##plugins.themes.oapBasic.skip##
Επιθεώρηση Αδριατικής Τέχνης Αναζήτηση

Rastimir persecutus

povijesna ličnost i kronologija predromaničkih klesarskih produkcija na istočnoj obali Jadrana

DOI 10.15291/ars.4630

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Τόμ. 14 (2024)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Ivan Josipović Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru ijosipov@unizd.hr ##plugins.themes.oapBasic.correspondingAuthor##
  • Mladen Ančić Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru

U radu se posebna pozornost posvećuje ulomku predromaničkog arhitrava oltarne ograde koji je pronađen u današnjoj pravoslavnoj crkvi Sv. Georgija u Pađenima kod Knina, iz čijega se posvetnog natpisa može iščitati antroponim – [R]ASTIMIR PERSEC[vtvs]. Taj je reljef, kao i najveći broj pađenskih predromaničkih ulomaka, već prepoznat kao produkt tzv. Trogirske klesarske radionice i okvirno datiran u sredinu prve polovine 9. stoljeća. Analizom povijesnih vrela bavarskog podrijetla, ponajprije djela Conversio Bagoariorum et Carantanorum, „progonjeni Rastimir” s pađenskog arhitrava poistovjećen je s Ratimarom iz tog izvora, čije je ime u historiografiji slavenskih naroda unisono prevođeno u Ratimira. Slijedom toga, Rastimir iz Pađena identificira se s knezom gentilne slavenske kneževine Karniole koji je 838. godine morao bježati pred vojskom istočnofranačkog kralja Ludovika Njemačkog, a utočište je pronašao u savezničkoj mu Kneževini Hrvatskoj. Zbog zabilježene godine kneževa progona, navedeni je zaključak, osim iz povijesnoga, bitan i iz povijesnoumjetničkog aspekta, jer omogućuje uspostavljanje čvršćega kronološkog oslonca za djelovanje Trogirske klesarske radionice, pa je time važan i za kronologiju predromaničkih klesarskih produkcija na istočnoj obali Jadrana do sredine 9. stoljeća.

Pađene kod Knina, arhitrav oltarne ograde, Trogirska klesarska radionica, knez Rastimir (Ratimir, Ratimar), Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Karniola, povijesna geografija, druga četvrtina 9. stoljeća

1. Nedaleko od Knina, točnije 12 kilometara sjeverozapadno od toga grada, nalazi Pravoslavna crkva Sv. se selo Pađene. Iako arheološka istraživanja u tom mjestu nikada nisu provedena, velikomučenika Georgija (Đurđa) u Pađenima kod Knina, brojni prikupljeni kameni nalazi predromaničke provenijencije pronađeni na polo- pogled sa sjeverozapada žaju današnje pravoslavne crkve Sv. Georgija (Đurđa) (sl. 1) upućuju na zaključak da (foto: M. Sinobad) je na tom lokalitetu postojala sakralna građevina iz tog razdoblja, čija važnost iz više Eastern Orthodox Church of razloga znatno nadilazi njezin lokalni kontekst.1 Naime, unutar Sv. Georgija i uokolo St George the Great Martyr in njega, inače parohijske crkve Pađena koja se nalazi na seoskom groblju, zamijećeni Pađene near Knin, view from the su ili pronađeni predromanički ulomci već krajem 19. stoljeća. Tako je 1885. godine northwest don Frane Bulić, prema izvještaju Josipa Alačevića, objavio podatak da se u pločniku crkve nalazi ulomak ukrašenog pilastra s natpisom DIGNADOMVFNDA te da su na prozoru na sjevernome perimetralnom zidu građevine ugrađena dva prekrasna „pi- lastra” ukrašena frizom i cvjetnim uzorcima (sl. 2), dok se u južnom prozoru crkve nalazi „pilastar” koji je dio onoga ugrađenog u njezin pločnik.2 Nakon Bulića, fra Lujo Marun objavio je podatak da je 1890. godine zidar Josip Sedran „pregradjujuć absidu grko-iztočne župske crkve sv. Jurja izpod žrtvenika u dubini 2 m.” pronašao „sedam ulomaka raznih nadpisa, koji bez sumlje odnose se na našu davniju dobu”.3 Međutim, Marun je naveo i da zbog otpora seljaka Sedran te ulomke nije uspio prebaciti u Knin jer su ih oni posakrivali, pa je tek naveo da ima još nekoliko ulomaka u prednjem dijelu crkve, od kojih se na jednom fragmentu nalazi natpis ...DIGNA DOMV FVNDA..., dok je na drugom ulomku arhitrava natpis otučen, a ornamentika mu je ostala sačuvana.4 Marun je i dalje nastavio izvještavati o spomenutim nalazima,5 neke je važne podatke zabilježio i u svojim Starinarskim

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

2. Ulomci predromaničkih i ranoromaničkih reljefa koji su kao spoliji do 1927. godine bili uzidani u sjeverni perimetralni zid crkve Sv. Georgija u funkciji doprozornika (izvor: STIPE /STJEPAN/ GUNJAČA /bilj. 2, 2009./, 21) Fragments of pre-Romanesque and early Romanesque reliefs, until 1927 part of the northern perimeter wall of the church of St George as a window frame

dnevnicima (objavljeni tek 1998. godine),6 a posebnu je pozornost posvetio i trima fragmentima na kojima su se sačuvali dijelovi natpisa,7 koje je u jednome svojem tekstu, zajedno s ulomkom ...DIGNA DOMV FVNDA..., spomenuo i Frano Radić.8 Na pravoslavni Božić, 7. siječnja 1926. godine, crkva Sv. Georgija nastradala je u požaru, ali predromanički ulomci koji su kao spoliji bili uzidani u njezine zidove nisu bili oštećeni, već su iduće godine (1927.), tijekom obnove građevine, izvađeni iz zidova i pohranjeni na tavan obližnje bratske kuće.9 Na crkvi su tada ostala tek dva spolija uzidana u njezin začelni zid poviše apside, a ti se ulomci na tom mjestu nala- ze i danas (sl. 3, 5e-f). Reljefi pohranjeni u bratskoj kući manjim su dijelom nastra- dali tijekom Drugoga svjetskog rata jer je ta kuća izgorjela, a neoštećene je ulomke nakon njegova okončanja na zgarištu pronašao Stjepan Gunjača te ih je 1954. godine uz pomoć lokalnih kninskih vlasti i tadašnjega kninsko-pađenskog paroha Marka Vujatovića prenio u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.10 Neki predro- manički fragmenti, za koje se smatralo da su izgubljeni, ponovno su pronađeni 1987. godine tijekom konzervatorskih radova na crkvi koja je bila oštećena potresom, da bi nakon toga bili pohranjeni u muzeju u Kninu.11 Ubrzo po okončanju vojno-re- darstvene operacije Oluja, 8. rujna 1995. godine, tri preostala predromanička reljefa izvađena su iz zidova bratske kuće i prenesena u Muzej hrvatskih arheoloških spo- menika u Splitu.12 Ako se izuzmu istraživači koji su pađenske reljefe objavljivali još krajem 19. sto- ljeća te ih, poput Maruna, u privatnim zabilješkama spominjali tijekom prve polovi- ne 20. stoljeća, prvi autor koji se njima ozbiljnije i temeljitije pozabavio bio je Stje- pan Gunjača. On je, naime, sve tada dostupne ulomke iz Pađena, ali i neke koji su već tada bili izgubljeni i poznati samo putem starih fotografija, kataloški obradio.13 Pretpostavio je tako da je pađenska crkva izvorno bila posvećena Bogorodici, da je sagrađena tijekom 10. stoljeća, da njezin donator nije bio neki dostojanstvenik, već običan vjernik čije je ime bilo Rastimir, kao i da je predromanička crkva, čije je po-

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

3. stojanje na temelju svih navedenih pronalazaka pretpostavio na lokalitetu, po svojem Apsida i začelni zid crkve obliku najvjerojatnije nalikovala na šesterolisni oratorij čiji su ostatci bili otkriveni Sv. Georgija u Pađenima s označenim položajem do danas u Brnazama pokraj Sinja.14 Naime, navedene je crkve Gunjača ponajprije uspore- uzidanih predromaničkih dio na temelju sličnosti njihovih liturgijskih instalacija koje je izradila ista klesarska spolija, pogled s istoka (foto: produkcija, a činjenicu da su te oltarne ograde imale luk a ne zabat nad prolazom, M. Sinobad, I. Josipović; prema pokušao je objasniti time da oblik „oštrog zabata” ne bi trpio oblu formu arhitekture, ideji autora izradio: M. Košta) pa bi, po njemu, luk oltarne ograde (koji on naziva „oblim zabatom”) bio „specifi- Apse and rear wall of the church kum šesteroapsidnih centralnih crkava”,15 što je zaključak koji danas, nakon njegova of St George in Pađene, with the marked positions of pre- demantiranja rezultatima novijih istraživanja, više nije održiv.16 Romanesque spolia still in use, Nakon Gunjače, većinu je pađenskih predromaničkih reljefa obradio Nikola Jak- view from the east šić pripisavši ih tzv. Trogirskoj klesarskoj radionici čije je djelovanje okvirno smjestio u prvu četvrtinu 9. stoljeća, pa je ta datacija bila i terminus ante quem za nastanak same crkve.17 Sve epigrafičke fragmente iz Pađena detaljno je 1996. godine analizi- rala Vedrana Delonga, koja je na temelju čitanja dijelova posvetnog natpisa zaklju-

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

4. Trogirska klesarska radionica, ulomak arhitrava oltarne ograde s uklesanim imenom […R]ASTIMIR PERSEC[vtvs…] pronađen na položaju crkve Sv. Georgija u Pađenima kod Knina, 2. četvrtina 9. stoljeća (foto: Z. Alajbeg; izvor: VEDRANA DELONGA /bilj. 1/, T. LXXII, 183) Trogir Stonemason's Workshop, fragment of an altar railing architrave with the carved name […R]ASTIMIR PERSEC[vtvs…], discovered at the church of St George in Pađene near Knin, second quarter of the 9th century

čila da je predromanička crkva u Pađenima bila posvećena sv. Mariji i sv. Jakovu, a možda i Kristu Spasitelju.18 Nadalje, većinu je pađenskih predromaničkih reljefa ukratko opisao i Tomislav Marasović,19 dva predromanička ulomka koja su i danas ugrađena u začelni zid crkve Sv. Georgija Trogirskoj klesarskoj radionici atribuirao je Ivan Josipović,20 a potonji je sve predromaničke reljefe iz Pađena kataloški obradio i u svojoj doktorskoj disertaciji.21 Unatoč dosta brojnim pronalascima ponajprije predromaničkih ulomaka unutar današnje parohijske crkve Sv. Georgija u Pađenima i uokolo nje, koji pouzdano upu- ćuju na postojanje neke ranije sakralne građevine iz ranosrednjovjekovnog razdo- blja, sustavna arheološka istraživanja na tom lokalitetu ni do danas nisu provedena, pa tek ostaje nada da će do toga ipak doći u budućnosti. Naime, ta bi istraživanja za- sigurno rezultirala još nekim pronalascima dijelova liturgijskih instalacija, a možda bi se uspjeli pronaći i temelji izvorne predromaničke crkve, pa bi se možda utvrdio i njezin tlocrtni oblik koji je do danas još uvijek ostao samo u sferi nagađanja. Ipak, od svih pađenskih ulomaka najzanimljiviji je jedan dio arhitrava oltarne ograde iz čijega se sačuvanoga epigrafičkog teksta dā iščitati ime nekoga progo- njenog Rastimira [(R)astimir persec(vtvs)] (sl. 4), za kojega je u literaturi iznošeno mišljenje da je najvjerojatnije riječ o donatoru gradnje crkve ili njezina opremanja liturgijskim instalacijama koji je bio tek običan vjernik,22 zatim da je riječ o nekome lokalnom hrvatskom odličniku,23 pa čak i da je u pitanju župan.24 Taj je reljef činio cjelinu s još četirima ulomcima arhitrava (sl. 5a-c), ali i ostalim dijelovima liturgij- skih instalacija, među kojima se mogu prepoznati veći ulomak pluteja (sl. 5g), dva manja fragmenta pilastra (ili pilastara; sl. 5e-f) te tri ulomka luka oltarne ograde (sl. 5d). Svi su ti reljefi isklesani u bijelom sitnozrnatom vapnencu te su, po načinu klesanja i repertoaru ukrasnih motiva, atribuirani tzv. Trogirskoj klesarskoj radionici, pa su, u skladu s tim, i okvirno datirani u drugo ili treće desetljeće 9. stoljeća, tj. oko sredine prve polovine tog stoljeća.25 Pađenski ulomci arhitravā oltarne ograde koje je izradila navedena klesarska pro- dukcija slučajni su pronalasci iz 1890. godine u crkvi Sv. Georgija. Međutim, dok su dva reljefa, među njima i ulomak sa spomenom Rastimira, pronađena pri pre- gradnji crkvene apside na dubini od dva metra ispod oltara, iste su godine druga dva fragmenta zamijećena u pločniku i u prednjem dijelu građevine.26 Ulomku ar- hitrava s natpisom [...]DIGNA DOMV(m) FVNDA[vit...] u razdoblju između 1926. i 1944. godine gubi se svaki trag (sl. 5c).27 Fragment s natpisom […R]ASTIMIR

