The article discusses iconographic aspects of the monumental silver casket of St Simeon the Prophet which was commissioned in 1377 by Queen Elizabeth, the wife of King Louis I the Great of Hungary (1342-1382). The iconography of the casket was divided in two parts: one can be linked to the female patron and the other to the translation of St Simeon’s relics. Through a specific set of scenes concerning this translation, the creators of the iconographic programme emphasized that they were the real owners of the saint’s body and by doing this assert themselves and their town. The author of this paper argues that the patrons responsible for such an iconographic programme were local noblemen. The visual interpretation of the translation of the saint’s body depicted on the casket relies greatly on the scenes from the cycle of the translation of the body of St Mark from the façade of St Mark’s basilica at Venice.
1. Marko Romano, Ležeći kip Sv. Šimuna s pripadajućim mu natpisom i starijim sarkofagom u crkvi San Simon Grando u Veneciji (dovršen 4. veljače 1318. godine); današnji aranžman oko 1880. godine (izvor: Enciclopedie dell’arte medievale, VIII, /ur. Angiola Maria Romanini/, Roma, 1997., 201) Marco Romano, the recumbent statue of St Simeon with its inscription and the earlier sarcophagus in the Church of San Simeon Grande at Venice (completed on 4 February 1318); present-day arrangement is of c. 1880
2. Pročelje sarkofaga s ležećim kipom Sv. Šimuna u crkvi Sv. Šime u Zadru (foto: Ž. Bačić) The front of the sarcophagus with the recumbent statue of St Simeon in the Church of St Simeon at Zadar
retku na spomenutom mletačkom natpisu od 4. veljače di Val d’Elsa gdje su njegovi radovi izravno povezani uz 1318. godine u zanimljivoj formulaciji: Celavit Marcus naruđžbe Ranierija degli Aringhieri, tumači se padom u opus hoc insigne Romanus laudibus non parcus est sua nemilost te posvemašnim gubitkom moći i utjecaja klana digna manus.12 Previtali u svojoj raspravi koja je općenito Aringhierija iza 1313. godine, što je primoralo Marca prihvaćena, ovom, po svojem stilu toskanskom kiparu, Romana da potraži novu sredinu u kojoj bi djelovao. atribuira stanoviti broj skulptura: nadgrobni spomenik Ne treba pritom zaboraviti da je i njegov pretpostavljeni Ranieria dal Porina u Casole d’Elsa, zatim skupinu učitelj Giovanni Pisano već ranije bio prisutan u Padovi, skulptura s fasade katedrale u Cremoni koju čine Madona gdje u kapeli degli Scrovegni potpisuje glasovitu Madonu s s Djetetom i dva sveca, Sant’Imerio i Sant’Omobono, Djetetom u formulaciji: Iohannes magistri Nicoli.18 Želim te konačno menzole arhitrava nad bočnim portalima time istaknuti da je u bliskom mletačkom susjedstvu katedrale u Sieni uz još poneku skulpturu iz Siene i već bilo prihvaćeno ne samo Giottovo slikarstvo, već Piombina. Koliko je ovo grupiranje skulptura oko imena zajedno s njime i toskansko kiparstvo. Što više, sama Marca Romana naišlo na odjeke, dokazuju i naredne pojava Giovannija Pisana u Padovi tumači se izravnim atribucije koje su se naslonile na ove Previtalija. Prvi u Giottovim posredovanjem.19 Utoliko je u susjednoj nizu je jedan drveni Kristov korpus u dijecezanskom Veneciji sazrijevao ukus koji se postupno okretao novoj muzeju Colle di Val d’Elsa, kojega mu u prigodi izložbe izražajnosti i plasticitetu, pa se Marco Romano upravo u o oslikanoj gotičkoj skulpturi pripisuje A. Bagnoli,13 a toj sredini i mogao ispoljiti na način na koji je to učinio zatim i srodno Raspelo u slonovači u Victoria and Albert 1318. godine izvedbom ležećeg kipa Sv. Šimuna. Museum, kojega se ranije pripisivalo samom Giovanniju Na sve je ovo valjalo upozoriti čitatelja da bi se Pisanu.14 G. Valenzano i F. Zuliani pripisuju mu grupu ustvrdilo kako je u crkvi San Simon Grando u Veneciji Navještenja (sada u trezoru Sv. Marka u Veneciji) koja već početkom 1318. godine u okviru svečeve proslave, je nekoć stajala na ciboriju mletačke bazilike, a koja ima koja se povezuje uz blagdan Purifikacije (2. veljače, svoj izravan odjek u srodnoj grupi na ciboriju trogirske Kandalora, Svijećnica), bio dogotovljen ležeći kip sveca katedrale.15 Konačno na Previtalijeve rezultate naslanja koji prethodi srodnome prikazu na zadarskoj škrinji za se i atribucija čuvenog zlatarskog djela nastalog za čitavih šezdeset godina. liturgijske potrebe u ambijentu akvilejske patrijaršije, tzv. Konačno posljednji među tekstovima bez kojega Croce dei Principi, kojega se također pokušava povezati mi se čini da je danas o problemu zadarske relikvije s Marcom Romanom, ponajviše stoga jer je riječ o nemoguće raspravljati jest onaj talijanskog historičara Kristovom korpusu obrađenom u punoj plastici.16 Sve u Paola Chiese objavljen 1995. godine. On objavljuje svemu danas je Marco Romano umjetnik ranog Trecenta translatio u kojem se govori o kradljivcima relikvija Sv. s definiranim opusom, pa je kao takav i zastupljen Šimuna u Konstantinopolu za vrijeme IV. križarskog u talijanskim enciklopedijama Trecani i Enciclopedia pohoda i o njihovom prijenosu u Veneciju.20 Do objave dell’arte medievale.17 Pojavu ovog toskanskog kipara, ovog translatio, najraniji poznati izvor koji je ukazivao ranije djelatnog u Sieni i Cremoni te konačno u Colle na neposredno donošenje relikvija iz Konstantinopola u
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
Veneciju je upravo već spomenuti natpis koji prati ležeći kod Dandola spomenuti Andrea Balduino, znala je da se kip sveca, a koji potpisuje Marco Romano 1318. godine: u Konstantinopolu čuva tijelo Sv. Šimuna. Oni su naime In Christi nomine, Amen. Anno incarnationis svi pripadali župi Sv. Šimuna u Veneciji i stoga su odlučili MCCCXVII, mense februarii, die IIII, indictione prima, pronaći mjesto na kojem se ono čuva. Jedan je od njih translatio corporis/ sancti Symeonis prophete facta fuit de znao da je to crkva posvećena Bogorodici i da se nalazi quadam archa in hoc altare posita, in qua CXIIII annis/ u neposrednoj blizini Sv. Sofije, jer je jednom ranije već steterat, ut in translatione de Constantinopoli in MCCIII bio tamo. Riječ je o halkopratejskoj crkvi gdje je u kripti huc facta et scripturis autenti/cis plenius continentur, in središnje postavljeni grob Sv. Šimuna bio obočen onima hoc excellentissimum sepulchrum, per venerabilem patrem Jakova Mlađeg apostola i Zaharije. Nad Šimunovim je dominum/ Iacobum Dei gratia episcopum Castellanum grobom bila slika, najvjerojatnije Prikazanja u Hramu u cum quibusdam aliis convicinis episcopis procu/rante mozaiku – ymago eius miseleo opere mirabiler expressa. cum Dei auxlio Bartholomeo Ravachaulo eiusdem Nakon što je tijelo bilo ukradeno nastala je uzbuna pa ecclesie plebano sine aliqua ecclesie/ pecunia propter quod su mletački župljani Sv. Šimuna morali za duže vrijeme supplicat idem plebanus huius ecclesie capitulo ac universo tijelo čuvati skriveno, sve dok jednog dana njihov convici/nio ut per Christi misericordiam in suis sacrificis brod nije dobio dopuštenje za isplovljavanje. Bio je et orationibus semper sit in eorum memoria/ Visitet to brod Angela Drusiaca, onog drugog Mlečanina što quilibet libenter hec preciosa corpora quia ex inde XL ga spominje i Dandolova kronika. Osim ove dvojice dies diebus singulis relaxantur deiniuncta sibi penitentia spominju se i drugi koji su u pljački sudjelovali, s tim a domino patriarcha de Alexandria de ordinari licencia/ da se neki od njih mogu pouzdano potvrditi kroz pisane Celavit Marcus opus hoc insigne Romanus laudibus non izvore na kraju 12. i u početku 13. stoljeća.24 parcus est sua digna manus.21 Pod samim kipom je stari No, potvrda autentičnosti navoda iz mletačkog sarkofag na kojem je uklesana zabilješka koja u cijelosti translatio s ovim se ne zaključuje. Naime, o tome odgovara informacijama s natpisa Marca Romana: HIC da su se u Konstantinopolu čuvale zajedno na istom STETIT CORPUS BEATI SYMEONIS PROPHETE mjestu relikvije proroka Šimuna, Sv. Jakova i Zaharije, ANNIS CENTUM ET XIIII. Postoji i treći natpis koji se izvješćuje nekoliko očevidaca u 12. stoljeću. Tako je krije pod poklopcem same relikvije u oltaru: ISTUD EST hodočasnik Nikola Thingerensis iz dalekog Islanda, CORPUS/S. SYMEONIS PROPHETE/PORTATUM DE koji je posjetio Svetu Zemlju 1157. godine, zabilježio CON/STANTINOPOLO AD/HUNC LOCUM MCCIII.22 da u Konstantinopolu počivaju: Jakov brat Gospodina i U sredini 14. stoljeća te informacije ponavlja i dužd Šimun koji je primio na oltaru Krista te Zaharija otac – kroničar Andrea Dandolo u svojoj čuvenoj Chronica Ivana Krstitelja.25 Oko 1200. godine u Konstantinopolu per extensum descripta. On pritom spominje i imena je boravio i ruski hodočasnik Dobrinja Jadreković. mletačkih pučana Andrije Balduina te Agnela Drusiaca U povijesti i literaturi ostat će poznat kao Antonije koji su relikviju otuđili i donijeli u Veneciju: (translaccio Novgorodski, kako će ga početi nazivati nakon što sancti Simeonis prophete) Plebey eciam veneti, nomine 1211. godine bude izabran na dužnost novgorodskoga Andreas Balduino et Angelus Drusiaco, de oratorio sancte arhiepiskopa. Evo što on kaže: „Tu je grob Šimuna Marie, adherente ecclesie sancte Sophie, corpus sancti Bogoprimca. U istoj crkvi pod menzom leži Jakov brat Simeonis preophete cum labore auferunt, quod Veneciam Gospodinov, tu leži i sveti prorok Zaharija.”26 Čini se da su delatum in ecclesia antiquitus sub Sancti vocabulo relikvije trojice spomenutih dospjele u Konstantinopol fabricata reponunt.23 Natpis u crkvi San Simon Grando, a već u drugoj polovini 6. stoljeća u doba Justina II. O koji je raniji od Dandolova teksta, uz navod da je relikvija tome izvješćuje Georgius Kodinus, bizantski pisac 14. donesena u Veneciju iz Konstantinopola 114 godina prije stoljeća: „Kod tog je hrama isti imperator sagradio crkvu one 1318., poziva se na scripturae autenticae koje su nam sv. Jakova i tu se mogu vidjeti u recipijentima relikvije bile nepoznate. Međutim, Paolo Chiesa je u jednom Nevinih, sv. Šimuna koji je držao Krista, proroka Zaharije milaneškom kodeksu, koji sadrži brojne hagiografske i Jakova brata Kristovog.27 Svetkovina njihove translacije tekstove 13. i 14. stoljeća, pronašao upravo spomenuti bila je 1. prosinca.28 Grgur Turski, franački pisac 6. Translatio Sv. Šimuna i to su, bez svake sumnje, one stoljeća u svojem djelu De Gloriam martyrum izričito scripture autenticae na koje se poziva naš natpis; iz istog kaže da je Jakov brat Gospodinov bio pokopan zajedno je izvora crpio svoje podatke i dužd kroničar Andrea sa Zaharijom i Šimunom na Maslinskoj gori.29 Za sada Dandolo. Tekst je prilično opsežan i opisuje događaje toliko o dragocjenom, novopronađenom mletačkom u Konstantinopolu 1205. godine s mnogo pojedinosti. tekstu translacije te valjanosti i vrijednosti vijesti koje Jedna skupina mletačkih pučana, među kojima je i već su u njoj sačuvane, a koje potvrđuju srednjovjekovni
pisci od ruskog Novgoroda na istoku do franačkog pažnju dvjema činjenicama: da se u Konstantinopolu Toursa na zapadu i Islanda na dalekom sjeveru Europe. relikvije Jakova, Šimuna i Zaharije spominju zajedno, i Istraživanja koja su vezana uz mletačke materijalne to više puta, kao i to da su glave svetaca bile izdvojene i literarne izvore pomažu bolje razumijeti i zadarsku i posebno čuvane u kapeli carske palače, a da su grobovi situaciju jer se, barem u zadnjim stoljećima, povijest svetaca bili u susjedstvu, jedan do drugoga, u crkvi zadarskih i mletačkih relikvija isprepliće. Naravno, time Halkopratejskoj, odnosno onoj Sv. Jakova Mlađeg. No, nije moguće riješiti sve nepoznanice vezane uz zadarsku njegova želja da pokaže kako se upravo u Zadru, a ne u relikviju, no barem oko one mletačke stvari postaju Veneciji čuva prava relikvija svečeva, rezultirala je time da prilično jasne. Zanimljivo je primjetiti da, inače opširan je ove važne pojedinosti previdio. Što više, znajući da su mletački tekst translacije koji se upušta na više mjesta u relikvije svečeve iz Konstantinopola prenesene u Veneciju opisivanje pojedinosti (primjerice okolnosti oko groba 1205. godine, Jelić nastoji pokazati kako i sami Mlečani gdje se opisuje ukupan sadržaj kripte), zatim izgleda priznaju da se pravo svečevo tijelo nalazi u Zadru, a ne u i sadržaja Šimunova groba (u sarkofagu je bio drugi Veneciji.35 Stoga izlaže kritici zadarsku „vulgarnu” predaju olovni sanduk, a u ovome opet drugi olovni sanduk po kojoj bi tijelo u Zadar dospjelo s Bliskog Istoka.36 pokriven metalnim limom), nema niti jedne riječi o Oslonio se stoga na tekst dukale Francesca Foscaria iz tome kako izgledaju sami svečevi zemni ostaci. No, 1454. godine kojom se Zadranima odobrava da ponovno ono što se zasigurno može zaključiti jest da ta relikvija preuzmu ključeve škrinje, kao što je to bilo nekad u nije sadržavala cjeloviti korpus. Naime u samostanu doba anžuvinske vlasti. Naime iz ove dukale saznajemo Sv. Bazilija u Konstantinopolu čuvala se kost ruke sv. da je ključeve tijekom 15. stoljeća držao sam nadbiskup, Šimuna Bogoprimca, o čemu nam u 12. stoljeću svjedoči ...quod reverendissimus dominus archiepiscopus Jadre Danila Novgorodski.30 Glava svečeva, caput S. Simeonis, auctoritae propria accepit.., a što je bilo suprotno starim javlja se već i u jednom popisu Konstantinopolskih običajima.37 Očito, nakon što se mletačka vlast u Zadru relikvija iz 1150. godine.31 No, važnija je vijest iz popisa oko sredine 15. stoljeća stabilizirala, došao je trenutak da relikvija u kapeli carske palače oko 1190. godine u kojoj se Zadranima vrati povjerenje, pa im se moglo ponovno su bile pohranjene i izložene najdragocjenije relikvije prepustiti čuvanje ključeva škrinje. Vraćajući im to pravo u Konstantinopolu, kao što je ona pravog Sv. Križa, dužd ne propušta naglasiti mletačke zasluge, pa upravo tu Mandilion, koplje kojim je Krist na križu proboden i prigodu koristi da Zadrane upozori na to kako je relikvija mnoge, mnoge druge. Tu su našle svoje mjesto i sljedeće: mletački