Skip to content
Rivista di storia dell’arte adriatica Search

The Sugar Refinery Palace in Rijeka and Models of Business-Residential Architecture of the 18th Century in the Northern Adriatic

DOI 10.15291/ars.4344

Download PDF

Vol. 13 (2023)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Petar Puhmajer Croatian Conservation Institute ppuhmajer@hrz.hr Corresponding author

The author examines the spatial features of the administrative building of the sugar refinery in Rijeka, also known as the Palace of the Privileged Company of Trieste and Fiume. The analysis focuses on two significant phases in its history: the initial construction in 1752 and the subsequent renovation following the fire in 1785/86. By identifying spaces designated for living, business operations, and storage, the author provides a new interpretation of the original intended functions of the building’s floors and rooms. The palace’s architectural design is associated with a group of business-residential structures built in Trieste during the latter half of the 18th century. These structures share remarkably similar spatial characteristics, which are evident from archival drawings since most of the palaces have not survived. The comparisons further imply the existence of a standardized spatial design for mixed-use business and residential buildings, whether these were erected by affluent merchants for their own dual-purpose use or by large, privileged private companies that had their headquarters in Trieste during the 18th century.

architecture, baroque architecture, 18th century, typology, palaces, office buildings, Rijeka, Trieste, sugar refinery building, Palace of the Privileged Company of Trieste and Fiume
Sections
  1. Abstract
  2. Uvod

Uvod

U funkcionalno-tipološkom razvoju svjetovne arhitekture, novovjekovno je doba na sjevernom Jadranu donijelo nova prostorna rješenja kuća i palača. Ishodište je bila, dakako, Venecija, gdje se još u srednjem vijeku javljaju kuće s kombiniranom namjenom, za stanovanje i trgovinu. Kuće podiže trgovačko plemstvo koje se do 16. stoljeća postupno afirmira kao vodeći društveni sloj, stječe znatna bogatstva i u mogućnosti je graditi velike i raskošne stambene rezidencije. Katkad smještene i na najpoželjnijoj gradskoj lokaciji, Canalu Grande, palače su imale prizemlja ili čak dvije donje etaže rezervirane za trgovinu, a gornje za stanovanje. Poslovna namjena inkorporirana u stambenu kuću bit će posve usvojen prostorni koncept u venecijan- skoj arhitekturi pa tijekom 17. i 18. stoljeća neće doći do bitno novih funkcionalnih promjena.1 Proglašenje slobodne plovidbe i trgovine Jadranom 1719. godine omo- gućilo je habsburškim lukama Trstu i Rijeci gospodarski, pa i urbanistički zamah, a slijedom toga i izgradnju reprezentativne arhitekture. Iako će dva grada vrhunac svojeg razvoja dosegnuti tek krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća, zanimljivo je da će u odabiru arhitektonskih modela samo djelomično posegnuti za venecijanskim uzorima, a u većoj mjeri otvoriti put k vlastitom inovativnom razvoju.

Izgradnja palače šećerane Rijeka je zauzela posebno mjesto u tom procesu zahvaljujući osnivanju Privilegi- rane tršćansko-riječke kompanije za trgovinu šećerom 1750. godine.2 Iako je za sje- dište prvo odabran Trst, gdje je već djelovalo nekoliko sličnih kompanija, ubrzo su uprava i pogoni uspostavljeni u Rijeci pa je 1752. nova kompanija započela s radom na trima riječkim lokacijama.3 Glavni kompleks sagrađen je kod ušća potoka Brajde u more, istočno od lazareta, u početku se sastojao od upravne zgrade, rafinerije, objekata za stanovanje radnika, destilerije, manufakture kalupa i mlina.4 U idućih petnaestak godina podignute su i druge zgrade, poput još jedne rafinerije, stolarskih i kovačkih radionica, spremišta za sijeno i ugljen te velikog magazina.5 Upravna zgrada Kompanije bila je najveći objekt u kompleksu, orijentiran glav- nim pročeljem prema moru (Sl. 1), ispred kojeg se nalazio manji gat s dizalicom za pretovar robe. U zgradi je radilo 12 činovnika te veći broj pomoćnog i tehničkog osoblja.6 Donje etaže bile su namijenjene za skladištenje šećera i šećernih proizvoda, a gornje za uredske prostore i stanovanje trojice direktora Kompanije te drugih služ- benika. Ovako koncipiran prostor uzeo je u obzir funkcionalne i logističke potrebe koje su u vrijeme gradnje bile ključne za brzu uspostavu proizvodnje. Činjenica da su se skladišni prostori nalazili u upravnoj zgradi objašnjava zašto zasebne zgrade skladišta izostaju na čitavom posjedu u prvo vrijeme rada šećerane, a to ujedno zna- či i da su funkcije skladišta namjenski projektirane u upravnoj zgradi. Argument je to, nadalje, u prilog tezi da je zgrada većim dijelom sačuvala izvorni tlocrt iz vreme- na izgradnje 1752. godine, kao što ćemo vidjeti, ponajviše u donjim etažama. Tridesetak godina poslije zgrada je doživjela veliku obnovu. U požaru koji je izbio 1785., u vrijeme kada je glavni direktor Kompanije bio Peter de Vierendeels (1744. – 1803.),7 izgorjela su, prema navodima, skladišta, pisarnica i „kuća uprave”, zapravo dobar dio unutrašnjosti, međukatne konstrukcije i cijelo krovište. Obnova je započela već iste godine,8 a završetak je obilježen iduće, 1786. spomen-pločom, na kojoj stoji da je u Vierendeelsovo vrijeme zgrada obnovljena „u boljim oblicima” (meliorem in formam). To daje naslutiti kako je za obnovu bio pripremljen znalač- ki osmišljen projekt. Zadržane su zatečene strukture zidova i raspored donjih eta- ža, uz manje preinake radi poboljšanja funkcionalnosti prostora. Veće su promjene provedene na drugom katu, formiranjem središnje, dvoetažne svečane dvorane te simetrično grupiranih prostorija, a sagrađeno je i posve novo glavno stubište. Treći

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

1. je kat tada nadograđen ili pak samo povišen, a potkrovlje i krov u cijelosti iznova Rijeka, palača šećerane, pročelje podignuti. Na drugom i trećem katu došlo je do raskošnog opremanja prostorija s (foto: J. Kliska, 2021.) oslikavanjem zidova i izvedbom štukatura, čime je prostor adekvatno uređen za rad Rijeka, sugar refinery palace, façade i stanovanje imućnih direktora Kompanije. Izgradnja zgrade 1752. i cjelovita obnova nakon požara 1785. – 1786. dvije su ključne faze njezina građevno-oblikovnog ra- zvoja, kojima je ona u glavnini poprimila svoj današnji izgled.

Funkcije prostorija O funkcijama prostorija najviše doznajemo iz procjene dobara Kompanije, rađe- ne 1824. godine,9 u vrijeme njezina zatvaranja, no mnoge su zadržale istu namjenu od samog početka. Već po izgradnji, prizemlje (Sl. 2a) je bilo definirano središnjim ulaznim predvorjem (u procjeni nazvano salla grande), poprečno položenim na os zgrade, na kraju kojeg je bilo stubište, vjerojatno unutar pravokutnog perimetra zgrade, bez istaka na pročelju.10 Iz predvorja se ulazi sa zapadne i istočne strane u bočne hodnike koji su bili okruženi većim prostorijama (2 magazzeni grandi per zuccheri). One su svođene bačvastim svodovima te međusobno i s hodnikom po- vezane velikim lučnim otvorima. Lučni su otvori, umjesto vrata, imali funkciju br- žeg manipuliranja robom unutar skladišta, a veliki ulazi u njih sa strane mora, brži istovar i utovar robe izvana. U prizemlju se još spominju dvije konobe (cantine), tri ureda (camerini ad uso scrittorio) i portirnica (camerino per il portinaro). Zgrada je isto tako odmah po izgradnji imala mezanin (Sl. 2b), koji je sličnog tlocrta kao prizemlje, ali s niskim nadstropljenim prostorijama. U mezanin se pri- stupalo manjim drvenim stubama iz dviju prostorija prizemlja, jedne u istočnom, a

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

a. d.

b. e.

c.