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

5. Trogirska klesarska radionica, ulomci oltarne ograde pronađeni na položaju crkve Sv. Georgija u Pađenima kod Knina, 2. četvrtina 9. stoljeća (prema ideji autora izradio: M. Košta) Trogir Stonemason’s Workshop, fragments of the altar railing discovered on the site of the church of St George in Pađene d near Knin, second quarter of the 9th century

a b c

e f g

PERSEC[vtvs…] (sl. 4) prenesen je 10. kolovoza 1911. godine posredovanjem Špire Sinobada u Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu. Ulomak arhitrava na kojem je natpis radiran bio je cjelovito sačuvan i kao takav pronađen, ali je naknadno prelo- mljen na dva manja fragmenta (sl. 5b), pa je lijevi ulomak skriven i ponovno primi- jećen u crkvi tijekom konzervatorskih radova 1987. godine, dok je desni fragment te cjeline, kao i ulomak s dijelom posvetnog natpisa […Christ]I REGIS SALVAT[oris…] (sl. 5a), najprije bio sklonjen na tavan bratske kuće nedaleko od crkve, da bi oba ulomka 1954. godine s još nekim pađenskim reljefima bila prenesena u Muzej hrvat- skih arheoloških spomenika u Splitu.28 Prednja ploha svih ulomaka arhitravā podijeljena je u tri dekorativne zone. U gornjem polju nalazi se niz masivnih kuka na kratkim i širokim dvoprutim nožicama i pužolikim zavojnicama sa širokim udubljenjem u središtu. Na jednom fragmentu kuke su polegnute nadesno, a na ostalim ulomcima na lijevu stranu. Središnju zonu arhitravā čini natpisno polje, a treći, donji pojas njihove prednje strane popunjava gusta dvotračna tropruta pletenica. Riječ je o trozonskoj podjeli ukrasne površine arhitravā koja je karakteristična za reljefe Trogirske klesarske radionice, a u prilog nji- hovoj atribuciji toj klesarskoj produkciji ponajprije ide način klesanja dekorativnih motiva, kao i činjenica da su sačuvani još neki dijelovi liturgijskih instalacija, poput pluteja, pilastra i luka oltarne ograde, koji po svojem oblikovanju također pokazuju da su pripadali istoj cjelini oltarne ograde, a time i da su proizvodi istih majstora

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

6. Ulomci dvaju predromaničkih pluteja oltarne ograde pronađeni na položaju crkve Sv. Georgija u Pađenima kod Knina, sredina druge polovine 9. stoljeća (izvor: IVAN JOSIPOVIĆ, Predromanički reljefi na teritoriju Sklavinije Hrvatske između Zrmanje i Krke do kraja 9. stoljeća /doktorski rad, 2. dio/, Zagreb, 2013., 107, 5–6) Fragments of two pre-Romanesque plutei from the altar railing a b discovered at the church of St George in Pađene near Knin, middle of the second half of the 9th century

klesara. Osim tih ulomaka, u Pađenima su pronađena još dva reljefa (oba su pripa- dala plutejima oltarne ograde) od kojih se jedan može pripisati klesarima tzv. Dvor- ske klesarske radionice iz vremena kneza Branimira (sl. 6a), a drugi majstorima tzv. Benediktinske klesarske radionice iz istog vremena (sl. 6b).29 To ujedno znači da ih treba datirati u posljednju četvrtinu 9. stoljeća, pa je na temelju toga moguće i za- ključiti da je do promjene liturgijskih instalacija u pretpostavljenoj predromaničkoj crkvi u današnjim Pađenima došlo za Branimirova vladanja hrvatskom kneževinom. Ipak, posebnu su pozornost u znanstvenoj literaturi predromanički reljefi iz Pa- đena privukli zbog činjenice da je na jednom ulomku arhitrava Trogirske klesarske radionice zamijećen fenomen damnatio memoriae, tj. da je zbog „brisanja sjećanja” na neku osobu taj dio epigrafičkoga teksta naknadno otučen. Drugi zanimljivi detalj jest spomen izvjesnoga progonjenog Rastimira za kojega se dosad samo pretpostav- ljalo tko bi on mogao biti, ali je uglavnom bilo zanemarivano da je iza njegova ime- na, umjesto neke uobičajene titule (npr. dux ili iupanus), stajao pridjev persecutus (progonjen), kao i da on očito nije smetao onima koji su u nekome kasnijem vreme- nu namjerno otklesali jedan dio posvetnog natpisa s iste trabeacije oltarne ograde, na kojem se zacijelo nalazio spomen osobe koja im se iz nekog razloga zamjerila, najvjerojatnije nekoga hrvatskog kneza spomenutog u datacijskoj formuli.

*** Dakle, među dijelovima arhitravā oltarne ograde (zasad „nestale”) crkve u Pađe- nima, ulomak koji privlači posebnu pozornost jest onaj s čijega se posvetnog natpisa iščitava ime [R]ASTIMIR i pridjev PERSEC[vtvs] (sl. 4). Upravo potonja riječ odska- če od formulaičnog jezika standardnog za takav tip natpisa jer na neobičan način zrcali svijet realnih društvenih odnosa. Naime, posvetni natpisi na liturgijskim in- stalacijama, dio čega je natpis iz Pađena nedvojbeno bio, uobičajeno donose tek ime i titulu kojom se definira istaknuti društveni status bilo onoga tko nadarbinu daje, bilo vladara čijom je vladavinom vremenski definiran pothvat izgradnje ili uređenja neke sakralne građevine.30 Međutim, riječ persecutus u natpisu s ulomka arhitrava iz Pađena otvara prozor prema dramatičnomu društvenom trenutku u kojem je odre- đena osoba, a tu je zacijelo riječ o nekome tko je priskrbio sredstva za izgradnju crkve ili za njezino opremanje liturgijskim instalacijama, prethodno postala žrtvom progona.31 Stvar postaje to zanimljivijom što je Rastimir persecutus s arhitrava iz Pa- đena „preživio” postupak uklanjanja uspomene (damnatio memoriae) tijekom koje- ga je, po svemu sudeći, otučeno, tj. „izbrisano” ime hrvatskog vladara koji je Rasti- miru pružio utočište pred progonom.32 To Rastimira s pađenskog arhitrava čini još zanimljivijom osobom, a njegovu identifikaciju u stanovitom smislu lakšom.

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

Za početak valja svakako upozoriti na to da sačuvana vrela za područje Kneže- vine Hrvatske, a potom i Hrvatskog Kraljevstva, za razdoblje ranoga srednjeg vijeka ne poznaju ni jednog Rastimira. Dovoljno je u tome smislu zaviriti u kazala poznate Šišićeve Povijesti Hrvata ili pak u isto tako dobro poznate zbirke ranosrednjovjekov- nih vrela – Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia Franje Račkog – tamo nigdje nema tog imena. Jedino ime koje u tim djelima asocira na Rastimira jest ime kneza (dux) neimenovane kneževine smještene negdje na Savi, Ratimira, koji se spominje pod godinom 838. u skupini narativnih vrela bavarskog podrijetla. No, povezivanje kneza zasad nepoznate kneževine na Savi i Rastimira s natpisa iz Pađena nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Naime, sku- pina vrela o kojima je riječ, i koje ćemo u nastavku pretresti, tog kneza bilježi ne pod imenom pod kojim je ušao u historiografiju već jednoglasno s imenom Ratimar (Ratymar). Pitanje koje se postavlja jest sljedeće: može li se Ratimar bavarskih vrela, a ne Ratimir hrvatske (i uopće slavenske) historiografske tradicije, doista povezati s Rastimirom čije je ime zabilježeno na natpisu iz Pađena? Prvi argument koji bi govorio u prilog takvom rješenju, i od kojega valja poći, jest vremensko preklapanje pojave Ratimara u pisanim vrelima pod godinom 838. s razdobljem djelovanja Trogirske klesarske radionice, koja je izradila oltarnu ogradu u neidentificiranoj (predromaničkoj) crkvi na području današnjih Pađena, na čijoj je trabeaciji bio uklesan natpis s Rastimirovim imenom, okvirno postavljenoga u prvu polovinu 9. stoljeća, ili još preciznije oko sredine te polovine.33 Slijedeći tu misaonu nit, valja se pozabaviti problemom imena, tj. pokušati odgovoriti na već postavljeno pitanje o mogućnosti poistovjećivanja Ratimara iz bavarskih pisanih vrela s Rasti- mirom s natpisa o kojemu raspravljamo. Odmah valja upozoriti kako oblik imena Ratimar jednostavno nije prihvaćen kod slavofonih autora, bilo da je riječ o Česima, Hrvatima, Slovacima, Slovencima ili Srbima.34 U kojoj je mjeri takva zamjena imena opravdana, teško je odgovoriti – držimo li se metodološkog pravila po kojemu sred- njovjekovna imena valja reproducirati u obliku u kojem ih bilježe vrela na temelju kojih se i raspravlja o davnoj prošlosti, kao što je to uglavnom slučaj u njemačkoj i anglosaksonskoj tradiciji, mijenjati oblik Ratimar u Ratimir u znanstvenim tek- stovima ne čini se opravdanim. Problem ne postaje jednostavnijim ni uzme li se u obzir da sa sigurnošću ne možemo znati kako je doista zvučao stvarni izgovor imena zabilježenog kao Ratimar.35 Stvarnomu pak obliku takvih imena s dočetkom -mir možemo se ponešto približiti razmotri li se način na koji su ona bilježena u povijesnom vrelu u kojem nalazimo i spomen oblika Ratimar, a to je dobro poznato djelo Conversio Bagoariorum et Carantanorum (dalje: Conversio), sastavljeno najvje- rojatnije 870. godine za potrebe dokazivanja jurisdikcijskih prava salcburške Crkve na krajeve do rijeke Drave.36 Takva se imena u tekstu doista pojavljuju – Chotemir, Liutemir, Witemir, ali se u istoj skupini s njima pojavljuje i ime Goimer.37 S obzirom na to da su sva imena te skupine tek dio popisa svjedoka na ispravi izdanoj 25. siječnja 850. godine, a koja je prepričana u 11. glavi, razumno je pretpostaviti da su ona zapravo samo prepisana u tom obliku. To potvrđuje i činjenica da se jedno od tih imena – Witemir – pojavljuje u 13. glavi, ali u tome slučaju u obliku Wittimar.38 Čini se, međutim, kako je i tada opet riječ o prijepisu s neke isprave, izdane kada je na posjedu Witemira/Wittimara posvećena crkva Sv. Stjepana, i to na njegov blagdan, 26. prosinca 864. godine. No, sačuvana je i treća verzija istog imena jer su trojica iz one skupine svjedoka s isprave od 25. siječnja 850. godine u nekom trenutku zajedno posjetila crkvenu instituciju u kojoj se čuvao tzv. Čedadski evanđelijar, gdje su na fol. 6v zapisana njihova imena,39 zajedno s ostalima koji su tom prigodom boravili na istom mjestu. U toj prigodi zabilježen je i treći oblik imena, pri čemu je i grafija prvog slova drukčija – Uuitmar. U toj je skupini hodočasnika, međutim, bio i Liutemir s onog popisa svjedoka iz

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

850. godine, no njegovo je ime u toj prigodi zapisano u obliku Lutomer. Sve to daje nam za pravo zaključiti kako je nemoguće raspoznati stvarni oblik slavenskih imena zapisanih u različitim tekstovima franačkoga, tj. bavarskog podrijetla, ali i da osu- vremenjeni oblici nekih od tih imena imaju logiku i opravdanje, poglavito u slučaju kad su zabilježene različite verzije takvih imena. Vraćajući se Ratimaru, čije se ime ipak pojavljuje samo u toj formi, pa ga se može onda zadržati i u izvornom obliku, valja naznačiti kako se u pripovijesti u Conversio, u 10. glavi u kojoj se spominje njegovo ime, pojavljuje još jedan antroponim u kojem je pretpostavljeni dočetak -mir ispisan u obliku -mar. Riječ je o moravskom knezu koji se obično naziva Mojmirom, a koji je u tom djelu zapisan kao Moimar(us).40 Iz toga bi se dalo zaključiti da je vrelo iz kojega je preuzeta pripovijest o kojoj je riječ slavenska imena na -mir dosljedno bilježilo s dočetkom -mar. U takvim okolnostima realnom postaje i mogućnost da oblik Ratimar zabilježen u Conversio, ali i u drugim vrelima bavarske provenijencije, stvarno može biti iskvarena verzija imena Rastimir, kako je ono zabilježeno na arhitravu iz Pađena, gdje je sam nositelj mogao imati kontrolu nad time kako će mu ime biti ispisano u posvetnom natpisu koji je dao sastaviti. Pri tome valja naznačiti kako bi logici tvorbe (staro)slavenskih imena više odgovarao oblik „Rastimir” nego „Ratimir”, bar prema poznatome suvremenom slu- čaju moravskog kneza Rastislava (a ne Ratislava), čije je ime u franačkim/bavarskim vrelima zabilježeno u formama Rastizus, Rastizen i Resticius.41 No, ključni i konačni element koji određuje takvu identifikaciju postaje upravo izraz persecutus, pa u tome smislu valja pretresti vrela koja govore o Ratimaru. Kako je već naznačeno, knez nepoznate kneževine s tim imenom pojavljuje se u Conversio u 10. glavi,42 i to povezan s pripoviješću o Pribini, kasnijem knezu Donje Panonije. Tu se, naime, nalazi cjelovita priča prema kojoj je Pribinu iz njegove kne- ževine, koja je prema općem sudu povjesničara imala središte u Njitri,43 protjerao moravski knez Moimar, nakon čega je protjerani knez sa svojom pratnjom, koja je uključivala i njegova sina Kocelja, našao pribježište kod Franaka. Tu ga je pod svoje okrilje prihvatio prefekt bavarskog istoka, Ratbod, koji ga je odmah predstavio kralju Ludoviku Njemačkom te je on, po kraljevu nalogu, bio pokršten i ostavljen prefektu na skrb. Nakon nekog vremena između Pribine i Ratboda došlo je do svađe i sukoba, pa se Pribina u strahu od dotadašnjeg zaštitnika utekao bijegu i dospio kod Bugara. Dalje tekst daje sljedeće informacije: „Ne mnogo kasnije (dakle, nakon bijega; op. a.) od Bugara je (Pribina; op. a.) dos- pio na područje vlasti kneza Ratimara. U to vrijeme kralj Bavaraca Ludovik poslao je Ratboda s velikom vojskom kako bi protjerao kneza Ratimara. Ovaj se, ne vjerujući da se može održati, dao u bijeg sa svojima, koji su izbjegli pogibiju. Prije rečeni pak Pribina zaostao je te je sa svojima prešao rijeku Savu i tamo primljen od grofa Sa- lachona pomirio se s Ratbodom.”44 Uz tu nešto opširniju i relativno raniju tekstualnu tradiciju, nastalu, kako je reče- no, početkom sedamdesetih godina 9. stoljeća, vrlo kratke i gotovo istovjetne vijesti o pohodu bavarske vojske protiv Ratimara donose najmanje tri bavarska kompila- torska analistička djela relativno kasnog postanka, s kraja 12. i iz 13. stoljeća – Anna- les sancti Rudberti Salisburgensis;45 Auctarium Garstense;46 te Annales Iuvavenses maximi,47 koja očigledno crpe tu informaciju iz nekoga zajedničkog vrela. Te šture i dekontekstualizirane vijesti poslužile su modernim povjesničarima kao osnovica za rastuće konstrukcije u kojima su se pojedine konjekture s vremenom pretvori- le u „činjenice”, a one su potom postale osnovica za nova domišljanja. Te su kon- strukcije zamjetne i kod hrvatskih i kod drugih inozemnih povjesničara, ponajprije slovenskih i njemačkih, pa onda i onih s anglosaksonskog područja (bez obzira na njihovo podrijetlo), i to u mjeri u kojoj se oslanjaju na rezultate do kojih se došlo u