dar: ... quod quator claves arcae s. Simeonis, cujus caput Jacobi minoris, caput Justi Simeonis, caput Zacharie, corpus illae fidelisssime Comunitati donavimus, teneatur (patris Iohannis Baptiste) quorum duorum in eadem urbe omnio per illos....38 Ponavlja se formulacija o darovanju requiescunt corpora (!).32 Sasvim je bjelodano da su glave relikvije Zadranima i 25. kolovoza iste godine, kada bile izdvojene iz grobova u kojima su sveci počivali i zadarski knez Pietro Basadonna izvršava odluku ...quod da su se čuvale na posebnom mjestu! Odraz toga stanja serenissima ducalis dominatio vestrae huic egregiae civitati zrcali se i u Sansovinovu popisu mletačkih relikvija. Dok Jadrae donavit sacratissimum corpus s. Simeonis justi, u najvećem broju slučajeva navodi da u Veneciji počiva cuius arcae claves teneri vult et mandat per illos, qui eas tijelo (corpus) nekog sveca (usporedi naprijed citat o Sv. soliti sunt tenere....39 Krševanu u Veneciji), u slučaju Sv. Šimuna navode se No, ne misle dužd i knez pritom da je Zadranima samo kosti: Nella chiesa di san Simeon Grande riposa le relikvija darovana nekoć davno od strane Presvijetle, kako ossa di San Simeone translatate di Constantinopoli et e je to shvatio Jelić. Dužd se koristi ovom formulacijom una arca di marmoro dietro allo altar grande.33 ponajprije da bi ukazao na svoju milost koju izražava Inače, i po zapadnoj Europi bilo je relikvija svečevih kao suveren. Milostivim činom on je relikviju najprije još od kraja 8. stoljeća, a te su opet potjecale iz „darovao” gradu no s naglašenim ovlastima nadbiskupa Konstantinopola. Bolandisti navode da su nabavljene još kao mletačkog činovnika, da bi građanima tek naknadno u vrijeme Karla Velikog. Najpoznatije su u Aachenu i u povjerio relikviju na čuvanje i ustupio im ponovno pravo Saint Denisu u Parizu, ali i drugdje po franačkom svijetu. da sami o njoj skrbe, jer im je to bilo uskraćeno sve do Podatke bolandista prenio je sve L. Jelić u svojoj raspravi 1454. godine. Inače, na Jelićevu se interpretaciju davno o svecu pa nema potrebe ovdje ih ponavljati.34 još osvrnuo i V. Brunelli, jasno ukazujući na njezinu U vrijeme kad je pisao svoju raspravu o moćima neodrživost.40 Valja ipak dometnuti da se u duždevu sv. Šimuna u Zadru, L. Jelić je poznavao uglavnom sve pozivanju na mletačko “darivanje” relikvije Zadranima vijesti koje sam ovdje naveo, osim mletačkog translatio. jasnije zrcali i jedna pretpostavljena povijesna epizoda o Prenio ih je u sažetijem obliku, ali nije posvetio dovoljnu kojoj će biti riječi u nastavku. Riječ je o vrlo uvjerljivoj
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
je ovdje suvišno potanko elaborirati, a posebno nakon što je u Konstantinopolu bila obnovljena aktivnost trgovačke četvrti Genove, Mlečani su burno reagirali i poharali ju. No to je samo bila kap koja je prelila čašu pa je car Emanuel Komnen izdao tajnu naredbu da dana 12. ožujka 1171. započne pljenidba svih mletačkih dobara na ukupnom prostoru Carstva, praćena uhićenjem mletačkih podanika. U svakom slučaju u bizantskim je zatvorima tada završilo preko 10 000 Mlečana. Mletačka je reakcija bila brza i odlučna. U četiri je mjeseca izgrađena nova flota koja se uputila prema vodama Bizantskog Carstva. Na tom putu koji je vodio istočnom obalom Jadrana, trideset galija izdvojilo se načas iz flote da bi njihove posade poharale Trogir. Tada je s tijela trogirskog blaženika otrgnuta ruka s biskupskim prstenom. Vita bilježi i to da se stoga od trideset galija samo šest vratilo u Veneciju, što je posve u skladu s mletačkim podatkom o tome da se od stotinu trirema njih samo sedamnaest vratilo kući.42 Flotu je naime na otoku Hiosu počela decimirati kuga praćena drugim nevoljama. Neuspjeh je konačno rezultirao takvim revoltom u Veneciji da je u neredima ubijen dužd Vitale II. Michieli.43 Trogirska je epizoda mletačkog pohoda opisana u Vita blaženog Ivana, tekstu koji je sastavio 1203. godine tadašnji arhiđakon Treguan prema starijim zapisima koje je zatekao, kako kaže de inventii nihil minuens, de meis nihil adiiciens.44 Trogirani su u svakom slučaju uputili zahtjev 3. Michiele Giambono, pala s oltara Sv. Krševana u crkvi San Trovaso u u Veneciju da im ruka njihova zaštitnika bude vraćena. Veneciji (izvor: Venezia l’arte nei secoli /ur. Giandomenico Romanelli/, Udine 1977., 200) Odgovor Mlečana prenosim u slikovitu prijevodu Petra Michiele Giambono, altarpiece from the altar of St Chrysogonus in the Luciusa: „Nemojte se bratjo truditi, nemojte u šćetu riči Church of San Trovaso at Venice prosipati proseći da vam se ruka onoga sveca vrati koja jest usičena od njegova tila i koja jest u nas devociju’ju postavljena, zašto smo se mi naučili relikvie svetih teles hipotezi Berse, temeljenoj na lokalnoj vulgarnoj predaji, vele bolje od vas štovati. I domalo vrimena buduć došal prema kojoj je za vrijeme zadarske pobune (1346.-1358.) blagdan svetoga biskupa”, nastavlja Vita, pojavi se zvijezda relikvija bila odnesena u Veneciju. repatica iznad trogirske katedrale, a nakon što svjetlost Mada dokument o darovanju preuzima od L. Fondre, njezina minu, pronađe sakristan ukradenu ruku na Jelić propušta prenijeti Fondrin prateći komentar, jer mjestu groba blaženika.45 Stoga je ta zvijezda uključena u taj nije u skladu s Jelićevim zamislima. Fondra kaže trogirski grb, komentira ovaj događaj Lucius.46 Za ovu su da su providuri naumili prenijeti u Veneciju relikviju ruku Trogirani u 15. stoljeću naručili srebrni relikvijar. Sv. Šimuna. Zadranima se nije mogao nanijeti bolniji Anđeo u odjeći đakona pridržava thecu u kojoj je rečena udarac te su, kaže Fondra, uložili svo svoje umijeće da kost svečeve ruke.47 se takva nakana osujeti.41 Nedugo nakon trogirske epizode slijedila je ona Zapljena relikvija u istočnojadranskim središtima u zadarska. Poznato je kako je pohod u četvrtoj križarskoj trenucima mletačkih trijumfa bila je više pravilo nego vojni rezultirao zauzimanjem Konstantinopola, a dvije iznimka. Prisjetit ćemo se na ovom mjestu zgode iz 1171. godine prije toga i zauzećem Zadra. Tada su Mlečani godine u vezi s Trogirom i tijelom njihova zaštitnika postupili jednako, pa su kao plijen u Veneciju odnijeli tijelo blaženog Ivana. Bio je to trenutak u kojem se snažna Sv. Krševana, tadašnjeg gradskog zaštitnika, te ga položili mletačka flota uputila prema istočnom Sredozemlju, a sve u crkvu San Trovaso.48 Zadranima je bilo dopušteno vratiti kao poslijedica mletačkog sukoba s carem Emanuelom ga u zavičaj tek nakon što su ponovno zadobili mletačko Komnenom. U složenim političkim okolnostima, koje povjerenje.49 Ipak, u mletačkoj je crkvi nastavljeno štovanje
Sv. Krševana, pa je Michiele Giambono naslikao poznatu O mehanizmima predaje i o glavnim protagonistima oltarnu palu s likom zadarskog zaštitnika, mladolikog nedavno je M. Ančić objavio vrlo vrijednu studiju.56 Ako viteza na konju, za oltar s njegovim relikvijama smješten su Mlečani uspostavom vlasti nad gradom nakon 1409. u kapeli lijevo od svetišta.50 godine rekvirirali relikviju u okolnostima u kojima je Nakon ovih dvaju primjera iz 12. i 13. stoljeća, navest grad prešao pod njezinu vlast bez većih potresa, onda ću i neke iz 14. stoljeća. U tzv. „ratu za Chioggiu” što je razumljivo da su to morali učiniti i nakon neuspjele se vodio između 1378. i 1381. godine na Jadranu gdje pobune od 1346. godine. Mletačke represije u razdoblju je Venecija ušla u sukob na moru s Đenovljanima, a na između 1346. i 1358. bile su prilično drastične, puno kopnu s Padovom i s kraljem Ludovikom,51 ponovno drastičnije nego nakon 1409. godine.57 je zabilježena jedna epozoda o razaranju grada i pljački relikvija. Ovaj put postradao je Kotor kojega je * * * mletačka flota predvođena Vettore Pisanijem spalila, a Kad je riječ o zadarskoj relikviji, tj. o njezinu stanju, neki relikvijari, među kojima i jedan gradskog zaštitnika na prvom se mjestu uvijek spominje to da je tijelo Sv. Tripuna, odneseni su u Veneciju. Kotorani su, kao i posve uščuvano i da mu ništa ne nedostaje.58 Ništa Trogirani dva stoljeća ranije, tražili da im se relikvijar u slično tome se nikad ne spominje vezano uz relikviju obliku noge Sv. Tripuna vrati, no to nisu uspjeli ostvariti Sv. Šimuna u Konstantinopolu ili u Veneciji. Očevici niti nakon što su ušli u sastav Presvijetle Republike. O zadarske relikvije ponajprije ističu da je tijelo sačuvano epizodi i relikvijama pisao sam u potankostima nedavno, cijelo i rijetko propuštaju o tome obavijestiti čitatelja. pa ju stoga nema smisla ovdje šire elaborirati.52 Naravno, Na putu u Svetu zemlju zaustavio se 1461. godine otimanje relikvija poraženih nije povezano ekskluzivno u Zadru biskup-hodočasnik H. de Rochechouart i uz Mlečane. Njihovi ljuti protivnici u Sredozemlju, zapisao slijedeće: „U ožujku stigosmo u luku Zadra gdje Đenovljani, ponašali su se posve jednako, pa su poharavši se iskrcasmo na obalu da bismo počastili svece. Najprje Trst, te Poreč i Novigrad u Istri, prenijeli u Genovu odosmo u crkvu Sv. Šimuna. Tamo vidjesmo tijelo relikvije tamošnjih zaštitnika kao dio ratnog plijena. slavnog proroka koji je primio Krista u Hramu, čudesna Slučaj pljačke Trsta u literaturi je posebno tretiran.53 je to stvar. Tijelo je cjelovito izuzev desnog palca kojega Ovdje se samo od sebe nameće onda pitanje što je neka ugarska kraljica otkinula”.59 Njemački putopisac je bilo s najdragocjenijom zadarskom relikvijom Johannes Tucher također hodočasnik u Svetu zemlju nakon neuspjele pobune protiv Venecije 1346. godine. 1480. svjedoči da u Zadru „leži Sv. Šimun koji je na Pisana vrela o tome šute, no već je G. Bersa svojom rukama držao našeg Gospodina Boga. To je jedno lijepo, interpretacijom jednog od reljefa na škrinji Sv. Šimuna neraspadnuto tijelo koje je s tri ključa zaključano”.60 I ponudio objašnjenje po kojem je tijelo Sv. Šimuna tada hodočasnik Felix Fabri 1483. godine tvrdi da je u Zadru bilo odneseno u Veneciju pozivajući se na lokalnu vidio Sv. Šimuna koji je tu tijelom ležao. I on kaže da je tradiciju.54 O tome zaključuje i na temelju reljefa s tijelo neraspadnuto, a spominje da su mu očne duplje kraljem Ludovikom i unosom svečeva tijela u grad. Tijelo i usta začepljene pamukom pa ne može svjedočiti bi u doba zadarske pobune bilo odnešeno u Veneciju, o stanju njegova jezika.61 Nešto kasnije, još jedan a uspostavom Zadarskog mira 1358. godine vraćeno hodočasnik u Svetu zemlju, Pietro Casola, za svojega u Zadar. Ovu sam Bersinu davnu ideju podržao 2004. kratkog boravka u Zadru 1494. godine ističe: „Otiđoh godine, a sve je više argumenata koji svjedoče da su se s drugim hodočasnicima, jer je tako bilo dogovoreno, u stvari morale odigravati na upravo opisani način. To što Crkvu sv. Šimuna gdje je nakon otpjevane večernje bilo o tome nema zabilješke u suvremenim dokumentima prikazano tijelo sv. Šimuna, vrlo značajna relikvija, nije nipošto odsudno. Dokumenti primjerice ne najljepša od svih koje sam vidio u Rimu i drugdje. spominju da je u razdoblju odmazde do 1358. godine iz Naime, tijelo je čitavo. Ne manjka mu ništa, ni na licu, Zadra bio odnesen i gradski statut, pa o tome slučajno ni na rukama i nogama. Ima otvorena usta i s gornje saznajemo preko posrednog izvora. U navodu iz jednog strane nema zubi....”.62 Spominje ga nedugo zatim i fra procesa spominje se kako je u razdoblju od 1347. do Noe pa onda pruski hodočasnik Ludwig von Rauter 1358. godine Statut bio odnesen u Veneciju, pa se njime 1569. godine: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, u zadarskim parnicama mletački kneževi nisu ni služili.55 neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i Pritom nam i svjedočanstvo o tome da su Zadranima tek sada može razabrati da je bio obrezan...”63 1454. godine vraćeni ključevi škrinje, dodatno osnažuje Vodimo li računa o fizičkim razlikama između argumentaciju. Naime, Zadrani su 1409. godine, možda zadarske i konstantinopolsko-mletačke relikvije, doći nevoljko, ali ipak dobrovoljno, prihvatili vlast Venecije. ćemo do zaključka da nije riječ o istim zemnim ostacima
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
koje se vezuju uz Sv. Šimuna pravednika. Takvo je što kula u kojoj su dvije grobnice od kojih je jedna Šimuna bilo moguće i koliko smo za sada kroz povijesna vrela pravednika, a druga Josipova, Bogorodičinog supruga.65 informirani, nije dugo izazivalo nikakve rasprave niti 2. Prema grčkom anonimu grob je bio na Sionu, rivalstva. Naime, u povijesnim i hagiografskim vrelima gdje su bili pokopani David, Salomon i starac Šimun.66 I nalaze se vrlo različite informacije oko položaja svečevog monah Bernard opet upućuje na Sion oko 870. godine,67 groba u samom Jeruzalemu. Tradicija prema kojoj su Jakov a to ponavlja i Danila Novgorodski u 12. stoljeću.68 Mlađi (Isusov brat i prvi biskup Jeruzalema), Zaharija (otac Potonja dvojica tvrde da je na mjestu gdje je crkva Sv. Ivana Krstitelja) i Šimun pravednik bili pokopani na istom Šimuna Krist prao apostolima stopala. mjestu na Maslinskoj gori, tek je jedna i čini se najraširenija Prema zadarskoj legendi brod koji je zbog oluje bio od više njih.64 To je tradicija koja je bila službena u primoran zastati u Zadru, putovao je prema Veneciji Konstantinopolu pa su ostaci sve trojice čuvani zajedno na iz Svete zemlje, a ne iz Konstatinopola.69 Zadarska istom mjestu. tradicija ne pretendira na relikvije koje su se nekoć Mletačka je relikvija konstantinopolskog podrijetla, čuvale u Konstantinopolu (a bilo je vrlo dobro poznato oslonjena dakle na tu tradiciju. Međutim postoje i da su njegove relikvije tamo), tj. na one koje su drugačije povijesne vijesti o tome gdje je Šimun bio početkom 13. stoljeća dospjele u Veneciju, već izričito pokopan. Navest ću glavne: navodi da je brod plovio iz „Soraie”, što znači da se 1. Prema vijestima Sv. Adamnana iz 8. stoljeća nedaleko oslanja se na neku drugu od mogućih identifikacija od crkve Sv. Marije u Jeruzalemu stajala je Josafatova mjesta Šimunova ukopa.
