##plugins.themes.oapBasic.skip##
Revista de Historia del Arte Adriático Buscar

Materijalistička teorija avangarde i neoavangarde

DOI 10.15291/ars.3194

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Vol. 10 (2020)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Miško Šuvaković Odjel za humanistiku i teoriju umjetnosti i medija Fakultet za medije i komunikacije, Beograd Ul. Karađorđeva 65 SR – 11 000 Beograd
U radu se analiziraju i raspravljaju dvije tematizacije: (1) razlike avangarde i neoavangarde i (2) različiti avangardistički i neoavangardistički pristupi materijalizmu u filozofskom, političkom i estetičkom smislu. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i praktičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom proizvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti. Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i života ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makroutopijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alternativne produkcijske i izlagačke institucije) kod neoavangardista. Izvedeni su primjeri primarnog materijalizma, aleatornog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma da bi se upozorilo na relativne odnose medija (materijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije.
avangarda, neoavangarda, materijalizam, primarni materijalizam, aleatorni materijalizam, historijski materijalizam, bazni materijalizam

Miško Šuvaković Materijalistička Odjel za humanistiku i teoriju umjetnosti i medija teorija avangarde i Fakultet za medije i komunikacije, Beograd Ul. Karađorđeva 65 SR – 11 000 Beograd neoavangarde Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper Primljen / Received: 21. 8. 2020. The Materialist Theory of Prihvaćen / Accepted: 11. 9. 2020. Avant-garde and Neo-avant-garde UDK / UDC: 7.036/.038 DOI: 10.15291/ars.3194

SAŽETAK U radu se analiziraju i raspravljaju dvije tematizacije: (1) razlike avangarde i neoavangarde i (2) različiti avangardistički i neoavangardistički pristupi materijalizmu u filozofskom, političkom i estetičkom smislu. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i prak- tičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom proizvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti. Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i života ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makroutopijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alterna- tivne produkcijske i izlagačke institucije) kod neoavangardista. Izvedeni su primjeri primarnog materijalizma, aleator- nog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma da bi se upozorilo na relativne odnose medija (materijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije. Ključne riječi: avangarda, neoavangarda, materijalizam, primarni materijalizam, aleatorni materijalizam, historijski materijalizam, bazni materijalizam

ABSTRACT The paper analyzes and discusses two sets of issues: (1) differences between the avant-garde and the neo-avant-garde, and (2) different avant-garde and neo-avant-garde approaches to materialism in a philosophical, political, and aesthetic sense. The avant-garde and the neo-avant-garde were seldom doctrinaire, but one can nevertheless speak about the circularity of beliefs and attitudes, the mobility of theoretical and practical platforms from self-destructiveness to ar- tistic and media nomadism, in the manner of rhizomatic manifolds. Certainly, there are common obsessions with the unity of art and life, or the fundamental turn of art into life, which are expressed by the macro-utopian projections of the new society (industrial society, communist society) forwarded by avant-garde artists, or by the concretizations of micro-utopias (communes, alternative production and exhibition institutions) by neo-avant-garde artists. Examples of primary materialism, aleatory materialism, historical materialism, and basic materialism are given in order to point out the unstable relations between the medium (material) and the media (technique, technology) of communication, but also non-communication. Keywords: avant-garde, neo-avant-garde, materialism, primary materialism, aleatory materialism, historical materialism, basic materialism

Kritične podudarnosti i razlike Moguća je materijalistička teorija avangarde i neoavangarde, i pored toga što bit- ne i neizvjesne ideje modernističkih, avangardnih i neoavangardnih umjetnika ulaze u disperzivna područja misticizma, ezoterije, alkemije, religijskih revizonizama, ne- gativnih teologija, egzotičnih učenja od afričkih rituala do neoplatonizma, new agea, ili do taoizma i zen budizma, ali i sasvim individualnih neusporedivih iskustava. Ta je kontradikcija bitna s obzirom na to da upućuje na karakter antagonističkih hibri- dizacija avangardnih i neoavangardnih umjetničkih praksi koje se mogu, s druge strane, pratiti i u različitim smjerovima modernih materijalizama. Međutim, postoje i interpretacije atribucija avangardi i neoavangardi koje ulaze u drukčija područja identifikacije, na primjer, moralne transgresije, političke subverzije, buržoaske dandy ili boemske ekscentričnosti, ljevičarske i komunističke revolucionarnosti, fašističkog militarizma, egomanijačkog samopokazivanja, znanstvenih i tehnoloških opsesivnih fokusiranja u umjetničkim istraživanjima, izvođenja novih modaliteta komunikacije, konstruiranja rodnih i rasnih razlika, izvođenja kolonijalnih dominacija i potčinje- nosti, paraekonomskih intervencija, ekoloških istraživanja, generiranja alternativnih društvenih i kulturnih formata umjetničkog rada, ali i oblika života itd. Na primjer, belgijski povjesničar avangardi Sascha Bru postavio je i razradio provo- kativnu tezu o transformaciji termina i pojma „avangarda”1 od termina koji je generiran u vojnoj i političkoj terminologiji devetnaestog stoljeća do termina i pojma u području umjetnosti. Pri tome, a to je ono bitno, pojam i termin „avangarda” u vojnoj je termi- nologiji imao prostorne atribucije: vojna jedinica koja kao izvidnica ide u nepoznat/ stran teritorij. Bilo je riječi, na primjer, kod Carla von Clausewitza (Vom Kriege, 1832.) o odlasku na strani ili neprijateljski teritorij. Naprotiv, prijenosom termina/pojma u po- dručje politike „avangarda” započinje označavati vremensku atribuciju – upućuje se na činjenice koje nadilaze svoje vrijeme (Henri de Saint-Simon). Poslije, kod nekih drugih autora, umjetničke avangarde bivaju okarakterizirane konceptom utopije/utopijskog kao projekcije za budućnost ili, po Aleksandru Flakeru, „optimalne projekcije”: Pojam „optimalna projekcija” ne znači za nas isto što i pojam „uto- pija”. „Utopija” već svojom izvornom semantikom označuje „mjesto” odnosno „zemlju” koja ne postoji, a tekstovi koji su oblikovali utopiju redovno je označavaju kao zatvoren, omeđen prostor s idealnom druš- tvenom strukturom što je suprotstavlja realnim društvenim odnosima. (...) „Optimalna projekcija” ne označuje idealno strukturirani prostor, ona ga i ne nastoji definirati, već označuje kretanje kao biranje „optimalne varijante” u prevladavanju zbilje. (...) U biti je avangarda u svojim reprezentativnim tekstovima suprotna utopiji i odbacuje svako stvaranje ideala, vršeći uvijek iznova vlastiti, individualni, pjesnički izbor, pa prema tome i mijenjajući svoju stra- tegiju.2

Kod nekih umjetnika se koncept utopije od zamisli mjesta projicira u vremensku sliku budućnosti, a kod drugih autora biva odbačen ili zamijenjen konceptom hete- rotopije, zato, heterotopija ... ima moć da na jednom stvarnom mjestu stavi u usporedan odnos različite prostore i lokacije koje su međusobno nespojive.3

Ono što je bitno uočiti jest da su avangarde reinterpretirane od prostornog u vremenski koncept – prešlo se od politike prodora u prostor u politiku projiciranja i konstruiranja vremena, prije svega vremena suvremenosti, tj. modernosti. Na pri-

mjer, suvremeni filozof Peter Osborne modernu i modernost vidi kao izraze speci- fične politike vremena: Modernost, vidjeli smo, ima čudnu dvostruku ulogu kao jedna kate- gorija povijesne periodizacije: ona označava suvremenost jedne epohe u odnosu na vrijeme njenog klasificiranja; te, ona registrira ovu su- vremenost u terminima kvalitativno novog, samo nadilazeće tempo- ralnosti koja ima istovremeno efekt distanciranja sadašnjosti od čak najskorije prošlosti s kojom je identificirana.4

