Preskoči na sadržaj
Tijdschrift voor Adriatische kunstgeschiedenis Traži

Nova identifikacija ninskih relikvijara poznatih kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

DOI 10.15291/ars.4973

Preuzmi PDF

Svezak 15 (2025)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Trpimir Vedriš Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu tvedris@ffzg.hr Korespondentni autor

Rad predstavlja prilog raspravi o kultu ninskih svetaca zaštitnika putem identifikacije dvaju srednjovjekovnih ninskih relikvijara poznatih u literaturi kao škrinjice – relikvijari sv. Asela i sv. Marcele. Svrha je rasprave potkrijepiti i detaljnije obrazložiti autorovu prije iznesenu pretpostavku da je drugi od dvaju relikvijara u domaćoj historiografiji bio pogrešno identificiran. Na tom tragu, putem raščlambe i tumačenja sačuvanih popisa ninskih relikvijara, pokazuje se da je, nasuprot proširenom mišljenju, zapravo riječ o relikvijarima sv. Asela i, vjerojatno, sv. Ambroza. Taj zaključak ne samo što pomaže razumjeti ikonografiju obaju relikvijara već doprinosi i rasvjetljavanju zbunjujućih i dosad nerazriješenih odnosa između troje ninskih svetaca zaštitnika. Naime, upozoravajući na činjenicu da evidencija o povezivanju sv. Marcele s drugom dvojicom ninskih svetaca zaštitnika nije poznata prije 15. stoljeća, autor zaključuje da predmetni relikvijar povijesno nije bio smatran relikvijarom sv. Marcele prije 19. stoljeća.

gradski svetci zaštitnici, relikvijari, srednjovjekovni Nin, sv. Ambroz, sv. Asel, sv. Marcela

U usporedbi s tim dalekosežnim opažanjima, cilj je ove rasprave znatno manje ambiciozan. Riječ je, naime, tek o pokušaju identifikacije dvaju srednjovjekovnih ninskih relikvijara poznatih kao relikvijari – škrinjice sv. Asela i sv. Marcele. Iako bi se moglo reći da se o tim relikvijarima dosta pisalo, kako pokazuju rezultati ne- davnih istraživanja ninske sakralne baštine, problem njihova identiteta i povijesti njihova kulta daleko su od riješenih. Problemu međusobnog odnosa među ninskim relikvijarima nedavno smo pokušali dati doprinos kroz preispitivanje identiteta sve- taca prikazanih na, kako se pretpostavljalo, najstarijemu ninskom relikvijaru, onome sv. Asela12 te putem šire revizije uvriježenog mišljenja o podrijetlu kulta i međusob- nom odnosu troje ninskih svetaca zaštitnika.13 Na tragu u tim radovima iznesenih opažanja i zaključaka, želio bih ovdje dodatno poduprijeti neke od prethodno izne- senih stavova. Preciznije, svrha je ovog rada učvrstiti zaključak da dva relikvijara iz 14. stoljeća nisu, kako je u literaturi od sredine 19. stoljeća uvriježeno, škrinjice sv. Asela i sv. Marcele, već da je riječ o relikvijarima sv. Asela i, vjerojatno, sv. Ambroza. Utvrđivanje tog zaključka važno je ponajprije za razumijevanje na njima prikazano- ga ikonografskog programa, ali, u širem smislu, i za raspravu o identitetu ninskih svetaca zaštitnika.

1. HISTORIOGRAFIJA: PODRIJETLO ZABUNE Identificirajući ih kao relikvijare sv. Asela i sv. Marcele, domaća historiografija nastanak obaju relikvijara smještala je u kasni srednji vijek. Gotovo svi autori koji su o njima pisali dijelili su to mišljenje.14 S obzirom na to da je predmet prijepora tek „drugi relikvijar”, ovdje ću se usredotočiti ponajprije na njegovu identifikaciju. Zacijelo najnavođeniji autor koji ga je smatrao relikvijarom glave sv. Marcele bio je Carlo Federico Bianchi.15 Istog je mišljenja bio i Luka Jelić koji je relikvijar opisao kao capsa cum capite S. Marcellae.16 Na istom tragu autori niza popisa i kataloga objavljivanih tijekom 20. stoljeća relikvijar su nastavili opisivati kao „relikvijar škri- njice za glavu sv. Marcele” (I. Petricioli)17, „škrinjicu-moćnik s glavom sv. Marce- le” (M. Grgić)18, „relikvijar u obliku škrinjice za glavu sv. Marcele” (M. Domijan)19, „škrinjica za glavu sv. Marcele” (E. Hilje)20, „škrinjicu sv. Marcele” (N. Jakšić – R. Tomić)21 odnosno „relikvijar sv. Marcele” (N. Jakšić)22. Usprkos svojoj proširenosti, ta je identifikacija, na što sam nedavno upozorio, gotovo sigurno netočna. No, da bi se ta tvrdnja dokazala, valja odgovoriti na dva pitanja. Kad je i gdje došlo do pogreš- ke? Na temelju čega je moguće dokazati da je riječ o pogrešci? Prema raspoloživim podatcima, prvi koji je „drugu škrinjicu” identificirao kao relikvijar sv. Marcele bio je skupljač umjetnina i muzealac Mijat Sabljar tijekom svo- jih posjeta Ninu između 1852. i 1854.23 On je tom prigodom vidio oba relikvijara opisavši ih kao:

„2 drvene, srebrom tankim obvite škatulje s glavamah sa Anselma i se Marcele, od jednog istoga umietnika, koji je onu u vel. crkvi u Rabu za glavu s. Kristofora pravio, i jednako, kako i ona, nego su na zaklopima znamenja od 4 Evangelistah, i okolo lovačka zvirad, tako i pod podom iz vana.”24

Nije, nažalost, poznato je li Sabljar do tog zaključka došao sam ili je riječ o shva- ćanju koje je već bilo prošireno u Ninu. To će zacijelo utvrditi neko buduće istraži- vanje. Kako god bilo, može se reći da je „Sabljarova identifikacija” zasad najstariji primjer poistovjećivanja relikvijara s ostatcima sv. Marcele koja je, uz to, do nedavno bila općeprihvaćena. Iz perspektive povijesti umjetnosti njezine najvažnije implika- cije tiču se tumačenja ikonografskog programa na obama relikvijarima. Tom ću se problemu vratiti nakon pregleda sačuvanih popisa relikvijara.

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

Temeljna pretpostavka preuzeta iz postojeće historiografije – naime, da je riječ o relikvijaru sv. Marcele – otežala je, ako ne i onemogućila ispravno razumijevanje cjeline ikonografskog programa dvaju relikvijara. Stoga, ostavljajući zasad po strani pitanje podrijetla Sabljarove identifikacije relikvijara kao i pitanje vremena i okolno- sti njegova nastanka, u nastavku izlaganja pokazat ću da „drugi relikvijar”, barem do sredine 18. stoljeća, nikad nije bio smatran relikvijarom sv. Marcele, već relikvijarom sv. Ambroza. Dokazni postupak vrlo je jednostavan i oslanja se na arhivsko istraži- vanje ninske građe u Arhivu zadarske nadbiskupije25, Državnom arhivu u Zadru26 i Znanstvenoj knjižnici u Zadru27.

2. POPISI NINSKIH RELIKVIJARA Iako se pretpostavka o tome da „drugi” ninski relikvijar glave iz kasnoga sred- njeg vijeka nije relikvijar sv. Marcele, već relikvijar sv. Ambroza može učiniti revo- lucionarnom, takva identifikacija počiva na jasnoj evidenciji popisa ninskih relikvija nastalih između 16. i 18. stoljeća. Također, može se učiniti neobičnim što ti popisi dosad nisu bili objavljivani niti cjelovito obrađivani. Pretpostavljajući da će buduća istraživanja u mnogočemu nadopuniti i korigirati ovdje iznesena opažanja, rezultate istraživanja tih popisa predstavljam bez pretenzija na cjelovitost i konačnost zaklju- čaka o njihovu broju i sadržaju. Kako god bilo, zasad je moguće utvrditi postoja- nje ukupno osam popisa. Prvu skupinu čine tri popisa sastavljena tijekom vizitacija Ninske crkve između 1500. i 1625. (opis ninskih relikvija s početka 16. stoljeća te izvještaji apostolskih vizitatora Mihovila Priulija i Oktavijana Garzadorija). Druga se skupina sastoji od pet dosad uočenih popisa (sačuvanih u više prijepisa) nastalih u Zadru između 1656. i 1748. Za raspravu o identitetu ninskih svetaca važno je na- glasiti i činjenicu da srednjovjekovni popisi ninskih relikvijara (ako ih je bilo) nisu sačuvani, odnosno barem nisu dosad pronađeni.

