Skip to content
Επιθεώρηση Αδριατικής Τέχνης Search

Funerary Monuments by Ivan Rendić in the Croatian Littoral

DOI 10.15291/ars.468

Download PDF

Vol. 3 (2013)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
Ivan Rendić was born on 27 August 1849 in Imotski. He was brought up in the very poor surroundings of the quarries of Brač, and in his earliest childhood he discovered that he had a talent for sculpting and drawing.After elementary school, he continued his education in Trieste with the wood-carver Giovanni Moscoto, and then at the Academy in Venice where he received much praise as a very talented student. Having completed hisstudies, he trained in Florence with Giovanni Dupre, a famous master of the time. After his studies, he lived and worked at Zagreb but due to a lack of commissions and the disastrous earthquake of 9 December 1880 which ruined his Zagreb studio, he decided to move with his family to the richer city of Trieste where he could find more work. He resided and worked there on two occasions, from 1880 to 1899, and from 1902 to 1921.Ivan Rendić was the last itinerant artist who, like medieval sculptors, created his works along the way, from place to place, offering his services as a sculptor. This is how he made diverse, creative works in the cemeteries of the major towns along the Croatian coast and in the interior. And it is the very scattered nature of his works that characterizes the unique poetics which can be seen in each of his monuments. The motifs, treated lyrically and realistically so as to appear frozen in a moment of their story, are always more modelled rather than carved to fitinto the architectural frames designed to accommodate them, and are treated with exquisite attention to detail, making him an exceptional artist. The dignitaries and investors of Rijeka engaged local and foreign craftsmen alike to work on the projects and buildings in which they invested, and hired the same people as designers of their resting places. Apart from architects they hired for their funerary monuments, they also approached sculptors who were passing through Rijeka like Ivan Rendić who was en route to or from Trieste. The vicinity of Trieste and the numerous contacts between it and Rijeka encouraged co-operation between Ivan Rendić and many entrepreneurs from Rijeka, beginning in1882 with the land-owner Josip Gorup, and continuing with the Devet family in 1885, the Gelletich-Bartolich-Nicolaides family in 1886, the Ploech family in 1887, the family of Frano Pilepić in 1890, the family of Antonio Stiglich in 1891, the family of Antun Bakarčić, and the Copaitich-Battaglia and Manasteriotti families in 1892, and Marija Schalek and the widow of Tonhauser in 1896. In 1900 he made a funerary monument for Dr. Stanislav Dell’Asta-Mohović, and after that for Giovanni Fumi in 1902, for Đuro Ružić, Andrej Antić and the Haramija family in 1905, for Ivan Tomašić in 1907, the Cozulich de Pecine family in 1914, and the last one, for Ivan Smokvina in 1915.All these funerary monuments, mausolea and funerary chapels bear their own idiosyncrasies and highlight Rendić’s inexhaustible energy and diligence, a moment in his career and his individuality. His sculptures and shapes were carefully studied. He was a skilled imitator of nature. He had an excellent feeling for details which he depicted with a learned, highlydeveloped skill in the workmanship of the material. Unfortunately, his visual purity and expression could sometimes be lost in the over-bundant quantity and opulence of decorations and details, stemming from thedesire to give more.The state of Rendić’s monuments today witnesses that they have been forgotten and damaged. They speak to us about a forgotten artist whose works even in a state like this still attract attention with their beauty.If we were to isolate these sculptures in a space which is different to that in which they are now, I believe that in that new environment we would know how to enjoy the refinement of the workmanship of his motifs, their beauty, and realism of minutely sculpted scenes. Presently, perhaps because these funerary monuments are located where they are, they do not receive the attention of the public that they deserve. Having sunk into oblivion, and having lost their monumentality through the damage they have sustained, his monuments indicate once again that lack of human care can at times defy reason in the way it conspires with ravages of time to create the possibility that some things will perish and exist only in memory.
Ivan Rendić, funerary monuments, mausolea, local cemeteries, Kozala, Trsat, Opatija, Bakar
Sections
  1. Abstract
  2. Bilješke

The article presents to the public the artistic activity of Ivan Rendić in the Croatian Littoral, part of which was reflected in the making of funerary monuments, mausolea and funerary chapels in the local cemeteries at Kozala - Rijeka, Trsat - Sušak, Opatija and Bakar. Rendić’s patrons, aware of the proximity of such a talented artist who, at the time, resided in Trieste, wanted to engage him in the design and building of their eternal resting places. Commissioning of an architect or sculptor from Trieste, as a person who would materialize the wishes and business ambitions of investors, always represented a choice which would result in a tested and safe solution. Rendić’s funerary monuments, scattered around the cemeteries of the Croatian Littoral, speak of the forgotten past of the once famous families of Rijeka.

1. Mauzolej obitelji Gorup: a) vanjski izgled, b) reljef Rastanak unutrašnjost grobne kapele (foto: B. Metzger-Šober) Mausoleum of the Gorup family: a) exterior, b) the relief Departure, interior of the funerary chapel

Riječani zvali slovenski Rothschild, u svojoj riječkoj i kapele. Kripta je poluukopana, izvana obložena bijelim vili na Štrangi ugostio je 1882. godine Ivana Rendića. creskim kamenom i lateralno parapetom od mramora iz Umjetnik je tom prigodom primio u zadatak po smrti Carrare. Na gornjoj ploči kripte, kao na visokoj platformi, Gorupove obožavane supruge Anne Pergkofer pl. podignuta je kapela od creskoga kamena i zelenoga Perghoffen, umrle 1881. godine, izraditi alegorijski visoki mramora iz Prata.6 Kapela je četvrtasta oblika s oltarom i reljef na zidu mauzoleja namijenjena njegovoj obitelji kupolom kojoj se prilazi dvokrakim stubištem. Izgrađena nazvan „Rastanak”. Rendić je neko vrijeme bio nastanjen je u romaničko-bizantskom stilu. Karakteristike kod Gorupa radi studije portreta njegove djece2 od kojih romanike nose stupovi portala od crvenoga mramora je trebao osmisliti planirani reljef, kao i mramornu iz Verone, s bogatom ornamentalnom dekoracijom portretnu bistu Josipa Gorupa, koja je danas u fundusu kapitela, te vodoravno izmjenjivanje tamnih i svijetlih riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Po redova u donjem dijelu građevine. Kupola kao i zlatnim povratku u Trst izrađuje Gorupov veliki reljef u gipsu mozaikom obložena unutrašnjost kapele ukazuje nam koji će izložiti u prostoru Stare Burze – izložak koji je na bizantski stil. Na rubnim dijelovima gornjega dijela mnogobrojna publika prihvatila s velikim oduševljenjem. pročelja u reljefu su izvedeni simboli evanđelista ispod Kanio ga je sljedeće godine izložiti i na Pariškom salonu kojih se čitaju hrvatski citati evanđelja7. U grobnu kapelu „ne bojeći se prvog umjetničkog sudišta u svietu. Ta u natkrivenu kupolom ulazi se ispod portala lučnoga oblika Parizu su već stekla priznanja neka njegova poprsja!”3 podržavana stupovima. Kupola je izrađena od armirana Mauzolej Rodovine Josip Gorupova Rendićevo je stakla užlijebljena u željeznu konstrukciju. Podignuta prvo ostvarenje u Rijeci.4 Nacrti za gradnju Mauzoleja je na tambur koji je unutar kapele ukrašen vijencem odobreni su od Tehničkog ureda grada Rijeke 30. s motivom zvijezda u nizu izvedenih u raznobojnu lipnja 1882. godine.5 Bez vidljivih većih odstupanja od mozaiku. Unutrašnjost kapele većim je dijelom obložena planiranog, Mauzolej se sastoji od dvaju dijelova: kripte mozaikom zlatne boje. Rendićev reljef, kao i dva bočna