Politika vremena u europskom kontekstu označava postupke kojima se provodi interesno biranje društvenih, kulturnih i umjetničkih pojava u odnosu na suvreme- nost, a to znači u odnosu na razlike između prošlog, suvremenog kao novog ili no- vijeg, i budućeg kao obećane mogućnosti za novi život, ali i slijepe mrlje egzistencije. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i praktičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom pro- izvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti.5 Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i ži- vota ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makrouto- pijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alternativne produk- cijske i prezentacijske institucije) kod neoavangardista. Na primjer, sovjetski kon- struktivist Aleksei Gan zalagao se za generalnu liniju odbacivanja umjetnosti u no- vom komunističkom društvu upozoravajući na totalnu društvenu izmjenu ne samo društvenog/političkog sustava nego i oblika života: Umjetnost je neraskidivo povezana: s teologijom, metafizikom, i misticizmom. (...) Smrt umjetnosti! Ona nastaje prirodno razvijala se prirodno i nestala je prirodno. Marksisti moraju raditi na tome da znanstveno rasvijetle njenu smrt i da formuliraju novi fenomen umjetničkog rada u novom povijesnom okružju našeg vremena.6

Naprotiv, američki neoavangardisti pedesetih i šezdesetih godina upućuju na sin- gularnost umjetničkog obrata k životu ističući pragmatični stav o djelovanju između (in-between): Slikarstvo se odnosi i na umjetnost i na život. Ni jedno ni drugo nije načinjeno. (Pokušavam djelovati u procijepu između jednog i drugog).7 ili Mislim da su i umjetnost i život stvar života i smrti.8

Tu se ukazuje nepovjerenje u opće stavove i gledišta u ime zalaganja za indivi- dualno sasvim pojedinačno iskustvo i njegovu neusporedivost s platformama domi- nantnih društvenih paradigmi.

Materijalistička teorija avangarde i neoavangarde Moram razmotriti različite varijantne teorije/teoretizacije ili, tek, konkretne pri- stupe kojima se avangarde i neoavangarde uzimaju u obzir kao materijalističke prak- se. Cilj mi je pokazati da materijalistička analiza i, zatim, rasprava o avangardi i neoavangardi vodi k dvama tumačenjima: 1. tumačenje materijalnosti društvenih odnosa, mreža, konteksta i uvjeta u ko- jima se na mikro- i makrorazini aktivno pojavljuju avangarde i neoavangarde kao umjetničke i društvene prakse 2. tumačenje materijalističke atribucije medija i medija umjetnosti i kulture kao mehaničkih i analognih medija, antimedija, nemedija, novih medija i postme- dija u avangardnim i neoavangardnim praksama.

Dvije godine poslije smrti Johna Cagea bio sam na SUNY Buffalo u ožujku 1994. Imao sam dosta vremena i obilazio sam različita predavanja, klase i iščitavao origi- nalne rukopise američkih neoavangardista u njihovoj biblioteci i arhivima. Na pr- vom mjestu bio je bitan susret s Cageovim nasljeđem. Tada je tamo predavala utje- cajna profesorica, učenjak Cageova djela, Joan Retallack; kao i neobični predavač, veliki modernistički pjesnik, Robert Creeley koji je studentima držao predavanja o svojim životnim avanturama s jasnim poentiranjem inicijalnog boravka na Black Mountain Collegeu. Tu su bile suočene ideje američke neoavangarde, postmoderne language poezije i nastajuće postlanguage pjesničke i umjetničke prakse. Na svoje iznenađenje, otkrio sam da se o Cageu govori na različite načine, kao o eksperi- mentalnom skladatelju, vizualnom umjetniku, piscu i neobičnom pjesniku, ali i kao o političkom aktivistu i teoretičaru anarhizma. Njegova su se vizualna istraživanja kretala preko glazbe9 k vizualnim djelima zasnovanim na istraživanjima funkcija slučaja, istraživanjima oblikovnih materijala, zatim, uloge interakcije materijalnih događaja s vatrom i dimom itd. u generiranju crteža, grafika ili slika. Razvio je tako- đer brojne tehnike eksperimentalnog pisanja i čitanja tekstova, a najpoznatiji format tekstnog rada je concept vc „mezostiha” (Mesostic). Mezostih je bio format teksta čiji su pisani horizontalni redovi izravnani po srednjem slovu u redu, tako da se po vertikali može čitati na stranici teksta smislena riječ, sintagma ili rečenica. Tekst – književni ili paraknjiževni – bio je postavljen kao otvoreno djelo koje se može čitati po različitim predloženim ili nasumično postavljenim pravilima čitanja: horizontal- no, vertikalno, dijagonalno ili kao usporedno čitanje teksta i odnosa teksta s drugim tekstovima u uzročnom ili slučajnom odnosu. Bila su bitna referencijalna čitanja Cageova teksta prema tekstovima Joycea, Wittgensteina, Tohoreaua i dr. Značenja su postavljana u odnosu smisla i nesmisla, doslovne uporabe riječi i neobičnih riječi, sintagmi, rečenica u izmicanju utilitarnosti instrumentalnog govora zasnovanog na jednoznačnom prijenosu poruke. Zatim, Cageova politička teorija uspostavljena je kao hibridni odnos diskursa američkog liberalnog anarhizma (Emerson, Thoreau), emancipatorskog modernizma vođenog idejama o slobodi izražavanja, stvaranja i kreativnog komuniciranja, zenbudističkog provociranja utilitarnih modela komuni- kacije, izražavanja i djelovanja, odnosno, kritike kapitalizma u njegovoj brutalnoj usmjerenosti na eksploataciju i kontrolu svakodnevnog života, recimo. On se zala- gao za horizontalnu direktnu demokraciju ostvarenu na „kreativnoj komunikaciji” i „solidarnosti” ostvarenoj preko subjekata i predmeta u intersubjektivnim i inter- predmetnim intencionalnim i neintencionalnim odnosima. Cageov materijalizam je primarno određen učinkovitošću djelovanja njega kao subjekta u vanjskom materi- jalnom svijetu: glazbeno, ali i politički.10 Cageov primarni ili pragmatični materijalizam zasnovan je na povjerenju u mo- gućnost iskustvenog provjeravanja koncepata u prirodnom svijetu koji je nezavisan