4. Francesco da Milano, otvoreno pročelje škrinje (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, the casket with the front down
5. Francesco da Milano, škrinja Sv. Šimuna u crkvi Sv. Šime u Zadru, pročelje (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, the front of the casket of St Simeon in the Church of St Simeon at Zadar
Ikonografski program sanduka škrinje O tome koje teme razrađuju raspravlja se već dugo Sv. Šimuna u Zadru vremena, ali bez usuglašenog suda o sadržaju svih osam kaseta. Samo su četiri kasete s uprizorenjima Škrinja Sv. Šimuna koju je naručila Elizabeta koja su posve razumljiva pa stoga u literaturi nema Kotromanićka sastoji se od sanduka i dvoslivnog većih nesuglasja oko njihova stvarnog sadržaja. U tom poklopca. Sva je opremljena u srebru iskucanim, se ponajprije nameću dvije središnje kasete s pročelja pozlaćenim reljefima, kako na sanduku, tako na odnosno sa začelja. Ona na začelju nosi čitljiv i posve poklopcu, a i u unutrašnosti škrinje. Kratko navodim razumljiv posvetni natpis, dok ona na pročelju ima na samo reljefe 14. stoljeća s napomenom da se neću baviti sebi iskucano uprizorenje Prikazanje u Hramu, jedini svima. Osam je reljefa na vanjskom oplošju sanduka i prizor među ikonografskim standardima u kojem se ti će se naći u središtu ove rasprave. Još je šest reljefa pojavljuje Šimun pravednik kao izravni protagonist. koji se mogu svesti pod tematsku cjelinu o svečevim Ni tumačenje uprizorenja u kojem kraljica daruje čudima, no ti nisu na vanjskom oplošju sanduka i o škrinju ne nameće većih problema u interpretaciji, njima u ovoj prigodi neće biti riječi. jednako kao niti scena s iskapanjem svečeva tijela, Sanduk je pravokutne osnove, otprilike tri puta duži jer se u toj raspoznaje izravno oslanjanje na zadarsku u odnosu na širinu (1920 x 625 mm), što je uvjetovalo hagiografsku tradiciju koju nam je u 17. stoljeću način raspoređivanja osam kvadratnih reljefa njegova prenio L. Fondra. Međutim, sadržaji četiriju preostalih oplošja. Po tri su reljefa na prednjoj odnosno, stražnjoj kaseta mogu se tumačiti vrlo različito, što je i razvidno strani, a po jedan na dvjema bočnim stranama sanduka. u literaturi o samoj škrinji.
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
Ova rasprava nastoji ponuditi preciznija tumačenja koji povezuje preostalih šest uprizorenja. Označavanje svih uprizorenja, osobito ona četiri čije je tumačenje započinjem s bočne strane koja je lijevo od pročelja: u najmanju ruku dvojbeno. Nastoji ujedno pojasniti razloge koji su doveli do toga da su upravo ti sadržaji 1. Brod u oluji – prijevoz svečeva tijela (bočna strana) odabrani za uprizorenje na sanduku. 2. Iskapanje svečeva tijela (pročelje – lijevo) Da bi se čitatelj lakše snalazio u mojim inter- A. Prikazanje u Hramu (središte pročelja) pretacijama, a osobito u međusobnom povezivanju 3. Unošenje svečeva tijela u Zadar (pročelje – desno) sadržaja s različitih kaseta, nepohodno je ponuditi 4. Kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju (bočna strana) jedan shematski prikaz s rasporedom scena. Pritom 5. Kraljica Elizabeta s kćerima – donatorska scena će dvije središnje scene s pročelja i začelja sanduka (začelje – lijevo) biti označene različito od šest preostalih. Ne samo B. Posvetni natpis kraljice Elizabete (središte začelja) stoga što su sadržaji tih dviju kaseta posve razumljivi, 6. Kraljica Elizabeta uz odar oca (začelje – desno) svakako razumljiviji od ostalih, već i zbog toga što su svojim položajem u središtu, koji je bio neizbježan, U dosadašnjim interpretacijama malo je bilo pokušaja prekinule pretpostavljeni narativni odnosno logički niz da se razluče tematske cjeline koje su nesumnjivo sadržane
6 B 5
Kraljica i relikvija
1 4
Zadrani kao vlasnici relikvije
2 A 3
6. Shema rasporeda reljefâ na sanduku The arrangement of the panels on the body of the casket
u reljefima na sanduku škrinje. Razvidno je iz popisa uprizorenja da pojedini reljefi tematiziraju odnos kraljice Elizabete i same relikvije, odnosno sveca, o čemu je već vrlo razložno pisala Ana Munk.70 Ona je u svojoj raspravi posvetila posebnu pažnju figuralnim reljefima (4, 5 i 6) i posvetnom natpisu (B) koji je s njima izravno i logički sadržajno povezan. Ne ulazeći na ovom mjestu u pitanja motivacija koje su kraljicu rukovodile u njezinu zavjetu, a koje je kolegica Munk nastojala pojasniti, konstantiram za početak samo ono što je bjelodano razvidno, a to je da se polovica svih figuralnih reljefa, a to su tri posljednja (4, 5, 6), uključivo i kasetu s posvetnim natpisom (B), tematski vezuju izravno uz kraljicu Elizabetu. Ova pojava izravno ukazuje na to da je sanduk u tematskom smislu podijeljen na dvije polovice, jednu Elizabetinu povezanu uz začeljnu stranu sanduka, i suprotnu polovicu povezanu uz pročelje sanduka, kojoj zajednički nazivnik valja tek razabrati. Tu polovicu pročelja, s izuzetkom Prikazanja u Hramu (A) predstavljaju scene s brodom u oluji (1), iskapanjem svečeva tijela (2) i unošenjem svečeva tijela u grad (3). Nije zapaženo u literaturi da te tri scene sagledane zajedno čine standardni hagiografski obrazac svetačke translacije. Bez ikakve potrebe da širim raspravu u tom smjeru na teorijskoj razini s osloncem na bogatu hagiografsku literaturu, upućujem na slučaj koji je u stanovitoj mjeri morao služiti kao predložak zadarskim uprizorenjima. 7. Paolo Veneziano sa sinovima, prijenos tijela Sv. Marka na pali feriale Riječ je o najpoznatijoj i najvažnijoj relikviji u jadranskom u bazilici Sv. Marka u Veneciji (izvor: RONA GOFFEN /bilj. 74/, T. XC) bazenu, onoj Sv. Marka. Translatio sancti Marci71 bez Paolo Veneziano and sons, the translation of the body of St Mark on the Pala Feriale in St Mark’s at Venice sumnje je najbolje poznata i hagiografski dobro razrađena legenda jadranskog podneblja,72 koja je doživjela svoja uprizorenja na više mjesta u samoj bazilici Sv. Marka i na Aleksandriji s prijenosom i ukrcajem na brod, putovanje njezinim palama, kako na pali d’oro tako i na pali feriale. brodom, spašavanje od brodoloma, dolazak broda u Spominjem samo najpoznatije i monumentalnije cikluse, Veneciju i konačno doček relikvija od strane crkvenih i inače takvih uprizorenja nalazimo i drugdje, primjerice u svjetovnih autoriteta mletačkog ducata.75 iluminiranim rukopisima.73 Prijenos svečeva tijela u nekim Srodan je ciklus bio razrađen i šire, u trinaest scena na je od tih slučajeva sastavni dio ukupnog Vita Sancti Marci, mozaicima uz bočne portale bazilike Sv. Marka od kojih kao što je to primjerice na pali feriale i na pali d’oro, dok je u drugim slučajevima tematiziran zasebno, posebno u je danas sačuvana samo ona u luneti Porta di Sant’Alippio, mozaičkom ciklusu s fasade mletačke bazilike, a u njezinoj o kojoj će u nastavku teksta biti posebno riječi.76 Prijenos unutrašnjosti u mozaicima iz Capella di San Clemente. svečevog tijela brodom u tako ekstenzivno razrađenom Na poznatoj pali feriale ciklus inspiriran tekstom Vita ciklusu bio je prikazan u nekoliko povezanih scena: u komponiran je u sedam prizora pa je u toj reduciranoj petoj ukrcaj tijela u barku, zatim prekrcaj tijela iz barke inačici translatio sveden na svega jednu scenu, „Prijevoz u brod kojim će tijelo otploviti prema Veneciji, zatim u svečeva tijela brodom”, i to je ona epizoda u kojoj sam luneti – brod je spreman za pokret u luci Aleksandrije svetac intervenira i tako sprječava brodolom. Upravo je koja je naznačena Farosom, zatim u devetoj sceni Sv. na tom segmentu pale poznati potpis Paola Veneziana Marko spašava brod od brodoloma i konačno u desetoj sa sinovima (Magister Paulus cum Luca et Joanne fillis doček broda u Veneciji.77 Na pali d’oro deset je scena iz suis pinxerunt hoc opus).74 Ovaj neizostavni prizor naći ciklusa Vita Sancti Marci, od čega se zadnja tri uprizorenja će mjesta i u spomenutim mozaičkim ciklusima. Za naš odnose na translaciju. Riječ je o jezgrovitom, ali ujedno je slučaj posebno zanimljiv ciklus u kapeli San Clemente i cjelovitom ilustriranju za Mlečane gotovo ključnog jer tematizira upravo translaciju, tj. otkapanje tijela u događaja u njihovoj najranijoj povijesti, prijenosa svečeva
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
tijela u Veneciju. Stoga je i razrađen tako ekstenzivno u bilo onoj pročelja ili pak začelja, pribraja još po jedan mozaičkim ciklusima koje sam ranije citirao. No, na pali reljef na boku, i to kao početna scena u narativnom slijedu d’oro, kako sam već kazao, narativ je trebalo svesti na tri unutar svake pojedine mikrocjeline od četiri kasete. ključne sastavnice translacije, a to su: Razloge zbog kojih je „posuđen” upravo mletački hagiografski obrazac o prijenosu svečeva tijela nastojat 1. otkapanje tijela u Aleksandriji; ću pojasniti u daljnjem tijeku rasprave. Prije toga 2. prijevoz po moru brodom; potrebno je ipak analizirati i prodiskutirati njegovu 3. unos svečeva tijela u baziliku na lagunama. zadarsku prilagodbu. Riječ je dakle o prizorima koje sam označio u redosljedu s 1, 2 i 3, a za koje je, poslije Riječ je dakle o tri elementarne scene koje svjedoče o raspoznavanja obrasca, prikladnije koristiti opći naziv tome kako se dolazi u posjed relikvije: otkapanje, prijevoz translacija, a sastoji se od tri etape: translatio, inventio i i novi smještaj, inventio, translatio et collocatio corporis. collocatio corporis. Upravo iste tri scene susrećemo i na sanduku škrinje Translatio corporis. Bočnom scenom u kojoj je Sv. Šimuna u Zadru. U šire razrađenim ciklusima koje prikazan brod u oluji započinje zadarski mikrociklus možemo svesti pod Vita kao zajednički naziv, inventio, translacije. Izravno se oslanja na zadarsku legendu čiji translatio et collocatio corporis čine samo dio cjeline, sadržaj i započinje time kako je brod koji je prevozio onaj kojim se zaključuje ciklus. Sv. Šimun pravednik za svečevo tijelo iz Svete zemlje bio zahvaćen olujom razliku od Sv. Marka nema Vita, o njegovu se životu malo te je bio primoran potražiti utihu u zadarskoj luci. što zna, no ono što se znade je vrlo značajno; primio je Brod je dakle jednostavno bio izložen opasnosti, no u u Hramu Krista u naručje i prepoznao njegovu misiju. legendi se začudo ne spominje da je za njegov spas bila To je njegov „životopis” zabilježen u Evanđelju i davno nužna svečeva intervencija kako to sugerira prikaz. Na pretočen u ikonografsku sliku „Prikazanje u Hramu”, zadarskom je reljefu uprizoren jedrenjak s dva jarbola. jednu od dvanaest uprizorenja Velikih praznika kako ih Mornari pokušavaju skupiti jedra onog pramčanog, no definira bizantska ikonografija. Prema tome na prednjoj ometa ih jedan demon koji se pridržava za taj jarbol i za polovici zadarskog sanduka tematiziran je „životopis” sv. odgovarajuće mu napuhano jedro. Na krmenom jarbolu Šimuna u scenama Presentatio in temlpo (A), inventio(2), međutim jedro je već skupljeno, a za sam se jarbol translatio(1) et collocatio corporis (3). Zadarski inventio pridržava Sv. Šimun čija gestikulacija desnicom ukazuje i translatio međutim su u obrnutom redosljedu, prvo je na to kako nastoji neutralizirati demonovo djelovanje prikazan translatio, a za njim slijedi inventio corporis. u čemu će razvidno na kraju i uspjeti usmjerujući brod To je stoga što raspored na zadarskoj škrinji precizno u zadarsku luku. Ovaj se prizor izravnije referira na slijedi lokalnu legendu. Po njoj je tijelo najprije događaje iz mletačke translacije i na njena uprizorenja. brodom dospjelo u Zadar (translatio) gdje je onda bilo Na putu iz Aleksandrije prema Veneciji jedne se noći privremeno zakopano u nekom samostanu u predgrađu. približavala oluja tako da je brod zaplovio nekontrolirano Iza toga slijedi otkapanje tijela u samostanskom dvorištu velikom brzinom. U tom se času Sv. Marko obratio u snu (inventio). Konačno unos tijela u grad i njegov smještaj nekom fratru Dominiku riječima: Surge et dic hominibus u baziliku, collocatio corporis, na svojem je logičnom istis veneticis ut cuius vela deponant ne patiantur mjestu, posljednji u nizu. Ovo oslanjanje na poznati naufragium quia terra non longe est. I zaista, nakon što mletački primjer omogućuje da se tek u grubim crtama su spustili jedra kako im je bilo savjetovano, mornari su prepozna temeljni hagiografski obrazac. Valjat će ubrzo ugledali neki otok kojega nazivaju Stroalia, upravo istovremeno ponuditi još cijeli niz pojašnjenja o tome na kako je to Sv. Marko i predskazao.78 Kako se uprizoruje koji je način takav hagiografski obrazac prispodobljen ovaj događaj u Veneciji? Na pali d’oro nalazimo samo konkretnom zadarskom slučaju. U svakom slučaju na jedrenjak s posadom i veslačima, a ne naslućuje se bilo kasetama pročelja sanduka (s pripadajućom mu bočnom kakva opasnost. To je stoga što su emajlirane pločice kasetom) tematski se razrađuju sadržaji koje bismo nastale daleko izvan Venecije u Konstantinopolu pa na uvjetno mogli nazvati Vita Sancti Simeonis, pri čemu je njima sadržaji i nisu razrađeni s pojedinostima koje težište narativa na legendi o načinu na koji su Zadrani će biti karakteristične za djela nastala u Veneciji gdje došli u posjed svečeva tijela, dakle na translaciji. Kasete je ekstenzivno elaborirana Vita Sancti Marci naprosto pak začelja (s pripadajućom mu bočnom kasetom), kako nametala uprizorenja s poznatim protagonistima i dobro je to već ranije utvrđeno tematiziraju kraljičinu donaciju. znanim situacijama. Zato u sceni translatio corporis u Prizmatični je sanduk, dakle, podijeljen u dvije tematske kapeli San Clemente slikari slijede u detaljima tekst Vita. cjeline, i to dijagonalom, tako da se svakoj dužoj stranici, Na krmenom dijelu broda usnuo je monah Dominik, a na