prozora kapele, ukrašeni su mozaičnom dekorativnom Rendić je oblikovao vrlo intimnu obiteljsku scenu u trakom u formi luka. Pišući o Gorupovu mauzoleju, kojoj, u donjem dijelu, obitelj tuguje za preminulom La Bilancia iznosi kako se u tronhama nalaze freske majkom i suprugom. Ožalošćeni Josip Gorup okružen četiriju glava anđela oslikanih rukom riječkoga slikara svojim kćerkama u tuzi, na terasi ispred kamene ograde, i dekoratera Giovannija Fumija.8 Danas ih nalazimo upire pogled i podiže ruke k nebu na kojem dva anđela izvedene u mozaiku vjerujući da ih je izveo isti umjetnik odnose majku. Kompozicijski se motiv anđela i tijela budući da se zna da je, osim što je bio slikar koji je slikao pokojne supruge/majke ističe kroz nekoliko istaknutih na mramoru, staklu i svili, jednako tako bio vješt i u zahvata: prikaz dvaju anđela od kojih jedan nosi kosu, a izradi mozaika.9 drugi trubu te pokojnice raspletene kose koju odnose u Nasuprot dvojnim vratašcima od kovana željeza Vječnost, većih je i markantnijih dimenzija u odnosu na ukrašena jednostavnim stiliziranim floralnim i obiteljsku skupinu na tlu, a i sama pozicija kompozicije geometrijskim oblicima nalazi se visoki reljef „Rastanak” anđela na nebu neočekivano je visoka. U pozadini kojem je u donjem desnom uglu autor uklesao svoje alegorijskog prikaza anđela i pokojnice iščitava se morski prezime – potpis. Reljef je postavljen iznad oltara kapele. pejzaž sa suncem u zalasku, Trsatska gradina i Svetište Taj je oltar izveden u bijelom mramoru u formi visokog Majke Božje, gotovo slikarskim načinom. Neki detalji na reljefa. Iznad istaknute menze nalazi se reljef „Rastanak”, reljefu vrlo su zanimljivi, poput dvaju dječaka koji stoje karakterističan po svojoj višeslojnoj obradi prizora naslonjeni na balustradu terase. Nagužvan tepih pod na kojoj se primjećuje nekoliko prostornih planova. njihovim cipelama, tapetirani stolac i kitnjaste haljinice djevojčica stvaraju dojam slike. Grupna kompozicija Josipa Gorupa i njegovih osmero djece, koja ispunjava područje manje od polovice ukupnoga reljefa, u njegovu donjem dijelu, neminovno ostavlja dojam napadne zbijenosti. Tijela i lica postavljena u blizak odnos, jedno do drugoga, oduzimaju mogućnost njihove bolje percepcije vješto izvedenih portreta članova obitelji Gorup. Iako u ukupnoj strukturi predmetnog reljefa taj postupak prostorne organizacije ne može proći neprimijećeno, neminovno predstavljajući predmet kritike, ne smijemo smetnuti s uma autorovu očitu želju isticanja obiteljske bliskosti i jedinstva.10 U tiskovini „Naša sloga” 1886. godine spominje se kako će se na Gradskom groblju Kozala „dogotovit i namjestit bogatu grobnu kapelu u stilu renesanse”11 za obitelj Gelletich-Bartolich-Nicolaides.12 Naručiteljica kapele bila je Antonia Gelletich, rođena Bartolich,13 koja će u njoj biti pokopana 1917., kao i njezin suprug Nicolaki Nicolaides 1933. godine. Nacrt, ovjeren Rendićevim potpisom uz apoziciju „scultore” koja ga prati, datiran je mjesecom veljačom, a potom odobren od Tehničkog ureda grada Rijeke 5. ožujka 1886. godine. Riječ je o grobnoj kapeli podignutoj u stilu kasne renesanse. Raščlanjenim pročeljem oponaša se stil crkvenih građevina kakve su nastajale u Italiji u XV. stoljeću.14 Cijelo je zdanje podignuto na platou popločanu kamenim pločama, ograđeno danas već oronulom čunjastom balustradom. Grobnoj kapeli prilazi se ulazom markiranim dvama čempresima i niskim vratnicama od kovana željeza. Grobna kapela izgrađena je od bijela kamena, podignuta 2. Grobna kapela obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides (foto: B. na visokoj bazi, na čijem je pročelju nadvratnik koji nose Metzger-Šober) dva stupa, prekinut renesansno školjkasto oblikovanom Funerary chapel of the Gelletich-Bartolich-Nicolaides family nišom u kojoj se nalazi ženska figura s knjigom u ruci.

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

objedinjeni rad nekoliko velikih umjetnika koji su u tom razdoblju stvarali u gradu Rijeci18. Naručitelj je Annibale Ploech, doseljeni Austrijanac čiju je usavršenu verziju torpeda riječkoga izumitelja G. Lupissa oživotvorio Englez Robert Whitehead, čime se silno obogatio.19 Poput susjedne grobne kapele i ova se nalazi na platou popločanu kamenim pločama. No, za razliku od nje, Bazarig gradi neobaroknu četvrtastu građevinu čiji je ulaz naglašen rizalitom koji nose dva stupa na visokim bazama. Ispod rizalita nalazi se slavoluk, a pod njim portal sa zabatom na kojem je upisano ime vlasnika. Kroz portal ulazi se u unutrašnjost mauzoleja. Veći dio interijera odijeljen je s osam uzidanih niša poredanih u dvama nivoima, postavljenih nasuprot ulazu. Način na koji su izvedene dojmovno smanjuje unutrašnjost istog.20

3. Unutrašnjost grobne kapele obitelji Ploech, skulptura Spava (foto: B. Metzger-Šober) Interior of the funerary chapel of the Ploech family, the sculpture Asleep

Figura manjeg formata od one planirane nacrtom prikazana je u sjedećem položaju lagano zaokrenute glave u desnu stranu, oslonjena na knjigu koju drži u ruci, a uspravljena na koljenima. Nažalost, zbog njezina visoko postavljena položaja i veličine slabo je saglediva. U podnožju ulaznoga podesta, na opločanu platou grobne kapele leži skulptura lava.15 Do ulaza u kapelu vode dva kraka stubišta čija je unutrašnjost odvojena vratnicima od kovana željeza. Nasuprot ulazu nalazi se oltar, a bočno su u horizontalnim redovima poredane niše, zatvorene mramornim pločama. Nadgrobne ploče nose imena pokojnika16 u longitudinalno urezanu te u zlatnoj boji izvučenu geometrijskom okviru, dok su ostale ploče kojima je obložena unutrašnjost kapele ukrašene uklesanom geometrijsko-florealnom dekoracijom. Dnevno svjetlo unutar kapele omogućeno je malim prozorskim otvorom iznad oltara, izvedenim u središtu začeljnoga zida. Oltarnu menzu podržavaju dva stupa ispod kojeg se nalazi malen ornamentirani antependij ukrašen motivom kružnica u niskom reljefu. Iznad menze vidljiv je prazan prostor za sliku ili reljef koji danas nedostaje, a nekoć je bio uokviren postojećim ornamentom izvedenim u mramoru. Godinu dana kasnije, 1887. godine, odmah do grobne 4. Nadgrobni spomenik obitelji Devet / Spilar-Ambrožić (foto: B. kapele obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides podiže Metzger-Šober) se grobna kapela obitelji Ploech17 koja predstavlja Funerary monument of the Devet / Spilar-Ambrožić families

mir i spokoj dječakova počinka.23 S vrha svoda kapele spušta se rešetkasta zavjesa izrađena od kovana željeza. Od istog materijala izrađena je i niska ograda s vanjske strane grobne kapele. Nakon razdoblja u kojem je Rendić obilježio svoje djelovanje gradnjom grobnih kapela, ostvarit će i nekoliko manjih nadgrobnih spomenika. To su spomenici arhitektonskog tipa u vidu luka ili križa, ukrašeni zlatno- mozaičnim ukrasom kojim autor oponaša folklorne motive koji se počinju prožimati njegovim likovnim izričajem. To je nadgrobni spomenik obitelji (Rodovina Devet24) Spilar-Ambrožić25 iz 1885. godine. Nacrt za gradnju nadgrobnog spomenika obitelji Devet datiran

5. Nadgrobni spomenik obitelji Stiglich (foto: B. Metzger-Šober) Funerary monument of the Stiglich family

Kao dekoraciju arhitravu iznad niša Rendić je oblikovao skulpturu u mramoru nazvanu „Spava”,21 koju završava oko kraja mjeseca svibnja 1886.22 Skulptura prikazuje anđela u dugoj halji u sjedećem položaju, raširenih opuštenih krila, na čijim se koljenima nalazi usnuo goli dječak, djelomično pokriven tankom tkaninom. Anđeo je oblikovan s gestom primicanja prsta prema usnama pozivajući na tišinu kako ne bismo omeli dječakov san. Vrijednost cijele kompozicije je slabo uočljiva zbog njezina visokoga položaja, pa se zbog toga ne mogu razmotriti lijepi detalji poput glavice usnula dječaka na mekim naborima haljine anđela ili samo lice anđela. 6. Nadgrobni spomenik obitelji Pilepić (foto: B. Metzger-Šober) Svojim raširenim opuštenim krilima anđeo simbolizira Funerary monument of the Pilepić family