od ljudskih namjera, znanja ili teorija. Diskontinuitet ljudske svijesti i ljudskih nein- tencionalnih ili slučajnih činova te prirode kao nezavisne vanjštine uvjet je direktnog doživljaja glazbe i njezine vanjske kao prirodne prirode. Primarni je materijalizam pristup samom materijalu ili mediju u njegovoj osnovnoj prisutnosti i pojavnosti. Pragmatični je materijalizam pristup materijalu ili mediju na osnovi primarnih mo- daliteta ponašanja i tjelesnog djelovanja. Primarni materijalizam bio je zasnovan na još jednom bitnom preusmjerenju k nultoj poziciji materijalnog poretka umjetničkog djela ili pojavnosti umjetničkog djela u svijetu. Ukazala se sklonost da se materijalna predmetnost bilo kojeg djela – slike, skulpture, zapisa na lingvističkom jeziku, ambijentalnog ili glazbenog zvuka, prostorne konstelacije svede na nultu poziciju: predmeta, površine, ispraznog ili tau- tološkog iskaza, tišine, praznine prostora, zapisa riječi itd. Mogu se usporediti nulte pozicije, na primjer, bijele površine u seriji od sedam jednakih bijelih slika Roberta Rauschenberga Bijela slika (1951.) i tišina u Cageovu djelu za klavir 4’33’’ (1952.).11 Fascinacija prazninom – gesta izlaganja praznog prostora, ispražnjenog prostora – praznina kao takva, praznina kao nulti trag materijalnosti, u slučaju Yvesa Kleina Prazno (Vide, Iris Clert, Paris, 1958.) mjesto je za intencionalni obrat od nultog stup- nja materije u onostrano – kozmičko. Ali, može se reći i obratno: Kleinova Praznina krajnja je instanca do koje se može doći u materijalnom svijetu, a da se ne uđe u onostrano. Opet bitni paradoks. Ili, karakteristični su radikalno materijalistički ra- dovi u kojima se umjesto počuljenja praznog istražuje „neutralna” materija, koja je nevidljiva, ili ona koja se putem čula ne može registrirati. Američki konceptualni umjetnik Robert Barry je, na početku istraživanja uvjeta „dematerijalizacije umjet- ničkog djela”, izvodio događaj s ispuštanjem inertnog plina (helij) u atmosferu, od- nosno, prezentirao je situaciju izlaganja radioaktivnog materijala (cezij 137), oba su rada iz 1969. godine. George Brecht je, izvodeći ironičnu gestu autokritike ili auto- fetišizacije opsesija prazninom, odsutnim i ispražnjenim, postavio kameni spomenik na kojem je bila uklesana riječ „VOID” (praznina) 1987. godine. Craig Dworkin je, na primjer, u retrospektivnoj teoretizaciji koncepta „ne medi- ja” (No Medium) naglasio da je učinak praznine kao umjetničkog djela složeni po- kazatelj samog medija, tj. uspostavljene relacije između predmeta i subjekta. Prazna stranica papira ne govori samo o razvoju moderne umjetnosti i književnosti, već i o samom mediju: ... razmatram brojne umjetničke radove koji govore istu priču: prazan film, nespržen zvučni disk, obrisan tekst, prazan kompaktni disk, bijela platna, glazba tišine.12

Primjeri odsutnih funkcija komunikacije ili subverzije komunikacijskog akta s „praznim medijem” (bijeli papir, tišina, nesnimljeni film, nesnimljena fotografija, zvuk doveden do tišine), dodajmo, preusmjeravaju pozornost s direktne tehnike komunika- cije s usmjerenim prijenosom poruke od subjekta do subjekta na razlikovanje: - primarne komunikacije zapisanom ili snimljenom, a poslanom porukom - sekundarne komunikacije određene subverzijom primarne komunikacije umjetničkim činom, produktom ili učinkom.

Zato se medij (materijal) i medij (tehničko sredstvo, tehnologija) ne vide kao „mrtve stvari”, već kao materijali i sredstva u upotrebi, izvođenju i djelovanju, ali prije svega agenti određeni interpretacijom u specifičnom aktivnom umjetničkom, kulturnom i društvenom kontekstu. Pojam komunikacije tada se redefinira od sla- nja, prijama ili razmjene informacija, odnosno, reprezentacija u koncept i praksu izvođenja društvenih, ekonomskih, političkih, estetskih ili umjetničkih materijalnih

odnosa među ljudima, živim stvorenjima, predmetima ili njihovim asamblažima. Medijum/medij, tada, istovremeno jest i materijal, instrument i efekt izvođenja rela- cija unutar ljudskog ili bilo kojeg drugog kolektiva na složen i sve složeniji način za- snovan na interakciji materijala, tehnika i tehnologija u kontekstu ljudskog, najčešće, intencionalnog rada kojim se izvode intersubjektivni ili intersubjektivno-predmetni odnosi. U umjetničkim praksama se, zato, suočavam/o s višestrukim odnosom „slo- jeva znanja” prema medijumu/mediju od primarnih poruka do poruka ili odnosa koji nastaju bilo kojom vrstom intervencije na primarnim ili doslovnim porukama djelovanjem umjetnika, ali i djelovanjem promatrača, čitatelja, slušatelja itd. Ali u toj, zaista, složenoj situaciji/događaju uspostavljanja odnosa, a ne slanja i prijama semantičke poruke, između subjekata i predmeta posredstvom raznorodnih, tj. hi- bridnih materijala i tehnika/tehnologija, nastaje asamblaž medijuma i medija. Tada granice između medijuma i medija nisu jasno uočljive: medijum se gubi u mediju i obratno. Primjeri su brojni i različiti: instalacije sa živim konjima Jannisa Kounellisa; performansi s fotoaparatima i kamerama namješteni na automatsko snimanje bez kontrole snimatelja u radovima Grupe 143; fotografije bez fotoaparata Mana Raya, Leeja Millera, Lászlóa Moholy-Nagya i fotografije slikane fiksirom po fotopapiru na dnevnoj svjetlosti Željka Jermana; filmski projektor vezan za tijelo, leđa, plesačice u koreografiji i izvođenju Trishe Brown itd. Francuski teoretičar književnosti Roland Barthes je u knjizi Nulti stupanj pisma (Le degré zéro de l’écriture, 1953.) postavio materijalistički orijentiranu teoriju pisanja odvojivši koncept pisma od koncepta stila i jezika. Ono što se pojavljuje iz Bartheso- vih prijedloga jest da je samo materijalno pismo prakse pisanja postalo poruka koja se iščitava, a ne narativ/priča koju bi pismo trebalo nositi ili posredovati. Posrednik je vlastiti sadržaj u interakciji s društvenim kontradikcijama i antagonizmima ak- tualnog društva. Barthes je projektirao za književnost kao umjetničku i kulturnu praksu – sljedeći modalitet: Nastojanje da se izdvoji književni jezik zna za još jedan put: stvoriti „bijelo” pismo, oslobođeno od svake ovisnosti o nekom određenom poretku jezika. 13

Barthesove zamisli „bijelog pisma” bile su na brutalan način pokazane u drugim umjetnostima, na primjer, kada je Cage pisao o Rauschenbergovim bijelim slikama: Kome Ne subjekt Ne slika Ne ukus Ne objekt Ne lijepo Ne poruka Ne talent Ne tehnika (ne zašto) Ne ideja Ne intencija Ne umjetnost Ne osjećanje Ne crno Ne bijelo (ne i)14

ili kada je plesačica i koreografkinja Yvonne Rainer postavila svoj No-Manifesto (1965.) naspram dominantnim praksama baleta, plesa i teatra u svojem vremenu:

Ne spektaklu. Ne virtuoznosti. Ne transformacijama i magiji i uvjeravanju. Ne glamuru i transcendenciji zvijezde. Ne herojskom. Ne anti-herojskom. Ne otpacima slikovnog. Ne uključivanju izvođača ili promatrača. Ne stilu. Ne camp-u. Ne zavođenju gledaoca ili smicalicama. Ne ekscentričnosti. Ne pokretanju ili bivanju pokrenutim.15

