Preskoči na sadržaj
Arts of the Adriatic Traži

Nekoliko novih zapažanja o korčulanskoj obitelji Signija i dataciji hrama Venere Pelagije u Potirni na Korčuli

DOI 10.15291/ars.4971

Preuzmi PDF

Svezak 15 (2025)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Tin Turković Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu tturkovi@ffzg.hr Korespondentni autor

Natpis iz Potirne na otoku Korčuli koji svjedoči o gradnji hrama koji je izvjesna Signija Ursa posvetila Veneri Pelagiji od svojega je pronalaska privukao stanovitu pozornost, ali su ipak neka od ključnih pitanja povezanih sa sadržajem natpisa ostala nerazriješena. U tom smislu, niz pitanja povezanih s njegovom preciznijom datacijom, podrijetlom naručiteljice, nesumnjivo rijetkog imena, kao i pitanje vrlo specifične, dapače jedinstvene, posvete hrama Veneri Pelagiji i dalje ostaju otvorena. I dok na neka od tih pitanja dugo nije bilo moguće ponuditi odgovor, recentnija otkrića povezana s obitelji Signija, kao i sa značenjem kulta Venere Pelagije u sklopu Oktavijanova/Augustova „kulturnog programa” danas otvaraju mogućnosti za ponovno promišljanje korčulanskog natpisa.

otok Korčula, Potirna, Oktavijanovo/Augustovo doba, Signiji, kult Venere Pelagije
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Uvod
  3. BILJEŠKE
  4. Reference

Uvod

Natpis nađen u Potirni kod Blata koji govori o gradnji hrama božici Veneri Pela- giji (sl. 1) spada među važnije rimske natpise na otoku, kako je već istaknuo Vinko Foretić.1 U stručnoj je literaturi već dugo poznat,2 bolje rečeno od 1857. godine, kada je pronađen, odnosno 1878., kada ga je objavio Nicolo Ostoich.3 Natpis je čitan nekoliko puta tijekom 19. stoljeća, počevši od čitanja Theodora Mommsena (sl. 2), do gotovo istodobnih čitanja koja su ponudili Vid Vuletić-Vukasović i Frano Radić,4 te s druge strane Šime Ljubić.5 Od arhitekture na lokalitetu još su u Ostoichevo doba nađeni relativno skromni arheološki ostatci (rottami di pilastri, cornici e pietre lavorate),6 a spoznaje o nalazi- ma sumira Igor Borzić: „Danas se na lokalitetu mogu vidjeti ostaci rimske cisterne uklopljene u okolnu arhitekturu, no nekoliko vrlo značajnih spomenika koje se u

Figure 1
1. Natpis iz Potirne (izvor: IGOR BORZIĆ /bilj. 7/, T. XV.1)Potirna inscription
Figure 2
2. Mommsenov prijevod i restitucija natpisa (izvor: ŠIME LJUBIĆ /bilj. 4/, 70)Mommsen’s translation and reconstruction of the inscription

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Figure 3
3. Plan ostataka gradnji u Potirni (izvor: GRGA NOVAK /bilj. 10/, 51)Plan of the structural remains at Potirna

literaturi dovodi u vezu s ovim lokalitetom sugerira s jedne strane gospodarsko- ladanjski karakter imanja, a s druge strane visoke ekonomske mogućnosti njegova vlasnika.”7 Borzićevim opservacijama valja pridodati i Ostoichev komentar koji je popratio slanje natpisa Mommsenu, a u kojem Ostoich piše: … pietre a martellina di piuttosto grossa mole unite a coda di gazza come pare dagli incavi. Fra questi rottami fu trovate e portatomi un piccolo pezzo di cornice, lungo crescenti due pollici di marmo bianco fino, su cui leggesi scolpita la parola VENUS e probabilamente deve aver appar- tenuto al nicchio, in cui esisteva il simulacro della dea.8 Velolučki svećenik don Frano Željko Vučetić, osim što opisuje natpis koji se u njegovo doba, u prvim desetljećima 20. stoljeća, nalazio u zbirci Nicola Ostoicha, odnosno tada u njegovih unuka don Iva i Emanuela Ostoića, ističe i da se u Potirni još u njegovo doba pronalaze zidine, crjepovi i mozaici, koji potvrđuju, po njegovu mišljenju, postojanja veće naseobine.9 Ovom se prigodom nećemo zadržavati na svim dokumentiranim arheološkim ostatcima, ni onima koje je već dokumentirao Ostoich, ni onima koje su razotkrila revizijska istraživanja u Potirni koje je proveo Grga Novak 1951. i 1952. godine. Iako Novak nije osobito rječit u opisu nađenih struktura (sl. 3), naposljetku ipak zaklju- čuje da „prema manjim ostacima, prema crepovlju i ulomcima keramike… može se zaključiti da je na ovom mjestu bilo veće naselje i jedno groblje.”10 Namjera nam je iznijeti nekoliko novih zapažanja koja se tiču samog natpisa, a samim time i hrama. Prije svega se ona tiču datacije natpisa, prirode naručiteljice hrama, a samim time i Simforija Signija kao posjednika imanja, te vrlo intrigantne posvete hrama čija je specifičnost očito promaknula dosadašnjim istraživačima.

Povijest zabuna u čitanju natpisa, Lucije Kornificije i datacija posvećenja hrama I dok se čitanja natpisa ne razlikuju znatno po svojemu temeljnom sadržaju, od- nosno posveti hrama i skulpture/prikaza Venere Pelagije koje je dala podignuti Si- gnija Ursa, zabunu je unijelo prije svega netočno čitanje zadnjeg retka natpisa, što je uzrokovalo i lutanja u njegovoj dataciji. Neuredno i manjim slovima pisan redak unio je začudnu količinu zabune u interpretaciju natpisa. Pa iako je Petar Lisičar, kao

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Figure 4
4. Radićevo i Vukasovićevo čitanje natpisaRadić’s and Vukasović’s reading of the inscription
Figure 5
5. Ljubićevo čitanje natpisaLjubić’s reading of the inscription

4. posljednji u nizu istraživača koji su se njime bavili, pokušao sumirati povijest čitanja Radićevo i Vukasovićevo čitanje toga završnog retka, gotovo se potpuno suzdržao od njegove rekonstrukcije, nudeći natpisa (izvor: ŠIME LJUBIĆ /bilj. 3/, 70) jedno načelno i dvojbeno mišljenje.11 Dileme oko čitanja natpisa započele su s nemogućnošću N. Ostoicha da restitu- Radić’s and Vukasović’s reading of the inscription ira upravo taj zadnji redak.12 On se obratio Theodoru Mommsenu, koji ga je iščitao također netočno te iznimno proizvoljno restituirao dodajući na kraju kraticu cos, a 5. samim time i „pogurnuo” njegovu dataciju u kasno 2. stoljeće.13 „Prepoznajući” u Ljubićevo čitanje natpisa (izvor: zadnjem redu imena Kvinta Pompeja Falka i Gaja Julija Klara, kao konzula čijim je ŠIME LJUBIĆ /bilj. 3/, 70) imenima natpis datiran, gurnuo je dataciju u 193. godinu n. e.14 Ljubić’s reading of the inscription Sa zadnjim retkom nisu imali manje problema ni Frano Radić, Vid Vuletić-Vuka- sović i Šime Ljubić, iako su u njemu dobro prepoznali ime L. Kornificija. Ipak, jedini Kornificije kojeg je Ljubić mogao povezati s natpisom bio je consul suffectus iz 275. godine, punog imena Vetije Kornificije Gordijan,15 pa je posljedično datacija natpisa pomaknuta još dublje prema koncu antičkog doba. U posljednjim je istraživanjima usvojena datacija natpisa u ranocarsko razdoblje.16 Ovom ćemo se prigodom vratiti na pitanje zadnjega, grubo pisanog retka, čije je čitanje i pravilna interpretacija od presudne važnosti za značenje cjelokupnog natpi- sa i njegovu dataciju. Prvi su osvrti na tekst natpisa svjedočili različitim mišljenjima. Mommsen je zadnji redak natpisa (CIL III 03066) čitao s iznimnom proizvoljno- šću: Falcone et Claro K. Mais cos. (sl. 2). Radić i Vukasović nude smislenije čitanje,17 posebice s obzirom na spominjanje izvjesnog Lucija Kornificija pa po njima zadnji redak glasi: Sac(e)l(lum). Cornificio Secundo K(alendas) Maji. (sl. 4),18 dok ga Ljubić čita Sac • L Cornificio Secundo K Mais (sl. 5), te izbacuje Mommsenov dodatak cos. Ljubić nudi i objašnjenje tog retka, te piše: „SAC je očito.19 Sliedi L poveće, te bez dvojbe oznaka Cornificije obitelji, a tako bi značilo Lucio. Cornificio, Secundo, to su imena konsula od godine, kada je templum posvećen bio (sacratum, consacratum). Ali tih imena nismo mogli naći u običnih popisih konsularskih. Jedino za god. 275 po Is dolazi kao consul suffectus njeki „Vettius Comificius Gordianus”, koji je svoju stolicu zasjeo prvoga srpnja.”20 Upravo s Ljubićevim čitanjem počinje se, po našem sudu, nazirati stvarna poruka zadnjeg retka natpisa. U kontekstu se natpisa sac nameće kao skraćenica za sacravit (posvetila je) (kao u bezbrojnim sličnim skraćenicama na natpisima, npr. AE 1983, 0560, AE 1982, 0931, AE 1972, 0522, AE 1971, 0112, AE 1975, 0705, CIL III, 01006 itd.).21 Ljubić, nadalje, primjećuje da slijedi oveće slovo L, nakon kojeg slijedi plebejsko prezime Kornificije u dativu. Pa makar Ljubić nije to uvidio, s ovim zapažanjem dobiva se znakovito ime

