na glavnom oltaru navodi imago svetca, po svemu sudeći opremljeni palama. U svetištu postoji još nekoliko slika (s pri- drvena skulptura ustoličenog biskupa, i danas ondje sačuvana, kazom sv. Petra, Pavla, Nikole i Bernarda) koje, baš kao i stipesi AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 15r. O Gaudencijevoj škrinji sačuvanih oltara, čekaju valorizaciju. vidi: DANIJEL CIKOVIĆ, L’eredità artistica del medioevo nei 29 GRGO GAMULIN, Prijedlozi za slikarstvo renesanse i maniriz- documenti d’archivio della prima età moderna. Alcuni esem- ma u Veneciji, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 10 (1986.), pi quarnerini e istriani, Mélanges de l’Ecole Française de Rome. 76; IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Prilog poznavanju zastuplje- Moyen Âge, 129/1 (2017.), 151–152; ANA MARINKOVIĆ, The nosti i rasprostranjenosti ikonografski srodnih oltarnih slika s Civic Cults of Local Reformist Bishops in Dalmatia: Success and prikazom Gospe od Ružarija s likovima savezničkih vladara na Failure, u: Relics, Identity, and Memory in Medieval Europe (ur. području istočnog Jadrana, južne Italije i Provanse, Ars Adriati- Marika Räsänen, Gritje Hartmann, Earl Jeffrey Richards), Turn- ca, 8 (2018.), 114. hout, 2016., 187-223. Autorica priprema i novu studiju o Gau- 30 GIANNA DUDA MARINELLI (bilj. 17), 217. dencijevom kultu. 31 SLAVKO KOVAČIĆ, Vjerske, društvene i privredne prilike na 40 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 401r. Relikvijar se i danas nosi u otocima Cresu i Lošinju prema izvještajima o stanju Osorske bi- procesijama za svetčev dan. Spomenuti „brevijar” moguće je pre- skupije (1589. – 1805. god.), u: Između povijesti i teologije. Zbor- poznati u sveščiću sa životom svetca, koji se čuva uz ostatke tijela. nik radova u čast fra Atanazija Matanića u povodu 80. obljetnice 41 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 11r. života i 50. obljetnice znanstvenog rada (ur. Josip Sopta), Zadar i 42 Prema Priulijevoj vizitaciji, njemu je bilo posvećeno 49 crkava, Krk, 2002., 327–328. ANĐELKO BADURINA, Hagiotopografija Kvarnera, u: Umjet- 32 ENVER IMAMOVIĆ (bilj. 24), 79, 82. nost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europske tradicije: 33 GIANNA DUDA MARINELLI (bilj. 17), 227. Autorica donosi zbornik radova sa znanstvenog skupa posvećenog djelu prof. dr. transkripciju i kolokaciju spisa, ali ne navodi o kojem je točno Radmile Matejčić (ur. Marina Vicelja, Nina Kudiš), Rijeka, 1993., izvoru riječ. Mitis pak navodi sljedeće oltare: sv. Križa, Srca, 190–191. Uznesenja, Gospe od Ružarija, Antuna, Alojzija, Josipa i Duša 43 Libro delle chiese (bilj. 10), 113–119 [fols. 35r-36v]. od čistilišta, SILVIO MITIS, La partecipazione di Cherso-Ossero 44 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 213; o nadgrobnoj ploči iz 1523. alla civiltà italica, Archeografo Triestino, 14 (1927. – 1928.), 88; godine vidi JASMINKA ĆUS RUKONIĆ (bilj. 9, 2013.), 28–29. ENVER IMAMOVIĆ (bilj. 24), 90 (ne donosi titulare oltara); EMILIO MUŽIĆ (bilj. 24). 45 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 213. 34 ENVER IMAMOVIĆ (bilj. 24), 90. 