Negacija kao taktički impakt. Negativno pozicioniranje izvedeno je distancira- njem od aktualnih dominantnih umjetničkih praksi i njihove semantičke punoće upućivanjem na nultu ili bijelu ili praznu poziciju. Dolazak do praznine – bilo da je ona16 supstancijalna, predmetna ili univerzalna, tj. nesvodiva na pojedinačnu pojav- nost, tj. praznina je uvijek praznina u materijalnom smislu – neočekivan je i zasno- van na nepredvidivom kretanju od točke do točke, od stava do stava, od događaja do učinka. Praznina zato nije ono ispražnjeno do dematerijalnog/nematerijalnog, već je uvijek mjerena, zamišljena ili željena minimalna ispražnjenost nečega. Tu su sadr- žana dva bitna aspekta politizacije glasa umjetnice/umjetnika u postajanju kritičkim ili autokritičkim diskursom: (1) kretanje od praznine k negaciji, tj. kretanje od nultog materijala – samog medija – k polazištu refleksivne politizacije umjetničke prakse, i (2) sučeljavanje dvaju materijalnih režima: „politike oblika” i „politike svijeta um- jetnosti”. U tom su smislu dovedeni u istu razinu glazbeni, plesni, slikarski ili inter- medijski eksperimenti koji imaju samo jedan cilj, a to je da se suoče s granicama i oštrim rubovima ontološkog doktrinarnog postava (ge-stell) umjetnosti na neupitan način upućivanjem na složenu i kontradiktornu, tj. antagonističku materijalnost pro- mjenjivih i izmjenjivih uvjeta za djelo, a ne samog djela. Riječ je o „radu negativnog” koji treba imenovati događaj pražnjenja ili evakuacije svih elemenata ili asamblažnih potencijalnosti umjetničkog djela da bi se učinio vidljivim, razumljivim i prihvat- ljivim gotovo nepredvidljivi (kontingentni) i slučajni (aleatorični) materijalni susret s materijalnim rubom, granicom i opnom umjetnosti u njezinu oprisutnjenju: ona – umjetnost – tu jest i to jest. Zato, avangarda i neoavangarda pokazuju radikalnu ne- stabilnost17 gdje je od umjetničkog djela kao rezultata prakse stvaranja važniji izne- nadni susret s materijalnim događajem ili neočekivanim skretanjem ili prekidom koji se više ne izvodi po zadanim kanonskim ili žanrovskim pravilima, već se aleatorično igra ili djeluje po trenutačnim/prolaznim pravilima koja se permanentno mijenjaju, ali i subvertiraju, odnosno resetiraju ili rasipaju. Zato je riječ o aleatoričnom materi- jalizmu – koji razumijevam s nesigurnim udaljavanjem od Althusserova „atomistič- kog” (Demokrit, Epikur) pojma18. Zato, primat pridodajem „aleatornom materijalizmu” u odnosu na avangarde i neoavangarde u odnosu na druge moguće i često referentno indeksirane materijaliz- me. Može se spomenuti, na primjer, doslovni materijalizam: neliričnost u konkretnoj poeziji (concrete poetry), doslovnost u brazilskom neokonkretizmu (neoconcretismo), optičkoj umjetnosti (op art), integralnom serijalizmu u glazbi, minimalnoj umjet- nosti (minimal art) i procesualnoj umjetnosti (processual art). Mora se spomenuti historijski materijalizam: revolucionarni sovjetski konstruktivizam (Valdimir Tatljin, Aleskandar Rodčenko, Varvara Stepanova), socijalni realizam i nova objektivnost (Neue Sachlichkeit: John Heartfield, Otto Dix, George Grosz), revolucionarni froj-

domarksistički nadrealizam (André Breton). Zatim, treba spomenuti bazni materi- jalizam – teorija umjetnosti Georgesa Bataillea. Materijalistički koncepti otkrivaju se u estetskom eksperimentalnom empirizmu, na primjer u teoriji dizajnerskog oblikovanja u Bauhausu: Josef Albers, László Moholy-Nagy, Marcel Breuer), ali i u tehnokratskom fizikalizmu (kinetička umjetnost, umjetnost mehanizama, mašinska umjetnost), kao i u pragmatičnom materijalizmu (neodada, fluxus, body art). Revi- zija historijskog materijalizma ostvarila se u označiteljskom, tekstnom i maostičkom materijalizmu autora okupljenih oko časopisa Tel Quel – prije svega u spisateljskom i teorijskom radu Philippea Sollersa. Različiti eksperimentalni materijalistički pristupi mogu se identificirati u eksperimentalnoj književnosti od prve bečke grupe preko internacionalne vizualne poezije do teorije i prakse autora okupljenih oko časopisa a ili ranog slovenskog reizma grupe OHO. Odnosno, suvremeni filozofski spekula- tivni ili novi materijalizam retrospektivno se primjenjuje na pjesnika Stéphanea Ma- llarméa, dadaista Kurta Schwittersa, konceptualne umjetnike Marcela Broodthaersa i Mangelosa, kao i na suvremene umjetnike koji djeluju u području ekologije i kri- tičkog antropocena (Robert Smithson, Tomás Saraceno). Svim, gotovo nasumično, nabrojenim materijalizmima svojstvena je usredoto- čenost na medij bavljenja u njegovoj materijalnoj situiranosti, odnosno, usredoto- čenost na složenost društvenih odnosa između umjetničkih institucija i njihovih materijalnih učinaka u kulturi i društvu prema individualnom ili mikrodruštvenom subjektu umjetničke prakse, ali i recepcije umjetničkog djela, prakse ili svijeta umjet- nosti. Avangarda i neoavangarda potvrđuju se na različite historijski i time kulturno različito determinirane načine, kao generički agenti uspostavljanjem ili izvođenjem odnosa prema materijalnom svijetu predmeta, relacija predmeta i/ili stvorenja, od- nosno procesa i događaja. U doslovnom materijalizmu ukazuje se sklonost prema redukciji potencijalnosti fikcionalnog učinka koji stvara umjetničko djelo, isticanjem same-kao-doslovne tu-i-baš-tada ostvarene materijalno predmetne prisutnosti djela koje pokazuje svoj medij, tj. materijalno postojanje. Na primjer, američki je umjetnik Donald Judd upravo strategiju doslovnog djelovanja izložio sljedećim riječima: Oblik, zapremina, boja, površina su nešto po sebi i ne bi trebali biti skriveni kao dijelovi sasvim drugačije cjeline. Kontekst ne bi trebao mijenjati oblike i materijale. Jedna ili četiri kocke u redu, jedan objekt ili serija, lokalni je poredak, samo aranžman, prost poredak. Jedan ta- kav poredak nema ništa zajedničko sa općim poretkom ili sa općim neredom. Jedno i drugo su činjenice. Serije od četiri ili šest kutija ne mijenjanju pocinčani lim, čelik ili bilo koji drugi materijal od kojeg su napravljene.19

Zatim!

Historijski materijalizam ili marksizam je kao potpora društveno orijentiranim umjetničkim praksama i teorijama upućivao na materijalnu uvjetovanost medijuma (materijala) i medija (tehnika i tehnologija, vrste ljudskog rada) u modernim indu- strijskim društvima i kulturama. Bitna razlika ljudskih stvorenja od drugih životinja je naše „svojstvo vrste”20, činjenica da smo svjesni nas samih kao individua samo ako smo svjesni vrste kao cjeline, ali i ako smo svjesni da je to što komuniciramo ili uspostavljamo odnose s drugim entitetima ili agentima naša sposobnost pojedinca kao pripadnika specifične vrste. U marksizmu je na bitan način podcrtan odnos, koji možemo postaviti kao razliku dviju epistemologija: (1) epistemologiju o singularnoj stvarnoj ljudskoj komunikaciji – primjerima komuniciranja – između individualnih ili kolektivnih ljudskih entiteta/agenata i (2) epistemologiju općeg znanja o sposob-