0 5 10 m

a. prizemlje b. mezanin c. prvi kat d. drugi kat e. treći kat

2. a, b, c, d, e. druge u zapadnom dijelu zgrade. Nije se, naime, moglo ući s glavnog stubišta kao Rijeka, palača šećerane, tlocrt danas jer su podesti formirani u zahvatu nakon požara 1785. pa su tek tada s njih prizemlja, mezanina, prvog, drugog i trećeg kata, idealna uspostavljeni ulazi u mezanin. Budući da je mezanin bio povezan samo s prizemljem rekonstrukcija stanja krajem 18. te je imao lučne otvore umjesto vrata, svakako je bio u istoj funkciji skladišta, što stoljeća (Hrvatski restauratorski potvrđuje i procjena dobara iz 1824. godine. zavod) Na prvom katu (Sl. 2c) ponavlja se tlocrt donjih etaža, ali su prostorije svođene 2. a, b, c, d, e. kao u prizemlju te imaju znatnu visinu. Osnova je organizacije uzdužni središnji Rijeka, sugar refinery palace, ground hodnik, s čije su južne strane bačvasto svođene prostorije, povezane lučnim otvo- floor, mezzanine, first, second and third floor, reconstruction of the late rima u enfiladi, pa su i one služile kao skladišta, i to za rafinirani šećer (magazzeni 18th-century floor-plans grandi per i zuccheri raffinati). Na podu tih prostorija, koji je bio neznatno niži od današnjeg, nalazila se tvrda vapnena obloga koja je je omogućavala brzo kretanje, dobro održavanje, a ujedno i smanjenje požarnog rizika, s obzirom na to da su me- đukatne konstrukcije bile drvene. Prostorije sa sjeverne strane imale su koritaste

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

svodove, a u njih se ulazilo kroz vrata, što znači da su bile grijane, za razliku od južnih, pa ovdje nisu bila skladišta već uredi (4 divisioni per scrittorio). Sa zapadne strane stubišta nalazila se i kapela (capella). Drugi je kat (Sl. 2d) u cijelosti bio uredski i stambeni prostor direktora Kom- panije. To neizravno potvrđuje i popis imovine direktora Archibalda Kennedyja iz rane 1758. načinjen izrijekom u stanu (in den von Herrn Kenedy besagter Compagnie ersten Directorn bewohnten Quartier) u kući Kompanije (in Casa della Compagnia), u kojem se spominju: vanjska velika soba, blagovaonica, mali kabinet, unutarnja mala soba, pisaća soba, kuhinja, mala soba uz kuhinju, kuharičina soba i krajnja soba za poslugu.11 Danas ne možemo locirati te prostorije, ali nema sumnje da je bila riječ o drugom katu, koji je po funkciji i reprezentativnosti već po izgradnji bio piano nobile. Tlocrtni je raspored drugog kata prije požara bio sličan današnjem, ali ne i identičan. Vjerojatno je imao jedan središnji uzdužni hodnik koji je kontinuirao kroz zgradu, i iz kojeg se ulazilo u prostorije na sjevernoj i južnoj strani, kao na prvom katu. Zidovi tog hodnika, koji se danas čita u poziciji dvaju unutrašnjih predvorja, bili su raščla- njeni slijepim arkadama. Arkade su imale istaknute rubne trake te su spojene pilastri- ma sa zajedničkim kapitelima, a ti su elementi izvedeni od žbuke, te prvotno bili sivo bojeni i obrađeni štokanjem. Vrata prema prostorijama unutar slijepih arkada mjesti- mice su izmaknuta izvan osi ili presijecaju arkade, što govori u prilog formiranju nove organizacije okolnih prostorija u obnovi nakon požara 1785. godine.12 Prostorije su bile grupirane poput stanova, što je uobičajena organizacija unutraš- njeg prostora javnih i stambenih zgrada tog vremena. Stanovi, njih ukupno četiri, ov- dje su služili ujedno i kao uredi direktora Kompanije, pri čemu se svaki načelno sasto- jao od triju prostorija: manjeg predvorja, kabineta i spavaće sobe. Procjena dobara iz 1824. spominje 12 soba (camere) na drugom katu, što upravo daje zbroj ovih četiriju stanova. Navodi se još nekoliko drugih prostorija, među ostalim i dvije kuhinje (cucu- ine). Iako su direktori posjedovali kuće drugdje u Rijeci, gdje su živjele njihove obitelji, nije bilo neobično, kao što nije ni danas, da vlasnici i viši činovnici imaju privatni pro- stor u poslovnoj zgradi. Osim iz povijesnih zapisa, namjena pojedinih prostorija može se naslutiti i prema njihovu uređenju, osliku i štukaturi. Svečana dvorana (sala grande) s marmoriziranom štukaturom i venecijanskim teracom služila je kao reprezentativan prostor za primanje gostiju, koncerte, plesove te općenito društvene događaje u orga- nizaciji Kompanije i njezinih direktora. Prostorije koje se na dvoranu nadovezuju sa zapadne strane, formirale su jedan stan, odnosno ured direktora, zasigurno Petera de Vierendeelsa, čije je ime zapisano na osliku uz 1789. godinu. Prva soba do dvorane je malo predsoblje, oslikano ružičastim uzorkom, a na njega se nadovezuje tzv. Salon s vedutama. Vedute imaginarnih gradova, capricci architettonici, česta su tematika dnev- nih soba, salona ili pak radnih kabineta, pa je to i ovdje bio slučaj. Na njega se nadove- zuje budoar, soba oslikana temama iz mitologije s prevladavajućim ženskim figurama ljubavi i plodnosti, Venere i Dijane, te Amora, što upućuje na to da je riječ o spavaćoj sobi. Štoviše, oslik prekriva sva četiri zida formirajući okvire jedino oko vrata prema Salonu s vedutama, pa je to bio tada jedini ulaz u prostoriju, očito manje dostupnu i privatnog karaktera. Istovjetni se stan nalazio na nasuprotnom dijelu zgrade, istočno od svečane dvorane, gdje je upravo zrcalno simetričan Salonu s vedutama još jedan salon sa sličnom štukaturom na svodu te oslicima s prikazima pejzaža.13 Na taj se salon nadovezuje krajnja istočna soba u kojoj su naslikane nabrane zelene zavjese,14 element tipičan za baldahine, što upućuje na to da je i ovdje bila spavaća soba. Dva stana na sjevernoj strani zgrade, također zrcalno simetrična, manja su od onih na južnoj stra- ni. U zapadnom je središnji salon imao naslikane vedute unutar kompozicije stupova položenih na konzole,15 a u istočnom su vedute unutar pravokutne geometrijske kom- pozicije polja i rubnih traka. Ta je shema ponovljena u više prostorija, a napose i u dvjema krajnjima, zapadnoj s jednostavnim ornamentalnim bordurama, te u istočnoj,