8. Usporedba zadarske translacije i one s pale d’oro (izvor: La pala d’oro /ur. Hans R. Hahnloser, Renato Polacco/, Venezia, 1994., T. XL-XLI /lijevo/; foto: Ž. Bačić /desno/) The comparison between the translation of relics at Zadar and that on the Pala d’Oro
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
njegovu glavu polaže desnicu svetac s palijem popraćen s Markovim tijelom iz Aleksandrije i onaj s Šimunovim legendom S. Marcv(s). Istovremeno dva mornara tijelom iz Svete zemlje. No, potonjeg svetac spašava od spuštaju jedra prednjeg jarbola. Srodan je morao biti i nesreće nalazeći mu sigurnu utihu u zadarskoj luci. Sv. prikaz na izgubljenom mozaiku s fasade Sv. Marka što se Marko pak svoj brod sigurno usmjerava prema Veneciji. zaključuje po sačuvanoj legendi, Tellus adest naute dic, Svetac je u oba slučaja odgovoran za sretno okončanje velum ponite caute, kojom je popraćeno i upravo opisano plovidbe, a ujedno i za dolazak na željeno odredište. uprizorenje u kapeli San Clemente.79 Na pali feriale Šimun je dakle sam odlučio o luci spasa i konačnoga Paolo Veneziano sa sinovima slika brod s napuhanim svojeg počinka. To neće biti Venecija, kao što je inače jedrima u tjesnacu među hridima, Stroalia (sl. 7). Brod bilo predviđeno, nego Zadar. Tako treba čitati i razumjeti prevozi tijelo Sv. Marka u drvenom kovčegu. Dok jedan zadarski reljef. od mornara pokušava spustiti krmeno jedro, ostali su Inventio corporis. Druga je po redu na zadarskom vidno uzbuđeni. Na krmenom dijelu broda pojavljuje sanduku scena za koju sam predložio u hagiografskom se Sv. Marko i gestikulira ispruženom desnicom baš smislu općenito usvojen naziv inventio corporis, dakle kao i Sv. Šimun na zadarskom reljefu. Istom gestom pronalazak svečeva tijela. Naime, neposredno poslije kojom Sv. Marko na pali feriale vodi brod kroz tjesnac prizora s brodom u oluji slijedi onaj u kojem se otoka Stroalia,80 Sv. Šimun na zadarskoj škrinji nastoji uprizoruje otkopavanje svečeva tijela. Prema narativu neutralizirati djelovanje demona na prednjem jarbolu. koji nam je prenio L. Fondra u 17. stoljeću, tijelo svečevo Sveci se dakako u svim navedenim slučajevima pojavlju bilo je privremeno zakopano na groblju samostana na krmenom dijelu broda, to je pozicija s koje se brodom u zadarskom predgrađu. Nakon što je vlasnik tijela upravlja, tu je kormilo. Svetac zapravo preuzima ulogu umro i nakon što su doznali da je riječ o svečevom kormilara. On je zadužen da uza sve nedaće na putu koje tijelu, a ne lešu pokojnikova brata kako im je to inače su uvijek povezane s nevremenom, brod dovede sigurno bilo sugerirano, redovnici su odlučili otkopati ga i time u luku. Oba su se broda uputila prema Veneciji, i onaj obogatiti svoje svetište. No, trojica su zadarskih rektora
9. Prijenos tijela Sv. Marka brodom na mozaiku iz kapele San Clemente u bazilici Sv. Marka u Veneciji (izvor: Otto Demus /bilj. 75/, 28) The transport of the body of St Mark aboard a ship on the mosaic in the chapel of San Clemente in St Mark’s at Venice
10. Inventio corporis, minijatura u misalu iz bazilike Sv. Marka u 12. Francesco da Milano, Inventio corporis na škrinji Sv. Šimuna u Veneciji (izvor: SUZY Marcon /bilj. 73/, 166) Zadru (foto: Ž. Bačić) Inventio corporis, illumination in the missal from the basilica of St Francesco da Milano, Inventio corporis on the casket of St Simeon Mark at Venice at Zadar
istovremeno usnula isti san iz kojeg saznaju da je u rečenom groblju zakopan veliki svetac. Pohitavši tamo u ranu zoru zateknu redovnike zaokupljene iskapanjem u potaji. Cijeli je događaj vrlo vješto prikazan na reljefu. U ambijentu klaustra predočenog arkaturom redovnici upravo izvlače tijelo iz groba, jedan od njih pridržava fenjer jer se radnja odvija noću. Sa strane, pod trijemom neke građevine, možda gradske vijećnice, trojica rektora živo diskutiraju o onome što su usnuli i što im je činiti. Uobičajeni redosljed događanja koji podrazumijeva prvo pronalazak tijela, a onda njegov transport prema novom počivalištu ovdje je obrnut. Zadrani nisu bili svjedoci otkapanja tijela u Svetoj zemlji, niti su o tome išta znali. Oni tek naknadno saznaju o tijelu kad se već nalazilo u Zadru. Da bi se zadovoljio obrazac po kojem su inventio i translatio povezani u nezaobilaznu, neraskidivu hagiografsku cjelinu, bilo je nužno legendu komponirati tako da tijelo bude otkopano u Zadru, kad već o njegovu vađenju iz pravog mu groba nije bilo nikakvih informacija, čime bi se autentičnost relikvije dokazivala. Stoga se autentičnost relikvije otkriva tek u Zadru i to posredstvom dvaju argumenata. Naime, prema zadarskoj predaji, redovnici iz predgrađa pronalaze zabilješku o 11. Gentile Bellini, detalj s prikazom Inventio corporis na luku bočnog tome tko je pokopan na njihovom samostanskom groblju portala bazilike Sv. Marka u Veneciji (uputa strelicom) (izvor: Otto Demus /bilj. 76/, sl. 347) i to kod upravo umrlog vlasnika dragocjenog tereta. Ta se Gentile Bellini, detail with the Inventio corporis on the arch of the side informacija dodatno potvrđuje mirakuloznom objavom portal in St Mark’s at Venice u snovima trojice rektora.
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
Obrazac svakog translatio nužno nameće priču o promjeni vlasnika. Tijelo je svečevo, naime, na mjestu gdje je bilo pokopano imalo uvijek nekog skrbnika. Za Sv. Marka u Aleksandriji su to bili monah Stauracius i svećenik Theodorus. Mletački trgovci Tribunus i Rusticus morali su pridobiti ovu dvojicu da bi akcija bila uspješno provedena. Naime, Stauracius i Theodorus ispočetka nisu bili skloni ideji o prijenosu tijela Sv. Marka u Veneciju, no splet okolnosti u nepovoljnom saracenskom okruženju rezultirao je konačno promjenom njihova stava. I u zadarskoj legendi nalazimo sličnu situaciju, naravno primjerenu lokalnim okolnostima. Redovnici iz predgrađa otkopali su tijelo ne bi li oni postali njegovim skrbnicima, tj. ne bi li obogatili svoj samostan dragocjenom relikvijom. No, uslijedila je intervencija zadarskih rektora, redovnici su zatečeni kako vade tijelo u potaji. I tu dakle postoje prvi zadarski skrbnici, a onda tijelo ipak prelazi u vlasništvo onih kojima je namijenjeno božjom providnošću. Tako je u zamjenu za uobičajeni inventio corporis, koji najčešće podrazumjeva pronalaženje i vađenje svečeva tijela iz 13. Dolazak broda s tijelom Sv. Marka u luku Olivolo (izvor: OTTO njegove izvorne grobnice, u zadarskoj legendi osigurano DEMUS /bilj. 75/, sl. 68) naknadno ukapanje, pa ujedno i naknadno iskapanje The arrival of the ship with the body of St Mark to the port of Olivolo svečeva tijela, kao suvisla i posve svrsishodna lokalna inačica uobičajenog hagiografskog obrasca. U kapeli San Clemente, jednako kao i u Zadru, prikazani su svi svečanom činu u koji je uključen veliki broj sudionika s neophodni protagonisti kod vađenja tijela i predaje novim istaknutim prestavnicima svjetovne i crkvene hijerarhije vlasnicima. Tijelo Sv. Marka podignuto iz sarkofaga i s drugim pripadnicima zajednice. To je universitas koja pridržavaju uz glavu i toraks lokalni skrbnici u Aleksandriji, očekuje svečevu zaštitu i koja će od toga trenutka skrbiti Theodorus i Stauricius, dok mu Mlečani Bonus Tribunis o svečevu tijelu na najprimjereniji mogući način. U od Malamocca i Rusticus od Torcella pridržavaju noge. Ista mletačkom slučaju susrećemo nekoliko inačica ove teme. je bila kompozicija i na luku nad južnim portalom bazilike Baziraju se dakako na ulomku iz Translatio Sancti Marci Sv. Marka u Veneciji. Ovaj se izgubljeni mozaik može kojega najvažniji dio što ilustrira ovaj događaj, ovdje tek dijelom razabrati na poznatoj slici Gentilea Bellinija, prenosim: Cumque ad portum olivolensum venissent, iako je dana u bočnoj perspektivi. Pod ciborijem su četiri egressum est cum crucibus Ursus episcopus loci illius, et lika koji pridržavaju svečevo tijelo (sl. 11).81 Minijatura omnibus ministrorum ordinibus. Induti sacerdotalibus Misala iz sredine 14. stoljeća koji je korišten u bazilici Sv. tunicis, reverendissimo corpori obviant, suscipientesque Marka, na f. 134r ima uprizorenje koje se izravno referira illud duxerunt ad ducis palatium.( ...) Accepto igitur na izgubljeni mozaik s pročelja.82 Unutar arhitektonskog corpore dux reposuit illud in cenaculi loco qui apud eius okvira uz kojeg je legenda Alexandria, Tribunus i Rustikus palatium usque ad presens tempus monstratur.84 upravo prihvaćaju donji dio svečeva tijela, dok ga za Na emajliranoj pločici s pale d’oro prikazani su oni ramena pridržavaju Stauricius i Teodorus i izvlače iz koji nose svečevu škrinju tako da se kreću ispred grupe sarkofaga na kojem je legenda S. Marcus evangelista (sl. vojnika, a usmjereni su ka svetištu nadvišenom kupolom 10).83 Tako su novi i stari skrbnici, u legendi o Sv. Marku pred kojim ih dočekuje brojna skupina ljudi predvođena i poimenično poznati, a kontrastirani u dva para, baš kao biskupom koji nosi križ i dva đakona. Prvi kadi, dok što trojici zadarskih rektora odgovara isti broj redovnika iz drugi pridržava svijeću, a sve popraćeno jezgrovitom zadarskog predgrađa koji iskapaju tijelo, što će ga uskoro legendom: Hic suscipit Venetia beatum Marcum. Već je biti primorani predati gradskim vlastima. Otto Demus istakao da je ovdje predstavljen bizantski tip Collocatio corporis. Ovo je treći, zapravo zaključni translacije relikvija u kojem kler igra glavnu ulogu. „The dio mikrocjeline translacije. Podrazumijeva uglavnom composition contains noting that is specifically Marcian unošenje svečeva tijela u svetište u kojem će ono or Venetian”, zaključuje Demus, s čime se svakako valja naći svoje konačno počivalište. Riječ je ponajprije o složiti.85 Važniji su nam stoga prizori nastali u samoj
14. Crkveni i svjetovni dostojanstvenici Venecije na mozaičkoj kompoziciji kapele San Clemente u bazilici Sv. Marka u Veneciji (izvor: Otto Demus /bilj. 75/, sl. 69) Religious and secular dignitaries of Venice in the mosaic of the chapel of San Clemente in the basilica of St Mark at Venice
Veneciji, posebno oni na kojima je translacija elaborirana mačem u koricama.86 U središtu kompozicije je gradeški u više slika. U kapeli San Clemente taj je ciklus u sedam patrijarh okružen skupinom od šest biskupa provincije scena, a konkretnoj temi o kojoj govorimo pripadala bi (Caorle, Heracliana, Torcello, Iesolo, Malamocco i dva posljednja uprizorenja, ali samo uvjetno. Naime, Olivolo-Castelo) s pastoralima u rukama. Krajnje desno u šestoj sceni ciklusa prikazan je brod koji pristaje u je sedmi crkveni velikodostojnik s procesijskim križem Veneciju. Jedra su spuštena, a već od ranije poznati nam u rukama koji je nedavno raspoznat kao zadarski protagonisti su na brodu i gestikulirajući ispruženim nadbiskup.87 Naime, 1154. godine stvorena je nova rukama pozdravljaju one koji ih dočekuju. Ti su pak metropolija od dalmatinskih biskupija pod mletačkom na sljedećem zidu ove kapele kora bazilike Sv. Marka, upravom (Hvar, Krk, Osor, Rab) predvođena zadarskim a uprizorenje se imenuje kao Reception of the Relics in nadbiskupom. Istovremeno je u juridičkom pogledu Venice, tj. Ricevimento delle reliquie di San Marco dal podvrgnuta gradeškome patrijarhu čime je stvorena prava parte del doge, del clero e del popolo. Predstavlja skupinu patrijaršija s ovlastima postavljanja biskupa i nadbiskupa crkvenih i svjetovnih velikodostojnika Venecije. Oni koje su usporedive samo s onima što ih je imao rimski tu očigledno dočekuju brod s relikvijom, no sama papa.88 Ovaj nadasve važan događaj u crkvenoj povijesti relikvija nije nigdje prikazana. Lijevo je uprizorena Venecije, koji je postignut neposredno pred izvedbu vlast Republike, dužd te consilium sapientium i judex s spomenutog mozaika, rezultirao je očigledno time da