nosti vrste da komunicira i da reflektira moć komunikacije, neku vrstu „općeg inte- lekta” (allgemeines Wissen, allgemeinen Verstand)21. Time je ljudsko stvorenje ili ljud- sko društvo identificirano kao specifični odnos medijuma i medija u permanentnoj samorefleksiji i mogućnosti kritike svake refleksije. Tradicionalna filozofska estetika Györgyja Lukácsa, na primjer, centrirala je rea- lizam – misli se na prevladavanje književnog građanskog i, zatim, kritičkog realizma socijalističkim realizmom – kao ispunjenje historijske uvjetovanosti koja socijali- stičkom realizmu daje moć ovladavanja istinitim prikazivanjem odnosa društve- nog života i svijesti.22 Društvena je određenost proizlazila iz utjecaja kontradikcija i antagonizama na tematske, formalne ili medijske uvjete i okolnosti umjetničkog djelovanja u stvarnosti. Riječ je o očekivanju da umjetničko djelo odnosom materi- jalne forme i iniciranog sadržaja, kritičkim potencijalnostima upotrijebljenog medija obeća ili proizvede određeni projektivni sadržaj, narativ ili pripovijest o društvenoj situaciji unutar konfliktnog i kriznog kapitalizma. Među brojnim primjerima može se izdvojiti gledište njemačkog dadaista, dizajnera i fotografa Johna Heartfielda koji je fotografsku kritičku kolažno-montažnu praksu zasnovao kao posljedicu analize političke uporabe fotografije: Počeo sam raditi fotomontaže za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada sam otkrio kako možete izludjeti ljude s fotografijama, stvarno ih izlu- djeti ... Možete lagati ili izreći istinu stavljajući pogrešni naslov ili po- grešni potpis ispod njih, i to je grubo rečeno ono što je učinjeno.23

Heartfieldova kolažno-montažna fotografsko-dizajnerska rješenja, najčešće na- slovnice časopisa i plakata, nastala su u kontekstu „perceptivne revolucije”24 u ek- spanzivnom razvoju i politizaciji novinarstva i filma u antagonističkoj i kriznoj We- imarer Republik dvadesetih godina. Generiran je koncept novog tehničkog pogleda kao novog pogleda, novog viđenja i, svakako, nove masmedijski generirane i prezen- tirane fotografije. Tada, to je bila bespoštedna borba među konfrontiranim politič- kim opcijama za kontrolu slike (fotografija, film, ilustrirani časopisi, dnevne novine), odnosa slike i teksta u sustavu masmedijske komunikacije koja je postala ekonomska i politička industrija izložena permanentnim sukobima između ljevice-komunista, centra (socijaldemokrata, liberala) i desnice (nacista). Građanski rat kolažno-mon- tažnim fotografijama bio je paralelan uličnom nasilju političkih, partijskih, paravoj- nih i političko-kriminalnih grupa. Mogu se usporediti brojne naslovnice časopisa AIZ (Airbeiter Illustrierte Zeitung) s kolažno-montažnim rješenjima Heartfielda i naslovnice nacističkog časopisa IB (llustrierter Beobachter) koje su preuzimale nje- gov stil sa suprotnim političkim predznacima. Historijski materijalizam upućuje na utjecaje društvene borbe na modalitete izvođenja perceptivnih potencijalnosti u pre- dočavanju, kritici, subverziji ili apologiji političkih pozicija i identiteta. Bitna odred- nica historijskog materijalizma je u uvjerenju da je odnos medija (materijala) i me- dija (tehnike, tehnologije) komunikacije u semantičkom, ali i u afektivnom smislu, određen uzročnošću koja proizlazi iz aktualnih kontradikcija i antagonizama svakog pojedinačnog društva u kojem se odigrava proces stvaranja, pravljenja, proizvodnje i produkcije/postprodukcije, odnosno, čulne i konceptualne distribucije umjetnosti. Grupa Art&Language25 postavila je teoriju slikarskog realizma na kraju konceptu- alne umjetnosti kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća spajajući epistemologiju historijskog materijalizma i analitičke filozofije u traganju za „uzročnom teorijom značenja” u tumačenju „realističkog” slikarstva: Termin realizam se ovdje ne koristi kako bi ga koristili socijalisti da bi označili podudarnost s (?) Courbetom. Nužno je protumačiti našu uporabu termina, posebno u relaciji s materijalističkim konceptom.

Jedna epistemologija je materijalistička ako i samo ako ispunjava kri- terije slične onima koji slijede (može biti da pri ispunjavanju ovih kri- terija, naša teorija ne gubi sva prava da bude epistemologija u tradici- onalnom smislu, ali ipak): 1. Razlikuje se nezavisna realnost od predmeta znanja. Sada nezavisna realnost znači neovisna o subjektu koji stječe znanje, o procesu stva- ranja tog znanja i o samom znanju (gdje je kasnije interpretirano kao značenje propozicija koje su to znanje, značenja rečenica itd. kojima je to znanje priopćivano). 2. Primjerenost (ne kao takva korespondencija) predmetu znanja (od- govaranje?) neka je vrsta konačnog standarda pomoću koga saznaj- ni status misli ili teorije (ili?) može biti izdvojen i ocijenjen. 3. Misli, ideje, znanje nezavisno su realni: tj. ne ovise o mislima o nji- ma. 4. Misli nisu sui generis, već su uzrokovane u (društvenoj) aktivnosti ili praksi. Prva su dva kriterija realistička: sva četiri su materijalistička (u ekspe- rimentalnom i diskurzivnom smislu). Zadovoljava li neka ideologija bliska neznanstvenom neki od ovih kriterija?26

Opisana realistička koncepcija je epistemološka i materijalistička i ima dva ni- voa značenja: (I) analitički nivo kojim se utvrđuje pojam realizma kao teorije čiji su kriteriji izvanteorijski i neovisni o teoriji (prva i druga tvrdnja), zatim se analoški proširuje na znanje i um koji nisu ovisni o produktivnom potencijalu uma (treća tvrdnja) i na uvažavanje netranscendentnih, a to znači uzročnosti spoznaje, i (II) metafizički nivo kojim se prva, druga, treća i četvrta tvrdnja definiraju kao materi- jalističke, zato što se izvanjska realnost ne vidi samo kao izvanjska, već i kao mate- rijalna. Materijalistička dimenzija je bitna, s obzirom na to da u fatalističkom smislu društvene odnose i praksu vidi kao autonomne od potencijala uma, teorije ili jezi- ka nasuprot strukturalističkom relativizmu koji društvene odnose i praksu vidi kao produkt diskurzivnih moći subjekta i kulturnog uokvirivanja ili kontekstualiziranja subjekta. Kada se opće dogme filozofskog realizma primijene na umjetnost, postaju problematične s obzirom na to da se suočavaju, s jedne strane, zahtjevi realističkih pretpostavki (ili dogmi), a s druge strane, zahtjevi realizma kao stila i načina prika- zivanja. Zahtjevi stila i filozofskih pretpostavki ili dogmi ne moraju se podudarati. U tom smislu za Art&Language razmatranje uvjeta realizma nije stvar dešifriranja ili čitanja referencijalnog, tj. realističkog umjetničkog djela, već analize onoga što je uči- njeno, kako i zašto je učinjeno baš u određenim društvenim i povijesnim uvjetima proizvodnje slike. Realizam kao metoda analize ili pozadinska teorija analize zahti- jeva da se preispitaju neadekvatnosti i slučajnosti, odnosno pogrešne reprezentacije konteksta u kojem se djelo izvodi i razmatra: Realizam, kako ga mi shvaćamo, zahtjeva da neadekvatnosti i slučaj- nosti takvih konteksta budu pretpostavljene, ne zato što nema realnog svijeta ili zato što nema empirijskih evidencija, već zato što nemamo razloga da očekujemo konvergenciju bilo kog lingvističkog prikaza ili pikturalne reprezentacije i svijeta. Realizam nije stvar korespondencije ili konvencija korespondencije. U ovome je modernistička teorija uvi- jek bila u pravu. Realizam je stvar toga kako se, na kojoj osnovi, može razvijati proces kritike i korekcije bilo kog prikazivanja.27

Zatim!