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Lucija Kornificija. Riječ je o plebejskom imenu, koje je, međutim, u povijesti zapisa- no kao ime konzula, Oktavijanova admirala i iznimno ekscentričnog člana Augusto- va užeg kruga konfidanata, onoga kojeg su Rimljani pamtili po mnogim pobjedama, ali i progonu Bruta u odsutnosti 43. g. pr. n. e.22 No, istodobno onoga kojem je Oktavijan povjerio obnovu (33./32. g. pr. n. e.) drugoga najvažnijeg hrama u Rimu,23 posvećenoga Dijani Aventinskoj.24 Lucije Kornificije, sin istoimenog oca, iako ple- bejskog roda, bio je dio društvenog sloja koji Ronald Syme naziva novom nobilitas i nipošto nije bio osoba bez novostečene reputacije,25 što potvrđuje i izbor za funkciju konzula 35. g. pr. n. e. Njegov je sukonzul iz 35. g. pr. n. e., Sekst Pompej (Sex. Pom- pey Sex. f.), posve druga priča, najvjerojatnije unuk Seksta Pompeja, proskribiranog sina Gneja Pompeja, posve sporedna ličnost te 35. g. pr. n. e., bio je iz nekog razloga izvučen iz opskurnosti, a vjerojatno i predmet podsmijeha, godinu nakon pobjede kod Nauloha 36. g. pr. n. e.26 Stoga ne bi trebalo iznenaditi da se njegovo ime ne shvaća referencijom za posvetu, te da je izostavljen s natpisa. Valja, naposljetku, istaknuti i da iza imena Lucija Kornificija na natpisu slijedi Se- cundo, dakle puno ime s natpisa glasi Lucius Cornificius Secundus, baš kao što je to i Igor Borzić već zaključio.27 Čini se da se ovaj dodatak Secundus može protumačiti na više načina. Moguće je da se pridjevak „Drugi” može odnositi na činjenicu da je sin istoimenog oca (L. Cornificius L. f.), ili da je drugi, onaj preferiraniji, sretniji (felix, fortunatus), uspješniji (prosperus) i, posljedično, prihvatljiviji od dvojice konzula za tu (35.) godinu.28 No, bez obzira na tumačenje, ime Lucija Kornificija, konzula, Ok- tavijanova admirala i osobe od njegova povjerenja snažno upućuje na to da je riječ upravo o konzulu iz 35. g. pr. n. e. Datum posvećenja hrama i skulpture je, dakle, s velikom vjerojatnošću 1. svibnja 35. g. pr. n. e.

Naručiteljica hrama i obitelj Signija Sljedeće pitanje koje se otvara jest pitanje naručitelja hrama (sl. 1). Igor Borzić navodi kako je „izvjesno da obitelj Signius baštini plodni potirnski kraj. Ovaj inače vrlo rašireni gentilicij na prostoru rimske Dalmacije iznimno je rijedak…”29 na pro- storima Carstva. Međutim, iz pregleda CIL-a proizlazi da se taj gentilicij skoro uopće ne pojavljuje na drugim prostorima Carstva, a jedini Signius čije se ime povezuje s nekom drugom provincijom (prema CIL-u) jest Signius Valens (AE 1934, 0180 (B)), vojnik sahranjen u Heraclea Lyncestis u Makedoniji tijekom 1. st. n. e. Ime nije bilo posebno rašireno ni po Dalmaciji; poslije se javlja svega još dva puta, i to u vezi sa Salonom (Lucius Signius, CIL III, 09746 i Signius Lupus, CIL III, 02235 i add.).30 Evi- dentno je riječ o imenima ljudi skromnog podrijetla (oslobođenicima), baš kao što je Borzić i pretpostavio,31 no njihovo imanje u čijem su posjedu bili već 35. g. pr. n. e. nije nipošto bilo bezvrijedno.32 Stoga se postavlja pitanje – kako su osobe imena Simforije Signije i Signija Ursa došle u posjed plodnoga potirnskog kraja? No, posebno je zanimljivo, a u ranijim istraživanjima nije moglo biti uočeno, da se ime Signius pojavljuje u Rimu, odnosno njegovoj okolici, preciznije na grobnoj par- celi (Julijevaca), odnosno tzv. „kolumbariju Augustovih oslobođenika” kraj Apijske ceste. Zahvaljujući Dietrichu Boschungu i njegovim istraživanjima, sada su poznate generacije oslobođenika koji su pokopani na toj grobnoj parceli.33 Jednoj od prvih generacija pripada i Signija Ida kojoj je Augustov dispensator Teofil dozvolio ukop njezina jednogodišnjeg sina C. Signija Zoila (Ζωΐλος) i njezinih ostalih potomaka.34 Bez obzira na vrstu odnosa koji je Signija Ida imala s Cezarovom i Oktavijanovom/ Augustovom obitelji, dvije činjenice smatramo ključnima: a) da su Signija Ida, njezin sin i njezini nasljednici imali osigurano grobno mjesto na grobnoj parceli Julijevaca, i to u „Augustovu kolumbariju” i b) da je riječ o jedinoj poznatoj obitelji tog imena izuzev korčulanskih Simforija i Urse. Pa iako se ne može uspostaviti jednoznačna

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

veza između korčulanskih Signija i onih rimskih, sama činjenica da su korčulanski Signiji došli u posjed plodnog imanja, na kojem si mogu priuštiti čak i podizanje hrama, i to ni manje ni više s posvetom Veneri, (pra)roditeljici i zaštitnici gens Iulia, navodi na zaključak da imaju sve veze s članovima rimske obitelji, koji su očito Okta- vijanovi/Augustovi liberti i ljudi od njegova povjerenja. Što se pak tiče Lucija Signija ili Signija Vuka (Lupus) (znakovitog anomena, s obzirom na Signiju Ursu (Medvjedi- cu)), vrlo je vjerojatno da je riječ upravo o potomcima Simforija i Urse, s obzirom na tako rijetko ime Signius. Međutim, nemoguće je dokučiti u kakvom su rodbinskom odnosu mogli biti. To se posebno odnosi na Signija Vuka kojeg od Simforije i Urse razdvaja više od dva stoljeća. Bilo kakve spekulacije glede toga čine se nezahvalnima.

Posveta Veneri Pelagiji i signum postavljen u hramu Posveta Veneri Pelagiji, koja se spominje u natpisu, posebno je znakovita, iako je i ona, kao i natpis, bila predmetom mnogih zabuna, mahom proizašlih ili iz manjka informacija ili iz relativno površne ekvacije boginja Afrodite i Venere. U današnje je digitalno doba lako ustanoviti da je korčulanski templum imao jedinstvenu posvetu, barem ako je suditi po sačuvanim natpisima.35 Bruna Kuntić Makvić zaključuje kako je moguće da je gospodarica Korčule ui- stinu izvorno bilo žensko božanstvo koje je korijene vuklo od Afrodite Knidske, dok se pridjevak Pelagija u očitome negrčkom kontekstu imanja Signija jednostavno pridružio Venerinu imenu „zbog toga što je na Korčuli bio odavna uvriježen kult božice s upravo tim grčkim pridjevkom”.36 Naravno da je moguće da je izvorno kult Afrodite bio donesen na Korčulu putem knidske kolonizacije, te da je u stoljećima prije konačne uspostave rimske prisutnosti na otoku doista njegovo stanovništvo štovalo boginju-gospodaricu koju su grčki doseljenici prepoznali kao svoju Afrodi- tu. Međutim, teško je složiti se sa zaključkom da bi ta vjerovanja preživjela korjenitu demografsku promjenu u otočkom stanovništvu nakon rimskog pogroma lokalnog stanovništva. U svojem je radu Bruna Kuntić Makvić krenula putem analize grčke „mitologizacije” jadranskih prostora,37 posebno se oslanjajući na pisanje Apolonija Rođanina i njegovu Argonautiku te u velikom broju slučajeva i dokazala da se fizički prostor doista „mitologizirao” u skladu s grčkim uobičajenim navikama i potreba- ma. I nema dvojbe da je u tome u pravu. Međutim, uistinu je teško protegnuti isti način izvođenja zaključaka o kontinuitetu grčkih kultova ili njihovu sinkretiziranju s rimskima na otocima kao što su Korčula ili Mljet. Valja ipak imati na umu da su oba otoka postala bona damnatorum zbog gusarenja, zločina protiv rimske države, i ispražnjena od većine stanovnika, kako Apijan izvještava.38 Time se znatno umanjuje vjerojatnost da je na otoku došlo do prežitka ranijih kultova, tim više što je u slučaju obitelji korčulanskih Signija posve sigurno riječ o novopridošlicama na otok, i to iz samog Rima. I Petar Lisičar je razmišljao u smjeru kontinuiteta jednoga starijeg kulta, a u pridjevku Pelagija vidio je ostatak štovanja predilirske boginje Pelagone, Pelagie, čiji se kult održao na Korčuli posredstvom ilirskog stanovništva.39 Međutim, u slučaju Venere Pelagije, kojoj je Signija Ursa dala podignuti hram i izraditi kultnu skulpturu (prikaz), teško bi se bilo nadovezati na specifičnu argumen- taciju i liniju zaključivanja Brune Kuntić Makvić i Petra Lisičara.40 Istina, boginja Afrodita imala je različite epitete kao što su Pontia, Pelagia, Limenia, Epilimenia, Nauarchis i Euploia, ali svi su ti epiteti isključivo grčke provenijencije.41 Naizgled, ali samo naizgled, može izgledati neobično da se Ursa odlučila za posvetu upravo Veneri Pelagiji, iako, kada se uzme u obzir novo značenje koje je „morska” Vene- ra kao pobjedonosna boginja na moru i zaštitnica u pomorskim bitkama, poseb- no onoj kod Akcija, pridobila u sklopu Oktavijanova/Augustova novog „kulturnog programa”, onda takva posveta zapravo više i ne bi trebala iznenađivati.42 U prilog