46 JASMINKA ĆUS RUKONIĆ (bilj. 9, 2013.), 25, 29. Dražu je 1515. godine cresko vijeće poslalo u Veneciju da ishoduje dola- 35 Na ovom je mjestu važno podsjetiti na raspravu o kupoli nad zak biskupa na otok ili imenovanje pomoćnika, NICCOLÒ LE- svetištem koju je započeo RADOVAN IVANČEVIĆ (bilj. 1) MESSI (bilj. 2), sv. I, 153. analizom vedute Osora iz 1597. koja se ondje doista prikazuje. Na temelju te pretpostavke ponuđena je i idejna rekonstrukcija 47 Libro delle chiese (bilj. 10), 113–114, 117 [ff. 35r, 36r]; AGOSTI- svetišta, JASMINKA ĆUS RUKONIĆ – JOSIP VELNIĆ, Zaštit- NO VALIER (bilj. 11), fol. 11r. na istraživanja u katedrali u Osoru 1998., u: Zbornik Tomislava 48 KRUNO PRIJATELJ, Palmina pala u Osoru i jedna kopija po Marasovića (ur. Ivo Babić, Ante Milošević, Željko Rapanić), Split Palmi na Čiovu, u: Studije o umjetninama u Dalmaciji, sv. IV, Za- 2002., 472–478. Za kritički osvrt na interpretacije koje inzistiraju greb, 1983., 55–57. Sve donedavna skulptura sv. Roka stajala je

tijekom 16. stoljeća

na oltaru ispred Palmina Navještenja, a danas se nalazi u lijevoj nata (katalog izložbe), Cres, 2019., 25–27, 34–36. O kultu vidi: bočnoj kapeli Duša od čistilišta, vidi EMILIO MUŽIĆ (bilj. 24). MERI KUNČIĆ, Razvoj i značenje kulta sv. Sebastijana u dalma- 49 Rekonstrukcija je otežana i premještanjem grobnica. Naime, broj- tinskim komunama u 15. i 16. stoljeću s posebnim obzirom na ne sačuvane ploče, koje je obradila JASMINKA ĆUS RUKONIĆ umjetničku produkciju, u: Hagiologija: kultovi u kontekstu (ur. (bilj. 9, 2013.), premještene su sa svojih izvornih pozicija tijekom Trpimir Vedriš, Ana Marinković), Zagreb, 2008., 141–159. Tre- kasnijih popločavanja, kada su im odrezani grbovi i natpisi. ba istaknuti da je istovjetan položaj oltara u čast protukužnim svetcima zabilježen i u paškoj kolegijalnoj crkvi, koja s osorskom 50 VITTORINO MENEGHIN, Il convento di S. Francesco in Nere- katedralom dijeli jednako rješenje začelja i potječe iz istog vre- sine, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia mena, vidi RADOVAN IVANČEVIĆ, Najstariji opis paške zbor- patria, 69 (1969.), 54–55. ne crkve: vizitacija Augustina Valiera 1579. godine, Peristil, 25 51 Libro delle chiese (bilj. 10), 114 [fol. 35r]. Naručitelj, međutim, (1982.), 82. nije bio pokopan pred ovim oltarom, već u obližnjem samostanu 71 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 11r. franjevaca opservanata, koji je i osnovao (vidi bilj. 53). 72 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 402v. 52 Libro delle chiese (bilj. 10), 113–114 [fol. 35r]. 73 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 11r. Idući će vizitator, među- 53 Libro delle chiese (bilj. 10), 117 [fol. 36r]. Ondje se navode Ko- tim, zapisati da je prikaz bio „dotrajali”, naredivši da ga se zami- lumelovi skrbnici, a otac Jakov je pokojni. jeni doličnijom slikom, MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 402v. 54 VITTORIO MENEGHIN (bilj. 50); IRENA DLAKA, O umjet- Zahvaljujem Barbari Španjol-Pandelo na razgovoru o ovom djelu. ničkom inventaru samostana Sv. Franje u Nerezinama, u: Fra- 74 Bratovština se spominje 1534., no ne i u kasnijim vizitacijama. njevci u Nerezinama (bilj. 6), 53–54. 