Preskoči na sadržaj
Arts of the Adriatic Traži

Atektonsko građeni retabli u Bakru – import srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

DOI 10.15291/ars.4976

Preuzmi PDF

Svezak 15 (2025)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Martina Ožanić Ministarstvo kulture i medija, Područni konzervatorski ured Zagreb martina.ozanic@gmail.com Korespondentni autor

U radu su analizirani i valorizirani gotovo istovremeno podignuti glavni oltar u crkvi Sv. Margarete i tri bočna oltara (oltar Sv. Križa, oltar sv. Ivana Krstitelja, oltar sv. Franje Paulskog) u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru, kroz razmatranje utjecaja i komparativnih modela zajedno s njihovom vremenskom, prostornom i kulturnom kontekstualizacijom. Naime, sredinom 18. stoljeća u crkvi Sv. Margarete na južnoj strani Bakarskog zaljeva podiže se glavni oltar čiji se tipološki srodnici pronalaze u njezinu neposrednom susjedstvu, na sjevernoj strani zaljeva u crkvi Sv. Marije od Porta. U panorami altarističke baštine Hrvatskog primorja i Kvarnera u kojoj od posljednje četvrtine 17. stoljeća prednjače djela u kamenu i mramoru, ovi su oltari drvorezbareni, a osim umjetničkih kvaliteta, ističu se i svojim, za hrvatsko priobalje, neuobičajenim kompozicijama atektonsko građenih retabala. Za razliku od sjeverne Hrvatske gdje su atektonski oltari zastupljeni u većoj mjeri, na području čitave jadranske obale oni predstavljaju tek usamljene primjere. U Bakru, koji tada pripada pod Litorale Austriacum, opremanje crkvenih ambijenata rješenjima udomaćenim na prostoru Habsburške Monarhije odraz je političke uprave koja je i na periferiji vlastitog teritorija željela ostaviti trag svoje prisutnosti.

Bakar, crkva Sv. Margarete, crkva Sv. Marije od Porta, 18. stoljeće, atektonsko građeni retabli, retabli tipa uvećani okviri (Rahmenretabl)

Glavni oltar u crkvi Sv. Margarete u Bakru Glavni oltar sv. Margarete prvi put u hrvatsku povijest umjetnosti uvodi Ivan Ku- kuljević Sakcinski 1858. godine, ali ne izravno, već samo posredno preko oltarne pale znamenitoga, u Ljubljani nastanjenog, slikara Valentina Metzingera (Saint-Avold, 1699. − Ljubljana, 1759.), o kojoj zaneseno piše da je „jedna od najljepših slika” tog majstora koju je on vidio.1 Zahvaljujući slici, glavni oltar prvi je put i fotografski zabilježen 1936. godine tijekom terenskog obilaska i popisivanja spomenika koje je provodio prof. Artur Schneider, kada je i nastala fotografija Ljudevita Griesbacha (sl. 1). Premda je od tada više istraživača pisalo o Bakru i njegovoj bogatoj crkvenoj baštini,2 na važnost samoga glavnog oltara prva je upozorila Radmila Matejčić, prvo u svojoj disertaciji 1976.,3 a potom i u svojem poglavlju u antologijskoj knjizi Barok u Hrvatskoj 1982. godine, istaknuvši pritom ne samo Metzingerovu sliku, već i sam oltar.4 Uz Anđelu Horvat za kontinentalnu Hrvatsku, te Krunu Prijatelja za Dalma- ciju, Radmila Matejčić afirmirala se kao nezaobilazni autoritet za baštinu Primorja i Istre te posebice Rijeke i njezine okolice. S gotovo jednakim je žarom i uspjehom istraživala arhitekturu, urbanizam, skulpturu i slikarstvo, no bavila se i promišljanji- ma o altaristici, pa je tako u svojem poglavlju o baroknoj umjetnosti u Istri i Hrvat- skom primorju izdvojila glavni oltar u crkvi Sv. Margarete u Bakru uočivši njegovu posebnost. Tipološki ga je definirala kao atektonski oltar te iznijela pretpostavke da se „može sigurno vezati uz srednjoeuropske radionice u Češkoj i u Austriji” i da je „moguće posredstvom bečke Bankalne deputacije naručen u Austriji”, ujedno ga po- hvalno valorizirajući kao „proizvod odlične radionice velikog umjetničkog centra”.5 Uistinu, riječ je o oltaru zamjetne vrsnoće koji se nalazi u svetištu crkve posvećene zaštitnici grada te izgrađene izvan gradskih zidina na južnoj strani zaljeva sredinom 15. stoljeća, u vrijeme kneza Martina Frankopana, a proširene 1668. godine, kada Bakrom upravlja ban Petar Zrinski.6 Oltar se lukovima ophoda rastegnuo u širinu te svojim dimenzijama dominira u apsidi svetišta (sl. 2). Građen je kao uvećani okvir oko središnje oltarne pale koju cijelom visinom prate nanizane krupne volute uz koje su priljubljeni masivni, istanjeni listovi izbrazdane površine i uvijenih rubova, zatim manji rocaille motivi školjki i vlati morske trave te fragment vijenca koji se gotovo zbog svoje elastične forme može zamijeniti za još jednu dekorativnu viticu. Prisutne rokajne tvorbe tipične su za njegovu početnu fazu, kod nas prisutnu četrdesetih i ranih pedesetih godina 18. stoljeća, kada je on još dosta kompaktan i bez perforacija. Zona predele kao i zona atike nisu razdvojene uobičajenim horizontalnim profila- cijama, već su „stopljene” s cijelim retablom koji na samom vrhu zaključuje rastvo- rena školjka omeđena padajućim granama. Nad lukovima ophoda uzdižu se velike dekorativne vaze s raskošnim buketima cvijeća, dok se nad fragmentima vijenaca pojavljuju manje rokajne vaze s cvjetnim aranžmanima. Na menzi stoji raskošni, rokajnim režnjevima rubljeni okvir za kanonske ploče u čijemu je gornjem središtu malena slika neznanog slikara s prikazom Bogorodice u molitvi.7 Od skulpturalnih elemenata prisutna su dva manja anđela putta, koji, zaogrnuti samo tankom tkani- nom preko ruke i oko bokova, raširenih ruku i krilca sjede nad pužnicama voluta s kojih se poput slapa slijevaju izbrazdani masivni listovi. Riječ je o kiparskim figura- ma zanatski kvalitetne razine i stilske usklađenosti s tadašnjim kanonima, koje ipak ne dosežu izraženije umjetničke domete. Za razliku od kipova i malene slike neznanog autorstva, oltarna pala s prikazom sv. Margarete, sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare potpisani je rad Valentina Metzingera. Brojni autori koji pišu o njoj redovito hvale njezinu izvrsnost i sofistici- ranost, međutim, za razliku od umjetničke vrijednosti djela koja je neupitna, datacija same slike u literaturi je varirala, pa tako, na primjer, Kukuljević Sakcinski (1858.),8 Matija Mažić (1929.),9 Stanko Vurnik i Marijan Marolt (1936.),10 Radmila Matejčić