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Figure 6 (a)Figure 6 (b)
6. a) Augustov novac s likom Venere s dijademom, kovan između 32. i 29. pr. n. e. (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 43/, kat.br. 875) b) Stakleni intaglio s likom Venere s dijademom, između 32. i 29. pr. n. e. (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 43/, kat. br. 876) a) Coin of Augustus with Venus wearing a diadem, struck between 32 and 29 BC b)Glass intaglio with Venus wearing a diadem, between 32 and 29 BC

zaključku da je kult Venere Pelagije izravno uvezen na Korčulu s planskim naselje- njem Signija stoga govori i podrijetlo obitelji Signija, i vrijeme njihova doseljenja te kontekst u kojem su oni nastanjeni na plodno imanje u Potirni. Naime, recentno je Paweł Gołyźniak istaknuo do koje je mjere kult Venere bio promoviran pod Oktavijanom/Augustom, pa se njezina glava ili poprsje javlja na nizu novčića kovanih između oko 32. do 29. g. pr. n. e. i 16. g. pr. n. e.43 I kako ističe Gołyźniak, isti tip Venere s dijademom (sl. 6) zatječe se istodobno na gravurama na dragom kamenju, odnosno pečatnjacima.44 No, kako navodi, poseban uspjeh Augu- stova kulturno-političkog programa ogledao se u proliferaciji gema s prikazom Ve- nere Pelagije,45 što je postalo općim trendom tijekom 1. st. pr. n. e. Naravno, takav razvoj i ne bi trebao iznenađivati s obzirom na rastuću potrebu promocije maritimnih tema u svjetlu rastućeg značenja mora i pomorskih rimskih osvajanja u mediteran- skom bazenu. I kako je Gołyźniak uočio na pet srodnih prikaza (sl. 7a-e), upravo tijekom Oktavijanova/Augustova doba uobičajena predožba Nereide koja jaše Tritona izmijenjena je u sliku Venere koja jaše Tritona.46 Naposljetku, ne treba smetnuti s uma da je promocija Venere ujedno značila i promociju zaštitnice Julijevaca. Gołyźniak je napisao da je, kao takva, ova predodžba Venere Pelagije koja jaše na Tritonu bila svo- jevrsni glasnik Oktavijanove pobjede kod Akcija,47 ali, ako bismo smjeli dodati, ona se ujedno čini i pobjedonosnim simbolom nakon bitke kod Nauloha. Nesumnjivo je bitna i Gołyźniakova opservacija da su geme s prikazom Vene- re Pelagije očito u znatnoj količini cirkulirale među „običnim ljudima”, te da već ta činjenica upućuje na uspješnost Oktavijanova/Augustova „kulturno-religijskog” programa. Naravno, očito je da nije riječ samo o prikazima s Venerom Pelagijom i Tritonom, već su dio te propagande bile i druge predodžbe koje su uključivale Ve- neru, kao što je npr. Epithragia koja jaše zodijački znak Jarca.48 U konačnici, kako Gołyźniak zaključuje, prilično je primamljiva ideja da su takve geme s likom Venere bile svojevrstan znak časti i priznanja koji se dodjeljivao Oktavijanovim/Augustovim sljedbenicima ili zaslužnim časnicima. Ova nas posljednja pretpostavka ponovno vraća u Potirnu na Korčuli i na posve- tu hrama Veneri Pelagiji koja se, po našem sudu, dogodila upravo 1. svibnja 35. g. pr. n. e., dakle upravo u vrijeme kada je Oktavijan započinjao sa svojom promoci- jom Venere Pelagije, koja ovdje očito ne funkcionira kao puki odraz Afrodite Pela- gije, već znakovito nosi rimsko ime, i to ono koje je Augustov propagandni program tako zdušno promicao. Štoviše, s obzirom na ime posvetiteljice čija se, kako smo ovdje ustvrdili, jedina istomena rodbina nalazila pokopana upravo na (julijevskoj)

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Figure 7 (a)Figure 7 (b)Figure 7 (c)Figure 7 (d)Figure 7 (e)
7. Venera Pelagija jaše na TritonuVenus Pelagia riding a Triton

7. a) Intaglio, akvamarin, mjere: 17 x 13 x 7 mm, Venera Pelagija jaše na Tritonu, privatna zbirka (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 43/, kat. br. 877) b) gipsani odljev izgubljene gravure, Venera Pelagija jaše na Tritonu, The Beazley Archive, University of Oxford (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 42/, 119, fig. 4) c) preslika gravirane geme iz 1732., Venera Pelagija jaše na Tritonu, a Museo Archeologico, Florence, inv. br. 1424 (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 42/, 120, fig. 5) d) gipsani odljev intaglia (fragment), mjere: 11 x 19 x 3 mm, Venera Pelagija jaše na Tritonu, The Walters Art Museum, Baltimore (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 42/, 121, fig. 6) e) Intaglio, sardoniks, mjere: 12 x 17 mm, Venera Pelagija jaše na Tritonu, The University of Pennsylvania Museum of Archaeology and Anthropology, Philadelphia, inv. br. 29- 128-1882. (izvor: PAWEŁ GOŁYŹNIAK /bilj. 43/, kat. br. 878) b c a) Intaglio, aquamarine, dimensions 17 × 13 × 7 mm, Venus Pelagia riding a Triton, private collection b) Plaster cast of a lost engraving, Venus Pelagia riding a Triton, The Beazley Archive, University of Oxford c) Engraved gem, illustration from 1732, Venus Pelagia riding a Triton, Museo Archeologico, Florence, inv. No. 1424 d) Plaster cast of an intaglio (fragment), dimensions 11 × 19 × 3 mm, Venus Pelagia riding a Triton, The Walters Art Museum, Baltimore d e e) Intaglio, sardonyx, dimensions 12 × 17 mm, Venus Pelagia riding a Triton, University of Pennsylvania, Museum of Archaeology and Oktavijanovoj/Augustovoj grobnoj parceli kraj Rima, gotovo se nemoguće otrgnuti Anthropology, Philadelphia, inv. No. zaključku da su Simforije i Ursa bili upravo takvi Oktavijanovi/Augustovi sljedbenici 29-128-1882 i ljudi od povjerenja kakve spominje Gołyźniak. Kada bismo otišli korak dalje, mogli bismo naslutiti da je posveta Veneri Pelagiji bila duboko znakovita te da je predstav- ljala svojevrsnu zahvalu za Oktavijanovo dobročinstvo nad Signijima (Simforiju i Ursi) kojima je dodijelio (kako Borzić ističe) plodan potirnski kraj. Ovdje nam nije namjera osvrtati se na pitanje značenja samog datuma 1. svibnja 35. g. pr. n. e. Iz Apijanovih riječi (XVI.46) posve je jasno da su Korkirani i Melićani strogo kažnjeni zbog gusarenja, njihovi mladići su ubijeni, a ostali prodani u roblje.49 Je li se to dogodilo već rano 35. g. pr. n. e., na samom početku rata, ili je romaniza- cija otoka već bila u tijeku, ostaje otvoreno.