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

ponovno s motivom ovješenih zavjesa, što upućuje na to da su i ovdje bile spavaće sobe. Tri ureda – stana morala su služiti trojici direktora, a četvrti je mogao biti za ne- kog od zamjenika (condirettore) ili pak za visoke goste koji su posjećivali Kompaniju, među kojima se spominje i sam car Josip II. Zasad se ne može pouzdano reći je li već pri gradnji zgrade postojao i treći kat (Sl. 2e). Premda će dubrovački putopisac 1788. reći da je nova zgrada „viša i elegan- tnija od starije”,16 što bi značilo da je zadnja etaža izvedena naknadno, nakon požara, to nije moguće sa sigurnošću potvrditi. Konzervatorska su istraživanja zgrade pro- vedena 2004. – 2006. ponudila višeznačne odgovore oko tog pitanja. Primjerice, na zidovima cijelog trećeg kata žbuka je drukčijeg sastava od one na donjim etažama, što bi moglo značiti da treći kat nije građen istovremeno jer bi u protivnom žbuka bila ista. No, ta je razlika mogla biti posljedica drugih okolnosti, poput organizaci- je gradilišta i sl. U treći su kat protegnuta i visoka predvorja iz drugog kata, ovdje rastvorena arkadama s masivnim zidanim stupovima, čije su trake obrađene što- kanjem. To odgovara načinu ukrašavanja slijepih arkada u prvoj fazi drugog kata, no na objema etažama štokane će trake biti preličene slikanom marmorizacijom. Općenito je oslik u vidu marmorizacije odredio novo umjetničko oplemenjivanje prostorija u obnovi nakon požara. Arkade su na trećem katu spojene mostovima s kovanom željeznom ogradom, identičnom onoj na glavnom stubištu, postavljenom, dakle, 1785. – 1786. godine, a ista je ograda naslikana na parapetima arkada. Visoka se predvorja nastavljaju i u zonu potkrovlja, gdje su, kroz još jedan niz arkada, bila osvijetljena velikim ostakljenim svjetlarnicima na krovištu. S obzirom na to da su krov i najviši dijelovi zgrade izgrađeni tek nakon požara, predvorja su, kao i cijeli treći kat, tek tada mogli dobiti svoju konačnu visinu i oblikovanje. Treći je kat ta- kođer bio organiziran u uredsko-stambene prostore (procjena iz 1824. spominje 12 soba, te šest manjih pomoćnih prostorija), s dekorativnim zidnim oslicima, doduše, znatno manje raskošnima nego u drugom katu, a u hodnicima je bio venecijanski teraco, sličan onom u svečanoj dvorani.

Podrijetlo arhitekture zgrade Već je prije uočeno da arhitektura riječke palače vuče podrijetlo iz Trsta i općeni- to Furlanije. Pitanje autora projekata zgrade, njezine izgradnje 1752. i obnove 1785. – 1786. do danas nije sasvim do kraja odgovoreno. Izgradnju povezujemo s Fran- cescom Saveriom de Bonomom (1724. – 1775.) inženjerom iz Građevinske uprave Namjesništva u Trstu, koji je sudjelovao u odabiru lokacije za gradnju pogona17 te izradio prvi plan za pogon šećerane, doduše uz Rječinu, od kojeg se poslije odusta- lo. Na Brajdi Bonomo dokumentirano radi planove za regulaciju vodotokova koji su iskorišteni za proizvodni proces šećerane.18 Unatoč tomu što se šećerana gradila privatnim kapitalom, poticaj i povlastica dolaze od bečkih središnjih vlasti pa su nje- zinu izgradnju morale nadzirati i provoditi javne službe. Građevinska uprava u Trstu imala je u ovlasti izradu urbanističkih planova, projektiranje i gradnju infrastruktu- re, poput cesta, mostova, gatova, kanala, te gradnju i obnovu javnih zgrada. Također je pokrivala gradnju i održavanje zgrada za gospodarstvo u državnom vlasništvu, poput manufaktura, solana, skladišta, staja i mlinova. S obzirom na to da je šećerana bila najveća investicija tih godina u južnom dijelu Austrijskog primorja, projekt je u svakom slučaju mogao nastati u krugu inženjera povezanih s Namjesništvom ili djelatnih u Građevnoj upravi. Nadalje, arhitektura prvotne zgrade izrazito govori u prilog tomu da je riječ o inženjerskom projektu koji je uključivao izrazitu konstruktivnu stabilnost, debele i čvrste zidove, suspregnute fleksibilnim drvenim međukatnim konstrukcijama te bačvastim svodovima, kao i jednostavnu artikulaciju masivnim zidanim stupcima i

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

3. Ljubljana, palača Friedl-Rechar, fotografija s početka 20. stoljeća (izvor: Wikimedia) Ljubljana, Friedl-Rechar Palace, early 20th-century photo

lukovima, tek sa zanatskom obradom površina. U takvoj arhitekturi izostaju elabori- rani i rafinirani elementi poput vitkih jonskih i korintskih stupova, ograda i dekora u vidu štukatura i zidnih oslika, sve ono što će zgrada dobiti u obnovi nakon požara. Oko imena mogućeg arhitekta koji je obnovio zgradu 1785. – 1786. manje je dvojbi, premda zasad ni za njega nema jasne arhivske potvrde. Zahvaljujući dubrovačkom pu- topiscu Mihu Sorkočeviću koji je 1788. posjetio šećeranu i zapisao da je zgradu gradio „Minnini iz Trevisa”,19 utvrđeno je da je riječ o arhitektu Andrei Meniniju, rođenom u Udinama. Čini se da je u Rijeci živio neko vrijeme jer je 1792. pri prijavi u ljubljanski graditeljski ceh dostavio potvrde iz Rijeke o osposobljenosti za rad.20 Spominje se i kao jedan od 29 sudionika natječaja koji je 1789. raspisan za gradnju znamenitog kazališta La Fenice u Veneciji, a koji je naposljetku osvojio već afirmirani arhitekt Gianantonio Selva. Preselivši se u Ljubljanu 1792., Menini je položio stručni ispit pri građevnom ravnateljstvu, nakon čega je dobio građanstvo te uskoro postao glavni gradski arhi- tekt.21 Ondje navodno nije imao dovoljno posla pa se zaputio 1797. u Zagreb, gdje ga spominje biskup Maksimilijan Vrhovac u vezi s gradnjom ubožnice.22 S obzirom na to da je Vrhovac poznavao Vierendeelsova sina Jana Ludovika,23 Menini je mogao bio preporučen preko ove poslovno-prijateljske veze. Među svega nekoliko poznatih njegovih radova, izdvaja se ljubljanska palača Friedl-Rechar (1794.),24 kasnobarokna uglovnica na kojoj uočavamo sličnosti s ri- ječkom palačom (Sl. 3), ponajprije u naizmjeničnom ritmu prozorskih nadstrešnica trokutastih i segmentnih oblika, kao i parapeta s uklađenim poljima. Ona također ima mezanin, ali su etaže reducirane na način da je iznad njega prvi kat, ujedno i piano nobile, a zatim niska potkrovna etaža s ovalnim prozorima. Tako prizemlje s mezaninom zaprema više od polovine čitavog volumena zgrade. Slične zdepaste proporcije mogla je imati i prvotna riječka zgrada prije nego što ju je Menini nado- gradio u današnjem obliku. Premda o njemu znamo relativno malo, Andrea Menini pojavljuje se na širokom geografskom prostoru od sjevernog Jadrana, Kranjske pa sve do kontinentalne Hr- vatske. Iako je taj prostor koncem 18. stoljeća bio uglavnom bez granica, riječ je o internacionalnom arhitektu koji svojim djelovanjem povezuje najmanje dva kulturna kruga, a stvaralaštvo mu je obilježeno graditeljskom tradicijom Furlanije, regije iz koje je potekao. Upravo su karakteristike furlanske arhitekture prisutne na njegovu ljubljanskom djelu, a svakako i na palači Tršćansko-riječke kompanije.