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

je 12. kolovozom 1885. godine. Nadgrobni je spomenik Spomenici jednostavnijeg tipa poput onoga dr. koncipiran iz dvaju dijelova: ukopane kripte sa šest Frana Pilepića26 iz 1890. i Antonija Stiglicha iz 1891. u grobnih niša čija je gornja visina poravnata s visinom obliku kamenoga križa također su ukrašeni mozaikom. terena i nadgrobnog spomenika na čijem je postamentu Nadgrobni spomenik Antoniju Stiglichu, od Ivana postavljena lučna niša sa željeznim visećim kandilom. Rendića naručuje udovica Carlotta Stiglich, što je vidljivo Luk niše ispunjen je mozaičnom trakom zlatne boje na iz položenih potpisa na nacrtu nadgrobnog spomenika čijim se početcima ističu dva anđela podignutih krila koji su potpisali udovica i Ivan Rendić. Nacrt je odobren te niz motiva zvjezdolikog i križnog oblika izvedenih u od Tehničkog ureda grada Rijeke 14. travnja 1891. tirkiznoj, tamnoplavoj, crnoj, crvenoj, sivoj i zlatnoj boji godine, čime su se stekli uvjeti za njegovu izvedbu. u maniri bizantske raskoši. Godine 1891. još je jedan Rendićev nadgrobni spomenik pronašao svoje mjesto na groblju Kozala i to onaj uspješnom riječkom trgovcu Antunu Bakarčiću.27 Nadgrobni spomenik Antunu Bakarčiću podižu njegova braća 1891. godine ovim riječima: Njemu radinosti značajnosti čednosti čovjekoljubu otačbeniku dobročinitelju uzgojitelju svome u znak zahvalnosti braća podigoše 1891. Ivan Rendić planira kamenu stelu jednostavnih proporcija u neoromaničkom stilu koja će biti podignuta nad jednostavnom, glatkom grobnom pločom koja pokriva kriptu s dvama ukopnim mjestima. Cijeli nadgrobni spomenik okružen je kamenim kvadratnim niskim stupićima međusobno spojenim lancima. U centru stele, u pomalo tijesnoj niši omeđenoj dvojnim stupićima, smješteno je poprsje Antuna Bakarčića. Poprsje je izvedeno snažno i ekspresivno na podestu ukrašenu motivima zupčanika, pramca broda i kaduceja koji predstavljaju njegova zvanja. Pozadina niše ispunjena je zlatnim mozaikom.28 Kapetan, trgovac i brodovlasnik Sigismondo de Copaitich,29 diplomat i poslovni čovjek koji je uveliko pridonio razvoju Rijeke na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, oženjen Olgom Battagliarini, potomkinjom slavne i imućne riječke obitelji mletačkog podrijetla, naručuje Ivanu Rendiću 1892. godine još u vrijeme svog života izradu mauzoleja obitelji Copaitich-Battagliarini30. Rendić zamišlja mauzolej u kojem miješa arhitektonske elemente romaničke i bizantske umjetnosti, dodajući im autorske dekorativne elemente.31 Kriptu, zatvorenu metalnim vratnicama djelomično ukopava pod zemlju s planiranih šest ukopnih niša.32 Kripta je zidana i obložena klesanim kamenim blokovima. Na platou dobivenu nakon ukošenja bočnih strana baze kripte, Rendić postavlja neoromaničku kapelu pravokutna oblika do koje vode dva kratka stubišta, nadvišena plitkom kamenom kupolom. Kapela je sazdana od monolitnih kamenih blokova složenih u suhozid koji istodobno tvore unutarnje i vanjsko lice kapele. Dva granitna stupa podržavaju portal kapele naglašenim dvostrukim zabatom od kojih prvi nosi 7. Nadgrobni spomenik Antunu Bakarčiću (foto: B. Metzger-Šober) ime vlasnika grobnice, a drugi, krnji, u pozadini je Funerary monument of Antun Bakarčić ispunjen mozaikom u tirkiznoj, tamnoplavoj, crnoj,

svijetlosive zaobljene kamene ploče. Danas je mauzolej u stanju koje zahtijeva njegovu hitnu obnovu. Tijekom Drugoga svjetskog rata i bombardiranja Rijeke u veljači 1945. godine bombom je mauzolej djelomično oštećen. Osim rupe u jugozapadnom kutu strukture kripte, eksplozija bombe izazvala je i pomak kamenih blokova nosivih zidova i kupole ozbiljno utječući na statiku mauzoleja. Tijekom vremena zbog nebrige začelje kripte se urušilo, a redovi glatka klesana kamena bočnih strana kripte i dalje su izmaknuti ili čak i uklonjeni iz svojih položaja, što prijeti urušavanju cijeloga mauzoleja. Riskirajući da zauvijek izgubimo arhitektonski spomenik velike vrijednosti, intervencija na samom spomeniku hitna je i neophodna. Mauzolej obitelji Manasteriotti33 prati identičnu arhitektonsku koncepciju kao i mauzolej obitelji Copaitich-Battaglierini, ali s drugačijim vanjskim stilskim oznakama.34 Nacrt je datiran 15. listopadom 1894., a njegova gradnja trajala je do 1896. godine. Očito je da ju je Rendić htio stilski prilagoditi ukazujući na tursko podrijetlo naručiteljeve obitelji, pa je tako posegnuo za stilskim karakteristikama najbliže poznate arhitekture – one starog Egipta. Poluukopana kripta izgrađena od istarskog kamena, razdijeljena u 12 niša,35 zatvorena je vratnicama od kovana željeza. Ima zakošene bočne strane poput mauzoleja obitelji Copaitich, nad 8. Mauzolej obitelji Copaitich-Battaglierini (foto: B. Metzger-Šober) kojima je podignuta kapela u orijentalno-egipatskom Mausoleum of the Copaitich-Battaglierini family stilu. Trijem kapele dekoriran je egipatskim floralnim motivima i poduprt stupovima s kapitelima u likovima ženskih glava egipatskoga izgleda. Od kamena gradi sivoj i zlatnoj boji ponavljajući motiv kruga i križa plitku kupolu podignutu na osmerokutnom tamburu na u romboidnom rasteru. Pročelje kapele dodatno je čijim se rubovima nalaze medaljoni s osam egipatskih dekorirano elementima umjetničkog bravarskog obrta ženskih glava izvedenih u reljefu. Vanjski donji (vrata kapele) i brončanim ukrasima cvjetnih grančica, dio tambura oslikan je crvenom bojom, kao i mali povezanih mašnom, postavljenih iznad kapitela medaljon s motivom palmete nad ulazom u kapelu. granitnih stupova. Na kapeli su uočljivi simboli među Zidovi kapele ukrašeni su egipatskim motivima poput kojima se ističe baklja kao simbol vječnoga života, palmeta, skarabeja, oka, ankha. Bočni zidovi otvoreni su križ kao simbol vjere, dok je na vanjskim bočnim prozorima te ostakljeni raznobojnim staklima filtrirajući zidovima kapele vidljiva u niskom reljefu izrađena svjetlost interijera. U kapeli je postavljen simbolični Davidova zvijezda, što mnogi tumače kao ukaz na oltar-žrtvenik. Iznad njega nalazi se višebojna oltarna vjersku pripadnost obitelji ili kao slobodnozidarski pala s centralnim motivom križa koja završava reljefom simbol, što bi trebalo utvrditi. Plitka kamena kupola Kristove glave. Bočno s obiju strana nastavlja se friz glava sa stiliziranim križem na vrhu, natkrivljuje unutrašnji egipatskih faraona koji se međusobno dotiču i povezuju prostor vrlo malih dimenzija u kojem se nalazi krilima. Dana 26. siječnja 1900. godine Tehnički ured prostor predviđen za oltar i raspelo. U gornjem dijelu dozvoljava proširenje podesta dvaju krakova stubišta unutrašnjosti kapele vidljivi su još uvijek tragovi boje kojima se spuštalo prema poluukopanoj kripti, što je za koju bismo trebali provjeriti je li to boja koja je dio po stanju na terenu i izvedeno. U cilju zaštite i obnove izvornog Rendićeva dizajna. Površinu poda Rendić u mauzoleja Manasteriotti učinjena je dokumentacija ovoj kapeli rješava na izrazito likovni način. U središtu pri Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika krajem kapele formirao je rozetu u čijem je centru krug od 1994. godine, kako bi se 1996. godine pristupilo obnovi tamnosiva kamena oko kojeg se izmjenjuju bijele i sredstvima Odjela za kulturu grada Rijeke. Iako je

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

a b c

9. Mauzolej obitelji Manasteriotti: a) fotografija nakon izgradnje, b) unutrašnjost grobne kapele, c) današnje stanje (foto: B. Metzger-Šober) Mausoleum of the Manasteriotti family: a) photograph after the construction, b) interior of the funerary chapel, c) present-day situation