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

Naposljetku, preostaje pitanje kakav je to signum (statuu ili figuru) za hram dala izraditi Signija Ursa. Prema navedenim primjerima s gema i prstenja, moglo bi se zaključiti da je signum Venere Pelagije vrlo vjerojatno bio nastao prema ikonograf- skom predlošku koji je stvorila Oktavijanova/Augustova propaganda. Čini se posve izvjesnim da taj signum nije imao ništa zajedničko s kasnoklasičnim ili helenističkim prikazima Afrodite, te je mnogo izvjesnije da je riječ o prikazu boginje s dijademom na glavi koja jaše na Tritonovu repu kroz morske valove. Dijadem je, po Gołyźniaku, ključan za prepoznavanje ženskog lika na ovakvim prikazima kao Venere, jer uz helenističke kraljeve i kraljice, tek ga Afrodita/Venera nosi na glavi.50 Na svih pet primjera gema koje Gołyźniak navodi Venera je velificans, što bi pak Karl Galinsky odmah shvatio kao znak božanstva, te bi isključio mogućnost da je riječ o nimfi.51 Prema istim analogijama, moglo bi se očekivati da je Ursin signum prikazivao golo- grudu Veneru usred mora i morskih valova kojima plovi jašući na Tritonovu repu, dok je Triton nježno podržava svojom desnom rukom, držeći trozubac u lijevoj. Pa, iako je skulpturu/reljef, nažalost, progutala povijest, takav bi prikaz, koji smatramo vrlo vjerojatnim, bio jedinstven na istočnoj obali Jadrana.

Zaključak Zabilježeni ostatci hrama u Potirni jasno upućuju na to da se na ovome korču- lanskom imanju nalazilo jedinstveno zdanje, najvjerojatnije zaključeno nišom izra- đenom u bijelom mramoru u koju je bila smještena kultna skulptura (reljef?). S ob- zirom na to da je sama ploča s natpisom bila, kako Ostoich napominje, sculpita in marmo bianco,52 baš kao i ulomci njezina korniša,53 može se pretpostaviti i da je kul- tna skulptura bila načinjena od bijelog mramora. Iz ovih nekoliko zabilješki moglo bi se naslutiti da nije riječ o hramu jeftine rustične izvedbe, već o privatnoj gradnji u koju su utrošena znatnija sredstva i trud. Natpis iz Potirne svjedoči o jedinstvenoj posveti kakva se ne zatječe nigdje širom Carstva. Recentne spoznaje iz Rima, pak, napokon omogućuju da se stvori slika i o ljudima koji su podignuli i posvetili ovo zdanje. Po svemu sudeći, riječ je o Oktavi- janovim/Augustovim oslobođenicima, konfidantima i novostvorenim veleposjedni- cima, doseljenima na Korčulu u sklopu planskog naseljavanja ispražnjenih imanja na otoku. U doba kada se rimski Signiji, članovi „carske obitelji”, ukapaju kao oslo- bođenici na prominentnom mjestu u tzv. „kolumbariju Augustovih oslobođenika” pored Apijskog puta, njihovi rođaci, korčulanski Signiji, koji sasvim sigurno pripa- daju i istoj porodici i istoj društvenoj grupi Oktavijanovih/Augustovih oslobođeni- ka, očekivano dobivaju zadatak upravljanja zaplijenjenim posjedom oko Potirne.54 Spomen Lucija Kornificija, konzula iz 35. godine i člana užeg kruga Oktavijanovih/ Augustovih pouzdanika, u zadnjem retku natpisa, vraća nas upravo u doba koje je bilo prijelomno za povijest Korčule, doba uspostave konačne rimske dominacije nad otokom. Dakle, barem dva čvrsta argumenta navode na zaključak da je zdanje zapra- vo posvećeno 1. svibnja 35. g. pr. n. e. No, izneseni argumenti nalaze dodatnu potvrdu u samoj posveti hrama, jer i ona upućuje na ovdje iznesenu dataciju. Hram iz Potirne nesumnjivo predstavlja iznimku s obzirom na svoju posvetu, koja se samo naizgled može činiti generičkom i izvedenom iz repertoara pridjevaka kojima je nekoć zvana i po kojima je štovana Afrodita. U slučaju Potirne, s obzirom na sve nabrojene faktore – od vremena po- svete, vjerojatnog podrijetla naručiteljice hrama i njezinih poveznica s Augustovim krugom te specifičnih okolnosti u kojima se Korčula nalazila u to doba, vjerojatnije je da potirnski hram sa svojom posvetom Veneri Pelagiji predstavlja jednu od važnih iznimaka štovanja boginje koja je imala ne samo religijske već i političko-ideološke konotacije posredstvom Oktavijanove/Augustove propagande. Dakle, i cjelokupni

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

političko-ideološki kontekst u kojem snažno zaživljava upravo kult Venere Pelagije kao sredstvo Oktavijanove/Augustove propagande upućuje ponovno na isti zaklju- čak i na isto vrijeme – 1. svibnja 35. g. pr. n. e. Kako je Dino Demicheli opravdano zaključio, Venera je nesumnjivo i u svojem „konvencionalnijem” obliku bila štovana i u samom središtu provincije (sudeći po nat- pisima posvećenima Veneri (CIL III 1962, 1963, 1964, 1965, 8687, 8688; ILJug 2062– 2063) i njezinim prikazima s područja Salone).55 Međutim, slučaj hrama Venere Pela- gije iz Potirne predstavlja nezaobilazan unikum, čak i u međunarodnim razmjerima. Iako hram u Potirni, kao i cjelokupan arhitektonski sklop, zahtijeva daljnja i op- sežnija istraživanja i promišljanja, u ovome nam je navratu bila intencija iznijeti ne- koliko novih zapažanja i zaključaka o korčulanskoj obitelji Signija, o dataciji hrama Venere Pelagije, ali i o cjelokupnom kontekstu izgradnje i posvete hrama. Do takvih je zaključaka bilo moguće doći pomnijom analizom povetnog natpisa, ali i sagleda- vanjem ovih dosad neodgovorenih pitanja u kontekstu novijih znanstvenih spoznaja o obitelji Signija i o fenomenu afirmacije kulta Venere Pelagije u sklopu Oktavijano- va/Augustova „kulturno-religijskog” programa.

BILJEŠKE

1 VINKO FORETIĆ, Korčula u domaćim i međunarodnim re- 392; Vidi i PETAR LISIČAR, Crna Korkira i kolonije antičkih lacijama, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 22 No. 1 grka na Jadranu, Sarajevo, 1951., 129, bilj. 8. Slično spominje i (1980.), 109. Foretić ga ističe i u svojem pregledu korčulanske Borzić, makar navod o natpisu VENVS pripisuje Ostoichevu povijesti u starom vijeku u VINKO FORETIĆ, Otok Korčula u Kompendiju. Vidi IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263. srednjem vijeku do g 1420., Jugoslavenska akademija znanosti i 9 FRANKO OREB, Don Frane Bulić i Korčula, Tusculum: časopis umjetnosti, Zagreb (1940.), 22. za solinske teme, Vol. 3 No. 1 (2010.), 224. Natpis se danas čuva u kući obitelji Ostoić u Blatu na Korčuli, među nasljednicima Nicola Ostoicha. Svesrdno zahvaljujem dr. 10 GRGA NOVAK, Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i sc. Dinku Radiću koji mi je priskrbio ovu informaciju. Hvaru u 1951. i 1952. godini, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 59 (1954.), 51–52. 2 IGOR BORZIĆ, Ulomak sarkofaga od prokoneškog mramora iz Potirne na otoku Korčuli, u: CAMBIJEV ZBORNIK I: Zbornik 11 Naime, Lisičar donosi natpis u sljedećem obliku: Signia Ursa Si- radova posvećenih osamdesetogodišnjici života Nenada Cambija gni / Symphori templum / Veneri Pelagiae a / solo fecit et signum (ur. Radoslav Bužančić), Split (2019.), 263. / ipsius deae posuit / sac… Pri tome, Lisičar je zaključio da zadnji redak ne sadrži imena konzula, niti su oni osnova za dataciju, 3 NICOLÒ OSTOICH, Compendio storico dell’ isola di Curzola, već da bi to trebalo biti ime svećenika (sac(erdote)) koji je obavio Zadar, 1878., 39–40. posvetu. Vidi PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128–129. 4 ŠIME LJUBIĆ, Rimski nadpis našast u Potirni na otoku Korčuli, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 9 No. 1 (1887.), 70. 12 Ostoich je zadnji redak pokušao dešifrirati kao: SACL . . . . VMDO K AMIJ. (u vezi s VM). NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39. 5 ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 70–71. 13 Mommsenova restitucija glasi: Signia Ursa Signi / Symphori tem- 6 NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39. plum / Veneri Pelagiae a / solo fecit et signum / ipsius deae posui(t 7 IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263. Pregled nalaza donosi Igor Borzić / Falcone et Claro K. Mais cos. THEODORUS MOMMSEN (bilj. u svojemu magistarskom radu, te naposljetku i napominje: „Pro- 8), 392. stor Potirne sigurno je s obzirom na arheološki materijal jedan 14 Valja napomenuti da Mommsen nije izrijekom istaknuo dataciju od nekoliko najznačajnijih lokaliteta na otoku. Vlasnik imanja u CIL 3, pars I. Zaključak o takvoj Mommsenovoj dataciji je pre- najvjerojatnije je u svom posjedu imao gotovo čitav prostor za- ma imenima konzula koja je Mommsen „restituirao” iznio Petar ravni, a središte se nalazilo na njegovu zapadnom kraju. Stoga bi zajedno s njim možda trebalo promatrati i manje lokalitete kao Lisičar. Makar, Lisičar je samo jednoznačno izrekao ono što je što je Potirna – Humac.” Vidi IGOR BORZIĆ, Otok Korčula – Mommsen naznačio svojom „restitucijom”. Vidi PETAR LISI- primjer romanizacije dalmatinskog otoka, magistarski rad, Zadar, ČAR (bilj. 8), 128; THEODORUS MOMMSEN (bilj. 8), 392. 2007., 100–119 (117). 15 ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71. 8 Opis prenosi sam Mommsen 1873. uz restituciju natpisa. Vidi 16 BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ, Ljepokosa Korkira, Arheološka istra- THEODORUS MOMMSEN, CORPVS INSCRIPTIONVM LATI- živanja na području otoka Korčule i Lastova, Izdanja Hrvatskog ar- NARVM Vol. 3, Pars I, apvd Georgivm Reimervm, Berlin, 1873., heološkog društva 20, (2001.), 169; IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263.