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

4. a, b. Arhitektura poslovno-stambenih palača u Trstu Trst, palača Temišvarske kompanije, tlocrt prizemlja Tijekom 18. i 19. stoljeća Rijeka se posve oslanjala na Trst u svim sferama druš- i prvog kata, 1770. tvenog života.25 U Trstu je bila koncentracija ekonomskih aktivnosti i političke vlasti, (Österreichisches Staatsarchiv) pa je logično taj grad bio emitivna sredina za okolno područje. Kao rezultat merkan- Trieste, Palace of the Timişoara tilističke politike Beča, poticanja trgovine, državne i privatne, potpomognute car- Company, ground floor, first floor, skim privilegijama, u frekventnom lučkom gradu, kroz koji se odvijao prekomorski 1770 uvoz i izvoz, našla su svoje mjesto sjedišta brojnih kompanija. Ondje su bile zgrade Orijentalne kompanije, Austrijske Istočno-indijske kompanije (kasnije Azijatsko-tr- šćanske kompanije), Temišvarske kompanije i Tršćansko-riječke kompanije. Objekti

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

4. c, d, e. Trst, palača Temišvarske kompanije, poprečni i uzdužni presjek te pročelje, 1770. (Österreichisches Staatsarchiv) Trieste, Palace of the Timişoara Company, cross section, longitudinal section, and façade, 1770

Riječke kompanije nalazili su se kod arsenala,26 a arsenal je pak sagrađen na mjestu zgrada Orijentalne kompanije,27 koja je već tada bila ugašena, pa je moguće da je Riječka kompanija naslijedila dio njihovih zgrada, baš kao što je to bio slučaj i u Rijeci.28 Zanimljivo je spomenuti da je Beč kritizirao privilegirane kompanije što u Trstu grade skupocjene poslovne zgrade, a zanemaruju one neizostavne, za samu djelatnost.29 Kritika je posebno bila upućena Temišvarskoj kompaniji koja je veliki dio kapitala utrošila u zgrade.30

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

Opsežnim urbanističkim zahvatima oko sredine stoljeća,31 u Trstu su formirani novi gradski blokovi sjeverno i zapadno od starog grada, što je omogućilo izgrad- nju velikih i prostranih građevina s reprezentativnim pročeljima, a nova poslovna i stambena četvrt nazvana je Borgo Teresiano.32 Iako je u drugoj polovini 18. stoljeća ondje sagrađen pozamašan broj tvornica i poslovnih zgrada,33 ovaj segment arhitek- ture do danas ostaje gotovo nepoznat jer je građevni fond iz tog vremena u glavnini poslije porušen. Temišvarska kompanija djelovala je od 1759. do 1769. godine,34 a imala je sjedište u velebnoj upravnoj palači smještenoj na Canalu Grande, na mjestu današnje palače Gopcevich (Via Gioacchino Rossini 4).35 Izgled i prostorna organizacija palače po- znati su s arhivskog nacrta iz 1770. (Sl. 4a, b, c, d, e)36 koji je nastao pri zatvaranju kompanije, kada je zgradu preuzela Dvorska komora. Nije nimalo slučajno da je ova zgrada, koja je morala biti sagrađena krajem pedesetih godina 18. stoljeća, u svojim prostornim odlikama izrazito slična palači Tršćansko-riječke kompanije. Prostornu organizaciju prizemlja (Sl. 4a)37 čini osovinski smješteno ulazno pred- vorje s glavnim stubištem. Bočno od veže i stubišta dva su velika svođena prosto- ra u funkciji skladišta (magazzeni), svaki podijeljen na devet traveja. Pomoćni su se prostori nalazili i u niskim jednokatnim krilima koja su s triju strana zatvarala unutrašnje dvorište te s glavnim nisu bila povezana suhom vezom. U istočnom i zapadnom bile su staja i konoba (stalla e cantina), a u sjevernom tzv. stražnji maga- zini (magazzeni per la parte di dietro). Kod ove palače izostaje mezanin te se iznad prizemlja izdižu prvi i drugi kat, na kojima se tlocrt ponavljao, sudeći prema prikazu na presjecima. Na prvi kat (Sl. 4b) pristupalo se na kratak podest, a s njega izravno u veliku dvoranu (Saal) smještenu u istoj osi te s izlazom na balkon na pročelju. Bočno od nje dvije su prostorije identično položene kao visoka predvorja u Rijeci, a ovdje se nazivaju dvoranama (Saal). Do njih su na krajnjim stranama dvije terase kao (Te- razze), zapravo svjetlarnici koji se protežu od prvog kata do krova (Sl. 4c, d), s tim da na drugom katu imaju ganjke (tj. mostove) za pristup u zahode. Ovo rješenje u ideji kombinira koncept unutrašnjih predvorja i dviju krajnjih prostorija riječke palače, ali je skromnijeg obličja. Šest jednakih prostorija koje gledaju na Veliki kanal označeno je kao sobe (Zimmer), kao i tri na sjevernoj strani, a ondje su također jed- na komora (Kammer), smočnica (Speissgewölb) i kuhinja (Kuchel). Glavno pročelje (Sl. 4e) također pokazuje razlike u odnosu na riječku zgradu, a one su osim u broju etaža vidljive i u izostanku rizalita, premda je tripartitna podjela naznačena istica- njem portala u trima osima, od kojih su bočne naglašene pilastrima velikog reda, a u središnjoj je, iznad portala, veći balkon s vratima na prvom katu. Na krovištu se nalaze tri velika svjetlarnika kojima je bio osvijetljen samo potkrovni prostor, a ne i niže etaže kao u Rijeci. Drugi relevantan primjer slične prostorne organizacije jest velebna dvokatnica grčkog trgovca Vassilija Margaritija iz 1764. godine (arhitekt Angelo Boni).38 U pro- jektnom nacrtu (Sl. 5). opisana je kao tvornica (Questo dissegno e per formare una fabricha nella nuova Citta Teresiana di la del Ponterosso con la facciata che guarda il mezzo giorno in linia al canale contro levante), premda pripada istom tipu zgrade mješovite namjene. I kod nje je prisutno centrirano ulazno predvorje s izravnim pri- stupom na stubište, a bočno prostorije označene kao magazini i dućani (maghazzeni e botteghe), međusobno povezani lučnim otvorima ili vratima. Prvi kat, piano nobile, određen je uzdužnim središnjim hodnikom uz koji se nižu prostorije s obiju strana. Najveća je prostorija središnja dvorana s dvama prozorima i izlazom na balkon, koja se nalazi u enfiladnom nizu. Zanimljivo je da je prvi kat opisan kao etaža podijeljena na dva stana (pianta per le divisioni del primo e secondo appartamento), od kojih bi se jedan mogao detektirati u lijevom, a drugi u desnom dijelu tlocrta, s obzirom na to da svaki ima zaseban ulaz sa stubišta, a povezani su jedino enfiladom kroz veliku