Popis iz 1499. Najstariji poznati popis ninskih relikvijara, prema sačuvanom prijepisu iz 17. sto- ljeća, datiran je 1499. godinom, a sačuvan je pod imenom Visita della chiesa di Nona e diocese e corpora Santi del 1499 21. Gennaro. Popis je, koliko je dosad poznato, sa- čuvan u tri mlađa rukopisa.28 Usprkos naslovnoj dataciji, niz detalja u samom tekstu sugerira da je popis ipak nastao nešto poslije. Nije ga moguće precizno datirati, ali u sačuvanom je obliku mogao biti sastavljen najranije 30-ih godina 16. stoljeća, zaci- jelo u vrijeme službovanja biskupa Jakova Divnića (1529. – 1556.).29 Kako god bilo, popis dugujemo ninskom arhiprezbiteru Marku Antoniju Rajmundu30 čiji je tekst iz nepoznatog izvora prepisao javni bilježnik Šimun Lovatelo.31 U raspravi o ninskim ispravama u zborniku biskupa Franje de Grassisa iz 1675., Josip Kolanović je utvrdio da je popis „prepisan iz vjerodostojnog prijepisa ninskog kaptola”.32 Ostavljajući pi- tanje o točnom podrijetlu, okolnostima nastanka i autorstvu popisa za drugu priliku, promotrimo podatke koje o relikvijarima donosi. Najprije, iz popisa doznajemo da su „slavne kosti svetog Asela, jednog od sedam- deset i dvojice Kristovih učenika” bile pohranjene u kamenoj škrinji ispod glavnog oltara – uz relikvije sv. „Ambrozija đakona”.33 Relikvije sv. Marcele spominju se u „nedavno podignutoj kapeli u crkvi”. Autor popisa dodaje i to da su kosti „Marce- line (!) Djevice bile prenesene iz samostanske crkve sv. Marije”.34 Riječ je, očito, o kapeli koju je dao sagraditi biskup Juraj Divnić (1510. – 1530.), kao što potvrđuju epigrafski podatci, koji je u njoj bio i pokopan.35 Datiranjem izgradnje kapele ujedno je određen i terminus post quem vremena nastanka popisa. Sve u svemu, iz popisa, osim potvrde o tome da su se relikvije nalazile u katedrali početkom 16. stoljeća, ne doznajemo ništa o pojedinim relikvijarima. Za ovu je raspravu ipak važno naglasiti

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

da autor toga najstarijeg sačuvanog popisa potvrđuje da su se relikvije dvojice sve- taca zaštitnika čuvale na jednom oltaru, a škrinja sv. Marcele na drugom. Također, popis je vrlo važan jer potvrđuje da su njezine relikvije tek nedavno bile prenesene iz ninskog samostana Sv. Marije. Nema, dakle, govora o dvama srodnim relikvijari- ma sv. Asela i sv. Marcele, ali se zato relikvije sv. Ambroza i sv. Asela spominju kao pohranjene u jednoj škrinji.

Izvještaj vizitatora Agostina Valiera iz 1579. Kronološki sljedeći popis ninskih relikvija očekivali bismo pronaći u izvještaju Agostina Valiera tijekom njegove vizitacije 1579. Međutim, Valier ninske relikvije uopće ne spominje što otvara pitanje njihova smještaja u vrijeme njegova posjeta Ninu. Jesu li, možda, ninski relikvijari već sredinom 16. stoljeća bili preneseni u Zadar? Taj „prvi prijenos” ninskih relikvijara u Zadar morao se svakako dogoditi prije osmanskog osvajanja grada 1571. Znamo, naime, da je bilo i ranijih pokušaja odnošenja relikvija iz Nina. Pri odlasku redovnica iz ninskog samostana Sv. Marije u Zadar, dužd Leonardo Loredan (1501. – 1521.) odlukom od 30. svibnja 1502. dopu- stio im je izgradnju novog samostana u Zadru.36 Poznato je i to da je nekoliko dana prije (27. svibnja) dokinuo prethodnu odluku mletačkog senata prema kojem je bilo dopušteno da se i relikvije sv. Marcele prenesu iz Nina u Zadar.37 Da je duždeva odluka bila poštovana, može se zaključiti iz prethodno raščlanjenog popisa koji po- tvrđuje „nedavno prenošenje” škrinje sv. Marcele u ninsku katedralu. Relikvije tom prigodom, dakle, nisu bile odnesene u Zadar, već su prenesene u ninsku katedralu. Je li se to dogodilo prije, tijekom ili nakon posvete kapele, nije moguće sa sigurno- šću utvrditi. Sve u svemu, čini se očitim da su se relikvije nalazile u kapeli između, barem, 1530. i o. 1570., kad su mogle biti prvi put odnesene u Zadar. Da godinama nakon oslobođenja Nina još uvijek nisu bile vraćene, sugerirala bi činjenica da ih Valier u svojoj vizitaciji ne spominje. Ukratko, što se događalo s relikvijama nakon osmanskog osvajanja Nina 1571., nije poznato, a tek će apostolska vizitacija s počet- ka 17. stoljeća potvrditi njihovu prisutnost u Ninu.

Popis vizitatora Mihovila Priulija (3. travnja 1603.) Popis sastavljen tijekom vizitacije Mihovila Priulija (1547. – 1603.) u proljeće 1603. spominje većinu danas poznatih ninskih relikvijara i ujedno predstavlja najsta- rije eksplicitno svjedočanstvo o relikvijarima u pitanju. Priuli, naime, spominje „du- guljastu kutijicu pokrivenu srebrom” s kostima sv. Anselma i sv. Ambrozija (capsula oblonga argento cooperta vetusta ex ossibus sancti Anselmi et sancti Ambrosii), drugu takvu škrinjicu s istim relikvijama (alia capsula simili etiam reliquiae), potom spomi- nje dvije četvrtaste kutijice (duae capsulae quadratae), dvije podlaktice, nogu, dvije lopatice – sve izrađene od srebra (duo brachia, pes, duae spatulae, omnes ex argento). Njima Priuli dodaje još „dvije male kutijice” (cum duabus aliis capsulis parvis) i na- glašava da se u svima njima nalaze relikvije sv. Anselma i sv. Ambrozija (in omnibus adsunt reliquiae prout fuit dictum sancti Anselmi et sancti Ambrosii). Znakovito je da se „tijelo sv. Marcele”, položeno u duguljastu škrinju sa željeznom rešetkom, ponov- no spominje odvojeno od relikvija dvojice muških svetaca, u oltaru sa stražnje strane (In altari a parte posteriori adest capsula oblonga cum crate ferrea, in qua reperitur corpus sanctae Marcellae).38

Popis vizitatora Oktavijana Garzadorija (22. ožujka 1625.) Zadarski nadbiskup Oktavijan Garzadori (1624. – 1639.) obavio je vizitaciju Nin- ske biskupije ubrzo po svojem imenovanju za zadarskog nadbiskupa. S osmanskom prijetnjom na obzoru i u sjeni problema oko ninskog biskupa Blaža Mandevija (1603.

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

– 1624.), Garzadori je u ožujku posjetio Nin i, zadržavši se tek dva dana, pohodio gradske crkve. Za ovu prigodu najvažniji je njegov posjet relikvijama koje su se čuvale u katedrali. Njihov spomen dragocjena je nadopuna prethodnom opisu, a svjedoči sljedeće: biskup je najprije pohodio „tijelo sv. Marcele (…) koje se čuva s neoštećenim kostima u doličnoj škrinji pod menzom glavnog oltara” (corpus sanctae Marcellae … quod integris ossibus asservatur in archa decenti sub mensam [!] altaris maioris). Po- tom je pohodio i opisao: „… dvije pozlaćene srebrne ruke sv. Asela, zaštitnika cr- kve, te dva srebrna stopala s relikvijama istoga sveca, zatim pet pozlaćenih srebrnih škrinjica s relikvijama istoga toga sveca, kao i sv. Ambrozija, zaštitnika rečene cr- kve” (Item duas manus argenteas auratas sancti Asselli, patroni ecclesiae, duos pedes argenteos cum reliquiis eiusdem sancti. Item quinque capsellas argenteas auratas cum reliquiis eiusdem itidem sancti necnon sancti Ambrosii, patroni prefatae ecclesiae).39 Važno je ovdje naglasiti da Garzadorijev popis, kao uostalom ni jedan od triju najstarijih popisa relikvija iz Nina, ne spominje škrinjicu s glavom sv. Marcele, već isključivo tijelo sv. Marcele u „duguljastoj škrinji”. Znakovito je i to da sva ta tri popi- sa jasno razdvajaju relikvije dvojice ninskih svetaca zaštitnika (Asela i Ambroza) od onih sv. Marcele za koje potvrđuju da su se nalazile na različitim mjestima. Ukratko, na temelju uočenog može se zaključiti da se u Ninu, barem do 1625. godine, nikakav relikvijar glave sv. Marcele ne spominje. Sva tri sačuvana popisa govore tek o drvenoj škrinji koja je u katedralu bila prenesena iz samostana Sv. Marije oko 1500. godine. Kako god bilo, desetljeća nakon Garzadorijeve vizitacije donijet će Ninjanima nova iskušenja. Početak Kandijskog rata i njegovo širenje na dalmatinsko bojište potaknut će prenošenje ninskih relikvijara u zadarsku katedralu.