Bazni materijalizam, kako ga je postavio francuski nadrealist, pisac i etnolog Ge- orges Bataille bio je odgovor na binarnu opoziciju materijalizma i idealizma, odno- sno, na radikalnu i isključivu materijalističku eliminaciju spiritualnog, ezoteričnog i/ ili duhovnog u ime provjerljivosti materijalnih činjenica. Povjesničar umjetnosti Yve- Alain Bois bazni materijalizam interpretirao je kao preuređenje heterologije: Ali heterologija sama po sebi ima prednost signalizirati odbaciva- nje: dok materijalizam mora „isključiti svaki idealizam” (što je mno- go kompliciraniji posao nego što izgleda), „heterogenost” od početka označava ono što idealizam (ego, kapitalizam, organizirana religija itd.) isključuje. Ali iznad svega, termin „heterologija” nema filozofske pret- hodnike s kojima bismo ga mogli pomiješati, dok se bazni materijali- zam mora mjeriti u odnosu na dugu tradiciju (tj. bazni materijalizam se mora boriti protiv onoga što možemo nazvati „visokim” materijaliz- mom). Sve se dijeli na dva, čak i materijalizam.28

Erotika je, na primjer, samo jedno od imena za djelujući heterološki impuls. To je otvoreno područje kontradikcija koje se ne razrješavaju pobjedom jedne strane: Boga ili ne-Boga, Freuda ili Nietzschea. Bitan argument je da je odsustvo mita ta- kođer mit. Po Batailleu nema razlike između postuliranja „mrtve materije”, „čiste ideje” ili „Boga” – svi pristupi zasnovani na centriranju ovih koncepata odgovaraju na sva pitanja na isti način29. Bazni materijalizam nije dan na način ontološkog identificiranja materije kao onoga što jedino postoji. Riječ je o transgresiji mjesta i trenutka, koja uvodi u rizične, privremene i promjenljive odnose sa svijetom, ali i subjektom unutar pojava svijeta. Koncept transgresije suštinski je povezan s efektima rizika. Materija nije ovladana i zamrznuta zauvijek; materijalne pojave izmiču, s obzirom na to da je riječ o pojavnostima različitih oblika materije, a ne o postojanju materijalnog za sebe, u sebi i po sebi.30 Suprotstavljenost iskustvene fenomenologije filozofskoj ontologiji sadrži u sebi neskrivenu gestu slavljenja izni- mnosti direktnog iskustva u njegovoj složenoj pojavnoj višeznačnosti od fiziolo- gije i seksualnosti kao primarnih pojava preko sekundarnih znanja kozmologije, arheologije i etnologije. Sekundarna znanja znanosti izvor su metafora kojima se orijentiraju stvarna proživljena ljudska iskustva u području kulture i izrazima kul- ture u umjetnostima. Batailleov pristup je prije etnološki nego estetički. Polemička distanca između Bretonova frojdistički orijentiranog nadrealizma kao umjetničke, estetske i političke borbe da se nadiđe rascjep između normalnog i patološkog i Batailleova inzistiranja na „perverznim praksama” utemeljenim u baznom materi- jalizmu dovela je do rascjepa među nadrealistima. Breton se oslanjao na pozitiv- no znanstveno, tj. medicinsko znanje o ljudskoj psihopatologiji. Bataille se kretao transgresivno između medicine i egzorcizma. Grubo govoreći, Bataille se oslanjao na transpoziciju Marquis de Sadeovih fascinacija sustavnim pervertiranjem sek- sualnosti, dok je Breton radio na emancipatorskim transpozicijama Freudova u Marxovo revolucionarno učenje i obratno. Kad Bataille upućuje na kretanje od idealizma k seksualizaciji kao niskim transgresivnim činovima – njegove metafore dobivaju sljedeći poetični, ali i perverzno motivirani oblik: „mliječni put, strana šupljina astralne sperme i nebeskog urina”. Na nivou umjetničkih djela – razlike između Bretonovih i Bataillevih koncepcija izgledaju minimalne, premda uvođe- njem njihovih interpretativnih gledišta one narastaju do neusporedivosti. Denis Hollier upućuje na to da se razlika između Bretona i Batailla pojačava uspoređi- vanjem njihovih životnih uloga u odnosu na psihoanalizu: Bataille se ukazuje kao pacijent a Breton kao psihijatar.31 U Bretonovu razumijevanju nadrealizma bitna je koncepcija umjetničkog medija (riječi, zvukova, linija, boja, oblika) u funkciji

medija, tj. sugestivne – psihoanalitički motivirane – posredovane poruke o radu nesvjesnog i želje. Bretonova pripovijest Nadja (1928.) ili film Luisa Buñuela i Sal- vadora Dalija Andaluzijski pas (Un Chien Andalou, 1929.) sugeriraju medijske ne- obične i fragmentirane verbalne ili filmske poruke koje skrivaju svoje „nosioce”, tj. medije ističući u prvi plan atmosferu posredovanja semantiziranog učinka nesvje- snog. Kod Batailla, naprotiv, medij umjetničke komunikacije u funkciji je baznog materijalizma, a to znači transgresivnog motiviranja samog impulzivnog umjet- ničkog materijala koji u primarnom iskustvu treba izazvati afektivni učinak per- vertiranog vizualnog, taktilnog ili čitalačkog uživanja. Jedan od karakterističnih primjera jest slika Salvadora Dalija Tužna igra (Le Jeu lugubre, 1929.) koja besfor- mnom figurom, figurom zasnovanom na raspadu anatomskog tijela i njegovim prelaskom u beskrajno mnoštvo lebdećih/plutajućih organa, postaje izvor uzne- mirujućeg – zazornog vizualnog afekta. Sličnim su pristupom djelovali i fotografi iz Batailleva kruga, na primjer Jacques-André Boiffard Usta (Bouche, 1992.), Veliki palac (Le gros orteil, 1929.) ili Ljepljivi papir i muhe (Papier collant et mouches, 1930.), odnosno, Eli Lotar Klanica La Vile (La Villette Abattoir, 1929.) itd. Njihove fotografije bilježe – istovremeno dokumentiraju i konstruiraju nemoć razuma pred erogenim, opsjednutim, užasno-divnim, ekstatičkim. U nadrealističkoj fotografiji je na dramatičan način prevladana dokumentaristička funkcija fotografskog sni- manja u ime potenciranja moći fotografskog medija da pokrene afektivne i zazor- ne potencijalnosti medija određenog tehničkom napravom (fotoaparat), kemijski aktivnim materijalima, ulogom svjetlosti i osvjetljenja, ljudskim potencijalima vi- đenja, vizualnog izbora i prisvajanja te selekcioniranja (kadriranja).