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

(1976., 1982.) te Višnja Bralić (2012.)11 spominju 1758. godinu, a Artur Schneider (1936.)12 i Ivo Marochino (1978.)13 1757. godinu. Razrješenje donosi Anica Cevc (2000.) navodeći da je 1999. godine tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova za potrebe Metzingerove monografske izložbe u Narodnoj galeriji u Ljubljani otkri- ven izvorni potpis autora s godinom nastanka 1753. u donjemu desnom uglu,14 na temelju čega s opravdanim razlogom možemo pomaknuti vrijeme nastanka oltara u tu godinu. To nije bilo jedino Metzingerovo djelo u okolici. Dapače, još je tridesetih godina 18. stoljeća bio angažiran u Rijeci gdje radi ciklus franjevačkih svetaca za samostan na Trsatu, a 1734. godine sliku Sveti Josip s Isusom za istoimeni oltar Anto- nija Michelazzija u katedrali Sv. Vida u Rijeci.15 Iduće, 1735. godine Michelazzi zavr- šava glavni oltar u nekadašnjoj katedrali Navještenja Marijina u Pićnu na kojemu će se 1738. godine postaviti Metzingerova pala.16 Nakon toga će uslijediti niz uspješnih 2. suradnji s Michelazzijem te se dvojica majstora ponovno susreću oko 1752. godine, Glavni oltar, crkva Sv. Margarete u Bakru, 1753. godine (foto: Martina kada Metzinger radi oltarnu palu za oltar sv. Antuna opata koji je Michelazzi podi- Ožanić, 2022.) gnuo u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Rijeci,17 a potom i 1753./1754. godine, High altar, church of St Margaret in kada Metzinger slika oltarnu palu za Michelazzijev oltar sv. Filipa Nerija u istoj cr- Bakar, 1753 kvi.18 Valentin Metzinger očito je bio omiljen izbor među naručiteljima ovog kraja,

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

što potkrepljuje i posljednja slika Ispovijed sv. Ivana Nepomuka koju je oko 1754. godine izradio za župnu crkvu sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom.19 Arhivska vrela prilično su oskudna te je, za sada, osim godine nastanka, malo dostupnih čvrstih podataka o samome glavnom oltaru sv. Margarete. Čini se da je povod podizanja novog oltara u crkvi bio katastrofalan potres koji je zadesio Bakar i Rijeku 28. studenoga i 17. prosinca 1750. godine i prouzrokovao znatne materi- jalne štete na graditeljskoj baštini i crkvenim inventarima.20 Prema zapisima Matije Mažića, bakarskog kroničara, do tada je u svetištu crkve Sv. Margarete stajao drvo- rezbareni oltar, najvjerojatnije upravo onaj iz vremena izgradnje crkve 1668. godine, s drvenim i pozlaćenim kipovima zaštitnica, sv. Barbare i sv. Katarine,21 a njihova svetačka prisutnost prenesena je i na Metzingerovu sliku, kao svojevrsni hommage i ikonografski citat prethodnoga oltarnog programa. Osobito je zanimljivo da su te skulpture svetica, po svemu sudeći, uspjele preživjeti do danas i da se nalaze u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru (sl. 3, 4). Naime, u vrijeme kada je Matija Mažić obja- vio povijesni prikaz te crkve 1929. godine, skulpture sv. Barbare i sv. Katarine bile su stajale u dvjema nišama na pročelju crkve te autor navodi da su „nekada bile na oltaru crkve Svete Margarete, nakon čega su kroz više vremena bili negdje pohra-

3. Skulptura svetice, crkva Sv. Marije od Porta u Bakru, izvorno u crkvi Sv. Margarete, oko 1668. godine (?) (foto: Martina Ožanić, 2022.) Statue of a female saint, church of St Mary of the Port in Bakar, originally in the church of St Margaret, ca. 1668 (?)

4. Skulptura svetice, crkva Sv. Marije od Porta u Bakru, izvorno u crkvi Sv. Margarete, oko 1668. godine (?) (foto: Martina Ožanić, 2022.) Statue of a female saint, church of St Mary of the Port in Bakar, originally in the church of St Margaret, ca. 1668 (?)

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

njene, pak ih napokon ovamo smjestiše.”22 Ove skulpture s ranijega glavnog oltara crkve Sv. Margarete danas stoje na jednostavnim postamentima uz stupce u lađi cr- kve Sv. Marije od Porta, a izostanak pozlate i slikanih slojeva upućuje na njihovu prethodnu izloženost vanjskim uvjetima koji, nesumnjivo, nisu bili primjereni za zaštitu i očuvanje drvenih polikromiranih skulptura.23 Statičnost i naglašena fron- talnost kompozicije, zatvoreni obrisi volumena te tvrdo modelirani nabori draperija koji se spuštaju u dugim, plitkim potezima tipične su karakteristike kiparstva u drvu onodobnih domaćih radionica, a premda izmještene iz svojega izvornog okruženja, ove skulpture predstavljaju dragocjen i, za sada, moguće jedini očuvani trag oprema- nja crkve Sv. Margarete u drugoj polovini 17. stoljeća.24 Pitanja o naručitelju i autoru glavnog oltara crkve Sv. Margarete ostaju tek dje- lomično odgovorena te dostupni podatci sugeriraju da su duboko isprepleteni s po- litičkim i ekonomskim okolnostima. Tim je više zanimljivo da se tipološki srodnici glavnog oltara nalaze u njezinu neposrednom susjedstvu, doslovce „preko puta”. Na- ime, na sjevernoj strani Bakarskog zaljeva nalazi se crkva Sv. Marije od Porta, u kojoj se nalaze čak tri atektonsko građena retabla.

Bočni oltari u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru Najraniji pisani tragovi o crkvi Sv. Marije od Porta sežu u 15. stoljeće, a prva veća obnova bilježi se 1641., nakon koje je ubrzo uslijedilo i proširenje i produljenje cr- kve 1666. godine, dok su daljnje znatnije renovacije unutrašnjeg prostora obavljene u kasnijim razdobljima, čime je dobiven njezin današnji izgled.25 U popisu župa u Senjsko-modruškoj biskupiji 1769. godine navodi se da je crkva Sv. Marije od Porta „obnovljena 1753. godine o vlastitom trošku i trošku župne crkve”,26 a ta je obnova vrlo vjerojatno bila potaknuta njezinom novom crkvenom ulogom, s obzirom na to da je, zbog ozbiljnih oštećenja župne crkve Sv. Andrije u potresu 1750. godine, preu- zela njezinu župnu funkciju duhovnoga i liturgijskog središta sve do 1853. godine.27 S obzirom na ove okolnosti, može se pretpostaviti da su upravo tada najvjerojatnije nabavljeni i drveni bočni oltar Sv. Križa, oltar sv. Ivana Krstitelja te oltar sv. Franje Paulskog (sl. 5, 6, 7), što bi odgovaralo i njihovu ornamentalnom repertoaru. Oltari su postavljeni na zidovima bočnih lađa ove trobrodne crkve, na desnoj strani oltari sv. Franje Paulskog i sv. Ivana Krstitelja, a na zidu u lijevoj lađi oltar Sv. Križa.28 Za razliku od oltarnih pala, ovi retabli do sada nisu bili predmetom istraživanja, stoga su ovdje prvi put analizirani i valorizirani. Navedeni bočni oltari, premda srodne atektonske koncepcije, ipak nisu potpuno identični, već se međusobno razlikuju u manjim ili većim oblikovnim detaljima. Ri- ječ je o plitkim retablima koji visinom gotovo dosežu strop bočnih lađa. Zajednička im je osnovna oltarna shema uvećanog okvira oko središnje oltarne pale (oltar sv. Ivana Krstitelja, oltar sv. Franje Paulskog), odnosno, ostakljene i oslikane niše za smještaj skulpture raspetog Krista (oltar Sv. Križa), koje cijelom visinom grade gi- gantske izduljene volute, oslonjene na visoke postamente. Na oltarima Sv. Križa i sv. Ivana Krstitelja te volute podupiru u vis lučno potisnuto gređe, odnosno vijenac, iznad kojega se nastavlja kratka atika omeđena volutama te zaključena vijencem. Na oltaru sv. Franje Paulskoga volute pak nose zakržljale i meko povijene odsječ- ke vijenca, dok se nad njima nastavlja zona atike rubljena istanjenim volutama te nadvišena malenim baldahinom. Središnji dijelovi atika različito su riješeni na svim trima retablima, pri čemu svaki ostvaruje jasnu ikonografsku poveznicu s titularom oltara: atika na oltaru Sv. Križa ispunjena je velikim plamenim srcem s trnovom krunom; na oltaru sv. Ivana Krstitelja je reljefni prikaz Jaganjca Božjeg (Agnus Dei), dok je središte atike na oltaru sv. Franje Paulskog rezervirano za naslikani prikaz Božjeg oka u vijencu oblaka i radijalno raširenih zraka. Ornamentalni sadržaj na