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

5. dvoranu. Lijevi stan ima i vlastito stubište iz prizemlja te odvojeni ulaz iz bočne Trst, palača Margariti, uzdužni presjek, tlocrt prvog kata, ulice. Glavno je pročelje i ovdje detaljirano prozorima i središnjim portalom koji s pročelje, tlocrt prizemlja, 1764. balkonom prvog kata čini konstruktivnu i vizualnu cjelinu. (Österreichisches Staatsarchiv) Palača srpskog trgovca Giovannija Curtovicha (Via Armando Diaz 10, poruše- Trieste, Margariti Palace, na, arhitekt: Andrea Fister, 1788.),39 još je jedno zdanje sličnih karakteristika (Sl. 6), longitudinal section, first floor, premda manje raskošno. Glavno krilo ima široko predvorje s trokrakim stubištem na façade, ground floor, 1764 nekoliko podesta, a veliki izduženi bočni prostori u funkciji skladišta (magazzeno) bili su podijeljeni svaki na dva dijela, razdvojena trima lukovima, te su se nastavljali 6. a, b, c. Trst, palača Giovannija i u lateralna krila. Prvi je kat jasno određen za stanovanje (piano di abbitazione). Stu- Curtovicha, tlocrt prizemlja i kata bištem se dolazilo na podest s kojeg je moguć ulaz u veliku središnju dvoranu (salla te glavno pročelje, projekt, Andrea in facciata) ili s obiju strana bočno u skupine prostorija. Te su prostorije započinjale Fister, 1788. (Archivio di Stato di velikim predvorjima, od kojih je ono na lijevoj strani označeno kao dvorana za pro- Trieste) laz prema sobama (sala per passaggio alle camere), što nam otkriva čemu su zapravo Trieste, Palace of Giovanni služile istovjetne „dvorane” (sale) u palači Margariti. Sličnost s Margaritijevom pa- Curtovich, ground floor, first floor and main façade, project design, lačom očita je i u enfiladnom nizu prostorija uz glavno pročelje, središnjom dvora- Andrea Fister, 1788 nom koja ima izlaz na balkon, a razlika je što spomenutim predvorjima nedostaje

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

7. Trst, palača Rossetti, pročelje, projekt, 1764. (Österreichisches Staatsarchiv) Trieste, Rossetti Palace, façade, project design, 1764

niz prostorija uz dvorišno pročelje pa je kod Curtovicheve palače koncept neznatno reduciran. Redukcija je očita i na pročelju koje ima jače razrađen tek središnji portal s balkonom, a prevladavaju monotoni nizovi prozorskih osi. Pročelje je bilo zaklju- čeno uzdignutim trokutastim zabatom, čestim na riječkim kućama i palačama. U Trstu valja zabilježiti još nekoliko privatnih građevina kojima izvorna prostor- na organizacija nije poznata, no projekti i sačuvane vanjske strukture upućuju na ista obilježja i funkcije. Palača đenovskog trgovca Antonija Rossettija iz 1764. (Via Ge- nova 8, porušena 1876.), počela se graditi sa zapadne strane Piazze Ponte Rosso uz Canal Grande (Sl. 7),40 a bila je inspirirana Berninijevom palačom Chigi-Odeschalchi u Rimu, prototipskim rješenjem za palače, koje je naišlo na široku primjenu diljem Europe. Investitor je prije gradnje dobio uputu da njegova kuća ne smije zaostajati za nasuprotnom Staurachovom kućom s istočne strane trga, a sam su trg tih godina dali opremiti i dvjema fontanama.41 Zanimljivo je da je arhitekt palače, Giovanni Fusconi (oko 1700. – 1772.), isti dizajn primijenio i na projekt zgrade za stanovanje i poslovne aktivnosti 4 do 8 trgovaca,42 gdje je oblikovni obrazac umnožen u znatno više pro- zorskih osi i nekoliko rizalita s balustradama, no ovdje više ne možemo govoriti o palači, nego o višestambenoj zgradi, doduše, također reprezentativnih obilježja. Palača Plenario-Pitteri (Piazza Unità d’Italia 3, arhitekt Ulderico Moro, 1780.),43 ima snažno artikulirano pročelje (Sl. 8) s pilastrima velikog reda, a na njoj se čitaju stilski utjecaji arhitekture bečkih palača.44 U raščlambi skromnija, ali isto velikih dimenzija, palača Andrulachi (Via Amilcare Ponchielli 3, pripisana arh. Giovanniju Buboliniju),45 ima prvi kat naglašen bogato elaboriranim detaljima središnjeg balkona (Sl. 9) te velike, rustično oblikovane portale ulaza u skladišta u prizemlju. Kod potonjih dviju građe- vina, javlja se i mezanin povezan s prizemljem, dakle jedinstven prostor u poslovnoj funkciji, koji je nadvišen gornjim etažama namijenjenima luksuznom stanovanju. Iz navedenih analiza vidimo da su zgrade građene za sjedišta kompanija, kao i privatne kuće uobičajeno imale prizemlja rezervirana za skladišta i trgovine, a pro- store gornjih etaža za stanovanje i uredsko poslovanje.46 Činjenica da upravo takvu mješovitu namjenu bilježimo u većem broju reprezentativnih primjera, govori o po- stupnom formiranju novog arhitektonskog tipa – poslovno-stambene palače.

Odjeci prostornog rješenja u riječkoj arhitekturi Modeli tršćanskih privatnih kuća i zgrada koje su se upotrebljavale za stanovanje i poslovnu djelatnost naišli su na odjek i u arhitekturi Rijeke tijekom druge polovine 18. i početkom 19. stoljeća. Do danas je utvrđeno dvadesetak rezidencija imućnih trgovaca, manufakturista, brodovlasnika i veleposjednika, uglavnom sve u repre- zentativnim nizovima Novog grada, četvrti koja se gradi istodobno i po uzoru na tršćanski Borgo Teresiano.47

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

8. U Rijeci je u tom razdoblju osnovan niz tvornica i poduzeća. Primjerice, veletr- Trst, palača Plenario-Pitteri, Piazza govac Šimun Adamić bio je vlasnikom tvornice duhana, a njegov sin Andrija Lju- Unità 3 (foto: J. Kliska, 2023.) devit (1766. – 1828.) razvio je razgranatu mrežu poslovnih djelatnosti, od uvoza i Trieste, Plenario-Pitteri Palace, izvoza robe iz prekomorskih zemalja, preko trgovine hrastovinom i solju, do proi- Piazza Unità 3 zvodnje jedara, konopa, stakla i papira, za što je manufakture držao mahom u Rijeci, gdje je posjedovao brojne nekretnine.48 U Rijeci su postojale, osim toga, manufaktu- 9. re drva, užarskih proizvoda, voska, kamenine, likera i čokolade; bila je tu i štavionica Trst, palača Andrulachi, Via Amilcare Ponchielli 3 (foto: kože te svilana, a mnoga su poduzeća istodobno obavljala više djelatnosti.49 Za ovako J. Kliska, 2023.) raznoliko poduzetništvo i gospodarsku aktivnost, u gradu i okolici podizale su se Trieste, Andrulachi Palace, Via namjenske zgrade. Amilcare Ponchielli 3 Važno je naglasiti da poslovna namjena zgrade označava širok pojam koji pokriva trgovačku i proizvodnu djelatnost. Tršćanski primjer Margaritijeve palače koja se u projektu naziva tvornicom, a podiže se u središtu grada, svjedoči da se i u takvim zgra- dama nalazio manufakturni pogon, istodobno sa stanovanjem u gornjim etažama.50 Ipak, u većini slučajeva, u gradskim se kućama odvijala trgovina na veliko i na malo. Pojam skladišta ili magazina (tal. magazzino ili magazzeno) ne odnosi se isključivo na mjesto skladištenja robe, nego i veleprodaje, a svakako je bilo koji prodajni prostor s ulazom na ulicu mogao biti korišten i za maloprodaju. Trgovačke kuće koje su se bavile uvozom i izvozom trebale su veća skladišta za pohranu, koja su mogla biti u pomoćnim objektima, ali i u privatnim zgradama vlasnika, ujedno i direktora tvrtki. Prizemlja su se često iznajmljivala pa se djelatnost mijenjala, a u istu svrhu upotre- bljavao se i mezanin.51 S obzirom na to da je riječ o niskoj etaži bez veće mogućnosti manipulativnog kretanja, ondje su se katkad nalazili i uredski prostori, tzv. pisarnice. Prostorni obrazac za reprezentativne zgrade velikih dimenzija, afirmiran zasad najranije na palači šećerane, a korišten i kod spomenutih tršćanskih primjera, pre- uzet će privatna palača Šimuna Adamića (1785. – 1786.) na Fiumari.52 Iako je pre- građena u 19. stoljeću, organizaciju čitamo na povijesnom nacrtu iz 1880. godine,53 prema kojem je moguće napraviti rekonstrukciju izvornog stanja (Sl. 10a, b). Prize- mlje, s predvorjem u središnjoj osi, ima s obiju strana poslovne prostore segmentira- ne u šest manjih, tri sa sjeverne i tri s južne strane. Svaka prostorna jedinica doima se kao dućan, a sastoji od dviju prostorija razdvojenih arkadom, prednje uz ulicu, koja je imala vrata i prozor, te stražnje prema dvorištu. Tanki zidovi između jedinica možda upućuju na to da su oni podignuti naknadno, odnosno da su cijelo prizemlje zapremale dvije velike hale, pri čemu su i otvori na pročelju morali biti drukčiji, ili pak, što je vjerojatnije, da je upravo tankim kanatnim zidovima pri projektiranju ostavljena mogućnost naknadnog povećanja ili smanjenja prostora prema potrebi.54 Iz trgovačkih se prostora u prizemlju s obiju strana moglo ući u predvorje sa stubi- štem za kat. U katu je središnja os određena predvorjem i salonom s trima otvorima