Popisi nastali povodom prijenosa iz zadarske katedrale (27. kolovoza – 3. rujna 1656.) Sljedeći (sačuvani) popis nastao je povodom prijenosa relikvija ninskih svetaca iz zadarske katedrale u crkvu Sv. Marcele,40 a datiran je 27. kolovoza 1656., dakle u vrijeme biskupovanja Franje de Andreisa (1653. – 1667.) Nekoliko mlađih prijepisa čuva se u zadarskim arhivskim zbirkama.41 Prijepis iz Znanstvene knjižnice u Zadru potvrđuje da je bio sastavljen tijekom pohoda relikvijama više ninskih i zadarskih uglednika u sklopu priprema za prijenos ninskoga crkvenog blaga u samostan Sv. Marcele. Popisu datiranom 27. kolovozom pridodano je i više drugih dokumena- ta koji osvjetljavaju okolnosti njegova sastavljanja. Tako, recimo, odluka generalnog providura Antonija Bernarda od 22. kolovoza potvrđuje da su relikvije iz Nina bile prenesene u Zadar „na početku sadašnjega rata” – zacijelo prvih godina Kandijskog rata (1645. – 1169.) – gdje su bile „pohranjene na sigurno u jedan kovčeg bez ključe- va, u svetištu ove metropolitanske crkve, gdje se još uvijek nalaze.” Odluka potvrđuje i to da je u novoj crkvi Sv. Marcele u Zadru uređeno svetište u koje će se relikvije prenijeti. Konačno providur potvrđuje i „slobodno pravo zajednice da ih ponovno prenese natrag, kada se uspostavi mir i grad Nin ponovno bude nastanjen – kao što je to bio običaj u mirnodopsko vrijeme.”42 Dokument datiran 27. kolovozom konač- no potvrđuje da je pri pohodu „navedeno svetište otvoreno i izvađen kovčeg u koji su na početku rata bile smještene svete relikvije.”43 (Sl. 2) Što se relikvijara troje svetaca tiče, popis i dalje jasno razdvaja relikvije sv. Mar- cele od onih sv. Anselma i sv. Ambrozija spominjući, s jedne strane, „škrinjicu s ti- jelom sv. Marcele” (la cassetta col corpo di S. Marcella vergine) i, s druge, „dvije glave prekrivene srebrom, jedna svetog Anselma biskupa i ispovjedatelja, a druga svetog Ambrozija ispovjedatelja” (Doi teste coperte d’argento, una di santo Anselmo vescovo et confessore et l’altra di santo Ambrosio confessore).44 Osim nedvosmislene potvrde da se relikvijari glave drže relikvijarima dvojice muških ninskih zaštitnika, za raspra-

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

2. Popis relikvija iz 1656., fol. 1r (HR-AZDN-17, Varie, Kut. 3, fasc. 13) Inventory of relics from 1656, fol. 1r

vu o povijesti identiteta i ikonografije te dvojice zanimljivi su i atributi „biskupa i ispovjedatelja” za Anselma, te samo „ispovjedatelja” za Ambrozija.

Popis iz vremena biskupa Nikole Dražića (9. svibnja 1717.) Sljedeći poznat i dostupan popis naslovljen Inventario di Reliquie nella Chiesa di S.ta Marcella di Zara, della Cattedrale di Nona ora sotto l’invocazione di Maria sastavljen je za biskupa Nikole Dražića (1716. – 1720.) i datiran 9. svibnja 1717.45 Taj kratak popis u mnogočemu je neprecizan. Što se naših svetaca tiče, spominje tek

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

3. Popis relikvija biskupa Nikole Dražića iz 1717., fol. 1r (HR- AZDN-17, Varie, Kut. 3, fasc. 13) Inventory of relics by Bishop Nikola Dražić from 1717, fol. 1r

„Škrinjicu s likovima izvana, izrađenu u starinskom stilu, s raznim kostima svetaca unutra” te „drugu sličnu škrinjicu s glavom sv. Anselma unutra” (Un Scrigno con Figure al di fuori di lavoro all’antica con dentro diversi Ossi di Santi. Un altro Scrigno compagno con dentro il capo di S. Anselmo).46 (Sl. 3) Zanimljivo je da Dražićev popis – ako su dva relikvijara u pitanju točno prepo- znata – jednog od njih navodi kao relikvijar sv. Anselma, dok za drugoga ne navodi o kojem je svetcu riječ. Zasad je teško odrediti što je potaknulo sastavljača na tu suzdržanost, ali znakovito je da i sljedeći sastavljeni popis odražava određenu ko-

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

lebljivost spram identiteta „drugog relikvijara”. Druga osobitost tog popisa jest da se, osim škrinje sv. Marcele, tu spominju i drugi relikvijari sv. Marcele kojih nema ni na jednome drugom popisu. To su: „srebrna kutija s čeljustima svete Marcele” (una scatola d’argento con mascelle di S.ta Marcella) i „druga takva, s relikvijama svete Marcele unutra” (un’altra detta con dentro le S. Reliquie di S.ta Marcella).47 Iz usporedbe s opisanom škrinjicom za glavu sv. Anselma i njoj srodnom škrinjicom (scrigno compagno) sa „starinskim ukrasima” (lavoro all’antica) čini mi se uvjerljivim utvrditi da pod relikvijarima sv. Marcele sastavljač popisa ne misli na dvije škrinjice o kojima je ovdje riječ. Njihova pak identifikacija odskače od svih ostalih te se usu- đujem zaključiti da je riječ o plodu domišljanja autora Dražićeva popisa, bez prese- dana i nasljednika. Riječ je, očito, o nekim od relikvijara koje ostali popisi ili opisuju kao relikvijare sv. Anselma i sv. Ambrozija ili ih pak precizno ne identificiraju.

Popis iz vremena biskupa Domenica Bemba Leonija (29. travnja 1728.) Najopširniji popis sastavljen je 29. travnja 1723. tijekom pohoda relikvijama u crkvi Sv. Marcele za biskupske službe Dražićeva nasljednika Dominika Bemba Leo- nija (1720. – 1723.). Popis potvrđuje da je relikvije u samostanu Sv. Marcele osobno pohodio biskup Leoni „u pratnji prečasnoga gospodina Ivana Arstesicha, kanonika i arhiđakona, te gospodina Jeronima Dundovića, kanonika ninske katedrale, gos- podina Pasina Pasinija, prokuratora, i drugih plemića toga grada”48 Tu je sačuvan i detaljan opis postupka otvaranja „ormara” u kojem su čuvane relikvije. Nakon otva- ranja „preuzvišeni i prečasni gospodin Biskup, s najvećom pobožnošću, pristupio je pregledu i prebrojavanju dolje navedenih kostiju koje su relikvije svete Marcele djevice” (ossa che sono reliquie di S. Marcella vergine).49 Nakon škrinjice sv. Marcele, relikvijari koji nas ovdje zanimaju opisani su riječima:

„Kutija obložena srebrom, s reljefnim prikazima svetaca, pozlaćena. Otvara se odozgo bez ključa jer je brava slomljena. Unutra se nalazi lubanja sv. Anselma, tj. donji dio i svod lubanje, te neki drugi fragmen- ti iste glave. Druga kutija, djelomično srebrna, istog izradbenog stila, otvorena i s pokvarenim bravama; u njoj se nalazi druga glava unutar [nečeg] bijelog, svetog [ime prazno], u više dijelova s komadom kosti ruke.”50

Leonijev je popis sam po sebi dovoljno zanimljiv kao primjer barokne prakse čuvanja i inventarizacije relikvija da zaslužuje zaseban osvrt. No, u kontekstu ove rasprave važno je podcrtati prije svega činjenicu da, poput prethodnih popisa, popis jasno razlučuje relikvije sv. Marcele od raznih relikvijara sv. Anselma i Ambrozija. Zašto u slučaju drugoga ne navodi ime, nije moguće utvrditi.