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

svim se oltarima sastoji od listova koji nalikuju na akant čija je površina oživljena paralelno usječenim utorima, zatim motiva vertikalno nanizanih zvonolikih cvjeto- va naslijeđenih iz groteski Jeana Béraina Starijeg (Saint-Mihiel, 1638./1639. – Pariz, 1711.),29 rokajnih vitičastih tvorbi koje svojim režnjastim površinama podsjećaju na riblje peraje, cvjetnih grana, rokajnih vaza te rokajnih školjkastih motiva na samom vrhu. Prisutni rocaille repertoar na bočnim oltarima crkve Sv. Marije od Porta vrlo je blizak ornamentalnom leksiku koji zatječemo i na glavnom oltaru u crkvi Sv. Marga- rete, a svojom kompaktnom formom odgovara ranijoj fazi rocaillea s početka pede- setih godina 18. stoljeća. Na svim ovim oltarima rocaille je samo apliciran na oltarnu stijenu u funkciji subordiniranoga ukrasnog dodatka te rasterećen uloge samostal- noga gradivnog elementa konstrukcije u kojoj će se pojavljivati u svojoj kasnijoj ra- zvojnoj fazi sa svojim nebrojenim manifestacijama, odnosno, kao ornament koji nije

5. Oltar Sv. Križa, crkva Sv. Marije od Porta u Bakru, 1753. − 1757. godine (foto: Martina Ožanić, 2022.) Altar of the Holy Cross, church of St Mary of the Port in Bakar, 1753-1757

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

više samo ukras arhitekturi, već on postaje arhitektura.30 Vrijedi napomenuti i da su na svim trima bočnim oltarima crkve Sv. Marije od Porta zone predele „stopljene” s cijelim retablom, bez uobičajene razdjelne horizontalne profilacije, čime se stvara naglašeni dojam jedinstva oltarne cjeline. Taj je dojam osobito ojačan ukidanjem horizontalnog poteza gređa na oltaru sv. Franje Paulskog, čime su sve tri zone reta- bla – predela, središnja zona i atika – formalno povezane i ujedinjene.31 Osim toga, zajednički motiv koji se također kontinuirano provlači na svim trima bočnim olta- rima jest motiv zastora, koji se postrance spušta i obgrljuje retabl, a draperija mu se padajući lomi i savija u valovitim preklopima, čime se umiruje konkavno-konveksno

6. Oltar sv. Ivana Krstitelja, crkva Sv. Marije od Porta u Bakru, 1753. – 1757. godine (foto: Martina Ožanić, 2022.) Altar of St John the Baptist, church of St Mary of the Port in Bakar, 1753-1757

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

gibanje voluta i definira zatvoreniji obris oltara. Motiv zastora odraz je dugog traja- nja tradicije ukorijenjene još od antičkog doba, gdje oni pridonose ceremonijalnoj, svečanoj funkciji oltara kao Božjeg prijestolja, a u baroknom razdoblju ovaj se motiv spretno asimilirao s dominantnom estetskom tendencijom epohe prema teatralnom i sceničnom učinku.32 Od skulpturalnog sadržaja ističe se kip raspetog Krista na istoimenom oltaru, prikazan mršavoga, izranjavanog tijela s jasno naglašenim anatomskim detaljima muskulature i kostiju, a oko prepona mu je prebačena perizoma uglatih nabora koja se postrance odvaja i kruto pada uz bedro, podcrtavajući vertikalnost kompozicije.

7. Oltar sv. Franje Paulskog, crkva Sv. Marije od Porta u Bakru, 1753. – 1757. godine (foto: Martina Ožanić, 2022.) Altar of St Francis of Paola, church of St Mary of the Port in Bakar, 1753-1757

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

Glava mu je beživotno klonula na rame, a oblikovne nespretnosti dolaze do izražaja u tvrdoj i pojednostavnjenoj modelaciji ruku i stopala, što upućuje na dobrog ne- znanog majstora čiji potezi, premda uvjerljivi u detaljima i općenitom dojmu, nose tragove grube krutosti u izvedbi. Oltarne pale na oltarima sv. Franje Paulskog i sv. Ivana Krstitelja tek su nedavno dobile atributivne prijedloge. Tako je Damir Tulić (2019.) pripisao oltarnu palu Bo- gorodica s Djetetom i sv. Franjom Paulskim venecijanskom slikaru Giovanniju Battisti Augustiju Pitteriju (Venecija, između 1691. i 1695. – Zadar ?, nakon 1759.?),33 dok su oltarnu palu s prikazom sv. Ivana Krstitelja koji propovijeda u pustinji Nina Ku- diš i Antonella Vlaše (2021.) pripisale domaćem slikaru Antonu Vlatkoviću (1725.? – Grobnik, 1785.).34 Njegovo se ime spominje 1757. godine, kada je ujedno, prema navodima Matije Mažića, oltare „pozlatio, obojadisao i uresio troškom Kapitula.”35 Ovaj kratak, ali važan podatak predstavlja terminus ante quem u kontekstu nastanka bočnih oltara u crkvi Sv. Marije od Porta te ih stoga sa sigurnošću možemo datirati u vrijeme između 1753. i 1757. godine.