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

10. a, b. Rijeka, palača Adamić, a. prvi kat; b. prizemlje, rekonstrukcija izvornog stanja iz 18. stoljeća Rijeka, Adamić Palace, a. first floor; b. ground floor, reconstruction of the 18th century floor-plans

na glavnom pročelju. U bočnim su dijelovima uski uzdužni hodnici iz kojih se s obi- ju strana ulazilo u niz prostorija, također povezanih vratima u enfiladi. Ovi hodnici sliče onima u palači Temišvarske kompanije i Margaritijevoj palači u Trstu, dok su u palači šećerane na tom mjestu visoka troetažna predvorja koja imaju istu funkciju, ali znatno bogatiju raščlambu. Vrlo sličan koncept imala je velika kuća Giuseppea Seidla (Krešimirova 16, porušena),55 trgovca ugljenom i člana riječke trgovačke komore, sagrađena na prije- lazu 18. u 19. stoljeće.56 Izvorno je zapadni dio kuće bio dvokatan, a istočni jedno- katan, s visokim potkrovljem u obliku atičkog kata, ali su projektom nadogradnje iz 1868. (Sl. 11a, b) oba ujednačena na visinu od tri kata i pročeljem s devet prozorskih osi.57 Projekt pokazuje da je zajedničko prizemlje obaju dijelova već u prvoj fazi bilo određeno središnjim osovinski položenim hodnikom na kraju kojeg je bilo stubište, a bočno magazini s velikim lučnim portalima. Na prvom katu, a posljedično i u svim gornjima, bio je uzdužni hodnik s obostranim nizovima prostorija. Prema ovoj, do- sad nepoznatoj kući i ostalim primjerima, može se pretpostaviti da je ovakvo rješe- nje bilo rašireno, ali zgrade, dakako, nisu sačuvane ili barem zasad nisu prepoznate. Arhitektonski tipovi zgrada primarno poslovne namjene prvi se put jasno ar- tikuliraju u 18. stoljeću, a analizirani primjeri svjedoče o početcima razvoja takve arhitekture na sjevernom Jadranu. Razvoj će se tijekom 19. stoljeća odvijati u više smjerova, od zgrada mješovite, poslovno-stambene namjene, pretežito stambene s većim brojem stanova, preko isključivo poslovnih (uredskih) zgrada, sve do trgovač-

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

11. a, b. Rijeka, zgrada Seidl-Verzenassi, Krešimirova 16, tlocrt prizemlja i kata, pročelje, projekt nadogradnje, 1868. (Državni arhiv u Rijeci) Rijeka, Seidl-Verzenassi House, 16 Krešimirova Street, ground-floor and first-floor plan, façade, upgrade design, 1868

kih zgrada, pod kojima podrazumijevamo robne kuće. Robne kuće upravo nastaju iz trgovačkih magazina pa je taj termin u nekim jezicima zadržan sve do 20. stoljeća. Zanimljivo je da će jedan prototipski model robne kuće biti projektiran i za Rijeku 1799. godine, ali, nažalost, nikad nije izveden. Sačuvani projekt izradio je arhitekt Francesco Saverio Müller,58 a predviđao je dućanski prostor na svim etažama, poseb- no u prizemlju gdje je kroz velike otvore moguć izravan ulaz s ulice. Na arhitekton- sku ambiciju upućuje i vrlo dekorativno, klasicistički detaljirano pročelje, očigledno kreirano s namjerom da privuče kupce i korisnike, baš kao što će to biti slučaj sa zgradama iste namjene i danas.

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

Zaključak Upravna zgrada riječke šećerane markantno je svjedočanstvo arhitektonskih strujanja druge polovine 18. stoljeća na sjevernom Jadranu. U prostornoj organiza- ciji, prvotno formiranoj već 1752. godine, jednako kao i u oblikovanju nakon požara 1785. – 1786., kada su njezini prostori znatno umjetnički opremljeni zidnim slikama i štukaturom, a pročelja dobila reprezentativan karakter, prepoznaje se jak utjecaj tršćanske arhitekture tog vremena. U njoj dolaze do izražaja tada dominantni druš- tveni fenomeni – poslovanje i trgovina, koji se kombiniraju s ekskluzivnim stanova- njem. Zbog toga riječka zgrada ostaje bez premca na čitavom hrvatskom dijelu Ja- drana, ali i šire, jer nijedan drugi grad, izuzev Trsta, neće razviti tako bogatu kulturu koja je objedinila stanovanje i poduzetništvo u 18. stoljeću. Štoviše, riječka je palača nadmašila i sve poznate tršćanske primjere takve arhitekture, ako uzmemo da se in- ventivno prostorno rješenje ponovilo kod mnogih tek nakon nje. Poduzetnički duh, dinamičan razvoj grada i luke, a možda i puka sreća što je za sjedište Tršćansko- riječke kompanije odabrana Rijeka, bili su presudni da je upravo ovdje najsnažnije utjelovljen karakterističan arhitektonski model poslovno-stambene palače.