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
15. Collocatio corporis u mozaiku na Porta di sant’Alippio s bazilike Sv. Marka u Veneciji (foto: N. Jakšić) Collocatio corporis in the mosaic on the Porta di sant’Alippio of the basilica of St Mark at Venice
je u propagandnom smislu bilo važnije vizualizirati stanju građevine u vrijeme izrade mozaika, velika je novi politički uspjeh uključivanjem Dalmacije u već skupina ljudi i svi su u svečanim odorama. Razvidno postojeću crkvenu organizaciju Venetia et Histria. To se je, naglašava Demus, da to nije prikaz unošenja svečeva razabire na drugome istovremenom mozaiku susjedne tijela u baziliku 828. godine, već je to suvremena scena kapele Sv. Petra u kojem papa Pelagije (6. stoljeće) drži 13. stoljeća. „This substitution characterizes the twofold rastvoreni rotulus s natpisom koji završava sljedećim historicity of the representation, wich depicts the reception tekstom: ... confirmamus gradense castrun(!) metropolim of the relics in the guise of a ceremonial gathering of the totius venetie, istrie atque dalmatie.89 U svakom slučaju Venetian society of the thirteenth century”.91 dočeku broda s relikvijama nazočna je mletačka Među 48 likova dvoje su dječji i samo dva klerika koji svjetovna i crkvena hijerarhija s mletačkim duždem, unose svečevo tijelo kroz glavni portal bazilike. Demus „vladom” i sucima, gradeškim partijarhom Enricom je uspio raspoznati više likova, pojedine imenovati, a Dandolom, zadarskim nadbiskupom i svih šest biskupa drugima odgonetnuti dužnosti koje su obnašali u okviru mletačke provincije.90 razvijenog upravnog aparata Mletačke Republike, kako Ipak najekstenzivniji ciklus, koji se oslanja na onog sekularnog, tako i duhovnog.92 Vrijedno je pritom Translatio Sancti Marci, nalazio se nekoć na pročelju izravno citirati neke njegove primjedbe o protagonistima same bazilike u Veneciji. Bio je razrađen u 13. stoljeću zastupljenima na mozaiku jer mogu poslužiti kao izravni u trinaest scena nad četirima bočnim portalima, o reper i putokaz u sadržajnom komponiranju zadarskog čemu je već ranije bilo riječi. Prepoznat vrlo dobro na odgovarajućeg prikaza. „It must also be realized that in Bellinijevoj čuvenoj slici i kroz starije zapise, uspješno the second half of the thirteenth century the collocatio je rekonstruiran. Sačuvana je samo posljednja scena u was regarded more as a state and social ceremony konhi nad sjevernim portalom tzv. Porta di Sant’Alippio. than as a specifically ecclesiastic or religious event. The Prikazuje upravo scenu collocatio corporis, te nam na development toward secularization that announces itself sreću omogućuje uvid u to kako se važan, a davni in the apparitio93 has here reached its absolute peak. All in događaj iz 828. godine uprizoruje u Veneciji 13. stoljeća. all, the mosaic represents one of the most splendid secular Pred bazilikom s pet kupola, koja u cijelosti odgovara gathering depicted in the ecclesiastic art of the time”.94
Vratimo se sada zadarskoj škrinji. Reljef na njezinu pročelju, koji razrađuje temu unošenja svečevih relikvija u grad sa Zadranima koji dočekuju kralja Ludovika, zapravo je zadarski collocatio corporis. Različiti nazivi kojima je ova scena u literaturi naslovljavana nisu dovoljno precizni niti točni, jer ne otkrivaju pravu temu prizora. Naime, uglavnom se ističe da ta scena prikazuje Zadrane koji dočekuju kralja Ludovika u gradskoj luci. Unošenje svečeva tijela u naslovima rijeđe se spominje. I zaista, svečevo je tijelo u drugom planu kadra, a zidine grada Zadra s krovovima crkve Sv. Marije Velike u trećem su planu. Zadarsko uprizorenje collocatio corporis broji, razvrstano u tri skupine, trideset likova. Lijevo je osam Zadrana koje predvodi nadbiskup Nikola Matafar, u sredini je kraljeva svita od sedam članova predvođena Ludovikom Velikim. Trinaest je članova posade dviju brodica u zadarskoj luci i konačno, dva zrela muškarca unose svečevo tijelo na nosilci kroz gradska vrata kod Sv. Marije Velike, dakle Porta Beccarie (kasnije porta di San Rocco). Zadarski je reljef relativno malih dimenzija pa je po brojnosti likova na ovom uprizorenju usporediv s mletačkom mozaičkom kompozicijom koja je daleko veća i broji 48 likova. U 16. Francesco da Milano, Collocatio corporis na škrinji Sv. Šimuna u oba je slučaja prikaz unošenja svečeva tijela u središnjoj Zadru (foto: Ž. Bačić) osi kadra, no ipak u drugom planu. U zadarskom slučaju Francesco da Milano, Collocatio corporis on the casket of St Simeon at Zadar to pozicioniranje svečeva tijela u drugom planu rezultira time da svi koji ovu kompoziciju imenuju primjećuju u kojoj je temeljitije razrađeno sve ono što je bilo ponajprije kralja Ludovika i naslov usklađuju prema povezano s prijevozom tijela brodom (ukrcaj i kontrola njegovu liku, ne prema svečevom. U mletačkom slučaju tereta u Aleksandriji, brod kreće iz aleksandrijske luke, Demus je to izrazio ovako: „The fact that the body of the Sv. Marko spašava brod od brodoloma), posljednja saint is carried into the church does not seem to arouse je scena vezana uz dolazak broda u Veneciju (sl. 13), much interest: it is as if this central motiv were merely zapravo pristajanje uz venecijanski Castelo-Olivolo, kako an ‘insert’ in the representation, wich is either unspecific to donosi tekst o translaciji Sv. Marka. I na zadarskom or has a different meaning, at least a sort of double se reljefu sugerira da je tijelo koje se upravo unosi na entendre”. Čitatelj će primjetiti kako nastojim dovesti u gradska vrata dopremljeno brodom, većim jedrenjakom izravniju vezu zadarski i mletački collocatio, jer sve što je koji se vidi u daljini, a onda je prekrcano u jednu od rečeno za mletački primjer vrijedi i u zadarskom slučaju, barkica čija je posada doveslala u samu luku. Zadarska naravno samo na općoj, rekao bih idejnoj razini. No, legenda o temi unošenja svečeva tijela gotovo da i ne ima i formalnih potankosti o kojima je potrebno voditi govori izravno. Fondra nam prenosi tek jednu rečenicu računa. Primjerice, tijelo svečevo u Zadru i u Veneciji koja je i posljednja u legendi: „Diffusasi la voce, fu unosi se na vrata s nogama naprijed, a glavom nazad pieno il concorso delle genti, ed esaminate dal prelato le (kako se, inače, redovito nosi pokojnika), tako da nema contingenze, fu approvata ed esposta alla venerazione de’ zabune oko smjera kretanja. To je važna ikonografska popoli”.95 No, u svakom slučaju iz zadarskog se izvješća pojedinost i ne smije biti previđena. Svaka pomisao na ne naslućuje niti na koji način bi tijelo iz predgrađa to da Zadrani iznose tijelo pred kralja Ludovika potpuni u grad bilo prevezeno nekom barkicom, još manje je promašaj i ukazuje na neshvaćanje prizora. vjerojatno brodom. Brod prikazan na zadarskom reljefu Uprizorenjima koja su povezana uz prihvat svečeva u zadnjem je planu, na pučini je, pred lukom; to je jasno tijela u Veneciji prethode ona s brodom kako pristaje u razvidno. Njega na tom reljefu ne bi bilo da nije u nekoj luku. Na fasadi mletačke bazilike ta se scena ne raspoznaje vezi sa svečevim tijelom, jer to nije brod u luci koji bi jer se taj dio narativa nalazio na bačvastom svodu koji se eventualno mogao samo ilustrirati lučki ambijent. U na Bellinijevoj slici ne vidi. No, u kapeli San Clemente svakom slučaju i tu je zadarska predodžba o prijenosu
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
svečeva tijela u grad usporediva s uprizorenjima srodnog događaja u Veneciji. Još je jednom uspostavljeno stanovito „ikonografsko suglasje”, mada to istovremeno ne znači da se način dopreme svečeva tijela u zadarsku luku interpretira srodno s okolnostima oko dopreme tijela Sv. Marka u Veneciju. Kao što se na mletačkom collocatio događaj iz davne 828. godine ilustrira uz sudjelovanje suvremenika, na isti se takav način ilustrira i u Zadru. Mletački mozaik u sceni collocatio uprizoruje zapravo investituru Lorenza Tiepola (1268.-1275.) na duždevsku funkciju, jer on u desnici drži svitak, a to je promissio.96 Prikazan je trenutak neposredno nakon izbora novog dužda u palatinskoj kapeli Sv. Marka, stoga jedni izlaze kroz portale, a drugi ih čekaju pred pročeljem bazilike.97 Na mletačkom se mozaiku raspoznaju dužd Lorenzo Tiepolo, njegova supruga, ujedno nećakinja Ivana de Brienne, imperatora Latinskog Carstva u Konstantinopolu, dogaressa Marchesina de Brienne, barem jedan od njihova dva sina, zatim, s pastoralima, patrijarh i biskup Olivola, te drugi.98 Na zadarskom reljefu moguće je bez dvojbe također imenovati barem dva protagonista, kralja Ludovika 17. Francesco da Milano, prikaz u kojem kraljica Elizabeta oskrvnjuje Anžuvinaca i zadarskog nadbiskupa Nikolu Matafara. relikviju (foto: I. Pervan) Treba, međutim, posebno upozoriti na lik koji je Francesco da Milano, the scene in which Queen Elizabeth desecrates the relic postavljen u središnjoj osi kadra, neposredno iza kraljevih leđa. On je jedini u kraljevoj pratnji prikazan cjelovito, dok su svi ostali u drugom planu, pa im se vide samo prije što je taj kažiprst u samom geometrijskom središtu glave ili tek dijelovi poprsja. To je muškarac zrele dobi s ove bogate i složene kompozicije. Taj je lik, ne bez kapom na tjemenu uokvirenom širokom dijademom. Za razloga, okrenut publici, a kažiprstom zapravo kao da razliku od većine sudionika ovog uprizorenja postavljen upozorava: „Njemu budite zahvalni! Bez njega i njegove je frontalno, okrenut gledateljima kojima se obraća. pobjede relikvija ne bi bila nikad vraćena u vaš grad!” Naime, lijeva mu je ruka savijena u laktu i kažiprstom U Zadru kao i u Veneciji collocatio corporis je tek opće, izravno pokazuje na kralja. To nije slučajna gesta tim ali ipak neizostavno uprizorenje prema usuglašenom
18. Francesco da Milano, začelje škrinje s prizorima povezanim uz kraljicu Elizabetu (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, the back of the casket with the scenes connected to Queen Elizabeth
hagiografskom obrascu koji nužno ostaje u njegovoj zaštitniku, Šimunu pravedniku povjeri i skrb o dinastiji podlozi. Istovremeno postaje prigodom da se kroz njega iz koje je sama potekla.99 Ne treba pritom ispustiti iz elaborira konkretan, u datom povijesnom trenutku za vida činjenicu da je uloga bana Stjepana prilikom opsade zajednicu važan i raspoznatljiv sadržaj u kojem se ona Zadra 1347. godine ostala Zadranima u lošem sjećanju. sama zrcali, ponajprije u svojim političkim stajalištima. Ponajbolje to ilustriraju citati iz Obsidio Iadrensis, djela Kad spominjem zadarsku zajednicu onda mislim dakako koje upravo sa zadarskog motrišta opisuje i ocjenjuje na lokalnu oligrahiju od koje je pet članova (od čega te događaje. „Po kraljevoj zapovjedi gomila se vojska za tri kraljevska viteza) sudjelovalo u razradi sadržaja pomoć Zadranima. Kao vođa stavljen joj je na čelo bosanski cjelokupnog programa škrinje. Taj je, kako nastojim ban po imenu Stjepan, gojenac heretičke opačine, kao što pokazati, duboko promišljen i sustavno razrađen sadržaj se tvrdi da je i njegova zemlja već odavna time okaljana, a trebao u jezgrovitom obliku na jednoj strani zadovoljiti što je doista istina. Pošto je on sa sakupljenom vojskom u zahtjeve donatorice, a na drugoj uobličiti prava samih velikom klinastom bojnom redu krenuo na put po kraljevoj vlasnika na posjed relikvije. Utoliko je program i razrađen zapovjedi, poče se u zaštitu Zadra kretati sporim korakom tako da jedna njegova polovica, i to ona pročelja, ilustrira jer su ga Mlečani, što je prirodno, bogato obdarili zlatnim Zadrane s njihovim pravima na posjed relikvije, a ona novcem. ...Uslijed one nesreće koju su Zadrani pretrpjeli začelja donatoricu i njezin odnos prema samom svecu od zbog pohlepne lakomosti što su je dvorjani i onaj prvak u kojega očekuje oprost, zaštitu i pokroviteljstvo. Stoga se opačini, bosanski ban, željno iskazali..., ...Kad su Zadrani u reljefima 2, 3 i 4 pojavljuje uvijek jedan od zadarskih vidjeli takvu prevaru i zavjeru izdaje vjerolomnih bojovnika ambijenata, na 2 samostan u predgrađu grada, na 3 grad s i bosanskog bana Stjepana, Belijalova gojenca...”