Import srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije U Bakru se, dakle, sredinom 18. stoljeća u crkvi Sv. Margarete i u crkvi Sv. Ma- rije od Porta gotovo u isto vrijeme podižu novi oltari čija su materijalna i tipološka svojstva posve drukčija od ostvarenja koja dominiraju u okruženju. Kao prvo, oltari u Bakru su drveni, za razliku od korpusa altarističke baštine Hrvatskog primorja i Kvarnera 18. stoljeća u kojemu ipak prednjače djela u kamenu i mramoru.36 Štoviše, u vrijeme njihove izgradnje, već gotovo dvadesetak godina uspješno djeluje kame- narska radionica Antonija Michelazzija u Rijeci, koji tih godina, kao što je već spo- menuto, primjerice oprema arhitektonskim retablima riječku zbornu crkvu Uznese- nja Marijina. Michelazziju pripisani radovi pojavljuju se osim toga i u župnoj crkvi Sv. Andrije u Bakru gdje su do danas sačuvani jedino kipovi sv. Joakima i sv. Ane postavljeni postrance uz bočni oltar sv. Roka.37 Nadalje, i u kapeli Sv. Mihovila u frankopanskom kaštelu u Bakru je postojao mramorni oltar, pripisan altarističkoj radionici obitelji Pacassi s kraja 17. stoljeća, koji, uz najraniji oltar sv. Franje Ksaver- skoga iz 1683. godine u isusovačkoj crkvi Sv. Vida u Rijeci, svjedoči o ranoj pojavi mramorne altaristike na području Hrvatskog primorja.38 Međutim, za podizanje glavnog oltara u bakarskoj crkvi Sv. Margarete te boč- nih drvorezbarenih oltara u crkvi Sv. Marije od Porta naručitelji se nisu odlučili za tada vodećeg majstora u Rijeci ili neku od mletačkih bottega, niti za neku od lokalnih drvorezbarskih radionica,39 već su se obratili radionicama posve drukčijeg izričaja u kojemu se razaznaju srednjoeuropski umjetnički utjecaji te, za hrvatsko priobalje, neuobičajena oltarna kompozicija čiji se parnjaci ne nalaze u Primorju, već u sjevernoj Hrvatskoj. Oni nisu tek izolirani lokalni izričaj, već odraz mnogo ši- rega srednjoeuropskog umjetničkog kruga, stoga ishodište, a najvjerojatnije i autore, treba potražiti na austrijskom prostoru Habsburške Monarhije. Riječ je o oltarnim rješenjima koja se tipološki ubrajaju u atektonsko građene retable, koje definiramo kao retable oblikovane ornamentalnim i figuralnim elementima bez arhitektonskih nosača.40 Osobito su bili rasprostranjeni na teritoriju sjeverozapadne Hrvatske gdje su u 18. stoljeću identificirani na više od šezdeset lokaliteta, dok na području cijelo- ga priobalnog pojasa pod vlašću Mletačke Republike oni predstavljaju tek usamljene primjere sporadičnih narudžbi, poput mramornih oltara u crkvi Sv. Josipa u Obrov- cu, izvorno iz benediktinske crkve Sv. Katarine u Zadru, koji se pripisuju Marcu Torresiniju oko 1725. godine,41 na kojima se nad dvostrukom predelom uzdižu okvi- ri od gustih voluta i vitica koje okružuju ovalne slike ili pak bočnih mramornih ol- tara (neznani autor, 1725.) uz trijumfalni luk zadarske crkve Gospe od Zdravlja koje

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

grade raskriljeni zastori.42 Na području pod habsburškom vlašću valja spomenuti glavni oltar nekadašnje pavlinske, danas župne crkve Uznesenja Marijina u obližnjoj Crikvenici, koji je rad stolara i kipara Paulusa Riedla te stolara Franciscusa Schmetza i Filipa Vidrića iz 1776. godine,43 gdje tkanina zastora postrance uokviruje glatku plohu retabla sa starijom središnjom ikonom u glorioli. Pavlinske i franjevačke dr- vorezbarske radionice ostavile su znatan trag u umjetničkom krajoliku od Istre do Vinodola te će sve do ukinuća samostanskih redova imati ključnu ulogu kao nositelji širenja baroknih umjetničkih tendencija. Od najranijega sačuvanog iz 1719. do posljednjega iz 1807. godine,44 atektonsko građeni retabli u umjetničkoj baštini kontinentalne Hrvatske vrhunac popularnosti dosežu od četrdesetih do sedamdesetih godina 18. stoljeća. Naručitelji ovih oltara potječu iz širokoga društvenog spektra, od pripadnika aristokracije, crkvenih insti- tucija, cehova, ali i pučanstva, što pokazuje da nisu bili estetski odabir isključivo jedne društvene skupine, a jednako tako njihova prisutnost zabilježena je i u žu- pnim i filijalnim crkvama, i u većim i manjim sredinama, kao i u samostanskim i dvorskim kapelama. Zanimljivo je i da atektonsko građene retable odlikuje izni- mna raznolikost oblikovnih rješenja i gotovo da ne postoje identični primjerci, čak i među predstavnicima istih tipoloških podskupina, a varijacije osnovne oltarne teme gotovo da su beskonačne. Glavni oltar u crkvi Sv. Margarete te bočni oltari u crkvi Sv. Marije od Porta u Bakru ubrajaju se u podskupinu atektonskih retabala čiju kon- strukciju grade ornamentalni gradivni elementi koji su „srasli” s oltarnom stijenom, a arhitektonski članovi reducirani su do te mjere da su od „klasičnih” arhitektonskih redova preostali samo gređe ili njegovi ulomci. Često je na njima zona atike sjedi- njena sa središnjom zonom, a „zakržljalom” i reduciranom gređu gipka forma često toliko zasjenjuje arhitektoničnost da ga se može identificirati tek po njihovu mjestu unutar oltarnog rješenja. Za razliku od konstrukcije bakarskih oltara Sv. Križa ili oltara sv. Ivana Krstitelja u kojima se još zrcali tradicionalna oltarna podjela na sre- dišnju zonu i atiku razdvojenu gređem, ishodišta kompozicija oltara sv. Margarete ili oltara sv. Franje Paulskog prepoznaju se u ukrasnim okvirima, čija namjena nije ograničena samo na oltare, već se proteže i na grafički medij, okvire za slike i reljefe, nadgrobne spomenike, namještaj i slično. Njihova primjena u oblikovanju retabala razvila se krajem 17. i doživjela procvat u 18. stoljeću, a u literaturi njemačkoga govornog područja nazivaju se Rahmenretabl, pa se taj naziv donekle ustalio i među našim istraživačima. Ilustrativni komparativni primjeri u kontinentalnoj Hrvatskoj nalaze se Valpovu, župnoj crkvi Bezgrješnog Začeća Marijina (bočni oltari sv. Josipa i sv. Ivana Krstitelja, nacrt Johann Lukas von Hildebrandt (?), oko 1737.) (sl. 8), u Moravču, kapeli Sv. Ivana Nepomuka (bočni oltari sv. Florijana i sv. Roka, neznani majstor, oko 1750.), zatim maestralni primjer u Križevcima, crkvi Sv. Križa/izvorno u zagrebačkoj katedrali (oltar Sv. Križa, Francesco Robba, 1756.) (sl. 9) ili Gornjoj Kupčini, kapeli Sv. Margarete (bočni oltar sv. Franje Ksaverskog, neznani majstor, 1777.), da nabrojimo samo neke.45 Iako se atektonsko građeni retabli često pojavljuju izvan moćnih umjetničkih središta poput Rima ili Beča s jakom akademsko-klasicizirajućom strujom, njihovo oblikovanje kojim se svjesno napuštaju tektonska načela ne može se tumačiti kao posljedica neznanja ili nepoznavanja kodificiranih standarda umjetnosti, već prije kao odraz promišljenoga umjetničkog htijenja. Štoviše, čini se da su bitnu ulogu u afirmiranju oltarnih kompozicija uvećanih okvira u srednjoj Europi zapravo odi- grali – arhitekti. Među najvažnijima svakako treba izdvojiti imena poput Johanna Bernharda Fischera von Erlacha (Graz, 1656. – Beč, 1723.) i Johanna Lukasa von Hildebrandta (Genova, 1668. – Beč, 1745.), koji je vjerojatno pod utjecajem Antoni- ja Beduzzija (Bologna, 1675. – Beč, 1735.) razvio i kroz cijeli svoj opus često projek- tirao ovaj oltarni tip.46 Reprezentativni primjeri u srednjoj Europi pojavljuju se i koje