75 Zahvaljujem jednom od recenzenata na uputi da razmotrim 55 Zbog manjka genealoških istraživanja u nerazjašnjenom srod- mogući izvorni smještaj pale Arminija Zuccata. Također, zahva- stvu s ostalim Dražama; Libro delle chiese (bilj. 10), 120 [fol. ljujem akademiku Radoslavu Tomiću na razgovoru o tom slabo 36v]. Crkvu je 1466. godine podignuo arhiđakon Ivan iz Krka, poznatom djelu. DANIELE FARLATI (bilj. 1), 205. 76 O poliptihu nije posebno pisano, već ga je usputno objavila ANA 56 Libro delle chiese (bilj. 10), 122 [fol. 37v]. Starost crkve potvr- DEANOVIĆ (bilj. 18), 28, 72–75. Djelo je restaurirano 1979. đuje opis gradnje: edificata forma rotunda cum turri in medio godine, vidi ALMA ORLIĆ, Poliptih „Madona i sveci”, br. 852, constructa super quattuor pilis in forma rotunda; AGOSTINO 1979., bez paginacije [Arhiv Hrvatskog restauratorskog zavoda u VALIER (bilj. 11), fol. 14v. Zagrebu]. 57 Altare sancti Blasii habet iconem indecentem; Altare Sancti An- 77 Raniji popis dobara Osorske biskupije razlikuje oltare i kapele; tonii habet iconem indecentem; Altare Omnium sanctorum habet od ukupno deset jedinica, navodi se pet kapela, jedan oltar te palam veterem; AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 11r [u vizita- jedna cappella over altar. Kapela (u liturgijskom značenju), me- torovim odredbama za oltare sv. Blaža i Svih svetih stoji zabiljež- đutim, ne podrazumijeva nužno odvojen prostor, već je u pravi- ba aptetur pala, fol. 12v]. lu riječ o istoznačnici riječi „oltar”. 58 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fols. 11rv. 78 Godine 1603. navodi se tabernakul na glavnom oltaru te oltar 59 O tome vidi: U kraljevskim stranama i pod Svetim Markom: vizi- Tijela Kristova in quo olim servabatur sanctissimum sacramen- tacije u pulskoj nadbiskupiji na austrijskom i mletačkom području tum, MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 401v. Valier tabernaculum godine 1658. i 1659. (ur. Nina Kudiš Burić, Nenad Labus), Rije- honorificatissimum također smješta na glavni oltar, AGOSTINO ka, 2003., 306 [bilj. 114]. VALIER (bilj. 11), fol. 10v, što upućuje na to da je u posljed- 60 U staroj su katedrali, također trobrodnoj bazilici, ostali tek sre- njoj četvrtini 16. stoljeća svetohranište prebačeno u bočnu kape- dišnji oltar i sv. Jakova, o kojima se skrbio kaptol, MICHELE lu, te nedugo zatim ponovno vraćeno na glavni oltar. Općenito PRIULI (bilj. 12), fols. 403rv. o smještaju svetohraništa vidi: NINA KUDIŠ BURIĆ (bilj. 27, 61 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fols. 11r, 12v. 2008.), 309 [bilj. 15, 16]. 62 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 11r. 79 MARIJANA DLAČIĆ, Bratovštine na području bivše osorske ko- mune, Mali Lošinj, 2014., 32 (autorica, međutim, bratovštinu 63 Oltar se uzdržavao najmom kuće u Osoru i pašnjaka u Nerezi- vezuje uz suprotnu bočnu kapelu katedrale). Bratovština je, po- nama, Libro delle chiese (bilj. 10), 118 [fol. 36r]. Nije poznato je sredstvom biskupa Marka Gonzage, dobila oprost od pape Pija li posrijedi oltar Ivana Evanđelista ili Krstitelja. IV., DANIELE FARLATI (bilj. 1), 216. 64 Libro delle chiese (bilj. 10), 115 [fol. 35v]. 