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

17 Ovdje se mora istaknuti da se Radićevo i Vukasovićevo čita- STERN, Women, Children, and Senators on the Ara Pacis Augu- nje natpisa može pronaći samo u citiranome Ljubićevu radu iz stae. A Study of Augustus’ Vision of a New World Order in 13 BC, 1887., a sam Ljubić ne navodi odakle ga je preuzeo. Pa i Lisičar u doktorska disertacija, University of California, Berkley, 2006., svojem djelu preuzima isto čitanje iz Ljubićeva rada. Vidi ŠIME 350–351, bilj. 77. LJUBIĆ (bilj. 4), 70; PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128, bilj. 3. 27 IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 274. Jedino što Borzić u svojem 18 U slučaju restitucije prve riječi Sac(e)l(lum) Lisičar pak čini čudnu radu nije prepoznao jest da je riječ o vrlo znakovitom imenu, pogrešku. Iako je jasno iz Ljubićeva članka iz 1887. godine što Ra- odnosno nije zamijetio da je mogla, i najvjerojatnije jest, biti ri- dić i Vukasović prepoznaju u skraćenici sac, Lisičar navodi da oni ječ o konzulu Luciju Kornificiju. u njoj prepoznaju sac(erdote?). Zbilja neobična Lisičarova pretpo- 28 U svakom slučaju, ne Ljubićevim zaključkom da se secundo može stavka koja bi podrazumijevala da je Lucije Kornificije svećenik na odnositi na ime nekoga drugog konzula za tu godinu. Nema ni- Korčuli, što je iznimno malo vjerojatno. Daleko bi se činilo izgled- kakvog razloga za takvu pretpostavku. Cjelokupno je ime dano nijim ono što Ljubić navodi da su mislili sac(e)l(lum), iako ni to ne u dativu i čini jednu cjelinu. Zašto nije navedeno i ime drugog bi bilo najsretnije rješenje jer se već u tekstu navodi što je Signija konzula, s obzirom na recentne događaje, zlosutnog imena Sekst Ursa podignula – templum i signum. Ako je podignula templum, Pompej, pokušali smo već razjasniti u prethodnim redcima. Vidi onda nije podigla sacellum. Vidi PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71. 19 Iako, ne kaže što je to za njega očito. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71. 29 IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 268. 20 ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71. 30 GEZA ALFÖLDY, Die Personennamen in der römischen Provinz 21 Ako ima sumnje, predlažemo pregled https://edh.ub.uni-heidel- Dalmatia, Carl Winter, Heidelberg, 1969., 121. berg.de 31 IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 268. 22 O Luciju Kornificiju i njegovim postignućima te životnom putu 32 Ovdje se valja osvrnuti i na pitanje koje je Borzić istaknuo u svo- doznaje se i od Kasija Diona, i od Apijana i Plutarha. Vidi DIO jem magistarskom radu, a koje glasi: „… tko je mogao održavati CASSIUS, Roman History (Books 46-50), (Loeb Classical Library kult Afrodite/Venere u periodu od Oktavijanova osvajanja otoka 82), William Heinemann Ltd-Harvard University Press, London- do osnivanja rimskih imanja.”, IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 295. Cambridge (MA), 1955., knj. 49, 351–353, 379, 406–407; APPIAN, Prema svemu sudeći, naseljavanje otoka, barem u slučaju Potirne, The Civil Wars, Penguin Books, London, 1996., knj. V, pog. 80, a isto bi se moglo pretpostaviti i prema opus reticulatum u Velom 86, 111, 112–115; PLUTARCH, Plurarch’s Lives VI (Brutus), (Loeb poju kod Lumbarde, započelo je neposredno s provođenjem ka- Classical Library 98), William Heinemann Ltd-Harvard University znene depopulacije otoka, što se očito dogodilo već 35. g. pr. n. e. Press, London-Cambridge (MA), 1954., XXVII, 185–187. Naposljetku, valja imati na umu da tegule PANSIANA, prisutne 23 Za Oktavijana zasigurno jednog od najbitnijih s obzirom na to na otoku, bez dodatka carskih imena u žigu (npr. na lokaliteima da je Dijana, prema Oktavijanovu mišljenju, igrala važnu ulogu Bradat-Mirje, Beneficijij-Gudulija itd.; vidi IGOR BORZIĆ /bilj. 7, 2007./, 259) imaju sličan datacijski raspon – 2. pol. 1. st. pr. u bitci kod Nauloha 36. g. pr. n. e., u kojoj je kao legat sudjelo- n. e. na 1. pol. 1. st. n. e. kao i opus reticulatum (PANSIANA tip vao i Lucije Kornificije. Vidi OLIVIER HEKSTER, JOHN RICH, III, okvirno od 27. g. pr. n. e. do 14. g. n. e., a opus reticulatum Octavian and the thunderbolt: The temple of Apollo Palatinus ima nešto širi datacijski okvir – 2. pol. 1. st. pr. n. e. na 1. pol. and the Roman tradition of temple building, The Classical Quar- 1. st. n. e.). I dodatno, baš kao što je to Robert Matijašić davno terly 56 (1) (2006.), 154. istaknuo, proliferacija tegula PANSIANA (bez dodatka carskog 24 CHARLOTTE SCHREITER, Giovannantonio Dosio und der Diana imena) najsnažnija je upravo u Augustovo doba na istočnoj obali tempel des Cornificius auf dem Aventin, PEGASUS, Berlin, 2000. Jadrana. Dakle, odgovor se zapravo sam nameće da nije postojala 25 RONALD SYME, The Augustan Aristocracy, Clarendon Press, „međufaza” u naseljavanju otoka, već su prvi doseljenici, poput Oxford, 1988., 1–15. Signija, preuzeli svoja imanja netom 35. g. pr. n. e. O tegulama 26 Ovaj Sekst Pompej zasigurno nije pripadao Oktavijanovu kru- vidi, na primjer, ROBERT MATIJAŠIĆ, Cronografia dei bolli la- gu ljudi, stoga se postavlja pitanje kako je on dospio do mje- terizi della figulina pansiana nelle regioni adriatiche, Mélanges de sta konzula. Plauzibilnom se čini pretpostavka da ovo imeno- l’École française de Rome. Antiquité, tome 95, n°2. 1983., 961–995. vanje ima veze s dogovorom iz Mizena iz 39. g. pr. n. e., kada Za opus reticulatum vidi JEAN-PIERRE ADAM, La Construction je dogovoren četverogodišnji raspored nominacija trijumvirskih romaine. Matériaux et techniques, J. Picard, Pariz, 1995., 144–145. kandidata (predloženika) između Oktavijana, Marka Antonija i 33 DIETRICH BOSCHUNG, Zum Aufstellungskontext römischer Seksta Pompeja. No, s obzirom na pogoršanje odnosa već 38. i Grabaltäre: Die Gräber der familia des C. Iulius Theophilus an konačni obračun 36. godine između Oktavijana i Seksta Pom- der Via Appia, u: Fragmenta Mediterranea Contatti, tradizioni e peja, čini se da je Oktavijan, iz njemu poznatog razloga, odlučio innovazioni in Grecia, Magna Grecia, Etruria e Roma. Studi in na ovako osobit način poštovati davno propali dogovor. Naime, onore di Christoph Reusser (ur. Luca Cappuccini, Christina Ley- osim navedenog dogovora, nije razvidan ni jedan razlog zašto pold, Martin Mohr), Zürich, 2017., 17–32. je ovaj inače po ničemu istaknuti član (osim po imenu) obitelji 34 Kao što Boschung piše, nije do kraja jasno na koji je način Signi- Pompeja zaslužio biti konzulom. O dogovoru iz Mizena vidi T. ja Ida bila povezana s Julijevcima, no Barbara Borg napominje: RICE HOLMES, The Architect of the Roman Empire (44-27 BC), … the non-Iulii can be identified as being related to Iulii by marri- Clarendon Press, Oxford, 1928., 107–108. Gaius Stem iznio je age, and it is very clear that the socii made an effort to ensure that pak pretpostavku da je ovaj Sekst Pompej zapravo predložen i the burial plot passed on to heirs of the same family name. Vidi biran kao zamjena za Seksta Pompeja, sina Gneja. Vidi GAIUS DIETRICH BOSCHUNG (bilj. 33), 27–28 (Tavola 2c); BARBA-

obitelji Signija i dataciji hrama Venere...