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

navedenim historiografijama.48 Razmatrati sve takve slučajeve zahtijevalo bi posebnu publikaciju, pa ćemo stoga za oglednu raščlambu uzeti tek tekst bečkog povjesni- čara Herwiga Wolframa, za kojega je u literaturi već primijećeno kako mu „učene konjekture odnose prevagu nad informacijama”.49 Za ovu će prigodu biti dostatno razmotriti način na koji Wolfram stvara podlogu za razvijanje svojih interpretacija iz učenih konjektura bez uporišta u činjenicama. Evo, dakle, što Wolfram kaže o ranosrednjovjekovnom Sisku: „Sisak je bio glavno središte (Pannoniae) Saviae. U vrijeme ‘Ljudevitova rata’, od 818. do 823., Sisak je funkcionirao kao glavno središte Donjopanonske Kneževine, koja je bila u vazalnome statusu spram Karolinškoga Carstva. Mjesto se smatralo jakom utvrdom, smještenom na strmome brijegu na utoku Kupe u Savu. Premda se Sisak kasnije izravno ne spominje kao sjedište bilo Ratimara ili Brazlava, njegova središnja pozicija sugerira kako je i u to doba nastavio funkcionirati kao glavno središte”.50 Na tome temelju gradi Wolfram dalje u knjizi interpretaciju o tzv. „Sisačkoj Kneževini”,51 pri čemu ne objašnjava kako se to Donjopanonska Kneževina sa sredi- štem u Sisku odjednom „pretvorila” u Pribininu Donju Panoniju s južnom granicom na Dravi. No, u citiranom tekstu o Sisku jasno se razabire samo jedna činjenica, a to je da je Siscia bila središte Pannoniae Saviae, no autor ne smatra potrebnim pojasniti da je Pannonia Savia nastala Dioklecijanovom podjelom starije rimske provincije Gornje Panonije (Pannonia Superior), ustrojene još u vrijeme cara Trajana u prvom desetljeću 2. stoljeća, i to kao njezin južni dio (južno od rijeke Drave), iz čega je razvidno da Sisak nikad nije bio u (rimskoj) provinciji Donjoj Panoniji, već, upravo suprotno, u Gornjoj (sl. 7). Uzimajući to u obzir, nije nikakvo čudo što se u vrelima koja govore o „Ljudevitovu ratu” (koji je počeo 819. a ne 818. godine), a to su u prvom redu Annales regni Francorum (u različitim inačicama; inače, dalje u tekstu

7. Karta rimskih provincija Pannoniae Superior i Pannoniae Inferior nakon teritorijalne podjele iz vremena cara Trajana (98. – 117.) u prvom desetljeću 2. stoljeća (izvor: https://en.wikipedia.org/ wiki/Pannonia_Inferior#/media/ File:Pannonia02.png; prema ideji autorā prilagodio: M. Košta) Map of the Roman provinces of Pannonia Superior and Pannonia Inferior after the territorial division during the reign of Emperor Trajan (98-117), in the first decade of the 2nd century

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

ARF) Sisak spominje samo jednom, i to kao civitas iz koje je Ljudevit 822. godine pobjegao pred nadolazećom franačkom vojnom silom,52 iz čega je nemoguće zaklju- čiti kako je to bilo Ljudevitovo „glavno središte”. Protiv takve interpretacije govori i to što je 819. godine u sklopu tog rata dalmatinski knez Borna dočekao Ljudevita, koji je krenuo protiv njega, na rijeci Kupi,53 što znači otprilike na geografskoj širini Siska, ako već ne i u samoj njegovoj blizini, pa bi bilo u najmanju ruku čudno da je upravo tu bilo glavno sjedište kneza Donje Panonije. Krećući dalje, teško je reći je li netko tadašnji Sisak smatrao „jakom utvrdom”, no ako i jest, to posve izvjesno nije bio Ljudevit, koji je iz Siska pobjegao na samu vijest o pojavi franačke vojske 822. godine (vidi bilj. 52), iz čega se može zaključiti kako nije računao s ozbiljnom mo- gućnošću obrane. K tomu, posve je izvjesno da ta „jaka utvrda” nije bila smještena na „strmom brijegu” jer toga u Sisku i njegovoj okolici jednostavno nema. Tu su se Wolframu očito pomiješala izvješća o istom ratu iz različitih godina, jer se pod godinom 820. govori o tome kako se Ljudevit sa svojima pred franačkom vojskom povukao u utvrdu koju je izgradio „na suroj planini”, pa s Francima nije ni ratovao ni pregovarao.54 Očito je tu bio zaštićen onime što se u ovom slučaju može smatrati „jakom utvrdom”, otkud proizlazi ponašanje koje stoji u punoj opreci s bijegom iz Siska. Dakle, sve što je rečeno o Sisku kao važnome „političkom i upravnom sredi- štu” na početku 9. stoljeća jednostavno ne stoji, pa onda i pretpostavka o Ratimaru i Brazlavu kao knezovima Donjopanonske/Sisačke Kneževine ne prelazi prag puke spekulacije bez ikakva uporišta u poznatim činjenicama. Wolframova „Sisačka Kneževina” u hrvatskoj historiografskoj tradiciji ima svoj pandan u tzv. Posavskoj Hrvatskoj ili Donjoj Panoniji knezova Ljudevita, Ratimira i Braslava, no stvarna osnovica tih konstrukta je potpuno ista i počiva na istoj vrsti spekulacije. Ishodište te spekulacije gotovo je nevjerojatna pogreška Franje Račkog, koji je davne 1879. godine, povezujući rimski svijet i doba Karolinga, napisao slje- deće rečenice: „Ciela na ime Panonija bješe poslije svladanih Obara pridružena velikoj državi Karla velikog, te bi smatrana njezinim sastavnim dijelom. Ali upravno bješe podielje- na u dvie upravne oblasti, na ime u gornju i u dolnju Panoniju. Odavle govore suvre- meni franački ljetopisi o ‘Pannonia superior’ i ‘Pannonia inferior’, te razumievajući obje ‘Pannonia utraque’ i u pl. ‘Pannoniae’. Gornja Panonija obuhvaćala je zemlju iz- među Dunava i Drave, dolnja između Drave i Save s glavnim gradom Siskom. Odatle se vidi, da je Karlo vel., taj uzkrisitelj zapadne rimske carevine i rimskih predaja, kod ustrojstva novo stečene zemlje u prednjem Podunavlju imao pred očima ustrojstveni obrazac rimske države za posljednje dobe njezina u onom zemlji gospodstva. Karlova Panonija gornja obuhvaćala je rimsku Panoniju gornju s Valeriom, a tako i Karlova Panonija dolnja obuhvaćala je rimsku Panoniju dolnju sa savskom, obalnom.”55 No, pišući nekoliko desetljeća nakon Račkog, Ferdo Šišić je, govoreći o rimskome teritorijalnom ustroju, bio mnogo precizniji i jasniji te je jednostavno i točno ustvrdio: „Već godine 10. po Hr., odmah poslije ugušena ustanka, Rimljani su podijelili doslije jedinstvenu provinciju Ilirik (provincia Hillyrici, Illyricum) u dvije: Panoniju i Dalmaciju. (...) Ali otkad se rimska vlast utvrdila po čitavoj desnoj obali Dunava, ubrzo se pokazala potreba, da se Panonija podvoji. Dioba te provincije u dvije odje- lite, Gornju ili Zapadnu (Pannonia Superior, ή άνω Παννονία) i Donju ili Istočnu (Pannonia Inferior, ή κάτω Παννονία), zbila se za cara Trajana između 105. i 107. po Hr. Granica među njima tekla je na današnjoj hrvatskoj zemlji otprilike pravcem po- vučenim od Moslavine na Dravi do blizu istočne obale Vrbasova ušća u Savu. Potom provede krajem III. vijeka car Dioklecijan novu promjenu, a ta se onda konačno usta- lila za Konstantina Velikoga (oko 325.). (...) Tada se raspadoše dotadanje obje Pano- nije na četiri odjelite provincije, od kojih su obrazovale na današnjoj hrvatskoj zemlji

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

s desne obale Drave i Dunava, od dravskoga do savskoga ušća, Savia (Ripariensis, Interamnia) sa središtem u Sisciji jednu, a Pannonia II. (secunda, Inferior, docnije Sirminesis) sa središtem u Sirmiju drugu, dok su se Pannonia I. (prima, Superior) sa središtem u Savariji (Szombathely) i Valeria sa središtem u gradu Sopianae (Pečuh) sterale u današnjoj zapadnoj Ugarskoj.”56 Nakon što je tako jasno naznačio što je bila Donja Panonija, Šišić je dalje u tek- stu, kad je došao u priliku govoriti o vremenu kneza Ljudevita, krajnje oprezno ali i proračunato, izbjegao spominjanje njegove titule donjopanonskog kneza, dok je o njegovoj zemlji govorio isključivo kao o Panonskoj Hrvatskoj na teritoriju nekadaš- nje Pannoniae Saviae, naseljenoj Panonskim Hrvatima.57 Isto je to ponovio i u vezi s Ratimirom, kojemu jedva da je posvetio koju rečenicu, ponovno poistovjetivši Sav- sku Panoniju s Panonskom Hrvatskom, a koja se u tekstu opet pojavljuje u vrijeme vladavine kneza Braslava, za kojega se inače u suvremenim vrelima navodi kako je osamdesetih i devedesetih godina 9. stoljeća upravljao „pokrajinom između rijeka Save i Drave” (regnum inter Dravum et Savum flumine),58 što je na stanoviti način dalo uporište tezi o Dravi kao sjevernoj granici Donje Panonije. Panonska Hrvatska, unatoč jasnom Šišićevu stajalištu, učvrstila se kao alias za Donju Panoniju Franje Račkog, što se u hrvatskoj historiografskoj tradiciji počelo propitivati tek od sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Tako je Lujo Margetić po- čeo razvijati tezu kako je Slavonija još od ranoga srednjeg vijeka zasebna „zemlja”, čiji postanak razdvaja od Donje Panonije i povezuje s tvrdnjom iz djela De admini- strando imperio prema kojoj se „dio Hrvata iz Dalmacije odselio i zavladao ‘Ilirikom i Panonijom’”. Pri tomu kneza Ratimira, kako ga i on naziva, tumači kao osobu koja je predvodila taj pohod. Uklanjanje Ratimira 838. godine povezuje s odnosima ital- skog kralja i kasnijega (od 840. godine) franačkog cara Lotara i istočnofranačkog kralja Ludovika Njemačkog, tvrdeći kako je sam čin uklanjanja Ratimira zadovoljio Ludovikove ambicije.59 Nekako u isto vrijeme Neven Budak se pozabavio prilikama u južnom dijelu Panonije kroz raspravu o ranosrednjovjekovnom Sisku, oslanjaju- ći se na nove interpretacije, prije svega na Herwiga Wolframa i njegova tumačenja materijala onodobnih vrela. Odatle je preuzeo tvrdnju kako su dvadesetih godina 9. stoljeća (točnije 828. godine kako to zastupa Wolfram) Franci preustrojili upravnu podjelu Panonije, nad kojom je vlast zadobio Ludovik Njemački, „uspostavom gra- nice između Donje i Gornje Panonije na Dravi”. Iz tvrdnje da je Pribina „prešao na područje sisačkoga kneza Ratimira” proizlazi izjednačavanje Donje Panonije i Wol- framove „Sisačke Kneževine”, ali se nekoliko rečenica poslije, u prikazu stanja osam- desetih godina 9. stoljeća, bez objašnjenja u tekstu pojavljuju dvije Donje Panonije, „sjeverno i južno od Drave”.60 Detaljan prikaz stanja na prostoru „međurječja” tijekom 9. stoljeća, što znači na prostoru dijelom omeđenom rijekama Dravom i Savom, pokušao je u novije vrijeme dati Hrvoje Gračanin. On je krenuo od uobičajene postavke prema kojoj je „sredi- šte” vlasti donjopanonskog kneza Ljudevita bio „grad Siscija”, a koja je očito samo- razumljiva.61 Potom je prihvatio i Wolframovu tezu prema kojoj je 828. godine cijeli prostor koji je dotad bio pod nadležnošću furlanskog markgrofa došao pod vlast Ludovika Njemačkog te postao dio jurisdikcije njegova „prefekta Istoka”.62 Teritorij Donjopanonske Kneževine Gračanin ocrtava začuđujuće precizno te eksplicitno tvr- di da je sjeverna granica te kneževine na Dravi, dok Gornju Panoniju isto tako jasno ograničava na prostor „između Rabe, Drave i Dunava”.63 No, bez ikakva objašnjenja već na sljedećoj stranici pojavljuju mu se dvije Donje Panonije, jedna „dodravska”, a druga „prekodravska”.64 Argument za takav zaključak Gračanin nalazi u dvama ra- zličitim i vremenski vrlo udaljenim izričajima iz vrela – s jedne strane tvrdi da je na- sljednik donjopanonskog kneza nosio titulu „dux Pannoniae Ulterioris (‘knez Ono-