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

8. desetljeće prije, poput glavnoga i bočnih oltara u crkvi Majke Božje Pomoćnice u Oltar sv. Josipa, župna crkva Ljubljani, Križanke (Marco Prodi, Antonio Beduzzi (?), 1715. − 1716.) (sl. 10), zatim Bezgrješnog Začeća Marijina u Valpovu, oko 1737. godine (foto: bočnih oltara u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Stranzendorfu (nacrt Johann Lukas Martina Ožanić, 2021.) von Hildebrandt, 1733. godine) (sl. 11) ili, primjerice, bočnih oltara u benediktin- Altar of St Joseph, parish church of skoj bazilici Sv. Teodora i Aleksandra u Ottobeurenu (Johann Michael Feuchtmayer the Immaculate Conception of Mary mlađi, 1755. godine) (sl. 12). Grafički je medij iznimno učinkovita platforma za laku in Valpovo, ca. 1737 i široku diseminaciju inovativnih oltarnih ideja, što potvrđuje i bakropis južnonje- mačkog bakroresca i grafičara Franza Xavera Habermanna (Augsburg, oko 1721. – 1796.) kao primjer vizualnog prijenosa uspješnih modela (sl. 13). Važno je, osim 9. Francesco Robba, oltar Sv. Križa, toga, naglasiti i da su majstori koji su atribuirani kao autori pojedinih atektonsko crkva Sv. Križa u Križevcima, građenih retabala podjednako znalački radili i arhitektonske oltarne konstrukcije. izvorno u katedrali u Zagrebu, Istodobna prisutnost različitih oblikovnih koncepcija, arhitektonskih i atektonskih, 1756. godine (foto: Martina Ožanić, 2008.) svjedoči o tipološkom pluralizmu te su radionice očito raspolagale znanjem i vje- štinama za uspješno oblikovanje obaju rješenja, pri čemu je konačni izbor najvje- Francesco Robba, altar of the Holy Cross, church of the Holy Cross in rojatnije bio uvjetovan željama naručitelja. Međutim, još je važnije to što su obje Križevci, originally in the Zagreb oblikovne tendencije, unatoč oprečnostima, istodobno koegzistirale i razvijale se u Cathedral, 1756 ravnopravnom odnosu. Atektonsko građeni retabli prije svega su karakteristika srednje Europe, stoga se opravdano nameće pitanje o razlozima njihove izrazite koncentracije na tom prosto- ru, za razliku od Apeninskog poluotoka, gdje nisu bili prihvaćeni s tolikim entuzi- jazmom. Naravno, postoje iznimke, poput primjerice mramornih oltara nastalih u

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

10. Venetu, u okolici Vicenze (Rosà, katedrala, oltar sv. Antuna Padovanskog, neznani Marco Prodi, Antonio Beduzzi (?), autor, oko 1700. godine, ili Marostica, nekadašnja dominikanska crkva San Rocco, bočni oltar sv. Jurja u crkvi Majke Božje Pomoćnice u Ljubljani, oltar sv. Valentina, neznani autor, oko 1700. godine), no njihova, općenito gledajući, Križanke, 1715. – 1716. godine slaba zastupljenost na područjima pod mletačkom vlašću i (ne)izravnim utjecajima (izvor: MATEJ KLEMENČIČ /bilj. venecijanskih radionica potvrđuje da tamo atektonske oltarne ideje nisu naišle na 45/, 88) širu recepciju, dok brojni primjeri takvog oblikovanja u zemljama pod habsburškom Marco Prodi, Antonio Beduzzi (?), krunom svjedoče o upadljivoj sklonosti sjevera prema atektonskim rješenjima. Vrhu- side altar of St George in the church of Our Lady of Help, Ljubljana nac njihove raširenosti dosegnut je sredinom 18. stoljeća, s posebnim naglaskom na (Križanke), 1715-1716 razdoblje rokokoa u južnoj Njemačkoj, gdje se najjače osjećao duh opiranja antičkim modelima, pa tako nastaju retabli i potpuno asimetrične koncepcije (Ettal, benedik- tinska crkva, bočni oltari, Johann Baptist Straub, oko 1761.)47 ili pak oni na kojima su 11. Oltar sv. Franje Ksaverskog, udružena i arhitektonska i atektonska rješenja (Eschlbach, crkva Rođenja Marijina, župna crkva Sv. Petra i Pavla u bočni oltari, Johann Anton Pader, oko 1765. ili Hörgersdorf, crkva Sv. Bartolome- Stranzendorfu, nacrt Johann Lukas ja, bočni oltari, Johann Anton Pader, Matthias Fackler, Christian Jorhan der Ältere, von Hildebrandt, 1733. godine (izvor: https://commons.wikimedia. 1760.).48 Ovo sustavno nepoštovanje ili namjerno odstupanje od pravila arhitekton- org/wiki/Category:Pfarrkirche_ skih redova može se interpretirati kao manifestacija antiklasične, antivitruvijanske Stranzendorf?uselang=de#/media/ crte sjevera, što Heinrich Wölfflin ovako pojašnjava: „Povijest tektonskoga stila ne File:Stranzendorf_Pfarrkirche05.jpg) može se napisati bez razmatranja nacionalnih i pokrajinskih razlika. Sjever, kako je Altar of St Francis Xavier, parish već rečeno, oduvijek je atektonskije raspoložen od Italije.”49 Upravo ta antiklasična church of St Peter and Paul in Stranzendorf, design by Johann struja sjeverno od Alpa koja negira propisane standarde klasične arhitekture uteme- Lukas von Hildebrandt, 1733 ljene na antičkim uzorima mogla bi predstavljati ključ za razumijevanje tako dobre

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

12. Johann Michael Feuchtmayer mlađi, bočni oltar sv. Mihovila arkanđela, benediktinska bazilika Sv. Teodora i Aleksandra u Ottobeurenu, 1755. godine (foto: Martina Ožanić, 2023.) Johann Michael Feuchtmayer the Younger, side altar of St Michael the Archangel, Benedictine basilica of St Theodore and Alexander, Ottobeuren, 1755

prihvaćenosti atektonsko građenih retabala baš u tim regijama, kao i ponuditi objaš- njenje za tipološku heterogenost oltarne baštine na tlu današnje Hrvatske. Naime, oskudni primjeri atektonsko građenih oltara u Dalmaciji, Istri i Kvarneru odraz su djelovanja talijanskih, mahom venecijanskih majstora, što je pogodovalo afirmaciji kompozicija zasnovanih na klasičnome arhitektonskom sustavu. Atektonski retabli u crkvenim interijerima na prostoru Dalmacije predstavljaju iznimno rijetku pojavu, gotovo anomaliju u regionalnom kontekstu, pri čemu su primjerice prije spomenuti oltari u Zadru svojim oblikovnim karakteristikama bliži sjevernjačkomu negoli tali- janskom duhu odgajanom na nasljeđu klasične antike te jasno odstupaju od prevlada- vajućih stilskih paradigmi prostora pod venecijanskim utjecajima. Postavlja se na kraju pitanje kako se ovaj oltarni tip uvećanog okvira, rijedak i posve neuobičajen ne samo u okolici već i na teritoriju cijelog Jadrana, pojavio u Bakru? Kao što je već naznačeno, odgovor vjerojatno leži u političkim i gospo- darskim okolnostima. Naime, grad Bakar u to je vrijeme proživljavao gospodarski uspon kojemu je pogodovala izgradnja ceste Karoline od Karlovca do Bakra i Rijeke 1726. − 1728. godine, prve ceste koja je povezala kontinentalnu Hrvatsku i Jadran, što je utjecalo na povećanje lučkog prometa, trgovine i raznovrsnih obrta drvom te skladištenje i trgovinu solju.50 Osim gospodarske i administrativne važnosti, Bakar je imao i istaknuto mjesto unutar crkvene hijerarhije, jer je bio sjedište arhiđakonata i zbornog kaptola te je u njemu boravilo i do deset kanonika, pa i pojedini senjsko- modruški biskupi,51 što govori i o razini crkvene organizacije koja je mogla razvijati