RA BORG, Roman Tombs and the Art of Commemoration. Con- of Aphrodite in Magna Graecia, u: Religious Convergence in the textual Approaches to Funerary Customs in the Second Century Ancient Mediterranean (ur. Sandra Blakely, Billie Jean Collins), CE, Cambridge University Press, 2019., 171. Lockwood Press, 2019., 19–42. 35 Vidi https://edh.ub.uni-heidelberg.de 42 PAWEŁ GOŁYŹNIAK, Nereid or Venus? The impact of Augus- 36 BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ (bilj. 16), 175. tus’ ‘cultural programme’ in the private sphere reflected in glyp- tics, Jahrbuch für numismatik und geldgeschichte, Jahrgang 69-70 37 BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ (bilj. 16), 169–181. (2019./2020.), 8, 17, 21. 38 Vidi više dolje. No, valja istaknuti da je isto zaključio i Igor Borzić 43 PAWEŁ GOŁYŹNIAK, Engraved Gems and Propaganda in the koji se ipak daleko pomnije bavio pitanjem romanizacije otoka Roman Republic and under Augustus, (Archaeopress Roman Ar- te je istaknuo: „Ipak, činjenica je da izravnih dokaza o kontinu- chaeology 65) Archaeopress Archaeology, 2020., 229, fig. 875. itetu Afroditina/Venerina kulta na Korčuli do rimskog vremena i natpisa iz Potirne nema… Istina je da negdje s područja Blata, 44 Primjerice, PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 43), fig. 876. vjerojatno iz još uvijek neubicirane nekropole zajednice s gradi- 45 A o značenju Venere Pelagije/Marine za Augustovu propagandu ne Kopila, potječu dvije helenističke koštane igle, od kojih jedna svjedoči i tzv. „Tellus” ili „Italia” reljef sa stražnje strane Augusto- na vrhu ima izvedenu figuru Afrodite/Venere, a druga Venerinu va oltara mira. Onako kako je reljef protumačio Karl Galinsky, školjku. Ipak, u njima se ne moraju nužno vidjeti dokazi Afro- obje velificans figure po stranama panela predstavljaju Veneru – ditinu kultu, jer su one ovdje mogle doći i posredstvom trgovine jednu na labudu (lijevo), drugu (desno) na morskom čudovištu. kao i mnoštvo drugog importiranog materijala s istog lokalite- U ovoj posljednjoj „morskoj” Veneri, po našem mišljenju oprav- ta. U pitanju kontinuiteta naseljenosti, a time i razvoja kulta, ne dano, Galinsky je prepoznao Pelagiju/Marinu, po mnogočemu smije se zanemariti ni vjerojatno kratko trajanje lumbardske ko- ikonografsku i simboličku srodnicu Pelagija s gema Augustova lonije, te posebno prisilna depopulacija otoka 35. – 33. g. pr. Kr.” doba. Vidi G. KARL GALINSKY, Venus in a Relief of the Ara Vidi IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 298. Pacis Augustae, American Journal of Archaeology Vol. 70, No. 3 39 PETAR LISIČAR (bilj. 8), 130–131. (1966.), 231–232. 40 I dok Bruna Kuntić Makvić slijedi posve ispravno trag velikih 46 Kao što je Gołyźniak jasno istaknuo, ni na jednom od prika- mitoloških tema na istočnoj obali Jadrana i dokazuje odraze tih za ne može biti riječ o Nereidi iz niza razloga. Pa piše: Usually tema u pejzažu, doista je teško u štovanju Venere Pelagije u Po- scholars identify her with Nereid… and some attempt to be more tirni prepoznati odraz priče o ljepokosoj nimfi Korkiri ili Afroditi precise pointing to Amphitrite, Aura, Doride or Thetis. Unless the- Knidskoj. Tim više što sama Venera nije puka rimska „prevede- re are some kind of personal attribute, like a shield in the case of nica” Afroditina božanskog lika i njezine prirode, a odnos ovih Thetis, such precise identifications, however, are pointless. PAWEŁ dvaju božanstava nipošto nije jednostavan. Uostalom, suštinska se GOŁYŹNIAK, (bilj. 43). Oko oblikovanja prikaza Venere Pelagi- razlika razotkriva već u samom korijenu Venerina imena. Nadalje, je i njezina značenja posebno vidi u PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. ne treba smetnuti s uma da u rimskoj predodžbi Venera nije samo 42), 117; vidi i 113–128. boginja ljepote, ljubavi i putenosti, već se s jednakom snagom 47 PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 42), 229. povezuje s ratovanjem i ratnim uspjehom. Uostalom, njezin prvi 48 PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 43), fig. 880-881. hram kao Veneri Obsequens podignut je 295. g. pr. n. e. i to usred 49 MARJETA ŠAŠEL KOS, Appian and Illyricum, Situla. Razprave 3. Samnitskog rata. Vidi BARBARA LYNNE CARTER, Horace’s Narodnega muzeja Slovenije 43, 2005., 67. Vidi i MARJETA ŠA- venus: Some aspects of her role in the Odes, doktorska disertacija, ŠEL KOS, The role of the navy in Octavian’s Illyrian war, Histria Ohio State University, 1975., 2, 5–6. Nema sumnje da je u slučaju Antiqua 21 (2012.), 97. Venere riječ o snažnome zaštitničkom božanstvu sasvim specifič- nih vojno-zaštitničkih svojstava, koja je tijekom 1. st. pr. n. e., nad- 50 PAWEŁ GOŁYŹNIAK, (bilj. 42), 122. mašila u tome svojem svojstvu i samog Jupitera. O nedoumicama 51 Vidi bilj. 45. o podrijetlu Venere i njezina imena vidi i ROBERT SCHILLING, 52 NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39. La religion romaine de Vénus depuis les origines jusqu’au temps 53 Kako Ostoich bilježi u pismu Mommsenu. Vidi citat gore u tek- d’Auguste, de Boccard, Pariz, 1954., 33–46. U sklopu Augustove stu. THEODORUS MOMMSEN (bilj. 8), 392. kulturno-religijske, pa i moralne reforme i Venera dobiva nova značenja, no prije svega kao začetnica roda Julijevaca, zaštitnica i 54 S obzirom na to da su posjedi na Korčuli i Mljetu, shodno Apija- majka naroda. O tome vidi PAUL ZANKER, The Power of Images novu kazivanju, postali bona vacantia nakon provođenja izrazito in the Age of Augustus, The University of Michigan Press, 1988. stoge kazne nad Korkiranima i Melićanima. O tome vidi gore. O upravljačkim zadatcima carskih oslobođenika vidi P. R. C. WEA- 41 Kao što detaljno razjašnjavaju Amelia R. Brown i Rebecca Smith, VER, Familia Caesaris. A Social Study of the Emperor’s Freedmen, pridjevci koji se povezuju s Afroditom, poput prije spomenutih Cambridge University Press, 1972., 4–5. i niza drugih, pripadaju grčkomu arhajskom, klasičnom i hele- nističkom svijetu i doživljaju svijeta od Hezioda nadalje. AME- 55 DINO DEMICHELI, Žrtvenik božice Salacije iz Trogira/Al- LIA R. BROWN, REBECCA SMITH, Guardian Goddess of the tar of the Goddess Salacia from Trogir, Opuscula archaeologica Surf-Beaten Shore: The Influence of Mariners on Sanctuaries 31/2007 (2008.), 79.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

1. VINKO FORETIĆ, Korčula u domaćim i međunarodnim relacijama, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 22 No. 1 (1980.), 109. Foretić ga ističe i u svojem pregledu korčulanske povijesti u starom vijeku u VINKO FORETIĆ, Otok Korčula u srednjem vijeku do g 1420., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb (1940.), 22. Natpis se danas čuva u kući obitelji Ostoić u Blatu na Korčuli, među nasljednicima Nicola Ostoicha. Svesrdno zahvaljujem dr. sc. Dinku Radiću koji mi je priskrbio ovu informaciju.

2. IGOR BORZIĆ, Ulomak sarkofaga od prokoneškog mramora iz Potirne na otoku Korčuli, u: CAMBIJEV ZBORNIK I: Zbornik radova posvećenih osamdesetogodišnjici života Nenada Cambija (ur. Radoslav Bužančić), Split (2019.), 263.

3. NICOLÒ OSTOICH, Compendio storico dell’ isola di Curzola, Zadar, 1878., 39–40.

4. ŠIME LJUBIĆ, Rimski nadpis našast u Potirni na otoku Korčuli, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 9 No. 1 (1887.), 70.

5. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 70–71.

6. NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39.

7. IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263. Pregled nalaza donosi Igor Borzić u svojemu magistarskom radu, te naposljetku i napominje: „Prostor Potirne sigurno je s obzirom na arheološki materijal jedan od nekoliko najznačajnijih lokaliteta na otoku. Vlasnik imanja najvjerojatnije je u svom posjedu imao gotovo čitav prostor zaravni, a središte se nalazilo na njegovu zapadnom kraju. Stoga bi zajedno s njim možda trebalo promatrati i manje lokalitete kao što je Potirna – Humac.” Vidi IGOR BORZIĆ, Otok Korčula – primjer romanizacije dalmatinskog otoka, magistarski rad, Zadar, 2007., 100–119 (117).