Zaključak Izvedeni primjeri primarnog materijalizma, aleatornog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma uputili su na relativne odnose medija (mate- rijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije, zasnovane na prikazivanju te kretanju k izrazu, predmetnom oprisutnjenju, konstruiranju, pri- svajanju, odnosno izazivanju afekta, tj. uspostavljanju interaktivnog odnosa između umjetnika i predmetnog svijeta, umjetnika i drugih ljudi ili stvorenja u individual- nom i kolektivnom smislu.

nemedij antimedij novi medij

medij je hibridni materijal negacija medijuma/medija istraživanje i konstrukcija materijal gesta/učinak novog medija

funkcija nije nužno funkcija je nužno funkcija je komunikacija komunikacija tehnološki potencijalna i fleksibilna - komunikacija - kritika - istraživačka - oprisutnjenje - subverzija - eksperimentalna - afekt - destrukcija - komunikacijska i/ili nekomunikacijska

hepening dada avangarda događaj nadrealizam neoavangarda performans umjetnost neodada nove umjetničke prakse ambijentalna umjetnost fluksus suvremena umjetnost

Umjetnik koji radi s nemedijima radi s hibridnom materijom ili medijem tretira- nim kao medijem, tj. materijalom, da bi ostvario materijalno oblikovanu i posredo- vanu komunikaciju s publikom, oprisutnjenje umjetničkog djela u svijetu ili izazvao intenzitet afekta koji nužno ne mora imati specifično značenje, bitan je intenzitet afekta, a ne značenje ili smisao afekta. Dobar primjer rada na intenzitetu afekta jest scena zasijecanja očne jabučice brijačem u filmu Buñuela i Dalija Andaluzijski pas. Umjetnik nemedija djeluje u uvjetima primarnog materijalizma, aleatornog materi- jalizma i baznog materijalizma. Zamisao nemedija uspostavljena je odstupanjem od definiranog medija tehnike, tehnologije – povezivanjem i suočavanjem hibridnih materijala, predmeta, situacija i događaja. Pri tome su hibridni materijali, predmeti, situacije i događaji tretirani na način medijuma: sredine/okružja, najrazličitijih od- nosa predmeta, stvorenja i različitih čulnih i nečulnih pojava u procesu realizacije umjetničke intencije ili koncepta. Karakteristični primjeri nemedija su umjetnički radovi hepeninga (happening), umjetničkog događaja (event), umjetnosti perfor- mansa (performance art) ili ambijentalne umjetnosti (environmental art). Hepening je intersubjektivni i interaktivni djelomično artikulirani odnos umjetnika i publi- ke u galerijskom ili javnom prostoru. Hepening je nastao transpozicijom koncepata akcijskog slikarstva – slikara u akciji u odnosu na površinu po kojoj se slika – u akcijsko ponašanje umjetnika izvan slikarskog medija u odnosu na različite mate- rijale, čulne svjetlosne, zvučne ili taktilne efekte te prisutnu publiku.32 Umjetnički događaj ili samo „događaj” (event) jest koncept koji je potencirao fluksus-umjetnik George Brecht istražujući sasvim različite modele uvođenjem slučaja u skladatelj- ski postupak (Candle Piece for Radios) ili uvođenjem procedura kockarskih igara u pisanje partiture (Card Piece for Voice) tijekom 1958. i 1959. godine. Događajem je nazivao promjene situacija u pristupanju i tretiranju različitih predmeta. Izložbu Toward Events (Reuben Gallery, 1959.) povezao je s bitnom funkcijom događaja, a to je postizanje višečulnog (multi-sensory) i totalnog iskustva.33 Jedan karakterističan primjer jest događaj zasnovan na partituri izveden 1964.: Solo za violinu violu čelo ili kontrabas * poliranje34

Brechtov koncept događaja u smislu Whiteheadove filozofske teorije „događaja” može se identificirati sljedećim riječima: Ono što opažamo je specifični karakter mjesta u jednom periodu vre- mena. To je ono što podrazumijevam pod jednim događajem. Opaža- mo neki specifični karakter jednog događaja. Ali opažajući jedan doga- đaj mi smo također svjesni njegovog značenja kao relatuma u strukturi događaja.35

Umjetnost performansa je kao praksa uvedena još početkom dvadesetog stolje- ća u obliku čitanja futurističke poezije Filippa Tommasa Marinettija, dadaističke poezije Kurta Schwittersa (Ur Sonata, 1932.), ili parateatarskih predstava pariš- kih avangardista: balet Parada (1916. – 1918.) ili balet Relâche na muziku Eri- ca Satiea, opera Pobjeda nad Suncem (Победа над Cолнцем) Mihajla Matjušina, Alekseja Kručoniha i Kazimira Maljeviča iz 1913., odnosno, koreografije Oska- ra Schlemmera u Bauhausu 1922. – 1924. godine. Koncept i termin „umjetnost

performansa” uspostavlja se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća te se retrospektivno primjenjuje na različite događaje i akcije koje se izvode na sceni, u galerijama, u urbanim prostorima ili prirodi. Ono što umjetnost performansa određuje je funkcija, dinamična živa struktura i efekt izvo- đenja situacije ili događaja; kao i uloga umjetnika koji nije samo nositelj koncepta događaja ili plana izvođenja, već je i sam akter-izvođač. Jedna od bitnih odrednica umjetnosti performansa je bihevioralnost umjetnika. Umjesto stvaranja ili proizvo- đenja predmeta u praksi umjetnika, praksa se preobražava u izvođenje ponašanja kao singularnog, neponovljivog, događaja. Riječ je o zamjeni umjetničkog medija dovedenog do proizvedenog predmeta (slike, skulpture, grafike, instalacije) do- gađajem izvođenja ponašanja u primarnom nenarativnom smislu (rani body art) ili složenom narativnom smislu (postmoderni performans). Paralelno s umjet- nosti performansa nastajala je i ambijentalna umjetnost: od Prouna prostora Ela Lissitzkyja do Schwittersova Mercbauma i, zatim, land arta Roberta Smithsona, svjetlosnih prostorija Jamesa Turrella, kinetičkih lumino-ambijenata grupe Zero i Grav, Aleksandra Srneca ili Kolomana Novaka, zatim rada s urbanim ruševinama Gordona Matta-Clarka, do ambijentalnih realizacija između umjetnosti i arhitek- ture, na primjer, Diller Scofidio konstruirali su „zgradu” od vodene pare Zgra- da izmaglica (Blur Building, 2002.) na Swis Expo. Ono što je odlika ambijentalne umjetnosti jest težnja za artikulacijom prostorne cjeline – totaliteta u zatvorenom postojećem, novom konstruiranom ili prirodnom prostoru. Hibridni materijali, predmeti, prostorni segmenti ili prostorne cjeline artikuliraju se i reartikuliraju u postizanju cjeline koja treba djelovati na individualna ili kolektivna čulna ili višečulna iskustva. Može se grubo reći da je umjetnost performansa nemedijsko potenciranje politike vremena u događaju bihevioralnog izvođenja, a da je ambijen- talna umjetnost nemedijsko potenciranje politike prostora u artikulaciji prostornih segmenata ili cjelina. Međutim, politike vremena i politike prostora suštinski su povezane jedna s drugom, tj. politika vremena odigrava se u prostoru, a politi- ka prostora ima svoju vremenitost trajanja kao predmetnog svijeta ili vremenitost izvođenja iskustvenog događaja „percepcije”. Zamisao „antimedija” bliska je zamisli antiumjetnosti. Umjetnik koji radi s an- timedijima nije zainteresiran za razvoj koncepata i pojavnosti medijuma i medija u izvođenju i posredovanju poruka/informacija, nju/njega zanima provokacija tradici- onalnih ili aktualnih funkcija i smisla medija te njihova čulna ili konceptualna kriti- ka, materijalna subverzija medijuma ili medija te veoma često destrukcija medijskih modaliteta, mašina, komunikacijskih naprava ili uređaja. Duchampovi ready madei su, upotrebom svakodnevnih predmeta iz masovne proizvodnje – kotač bicikla, pi- soar, lopata, sušilica za flaše – učinili trivijalnom zanatsku specifičnost i vještinu visokog modernističkog, prije svega, kubističkog unikatnog slikarstva i skulpture. Pozornost je ready madeom prebačena s izrade predmeta i njegova izgleda na kon- cept uporabe predmeta u različitim kontekstima. Riječ je o obratu od djela s referen- tnom porukom u djelo koje indeksira umjetnikov koncept: ideju o uporabi predme- ta. Kolaž/tekst Francisa Picabie Kakodilično oko (L’Oeil cacodylate, 1921.) subvertira dvostruko (1) estetski idealitet kubističkog kolaža i (2) funkcije grafičkog dizajna u ilustriranim žurnalima masovne kulture tog vremena. Karakterističan, programski primjer „antimedijske” prakse je performans koji je izveo Jean-Jacques Lebel s oko 150 ljudi u publici, Ceremonija sahrane anti-procesa (ili Cérémonie Funèbre) u Vene- ciji u 18 sati 14. lipnja 1960. godine. Izveden je događaj sahranjivanja tijela – zamo- tana skulptura Jeana Tinguelyja – koje je nošeno od Palazzo Contarini do Velikog kanala gdje je tijelo bačeno u vodu na način kako se sahranjuju mornari. Nešto što nije medijska situacija – ceremonija sahrane – preobraženo je u umjetnički događaj, tj. u prezentaciju umjetničkog antiprocesa.