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

13. Franz Xaver Habermann, Nacrt oltara, bakropis, izdavač: Johann Georg Hertel I, Augsburg, objavljeno oko 1740. − 1760. godine, Victoria and Albert Museum, London, broj E.1175-1926 (izvor: https:// collections.vam.ac.uk/item/ O762047/design-for-an-altar- architectural-print-franz-xaver- habermann/) Franz Xaver Habermann, Altar design, etching; publisher: Johann Georg Hertel I, Augsburg, published ca. 1740-1760, Victoria and Albert Museum, London, inv. no. E.1175-1926

intenzivnije umjetničke narudžbe i migraciju ideja i umjetnika.52 No, čini se da se ključna promjena dogodila 1749. godine, kada „Austrijska komora ustupa primor- ske krajeve frankopanskog dominija, dakle, Bakar s Vinodolom, bečkoj bankovnoj financijskoj ustanovi Banco deputation sa sjedištem u Ljubljani. Time primorski kra- jevi postaju dio austrijskog primorja (Litorale austriacum) koje se proteže od Trsta do Karlobaga. […] Bakar sa svojim kotarom i Vinodolom izdvojeni su tako iz teri- torija kraljevine Hrvatske i postali su dio Austrijskog primorja.”53 Sredinom 18. sto- ljeća teritorij sjeverozapadne Hrvatske, kao i samog Bakra, politički je i kulturološki povezan s ostalim regijama Habsburške Monarhije, odakle dolaze nova stremljenja umjetnički naprednijih sredina. Može se stoga pretpostaviti da je i opremanje crkve- nih ambijenata u Bakru oltarnim rješenjima udomaćenim na prostoru Habsburške Monarhije bilo pod utjecajem političke uprave, te Radmila Matejčić, kao što je još u uvodu spomenuto, za glavni oltar sv. Margarete iznosi mogućnost „da je ovaj oltar posredstvom bečke Bankalne deputacije naručen u Austriji”.54 Budući da je Bakar bio dio Austrijskog primorja,55 nije isključeno da je i politička vlast, potaknuta poslije- potresnom obnovom, željela angažiranjem umjetnika iz središnjih regija Monarhije, poput Ljubljane ili šire okolice Kranjske, ostaviti trag svoje prisutnosti u liturgijskom prostoru prosperitetnog grada. Na taj su način na Jadran pristigla nova rješenja koja slijede drukčije estetske zamisli i nose pečat posve drukčijega kulturološkog pred- znaka koji odstupa od uvriježenih lokalnih obrazaca. Reakcije suvremenika nisu nam poznate, no činjenica da atektonska rješenja nisu osvojila širi krug sljedbenika

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

u jadranskom priobalju dokazuje da su se takve novine teško probijale na područja s dugom i jakom tradicijom talijanskih utjecaja i nasljeđa antike. Naručiteljska uloga i geopolitički kontekst bitne su sastavnice u procesu nastajanja inovativnih umjetnič- kih djela, a u Bakru, s obje strane zaljeva i na samoj periferiji Monarhije, novopo- stavljeni oltari u crkvi Sv. Margarete i crkvi Sv. Marije od Porta posve su u skladu s idejama rado viđenim diljem srednje Europe tijekom 17. i 18. stoljeća.

BILJEŠKE 1 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Slovnik umjetnikah jugosla- nosi ovu tvrdnju: „Po nalogu Bankovne deputacije popravljen je venskih, Zagreb, 1858., 311. Kaštel. […] Crkve sv. Margarete i Majke Božje bile su također 2 MATIJA MAŽIĆ, Prilozi za poviest grada Bakra, Sušak, 1896.; popravljene”, uz bilješku koja upućuje na izvor: „Pobliže vidi o MATIJA MAŽIĆ, Crkva Svete Margarete u Bakru, Naša sloga, tome knjigu Tomsicha: ’Storia di Fiume’.” Međutim, ovaj podatak 293 (14. 7. 1929.), 2; MATIJA MAŽIĆ, Crkva Majke Božje u Ba- Vincenzo Tomsich izrijekom ne spominje, a s obzirom na to da kru, Naša sloga, 320 (15. 8. 1929.), 3; MATIJA MAŽIĆ, Historič- Matejčić istu izjavu navodi i u disertaciji iz 1976. godine, dakle ke crkvene starine u Bakru, Primorske novine, 516, 517, 518 (27. prije objave Marochinove knjige 1978., izvor tih podataka ostaje 3. 1937.), 5; ARTUR SCHNEIDER, Popisivanje, naučno prouča- za sada nerazjašnjen. Usp. VINCENZO TOMSICH, Notizie sto- vanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika u Hrvat- riche sulla città di Fiume - cronologicamente svolte, Rijeka, 1886.; skom Primorju 1936, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 271/6; IVO MAROCHINO i umjetnosti za godinu 1936, svezak 49 (1935./1936.), 211‒213, (bilj. 2), 93; RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 582. 211; IVO MAROCHINO, Grad Bakar kroz vjekove, Bakar, 1978.; 6 MATIJA MAŽIĆ (bilj 2, 1929.), 2; IVO MAROCHINO (bilj. 2), MILE BOGOVIĆ SLUNJSKI, Iz naše crkvene povijesti. Župa 161. Bakar, Zvona, 7-8/229/30, srpanj-kolovoz 1988., 5; MILE BO- 7 Ivo Marochino iznosi pretpostavku da je slika „djelo nepoznatog GOVIĆ SLUNJSKI, Bakarski jubilej, Zvona, 10/255, listopad umjetnika gornjotalijanske škole iz XVII. st.”, no Višnja Bralić 1993., 5. smatra da je slika rad „nepoznatog slikara/kopija prema Giova- 3 RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri, Rijeci i Hrvatskom pri- niju Battisti Salviju zvanom Sassoferrato (Sassoferato, 1609. – morju, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 1976., Rim, 1685.) oko 1758. godine”. Usp. IVO MAROCHINO (bilj. 271/6, 271/7. 2), 161; VIŠNJA BRALIĆ, Barokno slikarstvo u sjeverno jadran- 4 RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: skoj Hrvatskoj – slikari, radionice i utjecaji, doktorski rad, Filo- ANĐELA HORVAT, RADMILA MATEJČIĆ, KRUNO PRIJA- zofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012., kat 6. TELJ, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., 385−648, 582. 8 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (bilj. 1), 311. 5 Isto. Radmila Matejčić oltar definira kao „atektonski drveni oltar 9 MATIJA MAŽIĆ (bilj. 2, 14. 7. 1929.), 2. u obliku monstrance”, međutim, oltari tipa monstranca ili poka- znica drukčije su kompozicije i čine zasebnu tipološku skupinu 10 STANKO VURNIK, MARIJAN MAROLT, Metzingerjeva dela, koju odlikuje „kiparski ili (rjeđe) slikarski prikaz apoteoze sveca Zbornik za zmetnostno zgodovino XIII (1936.), 33−70, 67−68. u glorioli koja se odvija u nebeskom ambijentu ispunjenom obla- 11 VIŠNJA BRALIĆ (bilj. 7), 199−200, kat. 7. cima, anđelima i zamjetnim svetokrugom sunčanih zraka”. Vidi 12 ARTUR SCHNEIDER (bilj. 2), 211. MARTINA OŽANIĆ, Oltari tipa pokaznica ‒ pitanja izvorišta 13 IVO MAROCHINO (bilj. 2), 161. oltarne invencije na primjerima iz Volavja, Dropkovca i Štrigove, Peristil 54 (2011.), 195–204, 195. Matejčić, između ostalog, do- 14 ANICA CEVC, Valentin Metzinger: 1699-1759: življenje in delo daje i da je „crkva stradala za vrijeme potresa 1751. te je poprav- baročnega slikarja, Ljubljana: Narodna galerija, 2000., 270−271. ljena po naredbi Bankalne deputacije”, ali bez navođenja izvora. 15 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 530–531; ANICA CEVC (bilj. Čini se da se ovdje oslanja na Marochinov zapis koji jedini do- 14), 120, kat. 84.