Dva popisa iz vremena biskupa Tome Nekića (15. ožujka 1745. i 18. lipnja 1748.) Pohod relikvijama u crkvi Sv. Marcele ponovio je 15. ožujka 1745. biskup Toma Nekić (1743. – 1754.) i tom je prigodom sastavljen popis.51 Polazeći od škrinje sv. Marcele, sastavljač ju je opisao kao „kutijicu s nižim reljefom u kojoj se nalazi ti- jelo svete Marcele, djevice, s jednom zaštitom (seruatura) očuvanom i drugom po- lomljenom, stoga je Njegova [Preuzvišenost] naredila da se polomljena zaštita (?) popravi po nalogu gospodina laika upravitelja, plemića iz Nina, i da se postavi na kutijicu.”52 Spominjući dva relikvijara glave, popis navodi „kutijicu s glavom svetog Anselma, biskupa Ninskog, pokrivenu srebrom” (Vna cassetta con la testa di S. Anse- lmo vescouo di Nona coperta con argento) te „kutijicu, također prekrivenu srebrom, s glavom svetog Ambrozija, đakona Ninskog” (Vna detta coperta pur di argento con

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

4. la testa di S. Ambrogio diacono di Nona). Poput nekih od prethodnih popisa, i prvi Popis relikvija biskupa Tome Nekićev popis donosi zanimljive podatke o postupku postupanja s relikvijama te Nekića iz 1745., fol. 1v (HR- AZDN-17, Varie, Kut. 3, fasc. 13) upozorava da su „u nešto lošijem stanju” (in poco buon statto). (Sl. 4) Za ovu raspravu ipak je ključno da, osim što sastavljač popisa i dalje jasno raz- Inventory of relics by Bishop Toma Nekić from 1745, fol. 1v dvaja škrinju sv. Marcele od relikvijara sv. Anselma i Ambrozija, ponovno eksplicit- no navodi da je riječ o relikvijarima glave dvojice muških svetaca zaštitnika. Još je jedan popis sastavljen za Nekićeva biskupovanja 18. lipnja 1748., a potvrđuje opaža- nje s prethodnog popisa, naime, da se druga škrinjica smatrala relikvijarom glave sv. Ambrozija.53 (Sl. 5)

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

5. Popis relikvija biskupa Tome Nekića iz 1748., fol. 3v (HR- AZDN-17, Varie, Kut. 3, fasc. 13) Inventory of relics by Bishop Toma Nekić from 1748, fol. 3v

* * * Četvrt stoljeća nakon sastavljanja posljednjeg popisa relikvije ninskih svetaca vraćene su u Nin (1782.). Je li tom prigodom sastavljen još kakav popis, teško je reći. Kako god bilo, ovim istraživanjem obuhvaćeno je osam, bilo otprije poznatih, bilo novootkrivenih popisa ninskih relikvijara. Na temelju uvida u njihov sadržaj može se zaključiti sljedeće. Za raspravu o povijesti kulta ninskih svetaca žalosna je činjenica da srednjovje- kovni popisi ninskih relikvijara, ako su i bili sastavljani, nisu sačuvani, odnosno ba- rem nisu dosad pronađeni. Tri najstarija popisa sastavljena u Ninu nastala su u ra- nom 16., odnosno u ranom 17. stoljeću; prvi nakon 1530., drugi u vrijeme vizitacije

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

Mihovila Priulija u travnju 1603. i treći u vrijeme vizitacije Oktavijana Garzadorija u ožujku 1625. Činjenica da vizitator Agostino Valier, koji je u sklopu svoje vizitacije 1579. posjetio Nin i okolicu, nije opisao ninske relikvijare sugerira mogućnost da su u vrijeme njegove vizitacije bili sklonjeni negdje na sigurno. U svjetlu ove rasprave važno je naglasiti da tri najstarija proučena popisa ne spominju škrinjicu s glavom sv. Marcele, već isključivo govore o tijelu sv. Marcele smještenom u duguljastoj drve- noj škrinji. Znakovito je i to da oba popisa jasno razdvajaju relikvije dvojice muških svetaca zaštitnika (sv. Anselma i Ambrozija) od onih sv. Marcele. Na temelju uoče- nog može se zaključiti da iz vremena 16. i 17. stoljeća ne postoji nikakav spomen relikvijara sv. Marcele osim drvene škrinje za koju je utvrđeno da je u katedralu bila prenesena iz samostana Sv. Marije tijekom osmanske ugroze, oko 1500. godine. Postojanje barem pet popisa ninskih relikvija nastalih između prijenosa riznice Ninske biskupije u Zadar početkom Kandijskog rata i njihova povratka u Nin kra- jem 18. stoljeća dopušta uvid u povijest relikvija tijekom razdoblja kad su bile ču- vane, najprije u zadarskoj katedrali, a potom u novosagrađenoj samostanskoj crkvi Sv. Marcele, odnosno Uznesenja Blažene Djevice. Uz podatke o postupanju s reli- kvijama i njihovu stanju, ti su popisi dragocjeno svjedočanstvo o recepciji, odnosno načinu na koji su suvremenici doživljavali, tj. identificirali relikvijare. Što se relikvijara troje svetaca tiče, ta svjedočanstva jednoglasno razlučuju tijelo sv. Marcele pohranjeno u drvenoj škrinjici (la cassetta col corpo di S. Marcella vergi- ne) od niza relikvijara sv. Anselma i sv. Ambrozija među kojima se redovito spomi- nju „dvije glave prekrivene srebrom, jedna svetog Anselma biskupa i ispovjedatelja, a druga svetog Ambrozija ispovjedatelja”. Poput starijih ninskih popisa, ni ovi zadarski ne spominju nikakav relikvijar glave sv. Marcele. Iznimka je Dražićev popis iz 1717. koji jedini dvije kutijice pripisuje sv. Marceli. Tri od pet analiziranih popisa pred- metne relikvijare eksplicitno nazivaju relikvijarima glave sv. Anselma i sv. Ambrozija (dvije inačice popisa iz 1656., te dva popisa iz 1745. i 1748.), dok dva popisa ostavlja- ju identitet druge škrinjice nedorečenim. Pri tome valja uočiti da je „Dražićev popis” iz 1717. ujedno i najoskudniji i najneuredniji od svih popisa, a „Bembov popis” iz 1728. iz nepoznatog razloga ispušta ime svetca uz drugi relikvijar.

3. IKONOGRAFIJA DVAJU RELIKVIJARA Implikacije iznesenih opažanja za istraživanje ninskih relikvijara dvostruke su. S jedne strane, utvrđivanje činjenice da „drugi relikvijar” nikad prije 19. stoljeća nije bio smatran relikvijarom glave sv. Marcele uklapa se u okvir hipoteze o kasnoj po- javi kulta sv. Marcele u Ninu, odnosno preciznije, o njezinu povezivanju s dvojicom starijih muških svetaca zaštitnika na izmaku srednjeg vijeka. S druge strane, buduća ikonografska analiza dvaju srodnih relikvijara, ovdje iznesenim opažanjima rastere- ćena je potrebe da se u njihovu složenom ikonografskom programu po svaku cijenu prepozna (i) sv. Marcela. Rekavši to, nije mi nakana ovdje ponuditi konačno tumače- nje tog programa, pa ni identifikaciju svih likova prikazanih na relikvijarima. S obzirom na prvo, osim što iznesena opažanja nude rješenje problema nepostoja- nja ninskog relikvijara sv. Ambroza, činjenica srodnosti dvaju relikvijara – kao odraz veze dvojice gradskih zaštitnika – dobro se uklapa u veze potvrđene u ninskim pisa- nim i likovnim izvorima. Dalekosežniji ishod brisanja „drugog relikvijara” s popisa svjedočanstava o kultu sv. Marcele u srednjovjekovnom Ninu jest uklanjanje još jed- nog (kako se dosad držalo) eksplicitnog i pouzdanog svjedočanstva o njezinu kultu u Ninu prije 15. stoljeća. Drugim riječima, kao što je već naglašeno, sv. Marcela se u nin- skim izvorima počinje javljati u 15. stoljeću, a kao dio skupine, tj. jedna od troje nin- skih gradskih zaštitnika tek u 16. stoljeću. Time, dakako, nije riješen problem odnosa između dvojice starijih ninskih zaštitnika – sv. Asela i sv. Ambroza – no svakako su

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

rasvijetljene neke od nedoumica. Ostavljajući tumačenje točnih okolnosti povezivanja troje svetaca zaštitnika u jedinstvenu skupinu (i. e. „ninsku trijadu”) za drugu prigodu, u nastavku teksta tek ću, polazeći od mišljenja prethodnika, upozoriti na neke od mo- gućih implikacija ovdje iznesenih opažanja za buduću ikonografsku analizu.