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

strane Panonije’), dok se za kneževinu uvriježio opisni naziv regnum inter Dravum et Savum (‘državina/kneževina između Drave i Save’)”. No, izričaj dux Pannoniae Ulterioris potječe iz vrela nastaloga u sredini 11. stoljeća, kronike poznatog učenjaka tog doba i redovnika u benediktinskom samostanu Reichenau, Hermana Augien- sisa.65 U to doba, nakon mađarskog osvajanja Panonije, znanje imperijalne rimske geografije više nije imalo isti smisao kao u 9. stoljeću, pa Herman umjesto pojmova karolinškog doba, Pannonia Inferior i Pannonia Superior, rabi pojmove Pannonia Ci- terior i Pannonia Ulterior, no ne kao sinonime.66 Iz predočenoga je posve jasno da se, u najmanju ruku, izričaj Hermana Augiensisa ne može bez opširnije rasprave i dobrih argumenata upotrebljavati kao vrelo informacija o stanju u 9. stoljeću, pogo- tovo ne kao jedini dokaz da je Pannonia Inferior karolinških izvora isto što i ulterior Pannonia iz teksta nastalog sredinom 11. stoljeća. U svjetlu svega što je o Donjoj Panoniji rečeno u historiografiji čini se kako je pravi put za rješenje dvojbe o značenju tog pojma, tj. kako se on rabio u vrelima karolinškog doba, krenuti od njegova značenja u rimskoj imperijalnoj geografiji te razmotriti u kojoj je mjeri u učenim i vladajućim krugovima Karolinškog Carstva očuvano to geografsko znanje. Kroz takvu će raščlambu postati jasnije što je taj pojam mogao značiti te će se na taj način olakšati i rasprava o tome može li ga se onda povezati s knezom Ratimarom, tj. zemljom kojom je on vladao. Što se ra- zvoja administrativne ustrojbe panonskog prostora u Rimskom Carstvu tiče, nema potrebe ići dalje od onoga što je davno napisao Ferdo Šišić jer se spoznaje u tom smislu nisu do danas bitno promijenile. Pri tome se u kontekstu ovdje predočene raprave svakako najvažnijim čini njegov temeljni stav o tome da je pojam Pannonia Superior pojednostavnjeno označavao zapadni dio Panonije, dok je pojam Panno- nia Inferior pokrivao istočni dio panonskog prostora do Dunava (sl. 7). Što se pak uporabe pojmova u izvorima karolinškog doba tiče, jasno je da u tim tekstovima nema ni natruhe o administrativnim jedinicima nastalim Dioklecijanovom podje- lom teritorija dotadašnjih provincija, tj. u njima se ne spominju Pannonia Prima, Pannonia Savia, Pannonia Valeria i Pannonia Secunda. To onda na dnevni red stav- lja pitanje što se o rimskoj imperijalnoj geografiji znalo u 9. stoljeću. Odgovor na njega može se potražiti u raspravama autorica i autora kakvi su Marcia Kupfer, Patrick Gautier-Dalché, Natalia Lozovsky i Emily Albu. Iz njih se može nedvojbeno zaključiti kako je to znanje, i ono u obliku tekstova, kao i ono u obliku zemljovi- da, bilo dobro poznato u učenim krugovima karolinškog doba koji su k tomu bili usko povezani s vladajućim krugovima Carstva Karla Velikog i njegovih nasljedni- ka.67 Kako to, kroz raščlambu geografskih tekstova u jednom rukopisu iz 9. stoljeća, zaključuje Natalia Lozovsky, za njegova autora „rimske ideje o prostoru i ljudima tvorili su osnovicu na kojoj je on gradio pripovijest o mijenama moći od Rimljana do Franaka”.68 Prostor starih rimskih provincija punio se tijekom vremena novim sadržajima, tj. populacijama, pa je to u pojedinim slučajevima vodilo i do promjene nazivlja, pa čak i deformiranja percepcije provincija, ali je svijest o starom nazivlju opstajala u učenim i visokim političkim krugovima.69 U takvim okolnostima čini se gotovo nemogućim da se percepcija Panonije u vladajućim karolinškim krugovima toliko promijenila da je stara ideja o Donjoj Panoniji kao istočnom dijelu neka- dašnje jedinstvene provincije Panonije preokrenuta u shvaćanje kakvo je zastupala moderna historiografija, prema kojemu je taj pojam počeo označavati isključivo krajeve južno od Drave. Protiv takve interpretacije konačno jasno govori i činjenica da autor Conversio precizno i nedvojbeno na više mjesta prostor kneževine već spo- minjanoga Pribine, nastale nakon 840. godine voljom kralja Ludovika Njemačkog, na ozemlju ograničenome rijekama Rabom, Dravom i Dunavom, naziva Donjom Panonijom.70 Iz svega toga nedvojbeno proizlazi da je karolinška Donja Panonija u zemljopisnom smislu korespondirala s istoimenom rimskom provincijom iz vre-

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

mena prije Diokelecijanova preustroja te da je svoje ime dugovala vezi s „donjim” tokom Dunava, do kojega je sezala. Kako i zašto je u drugom desetljeću 9. stoljeća dobila upravitelja u liku dobro poznatog Ljudevita, nije predmet rasprave u ovoj prigodi, ali valja naglasiti da su i Gornja i Donja Panonija, zajedno s Karantanijom, od vremena uništenja Avarskog Kaganata, bile dio jurisdikcijskog područja Karlova sina Pipina, koji je nosio titulu italskog kralja, te pod izravnom upravom furlanskog markgrofa. Čini se prilično izvjesnim kako u tome okviru nakon konačnog poraza i smrti Ljudevita 823. godine kneževina Donja Panonija nije obnavljana, ali je zato pitanje upravnih jurisdikcija na tom prostoru riješeno na nov način reformom iz 828. godine.71 Sa svim ovim spoznajama očito nema smisla dalje ustrajavati na ideji prema kojoj je kneževina Ratimara, iz koje je protjeran 838. godine, bila ona „donjopanonska”, tj. „sisačka” politička tvorba, o kojoj se dosad govorilo u historiografiji. Stoga se čini umjesnim pokušati drukčijim pristupom problemu situiranja te kneževine potražiti uvjerljivija rješenja. U tom smislu čini se da pravi put rješenja otvara pitanje gdje je i zašto Ludo- vik Njemački mogao imati stvarnog interesa pokrenuti veliki vojni pohod tijekom 838. godine, angažirajući bavarski kontingent kao cjelinu. Ta je godina za još uvijek mladog vladara bila zapravo svojevrsna točka preokreta – od očeva miljenika, koji je u prethodnim godinama širio svoje područje vladanja, on je naglo izgubio očevu naklonost i postao „otpadnik”, pa je i u trenutku svoje smrti car Ludovik Pobožni još uvijek bio ljut na sina. S time u vezi valja ponoviti zaključak koji je u historiografiji već postao opće mjesto – politički život Carstva, poglavito za vladavine cara Ludo- vika Pobožnog, bio je definiran obiteljskim prilikama i odnosima unutar vladajuće dinastije. Stoga se na trenutak valja vratiti na 837. godinu i u najkraćim crtama ori- sati tadašnje prilike – Ludovik Njemački, koji je u skladu s očevom odlukom vladao Bavarskom od 826. godine, u međuvremenu je pod svoju kontrolu stavio pojedine krajeve oko Rajne, pa se do 837. za svoje kraljevstvo koristio pojmom „Istočna Fra- načka”. K tomu je bio i designirani zaštitnik najmlađeg brata, Karla Ćelavog, o koje- mu je car posebno skrbio i nastojao ga zaštititi od starije polubraće. Najstariji sin i nasljednik carske titule, Lotar, vladao je Italskim Kraljevstvom koje je s Bavarskom, tj. kraljevstvom Ludovika Njemačkog, graničilo u Alpama. Lotarov odnos s ocem tridesetih godina 9. stoljeća, zbog sklopa različitih uzroka, nije baš odgovarao idealu očinske i sinove ljubavi, a ni odnosi između braće nisu bili lišeni napetosti koje su ponajprije proizlazile iz problema oko podjele (budućeg) nasljeđa.72 U takvim je okolnostima sredinom 837. godine car Ludovik Pobožni odlučio s vojskom i sinovima Ludovikom Njemačkim i Pipinom krenuti u Italiju, tj. u Rim, kako bi zaštitio papu. Tražio je od Lotara da kao vjerni sin pripremi sve što je u lo- gističkom smislu potrebno za takav pohod, no Lotarov je odgovor bio iznenađujući – jednostavno je zatvorio sve alpske prijelaze prema Italiji, očito onemogućujući prilaz svojem području iz smjera Bavarske, gdje je Ludovik Njemački doista oku- pljao snage za predviđenu ekspediciju.73 No pohod je propao jer su u međuvremenu danski pirati izazvali hitnu carsku intervenciju, a onda je potkraj iste godine na saboru Ludovik Njemački svjedočio carevoj odluci o definiranju područja vladavi- ne najmlađeg careva sina i svojeg polubrata Karla Ćelavog. Vrativši se na područ- je svojeg vladanja, Ludovik Njemački se u ožujku 838. godine, negdje u Alpama, susreo s bratom Lotarom, što je kod cara pobudilo sumnje glede toga da braća spremaju pobunu zbog njegove odluke o budućem nasljeđu Karla Ćelavog, pa je od dotad omiljenog sina Ludovika zahtijevao osobno obrazloženje. Ludovik se doista pojavio na dvoru u travnju te godine, pa je izgledalo kao da je problem riješen po- laganjem njegove svečane prisege ocu, koji ga je otpustio s dvora tražeći od njega dolazak na zakazani sabor u Nijmegenu. Kad se, međutim, Ludovik Njemački u

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

lipnju 838. godine pojavio u Nijmegenu, stvari su izgledale posve drukčije – došlo je do otvorene konfrontacije između njega i oca te je mladi kralj izgubio sve ono što je držao izvan granica Bavarske, a što mu je tad otac oduzeo pod pretekstom neopravdanog držanja.74 Pozadinu tih zbivanja nije ni danas lako jasno razabrati, no čini se kako su glavne uloge u promjeni očeva raspoloženja spram Ludovika Njemačkog odigrali, s jedne strane, dvorska frakcija na čelu s nadbiskupom Mainza Otgarom i grofom od Metza Adalbertom, a s druge strane carica Judita.75 Njihove su spletke rezultirale pomire- njem Lotara s ocem i njegovim preuzimanjem uloge zaštitnika petnaestogodišnjeg Karla Ćelavog, tj. vraćanjem Ludovika Njemačkog u okvire Bavarske kojom je stvar- no vladao i upravljao još od 826. godine. Nije teško pretpostaviti da je Ludovik Njemački o svemu navedenome već imao informacije prije dolaska u Nijmegen u lipnju 838. godine (jer bi u protivnome nje- govu svađu s ocem bilo teško objasniti), a to onda jasno ocrtava okolnosti u kojima je pokrenut pohod bavarske vojske na kneza Ratimara. Naime, uz taj vojni pohod Ludovik Njemački je pokrenuo i pohod na zapadnoj strani svojeg kraljevstva te je u studenome iste godine dosegnuo Frankfurt.76 Uzimajući sve to u obzir, ne čini se vjerojatnim da bi mladi kralj u takvoj krizi trošio dragocjene resurse i energiju da je u slučaju pohoda protiv Ratimara bila riječ o knezu Donjopanonske Kneževine kakva je bila ona u drugom i trećem desetljeću 9. stoljeća, u vrijeme „Ljudevito- va rata”, a i čije je samo postojanje, uostalom, jako teško dokazivo. Riječ je, naime, o vrlo ozbiljnoj operaciji, pa je sila bavarske vojske bila takva, kako doznajemo iz Conversio, da je napadnuti knez procijenio kako nema nikakvih šansi za otpor, a njegovi su podanici koji su ipak pokušali pružiti otpor doživjeli ono što je opisano kao „pokolj” ili „krvoproliće” (cedes donekle iskvarenog latiniteta). U skladu s tim, u tekstu Conversio definiran je i sam cilj pohoda – Ratimara nije trebalo disciplinirati u smislu odgovora na njegovu eventualnu pobunu, ponajmanje zbog toga što je dao pribježište Pribini kako se često u literaturi predmnijevalo, već je od samoga počet- ka namjera bila njegovo „uništenje” (exterminandum), dakle neopozivo uklanjanje s vlasti. S obzirom na to da se ne zna otkuda je autor Conversio preuzeo pripovijest u kojoj se Ratimar spominje, ne može se kao sigurno uzeti ni da je izvorno cilj pohoda bio baš tako artikuliran, no svejedno valja upozoriti na to kako se izričaj po kojemu je bavarska vojska bila upućena ad exterminandum kneza Ratimara zgodno nadopu- njuje pojmom persecutus kojim je opisan status Rastimira na dijelu arhitrava oltarne ograde iz Pađena kod Knina. Iz svega što je dosad rečeno može se zaključiti kako je cilj pohoda iz 838. godi- ne najvjerojatnije bio osigurati prilaze Bavarskoj iz pravca Italije, tj. kako je smisao tog pothvata bio preduhitriti eventualni Lotarov udar protiv Ludovika Njemačkog, što je bilo povezano sa zatvaranjem prolaza preko Alpa iz 837. godine. U tom slučaju udar je bio usmjeren na staru pokrajinu Karniolu (patria Carniola; kasnija Kranjska), čiji se stanovnici spominju u vezi s Ljudevitovom pobunom, a zatim i ratom, i to kao njegovi saveznici. Pri tome se, u odnosnom dijelu teksta ARF-a, izrijekom veli kako stanovnici Karniole, čije se ime i izvodi iz imena pokrajine – Carniolenses, žive oko rijeke Save i susjedi su Furlancima.77 Pokrajina se Karniola pod tim nazivom inače ponovno ne spominje sve do kraja 10. stoljeća,78 što se čini prilično neobičnim s obzirom na to da je ona od trećeg desetljeća 9. stolje- ća, nakon integracije Karantanije u sustav kraljevine Ludovika Njemačkog, bila praktično gotovo potpuno okružena teritorijem Franačkog Carstva. U njemačkoj i slovenskoj historiografskoj tradiciji Karniolu se pak, logikom spomena rijeke Save, povezivalo s pohodom protiv Ratimara iz 838. godine, ali ne u smislu da je riječ o njegovoj kneževini, već da je u pitanju grofovija kojom je upravljao izvjesni co- mes Salachon kojemu se, prema pripovijedanju u Conversio, nakon prelaska Save