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

16 ANICA CEVC (bilj. 14), 358, kat. 125; DAMIR TULIĆ, kat. 94, 28 Četvrti bočni oltar sv. Vinka Ferrerskog je mramorni retabl arhi- u: PREDRAG MARKOVIĆ, IVAN MATEJČIĆ, DAMIR TULIĆ, tektonskog tipa, nastao oko 1783. godine. MATIJA MAŽIĆ (bilj. Kiparstvo od 14. do 18. stoljeća (Umjetnička baština istarske crkve 2, 1929.), 3. 2), Pula, 2017., 289–292; VIŠNJA BRALIĆ, kat. 218, u: VIŠNJA 29 Vidi također MARTINA WOLFF ZUBOVIĆ, Tipologija i podrije- BRALIĆ, NINA KUDIŠ BURIĆ, Slikarska baština Istre. Djela tlo ornamentike na drvenim oltarima XVII. i XVIII. stoljeća na po- štafelajnog slikarstva od 15. do 18. stoljeća na području Porečko- dručju sjeverozapadne Hrvatske – recepcija, primjena i razvoj moti- pulske biskupije, Zagreb, Rovinj, 2006., 298–300; MARIO PIN- va, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2017., 520. TARIĆ, Naručitelji i umjetnici u Rijeci tijekom 17. i 18. stoljeća, 30 HERMANN BAUER, Barock: Kunst einer Epoche, Berlin: Di- doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, 2022., 339. etrich Reimer Verlag, 1992., 235; MARTINA OŽANIĆ, Atek- 17 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 531; ANICA CEVC (bilj. 14), tonsko građeni oltari XVIII. stoljeća na području sjeverozapadne 265, kat. 312; DANKO ŠOUREK, Mramorna skulptura i altaristi- Hrvatske, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u ka XVII. i XVIII. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskoga primor- Zagrebu, 2017., 217−218. ja, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012., 31 MARTINA OŽANIĆ (bilj. 30), 63−68. 137−142; MARIO PINTARIĆ (bilj. 16), 107–111, 268, 270–273, 32 Horst Schweigert (1999.) spominje da je motiv raskriljenog za- 339–341. stora od Carla Fontane preko Andrea Pozze uveden u repertoar 18 RADMILA MATEJČIĆ, Antonio Michelazzi „sculptor fluminen- likovnih motiva Austrije 18. stoljeća te ističe da je među najra- sis”, Peristil 10/11 (1967./1968.), 155–168, 163; ANICA CEVC nijim primjerima u Austriji glavni oltar (Matthias Steinl, 1710. (bilj. 14), 286–287, 407; DANKO ŠOUREK (bilj. 17), 148−151; − 1713.) u župnoj crkvi Sv. Katarine, Langenzersdorfu, Donja MARIO PINTARIĆ, „Vera, e distinta relazione di un terribilissi- Austrija. Usp. Geschichte der Bildenden Kunst in Österreich, mo Terremoto accaduto nella Città di Fiume…”: the 1750 Rijeka Band IV: Barock, (ur. Hellmut Lorenz), München: Prestel, Earthquake and the Erection of the Votive Marble Altar of St. 1999., 541, sub voce Johann Jakob Schoy (1686−1733) Krönung Philip Neri in Its Collegiate Church, Art and Adversity: Patrons, Mariens [Horst Schweigert]; MARTINA OŽANIĆ, Altaristika Masters and Works of Art, Rijeka, 2021., 37; MARIO PINTARIĆ u opusu Franza Antona Strauba na području sjeverne Hrvat- (bilj. 16), 339. ske – geneza motiva, utjecaji, odjeci, Peristil, 61 (2018.), 65−87, 19 ANICA CEVC (bilj. 14), 410, kat. 336; VIŠNJA BRALIĆ (bilj. 7), 67−69. 199, kat. 342; NINA KUDIŠ, Slikarstvo u Vinodolu, u: Czrique- 33 DAMIR TULIĆ, Cristoforo Tasca i Giovanni Battista Augusti nicza 1412, Život i umjetnost Vinodola u doba pavlina, (ur. Nina Pitteri: nepoznate slike i njihovi naručitelji na sjevernom Jadra- Kudiš), Crikvenica: Muzej Crikvenica, 2012., 110, 182. nu, Ars Adriatica, 9 (2019.), 89−106, 102. Usp. također ARTUR 20 IVO MAROCHINO (bilj. 2), 93. SCHNEIDER (bilj. 2), 211; IVO MAROCHINO (bilj. 2), 159; VIŠNJA BRALIĆ (bilj. 7), kat. 8. Artur Schneider navodi da je 21 MATIJA MAŽIĆ (bilj. 2, 1929.), 3. slika nastala početkom 18. stoljeća, dok Višnja Bralić predlaže 22 Isto. Na fotografiji uz nepotpisani članak u Bakarskim zvonima drugu polovinu 18. stoljeća te identificira sadržaj slike kao prikaz iz 1969. godine još se vidi dio glavnog pročelja crkve s jednom Bogorodice s Djetetom i sv. Jakovom Starijim. nišom u kojoj stoji kip svetice. Bakarska zvona, 7 (1969.). 34 NINA KUDIŠ, ANTONELLA VLAŠE, Anton Vlatković (1725.? 23 U Fototeci Konzervatorskog odjela u Rijeci čuvaju se fotografije – Grobnik, 1785.): nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju i iz 2010. godine na kojim su vidljive navedene figure svetica na- njegova obitelj, Ars Adriatica, 11 (2021.), 265−284. kon izmještanja s glavnog pročelja. Skulpture su bile preslikane 35 MATIJA MAŽIĆ (bilj. 2, 1929.), 3. bijelom bojom koja je već tada bila u lošem stanju. 36 Vidi npr. RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 497−513; DAMIR TU- 24 U lađi su danas ostali neostilski bočni oltari sv. Antuna Pado- LIĆ, MARIO PINTARIĆ, Fenomen uvođenja mramornih oltara vanskog i sv. Tereze Avilske iz 19. stoljeća, a od starijeg inventara u Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice Pacassi u ne- tu su još jedino slike s nekadašnjih bočnih oltara ovješene o zid kadašnjemu frankopanskom kaštelu u Bakru, Ars Adriatica 14 lađe, slika Sveti Antun Padovanski (neznani slikar, prva polovi- (2024.), 241−258. na 18. stoljeća) i Bogorodica predaje pismo poslanicima Messine 37 NINA KUDIŠ BURIĆ, Sačuvani inventar starije crkve sv. Andri- (neznani slikar, prva polovina 18. stoljeća), u formatu uspravnog je: oltari i njihova oprema, Bakarski zbornik, 9 (2004.), 37−50, pravokutnika lučnog završetka. Te je oltare dala podignuti bakar- 39−42. ska plemenita obitelj de Denaro. MATIJA MAŽIĆ (bilj. 2, 1937.), 38 Danas je oltar sačuvan samo u fragmentarnom stanju. DAMIR 5; VIŠNJA BRALIĆ (bilj. 7), kat. 8, 9. Na zidu pjevališta u niši TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 36). stoji i kip Bogorodice s Djetetom, vjerojatno rad prve polovine 18. stoljeća. 39 „Uz oltare redovničkih radionica treba istaći postojanje domaće radionice koja je izrađivala od prve polovice 18. stoljeća drvene 25 MATIJA MAŽIĆ, Prilozi za poviest grada Bakra, Sušak, 1896., oltare na području Vinodola. […] Ta je skupina znak da je na 52; MATIJA MAŽIĆ (bilj. 2, 1929.), 3; IVO MAROCHINO (bilj. ovom tlu pored potrebe za domaćom kamenarskom radionicom 2), 158. postojala jednako tako još veća potreba za izradom jeftinijih dr- 26 Senj, Kaptolski arhiv, Fasc. B. br. 43, 1768. − 1769. Popis i opis venih oltara koji su zadovoljavali ukus puka i njegove platežne župa u biskupiji senjskoj i modruškoj, VIII. Buccaris. mogućnosti.” RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 581−582. 27 Vidi M. BAKARSKI, Crkva Sv. Andrije, Bakarska kronika, 7 40 Više o atektonsko građenim retablima vidi MARTINA OŽANIĆ (1968.), 11. (bilj. 30).