.100 Ovakav lukom, gradskim zidom i crkvom u koje će biti položeno doživljaj kraljičina oca nije bilo lako ublažiti i zaboraviti. svečevo tijelo, i na 4 interijer crkve Sv. Marije Velike u U času narudžbe od opisanih je događaja prošlo točno Zadru u kojoj se tijelo čuva. Istovremeno se na sva tri 30 godina. Stoga uprizorenje smrti bana Stjepana u reljefa pojavlju Zadrani, a što je najvažnije na sva je tri kojem se sugerira da mu je baš zadarski svetac osobni reljefa prikazano svečevo tijelo. Na reljefima u drugom zaštitnik ima ponajprije zadaću „popraviti” prošlost. nizu, 5, 6 i 1 koji ne tematiziraju Zadar i Zadrane nije Izborom ovog uprizorenja kraljica nastoji konstruirati, prikazano tijelo sveca, već sam svetac. zapravo rekonstruirati memoriju.101 Pritom se ne upušta Drugu sadržajnu cjelinu predstavljaju reljefi 4, 5 i samo u popravljanje dojma o banovoj izdaji pod Zadrom 6. Na njima je neizostavno prikazana kraljica. Reljefi 3 1347. godine, već ujedno nastoji otkloniti optužbe i o i 4 pritom tematiziraju anžuvinsku dinastiju, kralja i tome da je ban bio heretik. Naime, upravo je Sv. Šimunu kraljicu s njihovom svitom i sa Zadranima u zadarskim pripisivano uspješno „hrvanje” s bosanskim hereticima ambijentima, prvo u eksterijeru, a onda u interijeru. Na što se potkrepljuje u pismima zadarskih nadbiskupa reljefima 5 i 6 je kraljica sa svojim kćerima i sa svojom papama u kojima se zahtjev za dodjelu indulgencije porodicom Kotromanića. Na tim reljefima zapravo potkrepljuje izjavama da su se mnogi bosanski heretici kraljica postavlja Kotromaniće izravno pod svečevu preobratili zahvaljujući čudima Sv. Šimuna.102 zaštitu, pokojnog bana Stjepana II. Kotromanića, svojega Dvije scene začelja prema tome povezane su uz rođaka kralja Tvrtka, sebe samu i svoje tri kćeri. Često Kotromaniće i njihove potomke, od kojih posljednja se govori kako reljef 6 prikazuje smrt bana Stjepana II. svakako u funkciji konstrukcije memorije. Kotromanića, kraljičina oca (sl. 19). To je samo djelomično Dva uprizorenja na pročelju što obočuju Prikazanje u točno. Kraljičin je otac umro 1353. godine pa je u fazi Hramu izražavaju pak pravo Zadrana na posjed relikvije. dovršenja škrinje bio već odavno mrtav. U času njegove Naime, u obje je scene tematizirana situacija u kojoj su smrti kraljica je bila vrlo mlada, a o zadarskoj relikviji neki drugi, a ne zadarska oligarhija, polagali pravo na tada nije najvjerojatnije ništa ni znala. Ni njezin otac nije relikviju. U prvom su to slučaju monasi samostana u sa zadarskom relikvijom imao dodira. Scena je međutim zadarskom predgrađu, a u drugom je to slučaju Venecija. tako komponirana da gledatelju bude jasno kako je starac Sukob na lokalnoj razini u nadležnosti je gradskih u toj sceni već mrtav, a njegov nećak (Tvrtko) koji se tu vlasti i one ga s uspjehom rješavaju. Zato su na reljefu pojavljuje kao dječak, u času dogotovljenja škrinje bio prikazani zadarski rektori. U drugom slučaju problem je već odrasla osoba i kralj. Njih dvojicu kao dinaste je međudržavni i njega Zadrani sami ne mogu rješiti. povezuje upravo kraljica Elizabeta, koja je na ovoj sceni Zato ga rješava sam kralj, koji je onda u sceni i prikazan. prikazana uplakana upravo iz razloga da se razumije Stoga sadržajnu mikrocjelinu pročelja (reljefi 2 i 3) treba kako je riječ o njezinu pokojnom ocu. No, cijela ta scena imenovati na sljedeći način: „Pravo Zadrana na posjed zapravo ima izraziti kraljičinu namjeru da svojem svecu relikvije”; a mikrocjelinu začelja (reljefi 5 i 6): „Iskanje
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
19. Francesco da Milano, kraljica Elizabeta uz odar oca, bosanskog bana Stjepana Kotromanića (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, Queen Elizabeth next to her father's, Bosnian Banus Stephen Kotromanić's catafalque
svečeve zaštite za Kotromaniće”. Te dvije mikrocjeline smatrana vlasnicom škrinje pokazuje svjedočanstvo tada povezuje treća, s reljefima uz bočnu stranu (reljefi 3, osamdesetosmogodišnjeg Novaka Milkovića, zapisano 4 i 5) koju bismo uvjetno mogli nazvati: „Anžuvinci 12. travnja 1455., a sačuvano kod L. Fondre. Prisjeća se (kralj, kraljica i njihove kćeri) kao garanti neometanog starac kako je oko 1380. godine došla u Zadar kraljica posjeda relikvije i vlasnici relikvijara”. U svakom slučaju, koja je navodno imala nakanu odnijeti iz grada tijelo i kontrastirajući mikrocjeline pročelja (2 i 3) i začelja (5 i 6) srebrnu škrinju Sv. Šimuna. Stoga su zadarski plemići postaje sasvim razvidno da su Zadrani vlasnici relikvije brzo pospremili na sigurno četiri srebrna anđela koja (stoga je uvijek prikazano samo svečevo tijelo), a kraljica su škrinju podržavala.103 Zašto se takav glas gradom je vlasnik škrinje (stoga su uvijek prikazani škrinja i pronio ostaje nepoznato, konačno ništa se slično nije sam svetac umjesto svečevog tijela). Da je kraljica zaista niti ostvarilo. A da je kraljica ipak ostvarivala kontrolu
20. Francesco da Milano, Svetac kažnjava prijestupnike (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, St Simeon punishing the wrongdoers
nad škrinjom razvidno je i po tomu što je imala jedan tri na nutarnjoj strani pročelja (10, 11, 12). Spomenuti od ključeva koji je onda povjerila na čuvanje jednom reljefi u sadržajnom se smislu odnose na svečeva čuda, od tadašnjih rektora Pavlu Pavloviću, što on s ponosom tri u kojima svetac djeluje kao iscjelitelj (8, 10, 11), a unosi u svoj dnevnik pod nadnevkom 16. studenog tri u kojima kažnjava one koji skrnave svečevo tijelo 1383. godine.104 Uz ovu se vijest može povezati i ugovor ili pak bogohule (7, 9, 12).106 Konačno, tu je i ležeći lik iz 1384. godine kojim kraljičini zastupnici, a zadarski sveca na prednjoj strani dvoslivnoga pokrova koji nije plemići Krše Civalelli i Bartul Ciprianis naručuju kod dio narativa, pa ga u skladu s tim i označavam na drugi kovača Venturina izradu željezne rešetke s vratima pred način (C), kao što sam to ranije učinio s dva središnja kapelom Sv. Šimuna u crkvi Sv. Marije Velike.105 reljefa na pročelju (A) i začelju škrinje (B). Sagledana u Obilazeći sanduk uokolo zapažamo da se opisane cijelosti škrinja je komponirana u pet sadržajnih cjelina teme nižu i međusobno prepliću na sljedeći način: od po tri figuralna reljefa. Prve četiri cjeline su složene kao narativ: 1, 2 i 3 Translacija Sv. Šimuna; 2i3 Pravo Zadrana na posjed svečeva tijela; 1, 2, 3 Translacija Sv. Šimuna; 2, 3 i 4 Svečevo tijelo u zadarskom ambijentu; 4, 5, 6 Kraljica i njezina škrinja; 3, 4 Kralj i kraljica sa svečevim tijelom u Zadru; 7, 9, 12 Svetac kažnjava prijestupnike; 4, 5 Kraljičina neobazrivost rezultira darovanjem 8, 10, 11 Svetac iscjeljuje potrebite.107 škrinje; 5i6 Iskanje svečeve zaštite za Kotromaniće i Petu cjelinu od tri reljefa (A, B, C), čine oni koji njihove potomke. zauzimaju najistaknutije mjesto na škrinji: središnju pozicije pročelja (A - Prikazanje u Hramu) i začelja Kako su uspjeli vješto i svrsishodno komponirati (B - posvetni natpis), te pokrov pročelja (C - ležeći sadržaje i pojedinačne teme na sanduku, jednako kip sveca), ilustrirajući svečev kult uz pripadajući mu su tako zadarski patriciji osmislili i sadržaj škrinje u posvetni natpis. Svojim istaknutim smještajem na cijelosti. Još je, naime, šest reljefa na škrinji koji nisu škrinji, spomenuti su reljefi nužno prekidali inače na tematizirani detaljnije u ovoj prigodi, od kojih su tri njoj uspostavljene sadržajne mikrocjeline. Upravo stoga na zadnjoj strani dvoslivnog pokrova (7, 8 i 9), a druga i nisu do sada bile uočene.
21. Francesco da Milano, Svetac iscjeljuje potrebite (foto: Ž. Bačić) Francesco da Milano, St Simeon healing the sick
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
22. Francesco da Milano, pročelje škrinje Sv. Šimuna s licem Djeteta u geometrijskom središtu kompozicije Francesco da Milano, the front of the casket with the Christ Child’s face as a centre of the composition
Kako sam nastojao pokazati, škrinja nam se otkriva su stvorili trodjelnu cjelinu u kojoj njihov grad i njihovi kao pomno razrađena zamisao koju su očigledno sugrađani predvođeni rektorima i samim kraljem izravno usuglašavali oni kojima je kraljica povjerila zadatak da ga obočuju Dijete koje prorok Šimun pridržava kod oltara privedu kraju. To su zadarski patriciji, tri kraljevska viteza, pod ciborijem u jeruzalemskom Hramu. Pritom je lice Frane i Pavao Jurjević (de Georgiis), Matej Matafar te Krše Djeteta na njegovim rukama postavljeno tako da se nađe Civalelli i Frane Zadulin. Oni su sa zlatarom Francescom u geometrijskom središtu kadra, ujedno i cijelog pročelja iz Milana sklopili ugovor u kojem stoji da će škrinja biti škrinje (sl. 22). Kraljici koja je cijeli pothvat inicirala i izrađena prema priloženom kartonskom modelu (prout financirala, pripalo je začelje sanduka na kojem se onda, est quedam arca in carta bomboncina data et facta ad tematiziraju sadržaji od manjeg interesa za Zadrane, similitudinem dicte arche argentee) te da će majstor poput onoga o Kotromanićima u kojem se na kraljičin vjerno prenjeti u srebru oblike (formis), slike (imaginis), zahtjev konstruira memorija. U svakom slučaju, zadarski znakove (signis), čudesa (miraculis) te, izrijekom jedinu su patriciji znali iskoristiti prigodu koja im se, možda i spomenutu scenu „Prikazanje u Hramu”.108 Iza tog nenadano, ukazala. Upustili su se u izradu svoje arche jezgrovitog opisa krije se pomno razrađen program d’oro seriozno osmišljenim programom koji se naslanjao zadarskih patricija, koji uz svečeva čudesa (miraculis) i na najbolja iskustva u širem okruženju. Mozaički njegov ležeći lik (formis?), ima heraldičke ambleme kralja razrađeni ciklusi o Sv. Marku evanđelistu, jednako kao Ludovika (signis) i druge prizore (imaginis), a to su prizori i oni izrađeni u plemenitim kovinama na mletačkoj pala vezani uz samu donatoricu, te konačno oni reljefi koji na d’oro poslužili su pritom kao uzor i opći okvir za razradu zoran način ilustriraju isključivo Zadrane kao posjednike sadržaja o Sv. Šimunu pravedniku na zadarskoj arca d’oro. svečeva tijela uz uprizorenje za to najzaslužnijih, a to su na Iskorištena je prigoda da se postigne stanovita ravnoteža jednoj strani zadarski rektori, a na drugoj njihov senior, prema Mlečanima koji su bili pod zaštitom evanđelista, ujedno i suprug donatorice, kralj Ludovik Anžuvinac. izravnog svjedoka Kristova života. Koliko je značajna U tako pomno razrađenom programu vodilo se računa bila uloga iz Aleksandrije dopremljenih evanđelistovih i o tome da se poštuje, za ovakovu prigodu prikladan relikvija u izgradnji mletačkog kolonijalnog imperija bilo hagiografski obrazac kao temeljna podloga narativa, a je razvidno već u povijesno doba, a jednako je verificirano ujedno i o tome da svetac, ili pak njegovo tijelo, budu i u suvremenoj historiografji. Posjed Šimunovih relikvija prikazani na svakoj pojedinoj figuralnoj kompoziciji. za Zadrane je trebao imati barem donekle sličnu ulogu i Najistaknutija mjesta na škrinji zadarski su naručitelji trebao je polučiti neki učinak. Njima su se i Zadrani na namjenili sebi, svojem gradu i svojim sugrađanima, religijskoj razini približili samom Kristu kojega je starac kako se to razabire iz triju scena na samom pročelju. držao na rukama u Hramu. Središnju religijsku temu, „Prikazanje u Hramu”, obočili Pri ambicioznim zamislima nužno je osigurati podršku su dvama reljefima za koje sam predložio zajednički moćnih, kako na zemlji, tako i na nebu. Nedugo nakon nazivnik „Pravo Zadrana na posjed svečeva tijela”. Time dogotovljenja škrinje u desetljećima koja su slijedila,
u vještim političkim igrama osobito u doba Ladislava potreba da se pri njegovu čašćenju zrcale veliki uzori. U Napuljskog, koji je u Zadru i okrunjen, ostvario se (bar tom smislu je neophodno uspostaviti ravnotežu prema za kratko) zadarski projekt stvaranja grada-države. Do mletačkom evanđelistu, a to se može upravo prorokom 1407. godine, Zadrani su ovladali prostorima i utvrdama Šimunom Bogoprimcem, dok se sa Sv. Krševanom ili Sv. koje nikad prije nisu držali. Inkorporirali su cijeli sjeverni Stošijom to ne može. Želja za „ravnotežom” ogleda se dio otoka Paga (koji je uvijek pripadao Rabu), Novigrad već i u posuđenom hagiografskom obrascu, a ogleda se, hrvatskih Kurjakovića, i konačno Bag pod Velebitom. konačno, i u potrebi za bogatom raskošnom umjetninom Označava to vrhunac zadarske srednjovjekovne općine.109 u veličanju svečeva kulta. U konačnici se nameću kao U takvu se povijesnu sliku skladno uklapa i potreba usporednice: ne samo za moćnim svecem zaštitnikom, već i potreba da Venecija – sveti Marko – pala d’oro; se njegov kult promovira u „državni”. Jednako se javlja i Zadar – sveti Šimun – arca d’oro.