BILJEŠKE 1 ELISABETTA MOLTENI, Funzioni residenziali ed economico- 5 PETAR PUHMAJER, Kompanijini posjedi i zgrade u Rijeci, u: mercantili nei palazzi del Canal Grande di Venezia in età mo- Riječka kompanija 1750.-1826. (ur. Ervin Dubrović), Muzej Gra- derna, u: Il mercante patrizio. Palazzi e botteghe nell’Europa del da Rijeke, Rijeka, 2022., 161. Rinascimento, (ur. Donatella Calabi i Silvia Beltramo), Bruno 6 VIKTOR HOFMANN (bilj. 2), 160; KRASANKA MAJER, PE- Mondadori, Milano, 2008., 197–198. TAR PUHMAJER (bilj. 4), 30. 2 VIKTOR HOFMANN, Beiträge zur neueren österreichischen 7 VIKTOR HOFMANN (bilj. 2), 133. Vierendeels i njegova su- Wirtschaftgeschichte. Die Anfänge der Zuckerindustrie in Ös- pruga Johanna Catarina rođ. Neef, bili su istaknuti protagonisti terreich un Ungarn, u: Archiv für österreichische Geschichte, sv. društvenog života Rijeke, a pod njegovim se vodstvom znatno 112, Wien – Leipzig, 1932., 17–22; RUDOLF BIĆANIĆ, Doba povećao kapital Kompanije. IRVIN LUKEŽIĆ, Nizozemci u Ri- manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860), Zagreb, 1951., jeci, Sušačka revija, 41 (2003.), 83–84. 397–401; IGOR ŽIC, Rafinerija šećera u Rijeci (1750.-1828), Su- 8 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER (bilj. 4), 35–37. šačka revija, 24 (1998.), 31–33. 9 Ibid, 47, 171. 3 PETAR PUHMAJER, Arhitektura Tršćansko-riječke privilegira- 10 Predvorje se spominje prvi put 1766. kao mjesto održavanja ne kompanije 1750.-1828., u: Doba modernizacije 1780.-1830., neke dražbe, što znači da je već tada postojalo, a sudeći po nave- Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2006., 32–40. denom, imalo je i odgovarajuću veličinu. KRASANKA MAJER, 4 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER, Palača šećerane u Ri- PETAR PUHMAJER (bilj. 4), 34. jeci: konzervatorska i povijesna istraživanja, Rijeka, 2008., 27–29. 11 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER (bilj. 4), 31, 157–164.

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

12 VLADIMIR MARKOVIĆ, KRASANKA MAJER, PETAR PUH- 27 SILVIO RUTTERI, Trieste. Storia ed arte tra vie e piazze, Trieste, MAJER, DARKA BILIĆ, Upravna zgrada šećerane. Rijeka. Kre- 1981., 187–188; ALEKSANDER PANJEK, Chi construì Trieste. šimirova 28. Elaborat konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, Edilizia, infrastrutture, mercato immobiliare e servizi tra pubbli- sv. I, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2006., 173–174. co e privato (1719-1918), u: Storia economica e sociale di Trieste. 13 Ibid, 149–150. Volume II: La città dei traffici 1719-1918 (ur. Roberto Finzi, Lo- redana Panariti, Giovanni Panjek), Trieste, 2003., 644–645. 14 Ibid, 147. 28 Usp. VIKTOR HOFMANN (bilj. 2), 15, 158. 15 Ibid, 170. 29 ADOLF BEER, Die österreichische Handelspolitik unter Maria 16 ŽARKO MULJAČIĆ, Rijeka godine 1788. prema putničkom Theresia und Joseph II: Studien zur Geschichte de österreichis- dnevniku Dubrovčanina Miha Sorkočevića, u: Riječka revija, chen Volkswirtschaft, u: Archiv für Österreichische Geschichte, god. 1, br. 4 (1952.), 241. Bd. 86, 1899., 160. 17 PETAR PUHMAJER (bilj. 3), 30. Bonomo je od 1754. na čelu ove 30 Ibid, 18, 137. Građevne uprave, a nekoliko godina poslije dobiva u nadleštvo čitavo južno Primorje s Rijekom. Smatra se jednim od autora ur- 31 Sredinom stoljeća projektiranje vodi spomenuti inženjer Fran- banističkih projekata za tršćanski Borgo Teresiano. FULVIO CA- cesco Saverio de Bonomo, istodobno djelatan i u Rijeci. MARIA PUTO, ROBERTO MASIERO, Trieste e l’impero, Venezia, 1987., WALCHER (bilj. 17), 6, LAURA TULL ZUCCA (bilj. 17), 17; 103, 117; MARIA WALCHER, L’architettura a Trieste dalla fine del DAMJAN PRELOVŠEK, Terezijanski Trst: primer habsburškega settecento agli inizi del novecento, Trieste, 1967., 6; LAURA TULL uradniškega urbanizma 18. stoletja, Kronika: časopis za slovensko krajevno zgodovino, 33 (1985.), 28. ZUCCA, Architettura neoclassica a Trieste, Trieste, 1974., 17. 32 ALEKSANDER PANJEK (bilj. 27), 671–672. 18 Prema njegovim je projektima probijen Škurinjski kanal zapadno od ušća potoka Brajde, a tom su prigodom uređene obale obaju 33 Tek bi detaljna istraživanja mogla pokazati gdje su bile zgrade vodotoka. KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER (bilj. 4), tvornica voska, sapuna, kože, užadi, platna i brojne druge koje 30–31. se spominju u Trstu u 18. stoljeću. Usp. ADOLF BEER (bilj. 29), 36–44. 19 ŽARKO MULJAČIĆ (bilj. 16), 241-242. 34 Ibid, 17–18. 20 Pretpostavlja se stoga da je Menini ondje izučio zidarski zanat. VLADO VALENČIČ, Ljubljansko stavbeništvo v prvi polovici 35 Zgrada je na tom mjestu ucrtana na planovima grada iz 1769. 19. stoletja, Kronika (Ljubljana), 2, god. 17 (1969.), 78. i 1771. godine. Vidjeti u: FULVIO CAPUTO, ur., Trieste e l’impero: la cartografia tra amministrazione tecnica: Treiste nel 21 Prema zapisima, bio je vrlo marljiv te je ponudio ljubljanskom Settecento, Trieste, 1982., 68–69, 97-98; MARIA LAURA IONA, magistratu poučavanje pomoćnika i šegrta građevinskom zana- L’Immagine di Trieste: dalla documentazione delle serie Litorale e tu. VLADO VALENČIČ (bilj. 20), 73; DAMJAN PRELOVŠEK, Carte e piani dell’Archivio della Camera Aulica di Vienna, Trie- Ljubljanska arhitektura v prvi polovici 19. stoletja, Sinteza, 36- ste, 1995., 238, sl. 26. 37 (1976.), 49. 36 Österreichisches Staatsarchiv (ÖSTA), Finanz- und Hofkamme- 22 KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER (bilj. 4), 39. rarchiv (FHKA), Karten- u. Plansammlung, sign. O 283/8, 23 IRVIN LUKEŽIĆ (bilj. 7), 85. Verschiedene Gebäude und Stadtteile in Triest, Edificio della sede 24 U Ljubljani je također izradio nerealizirani plan za gradsku trž- della Compagnia di Temeswar, Casa sul Canal Grande, 1770. nicu te izveo obnovu župne crkve u Šentvidu prema projektu 37 Ibid. Legenda prizemlja se čita na nacrtu: A. ulaz (entrata), B. Josepha Hillebrandta odobrenom u Beču (1795. – 1797.). DA- magazini (magazzeni), C. zahodi (locchi communi), D. dvorište MJAN PRELOVŠEK (bilj. 21), 42, 45; DAMJAN PRELOVŠEK, (cortile), E. dvije manje kuće na stranama dvorišta za staju i ko- Ljubljanska arhitektura 18. stoletja, u: Zgodovina Ljubljane, Pris- nobu (due casette alla banda del cortive per la stalla e cantina), F. pevki za monografijo (ur. F. Gestrin), Ljubljana, 1984., 177; JOŽE magazini sa stražnje strane (magazzeni per la parte di dietro), G. SUHADOLNIK, Arhitektura in urbanizem v Ljubljani od omem- pročelja stražnjih magazina s presjekom dviju manjih kuća (eleva- be v pisnih virih leta 1144 do potresa leta 1895 in arhivsko gradivo zioni dei magazzeni di dietro col profile delle due parti dico Casette), Zgodovinskega arhiva Ljubljana, Ljubljana, 1994.; IGOR SAPAČ, H. presjek po sredini s bočnim terasama (spaccato di mezzato con FRANCI LAZARINI, Arhitektura 19. stoletja na Slovenskem, Lju- terazze laterali), I. bočni presjek po sredini građevine (profile del bljana, 2015., 253, 471. fianco metà dell’edifizio), J. pročelje građevine koje gleda na Kanal 25 PETAR PUHMAJER, The Urban Expansion of Rijeka as a Re- (elevazione dell’edifizio che guarda sopra il Canale). flection of the City’s Multi-Ethnic Society in the Late 18th and 38 ÖSTA, FHKA, Karten- u. Plansammlung, sign. Rb-302, Plan ei- Early 19th Century, u: Controversial Heritage and Divided Memo- ner Fabrik in der Theresienstadt in Triest, Casa da construirsi al di ries from the Nineteenth Through the Twentieth Centuries. Multi- la del Ponte Rosso per Vassili Margariti, Angelo Boni, 1764.; MA- ethnic Cities In The Mediterranean World, sv. 2 (ur. Marco Folin i RIA LAURA IONA (bilj. 35), 55, 58. Nije utvrđena točna lokacija Rosa Tamborino), Routledge, New York-London, 2021. (a), 104. ove palače. 26 HELMA HOUTMAN DE SMEDT, Charles Proli, Antwerps za- 39 FULVIO CAPUTO, ur. (bilj. 35), 80–81. Giovanni Curtovich, izv. kenman en bankier, 1723-1786, Bruxelles, 1983., 79. Arsenal se Jovan Kurtović (1718. – 1809.), imućni brodovlasnik i trgovac, nalazio na prostoru današnjih zgrada Tergesteo i Burze, dakle rodom iz Trebinja, doselio se u Trst 1748., postavši istaknutim između Piazze della Borsa i Piazze Verdi, a toponim je zadržan i članom tamošnje pravoslavne zajednice. Bio je jedan od prvih u postojećoj uličici Via arsenale. koji je uspostavio pomorsku trgovinu s tek osnovanim Sjedinje-