Povijest tumačenja Kao što smo vidjeli, Sabljarov opis, kao najstariji „moderni” opis dvaju relikvi- jara, osim opservacije da je riječ o identičnim posrebrenim drvenim škrinjama te spomena evanđelista na poklopcima, ne donosi opis likova prikazanih na relikvi- jarima.54 To opažanje čini Bianchijev spomen najstarijim poznatim, ma kako jez- grovitim, prikazom ikonografskog programa na relikvijarima. Prvi relikvijar (prema njegovu popisu: 1. Moćnik glave sv. Anzelma) opisao je kao „škrinjicu prekrivenu srebrnim listićima, u kojoj se čuva glava sv. Anzelma”, pri čemu: „prednju plohu ukrašavaju likovi Spasitelja, Djevice i sv. Ivana Ev[anđelista]. Na stražnjoj strani škri- njice izrezbaren je u sredini lik sv. Anzelma, a s njegove desne strane sv. Ambroz, dok nedostaje sv. Marcela s lijeve strane. Na desnoj plohi nalaze se likovi sv. Petra i Pavla Ap., dok se na lijevoj plohi nalaze likovi nekog kralja i kraljice.”55 Drugi reli- kvijar Bianchi je na svojem popisu stavio tek na sedmo mjesto držeći ga relikvijarom sv. Marcele (7. Moći sv. Marcele). U opisu je bio još sažetiji zabilježivši tek da je riječ o „škrinjici koja oblikom, izradbom i dimenzijama odgovara onoj pod brojem 1, u kojoj se čuva glava sv. Marcele” dodajući da je „oboje iz istog razdoblja i od istog zlatara, s istim likovima, vijencima i ukrasima.”56 Sljedeći koji se, također jezgrovito, dotaknuo ikonografije relikvijara bio je L. Je- lić. On je, upozoravajući na činjenicu da „nedostaju natpisi” zaključio da je „pre- ma analogiji s drugim ninskim spomenicima, dopušteno odrediti prikaze (odnosno likove).”57 Opisujući škrinjicu koju određuje kao relikvijar sv. Anselma, na poklopcu prepoznaje „Spasitelja koji sjedi i blagoslivlja” (Salvator sedens et benedicens), kojeg okružuju „s njegove desne strane sveta tunika, odjevena u palij, a s lijeve strane svetac, na isti način odjeven; oboje pružaju ruke prema Spasitelju, kao da ga pre- poručuju ili posreduju” (ad eius dextram sancta tunica pallioque induta ad laevam vero sanctus eodem modo indutus; ambo manus suas ad Salvatorem, commendantes vel intercedentes, dirigentes). Na lijevoj bočnoj strani Jelić prepoznaje sv. Pavla i „sve- ticu bez prepoznatljivih atributa” (S. Paulum sanctamque sine attributo refert), a na desnoj strani vidi „Svetog Apostola i sveticu ukrašenu krunom ili povezom koja u desnoj ruci drži palmu” (Sanctum Apostolum, et sanctam corona vel mittela decora- tam dextraque palmam gestantem). Na stražnjoj strani prepoznaje tri figure: u sre- dini svetog biskupa „koji drži knjigu u lijevoj ruci, a desnom blagoslivlja” (dodajući da je „vrlo sličan skulpturi iz 13. stoljeća svetog Asela, ugrađenoj na istočnoj strani crkve”). S biskupove desne strane „pojavljuje se sveti Ambrozije Đakon koji desnom rukom maše kuglastom kadionicom, a u lijevoj drži lađicu (posudicu za tamjan) na prsima”. S lijeve strane Jelić prepoznaje „svetog Ivana Krstitelja sa sklopljenim ru- kama na prsima”.58 Iz opisa je očito da Jelić govoreći o škrinjici sv. Anselma opisuje relikvijar koji će noviji autori držati škrinjicom sv. Marcele. Vidljivo je to iz njegova opisa likova na bočnim stranama te osobito iz opisa đakona na stražnjoj strani, od- nosno lika kojeg je prepoznao kao sv. Ivana Krstitelja, a koji zacijelo predstavlja žen- sku sveticu zaogrnutu u kostrijet. Opažanje o tome da u Jelićevo vrijeme još nije bilo utvrđeno koji je koji relikvijar također nije bez značenja za nastavak rasprave. (Sl. 6) I. Petricioli, uočavajući da se na obama relikvijarima „nalaze svetački likovi, od kojih su mnogi identični na jednom i na drugom”, ikonografski program sažeto opisuje kao: „Osim Krista na prijestolju i ninske trijade (Marcela, Asel i Ambroz) susrećemo Petra, Pavla, Ivana Krstitelja, Mariju Magdalenu, Jelenu i druge svece.”59

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

6. Prikaz troje svetaca na stražnjoj strani škrinjice sv. Asela, Riznica župne crkve Sv. Asela (foto: Živko Bačić) Depiction of three saints on the back of the casket of St Asellus, treasury of the parish church of St Asellus

Usmjerivši pozornost prikazima na dekorativnim okvirima, bavi se njihovim ikono- grafskim i stilskim obilježjima i tehničkim aspektima izvedbe, svoje razumijevanje cjelovitoga ikonografskog programa nije elaborirao. M. Grgić u sklopu kataloških jedinica za katalog Zlato i srebro Zadra iznio je niz važnih opažanja o relikvijarima, no nije dublje ulazio u njihovu ikonografiju. Uočavajući „Kako ikonografija svetačkih likova (na obje škrinjice) nije još dovoljno proučena”, zaključio je da se „o značenju pojedinih likova može samo nagađati.”60 U svojemu sažetom prikazu ikonografskog programa obiju škrinjica iznio je ipak opa- žanja koje predstavljaju pomak u odnosu na starije autore:

„Općenito obje škrinjice imaju lik Krista na prijestolju okružena s dva lika na svojoj prednjoj strani. Na desnoj kraćoj strani ove škrinjice (sv. Anselma, op. a.) razabiremo likove Petra i Pavla, a na lijevoj Ivana Kr- stitelja i sv. Barbare. Značajno je da je lik sv. Asela ovdje prikazan u kazuli s plitkom mitrom na glavi i knjigom u lijevoj ruci, a sv. Ambro- zija vidimo bez kadionice gdje drži samo lađicu za tamjan, dosta veliku poput kaleža. Na poleđini je uz Asela i Ambrozija prikazana svetica s palmom i krunom (sv. Margareta, prema ikonografiji drvene škrinjice sv. Marcele iz Nina).”61

Opisujući drugi relikvijar, Grgić uočava da je sličnost relikvijara „tolika da ih je teško razlikovati.” „Pravu razliku” stoga vidi „u drugačijem razmještaju svetačkih li- kova” pri čemu najzanimljivijim drži „lik svetice s dugom kosom” za koju smatra da bi „mogla biti sv. Marija Egipatska, ali prema natpisu na zadarskom križu s emajlima

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

7. Prikaz dvoje svetaca na bočnoj strani škrinjice sv. Asela, Riznica župne crkve Sv. Asela (foto: Živko Bačić) Depiction of two saints on the side of the casket of St Asellus, treasury of the parish church of St Asellus

također Marija Magdalena”. Glede dvojice muških svetaca Grgić uočava da je „ovdje sv. Ambrozije prikazan s kadionicom i lađicom za tamjan, dok je lik sv. Asela isti kao i na prethodnoj škrinjici.”62 (Sl. 7) Nakon niza autora koji su se makar ukratko pozabavili relikvijarima, najveći iskorak u rješavanju problema identifikacije svetaca prikazanih na relikvijarima po- nudili su E. Hilje u svojem radu iz 1999., M. Kovačević u neobjavljenoj disertaciji iz 2010.63 te potom i N. Jakšić u radu iz 2014.64 Cilj studije E. Hilje bila je atribucija relikvijara čuvenomu zadarskom zlataru Franji iz Milana iz druge polovice 14. stolje- ća.65 Uz niz „paralela u izvedbi” koje je prepoznao kao poveznice između utvrđenog opusa čuvenog zlatara i ninskih relikvijara, važnu ulogu u atribuciji imalo je otkriće činjenice da se majstor Franjo potkraj života preselio u Nin.66 Marijana Kovačević prihvatila je predloženu atribuciju, a time i datiranje nastan- ka relikvijara na kraj 14. stoljeća67 te nije dovela u pitanje proširenu identifikaciju drugog od dvaju relikvijara kao onog sv. Marcele, odnosno prikaza jednog od žen- skih svetačkih likova na obama relikvijarima kao sv. Marcele.68 Njezin detaljan opis relikvijara i ikonografska analiza na njima prikazanih svetaca vrlo su korisni, no u smislu zaključaka ostali su unutar postojeće paradigme.69