1996. godine izvršena restauracija, kupola i kapela kontaktirajući Upravu groblja, ustanovljeno je da je u unutarnjem dijelu počela gubiti svoj površinski Uprava ne posjeduje pisanu dokumentaciju katastarskog sloj, vjerojatno zbog atmosferskih utjecaja, tako da je parceliranja groblja na Trsatu sve do 1915. godine. Stoga veći dio obnovljenih oslika već propao, a dio reljefne se pojavila opravdana sumnja koja nas je navela na dekoracije otpao. pomisao da se grobnica Tonhausera potraži na mjesnom Jedan od rijetkih spomenika na kojem više dominira groblju Kozala gdje je i nalazimo. Radi se o nadgrobnom figuralna skulptura nego arhitektura podignut je 1896. spomeniku u obliku prelomljena stupa40 na kvadratnom na mjesnom groblju u Opatiji kao narudžba Marije postamentu koji nosi ime pokojnika. Oko njega postojala Schalek iz Budimpešte. Skulptura predstavlja anđela je željezna ograda čiji su tragovi vidljivi i danas. O stup kao simbola nade u uskrsnuće, izvedena u mramoru iz je oslonjen kameni križ i palmina grana kao simboli Carrare koji stoji na vrlo jednostavnu, povišenu kamenom uskrsnuća i trijumfa pokojnika nad smrću. Na vrhu stupa postamentu postavljenu ponad nadgrobne ploče. Anđeo je apotekarska zdjela oko koje je omotana zmija izlivena skupljenih krila, glave i pogleda podignuta u nebo, u bronci, što ukazuje na pokojnikovo zanimanje. Na tom podignute desne ruke, u svojoj lijevoj ruci drži traku s spomeniku možemo lako uočiti utjecaj talijanske grobne natpisom „Resurrecturis”.36 Traka koju drži obavija dijete skulpture s kraja 19. stoljeća koja je potencirala upotrebu u molitvi koje se nalazi u podnožju anđelovih nogu. Lice kamena (križ, cvijeće, lanterne). djeteta nema djetinji izražaj već karakterne crte starca. Godine 1900. u Novom listu nalazimo članak o Pretpostavlja se kako je figuralna skulptura anđela i djeteta Rendićevu boravku u Rijeci povodom izrade nadgrobnog trebala biti postavljena pred vratima tek reljefno označena spomenika, koji za svoju obitelj i suprugu Carmelu klasicističkog mauzoleja koji nikada nije izgrađen.37 Dell’Asta-Mohović41 naručuje njezin suprug dr. Stanislav Godine 1896. Rendić u Rijeci podiže još jedan Dell’Asta.42 Navodi se kako se riječka javnost imala spomenik, nadgrobni spomenik Tonhauseru. Rendićev prilike upoznati s nacrtom još jednog Rendićeva djela, s biograf, dr. Duško Kečkemet, o njemu piše kako je to predviđanjem veličanstvenosti „kako se drugačije ne dade „prvi Rendićev spomenik na sušačkom groblju”38 koji ni zamisliti, kad se zna, da je izašao iz ruku g. Rendića.”43 je naručila udovica ljekarnika Tonhausera iz Mostara. Tehnički ured Grada odobrio je Rendićev nacrt Naše traganje vođeno navedenim podacima pokazalo nadgrobnog spomenika 12. prosinca 1899. godine, koji se bezuspješnim.39 U potrazi za grobnicom Tonhauseru, umjetnik potpisuje u donjem desnom kutu s Ivan Rendić

a b 10. Nadgrobni spomenik Marije Schalek: a) današnje stanje (foto: B. Metzger-Šober), b) model Funerary monument of Marija Schalek: a) present-day situation, b) model

– scultore. Grobnica je to visoke masivne kripte u donjem koji se vrpolji u njezinu krilu nameće pomisao kako je dijelu. U njezinoj unutrašnjosti planirana su četiri ukopna ova Madona gotovo lišena svetačke idealizacije. Dječak mjesta. Vanjska bočna ukošenja Rendić koristi za izvedbu nam se smiješi u svojoj razigranosti i raširenim rukama dvaju kratkih stubišta koja nas vode do prostora ograđena poziva k sebi, dok ga majka smirenom gestom umiruje.44 kovanom ogradom. Pri dnu nalazi se skulptura Madone Naslon prijestolja na kojem sjedi Madona ukrašen je s djetetom na prijestolju čiji je naslon ukrašen cvijećem. zlatnim mozaikom s motivom ružina pupoljka. Moramo Madona predstavlja prožimanje realizma i religioznosti napomenuti kako se nekoć radilo o vrlo lijepoj i skladnoj kroz živ i spontan odnos majke i djeteta. Odjenuta u grobnici koja je imala kapelicu baldahinskoga tipa ispod dugu halju u dijelovima priljubljenu uz tijelo, iz rukava joj koje se nalazilo prijestolje Madone. Danas kapelice više proviruju samo dlanovi, a navučen plašt preko halje i glave nema. Njezino postojanje možemo potvrditi iz nekoliko djelomično joj prikriva lice iznimne ljepote i mekoće. To izvora: nacrtom s planiranom kapelicom baldahinskog lice ovalna oblika na kojem se ističe nježnost i pravilnost tipa, rukopisnim opisom grobnice45 Duška Kečkemeta, profila i nazire neodlučnost i bojazan zbog malog dječaka kao i učinjenom fotografijom vjerojatno iz nešto kasnijeg

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

razdoblja46. Na toj su fotografiji vidljiva oštećenja poput Hrvatskoj, a posebice na Rieci, gdje je napravio radnje napuknuća začeljne ploče baldahina kao i njezina velike vriednosti, koje krase riečko groblje, medju kojim i odvajanja od luka, što je moglo izazvati urušavanje. ova najnovija zauzima odlično mjesto.”47 Vjerujemo da je tako došlo do preventivnog uklanjanja Jedan od najintimnijih spomenika koji podiže 1902. baldahina kako bi se zaštitila skulptura, čime je i naslon na groblju Kozala je spomenik prijatelju i poslovnom prijestolja modificiran. Skraćena je donja trećina njegove suradniku riječkom slikaru i dekorateru Giovanniju visine, te je tako nekad uzdignut zlatni mozaik s jasno Fumiju48. Giovanni Fumi, po rođenju Venecijanac,49 vidljivim motivom ružina pupoljka spušten iza leđa poput Rendića dolazi iz Trsta u Rijeku 1883. godine gdje Madone i time postao zaklonjen. U današnjoj situaciji djeluje do svoje smrti. Giovanni Fumi i Ivan Rendić već skulptura nam se čini malenom, krhkom i nezaštićenom su ostvarili zajedničku suradnju, kako onu na mauzoleju zbog praznog prostora iza nje koji nam odvlači pažnju i obitelji Gorup tako i na mauzoleju Ploech. Njegov onemogućuje usredotočenost na ljepotu njezine izvedbe. nadgrobni spomenik Rendić kompozicijski artikulira u Kada je uklonjen baldahin, skulpturalna grupa Madone obliku piramide realistički vjerno ostvarenom figurom s djetetom izložena je nepovoljnim atmosferskim slikara. Giovanni Fumi sjedi s paletom u ruci ispred utjecajima, te je iz toga razloga, nažalost, znatno oštećena štafelaja na kojem se nalazi portret njegove žene Amalije i zahtijeva što hitniju obnovu. Osim toga, na nacrtu je, pa napravljen u polikromatskom mozaiku. Spomenik je tako i na fotografiji iznad glave Madone, vidljiva Davidova izrađen iz dvaju dijelova: postolja od istarskoga kamena zvijezda izvedena u reljefu poput one na mauzoleju obitelji na kojem se nalazi ploča s podacima pokojnika te Copaitich-Battagliarini. gornjega, skulpturalnoga dijela izrađena u mramoru Na primjeru ove grobnice vidljivo je kako je Ivan iz Carrare. Rendić, u želji da nam ukaže na Fumijevu Rendić bio ipak više kipar nego arhitekt. Nerazmjernu preranu smrt na vrhuncu njegova umjetničkog izričaja,50 masivnu kriptu i skulpturu Madone s djetetom okružio prikazuje njegovu figuru grubo izrađenu u donjem je prenaglašenom kamenom i željeznom ogradom. Ako dijelu. Taj dio koristi i za natpis: „Il Mezzo al gaudio bismo zanemarili činjenicu o mjestu gdje je nalazimo i u dell’eterna pace il pensiero di voi solo m’accora! Fuori koju je svrhu napravljena, skulptura djeluje vrlo svjetovno. di questo ogni dolor qui tace”,51 danas vrlo nečitak. I Smatramo kako bi skulptura Madone s djetetom mogla na ovom spomeniku uočavamo Rendićev način rada ostati jedno od najljepših Rendićevih skulptura u Rijeci i kojim kamen forsira u formu drvenoga štafelaja, okvira okolici. „S ovim svojim djelom slavni je naš kipar ponovo slike, palete, dok se s vrha štafelaja u mekim i fluidnim posvjedočio onaj veliki glas, što ga odavna uživa po svoj naborima spušta traka koja opliće palminu granu, križ

a b c

11. Nadgrobni spomenik Dell’Asta-Mohovich (Schnedlitz): a) današnje stanje (foto: B. Metzger-Šober), b) fotografija nekadašnjeg izgleda (izvor: ETTORE BATTARA, Il cimitero monumentale di Fiume, Fiume, 1908., 13), c) nacrt grobnice (HR-DARI, JU-51, kutr. 88 123/3/1899) Funerary monument of Dell’Asta-Mohovich (Schnedlitz) family: a) present-day situation, b) photograph of the original appearance, c) design of the tom

uporabnim predmetima (guslama, tikvama, bukarama, maramama, preslicama...) koje onda idealizirane i uljepšane prenosi kroz dekorativne detalje na svoju arhitekturu.53 Rendić će svojim novim stilom odbaciti povijesne stilove koje je dotada slijedio i primjenjivao na arhitektonskim dijelovima nadgrobnih spomenika. Sve se to događa u vrijeme kada se pojavila secesija u Europi, pokret koji je težio odbacivanju primjene povijesnih stilova i stvaranju svojeg novoga originalnog stila. Poput secesije koja ponekad na račun dekorativnosti zanemaruje funkcionalnu i prostornu kompoziciju, i Rendić svojim novim stilom zanemaruje funkcionalizam građevine na račun površinske dekorativnosti. Tako će dekoracija koja je oblikovana slobodno i individualno postati najistaknutiji element građevine, za razliku od onih funkcionalnih dijelova poput stupova i lukova pretvarajući ih u dekorativne elemente.

