Ovaj rad se bavi poznatim djelom renesansnog slikarstva, Zadarskim poliptihom kojeg je venecijanski slikar Vittore Carpaccio naslikao oko 1496. godine za kanonika zadarske katedrale, Martina Mladošića. U dosadašnjoj literaturi, poliptih je razmatran uveliko, pretežno u kontekstu razvoja Carpacciovog slikarstva. Ovaj rad djelu pristupa iz druge perspektive, stavljajući naglasak na samog naručitelja, kojeg je Carpaccio i ovjekovječio portretirajući ga na središnjem panelu gornjeg registra, u društvu sv. Jeronima. Upravo je ovaj prikaz u fokusu ove rasprave. Pristupajući mu kao narudžbi i zavjetu pobožnog kanonika, prikaz se analizira u kontekstu duhovnih promjena tog vremena, kroz prizmu osobne, ali i popularne kristocentrične pobožnosti. Prikaz se tumači kao likovni izraz naručiteljeve meditativne vizije, kojem je svetac služio kao uzor pobožnog kršćanskog života i utjelovljenje ideala imitatio Christi, te se poistovjećivanje sa svecem kroz moralne i duhovne vrline ističe kao glavni razlog narudžbe. Tumačenjem djela kao izraza popularnog renesansnog kulta sv. Jeronima tijekom kasnog srednjeg i početkom ranog novog vijeka, naglašava se uključenost zadarskog kulturnog kruga u paneuropska duhovna, umjetnička, intelektualna i kulturna strujanja onog vremena.