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

Nešto ambiciozniji od svojih prethodnika bio je N. Jakšić koji se ikonografijom relikvijarâ pozabavio u dva navrata. Najprije u sklopu kataloških jedinica za mo- nografiju o zlatarstvu Zadarske nadbiskupije70 i potom detaljnije u zasebnom radu. U prvom je osvrtu ponudio prepoznavanje svih likova prikazanih na relikvijarima. Zadržavši identifikaciju onih prepoznatljivih od svojih predšasnika, identificirao je i nekoliko dotad neprepoznatih likova. Za ovu je raspravu osobito zanimljivo to da je troje svetaca sa stražnje strane relikvijara sv. Anselma identificirao kao „sv. Azela, sv. Ambroza i sv. Marcelu”, no malo dalje isti su likovi opisani kao: „sv. đakon, sv. biskup i sv. Jelena”.71 Na tragu Grgićeva tumačenja sveticu u društvu „lokalnih zaštit- nika” sv. biskupa i sv. đakona sa stražnje strane „relikvijara sv. Marcele” identificirao je kao Mariju Magdalenu.72 Sv. Marcelu Jakšić je prepoznao na bočnoj strani relikvi- jara sv. Marcele u paru sa sv. Petrom.73 Ostavljajući niz poticajnih opažanja i domi- šljanja zasad po strani, želio bih tek upozoriti na to da u ponuđenom tumačenju nije problematizirana činjenica da svetica čija se glava navodno nalazi u relikvijaru nije dobila središnje ili barem uočljivo mjesto u, kako opaža Jakšić, „vrlo promišljenom” ikonografskom programu. Ovdje ponuđena hipoteza da uopće nije riječ o relikvijaru sv. Marcele čini tu činjenicu manje neobičnom. U radu iz 2014. naglasivši ponovno „složenu i osobito zagonetnu ikonografiju” dvaju relikvijara, Jakšić je ponudio daljnju interpretaciju „sistematične naravi nji- hova ikonografskog programa”. Odbacujući stariju dataciju i „površnu identifikaciju likova svetaca”74, upozorio je na veze među dvama relikvijarima potvrđujući njiho- vu usku povezanost. Ponudivši nov prijedlog datiranja relikvijarâ, tom je prigodom iznio svoju originalnu interpretaciju ikonografskog programa i identifikaciju svetač- kih likova. Smjestivši, naime, nastanak obaju relikvijara u vrijeme neposredno na- kon vladavine Pavla Šubića († 1312.), Jakšić je promijenio svoju raniju dataciju reli- kvijara („prije 1358. ili poslije 1409.”)75 čime je ujedno odbacio i atribuciju E. Hilje Franji iz Milana.76 Jakšićeva sustavna ikonografska raščlamba bacila je novo svijetlo na niz dotad neuočenih detalja i veza među likovima prikazanim na relikvijarima. Međutim, temeljna pretpostavka preuzeta iz postojeće historiografije – naime da je riječ o relikvijaru sv. Marcele – otežala je, ako ne i onemogućila, ispravno razumi- jevanje ikonografske cjeline. Na tom je tragu i pokušaj da se dva ženska lika svetice (donekle) različitih atributa (na stražnjoj strani u slučaju relikvijara sv. Anselma i na bočnoj strani „relikvijara sv. Marcele”) identificira kao sv. Marcelu.77 Što se problema ikonografije sv. Marcele tiče, valja ovdje podsjetiti i na još ne- koliko vrijednih opažanja M. Kovačević. Naime, nakon što je prihvatila atribuciju E. Hilje te zadržavajući se unutar tradicionalnog tumačenja identiteta relikvijara, M. Kovačević ispravno je uočila kako „iznenađuje da na poleđini Marcelinog relikvijara uz spomenuta dva predstavnika takozvane ninske trijade nije prikazana Sv. Marcela.” Naime, osim neobične činjenice da svetica čije su relikvije navodno pohranjene u predmetnom relikvijaru nije na njemu dobila središnje mjesto, dodatno iznenađuje činjenica da je svetica unutar istoga ikonografskog programa prikazana na različite načine. Naime, kao što je uočila Kovačević: „… na ninskoj škrinjici-relikvijaru Sv. Azela srodne visoke ljiljanove krune imaju Sv. Marcela i Sv. Jelena Križarica, a na škrinjici-relikvijaru Sv. Marcele Sv. Jelena (ili Marcela?) ima na glavi nekakav obruč sličan kruni, dok Sv. Marcela (ili Margarita?) ima na glavi neku kapicu s vijencem kružnih ornamenata”.78 Cjelovita analiza ikonografskog programa potaknula ju je na zaključak da je na škrinjici sv. Marcele pod središnjom arkadom „(…) Sv. Marija Magdalena, a ne Sv. Marcela.”79 Ukratko, valja se zapitati nisu li već te dvije činjenice dovoljne da izazovu sumnju u tradicionalnu identifikaciju relikvijara? (Sl. 8) Da se vratimo Jakšićevu tumačenju, u ikonografskom programu dvaju relikvi- jara središnje mjesto pripada biskupu, đakonu i ženskoj svetici, na što ikonografija nedvosmisleno upućuje: biskup nosi mitru, a đakon ima tonzuru i drži kadionicu.

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

8. Prednja strana škrinjice sv. „Marcele” / sv. Ambroza, Riznica župne crkve Sv. Asela (foto: Živko Bačić) Front of the casket of St “Marcella” / St Ambrose, treasury of the parish church of St Asellus

Nadalje, za Jakšića, njihovo povezivanje sa ženskom sveticom ne dopušta nikakve dvojbe da je riječ upravo o „ninskoj trijadi”.80 Međutim, kao što i sam implicite pri- znaje, nemoguće je pouzdano utvrditi tko je tko: je li „sveti biskup” Ambroz ili Asel? Je li „sveti đakon” Asel ili Ambroz? Prema vlastitom priznanju, i sam je prije smatrao da je do inverzije identiteta dvojice muških svetaca došlo „tek u 16., možda i 17. st.”.81 No rezultati raščlambe ikonografskog programa dvaju ninskih relikvijara potaknuli su ga na zaključak da je do promjene ipak moglo doći „znatno ranije – možda čak i u 14. st.”82 Prihvaćajući taj Jakšićev zaključak, držim da to pitanje traži daljnje istra- živanje, i to poglavito u smjeru tragova kulta dvojice muških gradskih zaštitnika između ranoga srednjeg vijeka i 14. stoljeća. Drugim riječima, ni nova datacija dvaju relikvijara kao ni domišljata interpretacija ikonografskog programa, odnosno nova identifikacija na njima prikazanih svetačkih likova, ne rješavaju pitanje vremena „zamjene identiteta” dvojice ninskih svetaca zaštitnika. Drugim riječima, na temelju ikonografske raščlambe ninskog materijala nedoumica oko identiteta dvojice svetaca ne može biti razriješena. Ono što bi – u svjetlu ovdje ponuđenog tumačenja – moglo pomoći interpretaciji jest pretpostavka da je riječ o relikvijarima dvojice muških sve- taca zaštitnika koji su, predvidivo, prikazani kao središnji likovi na pozadini obaju relikvijara. No, problemi ne završavaju na tome. Važno je, naime, ustvrditi da „pridruživanje sv. Marcele” dvojici svetaca nije ek- splicitno potvrđeno ni na relikvijaru iz 9., odnosno onome iz 13. stoljeća. Tradicio- nalnu identifikaciju likova kao „ninske trijade” na tim dvama relikvijarima, u svjetlu recentnih istraživanja, ne smatram održivom.83 Kronološki sljedeće srednjovjekovno „ikonografsko svjedočanstvo” o „ninskoj trijadi” bila bi upravo evidencija ovdje pro-

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

motrenih relikvijara iz 14. stoljeća. No, ovdje iznesena opažanja i to svjedočanstvo diskreditiraju. Uz poteškoće s interpretacijom ikonografskog programa na dvama relikvijarima koje je uočio Jakšić, i nedoumice oko toga koji je relikvijar izvorno pripadao kojem svetcu, svjedočanstvo popisa relikvija definitivno bi trebalo uklo- niti drugi relikvijar glave s popisa evidencije o kultu sv. Marcele u Ninu. Pokušaj povezivanja ninskog kulta sv. Marcele u 15. stoljeću s njezinim navodnim izvornim identitetom Marceline, sestre sv. Ambrozija, također ne pomaže. To tumačenje, na- ime, počiva tek na podudarnosti imena dvoje svetaca, ali nije potvrđeno nigdje u izvorima. (Sl. 9) Želimo li pak zadržati tradicionalno shvaćanje identiteta dvaju relikvijara, mora- mo se nasuprot ovdje predstavljenoj evidenciji osloniti na, kako primjećuje N. Jakšić, „Bianchija i ninsku tradiciju”. No, u svjetlu uočenih problema njegovih metoda i tumačenja84, Bianchi takvo povjerenje teško može opravdati. Konačno, ovdje pred- stavljeno svjedočanstvo popisa ninskih relikvija takvo shvaćanje čini uistinu teško održivim. Taj zaključak ne dovodi sam po sebi u pitanje ostatak interpretacije iko- nografskog programa, no definitivno poziva na ponovno promišljanje o identitetu svetice ili sveticâ koje su bile identificirane kao sv. Marcela. Utvrdivši ponajprije da relikvijar u pitanju povijesno nikad nije bio smatran „škrinjicom glave sv. Marcele” te smjestivši to opažanje u kontekst otkrića da ne postoji pouzdana evidencija o vezi

9. Prikaz dvoje svetaca na bočnoj strani škrinjice sv. „Marcele” / sv. Ambroza, Riznica župne crkve Sv. Asela (foto: Živko Bačić) Depiction of two saints on the side of the casket of St “Marcella” / St Ambrose, treasury of the parish church of St Asellus

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

sv. Marcele sa sv. Aselom i Ambrozom starija od 15. stoljeća, definitivno valja razmi- sliti o reinterpretaciji barem dijela ikonografskog programa dvaju ninskih relikvijara. Prihvati li se atribucija relikvijara majstoru Franji iz Milana, vrijeme između nastan- ka dvaju relikvijara (1397. – 1400.) i prvog spomena sv. Marcele u Ninu (kasno 15. stoljeće) znatno je kraće nego u slučaju prihvaćanja Jakšićeva datiranja relikvijara u rano 14. stoljeće (1312. – 1320.?). Ta bi (relativna) „blizina nastanka” relikvija- ra i prvog spomena njezina kulta oslabljivala predloženo odbacivanje tradicionalne identifikacije „relikvijara sv. Marcele”. No, držim da ovdje predstavljena evidencija – smještena u širi kontekst reinterpretacije podrijetla kulta ninskih svetaca zaštit- nika – ipak dopušta ustrajati na novom tumačenju. Buduće istraživanje i tumačenje ikonografije likova prikazanih na dvama relikvijarima zacijelo će ponuditi dodatne argumente u prilog toj pretpostavci.