12. Nadgrobni spomenik Tonhauseru (foto: B. Metzger-Šober) Funerary monument of Tonhauser

i cvjetove ruže u podnožju figure preminula slikara dekoratera. U dnevnoj tiskovini ponovno se izražava najveće poštovanje Rendiću kao izuzetnu umjetniku uz dužno divljenje za ovo posljednje djelo što se pridodaje velikom broju cijenjenih djela koja svojom ljepotom krase riječko groblje.52 Svi dosada spomenuti muzoleji i nadgrobni spomenici koje Rendić podiže na mjesnom groblju Kozala nastali su do 1900. i obilježeni monumentalnom skulpturom u vidu samostojeće plastike ili plastike unutar postojećega arhitektonskog okvira (kapele, baldahina). Početkom 1900. godine Rendić počinje izgrađivati jedinstven likovni izričaj koji temelji na folklornoj baštini. Dr. Ante Tresić Pavičić pišući o novom u kiparstvu ističe i Ivana Rendića. Opisuje ga kao kipara i arhitekta koji, za razliku od drugih autora, vješto i uspješno promišlja o arhitekturi, kao i o arhitektonskom okviru u koji postavlja svoju skulpturu. Spominje ga i u kontekstu stvaranja novoga arhitektonskog stila svojstvena samo njemu, nazivajući ga „hrvatskim arhitektonskim stilom”. Elemente za stvaranje osebujnoga stila Rendić 13. Nadgrobni spomenik Giovanniju Fumi (foto: B. Metzger-Šober) pronalazi proučavajući narodnu estetiku temeljenu na Funerary monument of Giovanni Fumi

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

Ujesen 1904. Ivan Rendić započinje s izvedbom ornamentike s tradicionalnom i već prepoznatljivom nadgrobnoga spomenika Gjure Ružića na groblju zlatnom pozadinom. Na platformi oformljenoj tijelom Trsat, koji dovršava u proljeće 1905.54 Gjuro Ružić grobnice nalazi se kapela u obliku baldahina natkrivena Stariji bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnih kupolom. Prostor oko kapele zatvoren je elegantnom ljudi Sušaka svojega doba. Taj znameniti primorski željeznom ogradom razdijeljenom stupićima. Ispod čovjek, započevši posao kao kožarski obrtnik, postao centralno postavljena baldahina nalazi se alegorijska je tvorničar i kućevlasnik, kulturni djelatnik i politički skulptura djevojke u prirodnoj veličini s velikim križem radnik, gradonačelnik. Zapamćen kao istaknut hrvatski na prsima. Ženska figura u haljini otkrivena vrata, na rodoljub upoznaje Ivana Rendića i daje mu u zadatak čijim se prsima nalazi objema rukama stisnut poveći križ, gradnju nadgrobnog spomenika čiji su radovi započeti sjedi na podestu tijela savijena prema svojoj lijevoj strani. 1903. godine.55 Osim toga, suradnja između njih Predimenzioniran križ s imitiranom teksturom drva koji nastavila se izradom Ružićeva portreta i alegorijske djevojka grli na svojim prsima, opterećuje kompoziciju skulpture Hrvatice na obiteljskoj kući /Palacinu/ kod figure. Preko haljine prebačen je plašt, izbrazdan plitkim Piramide u Strossmayerovoj ulici na Sušaku. kanelurama spretno oblikujući igru draperije, stvarajući Nadgrobni spomenik obitelji Ružić izgrađen je po već kreativnu kompoziciju linija i volumena. Glava je fino ustaljenoj arhitektonskoj shemi: povišena kripta na kojoj modelirana bujnom kosom što u pramenovima pada su prednja bočna ukošenja pretvorena u stube za uspinjanje do ramena, stisnuta vrpcom preko čela lica. Naziva je na platformu na kojoj se nalazi baldahin – kapela, a ispod „Vjera”.57 Prilikom postavljanja ove skulpture na svoje nje skulptura. „Do sada je najsavršenije Rendićevo djelo u mjesto grupa radnika ju je ispustila i tako oštetila. tom pogledu Ružićev mauzolej na Sušaku. Svaki stranac Rendić je morao isklesati novu. U Novom listu čita se koji ga vidi, vidjet će nešto liepa, čega nigdje nije vidio, članak u kojem se navodi kako „umjetnik prodaje za i divit će se, znat će da obstoji i hrvatski arhitektonski pola ciene kip, koji je uslijed pada prošle jeseni, pretrpio stil...”56 Rendićev stilski repertoar, korišten u dekoraciji, neznatnih šteta”,58 a koji je uspio izgladiti te je cijeli kip obogaćen je tročetvrtinskim krugom čiju unutrašnjost kao nov. Zbog pozitivnih reakcija javnosti po završetku dekorira raznobojnim mozaikom u maniri nove florealne nadgrobnog spomenika Gjuri Ružiću, ubrzo je u „izlogu

a b

14. Nadgrobni spomenik Đuri Ružiću: a) fotografija nakon izgradnje (izvor: Prosvjeta, 13, 1905., prilog), b) današnje stanje (foto: B. Metzger-Šober) Funerary monument of Đuro Ružić: a) photograph after the construction, b) present-day situation

a b

15. Nadgrobni spomenik Zaspala Vestalinka: a) obitelj Tomašić 1909., b) obitelj Smokvina 1915. (foto: B. Metzger-Šober) Funerary monument Sleeping Vestal Virgin: a) the Tomašić family, 1909, b) the Smokvina family, 1915

fotografa Carposio na Korzu izložena velika fotografija Iste godine na groblju na Sušaku podiže nadgrobni grobnice obitelji Ružić na Trsatu, kiparsko djelo – kako spomenik obitelji Haramija kojim će ukazati na je poznato – našeg Rendića.”59 Reprodukcija je plijenila novi oblik grobnice kakav počinje planirati. Tip je to pažnju brojnih prolaznika koji su se zaustavljali kako bi nadgrobnog spomenika projektiran u obliku stele u joj se divili, kako njoj tako i grobnici obitelji Ružić. čijoj se sredini nalazi visoko podignuto poprsje djevojke U nešto udaljenijem Bakru 1907. Rendić podiže lirskog izraza koja je prikazana u molitvi. Spomenik bi nadgrobni spomenik Andri Antiću, imućnom bakarskom lako mogli podijeliti na dva dijela: donji dio kao povišena trgovcu i veleposjedniku. Riječ je o vrlo jednostavnu kripta ukrašena reljefom nove Rendićeve ornamentike i spomeniku s nešto povišenom poluoblom kriptom onaj na kojem počiva stela, forme razvedenoga obeliska koja se otvara u njezinu središnjem dijelu napravljenu ograđena vrlo elegantnom metalnom ogradom. Centralni od bijela istarskoga kamena. Na vrhu središnjega djela motiv spomenika je poprsje djevojke u molitvi poznato kripte postavlja vrlo elegantnu i decentnu nisku željeznu kao „Oče naš”.60 Ona se nalazi ispred pozadine ispunjene ogradu s motivima bršljanova lista i stilizirana cvijeta duplim tročetvrtinskim lukom raznobojna mozaika fuksije. Željezna ograda nalazi se ispred križa s glavom floralne dekoracije koji poput velike kape gornji dio stele Krista u dubokom reljefu, a križ resi vrlo jednostavna pretvara u njezin prešaren ukras. Djevojka je obučena, klesarska ornamentika. što se da naslutiti, u haljinu bogatih nabora, ruke je