Bilješke
1 Ovo je tekst predviđen za tiskanje u zborniku radova sa znan- 6 WOLFGANG WOLTERS (bilj. 5), 152-153. stvenog skupa Zadarski mir, ishodište jedne epohe, koji je održan u 7 LUKA JELIĆ, Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru, Zagreb, Zadru u studenome 2008. godine. Kako je prošlo punih šest godina 1901. od održavanja spomenutog znanstvenog skupa, a zbornik radova 8 CHARLES SEYMOUR, The Tomb of Saint Simeon Prophet in još nije tiskan, ponudio sam ga uredništvu časopisa Ars Adriatica. San Simeone Grande, Venice, Gesta, 1, Vol. 15, 1976., 193-200. Uključena literatura donesena je zaključno s godinom 2010. 9 O zadarskom sarkofagu vidi: NIKOLA JAKŠIĆ – EMIL HILJE, 2 ALFRÉD GOTTHOLD MEYER, Szent Simon Ezűstkoporsoja Umjetnička baština zadarske nadbiskupije - Kiparstvo I, Zadar, Zaraban, Budapest, 1894. Mađarsko je izdanje prijevod nastao prema 2008., 185. njemačkom originalu čiji se rukopis, na sreću, čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, što donekle olakšava njegovo korištenje. 10 ALFRÉD GOTTHOLD MEYER (bilj. 2), 83. 3 IVO PETRICIOLI, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb, 1983. 11 GIOVANNI PREVITALI, Alcune opere „fuori contesto”. Il caso di Marco Romano, Bollettino d’Arte, 22, Roma, 1983. 4 Navodim stoga samo na ovom mjestu nekoliko rasprava koje su tiskane nakon Petriciolijeve monografije, a za koje smatram 12 Zanimljiva je usporedba ovog natpisa s onim na nadgrobnom da su poboljšale razumjevanje pojedinih problema oko same spomeniku biskupa Pistoje Tommasa d’Andrea, kojega 1303. škrinje. JOŠKO BELAMARIĆ, Ovum struhionis – simbol i godine potpisuje Gano da Siena, jer su gotovo identični: Celavit aluzija na anžuvinskoj škrinji sv. Šimuna u Zadru, Prilozi povijesti Ganus opus hoc insigne senensis laudibus immensis est sua digna umjetnosti u Dalmaciji (Prijateljev zbornik I), 32, Split, 1992., 321- manus, štoje već istakao LEO PLANISCIG, Studien zur Geschichte 350; ANA MUNK, The Queen and Her Shrine: An Art Hitorical der venezianischen Skulptur im 14. Jahrhundert, II, Manatshefte Twist on Historical Evidence Concerning the Hungarian Queen fur Kunstwissenschaft, VII, 1914., 10-17, videći i u tome utjecaj Elizabeth, nee Kotromanich, Donor of the Saint Simeon Shrine, toskanske škole na mletačku. No, oba se natpisa razvidno oslanjaju Hortus Artium Medievalium, 10, Zagreb – Motovun, 2004., na tekst koji je Nicola Pisano uklesao na krstionici katedrale u Pisi, 253-262; NIKOLA JAKŠIĆ - RADOSLAV TOMIĆ, Umjetnička a taj glasi: Anno milleno bis centumbisque triceno/ hoc opus insingne baština Zadarske nadbiskupije – Zlatarstvo, Zadar, 2004., 97-120. sculpsit Nicola Pisano/ laudetur dingne tam bene docta manus. Vidi: U međuvremenu kad je ovaj članak već bio pripremljen za tisak MANFRED WUNDRAM u: Enciclopedia dell’arte Medievale (sub pojavila su se dva nova naslova u časopisu Ikon, 4, Rijeka, 2011., voce Nicola Pisano). (ANA MUNK, 193-210 i MARIJANA KOVAČEVIĆ, 211-222), u 13 ALESSANDRO BAGNOLI, Scultura dipinta. Maestri di legname kojima se raspravlja i o ikonografiji, no više ih nije bilo moguće u e pittori a Siena, 1250-1450 (katalog izložbe), Firenze, 1987., ovom radu koristiti. 241-242. 5 Stanje samog spomenika vidi u: WOLFGANG WOLTERS, La 14 ANDREA BALDINOTTI – MASSIMO VEZZOSI, Il Crocifisso scultura Veneziana Gotica, 1300-1460, Vol 1., 1976., 152-153. eburneo del Victoria and Albert Museum di Londra: una
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
proposta per Marco Romano, Prospetiva, 115-116, luglio-ottobre innocentium, et Simeonis Theodochi et prophetae Zachariae et 2004., 105-109. Iacobi fratris Christi. Codini excepta Corpus scriptorum historiae 15 I tesori della fede. Oreficeria e scultura dalle chiese di Venezia Byzantinae, Bonnae, 1843., 8 (http://books.google.hr/books). (katalog izložbe), (ur. Stefania Mason, Renato Polaco), Venezia, 28 Equidem corporis S. Simeonis Hierosolyma primo delati 2000., 47-50. Drugačije mišljenje o toj grupi izražava GUIDO Constantinopolim extat memoria in Martyrologiom ms. TIGLER, Seguace veneziano di Marco Romano - Annunciazione, Arabo – Aegiptis in latinum sermonem converso ab Gratia Tesori della Croazia, (ur. Joško Belamarić), 2001., 32-34. Simone Maronita, ubi Kalendis Decembris notatur Sollemnitas 16 Prijedlog je iskazan u jednoj diplomskoj radnji s Università di translationis corporum S. Jacobi fratris Domini et SS Simeonis et Udine u akademskoj godini 1993. /1994., koju nisam bio u prilici Zachariae, DANIELE FARLATI, Illyricum sacrum, V, 1775., 609. konzultirati, a na koju se poziva LUISA CRUSVAR, La Croce 29 Jacobus apostolus, qui frater Domini est ........ sepultusque est della vita nell’iconografia del XIV secolo. Due esempi dell’arte in monte Oliveti in memoria, quam sibi ipse prius fabricauit et orafa tra Venezia, Aquileia e Trieste, In hoc signo. Il tesoro delle in quam Zachariam et Simeonem sapelierat, Gregorii turonensis croci, (ur. Paolo Goi), Pordenone, 2006., 107. episcopi opera omnia, (ed. J.-P. Migne), Paris, 1849., cap. 27. 17 Kad je ovaj rad već bio dovršen i predan za tisak u proljeće 30 А оттоле монастырь святаго Василия и ту петрахиль его и 2010. godine u Casole d’Elsa priređena je izložba pod naslovom кость ручная святаго Симеона Богоприимца. (ХОЖЕНИЕ Marco Romano e il contesto artistico senese fra la fine del ДАНИИЛА, ИГУМЕНА РУССКОЙ ЗЕМЛИ... http://www. Duecento e gli inizi del Trecento, (ur. Alessandro Bagnoli), vostlit.info/Texts/rus2/Hozenija/XII/Daniil/frametext.htm koja je dakako popraćena i ozbiljnim istoimenim katalogom u (149-159). izdanju Silvana Editoriale. Tim je projektom Marco Romano 31 COMTE PAUL RIANT, Exuviae sacrae Constantinopolitanae, dodatno potvrđen kao važno ime toskanskog kiparstva na 1848., 212. prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. 32 COMTE PAUL RIANT (bilj. 31), 27. 18 SANDRO SPONZA, Pittura e scultura a Venezia nel trecento: 33 FRANCESCO SANSOVINO, vi, Trattato delle cose notabili che divergenze e convergenze, La pittura nel Veneto – Il Trecento, vol. sono in Venetia quale con ogni verità fidelmente si descrivono... 2, Milano, 1992., 413. tutti li corpi santi. Numero delle parocchie. Con la origine di esso 19 CAMILLO SEMENZATO, Incursioni toscane nella scultura città..., Venetia, 1575. padovana del Trecento, Da Giotto al Mantegna (katalog izložbe), 34 Acta Sanctorum quotquod toto orbe coluntur, octobris, IV., 20, (ur. Lucio Grossato), Milano, 1974., 43-45. Antverpiae, 1643., 17-18; LUKA JELIĆ (bilj. 7), 10. 20 PAOLO CHIESA, Ladri di reliquie a Constantinopoli durante la 35 On se zapravo izravno uključio u raspravu oko toga u kojem se quartta crociata, Studi Medievali, ser. III, anno XXXVI, 1995., od dvaju gradova čuva prava relikvija. S današnjeg je motrišta 431-450. rasprava na tu temu posve promašena. Pokrenuta je, koliko je 21 Natpis prenosim prema djelu WOLFGANGA WOLTERSA (bilj. meni poznato, tek u drugoj polovini 18. stoljeća, a nastavila se 5), 152. Valja kazati da je u povijesti objavljivan više puta i s sukobom J. Cappelletija i Š. Ljubića u drugoj polovini 19. stoljeća. pokojom pogreškom. Nalazimo ga već i kod bolandista. Vidi: Acta Vidi o tome u: LUKA JELIĆ (bilj. 7), 160. Sanctorum quotquod toto orbe coluntur, octobris, IV., Antverpiae, 36 Evo kako to komentira: „Napokon, neosnovanost vulgarne 1643., 20. Inače, za izraz parcus u poslijednjem redu predloženo je zadarske legende izbija najviše iz toga, što bi po njoj sv. tijelo došlo kao vjerojatnije parvis. Vidi PAOLO CHIESSA (bilj. 20), 433. u Zadar od nekuda iz Sirije; a to nije moguće, budući da je ono do 22 WOLFGANG WOLTERS (bilj. 5), 152. 1204. godine boravilo u Carigradu, a potom u Mlecima”. LUKA 23 ANDREE DANDULI chronica per extensum scripta, Rerum JELIĆ (bilj. 7), 174. Italicarum Scriptores, (ur. Ester Pastorello), XII, Bologna, 1938., 37 LORENZO FONDRA, Istoria sella insigne reliquia di San Simeone 280, red 18-20. Preofeta che si venera a Zara, Zara, 1885., 130. 24 PAOLO CHIESA, (bilj. 20), 443. 38 LORENZO FONDRA (bilj. 37), 130. 25 Potanje o identifikaciji pojedinaca i strupnju izvornosti teksta 39 LORENZO FONDRA (bilj. 37), 131. raspravlja DAVID M. PERRY, The Translatio Symonensis and 40 VITALIANO BRUNELLI, Storia della citta di Zara, Venezia, Seven Thieves: A Venetian Fourth Crusade Furta Sacra Narrative 1913., 423-424. and the Looting of Constantinopole, The Fourth Crusade: Event, 41 ... disegnarono i Proveditori di portar a Venezia la stimatissima Aftermath and Perceptions (ur. Thomas F. Madden), Asgate, reliquia di san Simeone. Non potevano essere toccchi in parte 2008., 89-112. piu sensibile questa citta e questo popolo; commossi percio ed 26 ...ту же есть гроб Симеона Богоприимца. В той же agitati, impiegarono tutte le arti per divertirne la risoluzione. церкви под трапезою лежит Ияков, брат Господень, ту Esaudite, in fatti, le suppliche, fu con religioso dono conservato il же и святый пророк Захария лежит. ПУТЕШЕСТВИЕ prezioso deposito, ed in esso un pegno di celeste tutela alla citta. НОВГОРОДСКОГО АРХИЕПИСКОПА АНТОНИЯ В LORENZO FONDRA (bilj. 37), 130. ЦАРЬГРАД, http://www.vostlit.info/Texts/rus2/Hozenija/XII/ 42 IOANNES LUCIUS, Vita B. Ioannis Confessoris Episcopis Antonij/pred.phtml?id=1694. Traguriensis, et eius Miracula, Roma, 1657., 14. Primjerak s 27 Prope supradictum templum idem imperator ecclesiam S. Iacobi autorovim rukopisnim intevencijama u Znanstvenoj knjižnici extruxit, ubi suis in conditoriis asservantur reliquiae sanctorum u Zadru.
43 O događajima izvješćuje ANDREA DANDULO (bilj. 23), red 56 MLADEN ANČIĆ, Od tradicije „sedam pobuna” do dragovoljnih 18-34., a od sekundarne literature vidi: THOMAS F. MADDEN, mletačkih podanika. Razvojna putanja Zadra u prvom desetljeću Enrico Dandolo and the Rise of Venice, Baltimore, 2003., 51-59. 15. stoljeća, Povijesni prilozi, 37, Zagreb, 2009., 43-96. 44 IOANNES LUCIUS, (bilj. 42), 14. 57 O progonima godine 1346. vidi: NADA KLAIĆ – IVO 45 MILAN IVANIŠEVIĆ, Život svetog Ivana biskupa trogirskog, PETRICIOLI, Zadar u srednjem vijeku, Prošlost Zadra II, Zadar, Legende i kronike, Split, 1977., 82. 1976., 307-315. O progonima iza godine 1409. vidi: TOMISLAV RAUKAR – IVO PETRICIOLI – FRANJO ŠVELEC – ŠIME 46 .... in Traguriensium autem sigillis antiquis supra supra ciuitatem PERIČIĆ, Zadar pod mletačkom upravom, Prošlost Zadra III, Stella crnita cernitur ecclesiam versus crive inclinato. quam pro Zadar, 1987., 40. memoria relationis brachij B. Ioannis tunc ciuitatem addidisse...., IOANNES LUCIUS (bilj. 42), 15. 58 Da se u zadarskoj škrinji čuva posve cjelovito tijelo dobro je poznato i sasvim razvidno autopsijom. Inače, izvješće o stanju 47 VANJA KOVAČIĆ, Ymago angeli trogirskog zlatara Tome same relikvije koje je rezultat pregleda što su ga obavili neki Radoslavića, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41, Split, zadarski liječnici, Jelićevi prijatelji. LUKA JELIĆ (bilj. 7), 216-220. 2005.-2007., 199-236. 59 Dies marti, quievimus in portu Hiadre, descendimus ad 48 Nella chiesa di San Gervasio et Protasio volgarmente chiamato terram mare, pro celebratione divinarum. Invimus primam ad San Trovaso, riposa il corpo di San Grisogono martire, nell altar ecclesiam sancti Symeonis. Ibi vidimus corpus gloriosi prophete, grande di essa chiesa translatato da Zara a Venetia, FRANCESCO qui Christum recipit in Templo; dignissima res est. Corpus est SANSOVINO (bilj. 33). integrum, excepto pollise dextro, quem regina quedam Ungarie 49 ...tra le spoglie della vittoria fu portato a Venezia il sacro corpo abstraxit. LUKA JELIĆ (bilj. 7), 56-57. Ne znam je li drugdje (di san Grisogono), e riposto nella chiesa de’ss. Gervasio e u našoj literaturi ovaj tekst korišten. U svakom slučaju opis Protasio, detta volgarmente s. Trovaso... ma ritornati i zaratini Zadra nije uvršten u knjigu IVO PETRICIOLI, Stari Zadar u nella pubblica grazia, lo riebbero e lo riportarono alla patria. riječi i slici, Zadar, 1999., gdje bi mu po autorovoj koncepciji LORENZO FONDRA (bilj. 37), 21. nesumnjivo bilo mjesto. 50 GIULIO LORENZETTI, Venezia e il suo estauro, guida srorico – 60 „...das ist gar ein schöner herrlicher Corper...” KREŠIMIR KUŽIĆ, artistica, deseto izdanje, Trieste, 1996., 544. Njemački hodočasnici 15. i 16. stoljeća u Zadru, Radovi Zavoda 51 O potankostimma u ovom ratu vidi: FREDERIC LANE, Venice – za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 50, Zadar, 2008., 86. A Maritime Republic, The Johns Hopkins University Press, 1973., 61 „...über S. Simeonis des alten Grab der das Kindlen Jesus in seine 18-201. Arm schlos und das Nunc dimitis machte der ligt da Leiblich des 52 NIKOLA JAKŠIĆ, Un gruppo dei reliquiari trecenteschi da Cattaro Grab schlos man uns auff und lies uns in sehen Die Augenlöcher a Venezia e Chioggia, u: Lettteratura, arte, cultura tra le due sponde und der Mundt steckt im voll Baumvolle. Ob die Zunge in seinem dell’Adriatico, (ur. Guido Baldassari, Nikola Jakšić, Živko Nižić), Mund noch grünfrisch und unverwesen seyals ich von etlichen Zadar, 2008., 219-237; NIKOLA JAKŠIĆ, Sakralno zlatarstvo Pilgrin gehort habe weys ich nicht Denn so nahe das wir im den Kotora u razvijenom srednjem vijeku, u: Zagovori sv. Tripunu Mundt möchten auffbrechen kamen wir ihm nicht...” KREŠIMIR (katalog izložbe), (ur. Radoslav Tomić), Zagreb, 2009., 114-153. KUŽIĆ (bilj. 60), 2008., 89. 53 REBECCA MÜLLER, Genova vittoriosa: i trofei bellici, Genova 62 IVO PETRICIOLI (bilj. 59), 59. U izvorniku tekst glasi: Andai e l’Europa mediterranea. Opere, artisti, commitenti, collezionisti, con altri pelegrini, pero che cosi era ordinato, ad una Giesia de (ur. Piero Boccardo, Clario Di Fabio), Cinisello Balsamo, Milano, sancto Symeone, unde, cantato vespero, fu mostrato lo corpo 2005., 89-107. de sancto Symeone; reliquia dignissima, e le piu bella che mai vedessi ne in Roma ne altrove; nam si vede tutto integro, non li 54 „La presenza in questo rilievo del corpo di S. Simeone, che due mancha cosa del mondo, non in el volto, non in le mane non i li portatori introducono in citta, si riferisce indubiamente alla piedi; tene la bocha aperta, e di sopra non li sono denti. De questo legenda volgare zaratina, secondo la quale la reliquia, rapita non me ne meravoglio, perche era vegissimo quando morite. dai veneziani, sarebbe stata restituita a Zara per l’intervento PIETRO CASOLA, Viaggio in Gerusalemme, Milano, 1885., 25. energico di Lodovico vittorioso nella guera con Venezia; nel nostro rilievo la restituzione e contemporanea all’arrivo del 63 Tekst je objavio ŠIME JURIĆ, Putovanje jednog Nijemca duž dalmatinske obale, Zadarska revija XXVII, 2-3, Zadar, 1978., re nel 1358. Di cio risultrarebbe che le carte venete le quali, 281-283; IVO PETRICIOLI (bilj. 59), 64. contrariamente alla legenda, dicono esser la nostra reliquia un dono della Repubblica agli Zaratini, espongono con abile 64 Acta Sanctorum, IV (bilj. 34), octobris, 17. eufemismo un atto in quale Venezia sarebbe stata semplicemente 65 ...in qua intrinsecus feramentis cavatua duo monstratur sepulchra costretta da Lodovico. Invece la reliquia del Santo e venuta, si, sive aliquo ornatu, quorum unium ilius Simeoni justi viri est, da Venezia a Zara, ma un secolo incirca prima che si arrivasse qui, instantulum Dominum Iesum in templo ambabus manibus Lodovico d’Ungaria, e cio come dono offerto dalla repubblica amplexus, de ipso prophetizavit; alterum vero aeque justi Joseph, alla nostra citta.” LORENZO TROVISANI, Peregrazioni d’arte sponsi sanctae Marie et Domini Jesu nutrutoris, Acta Sanctorum, – San Simeone, L’aquila del Dinara, No. 23 od 20. III. 1923. IV (bilj. 34), octobris, 17. (Lorenzo Trovasini je Bersin pseudonim). 66 In dicta santa Sione visitur Deiparae et Sancti Johanis Theologi 55 MLADEN ANČIĆ, Vrijeme i okolnosti nastajanja Novigradskog domus ... tum sepulchrum Prophetarum Davidis et Salamonis et zakonika, Povijesni prilozi, 25, Zagreb, 2003., 139. senioris Simonis. Acta sanctorum, IV (bilj. 34), octobris, 18.