80 Podizanje ograde okvirno se datira u 16./17. stoljeće, JASMIN- 65 Libro delle chiese (bilj. 10), 115 [fol. 35v]; AGOSTINO VALIER KA ĆUS RUKONIĆ (bilj. 9, 2013.), 50–54, no vjerojatniji je ka- (bilj. 11), fol. 11r. sniji prijedlog. Kapela je ključna za historijat gradnje katedrale, 66 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 401v. što se zaključuje prema šiljastom luku u čijem se tjemenu na- 67 Libro delle chiese (bilj. 10), 119 [fol. 36v]. lazi grb (identificiran kao grb obitelji Contarini ili Vitcor, vidi JASMINKA ĆUS RUKONIĆ /bilj. 9, 2017./, 71). Postojanje 68 Libro delle chiese (bilj. 10), 118 [fol. 36v]. grba svakako upućuje na obiteljsku kapelu, zbog čega je važno 69 LARIS BORIĆ – JASENKA GUDELJ (bilj. 4), 161–166. pokušati ustanoviti kada su oltar i kapela prešli u ruke kapto- 70 Iz župne crkve u Belom i Sv. Izidora u Cresu, FRANKA TOLJA- la, odnosno, je li se o oltaru prije brinula navedena obitelj. U NIĆ, Drveni sveci: polikromirana drvena skulptura Creskog deka- literaturi je uočeno da je Marko Contarini bio cresko-osorski

tijekom 16. stoljeća

knez 1415. godine (SILVIO MITIS, Cherso ed Ossero sotto la ostataka” osorske riznice piše MATEJA JERMAN, Osor očima Serennissima, Atti e memorie della Società istriana di archeologia Thomasa Grahama Jacksona: prilog poznavanju zlatarskih pred- e storia patria, 49 /1932./, 142), no malo je vjerojatno da je gra- meta nekadašnje katedrale Uznesenja Marijina u Osoru, u: II. dnja tada počela. Creski anali: od starine do našeg doba, u tisku. Zahvaljujem auto- 81 Nema podataka o smještaju oltara sv. Frane i sv. Ivana iz 1534., rici na ustupanju rukopisa. koji su do prve vizitacije uklonjeni. 92 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 12r. Iznenađuje da vizitator 82 MASSIMO BISSON, La collocazione degli organi nelle chiese ve- navodi da je srebrni relikvijar bio sine reliquiis. neziane del Rinascimento: implicazioni architettoniche, liturgiche, 93 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 403r. musicali e acustiche, u: Architettura e musica nella Venezia del Ri- 94 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 419r. nascimento (ur. Deborah Howard, Luca Moretti), Milano, 2006., 95 ZDENKA JANEKOVIĆ RÖMER, Zajedništvo života franjevaca 299 (za ranije venecijanske primjere koji su iznimka, a ne pravilo). trećoredaca iz samostana Sv. Jeronima i stanovnika Martinšćice 83 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 402r, vizitator navodi da je con- na Cresu (1578.-1618.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 48 fraternitas nuper constituta, te je službeno potvrđena 1605. godi- (2016.), 95–96, 98–101. ne, a oltar je uskoro opremljen palom. Zapovjednik cresko-osor- 96 MICHELE PRIULI (bilj. 12), ff. 401rv, 402v. ske galije bio je Kolan Draža, čiji je djed (istog imena) opremio neke od najranijih oltara u katedrali, zbog čega je također vjero- 97 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 421r. jatno da je jedan od oltara te obitelji retituliran Gospi od Ružari- 98 NICCOLÒ LEMESSI (bilj. 2), sv. I, 133, 145 i dalje. ja. O sudjelovanju u bitci: EDUARD PERIČIĆ, Prinos pomoraca 99 JOSIP VLAHOVIĆ, Le comunità di Cherso e Ossero, Rijeka, 1968., Kopra, Cresa, Krka i Raba na svojim galijama u Lepantskoj bitki, 21. u: Lepantska bitka – udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bit- 100 Početkom 17. stoljeća naređuje se popločavanje lađa, MICHELE ki 1571. godine (ur. Grga Novak, Vjekoslav Maštrović), Zadar, PRIULI (bilj. 12), fol. 403r. 1974., 82–83, 93–95. Kolan ipak nije živio u Osoru, već u Cresu, a nakon bitke – i stečene slave – preselio se u Zadar. 