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

široko naslonila na podlogu ispred sebe, podlaktica mekoće, a što se primjenjivalo u skulpturi u razdoblju priljubljenih uz grudi, lica dubokih očiju i zamišljena secesije. Nježna scena poput te ni u jednom od primjera izraza. Njezinu glavu i kosu prekriva kapa ukrašena tako ne djeluje zbog visine na kojoj su postavljene. Visoka stiliziranim ornamentom veza. pozicija ističe dojam nedodirljivosti koja je u načelu i Dva gotovo identična nadgrobna spomenika „Zas- potrebna takvu tipu spomenika. pala Vestalinka” mogu se vidjeti u Opatiji – koji je Među posljednjim spomenicima koje Rendić podiže podignut Ivanu Tomašiću – i na Kozali – koji je podignut na Sušaku je nadgrobni spomenik obitelji Cozulich de Josipu Smokvini. Pecine65 iz 1914. godine. Riječ je o nadgrobnoj steli, Motiv za nadgrobni spomenik „Zaspala Vestalinka” visokoj i vitkoj, postavljenoj na neukrašenu kamenu uzet je iz priče o Vestalinki, rimskoj djevici koja je čuvala kriptu koju jedino krasi natpis slovima izvedenim vječnu vatru u hramu božice Veste. Kad ju je svladao san, u stilu secesije. Stela je ukrašena jednostavnom plamen se u svjetiljci ugasio prenoseći tako simboliku i prepoznatljivom Rendićevom ornamentikom i ugasla ljudskog života. mozaičnim križem u sredini. Poznavatelji Rendićeva Rendić svoju skulpturu, koju naziva „San i smrt”, stvaralaštva mogli bi pomisliti da je Rendićevo izrađuje vrlo realistično i prepoznatljivo predlošku, što je umjetničko nadahnuće presahlo. Takav bi zaključak možda i razlog njezine popularnosti i umnožavanja.61 mogao biti preuranjen ako se njegov rad ne promatra van Godine 1897. u svom tršćanskom atelijeru u konteksta Hrvatskoga primorja. Vjerojatno su financije Via Giotto Rendić radi gipsani model za takav prvi utjecale na izvedbu ovoga nadgrobnog spomenika, iako nadgrobni spomenik Balthasaru Mimbelliju iz Orebića. se radilo o jednoj od bogatijih sušačkih trgovačkih Pročulo se o njegovoj ljepoti: „...prikazuje ženu, koja se obitelji. S nadgrobnim spomenikom za obitelj Cozulich uspavljuje, nemoguće više paliti luč, koji prikazuje život. da Pecine Ivan Rendić privodi kraju svoje aktivnosti na Ovaj je nacrt smion u svom arhitektonskom dielu, ali se Riječkom i Sušačkom groblju. vjerno priljubljuje asirskom i babilonskom stilu te je ciela Nakon duga vremenskog razdoblja koje nam ne radnja potpuna umjetnička originalnost... Najotmjeniji je donosi novih imena u hrvatskom kiparstvu, Ivan sviet stao hrliti u njegov atelier te je pred ovim uviek bilo Rendić je bio onaj koji je pokušao kročiti zaraslim mnogo kočija. Ta je navala trajala punih osam dana. Sve putovima boreći se za pozornost nezainteresirane se je divilo genijalnom djelu, sve su novine bez iznimke sredine prema kiparstvu. On je primjer starog majstora obasule Rendića najvećim pohvalama”.62 „La figura è koji je posjedovao talent koji je oblikovao u umjetničkoj splendida e splendidamente intesa. La parte di nuda che školi. Nakon završena školovanja dobio je zvanje kojim si mostra fuori dai panni è divina, bella di greca classicita je stekao odgovornost da što savjesnije obavi povjeren piena di sentimento”.63 mu zadatak traženja osebujna umjetničkog izraza. Na primjeru opatijske i riječke „Zaspale Vestalinke” Iščitavanjem njegovih radova osjeća se uložena neiscrpna da se uočiti kako su obje podignute na visoku postolju. energija i marljivost. Njegove skulpture i forme pomno Izlivene su u bronci. Ona podignuta 1909. kao nadgrobni su prostudirane. Imao je izvrstan osjećaj za detalje, bio spomenik Ivanu Tomašiću u Opatiji, podignuta je na je vješt imitator prirode koju je predočavao svojom postolju od crvena i crna granita, dok je na primjeru visokom tehničkom vještinom obrade materijala. nadgrobnog spomenika Josipu Smokvini 1915. u Rijeci Osmišljavajući svoje nadgrobne spomenike i mauzoleje, podignuta na postolju od crna norveškog sijenita, Rendić bi, ukoliko bi mu to okolnosti omogućavale, crvena švedskog granita i sibirskog labradora.64 Osim vodio osobitu brigu o okruženju u kojem se postavljaju. u razlikama uporabnoga materijala za izradu postolja, U njegovu radu vidljive su i slabosti, koje se mogu čitati razlika se očituje i u mozaičnoj dekoraciji tepiha kojim je u kompozicijskim rješenjima, u pomanjkanju smisla za tron prekriven. Na tepihu umorno, već usnulo leži ženska monumentalnu širinu i veličinu oblika, u nedostatku figura, glave naslonjene na lijevu ruku, dok desnom osjećaja mjere i dobrog ukusa. Bogatstvo ukrasa i polako otpušta na svoje bedro malen vrč iz kojeg istječe detalja, ponekad i u preobilnim količinama, daje mu ulje za svjetiljku. Zatvorenih je očiju, lica uokvirena umjetnički pečat. nježnim kovrčama kratke kose, obučena u togu koja Tvorac je svog „stila” u kojem je naučio kako spajati se niz tijelo spušta u oskudnim naborima, dok joj je s narodnu umjetnost, etnografske vrijednosti, onoga koji jednog ramena skliznula naramenica otkrivajući golu je u početku bio vrlo lijepo prihvaćen od naručitelja, a dojku. Plamen, koji je trebao gorjeti u uljanici na vrhu poslije će zbog istoga biti izbjegavan, jer je samo htio svijećnjaka se ugasio. U oblikovanju skulpture vidljivo ostati vjeran sebi. Stari kipar vremenom je počeo tonuti je unošenje atmosfere klonulosti i melankolije, ženske u zaborav.

Nadgrobni spomenici Ivana Rendića danas žive svoje umjetnika, ne bismo smjeli izgubiti iz perspektive tiho vrijeme ugaslih lumina. Koraci prolaznika koji u cjelovitost pojedinih njegovih prostornih ostvarenja, kao izostanku bilo kakva suvremenog znakovlja uglavnom ni njihovu uklopljenost u povijesni trenutak i izniman i ne slute njihovu veličinu i značaj, tek su slučajni gosti značaj koji im u kontinuitetu razvoja likovne umjetnosti na nekim svojim, vlastitim putovanjima. Rendićev našega kraja pripada. nadgrobni opus priča je o životu iznimna umjetnika čija Svako podsjećanje na predmetna ostvarenja u bilo su djela svjedočanstvo vremena u njegovoj arhitektonskoj, kojem obliku – šetnji, razgovoru, fotografiji ili tekstu – likovnoj i socijalnoj cjelovitosti. Zagledani u pojedinačne doprinos je naporima u oduzimanju Rendićevih djela detalje Rendićevih kamenih plastika, zaneseni njihovom zaboravu i njihova nematerijalnog življenja u baštinjenju realnošću i poetskim izričajem kamena obrađena rukom budućim pokoljenjima.