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

predao Pribina. Takvo povezivanje comesa Salachona, kojemu je to inače jedini spomen u poznatim vrelima,79 izgleda mnogo manje uvjerljivo od postupka koji se temelji na povezivanju tog imena s imenom Salaho koje se da iščitati iz jedne sku- pine hodočasničkih imena zapisanih na fol. 6r čuvenoga Čedadskog evanđelijara, a kojemu na čelu stoji ime Brasclauo. U transkripciji Uwe Ludwiga ta skupina od ukupno dvanaest imena nije prepoznata kao jedinstvena već je razdvojena u čak četiri odvojene skupine.80 Drukčije čitanje, utemeljeno na prepoznavanju rukopisa i tinte te smisla uneska izgleda ovako: Brasclauo et uxor eius Uuentescella et filius eius Nepokor † Purcart Purchart † Heimpertus Yrminsuind Helmker Anzo Heririb Salaho ... Dobrami[ra].81 Služeći se istom metodom kojom su se služili Michael Mitteraurer i drugi po- vjesničari koji su svoja istraživanja temeljili na ranosrednjovjekovnim genealogija- ma, moglo bi se zaključiti da je bavarski sudionik pohoda iz 838. godine – comes Salahon – bio jedan od zapovjednika u tome pohodu. Tek za zasluge u toj prigodi, koje su između ostaloga podrazumijevale i dovođenje nekadašnjeg bjegunca Pribine grofu Ratpotu/Ratbodu, mogao je dobiti posjed u Karnioli. U takvoj je interpretaciji njegov potomak istoga (rijetkog) imena pratio kneza Braslava prigodom posjeta ho- dočasničkom središtu u kojemu se čuvao Čedadski evanđelijar. Dakle, ovdje je riječ tek o pretpostavci koja izgleda uvjerljivije od one po kojoj bi comes Salacho bio grof Karniole koji se nikad više ne spominje u sačuvanim vre- lima, a koja se temelji isključivo na oznaci comes uz njegovo ime u tekstu Conver- sio. Protiv pretpostavke o comesu Salachonu kao grofu Karniole kojemu se Pribina predao, govori i sama rečenica o predaji potonjega kako je donosi Conversio. Tu se, naime, veli kako je Pribina zaostao iza Ratimara i njegove pratnje te se (očigled- no) okrenuo natrag i prešavši Savu predao.82 U toj rečenici pojmovi fluvius Sava i Salacho comes ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi, jer jedan pojam pojašnjava mjesto radnje, a drugi osobu koja je Pribinu tu (ibique) primila. Valja, međutim, primijetiti kako takve pojedinosti (s naglaskom poglavito na pojam susceptus, koji na određeni način „čuva obraz” Pribine) daju do znanja, a što se u daljnjem tekstu potvrđuje i na drugim mjestima, da je autor spisa Conversio u najmanju ruku dobro poznavao „dinastičku” predaju Pribine i njegova sina Kocelja, ako ta već nije bila pretočena i u pisani tekst. Ostavljajući, međutim, po strani argumente „protiv”, valja razmotriti argumente koji upućuju na zaključak gdje je bila Ratimarova kneževina. U prvome redu svaka- ko valja naglasiti, iako je to implicitno već jasno, kako je riječ o slavenskoj gentilnoj kneževini na rubu Franačkog Carstva, kakve su tada Moravska i Hrvatska, a kakve su prije bile Karantanija, a potom i Donja Panonija.83 Jedina moguća takva kneževi- na tridesetih godina 9. stoljeća koja bi svojim smještajem mogla biti poprište tih zbi- vanja, jest Karniola, čiji su se stanovnici kao cjelina, a to znači sa svojim vladarom, mogli 819. staviti na stranu Ljudevita u njegovu ratu s Francima, a potom, isto tako kao društvena i politička cjelina, predati furlanskome markgrofu Balderiku.84 S dru- ge strane, kako je Karniola praktično sa svih strana okružena područjima pod izrav- nom ili neizravnom franačkom vlašću, a koja seže sve do Dalmacije, ali i Panonije, gdje su nakon Ljudevitova ubojstva preostali lokalni slavenski „poglavari“ (duces),85 koje će ubrzo pokoriti Pribina, praktično je nemoguće da je ta kneževina izbjegla vazalni (tributarni) odnos spram Carstva. Činjenica, pak, da je duxa Ratimara, kao vladara te kneževine, trebalo ukloniti, tj. „prognati”, signalizira u najmanju ruku da Ludovik Njemački nije imao nad njim punu kontrolu. U daljnje razmatranje treba krenuti od toga da je poglavito njemačka historiogra- fija (a pod njezinim utjecajem je to prihvaćeno i u historiografijama koje su na neki

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

način bile o njoj ovisne, poput hrvatske, slovenske, slovačke, itd.), izgradila stajalište prema kojemu su i Karniola, kao i ona „Sisačka”, tj. „(dodravska) Donjopanonska” Kneževina, od 828. godine i podjele Furlanske markgrofovije, stajale pod vlašću Lu- dovika Njemačkog. No, kao i u slučaju spomenute fantomske kneževine, ni to staja- lište koje se pretvorilo u „činjenicu” nema doslovno nikakvoga uporišta u sačuvanim vrelima,86 jer se Karniola uopće i ne spominje u sačuvanim vrelima sve do kraja 10. stoljeća. Da nešto nije u redu s Wolframovim postavkama, potvrđuje Eric Goldberg, autor već citirane monografije o Ludoviku Njemačkom, koji doduše prihvaća ideju o podjeli Furlanske markgrofovije na četiri nove grofovije 828. godine, ali tomu daje posve novo značenje.87 S jedne strane, on reinterpretira razloge te promjene, stavlja- jući u prvi plan nastojanje Ludovika Njemačkog za širenjem teritorija pod svojom vlašću, ostvareno izuzimanjem Karantanije i Panonije ispod nadležnosti furlanskog markgrofa, tj. italskog kralja Lotara. S druge strane, Goldberg se zaustavlja na Ka- rantaniji te u svojoj knjizi ne da ni naslutiti da bi Karniola eventualno bila pod Lu- dovikovom vlašću. Ako je, dakle, doista „bespredmetan napor pokušati povezati grofovije stvorene 828. godine s određenim regijama”, kako je to još 1910. godine napisao Paul Hirsch, ostaje više no uvjerljiva pretpostavka kako je 838. godine Ludovik Njemački na jugu svojeg kraljevstva imao slavensku gentilnu kneževinu i njezina poglavara kojega je u danim okolnostima želio ukloniti. To pak znači da je ta kneževina stajala pod kontrolom njegova brata Lotara, tada još uvijek italskog kralja, ali i furlanskog mar- kgrofa (tada je to bio dobro poznati i vrlo utjecajni Eberhard), onako kako je to za- bilježeno za 820. godinu. U takvim je okolnostima Lotar preko Ratimara 837. godine i tu mogao zatvoriti planinske prijelaze između Bavarske i Italije te eventualno ugro- ziti brata, a to je Karnioli davalo posebno značenje. Iz toga je onda moguće izvesti zaključak prema kojemu je podjela iz 828. godine provedena tako da je i političko razgraničenje između carevih sinova usklađeno s crkvenim razgraničenjem što ga je 803. godine utvrdio Karlo Veliki. Tim je razgraničenjem rijeka Drava određena kao granica između Salcburške nadbiskupije s jedne i Akvilejske patrijaršije s druge strane, pa se čini uvjerljivom pretpostavka kako je rijeka Drava postala i politička granica. Posve u skladu s takvim stajalištem stoji činjenica da se Ludovik Njemački u slučaju darivanja knezu Pribini doista čvrsto držao upravo granice na rijeci Dravi tako da Pribina nije nakon 840. godine dobio nikakva posjeda južno od te rijeke. Time bi se dalo objasniti zašto i kako je svrgnuti i protjerani knez Ratimar, bježeći pred bavarskom vojskom preko Save, dospio u (dalmatinsku) Kneževinu Hrvatsku, koja je također bila pod Lotarovom vrhovnom vlašću, kako se to jasno razabire iz Trpimirove darovnice izdane 840. godine i datirane dobom „kraljevanja u Italiji vrlo pobožnoga Lotara, kralja Franaka”.88 Predočena interpretacija zbivanja iz 838. godine nastoji izbjeći pretvaranje pret- postavki u činjenice, no zaključak po kojemu je Ratimar bio knez slavenske gentilne političke tvorbe, u vazalnom odnosu spram Franačkog Carstva i organizirane okvir- no na teritoriju nekadašnje patriae Karniole, čini se mnogo uvjerljivijim od pretpo- stavke da je stajao na čelu (nepostojeće) „Sisačke”, tj. „(dodravske) Donjopanonske Kneževine”. Usvoji li se ta konjektura koja povezuje razdrobljene informacije što se razabiru iz rijetkih sačuvanih suvremenih vrela, postavlja se pitanje kako je i zašto protjerani Ratimar dospio do današnjih Pađena u blizini Knina i tamo na trabeaciji oltarne ograde „nestale” pretpostavljene crkve Sv. Marije i Sv. Jakova (a možda i Kri- sta Spasitelja) dao uklesati svoje ime u izvornom obliku – Rastimir, uz podatak da je bio prognan (persecutus). Nakon što je, dakle, Rastimir bio protjeran iz svoje kneževine očito je našao pri- bježište kod drugoga Lotarova klijenta, tadašnjega hrvatskog kneza Mislava (oko 835. – oko 840.), čija je vladavina zasvjedočena za 839. godinu. Kako se to mo-

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

glo razabrati na primjeru Pribine, da ostale slične slučajeve ne nabrajamo, nalaženje pribježišta onodobnih svrgnutih vladara kod susjeda ili čak kod vladara Bizantskog Carstva ili franačkih kraljevstava nije bila rijetkost. Rastimir je, kao i Pribina, došao sa svojom pratnjom, pa mu je valjalo priskrbiti i sredstva za uzdržavanje, no ostaje nejasno je li to učinjeno već za Mislavove vladavine, ili je to pak uređeno nakon uspona njegova nasljednika, kneza Trpimira (oko 840. – oko 864.), na vladarsko prijestolje. Uglavnom, čini se da je dobio posjed u okolici Knina te da je ubrzo na tom posjedu zacijelo podignuo i crkvu, što onda objašnjava i natpis koji je omogućio njegovu identifikaciju.