BILJEŠKE 1 Izraz je prvi, koliko mi je poznato, upotrijebio IVO PETRICIO- 6 TRPIMIR VEDRIŠ – NIKOLINA MARAKOVIĆ, Bursa svetog LI, Osvrt na ninske građevine i umjetničke spomenike srednjega Azela iz Nina i podrijetlo kulta ninskih svetaca zaštitnika, Ars i novoga vijeka, u: Povijest grada Nina (ur. Grga Novak i Vjeko- Adriatica, 11 (2021.), 77–104. slav Maštrović), Zadar, 1969., 347. 7 Usp. TRPIMIR VEDRIŠ, Odakle su došli ninski zaštitnici? Hi- 2 TOMISLAV MARASOVIĆ, Dalmatia Praeromanica. Ranosred- storiografija i problemi tumačenja podrijetla kulta sv. Azela, sv. njovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji. Knjiga 1, Rasprava, Split Ambroza i sv. Marcele u Ninu, u: Ecclesia Nonensis: Prošlost Nin- – Zagreb, 2008., 178. ske biskupije (ur. Zdenko Dundović), Zadar, 2024., passim. 3 ZVJEZDAN STRIKA, Početci i razvoj Ninske Crkve do dolaska 8 MARIJANA KOVAČEVIĆ, Umjetnička obrada plemenitih meta- franačkih misionara u hrvatske krajeve, Radovi Zavoda za povi- la u 14. stoljeću u Zadru, doktorska disertacija, Filozofski fakul- jesne znanosti HAZU u Zadru, 53 (2011.), 14. tet Sveučilišta u Zagrebu, 2010., 1331, bilj. 36. 4 INES KOROŠEC, Titulari ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih 9 Usp. TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 7), 256. crkava u sjevernoj Dalmaciji, Diplomski rad, Sveučilište u Zadru, 10 Riječ je o, kako se čini, neobjavljenom dokumentu iz 30-ih go- Odjel za arheologiju, 2019., 17 (prema: ZVJEZDAN STRIKA, Ha- dina 15. stoljeća koji spominje proslavu, blagdan sv. Marcele (fe- giografska baština ninske crkve i njezin odnos prema hagiograf- stum sancte Marcelle) u Ninu. Usp. TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 7), skoj tradiciji salonitansko-splitske crkve: sukobljavanje salonitan- 257, bilj. 241. sko-splitskog i ninskog biskupa oko uspostave metropolije u svje- 11 TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 7), 247–249. tlu povijesne i hagiografske literature, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 59 /2017./, 70). 12 TRPIMIR VEDRIŠ – NIKOLINA MARAKOVIĆ (bilj. 6), passim. 5 LUKA JELIĆ, Thesaurus ecclesiae cathedralis nonensis in Dalmatia 13 TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 7). (Compte rendu du quatrième congrès scientifique international 14 Usp. NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ, Zlatarstvo. des catholiques, Fribourg 16-20 août 1897.), Fribourg, 1898., 2. Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, Zadar, 2004., 159.

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

15 CARLO FEDERICO BIANCHI, Kršćanski Zadar, sv. 2, prev. Ve- bu, 6, br. 1 /1902./, 102), a Josip Kolanović ga je datirao „nakon limir Žigo, Zadar, 2011., 227–228. 1530.” (JOSIP KOLANOVIĆ, Zbornik ninskih isprava od XIII. do 16 LUKA JELIĆ (bilj. 5), 2. XVII. stoljeća, u: Povijest grada Nina, /ur. Grga Novak i Vjekoslav Maštrović/, Zadar, 1969., 508). 17 IVO PETRICIOLI (bilj. 1), 347–348. 30 HR-ZKZD-214, fol. 5v: Marcus Antonius Rajmundus Archi- 18 MARIJAN GRGIĆ, Zlato i srebro grada Nina, Zagreb, 1972., 169. presbiter Nonensis protonotarius apostolicis imperiali auctoritate 19 MILJENKO DOMIJAN, Riznica župne crkve u Ninu, Zadar, Notarij et curie episcopalis nonensis cancellarius. Prema Z. Striki 1983., 28. (odnosno C. F. Bianchiju), Markantonije Raimond koji je službu 20 EMIL HILJE, Prilog zlataru Francescu iz Milana, Radovi Institu- generalnog vikara obnašao još za svojeg strica Grgura, boravio je ta za povijest umjetnosti, 23 (1999.), 47-56. u Ninu u vrijeme izočnosti biskupa Jakova. (ZVJEZDAN STRI- 21 NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 158–164, pa- KA, Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis zadarskog kanoni- ssim. ka Ivana A. Gurata, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 49 /2007./, 136, bilj. 416). 22 NIKOLA JAKŠIĆ, The skull reliquaries of St Anselm and St Marcella, patron saints of Nin, Hortus Artium Medievalium, 19 31 HR-ZKZD-214, fol. 5v: Simun Louatello nodaro publico di Vene- (2014.), 425–432. tia autoritate giurato di Zara hà fatto copia d’altra feda mano in fede sottoscritto et sigilato. 23 Prema riječima M. Juranović-Tonejc, Sabljarove su „bilježnice složene topografskim slijedom, a u njima je malokad i podatak 32 JOSIP KOLANOVIĆ (bilj. 29), 507. Kolanović je također uočio kad su pisane. Stoga se ne može s točnošću utvrditi jesu li na- važan detalj, naime, da u prijepisima sačuvanim u DAZd i ZKZd nedostaje „posljednji dio u kojem su opisani oltari i sakristija stale u tijeku prvoga ili drugog Sabljareva putovanja (1852. ili crkve”, što znači da bi najopsežnija verzija popisa bila ona saču- 1853./54.) i u kojem su dijelu pojedinog putovanja napisane.” vana u prijepisu biskupa de Grassija. (MARTINA JURANOVIĆ-TONEJC, Putne bilješke Mijata Sa- bljara (1852.-1854.): crkveni inventar, Mala biblioteka Godišnja- 33 HR-ZKZD-214, fol. 5r: Santi Asselli episcopi eiusdem et confessoris, ka zaštite spomenika kulture 14, Zagreb, 2010., 7). unus ex septuaginta duobus discipulis Salvatoris Nostri Jesu Chri- sti, cuius ossa gloriosa reperta fuerunt in Arca lapidea supra quam 24 MARTINA JURANOVIĆ-TONEJC (bilj. 23), 41. est altare maius, in simul cum ossibus santi Ambrosij diaconi, qua 25 Riječ je o građi povezanoj s Ninskom biskupijom, konkretno: modo sunt laminibus argentis membratim recondita, et in ipsa arca HR-AZDN-17/1, kut. 2, Ninska biskupija, Spisi kurije/ordinari- custodite sub tribus clavibus cum alijs reliquijs et argentarijs. jata 1579./1666.; HR-AZDN-17/1 kut. 8, Ninska biskupija, Spisi 34 HR-ZKZD-214, fol. 5r: In qua ecclesia nostra nuper facta fuit ca- kurije/ordinarijata 1722.-1727.; HR-AZDN-17/4 (ser.) podserija pella, et in illa recondita fuerunt ossa divae Marcelinae Verginis 4.1., kut. 1. Kaptolske sjednice 1595.-1709.; HR-AZDN-17/11, pedisseque Sancte Marte transportate ex ecclesia Sanctae Marie D. Razno/Varie, kut. 1; HR-AZDN-17/11, Razno/Varie, kut. 2 D. Monialium dicte civitatis, post quam propter obsidionem Tur- („Andronico”); HR-AZDN-17/11, Razno/Varie, kut. 3. Tu je carum eiusdem civitatis. i građa iz fonda u procesu obrade: HR-AZDN-18, 18/7, Stolni kaptol sv. Stošije u Zadru, Rukopisi, kut. 37, br. 55., te građa iz 35 CARLO FEDERICO BIANCHI (bilj. 15), 202–203; IVO PETRI- još neuređenog i neobrađenog fonda: HR-AZDN-66, Spisi žu- CIOLI (bilj. 1), 314. pnog ureda u Ninu (Kut. 1) „Većinom ninski spisi” (neuređeno); 36 HR-ZKZD-214, fol. 9r: 1502. 30 maggio che sia edificato à Zara il (Kut. 2) Spisi župnog ureda u Ninu iz 16.–17. st. (neuređeno). monasterio delle monache di santa Marcella di N). O neprekinu- 26 Ponajprije kolekcije Privileggi della Magnifica Communitá di toj vezi s Ninom svjedoči i činjenica da se samostan Sv. Marcele Nona (libro quarto) (HR-DAZD-12), Općina Nin, 2.1., 4, te u Zadru tijekom 16. i 17. stoljeća spominje kao „ninski samo- Privilegia, concessiones et commissiones Aenone (Privilegia No- stan” u koji su ulazile žene s ninskog područja (usp. ROMAN nae) <prijepis zadarskog bilježnika Pietra Paola Coltelia> (HR- JELIĆ, Ninjani u zadarskim crkvenim maticama XVI. i XVII. DAZD-12), Općina Nin, 2.2., 5. stoljeća, u: Povijest grada Nina /ur. Grga Novak i Vjekoslav Ma- štrović/, Zadar, 1969., 612). 27 Konkretno: Općina Nin 1508.-1683. (rkp. 195) (HR-ZKZD-53); Documenti che si rifferiscono alle antichità di Nona, sua chiesa 37 HR-ZKZD-214, fol. 8r: 1502., 28. maggio che non sia leuato il cattedrale e reliquie, alla distruzine fatta dai Turchi, la venuta delle corpo di S. Marcella da Nona mà iui conseruato. monache di s. Maria a Zara, la fondazione del loro convento di S. 38 MICHELE PRIULI, Visitatio dioecesis nonensis anno Domini Marcella, il collocamento delle reliquie, sec. XIII-XVIII, Znanstve- 1603 / Vizitacija Ninske biskupije godine 1603., u: Acta visita- na knjižnica u Zadru, Rkp 214 (st. inv. br. Paravia 11222) (HR- tionum apostolicarum Dioecesis Nonensis ex annis 1579., 1603. ZKZD-214) te Documenti riguardanti la cittá di Nona, sec. XIII – et 1625. / Spisi apostolskih vizitacija Ninske biskupije iz godina XVIII (fasc. 2 di compl. Pp. 261 + 2 tavv.), Znanstvena knjižnica 1579., 1603. i 1625. (ur. Ante Gverić), Zadar, 2022., 85. u Zadru, Rkp 217 (st. inv. Br. Paravia 11225) (HR-ZKZD-217). 39 OTTAVIANO GARZADORI, Visitatio dioecesis nonensis anno 28 HR-AZDN, MON 119-121; HR-DAZD, Privileggi della Magnifica Domini 1625 / Vizitacija Ninske biskupije godine 1625., u: Acta Communitá di Nona, fols. 43v-45r; HR-ZKZD-214, fol. 5r-v izme- visitationum apostolicarum Dioecesis Nonensis ex annis 1579., đu kojih se može uspostaviti veza. Kolekcija Privileggi nastala je 1603. et 1625. / Spisi apostolskih vizitacija Ninske biskupije iz go- krajem 18. stoljeća prepisivanjem dokumenata iz kolekcije poznate dina 1579., 1603. i 1625. (ur. Ante Gverić), Zadar, 2022., 172. kao Liber Rubeus koju je sastavio ninski biskup Franjo de Grassi. 40 Usp. MARIJA STAGLIČIĆ – SANJA ŠTROK, Crkva i samostan 29 Luka Jelić smatrao je da je popis sastavljen oko 1536. (LUKA JE- sv. Marcele u Zadru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, vol. LIĆ, Spomenici grada Nina, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagre- 36, br. 1 (1996.), 187–203.

