Preskoči na sadržaj
Jadranska umjetnost: časopis za povijest umjetnosti Traži

Usidren u genius loci

Povodom drugog izdanja knjige Marijana Bradanovića Branko Fučić: povjesničar umjetnosti i konzervator

DOI 10.15291/ars.4652

Preuzmi PDF

Svezak 14 (2024)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Laris Borić Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru lboric@unizd.hr Korespondentni autor

U osvrtu na biografiju hrvatskog povjesničara umjetnosti Branka Fučića, koju je objavio riječki povjesničar umjetnosti Marijan Bradanović, izdvajaju se ključne odlike osobnog i akademskog habitusa kakve se razabiru u opusu i životu toga uglednog humanista druge polovice 20. stoljeća. U složenim društvenim okolnostima tih vremena, Fučić je formirao jedinstven metodološki model povijesti umjetnosti i kulture koji je u neku ruku anticipirao danas globalno aktualne pristupe. Sveukupnost dinamike arhitektonskih i likovnih tendencija određenog mjesta on je definirao višestoljetnima, mjesno ustaljenim životnim specifičnostima koje pak proizlaze iz ključnih odlika prirodnog i kulturnog krajolika u kojem su nastale. Uvijek nekako onkraj fokusa nacionalnoga akademskog i kulturnog života, Fučić je u razdoblju samoupravnog socijalizma, kao i u naknadnim preslagivanjima devedesetih godina 20. stoljeća zadržao svježinu i neovisnost autentičnog humanista koji ne odustaje od pomno građenih etičkih standarda, pa i po cijenu društvene i stručne marginalizacije od političkih i kulturnih elita.

Branko Fučić, Kvarner, Istra, genius loci, hrvatska povijest umjetnosti

jući pod nadzorom vojno-političkih vlasti i preporukama Ljube Babića – kulturno- povijesnu baštinu s primarnim ciljem argumentacije pri predstojećem razdvajanju talijanskih i jugoslavenskih državnih granica na prostoru Istre i Krasa, uključivši i cresko-lošinjski arhipelag. Tada je prvi put doslovno prehodao sav taj prostor, obi- lazivši naselja u kojima je bilježio i fotografirao ambijente, urbanističke posebnosti i građevinsku baštinu, a osobito arhitektonske specifičnosti sakralnih zdanja i njiho- va inventara koje je trebalo pripremiti za konzervatorsku i restauratorsku obadu. U tim su obilascima ustanovljene teme i metode njegova budućeg znanstvenog rada, jer su mu se pod noktima počele raskrivati stoljećima skrivene freske, a sustavno je bilježio i glagoljske natpise koji su osobito ulogu dokaza nacionalne opstojnosti trebali odigrati u predstojećim pregovorima. Za samog je Fučića dragocjena narav tih terenskih godina sadržana i u mrežama poznanstava mjesnih ljudi, osobito lokal- nih župnika koje su rezultirale i prvim konzervatorskim zahvatima, pa je s pravom očekivao da će ga po povratku s dvogodišnjega vojnog roka čekati radno mjesto u novouspostavljenoj regionalnoj konzervatorskoj službi sa sjedištem u Rijeci. Uplita- nje moćnika u kadrovsku politiku hrvatskih konzervatorskih i muzeoloških institu- cija tijekom idućih će desetljeća postati učestalom praksom, a Fučić je bio jedna od njezinih prvih žrtava, uz objede kako njegov znanstveni doprinos nije dostatan da bi bio primljen u konzervatorske redove. Godinama je – prema svjedočenju poznanika

knjige Marijana Bradanovića, Branko Fučić...