*** Identificiranje progonjenog Rastimira iz Pađena s knezom gentilne slavenske kne- ževine s područja današnje središnje Slovenije iz druge četvrtine 9. stoljeća, osim s povijesne točke gledišta, od iznimne je važnosti i iz povijesnoumjetničkog aspekta jer omogućuje uspostavljanje čvršćega kronološkog oslonca za angažman klesarske pro- dukcije koja je izradila najveći broj sačuvanih pađenskih reljefa, a riječ je o tzv. Tro- girskoj klesarskoj radionici.89 Navedena je radionica prosječna ili čak ispodprosječna klesarska produkcija koja je djelovala na području srednje i dijela sjeverne Dalmacije, i to ponajprije na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine (Bijaćima kraj Tro- gira, Brnazama kod Sinja, Kljacima kraj Drniša, Otresu kod Bribira, Pađenima kraj Knina i Donjem Polju kod Šibenika, a prema recentnim istraživanjima, sa sigurnošću, i u Golubiću kraj Knina),90 premda je njezin angažman utvrđen i na području jednoga dalmatinskog grada – Trogira – po kojemu je uvjetno i dobila ime, kao i na jednom lokalitetu u njegovoj neposrednoj okolici (trogirsko Malo polje).91 Njezine reljefe, koji su mahom pripadali liturgijskim instalacijama nekadašnjih crkava s prebrojenih lokaliteta, karakterizira trozonska podjela arhitrava (s iznim- kom arhitrava iz Otresa), a na kojima se, od vrha prema dnu, niže zona s kukama, zatim natpisno polje te zona pletenice koja se na lukovima nad prolazima u sveti- šte gubi, s iznimkom luka u Pađenima gdje je i pletenica izvedena u donjoj zoni. Njezini vrlo sitni kapiteli plošno su klesani i imaju posve nerazvijeni oblik, iz čega se može iščitati niska razina kiparske vještine i dosega majstora koji su ih izradili. Na glavnim poljima svojih pluteja Trogirska klesarska radionica primjenjuje dvije ikonografske kompozicije (motiv križa pod arkadom, tzv. „rajski motiv”; te mo- tiv „dna pletene košare”, poznatiji i kao Korbboden-motiv), kao i specifičan način ukrašavanja njihovih vijenaca na kojima se gusto geometrijsko mrežište formira kompliciranim, ali nedosljednim preplitanjem troprutih traka koje se pod tupim kutom savijaju na mjestima na kojima se dotiču rubnih letvi. Identičan način po- punjavanja ukrasne površine karakterističan je i za njezine pilastre oltarnih ograda. Također, naglašeni horror vacui rezultirao je i okrupnjavanjem pojedinih motiva i detalja, a nemogućnost majstorā da oblikuju voluminoznije forme doveo je do toga da su neki uobičajeni plastični motivi, poput primjerice kimationa, u pravilu izostavljeni na njezinim arhitravima i zabatima, ili su pak, u rijetkim slučajevima, svedeni na niz vrlo plošnih arkadica. Zbog toga se drži da i je smještaj posvetnog natpisa u središnjoj zoni njezinih arhitravā, a ne u donjem pojasu kao što je uobi- čajeno, „dijelom rezultat klesareve nespremnosti da kleše složenije plastične forme”, što, kako je već naglašeno, ponajbolje dokazuje i izvedba kapitelā.92 Sve navedeno u potpunosti potvrđuju i inače vrlo rijetki figuralni motivi, poput ptica, koje su u opusu Trogirske klesarske radionice prisutne samo u središnjim poljima zabatā. One su u zabate uklopljene tako da antitetički obočuju središnje postavljeni vitki križ njihova centralnog polja, oblikovanje ptičjih tijelā vrlo je rustično, a pojedini anatomski detalji poput obrisa krilā, perja, glava i repova definirani su tek plitkim uparivanjem linija dosta nesigurnog duktusa klesanja. Ti detalji potvrđuju da je za

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

tu klesarsku produkciju bio karakterističan plošno-linearan način obrade kamene površine reljefā koje je izrađivala, dok je s postizanjem voluminoznih, plastičnih formi očito imala stanovitih problema.93 Trogirska klesarska radionica do sada je bila okvirno datirana oko sredine prve polovine 9. stoljeća,94 i to isključivo na temelju uspostavljanja relativne kronologije između djelovanja dosad definiranih klesarskih produkcija na istočnoj obali Jadrana, kao i nekih ikonografskih podudarnosti sa spomenicima iz Rima te s prostora sje- vernog Jadrana i Panonije s kraja 8. i s početka 9. stoljeća.95 Razlog tomu je i činjeni- ca da je na njezinim arhitravima pronađenim na čak četirima dalmatinskim lokalite- tima (Brnaze, Bijaći, Pađene i Donje Polje) primijećen fenomen damnatio memoriae, pa je zbog planskog brisanja sjećanja na neku povijesnu ličnost, tj. nekoga važnog hrvatskog odličnika, najvjerojatnije kneza, izostala mogućnost da se djelovanje te klesarske radionice pouzdanije i preciznije datira u nešto kraći vremenski period. Nedavno su, prepoznajući na lokalitetu Stombrate u Bijaćima djelovanje Majstora koljanskog pluteja, iznimno kvalitetne klesarske produkcije iz prvih desetljeća 9. sto- ljeća, Nikola Jakšić i Ivan Josipović ostavili otvorenim pitanje jesu li reljefi Trogirske klesarske radionice, koji su na tom lokalitetu već odavno prepoznati, stariji ili mlađi u odnosu na klesarije Majstora koljanskog pluteja, jer djela i jednoga i drugoga kle- sarskog ateljea pokazuju stilske odlike ranije predromaničke skulpture, pa su i oba okvirno datirana oko sredine prve polovine 9. stoljeća. Ipak, analizirajući mogući sli- jed izmjena triju morfološki homogenih grupa reljefā iz Bijaća, počevši od one prve iz druge polovine 8. stoljeća, autori su s oprezom zaključili da bi u pogledu ostalih dviju nešto mlađih skupina, dali neznatnu kronološku prednost radovima Trogirske klesarske radionice u odnosu na djela Majstora koljanskog pluteja, odmah potom na- dodajući da njihov prijedlog „valja shvatiti vrlo uvjetno” te naglašavajući da se na njemu „nipošto ne može inzistirati niti temeljiti neke eventualne buduće zaključke”.96 Koliko je oprez navedenog dvojca, unatoč pogrešnom davanju kronološke pred- nosti Trogirskoj klesarskoj radionici u odnosu na Majstora koljanskog pluteja, bio opravdan, potvrđuju prije izneseni argumenti po kojima je progonjeni Rastimir iz Pađena prepoznat kao knez Karniole koji je 838. godine morao bježati iz svoje dr- žave u prijateljski mu nastrojenu Kneževinu Hrvatsku, najvjerojatnije još u vrijeme kada je u njoj vladao knez Mislav. Bez obzira na to što je već i prije Trogirska kle- sarska radionica bila datirana približno u isto vrijeme (oko sredine prve polovine 9. stoljeća), upravo nam navedena godina pruža mogućnost da preciznije fiksiramo njezino djelovanje, jer nam se druga četvrtina 9. stoljeća sada nameće kao pouzdano potvrđeno vrijeme njezina djelovanja. Naime, neovisno o tome držimo li pretpostavljenu gradnju predromaničke crkve u današnjim Pađenima, kao i njezino opremanje liturgijskim instalacijama, ranijim ili kasnijim radovima navedene klesarske radionice, nameće se zaključak da je do toga poduhvata moglo doći tek početkom petog desetljeća 9. stoljeća, tj. početkom 840-ih godina, dakle već u vrijeme vladavine kneza Trpimira. To znači da se djelo- vanje njezinih majstora vremenski može smjestiti između angažmana Majstora ko- ljanskog pluteja (sada evidentno ranije klesarske produkcije) i tzv. Klesarske radionice iz vremena kneza Trpimira,97 ne isključujući pritom mogućnost da se djelovanje Tro- girske klesarske radionice u početku preklapalo s prvonavedenom, a na kraju s dru- gonavedenom klesarskom produkcijom. Time Trogirska klesarska radionica postaje najranija klesarska produkcija djelatna na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine, ali i općenito na istočnoj obali Jadrana, u vremenu od sredine druge po- lovine 8. stoljeća do sredine 9. stoljeća (potonje navedena datacija je vrijeme djelova- nja Klesarske radionice iz vremena kneza Trpimira), koju je moguće preciznije dati- rati u drugu četvrtinu 9. stoljeća, tj. njezin angažman povezati s nekom konkretnom vremenskom odrednicom, u ovom slučaju s 838. godinom.

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

BILJEŠKE 1 Usporedi VEDRANA DELONGA, Latinski epigrafički spomenici 16 IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 487–488. Vidi također NIKOLA u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 1996., 219. JAKŠIĆ, Klesarstvo u službi evangelizacije – studije iz predroma- 2 Usporedi FRANE BULIĆ, Iscrizioni inedite, Bullettino di ar- ničke skulpture na Jadranu, Split, 2015., 186, bilj. 18. cheologia e storia dalmata, VIII (1885.), 18; STIPE (STJEPAN) 17 Vidi NIKOLA JAKŠIĆ, Kiparsko klesarske radionice u Dalmaciji GUNJAČA, Tiniensia archaeologica – historica – topographica od 9. do 12. stoljeća (doktorska disertacija), Zadar, 1986., 60–76 I., Starohrvatska prosvjeta, III/6 (1958.), 108; ISTI, Tiniensia ar- (passim); ISTI, Reljefi Trogirske klesarske radionice iz crkve Sv. chaeologica – historica – topographica, (prir. Maja Petrinec, Ante Marte u Bijaćima, Starohrvatska prosvjeta, III/26, 1999. (2004.), Jurčević), Split, 2009., 12; IVAN JOSIPOVIĆ, Predromanički re- passim; ISTI (bilj. 16), 267–294 (passim). ljefi na teritoriju Sklavinije Hrvatske između Zrmanje i Krke do 18 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 219–222. kraja 9. stoljeća (doktorski rad, 1. dio), Zagreb, 2013., 486. 19 TOMISLAV MARASOVIĆ (bilj. 11), 490–491. 3 LUJO MARUN, Redovito tromjesečno izvješće Kninskoga sta- rinarskoga družtva, u: Glasnik starinarskoga družtva u Kninu 20 IVAN JOSIPOVIĆ, Prilog Trogirskoj klesarskoj radionici, Ars (podlistak), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, XII/4 Adriatica, 1 (2011.), 97, 101–103. (1890.), 140–141. 21 IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 485–496, kat. br. XI. 1-6. 4 Usporedi LUJO MARUN (bilj. 3), 141; STIPE (STJEPAN) GU- 22 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 113; ISTI (bilj. 2, NJAČA (bilj. 2, 1958.), 109; ISTI (bilj. 2, 2009.), 13; IVAN JOSI- 2009.), 18. Usporedi MIRJANA MATIJEVIĆ-SOKOL, Latinski POVIĆ (bilj. 2), 486. natpisi, u: Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost, I, 5 LUJO MARUN, Redovito tromjesečno izvješće Kninskoga sta- Srednji vijek (VII-XII. stoljeće). Rano doba hrvatske kulture, (ur. rinarskoga družtva, u: Glasnik starinarskoga družtva u Kninu Ivan Supičić), Zagreb, 1997., 247. Da je Rastimir „vjerojatno do- (podlistak), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, XIII/2 nator crkve ili njezina namještaja” (wahrscheinlich Stifter der Kir- (1891.), 60; ISTI, Redovito tromjesečno izvješće Kninskoga sta- che oder ihrer Einrichtung), smatraju i Rade Mihaljčić i Ludwig rinarskoga družtva, u: Glasnik starinarskoga družtva u Kninu Steindorff. RADE MIHALJČIĆ, LUDWIG STEINDORFF, Glo- (podlistak), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, XIII/3 ssar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa, (1891.), 92. Beiheft Nr. 2: Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom 6 LUJO MARUN, Starinarski dnevnici, (prir. Maja Petrinec), Split, Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1982., 1998., 114 (datum 4. V. 1901.), 118 (datum 30. XII. 1901.), 168– 34, Nr. 50. Također, dio arhitrava sa spomenom „progonjenog 169 (datum 7. VI. 1908.), 214 (datum 10. VIII. 1911.), 272–273 Rastimira” u svojoj knjizi o „starohrvatskoj baštini” kataloški su (datum 17. XI. 1925.), 278 (datum 23. VII. 1926.). obradili i Stjepan Gunjača i Dušan Jelovina, datirajući ga tom 7 Riječ je o ulomcima arhitravā oltarne ograde na kojima se nalaze prigodom u 9.-10. stoljeće. STJEPAN GUNJAČA, DUŠAN JE- sljedeći dijelovi natpisa: ...ASTIMIR PERSEC..., ...I REGIS SAL- LOVINA, Starohrvatska baština, Split, 1976., 30, 99, kat. br. 22. VA..., te ...E VIRGINIQVE + SAC. 23 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 219. 8 FRANO RADIĆ, Izvješće o radu hrvatskog starinarskog družtva 24 IGOR FISKOVIĆ, O primjerima «damnatio memoriae» iz hr- u Kninu u obće, a napose o kršćanskim starinama do sad odkri- vatske baštine, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 24 venim i objelodanjenim u Dalmaciji, osjem Solina, Bosni-Her- (2007.), 489. cegovini, Hrvatskoj, Slavoniji i Istri, Starohrvatska prosvjeta, II/3 25 IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 489–494, kat. br. XI. 1-4. (1896.), 180–181. 9 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 111; ISTI (bilj. 2, 26 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 219–221; IVAN JOSIPOVIĆ 2009.), 14. Usporedi IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 487. (bilj. 2), 491–492, sa svom ranijom relevantnom literaturom. 10 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA, (bilj. 2, 1958.), 111; ISTI (bilj. 2, 27 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 111; ISTI (bilj. 2, 2009.), 14–15. Usporedi IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 487. 2009.), 14–15. 11 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 221–222; TOMISLAV MA- 28 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 219–221; IVAN JOSIPOVIĆ RASOVIĆ, Dalmatia praeromanica: ranosrednjovjekovno gradi- (bilj. 2), 491–492, sa svom ranijom relevantnom literaturom. teljstvo u Dalmaciji – 2. Korpus arhitekture: Kvarner i sjeverna 29 IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 494–496, kat. br. XI. 5-6. Dalmacija, Split – Zagreb, 2009., 491. 30 VEDRANA DELONGA (bilj. 1), 295–301. 12 ANTE MILOŠEVIĆ, Nove akvizicije Muzeja hrvatskih arheološ- 31 Pojam persecutus kao particip glagola persequor ima široki kih spomenika od 1995. do 2000. godine, Starohrvatska prosvje- spektar značenja, pa interpretacija ne može biti jednoznačna, ta, III/27 (2000.), 316–318. no najuvjerljivije se u danom kontekstu čini tumačenje po ko- 13 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 108–116; ISTI jemu je riječ o osobi koja je bila žrtva progona. Na taj je način (bilj. 2, 2009.), 12–21. izraz PERSEC... tumačen i u svoj dosadašnjoj literaturi u kojoj 14 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 115–116; ISTI je ulomak pađenskog arhitrava obrađivan, a s čime smo i mi u (bilj. 2, 2009.), 21. potpunosti suglasni. Ipak, postoji teoretska mogućnost da se ta 15 STIPE (STJEPAN) GUNJAČA (bilj. 2, 1958.), 115; ISTI (bilj. 2, necjelovito sačuvana riječ restituira i kao imenica persecutor, što 2009.), 21. Usporedi ISTI, Starohrvatska crkva i kasnosrednjo- nam se u cjelokupnom kontekstu epigrafičkih posvetnih natpisa vjekovno groblje u Brnazima kod Sinja, Starohrvatska prosvjeta, s predromaničkih oltarnih ograda i poznatih vrela toga doba ne III/4 (1955.), 132. čini nimalo uvjerljivim.