Bilješke

1 Gorup, Josip pl. Slavinjski (Slavina, 1834. – Rijeka, 1912.), o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, industrijalac, veleposjednik, mecena. U ranoj je mladosti radio u povodu 130 godina vođenja njegovih knjiga ukopa, (ur. Velid kao prokurist pri trgovačkom poduzeću svoga ujaka Kalistera u Đekić), Komunalno društvo Kozala, Rijeka, 2002., 70. Trstu. Poslije će osnovati vlastitu tvrtku. Vještim, poduzetnim 6 GIOVANNI FIUMI, Monumento Gorup, u: La Bilancia, 31. 10. i marljivim radom stekao je velik imutak i tako postao jedan 1884., 2. od najbogatijih ljudi svoga vremena. Poznat je kao veliki 7 Sv. Marko: Pazite bdite i molite jer neznate kad će vrieme doći; rodoljub i pokrovitelj brojnih kulturno-prosvjetnih, školskih Sv. Matej: Blago onim, koje plaču jer će se utješit; Sv. Ivan: Tko i humanitarnih ustanova. 1874. godine financirao je gradnju, vjeruje u mene ako i umre, življet će; Sv. Luka: Neboj se samo prema projektu tršćanskoga arhitekta G. Brunija, veličanstvene vjeruj i oživljet će. palače novog hotela „Europa”, jednog od najljepših graditeljskih simbola moderne Rijeke. IRVIN LUKEŽIĆ – NENAD LABUS, 8 „ ...ai quattro lati di quattro teste d`angelo, il tutto in affresco e Grobovi znamenitih osoba, u: Kozala: monografija o riječkom di perfetta intuonazione col complesso del monumento, é opera komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu del nostro bravo pittore sig. GIOVANNI FUMI, (bilj. 6), 2. 130 godina vođenja njegovih knjiga ukopa, (ur. Velid Đekić), 9 THEODOR CANZIANI JAKŠIĆ, Dekorativno fasadno slikarstvo Komunalno društvo Kozala, Rijeka, 2002., 124. u Rijeci, Državni arhiv, Rijeka, 2001., 6. 2 Kornelij 13 god., Milan 11 god., Marija 10 god., Olga 8 god., 10 Od 19. veljače 2003. mauzolej Gorup zaštićeno je kulturno dobro Joža 7 god., Ana 5 god., Vladimir 4 god., Bogomil 2 godine. te su u tom smislu i poduzete konzervatorske i restauratorske Studije reljefa njihovih poprsja za veliki reljef „Rastanak” izložio radnje prilikom njegove obnove 2006. i 2007. godine. je u Trstu u dvorani Stare Burze 1882. u vrijeme Umjetničko- 11 N. N., Novije radnje g. Rendića, u: Naša sloga, 6. 5. 1886., 3. obrtne-gospodarske austro-ugarske izložbe koja je privukla 12 Nicolaki Nicolaides (Carigrad, 1855. – Rijeka, 1933.), diplomatski brojne posjetitelje iz čitave Monarhije. DUŠKO KEČKEMET, službenik. Djelovao je dugi niz godina u Rijeci kao konzul Ivan Rendić, život i djelo, Supetar, 1969., 104. Otomanskog Carstva, a između dvaju ratova bio je konzul Grčke. 3 N. N., Kipar Ivan Rendić u Trstu, u: Vienac, rujan 1882., 567; Njegova supruga Antonija, udovica Gelletich, rođena Bartolich HR-HAZU, Arhiv za likovne umjetnosti, Ivan Rendić, strojni (Rijeka, 1834. – Rijeka, 1917.), riječka posjednica, bila je poznata prijepis D-408/3 inv. br. 2211. po svom dobrotvornom i humanitarnom djelovanju zbog čega je 4 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 67/1882. bila odlikovana Medaljom I. klase Crvenog Polumjeseca (1912.). 5 Gradnja mauzoleja na groblju Kozala krajem 19. stoljeća IRVIN LUKEŽIĆ - NENAD LABUS (bilj. 1), 130. odobravala se u riječkom Tehničkom uredu prema posebnim 13 Udovica Antonija Gelletich, rođena Bartolich, po udaji za turskog planovima prostorne izgradnje groblja Kozala što ih je i grčkog konzula Nikolakija Nicolaidesa 1879. godine dala je ured prihvatio i godinama dosljedno provodio naknadnim rekonstruirati palaču Bartolich na gradskoj tržnici podižući proširenjima groblja i okolice. Projekti grobnica prolazili su je za još jedan kat, redizajnirajući njezino pročelje i time je uobičajeni protokol odobravanja nacrta, najprije u Tehničkom učinivši rijetkim spomenikom kulture poznatom pod imenom uredu, a zatim u Magistratu. DAINA GLAVOČIĆ, Stilske Casa Turca. Pročelje palače ukrašeno je brojnom naslikanom značajke kozalske grobne arhitekture, u: Kozala: monografija orijentalnom dekoracijom i kaligrafijom karakterističnom za

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

četiri vrste arapskog pisma (nastlik, sulus, kufi i tugrai), koje potječe iz Slavine u Notranjskoj, Slovenija. Bio je član Narodne i danas predstavljaju rijedak primjer kaligrafske umjetnosti i čitaonice riečke. Njegov brat Andrea Devet (1852.-1898.) bio predmet su zanimanja stručnjaka za kaligrafiju. je financijski službenik. Obojica su pokopana na mjesnom 14 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 33/1886. groblju Kozala. 15 Općenito lav predstavlja snagu, veličanstvenost, srčanost i 25 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 93/1885. Nadgrobni spomenik hrabrost, dok bi se u ovom slučaju mogao povezati s uskrsnućem Spilar-Ambrozić se u Državnom arhivu u Rijeci pronalazi kao i simbolom Krista koji je gospodar života. Legendarno nadgrobni spomenik Luce Devet i obitelji. Danas je uočljivo prirodoslovlje tvrdilo je da se mladi lavići rađaju mrtvi te da kako se ne radi o naručitelju iste već o drugom korisniku. ih nakon tri dana oživi mužjak zagrijavši ih svojim dahom. Vjerujemo da je do toga došlo tijekom 40-ih godina 20. stoljeća. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, U tom su vremenskom razdoblju mnoge grobnice riječkih (ur. Anđelko Badurina), Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska obitelji koje nisu imale svojih nasljednika bile ponuđene na sadašnjost, Zagreb, 1985., 374. otkup novim korisnicima, a u nekim slučajevima čak i rušene u 16 U grobnoj kapeli pokopani su: Matteo Bartolich 1880., Tommaso cilju povećanja ukopnog mjesta susjednih korisnika. Bartolich 1884., Maria Bartolich 1885., Antonia Nicolaki 26 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 19/1891. Nicolaides 1917., Nicolaki Nicolaides 1933. 27 Antun Bakarčić (Dolnja Draga, 1844. – Rijeka, 1890.), 17 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 5-139/1884. Na nacrtu je vidljivo brodovlasnik, posjednik i tvorničar. 1887. godine zajedno s kako je dekoracija nad arhitravom trebala biti vrlo jednostavna Ljudevitom Ružićem utemeljuje tvornicu kože. Udruživanjem u obliku kamena križa. Tijekom gradnje mauzoleja vjerojatno je s kožarskim poduzetnikom Antonom Simonićem pokreće došlo do naknadnih dogovora s Ivanom Rendićem te je izvorni zajedničku tvrtku Bakarčić & Simonić koja se nalazila nedaleko neizvedeni križ zamijenjen njegovom skulpturom „Spava”. od Tvornice papira. Bio je član Narodne čitaonice riečke. IRVIN 18 Filiberto Bazarig projektira mauzolej Ploech. Unutrašnjost LUKEŽIĆ – NENAD LABUS (bilj. 1), 120. mauzoleja oslikao je riječki slikar i dekorater Giovanni Fumi 28 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 63/1891. (čijih oslika, nažalost, više nema sačuvanih osim u ponekom 29 Sigismondo Copaitich Bakarski (1853.-1925.), trgovac, pomorski jedva vidljivu tragu), rešetkastu kovanu ogradu kojom se kapetan, brodovlasnik i osnivač pomorskog društva Ungaro- mauzolej zatvara kako bi se doživio kao jedna cjelina, kao i Croato. Gradski je zastupnik, član pomorske vlade i trgovačko- onu unutarnju, izvodi Matteo Dumicich. DAINA GLAVOČIĆ obrtničke komore, predsjednik Narodne čitaonice riečke, Banca (bilj. 5), 97. Fiumana, Primorske banke i Štedionice Sušak te Društva za 19 Zanimljivo je da je Annibale Ploech kao jedan od dioničara dokovanje parobroda, a od 1907. do kraja života i norveški tvornice torpeda i to s udjelom od samo 4% dionica stekao vicekonzul u Rijeci. Značajan doprinos imao je u naporima da veliko bogatstvo koje je onda uložio u gradnju nekretnina. brodogradilište „Howaldts Werke” iz Kiela otvori 1892. godine Izgradio je palaču na Žabici u kojoj umire 1984. godine i svoje brodogradilište u Rijeci, čime počinje povijest današnjeg posljednji živući potomak ove obitelji Dora Ploech, zatim tri „3. maja”. Za osobite zasluge car Franjo Josip I. dodijelio mu je kuće za djecu, zgradu Filodrammatice koju poklanja gradu 1910. godine nasljedno plemstvo te grbovnicu s pridjevkom Rijeci i ovu grobnicu na Kozali. Bakarski ili de Buccari. Odlikovao ga je i bugarski car Ferdinand 20 Annibale Ploech umire u Firenzi gdje je i pokopan, a u ovoj 1911. godine, a nositelj je i Spomenice cara Austrije i Ugarske iz su grobnoj kapeli pokopani njegovi potomci. Grobna kapela 1918. godine. Parobrodsko društvo Jadranska plovidba postumno planirana je s osam grobnih niša u kojima su pokopani: Maria je, 1928. godine, jedan od svojih najvećih teretno-putničkih Aurelia Ploech (1881.-1884.), Rodolfo Annibale Ploech (1883.- brodova nazvalo „Pretsjednik Kopajtić”. Umro je 25. travnja 1925. 1884.), Giuseppina Blau Felice (1835.-1902.), Clementina Felice godine u sedamdeset i trećoj godini, a pokopan je u obiteljskom (1860.-1932.), Maria Felice v. Ploech (1855.-1945.), Ilario Ploech mauzoleju pored supruge Olge, rođene Battagliarini (1852.- (1890.-1979.), Dora Ploech (1899.-1984.) 1900.), iz poznate i bogate riječke trgovačke obitelji, podrijetlom 21 „Jasno je svakomu, što nam taj kip kaže. Mali dječačić, koji je iz Burana – Venecije. Posjedovala je kuću gdje se nalazila poznata sahranjen u ovoj grobnici, nije umro; on samo spava i u krilu gradska kavana Caffe Fiumara i zgradu nekadašnje Narodne anđela, dok će granuti onaj zadnji dan, kad će biti sveobći sud. čitaonice riečke na Korzu. NELA VALERJEV OGURLIĆ, Milijun Umjetnik je ovako htjeo dietetom pokazati živu vjeru kršćanina, za Rendićev spomenik, u: Novi list, 7. 9. 2009., 40. koji vjeruje u vječni život iza smrti na ovome svietu. Djelo je 30 Novinarka Novoga Lista Nela Valerjev Ogurlić svojim člankom Rendiću divno pošlo za rukom. Zato nije ni čudo, što je sviet u naslova „Milijun za Rendićev spomenik” izvještava javnost Trstu nedavno jatomice grnuo u izložbu, gdje je Rendić izložio kako će još jedan mauzolej izveden prema projektu značajnog ovaj kip. N. N., Spava, u: Vienac, travanj 1887., 239. hrvatskog kipara, arhitekta i slikara Ivana Rendića doživjeti 22 N. N., Novije radnje g. Rendića, u: Naša sloga, 6. 5. 1886., 3. obnovu. Obnova je planirana, kako je tada potvrdila ravnateljica 23 „... a drugo se zove „On Spava”... sve novine Tršćanske kao u Direkcije za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara pri Odjelu za jedan glas obasiplju Rendića obilatom hvalom, poimence za kulturu Grada Rijeke Nikolina Radić Štivić, 2010. godine. NELA ovo drugo djelo, kojega ćemo vjeran sninak u „Viencu” na skoro VALERJEV OGURLIĆ (bilj. 29), 40. donieti”. N. N., Rendić, u: Vienac, ožujak 1887., 176. 31 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 21/1892. 24 Grobnica Rodovine Devet podignuta je kao narudžbina Luke 32 Pokopani su u kripti: Maria Bartolich (1885. u dobi od 10 Deveta (1840.-1892.), riječkoga posjednika. Rodom obitelj godina), Božica Copaitich (1891. u dobi od 5 godina), Maria