kao škrinjice sv. Asela i sv. Marcele

41 HR-ZKZD-214, fol. 16r-17v; Popisi sv. Marcele (AZDN). Jedan od diaconus, dextra thuribulum spheroidalem agitans, leva ad pectus prijepisa spominje i da se popis čuva „u spisima Bernarda Domi- naviculum tenens. Ex opposito vero manibus ad pectus consertis nika Leonija”, komendatornog opata sv. Ambrozija i apostolskog S. Joannes Baptista. (prema: LUKA JELIĆ /bilj. 5/, 2.) upravitelja Ninske biskupije. Zasad nisam uspio utvrditi je li riječ 59 IVO PETRICIOLI (bilj. 1), 347–348. o spomenutom prijepisu AZDN ili o još jednom prijepisu. 60 MARIJAN GRGIĆ (bilj. 18), 167. 42 HR-ZKZD-214, fol. 23r-v. 61 MARIJAN GRGIĆ (bilj. 18), 168. 43 HR-ZKZD-214, fols. 16r-v; 24r-v . 62 MARIJAN GRGIĆ (bilj. 18), 169. 44 HR-ZKZD-214, fol. 16r; usp. Popisi sv. Marcele (HR-AZDN). 63 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 31. 45 HR-AZDN 17-11-kut. 3, fasc. 13, fol. 1r; Popisi sv. Marcele 64 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 425–432. (AZDN). 65 EMIL HILJE (bilj. 20), passim. 46 Isto. 66 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 31. 47 Isto. 67 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 1347, passim. 48 HR-ZKZD-214, fol. 26r. 68 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 13, 31, 684, 759, 803, 1056, 49 HR-ZKZD-214, fol. 26r. passim. 50 HR-ZKZD-214, fol. 28r. Vna cassetta fodrata d’argento con santi 69 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 903–904. rilevati d’intorno dorata. Si apre nel coperto senza chiaue essen- do rotta la seratura, entro la quale ci essiste in essa la testa si S. 70 NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 161–163. Anselmo, cioè la parte inferiore ed il craneo, ed alcuni altri pezzi 71 NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 161, 163. e fragmenti d’essa testa. Vn’altra cassetta perimente d’argento dell 72 Isto. isteso lauoro aperta, e rotta la seratura in essa ci essiste altra testa 73 NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 162. entro un […] bianco di S. […] in più pezzi, e framenti ui è pure in detta cassetta un pezzo d’osso di bracio. 74 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 426. 51 Pronašao sam dvije verzije popisa, jedan u Arhivu Zadarske nad- 75 NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 162–163, biskupije („Popisi sv. Marcele”) i drugi u Znanstvenoj knjižnici usp. NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 426. (HR-ZKZD-214, fols. 30r-31r). O biskupskoj službi Tome Nekića 76 EMIL HILJE (bilj. 20), 49–51. vidi: ZDENKO DUNDOVIĆ, Ninski biskup Toma Nekić (1743. – 77 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 430. 1754.), Croatica Christiana periodica, 40, br. 77 (2016.), 129–143. 78 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 803. 52 HR-ZKZD-214, fol. 30v. La cassetta con figure di basso rilieuo 79 MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 8), 903. con entro il corpo di S. Marcella vergine con una seruatura bona et l’altra rotta, onde Sua ..... ha ordinato che essa seruadura rotta 80 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 431. sia fatta acomodare dal Sig. procurator laico nobile di Nona è po- 81 Usp. NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 14), 60. sta in opera sopra la cassetta medesima. „Inverzija u identifikaciji tih svetaca, koja je i danas usvojena u ninskoj crkvi, novijeg je datuma, vjerojatno od vremena kada se 53 HR-AZDN, Popisi sv. Marcele, 7 listova. nakon dugog boravka u Zadru tijekom XVI. i XVII. stoljeća bi- 54 MARTINA JURANOVIĆ-TONEJC (bilj. 23), 41. skup ponovno vratio u Nin poslije Kandijskog rata i kada je iz 55 CARLO FEDERICO BIANCHI (bilj. 15), 227. nekih pragmatičnih razloga svetac biskup identificiran s onim 56 CARLO FEDERICO BIANCHI (bilj. 15), 228. svecem koji je bio zaštitnik katedrale, a to je sv. Azel.” 57 LUKA JELIĆ (bilj. 5), 2. 82 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 22), 432, bilj. 21. 58 In medio sanctus episcopus erectus, laeva librum tenens, dextra 83 Usp. TRPIMIR VEDRIŠ – NIKOLINA MARAKOVIĆ (bilj. 6), benedicens; aeque similis statuae saec. XIII, S. Aselli, ecclesiae ex passim. orientali parte insertae. Ad eius dextram apparet S. Ambrosius 84 Usp. TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 7), 241–242.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 220

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.