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

32 Slučajeve postupka uklanjanja uspomene na natpisima s pre- ki prikaz odnosa dočetaka -mir, -mar i -mer u radu Gerharda dromaničkih liturgijskih instalacija razmatrao je Igor Fisković Schlimperta. GERHARD SCHLIMPERT, Slawische Personenna- (IGOR FISKOVIĆ /bilj. 24/, 488–490), slijedeći moderna shva- men in mittelalterlichen Quellen zur deutschen Geschichte, ćanja i mjerila, te je tako o njima govorio kao o slučajevima „iz Zeitschrift für Slawistik, 22(5) (1977.), 702–703. seoskih sredina u zaleđu obale”. Nerazumijevanje konteksta tog 36 Za vrijeme, okolnosti i značenje teksta vidi HERWIG WOL- postupka jasno se pak razabire iz njegova zaključka/pouke: „Da FRAM, Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Das Weiβbuch su im (onima koji su poduzimali takve korake; op. a.) težnje a i der Salzburger Kirche über die erfolgreiche Mission in Karantanien sposobnosti bile drukčije, u najmanju ruku bi gradili novo sveti- und Pannonien mit Zusätzen und Ergänzungen, Ljubljana, 2012., šte umjesto da se služe s postojećim i preinačuju mu izvorni lik 15–45 (izdanje teksta s prijevodom na njemački na str. 58–81). i značaj”. IGOR FISKOVIĆ, nav. dj., 488. Iako to nije predmet 37 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 74, c. 11. rasprave, za drukčiji pristup tim natpisima, pa onda, izvedeno iz toga, i slučajevima uklanjanja uspomene, vidi u: MLADEN 38 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 78, c. 13. ANČIĆ, Od vladarske curtis do gradskoga kotara – Bijaći i crkva 39 Transkript zapisa s fol. 6v Čedadskog evanđelijara donosi Uwe Sv. Marte od početka 9. do početka 13. stoljeća, Starohrvatska Ludwig. UWE LUDWIG, Transalpine Beziehungen der Karolin- prosvjeta, III/26, 1999. (2004.), 222–224. gerzeit im Spiegel der Memorialüberlieferung: Prosopographische 33 Za takvo datiranje djelovanja radionice vidi NIKOLA JAKŠIĆ, und sozialgeschichtliche Studien unter besonderer Berucksichti- IVAN JOSIPOVIĆ, Majstor koljanskoga pluteja u kontekstu pre- gung des Liber vitae von San Salvatore in Brescia und des Evange- dromaničkih reljefa s lokaliteta Stombrate u Bijaćima, Starohrvat- liars von Cividale, Hannover, 1999., 259, 6v.24. ska prosvjeta, III/42 (2015.), 154; NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 16), 255. 40 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 72, c. 10. 34 Za češku historiografiju vidi Magnae Moraviae fontes historici, 41 Usporedi prema kazalu u: FRANC KOS (bilj. 34), 482. Tu se na- III: Diplomata, epistolae, textus historici varii, (ur. Dagmar Bar- vodi i oblik Rastislav, kako je zabilježen u starocrkvenoslaven- toňková et al.), Brno, 1969., 311; FRANCIS DVORNIK, Byzan- skim spomenicima. tine Missions Among the Slavs. SS. Constantine-Cyril and Met- 42 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 72–74, c. 10. hodius, New Brunswick – New Jersey, 1970., 98. Za hrvatsku 43 Zaključak o Njitri kao prvotnom Pribininu sjedištu temelji se na je historiografiju dostatno uputiti na radove Ferde Šišića (FER- rečenici naknadano umetnutoj u glavu 11 Conversio. Usporedi DO ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, primjedbu „b” uz tekst u HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 74, 1925., 324, 342) i Hrvoja Gračanina. HRVOJE GRAČANIN, c. 11, koji glasi: Cui quondam Adalrammus archiepiscopus ultra Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od kon- Danubium in loco vocato Nitrava consecravit ecclesiam. ca 4. do konca 11. stoljeća), Zagreb, 2011., 174–179. Zamjenu 44 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 74, c. 10: Et non multo post de izvornog oblika imena Ratimarus verzijom Ratimir u slovačkoj Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem. Illoque tempore Hlu- historiografiji pokazuje tako noviji primjer Jána Steinhübela dowicus rex Bagoariorum misit Ratbodum cum exercitu multo ad (JÁN STEINHÜBEL, The Nitrian Principality. The Beginnings exterminandum Ratimarum ducem. Qui diffissus se defendi posse of Medieval Slovakia, Leiden – Boston, 2021., 119, 129), dok in fugam versus est cum suis, qui cedem evaserunt. Et praedic- za slovensku historiografiju to ilustriraju radovi Franca Kosa tus Priwina substitit et cum suis pertransivit fluvium Sava ibique (FRANC KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku susceptus a Salachone comite pacificatus est cum Ratbodo. II, Ljubljana, 1906., 101, br. 123) i Petera Štiha. PETER ŠTIH, The Middle Ages between the Eastern Alps and the Northern 45 Annales sancti Rudberti Salisburgensis, (prir. Wilhelm Watte- Adriatic. Selected papers on Slovene Historiography and Medieval nbach), u: Monumenta Germaniae Historica. Scriptores IX, (ur. History, Leiden – Boston, 2010., 182. Konačno, za srpsku histo- Georg Heinrich Pertz), Hannover, 1851., 770, s.a. 838: Exercitus riografiju, kao najnoviji primjer, vidi PREDRAG KOMATINA, Bawarorum contra Ratimarum colligitur. Konstantin Porfirogenit i rana istorija Južnih Slovena, Beograd, 46 Auctarium Garstense, (prir. Wilhelm Wattenbach), u: Monu- 2021., 178. menta Germaniae Historica. Scriptores IX, (ur. Georg Heinrich 35 O tome vidi detaljnije u: PETAR SKOK, Etimologijski rječnik hr- Pertz), Hannover, 1851., 564, s. a. 838: Exercitus Baioariorum vatskoga ili srpskoga jezika II, Zagreb, 1988., 428, s.v. mio. Sva- contra Ratimarum colligitur. kako vrijedi naznačiti kako se u djelu Conversio Bagoariorum et 47 Annales ex Annalibus Ivvavensibus antiqvis excerpti, (prir. He- Carantanorum (vidi bilj. 36) verzija Ratimar, kao muško ime, inrich Bresslau), u: Monumenta Germaniae Historica. Scriptores sklanja po II. deklinaciji, pa su tako zabilježeni oblici Ratima- XXX/2, Leipzig, 1934., 740, s. a. 838: Exercitus Baiowariorum ri ducis te Ratimarum ducem. Inače, za usporedbu problema sa contra Ratymarum. zapisanim verzijama imena, vidi primjer kneza Trpimira i nači- 48 Dio tih konstrukcija ukratko razmatra Hrvoje Gračanin (HRVO- na na koji je njegovo ime bilježeno u pisanim spomenicima 9. JE GRAČANIN /bilj. 34/, 176–177), smatrajući ih netočnima, no stoljeća: Tirpimir, Tirpimiro (Trpimirova darovnica); Terpimero onda (str. 177 i dalje) otvara svoju konstrukciju o Ratimarovu (Muncimirova darovnica); Trepimer (natpis iz Rižinica); Tripe- nasljedniku, koja i sama nema nikakva oslonca u suvremenim mirus (Gottschalk). TRPIMIR VEDRIŠ, Novi pogled na Čedad- vrelima. Što se samog Ratimara i njegove kneževine tiče, Grača- ski evangelijar kao izvor za hrvatsku povijest devetog stoljeća, nin prihvaća temeljnu postavku prema kojoj je riječ o kneževini u: Magistra famosa. Zbornik u čast Mirjani Matijević Sokol, (ur. u „međurječju” (između Save i Drave) koja bi bila sljednik Do- Ivan Botica et al.), Split, 2023., 180. O načinu na koji su se u njopanonske Kneževine kojom je svojedobno, na prijelomu pr- njemačkim srednjovjekovnim spomenicima zapisivala slavenska vog i drugog desetljeća 9. stoljeća vladao Ljudevit. Inače, o tome imena postoji opširna literatura, a dostatno je uputiti na krat- će problemu dalje biti više riječi.

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

49 WALTER GOFFART, Does the Distant Past Impigne on the 60 Budakov tekst pretiskan je, uz neke dorade, u: NEVEN BUDAK, Invasion Age Germans?, u: On Barbarian Identity. Critical Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994., 100–110. Odgovarajući dio Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, (ur. Andrew teksta na str. 104–105. O Donjoj Panoniji isti je autor na sličan Gillett), Turnhout, 2002., 22 b. 2. Gotovo svi autori zastupljeni u način, ali bez decidiranih zaključaka, pisao i u recentnijoj knjizi citiranom zborniku iskazuju negativne zamjerke radu Herwiga iz 2018. godine. NEVEN BUDAK, Hrvatska povijest od 550. do Wolframa, no dublje zalaziti u taj problem na ovom mjestu ne 1100., Zagreb, 2018., 178–185. čini se produktivnim. U ovoj prigodi inače posve ostavljamo po 61 HRVOJE GRAČANIN (bilj. 34), 157. strani radove Charlesa Bowlusa i Martina Eggersa, koji sve re- 62 HRVOJE GRAČANIN (bilj. 34), 172 i bilj. 14. zultate istraživanja vrela ovog doba podređuju dokazivanju ideje o južnome položaju Moravske što ju je prvi iznio Imre Boba. 63 HRVOJE GRAČANIN (bilj. 34), 171–172 te posebice zemljovid na str. 167. 50 HERWIG WOLFRAM, Salzburg, Bayern, Österreich. Die Con- versio Bagoariorum et Carantanorum und die Quellen ihrer 64 HRVOJE GRAČANIN (bilj. 34), 173. U godinama koje su slije- Zeit, München, 1995., 121–122. Izvorni njemački tekst glasi: dile izdavanju citiranog djela, Hrvoje Gračanin je objavio cijeli S i s c i a war die Hauptstadt der Savia gewesen. Im Liude- niz rasprava u kojima je ponovio sve izložene teze bez novih wit-Krieg von 818 bis 823 diente Siscia als Vorort des vom Ka- argumenata i zaključaka, pa stoga nema potrebe tekst optere- rolingerreich abhängigen unterpannonischen Fürstentums. Der ćivati navođenjem svih njegovih kasnijih tekstova o istoj temi. Ort galt als starke Befestigung, auf einem steilen Berg an der No svakako treba upozoriti kako je slična stajališta iznio i Kre- Mündung der Kupa in die Save gelegen. Siscia wird zwar später šimir Filipec, koji čak i zemljovidom ilustrira kako se navodno weder ausdrücklich als Sitz Ratimars noch als der Brazlavos er- promijenilo shvaćanje organizacije prostora u karolinško doba u wähnt; doch dürfte seine Mittelpunktlage für eine Weiterverwen- odnosu na ono iz rimskog vremena, ne dajući pritom nikakva dung als Vorort sprechen. objašnjenja kako je do toga došlo i u kojoj se vrsti vrela ta „pro- mjena” manifestira. KREŠIMIR FILIPEC, Donja Panonija od 9. 51 Argumenti kojima Wolfram obrazlaže postojanje „Sisačke Kne- do 11. stoljeća, Sarajevo, 2015., 18 i dalje, s odgovarajućim ze- ževine” zapravo su izloženi tek u jednom dijelu velike bilješke, mljovidom na str. 19. Autorov odnos spram vrela ponajbolje se dok se za ideju da je Ratimar nasljednik Ljudevita kaže kako je vidi tamo gdje tekst Conversio proturječi njegovim zamislima, pa to tek pretpostavka (Man nimmt daher an). HERWIG WOL- mu je zaključak jednostavan – autor 9. stoljeća je pogriješio („U FRAM (bilj. 50), 310–311, bilj. 614. Conversio se navodi da je vojvoda Pribina dobio posjed u Donjoj 52 Annales regni Francorum. Scriptores rerum Germanicarum in Panoniji. Kroničar vjerojatno ima na umu Gornju Panoniju sje- usum scholarum ex Monumentis Germaniae historicis separatim verno do Drave”). KREŠIMIR FILIPEC, nav. dj., 147. editi, (prir. Georg Heinrich Pertz, Friedrich Kurtze), Hannover, 65 Za Hermana i njegovo djelo vidi ukratko SANDRA LEHNER, 1895., 158, s. a. 822: Exercitus de Italia propter Liudewiticum Hermann of Reichenau, u: The Encyclopedia of Medieval Chro- bellum conficiendum in Pannoniam missus est, ad cuius adven- nicle I, (ur. Raymond Graeme Dunphy), Leiden, 2010., 780. tum Liudewitus Siscia civitate relicta ad Sorabos, quae natio ma- gnam Dalmatiae partem optinere dicitur, fugiendo se contulit. 66 Za aktualizaciju rimske imperijalne geografije sredinom 11. sto- ljeća vidi: NATALIA LOZOVSKY, Roman Geography and Eth- 53 Annales (bilj. 52), 151, s. a. 819: Borna vero dux Dalmatiae cum ma- nography in the Carolingian Empire, Speculum, 81 (2006.), 341 gnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurrens. i dalje. S obzirom na to da se Herman oslanjao na Annales Ful- 54 Annales (bilj. 52), 153, s. a. 820: Contra haec Liudewitus nihil mo- denses, usporedbom tih tekstova može se vidjeti odnos njegove litus munitione tantum casteli, quod in arduo monte construxe- percepcije prostora i nazivlja spram geografskih pojmova karo- rat, se suosque continuit et nec belli nec pacis vel per semet ipsum linškog doba. Naime, pod godinom 884., Herman donosi slje- vel per legatos ullum cum eis sermonem habuisse dicitur (naglasili deću vijest: Karolus imperator in citeriore Pannonia conventum a.). Hrvatski povjesničari koji su sa svojim „lokalnim znanjem” habens, Zuentibaldum ducem Marahensium (…) suscepit. Heri- iole ozbiljnije čitali franačka vrela, poput Ferde Šišća ili Hrvoja manni Augiensis Chronicon, u: Monumenta Germaniae Histori- Gračanina, jasno su raspoznali da se opis utvrde koju je Ljudevit ca, Scriptores V, (prir. Hanns Georg Pertz), Hannover, 1844., 108, podignuo na „suroj planini” nikako ne može odnositi na Sisak, r. 56-57. Tekst se očigledno oslanja na zapis iz Annales Fuldenses pa su bezuspješno pokušali takvu utvrdu tražiti u bližoj i daljoj pod istom godinom gdje stoji: Imperator per Baiowariam ad Ori- okolici grada ne bi li ipak „spasili” njegovo značenje kao poli- entem proficiscitur veniensque prope flumen Tullinam Monte Ca- tičkog središta. Usporedi FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 34), 315; HRVOJE miano colloquium habuit. Ibi inter alia veniens Zwentibaldus dux GRAČANIN (bilj. 34), 162. (...). Annales Fuldenses. Scriptores rerum Germanicarum in usum 55 Tekst davne rasprave Franje Račkog citiran je prema novom iz- scholarum, (prir. Friedrich Kurze), Hannover, 1891., 113. Mons danju u: FRANJO RAČKI, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. Camiano prope flumen Tullinam, a što je područje na sjeveru stoljeća, (prir. Mladen Ančić), Zagreb, 2009., 42. Bečke šume uz rijeku Tulln, desni pritok Dunava (danas Tulln 56 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 34), 104. an der Donau; vidi HERWIG WOLFRAM /bilj. 50/, 118–119), kod Hermana je postala „Ovostrana Panonija” (citerior Panno- 57 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 34), 310–311. nia). Hermanov pak izričaj u kojem se spominje „Onostrana Pa- 58 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 34), 324, 396–397. nonija” kao područje vlasti kneza čije se ime piše kao Brazlavo, 59 Margetićev članak objavljen 1994. pretiskan je u: LUJO MAR- a koji se odnosi na 892. godinu, glasi: Arnolfus rex Pannonias GETIĆ, Zagreb i Slavonija – izbor studija, Zagreb - Rijeka, 2000., adiens, cum Zuentibaldum ducem Marahensem iterum sibi rebe- 33–82. Za ideje koje su tu sumirane vidi str. 56 i dalje. llantem cognovisset, colloquio cum Brazlavone duce Pannoniae