Battagliarini (1897.), Olga Copaitich (1900.), Sigismund 51 Slobodan prijevod: „Usred vječnog mira misao na vas me žalosti. Copaitich de Bakar (1925.). Pored toga, svaka bol ovdje je nijema.” 33 Manasteriotti, Francesco (Rijeka, 1837. – Rijeka, 1893.) 52 „..i sensi della nsotra ammirazione per questo suo recente lavoro, posjednik, brodovlasnik, pomorski kapetan. Bio je ravnatelj il quale viene ad aumentare il numero delle non poche e pregiate Banca Fiumana, član Narodne čitaonice riečke. Njegova supruga opere che apportano lustro e decoro del nostro camposanto”. N. Marija bila je kći poznatoga riječkog i bakarskog patricija Marka N., Nuovo monumento in cimitero, u: La voce del popolo, 10. 5. Bonetića. Iz tog su braka potekla djeca Edmondo, Francesco 1902., 2. Ulisse i dr. Amadeo Manasteriotti. IRVIN LUKEŽIĆ – NENAD 53 N. N., Novi stil, u: Novi list, 28. 10. 1904., 1. LABUS (bilj. 1), 129. 54 „...naš kipar, Ivan Rendić, dovršio sve radnje oko prekrasnog 34 HR-DARI, JU-51, kut. 87, 40/1894. mauzoleja na trsatskom grobištu, za obitelj Ružić”. N. N., 35 U kripti su pokopani: Francesco Manasteriotti, armatore, Rendićevo umjetn[ičko] djelo, u: Novi list, 5. 11. 1905., 2. posidente 18. 09. 1836. – 15. 11. 1893., Edmondo Manasteriotti 55 THEODOR DE CANZIANI JAKŠIĆ, Korak po korak, ustrajno 12. 02. 1867. – 14. 06. 1920., Ugo Manasteriotti, studente pješke, u: Sušačka revija, 49 (2005.), 62. gimnasiale, 06. 08. 1874. – 15. 06. 1893., dott. Amadeo 56 N. N., Novi stil, u: Novi list, 28. 10. 1904., 1. Manasteriotti 12. 11. 1879. – 01. 12. 1930. 57 Lik „Vjere” (Credo) Rendić je izradio u mramoru prema modelu 36 Slobodan prijevod: onima koji će uskrsnuti. načinjenu 1900. za brončani nadgrobni spomenik Katalinića na 37 N. N., Umjetnine Ivana Rendića, u: Nada, 1. 8. 1896., 218. splitskom groblju. 38 DUŠKO KEČKEMET (bilj. 2), 510. 58 N. N., Rendićevo umjetn[ičko] djelo, u: Novi list, 5. 11. 1905., 2. 39 Groblje na Trsatu otvoreno je 3. lipnja 1901. Već sutradan 59 N. N., Fotografija, u: Novi list, 25. 5. 1905., 2. postaje mjesto ukopa i mjesno groblje grada Sušaka. Stoga 60 Nadgrobni spomenik obitelji Haramija sa ženskom polufigurom nije za čuditi da će se dobar glas o kiparu koji djeluje na Rijeci u molitvi Oče naš ponovljeni je motiv Smrkinićeva nadgrobnog proširiti i preko Rječine. DAINA GLAVOČIĆ, Groblje Trsat, u: spomenika u Korčuli. DUŠKO KEČKEMET (bilj. 2), 518. Kozala: monografija o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vođenja njegovih knjiga 61 Zaspala Vestalinka umnožavana je kao nadgrobni spomenik ukopa, (ur. Velid Đekić), Komunalno društvo Kozala, Rijeka, šest puta i to kao nadgrobni spomenik Balthassaru Mimbelliju 2002., 166. (Orebić, 1897.), Tomi Cossovichu (Trst, 1907.), Ivanu Tomašiću (Opatija, 1909.), Anti Vukasoviću, (Drni, 1910.), Matiji Glavanu 40 Prelomljen stup označava ruševinu pa tako i nagli prekid života, (Solin, 1911.), Josipu Smokvini (Rijeka, 1915.). gubitak glave obitelji. DAINA GLAVOČIĆ, Grobna ikonografija i simbolika, u: Kozala: monografija o riječkom komunalnom 62 N. N., Nova remek-djela Rendićeva, u: Obzor, 21. 7. 1897., 2. groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina 63 N. N., Nello studio di uno scultore, u: Il Piccolo, 15. 5. 1897., 3. vođenja njegovih knjiga ukopa, (ur. Velid Đekić), Komunalno Slobodan prijevod: „Figura je prekrasna i prekrasno izvedena. društvo Kozala, Rijeka, 2002., 66. Obnaženi dio koji je otkriven je božanstven, lijepa u klasičnoj 41 HR-DARI, JU-51, kut. 87., 123/1899. grčkoj ljepoti puna osjećajnosti”. 42 Stanislav Dall’Asta rodio se u Rijeci 1845. godine. Nakon što je 64 N. N., Una nuova opera d’arte nel nostro Cimitero, u: Il Popolo, diplomirao pravo u Grazu, uključio se u društveni život grada. 21. 4. 1915., 2. Bio je dugogodišnji član gradskoga vijeća, ravnatelj Casina 65 Cosulich, Kazimir (Rijeka, 1809. – Rijeka, 1888.), veleposjednik, Patriottico, Filharmonijsko-dramskog društva, sportskog društva brodovlasnik, vicekonzul Vojvodine Toskane i jedan od Quarnero te pravni savjetnik Gradske štedionice, Riječke kreditne najutjecajnijih riječkih privrednika. Car Franjo Josip I. odlikovao banke, Rafinerije nafte i Ljuštionice riže. Godine 1873. oženio se je Kazimira Cosulicha zbog posebnih zasluga titulom viteza Carmellom, sestrom tiskara i izdavača Emidija Mohovića, vlasnika ordenom željezne krune i nasljednom plemićkom titulom dnevnika La Bilancia. Umro je 1911. godine na Sušaku. IGOR Cosulich de Pećine. Cosulichi su 1828. godine imali svoje ŽIC, O planinarenju i politici: Egisto Rossi, Riječki planinarski brodogradilište na Pećinama u Rijeci. Iz tog roda potječe i Marija klub i časopis Liburnia, u: Sušačka revija, 60 (2007.), 56. Cosulich. IRVIN LUKEŽIĆ – NENAD LABUS (bilj. 1), 127. 43 N. N., Dal’Astin spomenik, u: Novi list, 6. 4. 1900., 3. 44 N. N., Novo Rendićevo djelo, u: Novi list, 15. 9. 1900., 2. 45 HR-HAZU, Arhiv za likovne umjetnosti, Ivan Rendić, D-408. (rukopisni opis grobnice Schneditz 25. 7. 1948.). 46 HR-HAZU, Arhiv za likovne umjetnosti, Ivan Rendić, D-23. 47 N. N., Novo Rendićevo djelo, u: Novi list, 15. 9. 1900., 2. 48 DUŠKO KEČKEMET (bilj. 2), 376. Autor navodi kako se taj nadgrobni spomenik nalazi na groblju Sv. Ane u Trstu. 49 Rođen je 1849. godine. 50 Giovanni Fumi stradao je prilikom pada sa skele dok je freskama ukrašavao vilu u Orehovici.

Branko Metzger-Šober: Nadgrobni spomenici Ivana Rendića... Ars Adriatica 3/2013. (175-192)

Similar Articles

1-10 of 49

You may also start an advanced similarity search for this article.