Umjetnik koji radi s novim medijima je generički djelatnik36 s obzirom na to da pokušava i uspijeva nadići zadanosti predmetnog svijeta uvedenog u umjetnost pri- je svega predstavljanjem ili prikazivanjem prirode od koje se istovremeno odvaja i koju prisvaja postavljajući se u ljudskom umjetno-tehnološkom svijetu izvan dosega prirode, ili intervenirajući u prirodi, izlazeći iz društva i prodirući u nju svojim teh- ničkim sredstvima. Takav umjetnik djeluje u društvenim, kulturnim ili umjetničkim uvjetima i okolnostima tehničkog/tehnološkog istraživanja i eksperimenta kojim se granica „ostvarene tehnike/tehnologije” otvara (prošireni mediji) ili dovodi do novih modaliteta tehnološke morfologije proizvodnih i komunikacijskih naprava (novi me- diji, noviji od novih medija).

BILJEŠKE 1 SASCHA BRU, The Futures of Theory, u: The European Avant- 7 Navod riječi Roberta Rauschenberga u tekstu JOHN CAGE, On Gardes, 1905-1935. A Portable Guide, Edinburgh, 2018., 215–218. Robert Rausscenberg, artist, and his work, u: Silence, Hanover 2 ALEKSANDAR FLAKER, Optimalna projekcija, u: Poetika os- NH, 1973., 105. poravanja. Avangarda i književna ljevica, 1984., 68–69. 8 WALTER DE MARIA, u: Minimal Art: A Critical Anthology, (ur: 3 MICHEL FOUCAULT, Of Other Spaces: Utopias and Hetroto- Gregory Battcock), Berkeley, 1995., v. pias, u: Rethinking Architecture. A Reader in Cultural Theory, (ur. 9 JOHN CAGE, Experimental Music i Experimental Music: Neil Leach), London, 1997., 354. Doctrine, u: Silence, Hanover NH, 1973., 7–13, 13–17. 4 PETER OSBORNE, Modernity: A Different Time, u: The Politics 10 JOHN CAGE, Forerunners of Modern Music, u: Silence, Hano- of Time. Modernity and Avant-Garde, London, 1995., 13–14. ver NH, 1973., 62. 5 Usporediti s HAL FOSTER, Što je neo u neoavangardi?, Tvrđa, 11 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Belo ili tišina - strukturalno otvaranje 1-2 (2019.), 23. dela, u: Diskurzivna analiza. Prestupi i/ili pristupi ‘diskurzivne 6 ALEKSEI GAN, Konstruktivizam, u: Russian Art of the Avant analize’ filozofiji, poetici, estetici, teoriji i studijama umetnosti i Garde. Theory and Criticism, (ur. Bowlt), London, 1988., 221. kulture, Beograd, 2006., 429–440.

12 CRAIG DWORKIN, The Logic of Substrate, u: No Media, Cam- 25 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Teorije realizma, u: Konceptualna umetnost, bridge MA, 2013., 27–28. Beograd, 2012., 485–497. 13 ROLAN BART, Pismo i ćutanje, u: Književnost Mitologija Semiolo- 26 ART&LANGUAGE, The Ratification of Abstract Art, u: gija, Beograd, 1979., 47. Art&Language, Endhoven, 1980., 248–249. 14 DŽON KEJDŽ, 45’ za govornika, Treći program Radio Beograda, 27 CHARLES HARRISON – FRED ORTON, Introduction: Moder- 56 (1983.), 251. nism, Explanation and Knowledge, u: Modernism * Criticism * 15 YVONNE RAINER, III Parts of Some Sextets, u: Work 1961-73, Realism / Alternative Context for Art, London, 1984., xix. Halifax, 1974., 51. 28 YVES-ALAIN BOIS, Base Materialism, u: Formless. A User’s 16 Usporediti s OXANA TIMOFEEVA, Imagine There’s No Void, Guide (ur. Yves-Alain Bois, Rosalind E. Krauss), New York, Filčozofski Vestnik, XXXIV 2 (2013.), 169. 1997., 53. 17 Usporediti s LOUIS ALTHUSSER, The Underground of Current 29 GEORGES BATAILLE, Materialism, u: Encyclopaedia, London, of the Materialism of the Encounter, u: Philosophy of the Encoun- 1995., 58. ter. Later Writings, 1978-87, London, 2006., 195–196. 30 GEORGES BATAILLE, Le Bas matérialisme et la gnose, u: Un- 18 LOUIS ALTHUSSER (bilj. 17), Marxist philosphy or aleatory dercover Surrealism. Georges Bataille and Documents, (ur. Dawn materialism?, 256–263. Ades, Simon Baker), London, 2006., 89. 19 DONALD JUDD, Statement, u: Complete Writings 1959-1975 \ 31 DENIS HOLLIER, The Pineal Eye, u: Against Architecture. The Gallery Reviews Book Reviews Articles Letters to the Editor Re- Writings of Georges Bataille, Cambriodge MA, 1995., 108. ports Statements Complaints, Halifax, 1975., 196. 32 ALLAN KAPROW, a statement, u: Happenigs. An Illustrated 20 ANDREW CUTROFELLO, Marx’s prophecy of a proleterian re- Anthology, (ur. Michael Kirby), New York, 1966., 44–52. volution, u: Continental Philosophy. A contemporary introducti- on, New York, 2005., 226. 33 GEORGE BRECHT, The Origin of Events, u: George Brecht 21 ANTONIO NEGRI – ANNE DUFOURMANTELLE, A as in EVENTS. Eine Heterospektive * A Heterospective, (ur. Julia Ro- Arms, u: Negri on Negri, New York, 2004., 27. binson, Alfred M. Fischer), Kolen, 2006., 236. 22 ĐERĐ LUKAČ, Kritički realizam u socijalističkom društvu, u: 34 GEORGE BRECHT (bilj. 33), 132–133. Današnji značaj kritičkog realizma, Beograd, 1959., 119. 35 ALFRED NORTH WHITEHEAD, Time, u: The Concept of Na- 23 Vidjeti riječi Johna Haertfielda navedene u SABINE T. KRIE- ture. The Tarner Lectures Delivered in Trinity College November BEL, Revolutionary Beauty. The Radical Photomontages of John 1919., Cambridge UK, 1964., 35. Heartfield, Berkeley, 2014., 65. 36 Preuzeto i „izobličeno” u odnosu na izvornik: JEAN HYPPOLITE, 24 SABINE T. KRIEBEL (bilj. 24), Photomontage in the Age of Otuđenje i opredmećenje: u povodu Lukácseve knjige o Mladom Technological Reproducibility, 71. Hegelu, Zagreb, 1977., 78–80.

Artículos más leídos del mismo autor/a

Artículos similares

1-10 de 12

También puede Iniciar una búsqueda de similitud avanzada para este artículo.