stambene arhitekture 18. stoljeća na sjevernom...

nim Američkim Državama. MIODRAG AL. PURKOVIĆ, Isto- u: Zbornik radova znanstvenog skupa „Klasicizam u Hrvatskoj” rija srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu, Trst, 1960., 7–8; (ur. Irena Kraševac), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, MARCO DOGO, Una nazione di pii mercanti. La communità 2016., 141. serbo-illirica di Trieste, 1748-1908, u: Storia economica e sociale 52 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ (bilj 51), di Trieste, Volume I: La città dei gruppi 1719-1918, (ur. Roberto 137; PETAR PUHMAJER (bilj. 47), 298. Finzi, Giovanni Panjek), Trieste, 2001., 573–575. 53 Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-57, Tehnički ured grada Rije- 40 ÖSTA, FHKA, Karten- u. Plansammlung, sign. Rb-301, Rosse- ke, kut. 117, spis 67/4/1880, Casa di Dionisio Giacovcich da ri- tisches Haus in der Theresienstadt in Triest, Giovanni Fusconi, fabbricarsi, Giuseppe Chierego, 1880.; PETAR PUHMAJER (bilj. 1764.; MARIA WALCHER (bilj. 17), 8; LAURA TULL ZUCCA 47), 298–299. (bilj. 17), 23; DAMJAN PRELOVŠEK, (bilj. 31), 37–38; MARIA 54 Na palači nikad nisu provedena konzervatorska istraživanja ko- LAURA IONA (bilj. 35), 53. jima bi se mogle razriješiti navedene dvojbe. 41 DAMJAN PRELOVŠEK (bilj. 31), 37–38. 55 Giuseppe Seidl navodi se u katastru iz 40-ih godina 19. stoljeća 42 DAMJAN PRELOVŠEK (bilj. 31), 38; MARIA LAURA IONA kao vlasnik velike kuće na dva kata sa zemljištem i magazinima (bilj. 35), 54–55. (casa grande a due piani con fondi e magazzini alla strada coll’ in- 43 MARIA WALCHER (bilj. 17), 11; LAURA TULL ZUCCA (bilj. gresso dell numero 634), a taj je upis prekrižen i dopisano je da se zgrada upotrebljava za žitnicu i magazine (casamento ad uso 17), 27; SILVIO RUTTERI (bilj. 27), 188–189. di grannajo e magazzeni). Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-341, 44 LAURA TULL ZUCCA (bilj. 17), 27. Zemljišno-knjižni ured, PR-18, knj. 23, Fiume dal No. 601 al No. 45 Palača je u 19. stoljeću pripala obitelji Czeike po kojoj i danas 800, br. 633. nosi ime. Nadograđena je 1852. godine. LAURA TULL ZUCCA 56 Ta je lokacija tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 18. sto- (bilj. 17), 19. ljeća činila jugoistočni dio posjeda šećerane, što pokazuju plano- 46 MARIA LAURA IONA (bilj. 35), 36–37. vi grada, ali je nakon toga on prodan i parceliran te su trasirane okolne ulice. Na Muchnyakovu planu iz 1800. na tom se mjestu 47 PETAR PUHMAJER (bilj. 25), 104; PETAR PUHMAJER, Stam- vide dva objekta, a na Candidovu planu grada iz 1814. već se bene palače kasnog 18. stoljeća u Rijeci: prostorna i tipološka raspoznaje situacija iz 1868. godine. Vidjeti iduću bilješku. obilježja, Ars Adriatica, 11 (2021.) (b), 285–310. 57 Investitor nadogradnje bio je Giuseppe Verzenassi, a radovi su 48 IRVIN LUKEŽIĆ, Životopis Andrije Ljudevita Adamića, u: Ada- izvedeni 1869. godine. Kuća je porušena 1904. – 1905. radi iz- mićevo doba (1780.-1830.), (ur. Ervin Dubrović), Muzej grada gradnje četverokatne poslovno-stambene zgrade Ossoinack, Rijeke, Rijeka, 2005., 15–75. prema projektu arhitekta Uga Pagana. HR-DARI-32, Općina Ri- 49 MILICA TRKULJA, Rijeka – središte manufakturne proizvod- jeka, Izdvojeni nacrti, kut. 523-535, spis 3374/868, Schizzo della nje, u: Temelji moderne Rijeke (1780.-1830.), (ur. Ervin Dubro- riduzione a 3 piani della casa del Sig. Giuseppe Verzenassi, 1868.; vić), Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2006., str. 51–57. DAINA GLAVOČIĆ, Stambena arhitektura, u: Arhitektura histo- 50 Dobro je spomenuti kako je većina proizvodnih djelatnosti sve ricizma u Rijeci 1845.-1900.: arhitektura i urbanizam, Moderna do 19. stoljeća bila relativno čista, bez mnogo suvišnih nusproi- galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, zvoda i otpada koji bi izazivali zagađenje ili sanitarni problem, a 2002., 591. iznimke su bile štavionice kože i klaonice. 58 ERVIN DUBROVIĆ, Izgradnja Rijeke, Adamićevo kazalište i in- 51 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Stambena ženjerske ambicije, u: Adamićevo doba (1780.-1830.), (ur. Ervin arhitektura Rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća, Dubrović), Muzej grada Rijeke, Rijeka, 2005., 108–109.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 45

You may also start an advanced similarity search for this article.