srednjoeuropskih rješenja na periferiji Monarhije

41 RADOSLAV TOMIĆ, Oltari Marka Torresinija u Dalmaciji, 48 VALENTIN NIEDERMEIER, BERNHARD SCHÜTZ, Hörgers- Adrias, 20 (2014.). Zagreb, Split: Hrvatska akademija znano- dorf, Eschlbach, Oppolding, Drei Rokokokirchen im Landkreis Er- sti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, ding, Regensburg, 1995., 4, 8. 129−153, 134; BOJAN GOJA, Mramorna oltaristika u 17. i 18. 49 HEINRICH WÖLFFLIN, Temeljni pojmovi povijesti umjetnosti, stoljeću na području Zadarske nadbiskupije, doktorska disertacija, Zagreb, 1998. [1915.], 159. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2010., 455−456. 50 JOSIP CELIĆ, Stanovništvo grada Bakra po popisu iz 1775. go- 42 RADOSLAV TOMIĆ, Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije: dine, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 54 Kiparstvo II - od XVI. do XX. stoljeća. Zadar, 2008., 156.; BOJAN (2012.), 185−220, 187. GOJA (bilj. 41), 598−599.; MARTINA OŽANIĆ (bilj. 30), 147. 51 IVO MAROCHINO (bilj. 2), 154–155; JOSIP CELIĆ (bilj. 50), 43 Na krajevima retabla na postamentima stoje kipovi kraljeva sv. 189−190. Vaclava i sv. Stjepana, postavljeni vjerojatno na poticaj naručite- 52 MILE BOGOVIĆ SLUNJSKI (bilj. 2, 1988.), 5. U izvještaju bi- lja, priora o. Vjenceslava Domitrovića Grubača. Ime majstora po- skup Pio Manzador iz 1772. godine piše: „Nakon što je Modruš, znato je zahvaljujući dragocjenom zapisu na poleđini svetohrani- prije mnogo godina opustošen od Turaka i nakon što su ondje šta, gdje su osim godine uz majstora Paulusa Riedla (statuarius srušene crkve i Biskupski dvor, izabran je Bakar kao glava mo- et sculptor), zabilježena čak i imena stolara i slikara pozlatara iz druške biskupije, gdje su mnogi biskupi boravili, a i ja sam to pavlinske radionice koji su sudjelovali u izradi oltara (Franciscus običavao.” MILE BOGOVIĆ SLUNJSKI (bilj. 2, 1993.), 5. Schmelz, arcularius, Philippus Vidrich, arcularius, Lucas Hauser, inaurator et pictor). DORIS BARIČEVIĆ, Paulus Riedl, pavlinski 53 IVO MAROCHINO (bilj. 2), 99. „Već g. 1754. osniva se Dvor- kipar u Istri i Hrvatskom primorju, Peristil 16-17 (1973./1974.), sko trgovinsko vijeće koje je nadležno nad čitavim Primorjem, 140−143; RADMILA MATEJČIĆ, Pavlini na Frankopanskom i upravlja od Trsta do Karlobaga. Izravnu upravu vrši Komerci- feudu u Hrvatskom primorju, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj jalna intendancija u Trstu, koja je podređena Dvorskom trgovač- 1244–1786, Zagreb, 1989., 228−229. kom vijeću u Beču.” Isto. 44 Najraniji sačuvani atektonsko građeni retabl u kontinentalnoj 54 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 4), 582. Premda u literaturi izvor Hrvatskoj je bočni oltar Majke Božje u crkvi Sv. Jurja u Jezeru ovog podataka nije u potpunosti razjašnjen, pretpostavka o is- Klanječkom, a posljednji su bočni oltari sv. Izidora i Marice te sv. hodištu oltarnog rješenja u središnjim regijama Habsburške Mo- Valentina u kapeli Sv. Lovre u Lovrečanu. narhije, svakako je opravdana, što potvrđuju i provedena istra- živanja. Moguće da je riječ upravo o Kranjskoj pokrajini, na što 45 Vidi MARTINA OŽANIĆ (bilj. 30), 134–140. upućuje činjenica da se u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u 46 INGEBORG SCHEMPER-SPARHOLZ, Barockaltäre in Öster- Čabru nalazi glavni oltar istovjetne atektonske kompozicije kao i reich – Möbel, Schaubühne, Denkmal. Versuch einer typologi- glavni oltar crkve sv. Margarete u Bakru. Autor čabarskog oltara schen Ordnung, u: Triumph der Phantasie. Barocke Modelle von nije za sada utvrđen, no očigledne kompozicijske i stilske podu- Hildebrandt bis Mollinarolo, Wien, Österreichische Galerie Bel- darnosti s oltarom sv. Margarete ukazuju na mogućnost da su vedere, (ur. Michael Krapf, Gerbert Frodl), Beč, 1998., 49–63; oba oltara izgrađena u istoj radionici. Dodatnu potvrdu pruža MARGIT KERN, Die Altäre von Johann Lucas von Hildebrandt, podatak da je i oltarna slika u Čabru signirani rad ljubljanskoga magistarski rad, Sveuličište u Beču, 2011.; MATEJ KLEMENČIČ, slikara Valentina Metzingera iz 1757. godine, stoga nije isklju- Oltarji križniške cerkve v Ljubljani: sodelovanje Marca Prodija čeno da i radionica potječe iz Ljubljane ili šire okolice Kranjske. in Antonia Beduzzija?, Zbornik za umetnostno zgodovino, 53 Zahvaljujem Luciji Burić koja me uputila na postojanje ove slike (2017.), 83−98. i oltara u župnoj crkvi u Čabru. 47 Vidi npr. MARTIN MANNEWITZ, Right Side Altar of St Seba- 55 Usp. također MIRJANA PEREMIN, Spisi Komercijalne uprave stian in the Benedictine Abbey, Parish and Pilgrimage Church of za Senj, Karlobag, Kraljevicu i Bakar s posebnim osvrtom na St Mary in Ettal, u: TrArS – Tracing the Art of the Straub Family, fond „Commercialia” (1749-1776), Arhivski vjesnik, 36 (1993.), 2018, i literaturu koja se navodi. https://trars.eu/catalog-item. 207−221. php?id=292 (pristupljeno 20. 8. 2025.).

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Slični članci

1-10 od 233

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.