101 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fol. 12r; MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 403r. Okulus je bio jednostavan, s ukrašenim rubom 84 Prema predloženoj rekonstrukciji, oltar sv. Andrije nalazio se u (neorenesansni šprljci rezultat su poslijeratne obnove šezdesetih jugozapadnom uglu crkve, a kasnija ga vizitacija ne spominje. godina 20. stoljeća). Kasniji izvještaj vizitacije ne spominje krov Moguće je da je to mjesto ostalo upražnjeno sve do dvadesetih što može značiti da je u međuvremenu popravljen. godina 18. stoljeća kada se ondje podiže oltar sv. Josipa. 102 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 403r. 85 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 215. 103 HR-HDA-913, Agostino Valier, Visitatio, Diocesis Arbensis (1579.), 86 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fols. 10v, 12v (za odredbe), polo- fols. 15r-16v (za rapsku); HR-HDA-1450, Michele Priuli, Visitatio, žaj potvrđuje i MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 400v. Diocesis Vegliensis (1603.), fols. 370v-376v (za krčku). 87 MILJENKO DOMIJAN, Rab grad umjetnosti, Zagreb, 2001., 99, 104 O tome vidi nadolazeću knjigu Radoslava Tomića o lokalnim 104. Nije poznato kako je (i gdje) u Osoru prakticiran obred kr- kultovima u Dalmaciji u poslijetridentsko doba. štenja nakon napuštanja baptisterija u ranokršćanskom sklopu i, općenitije govoreći, prelaska s obreda uranjanja na polijevanje svetom vodom. 88 MICHELE PRIULI (bilj. 12), fol. 400v. 89 DANIELE FARLATI (bilj. 1), 215. 90 Da je sakristija bila smještena izvan crkve, potvrđuje Priuli naredivši podizanje klecala za svećenike koji se pripremaju za misu (fol. 403r). Sakristija je dvoetažna, s gornjim katom nami- jenjenim crkvenoj riznici i dodatnoj prostoriji. Donja je etaža (sakristija u užem smislu riječi) u 18. stoljeću opremljena drve- nim ormarima i klupama. Južna strana građevine nasjela je na obrambeni zid grada, te su prozori mogli biti probijeni tek na- kon što su zidine izgubile fortifikacijsku ulogu. Gradnja sakristi- je bila je i urbanističko pitanje: na tom je mjestu prije tekla ulica što se prema luci otvarala velikim polukružnim otvorom (obris i danas vidljiv), a vodila je, između bočnog zida katedrale i apside sv. Gaudencija, do glavnog ulaza u biskupsku palaču. 91 AGOSTINO VALIER (bilj. 11), fols. 11v-12r. Za iscrpan popis i objašnjenje terminologije riznica 16. stoljeća upućujem na DANKO ZELIĆ – IVAN VIĐEN, Inventatio dela giexia di S. Ma- ria Mazor, de tute le argentarie, aparati deli sazerdoti, insenarii, libri, tapezarie et altre robe (1531.) – najstariji imovnik liturgij- ske opreme, ruha i paramenata dubrovačke prvostolnice, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 42 (2018.), 22–24. O „ostacima

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 56

You may also start an advanced similarity search for this article.