i kolega – bio ogorčen na takav preokret, no s druge strane Babićevo pokroviteljstvo omogućilo mu je dugogodišnju zavjetrinu u riječkim uredima JAZU-a iz koje se mogao posvetiti terenskim obilascima i znanstvenom radu, i to upravo razvijaju- ći teme i nalaze iz formativnih terenskih godina, urbanističke i arhitektonske teme kvarnerskih otoka i Istre, a osobito istarske kasnosrednjovjekovne freske u kojoj je temi njegov doprinos postao seminalan. Osim toga, započeo je i s istraživanjima izvan povijesti umjetnosti, osobito glagoljske baštine, čije su ga analize dodatno izve- le iz okvira povijesti umjetnosti prema širem području kulturoloških interesa koji su s obzirom na uočena ishodišta i metodološke matrice kakve je nastavio primjenjivati u tekstovima druge polovice 20. stoljeća, postali njegov prirodni akademski habitat. Poslije je istaknuo kako je u tim temama slučajno, ali prirodno, završio, kao dijete ljubavi, „a fačuki znaju biti najsretnija djeca.” Od prvih članaka kasnih pedesetih, preko Fučićeva ljubljanskog doktorata o istarskim freskama pod paskom privrženog mu mentora Franceta Steleta koji ga je u vezi s tim pitanjima umrežio u krugove srednjoeuropskih stručnjaka, nastali su brojni znanstveni radovi, eseji, studije manjih i većih opsega, no svi uglavnom povezani s istraživačkim pitanjima koja je zarana otvorio te se u njima jasno išči- tava tada već posve kristaliziran fučićevski pristup i način. Shodno tomu, u njegovu pisanom korpusu, koji je Bradanović detaljno ispisao na kraju knjige, bok uz bok nalazimo izvanredne povijesno-umjetničke rasprave o temeljnim pitanjima istarske, kvarnerske i primorske arhitektonske i likovne baštine poput ranokršćanske osor- ske katedrale, sintetske monografije o istarskim freskama ili studija o kasnogotičkim fresko majstorima poput Alberta iz Konstanza ili Vincenta iz Kastva, do dragulja „malih formi” poput eseja o savičentskom groblju. Među tim, još uvijek nedovoljno čitanim, Fučićevim doprinosima mogu se pronaći i tekstovi na koje bi suvremena hrvatska povijest umjetnosti trebala obratiti osobitu pozornost u ovim vremenima samopropitivanja i redefiniranja putova i smjerova kojima kani krenuti. Tu bih sva- kako istaknuo gotovo programatski članak „Ars non idonea”, o kasnosrednjovjekov- noj skulpturi prostora kvarnerskoga urbaniziranog agrara, umjetnosti „deformiranih i izopačenih likova”, kako ju je Alberto Fortis definirao krajem 18. stoljeća, a koju Fučić ukorjenjuje u specifičnosti svakodnevice i ambijenta iz kojeg je ta skulptura izniknula. Drveni likovi svetaca „arhajski i kumirski, rustična skulptura istisnuta iz grumenja surove i opore materije pod udarcem primitivčeva bata i dlijeta”. Takva su čitanja, dakako, dio globalnih tendencija povijesti umjetnosti prvih desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata, i u njima se Fučić ističe kao jedan od onih hrvat- skih povjesničara umjetnosti koji su itekako bili svjesni tekućih teoretskih matrica. U tom smislu, Bradanović sjajno poentira duboko promašenu predodžbu koju su imale riječke društvene elite, ali često i nacionalni povijesno-umjetnički krugovi jer su vidjeli Branka Fučića isključivo kroz prizmu „pučkog” izričaja dijela njegove pu- blicistike, poput radijskih gostovanja ukoričenih kao Terra incognita, preko duhovi- te manipulacije navodno pronađenom sedamnaestostoljetnom kuharicom Gaštro- nomija grišnoga fra Karla z Dubašnice, do sada već legendarnih Apsyrtides, vodiča po cresko-lošinjskom arhipelagu koji je mnoge uputio u ljepote i značenjske slojeve prostora u kojem su rođeni i odrasli, a na neke je, poput autora ovih redaka, presud- no utjecao u formativnim adolescentskim godinama. Pa i u tim tekstovima pisanim za širu javnost i pisanim jednostavnim, neposrednim stilom, Fučić je umio prenijeti srž svojih kunsthistoričarskih i kulturoloških metodoloških načela, narativ o geniusu loci kao ključnoj oblikovnoj sili koja uvjetuje lokalne varijante univerzalnih likovnih tendencija. Kao takav, ponovit ću, Fučić je u spokoju svojega kvarnerskog, istarskog i primorskog ambijenta pisao povijest umjetnosti koja je vrlo bliska suvremenim ten- dencijama struke koja je, shvaćajući da je nadrasla samu sebe, započela rastakati vla- stite dugo i pomno ocrtavane, no okoštale, obrise koji su je počeli sputavati. Tonko

knjige Marijana Bradanovića, Branko Fučić...

Maroević izvanredno je prepoznao esenciju Fučićeve metode u posmrtnom slovu: „… stvorio je svoj mikrokozmos koji je u njemu na neki način ostvario pozitivistički jednu cjelinu, jednu aktivu koja je neusporediva s bilo kojom. … On je znao gledati integralno. Od prve rečenice ući na neki način u djelo unutra svoga konteksta, svoga socijalnog prostora, podijeliti ga s onima koji su ga naslijedili, koji su s njime živjeli a opet često iz perspektive moderne i novog života, tj. iz perspektive novih potreba, obrane, zaštite i očuvanja.” Ovaj se prikaz, nakon već objavljenih pomnijih i sadržajnijih ocjena Bradanovi- ćeve knjige kolege Franka Ćorića i kolegice Sunčice Mustač, može činiti izlišnim, no povodom sada već drugog izdanja ovog hommagea Branku Fučiću, koji je kao pod- sjetnik na njegovu (ne)prepoznatu povijest umjetnosti autor posvetio svojim stu- dentima. Nadahnut tim tekstom poželio sam akcentuirati ga ovim kratkim osvrtom, te osobito pozvati studente povijesti umjetnosti i srodnih disciplina da prouče ovu biografiju, a potom se posvete čitanju Fučićevih tekstova. Jedna od majstorija u koju će ih on zasigurno moći uputiti jest presudna za održanje duhovnog i mentalnog zdravlja u suvremenom svijetu, ili Fučićevim riječima: “Igra je igra, a igrarija je …”.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 65

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.