Nikola Jakšić: Od hagiografskog obrasca do političkog elaborata... Ars Adriatica 4/2014. (95-124)
67 Est Praetera in ipsa civitate alia ecclesia ad Meridiem in monte 87 THOMAS E. A. DALE, Relics, Prayer, ad Politics in Medieval Sion, quae dicitur sancti Simeonis, ubi Dominus lavit pedes Venetia, Princeton University Press, 1997., 54-55. discipulorum suorum. Acta sanctorum, IV (bilj. 34), octobris, 18. 88 ... metropolica dignitas propter vestrum honorem specialiter fuit 68 На Сионской горе был дом Иоанна Богослова, и на этом illis ab apostolica sede concessa, ut videlicet ecclesia vestra non месте была создана большая церковь со стрельчатыми solo nomine, sed pleno iure patriarchalem dignitatem haberet, сводами, от городской стены на расстоянии броска камня. cum ei subiecta fierit metropolis jadertina...Codex diplomaticus В церкви святого Сиmeона, за алтарем, есть храмина, regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III, (ur. Tade Smičiklas), где Христос омывал ноги своим ученикам. ХОЖЕНИЕ Zagreb, 1905., 61. ДАНИИЛА, ИГУМЕНА РУССКОЙ ЗЕМЛИ, http://www. 89 OTTO DEMUS (bilj. 75), 56. vostlit.info/Texts/rus2/Hozenija/XII/Daniil/frametext.htm. 90 HANNS HUBACH (bilj. 86), 387; THOMAS E. A. DALE (bilj. 69 Tekst zadarske legende vidi kod LORENZO FONDRA (bilj. 37), 87), 55. 73-76. Srodnu verziju donosi i VITALIANO BRUNELLI (bilj. 91 OTTO DEMUS (bilj. 76), 202. 40), 420-421. 92 OTTO DEMUS (bilj. 76), 201-206. 70 ANA MUNK (bilj. 4), 253-262. 93 Riječ je o jednom važnom uprizorenju iz 13. stoljeća u bazilici sv. 71 Translatio Sancti Marci, u: Corpus scriptorum ecclesiae Aquileiensis Marka. XII/2 – Cronache, (ur. Giorgio Fedalto), Citta Nova, 2003., 468-484. 94 OTTO DEMUS (bilj. 76), 203. 72 U svojoj čuvenoj knjizi o krađi svetačkih relikvija u ranom srednjem vijeku, na nju se posebno osvrće i PATRIK J. GEARY, 95 LORENZO FONDRA (bilj. 37), 76. Furta Sacra – La trafugazione delle reliquie nel medioevo, Milano, 96 Promissio, zakletva duždeva. Najstarija sačuvana je iz 1192. godine 2000., 94-100. ona Enrica Dandola. Izravna je to reakcija na monarhističko 73 SUSY MARCON, Codici della liturgia di San Marco, Musica e ponašanje dužda Vittorea II. Michielija koji u odsudnim liturgia a San Marco (ur. Giulio Cattin), Venezia, 1990.-1992., 130- trenucima nije prihvatio stajališta svojih savjetnika. Od njegova 131; ISTA, „Pax tibi Marce”. Le miniature veneziane di soggetto ubojstva izbor novog dužda povjeren je savjetnicima, a važne marciano e petrino, u: San Pietro e San Marco – arte e iconografia državničke odluke više dužd ne može donositi sam bez njihova in area adriatica, (ur. Letizia Caselli), Roma, 2009., 147-171. odobrenja. To je prvi korak tranzicije od dukata ka republici. Kod svakog narednog izbora dužda tijekom 13. stoljeća u promissio su 74 RONA GOFFEN, Paolo Veneziano e Andea Dandolo. Una nuova dodavani novi stavci, a i izborna procedura se sve više komplicirala lettura della pala feriale, u: La pala d’oro (ur. Hans R. Hahnloser, (demokratizirala). Pri izboru novog dužda 1268. godine bila je tako Renato Polacco), Venezia, 1994., 173-184. složena, da je u očima suvremenog čitatelja gotovo smiješna. „The 75 OTTO DEMUS, The Mosaics of San Marco in Venice, vol. 1, new sistem of election to the dogeship which they now devised must Chicago, 1984., 54-70. surely rank among the most complicated ever instituted by a civilized 76 OTTO DEMUS, The Mosaics of San Marco in Venice, vol. 2, state. It strikes modern mind as ridiculosus, and to some extent it Chicago, 1984., 199-206. was.” JOHN JULIUS NORWICH, A History of Venice, Penguin 77 OTTO DEMUS (bilj. 75), 198-200. books, 1983., 166. Naime, nakon više izbornih krugova u kojima 78 Translatio Sancti Marci (bilj. 71), redak 278. BRUNO BERTOLI, se broj izabornika čas smanjivao, čas povećavao u više različitih Le storie di San Marco nei mosaici e le ragioni dell’agiografia, etapa glasovanja, u konačnici je izbor vršio 41 izbornik. Vidi i La basilica di San Marco: arte e simbologia, (ur. Bruno Bertoli), ELISABETH CROUZET-PAVAN, Venice Triumphant, Baltimore, Venezia, 1993., 111. 2002., 198. 79 OTTO DEMUS (bilj. 75), 200. 97 „That he still carries the promissio in his hand makes it more than likely that the situation represented in the mosaic is that 80 Na mozaiku stoji ESTVARIE što je rezultat popravka u 18. immediately after the presentation and the investiture of the newly stoljeću. Vidi BRUNO BERTOLI (bilj. 78), 111. elected doge in San Marco, with the participiants of the ceremony 81 OTTO DEMUS (bilj. 76), 199; SUSY MARCON (bilj. 73), 253- just leaving the church and the people waiting outside.” OTTO 257; GIORDANA MARIANI CANOVA, La miniatura veneta DEMUS (bilj. 76), 202. del Trecento tra Padova e Venezia, u: La pittura nel Veneto – Il 98 OTTO DEMUS (bilj. 76), 202, predlaže da je drugi klerik Trecento vol. 2, Milano, 1992., 246; BRUNO BERTOLI (bilj. 78), primicerij, no meni se čini vjerojatnijim da je to mletački biskup 107-111; SUSY MARCON (bilj. 73), 165. koji teško da bi bio ispušten na ovoj kompoziciji. Mletački 82 OTTO DEMUS (bilj. 76), 200. collocatio corporis na Porta di sant’Alipio, u kojem se zapaža 83 O ovom Missale ad usum Sancti Marci, danas u Biblioteca najmanje 48 likova, možda se i izravnije referira na novi, složeni Nazionale Marciana vidi: SUSY MARCON (bilj. 73), 253- demokratski pristup izbora novog dužda u kojem sudjeluje 41 257; GIORDANA MARIANI CANOVA (bilj. 81), 246; SUSY izbornik. Utoliko je samo još više sigurno da je riječ upravo o MARCON (bilj. 73), 165. izboru Lorenza Tiepola koji je prvi izabran ovim postupkom. 84 Translatio Sancti Marci (bilj. 71), redci 320-322 i 328-329. 99 U tome se moje tumačenje razlikuje od onoga što ga je ponudila 85 OTTO DEMUS (bilj. 75), 69. ANA MUNK (bilj. 4). 86 HANNS HUBACH, Pontifices, Clerus/Populus, Dux u San Marco: 100 Obsidio Iadrensis (ur. Branimir Glavičić, Vladimir Vratović) aspetti storici ed agiografici, u: Atti del convegno internazionale di Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalum, 54, studi, (ur. Antonio Neiro), Venezia, 1994., 370-397. Zagreb, 1975., 154, 176, 240.
101 Sugestivan primjer takve konstrukcije memorije, i to baš na 104 Die 16. mensis nouembris dominus Vladislaus, castellanus bosanskom primjeru vidi u: MLADEN ANČIĆ, Kako „popraviti” et vicarius Iadrae, praesentavit nobis pro parte dominarum prošlost. Konstrukcija memorije na nadgrobnim spomenicima reginarum antedictarum clavem arcae praedicti Sancti 15. stoljeća, Povijesni prilozi, 34, Zagreb, 2008., 83-102. Simeonis, ut per regimen servaretur, ut data fuit mihi Paulo 102 D. P. P. Sanctissime Pater ac Domine noster. Sanctitatis vestre de Paulo, tunc rectori, praedicta clavis, ita quod primus rector antecessor memoriae felicissime Bonifacius P. P. Ecclesiis SS. qui incoepit servare dictam clavem, mandato dominarum Anastasie et Simeonis Justi, huius civitatis Jadre, et maxime S. reginarum praedictarum, ego fui. FERDO ŠIŠIĆ, Ljetopis Simeonis, cuius corpus infinitis miraculis clarum sua ipsa hic Pavla Pavlovića patricija zadarskog, Vjestnik kraljevskog Jadre in ecclesia iacet, Bullis papalibus indulgentiam dudum hrvatsko-slavonskodalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb, attribuit, qualem habeat Ecclesia S. Marci dioecesis Castellanae 1904., 7. Venetiarum in die Ascensionis Dominice, prout Antistes noster 105 NADA KLAIĆ – IVO PETRICIOLI (bilj. 57), 543. et clerus sanctitatem vestram eorum litteris informabunt; et non 106 Opis reljefa vidi u: NIKOLA JAKŠIĆ – RADOSLAV TOMIĆ immerito hoc fecit, nam primo multorum nostrorum religiosorum, (bilj. 4), 97-120. et mundanorum relationibus fide dignis innotuit multis miraculis 107 To što svečeva čuda i njegove osvete nisu grupirani u cjeline corpus illud Simeonis Iusti claruisse; secundo haec civitas vicina rezultat je naknadnog preslagivanja reljefa u 17. stoljeću što je haereticis montanearum Bosnensium, et aliarum gentium u literaturi već zapaženo. FRANCESCA DELCROIX MAOVAZ, alienigenarum, talibus miraculis ad se traxit quamplures, atque ad Francesco da Milano e l’Arca di S. Simeon a Zara, Commentari fidem orthodoxam, qui relictis haereticorum perversis doctrinis, III, luglio-settembre, 1970., 185-197. Zamijenjene su, naime, quibus Diabolo instigante irretiti erant, conversi sunt, Christianorum pozicije središnje postavljenih reljefa ovih ploha, tako da više fidei maximum augmentum. DANIELE FARLATI (bilj. 28), 111. nisu tematski usklađeni s onima koji ih obočuju. 103 ...et plus dixit recordari, quod de anno 1380, vel circa, quo tempore 108 ...et cum illis formis, imaginis, signis, miraculis et presenatatione serenissima regina Ungarie venit Jadram, pro accipiendo corpus domini nostri Ihesu Christi presentati ad altare. IVO sancti Simeonis cum arca argentea, nobiles jadre acceperunt PETRICIOLI (bilj. 3), 106. quattuor angelos argenteos, qui erant sub arca ipsa, ubi vel penes quam nunc est corpus sancti Simeonis, et illos reposuerunt in 109 MLADEN ANČIĆ, Od tradicije „sedam pobuna” do dragovoljnih camera suae Procuratoriae. LORENZO FONDRA (bilj. 37), 123- mletačkih podanika. Razvojna putanja Zadra u prvom desetljeću 124. Prenosi ga i DANIELE FARLATI (bilj. 28), 101. 15. stoljeća, Povijesni prilozi, 37, Zagreb, 2009., 92.