8. Opis prenosi sam Mommsen 1873. uz restituciju natpisa. Vidi THEODORUS MOMMSEN, CORPVS INSCRIPTIONVM LATINARVM Vol. 3, Pars I, apvd Georgivm Reimervm, Berlin, 1873., 392; Vidi i PETAR LISIČAR, Crna Korkira i kolonije antičkih grka na Jadranu, Sarajevo, 1951., 129, bilj. 8. Slično spominje i Borzić, makar navod o natpisu VENVS pripisuje Ostoichevu Kompendiju. Vidi IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263.

9. FRANKO OREB, Don Frane Bulić i Korčula, Tusculum: časopis za solinske teme, Vol. 3 No. 1 (2010.), 224.

10. GRGA NOVAK, Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i Hvaru u 1951. i 1952. godini, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 59 (1954.), 51–52.

11. Naime, Lisičar donosi natpis u sljedećem obliku: Signia Ursa Signi / Symphori templum / Veneri Pelagiae a / solo fecit et signum / ipsius deae posuit / sac… Pri tome, Lisičar je zaključio da zadnji redak ne sadrži imena konzula, niti su oni osnova za dataciju, već da bi to trebalo biti ime svećenika (sac(erdote)) koji je obavio posvetu. Vidi PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128–129.

12. Ostoich je zadnji redak pokušao dešifrirati kao: SACL . . . . VMDO K AMIJ. (u vezi s VM). NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39.

13. Mommsenova restitucija glasi: Signia Ursa Signi / Symphori templum / Veneri Pelagiae a / solo fecit et signum / ipsius deae posui(t / Falcone et Claro K. Mais cos. THEODORUS MOMMSEN (bilj. 8), 392.

14. Valja napomenuti da Mommsen nije izrijekom istaknuo dataciju u CIL 3, pars I. Zaključak o takvoj Mommsenovoj dataciji je prema imenima konzula koja je Mommsen „restituirao” iznio Petar Lisičar. Makar, Lisičar je samo jednoznačno izrekao ono što je Mommsen naznačio svojom „restitucijom”. Vidi PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128; THEODORUS MOMMSEN (bilj. 8), 392.

15. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71.

16. BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ, Ljepokosa Korkira, Arheološka istraživanja na području otoka Korčule i Lastova, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 20, (2001.), 169; IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 263.

17. Ovdje se mora istaknuti da se Radićevo i Vukasovićevo čitanje natpisa može pronaći samo u citiranome Ljubićevu radu iz 1887., a sam Ljubić ne navodi odakle ga je preuzeo. Pa i Lisičar u svojem djelu preuzima isto čitanje iz Ljubićeva rada. Vidi ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 70; PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128, bilj. 3.

18. U slučaju restitucije prve riječi Sac(e)l(lum) Lisičar pak čini čudnu pogrešku. Iako je jasno iz Ljubićeva članka iz 1887. godine što Radić i Vukasović prepoznaju u skraćenici sac, Lisičar navodi da oni u njoj prepoznaju sac(erdote?). Zbilja neobična Lisičarova pretpostavka koja bi podrazumijevala da je Lucije Kornificije svećenik na Korčuli, što je iznimno malo vjerojatno. Daleko bi se činilo izglednijim ono što Ljubić navodi da su mislili sac(e)l(lum), iako ni to ne bi bilo najsretnije rješenje jer se već u tekstu navodi što je Signija Ursa podignula – templum i signum. Ako je podignula templum, onda nije podigla sacellum. Vidi PETAR LISIČAR (bilj. 8), 128.

19. Iako, ne kaže što je to za njega očito. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71.

20. ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71.

21. Ako ima sumnje, predlažemo pregled https://edh.ub.uni-heidelberg.de

22. O Luciju Kornificiju i njegovim postignućima te životnom putu doznaje se i od Kasija Diona, i od Apijana i Plutarha. Vidi DIO CASSIUS, Roman History (Books 46–50), (Loeb Classical Library 82), William Heinemann Ltd-Harvard University Press, London-Cambridge (MA), 1955., knj. 49, 351–353, 379, 406–407; APPIAN, The Civil Wars, Penguin Books, London, 1996., knj. V, pog. 80, 86, 111, 112–115; PLUTARCH, Plurarch’s Lives VI (Brutus), (Loeb Classical Library 98), William Heinemann Ltd-Harvard University Press, London-Cambridge (MA), 1954., XXVII, 185–187.

23. Za Oktavijana zasigurno jednog od najbitnijih s obzirom na to da je Dijana, prema Oktavijanovu mišljenju, igrala važnu ulogu u bitci kod Nauloha 36. g. pr. n. e., u kojoj je kao legat sudjelovao i Lucije Kornificije. Vidi OLIVIER HEKSTER, JOHN RICH, Octavian and the thunderbolt: The temple of Apollo Palatinus and the Roman tradition of temple building, The Classical Quarterly 56 (1) (2006.), 154.

24. CHARLOTTE SCHREITER, Giovannantonio Dosio und der Diana tempel des Cornificius auf dem Aventin, PEGASUS, Berlin, 2000.

25. RONALD SYME, The Augustan Aristocracy, Clarendon Press, Oxford, 1988., 1–15.

26. Ovaj Sekst Pompej zasigurno nije pripadao Oktavijanovu krugu ljudi, stoga se postavlja pitanje kako je on dospio do mjesta konzula. Plauzibilnom se čini pretpostavka da ovo imenovanje ima veze s dogovorom iz Mizena iz 39. g. pr. n. e., kada je dogovoren četverogodišnji raspored nominacija trijumvirskih kandidata (predloženika) između Oktavijana, Marka Antonija i Seksta Pompeja. No, s obzirom na pogoršanje odnosa već 38. i konačni obračun 36. godine između Oktavijana i Seksta Pompeja, čini se da je Oktavijan, iz njemu poznatog razloga, odlučio na ovako osobit način poštovati davno propali dogovor. Naime, osim navedenog dogovora, nije razvidan ni jedan razlog zašto je ovaj inače po ničemu istaknuti član (osim po imenu) obitelji Pompeja zaslužio biti konzulom. O dogovoru iz Mizena vidi T. RICE HOLMES, The Architect of the Roman Empire (44–27 BC), Clarendon Press, Oxford, 1928., 107–108. Gaius Stem iznio je pak pretpostavku da je ovaj Sekst Pompej zapravo predložen i biran kao zamjena za Seksta Pompeja, sina Gneja. Vidi GAIUS STERN, Women, Children, and Senators on the Ara Pacis Augustae. A Study of Augustus’ Vision of a New World Order in 13 BC, doktorska disertacija, University of California, Berkley, 2006., 350–351, bilj. 77.

27. IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 274. Jedino što Borzić u svojem radu nije prepoznao jest da je riječ o vrlo znakovitom imenu, odnosno nije zamijetio da je mogla, i najvjerojatnije jest, biti riječ o konzulu Luciju Kornificiju.

28. U svakom slučaju, ne Ljubićevim zaključkom da se secundo može odnositi na ime nekoga drugog konzula za tu godinu. Nema nikakvog razloga za takvu pretpostavku. Cjelokupno je ime dano u dativu i čini jednu cjelinu. Zašto nije navedeno i ime drugog konzula, s obzirom na recentne događaje, zlosutnog imena Sekst Pompej, pokušali smo već razjasniti u prethodnim redcima. Vidi ŠIME LJUBIĆ (bilj. 4), 71.

29. IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 268.

30. GEZA ALFÖLDY, Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Carl Winter, Heidelberg, 1969., 121.

31. IGOR BORZIĆ (bilj. 2), 268.

32. Ovdje se valja osvrnuti i na pitanje koje je Borzić istaknuo u svojem magistarskom radu, a koje glasi: „… tko je mogao održavati kult Afrodite/Venere u periodu od Oktavijanova osvajanja otoka do osnivanja rimskih imanja.”, IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 295. Prema svemu sudeći, naseljavanje otoka, barem u slučaju Potirne, a isto bi se moglo pretpostaviti i prema opus reticulatum u Velom poju kod Lumbarde, započelo je neposredno s provođenjem kaznene depopulacije otoka, što se očito dogodilo već 35. g. pr. n. e. Naposljetku, valja imati na umu da tegule PANSIANA, prisutne na otoku, bez dodatka carskih imena u žigu (npr. na lokaliteima Bradat-Mirje, Beneficijij-Gudulija itd.; vidi IGOR BORZIĆ /bilj. 7, 2007./, 259) imaju sličan datacijski raspon – 2. pol. 1. st. pr. n. e. na 1. pol. 1. st. n. e. kao i opus reticulatum (PANSIANA tip III, okvirno od 27. g. pr. n. e. do 14. g. n. e., a opus reticulatum ima nešto širi datacijski okvir – 2. pol. 1. st. pr. n. e. na 1. pol. 1. st. n. e.). I dodatno, baš kao što je to Robert Matijašić davno istaknuo, proliferacija tegula PANSIANA (bez dodatka carskog imena) najsnažnija je upravo u Augustovo doba na istočnoj obali Jadrana. Dakle, odgovor se zapravo sam nameće da nije postojala „međufaza” u naseljavanju otoka, već su prvi doseljenici, poput Signija, preuzeli svoja imanja netom 35. g. pr. n. e. O tegulama vidi, na primjer, ROBERT MATIJAŠIĆ, Cronografia dei bolli laterizi della figulina pansiana nelle regioni adriatiche, Mélanges de l’École française de Rome. Antiquité, tome 95, n°2. 1983., 961–995. Za opus reticulatum vidi JEAN-PIERRE ADAM, La Construction romaine. Matériaux et techniques, J. Picard, Pariz, 1995., 144–145.

33. DIETRICH BOSCHUNG, Zum Aufstellungskontext römischer Grabaltäre: Die Gräber der familia des C. Iulius Theophilus an der Via Appia, u: Fragmenta Mediterranea Contatti, tradizioni e innovazioni in Grecia, Magna Grecia, Etruria e Roma. Studi in onore di Christoph Reusser (ur. Luca Cappuccini, Christina Leypold, Martin Mohr), Zürich, 2017., 17–32.

34. Kao što Boschung piše, nije do kraja jasno na koji je način Signija Ida bila povezana s Julijevcima, no Barbara Borg napominje: … the non-Iulii can be identified as being related to Iulii by marriage, and it is very clear that the socii made an effort to ensure that the burial plot passed on to heirs of the same family name. Vidi DIETRICH BOSCHUNG (bilj. 33), 27–28 (Tavola 2c); BARBARA BORG, Roman Tombs and the Art of Commemoration. Contextual Approaches to Funerary Customs in the Second Century CE, Cambridge University Press, 2019., 171.

35. Vidi https://edh.ub.uni-heidelberg.de

36. BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ (bilj. 16), 175.

37. BRUNA KUNTIĆ MAKVIĆ (bilj. 16), 169–181.

38. Vidi više dolje. No, valja istaknuti da je isto zaključio i Igor Borzić koji se ipak daleko pomnije bavio pitanjem romanizacije otoka te je istaknuo: „Ipak, činjenica je da izravnih dokaza o kontinuitetu Afroditina/Venerina kulta na Korčuli do rimskog vremena i natpisa iz Potirne nema… Istina je da negdje s područja Blata, vjerojatno iz još uvijek neubicirane nekropole zajednice s gradine Kopila, potječu dvije helenističke koštane igle, od kojih jedna na vrhu ima izvedenu figuru Afrodite/Venere, a druga Venerinu školjku. Ipak, u njima se ne moraju nužno vidjeti dokazi Afroditinu kultu, jer su one ovdje mogle doći i posredstvom trgovine kao i mnoštvo drugog importiranog materijala s istog lokaliteta. U pitanju kontinuiteta naseljenosti, a time i razvoja kulta, ne smije se zanemariti ni vjerojatno kratko trajanje lumbardske kolonije, te posebno prisilna depopulacija otoka 35. – 33. g. pr. Kr.” Vidi IGOR BORZIĆ (bilj. 7, 2007.), 298.

39. PETAR LISIČAR (bilj. 8), 130–131.

40. I dok Bruna Kuntić Makvić slijedi posve ispravno trag velikih mitoloških tema na istočnoj obali Jadrana i dokazuje odraze tih tema u pejzažu, doista je teško u štovanju Venere Pelagije u Potirni prepoznati odraz priče o ljepokosoj nimfi Korkiri ili Afroditi Knidskoj. Tim više što sama Venera nije puka rimska „prevedenica” Afroditina božanskog lika i njezine prirode, a odnos ovih dvaju božanstava nipošto nije jednostavan. Uostalom, suštinska se razlika razotkriva već u samom korijenu Venerina imena. Nadalje, ne treba smetnuti s uma da u rimskoj predodžbi Venera nije samo boginja ljepote, ljubavi i putenosti, već se s jednakom snagom povezuje s ratovanjem i ratnim uspjehom. Uostalom, njezin prvi hram kao Veneri Obsequens podignut je 295. g. pr. n. e. i to usred 3. Samnitskog rata. Vidi BARBARA LYNNE CARTER, Horace’s venus: Some aspects of her role in the Odes, doktorska disertacija, Ohio State University, 1975., 2, 5–6. Nema sumnje da je u slučaju Venere riječ o snažnome zaštitničkom božanstvu sasvim specifičnih vojno-zaštitničkih svojstava, koja je tijekom 1. st. pr. n. e., nadmašila u tome svojem svojstvu i samog Jupitera. O nedoumicama o podrijetlu Venere i njezina imena vidi i ROBERT SCHILLING, La religion romaine de Vénus depuis les origines jusqu’au temps d’Auguste, de Boccard, Pariz, 1954., 33–46. U sklopu Augustove kulturno-religijske, pa i moralne reforme i Venera dobiva nova značenja, no prije svega kao začetnica roda Julijevaca, zaštitnica i majka naroda. O tome vidi PAUL ZANKER, The Power of Images in the Age of Augustus, The University of Michigan Press, 1988.

41. Kao što detaljno razjašnjavaju Amelia R. Brown i Rebecca Smith, pridjevci koji se povezuju s Afroditom, poput prije spomenutih i niza drugih, pripadaju grčkomu arhajskom, klasičnom i helenističkom svijetu i doživljaju svijeta od Hezioda nadalje. AMELIA R. BROWN, REBECCA SMITH, Guardian Goddess of the Surf-Beaten Shore: The Influence of Mariners on Sanctuaries of Aphrodite in Magna Graecia, u: Religious Convergence in the Ancient Mediterranean (ur. Sandra Blakely, Billie Jean Collins), Lockwood Press, 2019., 19–42.

42. PAWEŁ GOŁYŹNIAK, Nereid or Venus? The impact of Augustus’ ‘cultural programme’ in the private sphere reflected in glyptics, Jahrbuch für numismatik und geldgeschichte, Jahrgang 69-70 (2019./2020.), 8, 17, 21.

43. PAWEŁ GOŁYŹNIAK, Engraved Gems and Propaganda in the Roman Republic and under Augustus, (Archaeopress Roman Archaeology 65) Archaeopress Archaeology, 2020., 229, fig. 875.

44. Primjerice, PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 43), fig. 876.

45. A o značenju Venere Pelagije/Marine za Augustovu propagandu svjedoči i tzv. „Tellus” ili „Italia” reljef sa stražnje strane Augustova oltara mira. Onako kako je reljef protumačio Karl Galinsky, obje velificans figure po stranama panela predstavljaju Veneru – jednu na labudu (lijevo), drugu (desno) na morskom čudovištu. U ovoj posljednjoj „morskoj” Veneri, po našem mišljenju opravdano, Galinsky je prepoznao Pelagiju/Marinu, po mnogočemu ikonografsku i simboličku srodnicu Pelagija s gema Augustova doba. Vidi G. KARL GALINSKY, Venus in a Relief of the Ara Pacis Augustae, American Journal of Archaeology Vol. 70, No. 3 (1966.), 231–232.

46. Kao što je Gołyźniak jasno istaknuo, ni na jednom od prikaza ne može biti riječ o Nereidi iz niza razloga. Pa piše: Usually scholars identify her with Nereid… and some attempt to be more precise pointing to Amphitrite, Aura, Doride or Thetis. Unless there are some kind of personal attribute, like a shield in the case of Thetis, such precise identifications, however, are pointless. PAWEŁ GOŁYŹNIAK, (bilj. 43). Oko oblikovanja prikaza Venere Pelagije i njezina značenja posebno vidi u PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 42), 117; vidi i 113–128.

47. PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 42), 229.

48. PAWEŁ GOŁYŹNIAK (bilj. 43), fig. 880–881.

49. MARJETA ŠAŠEL KOS, Appian and Illyricum, Situla. Razprave Narodnega muzeja Slovenije 43, 2005., 67. Vidi i MARJETA ŠAŠEL KOS, The role of the navy in Octavian’s Illyrian war, Histria Antiqua 21 (2012.), 97.

50. PAWEŁ GOŁYŹNIAK, (bilj. 42), 122.

51. Vidi bilj. 45.

52. NICOLÒ OSTOICH (bilj. 3), 39.

53. Kako Ostoich bilježi u pismu Mommsenu. Vidi citat gore u tekstu. THEODORUS MOMMSEN (bilj. 8), 392.

54. S obzirom na to da su posjedi na Korčuli i Mljetu, shodno Apijanovu kazivanju, postali bona vacantia nakon provođenja izrazito stoge kazne nad Korkiranima i Melićanima. O tome vidi gore. O upravljačkim zadatcima carskih oslobođenika vidi P. R. C. WEAVER, Familia Caesaris. A Social Study of the Emperor’s Freedmen, Cambridge University Press, 1972., 4–5.

55. DINO DEMICHELI, Žrtvenik božice Salacije iz Trogira/Altar of the Goddess Salacia from Trogir, Opuscula archaeologica 31/2007 (2008.), 79.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 31

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.