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

ulterioris habito. Herimanni Augiensis Chronicon, 110, r. 33-34. 74 Za detaljnu naraciju vidi ERIC J. GOLDBERG (bilj. 72), 83, 87–90. Taj pojam počiva na informaciji koja se nalazi u istome onom 75 ERIC J. GOLDBERG (bilj. 72), 88–89. Autor uvjerljivo obrazlaže unesku iz Annales Fuldenses pod godinom 884., gdje se navo- stajalište prema kojemu upravo u to vrijeme valja staviti odlo- di kako je dux Brazlavone u ovo vrijeme vladao „kneževinom” mak iz teksta biografa Ludovika Pobožnog, tzv. Astronoma, u između rijeka Drave i Save (in id tempus regnum inter Dravo et kojemu je precizno opisana uloga carice Judite, ali i spomenute Savo flumine tenuit). Iz te kratke raščlambe proizlazi da pojmovi dvorske frakcije. Usporedi opis prema izdanju u: Theganus, Gesta „ovostrani” i „onostrani” kod Hermana nemaju jasno značenje, Hludowici imperatoris; Astronomus, Vita Hludowici imperatoris, tj. ostaje neprozirno što je razdjelnica na kojoj se razlikuju „ovo- (prir. Ernst Tremp), (Monumenta Germaniae Historica, Scripto- strano” i „onostrano”. res rerum Germanicarum, LXIV), Hannover, 1995., c. LIX, 528. 67 MARCIA KUPFER, Medieval world maps: embedded images, 76 ERIC J. GOLDBERG (bilj. 72), 89. interpretive frames, Word & Image: A Journal of Verbal/Visual Enquiry, 10/3 (1994.), 264–269; NATALIA LOZOVSKY, Caro- 77 Annales (bilj. 52), 153, s. a. 820: Carniolenses, qui circa Savum lingian geographical tradition: was it geography?, Early Medieval fluvium habitant et Foroiuliensibus pene contigui sunt. Europe, 5/1 (1996.), 25–43; NATALIA LOZOVSKY, „The Earth 78 O ranosrednjovjekovnoj Karnioli vidi najnovije u: PETER ŠTIH, is Our Book”: Geographical Knowledge in the Latin West ca. 400- Kranjska (Carniola) v zgodnjem srednjem veku, u: Zbornik Bri- 1000, Ann Arbor, 2000.; NATALIA LOZOVSKY (bilj. 66), 325– žinski spomeniki, (ur. Jože Faganel et al.), Ljubljana, 1996., 13–26; 364; PATRICK GAUTIER-DALCHÉ, La trasmissione medievale s pregledom starije literature. Tekst je inače objavljen i u nje- e rinascimentale della Tabula Peutingeriana, u: Tabula Peutinge- mačkoj (1995.) i u engleskoj verziji (2010.). Tradicionalno se riana. Le Antiche Vie Del Mondo, (ur. Francesco Prontera), Fi- u historiografiji naziv za stanovnike izveden iz antičkog imena renze, 2003., 43–52; EMILY ALBU, Imperial Geography and the pokrajine, Carniolenses, uzima i kao etnička oznaka, no čini se Medieval Peutinger Map, Imago Mundi: International Journal for da je ipak problem nazivlja mnogo složeniji, pa bi ga valjalo po- the History of Cartography, 57/2 (2005.), 136–148. drobnije pretresti uzimajući u obzir ono što se u novije vrijeme 68 NATALIA LOZOVSKY (bilj. 66), 332. naziva „politika davanja imena”. 69 Vidi u tom smislu i razmatranja u RADOSLAV KATIČIĆ, Uz 79 Usporedi MICHAEL MITTERAURER, Karolingische Markgrafen početke hrvatskih početaka, Split, 1993., 37–45. im Südosten: Fränkische Reichsaristokratie und bayerischer Stamme- sadel im österreichischen Raum, Wien, 1963., 139. Jedino što je 70 HERWIG WOLFRAM (bilj. 36), 66, c. 6; 68, c. 6; 68, c. 7; 74, c. 11. Mitteraurer mogao zaključiti iz oskudnih vrela jest da se ime come- 71 Za područje Pipinova kraljevstva i njegovo održavanje glede sa Salachona može unatrag povezati s važnim osobama iz posljed- istočnih krajeva do Dunava sve do 828. godine vidi FRAN- njih desetljeća 8. stoljeća koje se inače dovode u vezu s posjedima CESCO BORRI, A Great, Vast, and All Mighty Kingdom: u gornjem toku rijeke Isen, sjeveroistočno od Münchena. King Pippin, the Lombard Past, and the Eastern Frontiers of 80 Riječ je o sljedećim skupinama: UWE LUDWIG (bilj. 39), 257, the Empire 790-810, u: Der Ostalpenraum im Frühmittelater: 6r.17, 6r.18, 6r.19, 6r.20. Herrschaftsstrukturen, Raumorganisation und Archäologisch-hi- storicher Vergleich, (ur. Maximilian Diesenberger, Stefan Eichert, 81 Popis je pročitan s online stranice na kojoj su objavljene slike Katharina Winckler), Wien, 2020., 277–288. kodeksa: https://www.librideipatriarchi.it/libri/evangeliario-foro giuliese/#data-fancybox fol. 6r (pristup ostvaren 25. kolovoza 72 O prilikama kakve su vladale u zadnjem desetljeću vlasti Ludo- 2024. godine). Posljednje ime, Dobramira, na fotografiji se ne vika Pobožnog vidi JANET L. NELSON, The Last Years of Louis može pročitati, ali ga je Uwe Ludwig transkribirao s izvornika i the Pious, u: Charlemagne’s Heir: New Perspectives on the Reign smjestio u svoju četvrtu skupinu (vidi prethodnu bilješku), pa ga of Louis the Pious, (ur. Peter Godman, Roger Collins), Oxford, stoga ovdje ostavljamo. Ime sina kneza Braslava, Nepokor (Ne- 1990., 147–159; JANET L. NELSON, Charles the Bald, London – New York, 2013., 88 i dalje; ERIC J. GOLDBERG, Struggle for pocor), čita se i na fol. 2r, u skupini od petnaestak imena koja je Empire. Kingship and Conflict Under Louis the German, 817-876, definirana izričajem de terra Brasclauo, ali ni nju Ludwig nije Ithaca, 2006., 59 i dalje; MARIOS COSTAMBEYS, MATTHEW prepoznao kao jedinstvenu, već ju je podijelio u pet skupina. INNES, SIMON MACLEAN, The Carolingian World, Cambrid- UWE LUDWIG (bilj. 39), 249, 2r.6 do 2r.10. ge, 2011., 194 i dalje; STUART AIRLIE, Making and Unmaking 82 Et praedictus Priwina substitit et cum suis pertransivit fluvium the Carolingians, London – New York, 2020., 146 i dalje. Sava ibique susceptus a Salachone comite pacificatus est cum 73 ERIC J. GOLDBERG (bilj. 72), 80–82. Za ranosrednjovjekovne Ratbodo. Vidi bilj. 44. utvrđene prijelaze u Alpama (claustra Alpium) koje je Lotar „za- 83 Za proces oblikovanja ovisnih političkih tvorbi na rubovima Ka- tvorio”, a za koje se vrelo iz kojega potječe ta informacija – Anna- rolinškog Carstva još je uvijek najkorisnije konzultirati PETER les Bertiniani – koristi izrazom clusae in Alpibus (Hlotharius au- HEATHER, Frankish Imperialism and Slavic Society, u: Origins tem clusas in Alpibus muris firmissimis arceri praecipit) (Annales of Central Europe, (ur. Przemisław Urbańczyk), Warsaw, 1997., Bertiniani. Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum 171–190. Za oris procesa uređenja tih političkih tvorbi na jugo- ex Monumentis Germaniae Historicis recusi, /prir. Georg Waitz/, istoku Karolinškog Carstva, dobar uvod u svojem recentnijem Hannover, 1883., 14, s.a. 837), vidi KATHARINA WINCKLER, radu daje Ivan Majnarić. IVAN MAJNARIĆ, Aemulatio imperii Between symbol of power and customs station: early medieval and the south-eastern frontier of the Carolingian world, u: Im- fortifications in the eastern Alps according to written sources, perial Spheres and the Adriatic. Byzantium, the Carolingians and Atti della Accademia Roveretana degli Agiati. A, Classe di scienze the Treaty of Aachen (812), (ur. Mladen Ančić, Jonathan She- umane, lettere ed arti, ser. 9, 2/2 (2012.), 107–127. pard, Trpimir Vedriš), London – New York, 2018., 43–56.

Mladen Ančić kronologija predromaničkih klesarskih...

84 U opisu operacija u ratu protiv donjopanonskog kneza Ljudevita isključeno da se tu više radi o nepoznavanju „lokalnog (histori- tijekom 820. godine u ARF-u se spominje i predaja stanovnika ografskog) znanja”, nego o punoj preciznosti izričaja, pa je lako Karniole (Carniolenses), kao i onog dijela Karantanaca koji su se moguće da je autor samo pomiješao „Slavoniju” i „Sloveniju”. prije priključili pobunjenom knezu, u ruke furlanskog markgro- 88 Za datiranje Trpimirove darovnice vidi LUJO MARGETIĆ, Krsni fa Balderika, iz čega jasno proizlazi kako su se stanovnici Karni- list hrvatske države (Trpimirova darovnica) i međunarodni polo- ole doista predali kao društvena i politička cjelina. Annales (bilj. žaj hrvatske države narodnih vladara, Starine, 62 (2004.), 4–6. 52), 153, s. a. 820: Carniolenses, qui circa Savum fluvium habitant 89 Navedenu klesarsku produkciju prvi je početno definirao i imeno- et Foroiuliensibus pene contigui sunt, Baldrico se dediderunt; idem vao u svojoj doktorskoj disertaciji Nikola Jakšić (NIKOLA JAKŠIĆ et pars Carantanorum, quae ad Liudewiti partes a nobis defecerat, /bilj. 17, 1986./, 60–76), a više o njezinim karakteristikama, cjelo- facere curavit. Usporedi tumačenje citiranog teksta i u: PETER kupnom opusu i lokalitetima na kojima je djelovala vidi recentnije ŠTIH (bilj. 78), 15–16. u: IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 85–102; NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 16), 85 U pripovijedanju o prodoru Bugara u Panoniju 827. godine, za- 267–294, sa svom ranijom relevantnom literaturom. bilježenom u ARF-u, govori se o tome kako su ovi protjerali za- 90 Dok je djelovanje Trogirske klesarske radionice na šest lokalite- tečene slavenske „poglavare” i na njihovo mjesto postavili svoje. ta na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine (Bijaći, Usporedi HRVOJE GRAČANIN (bilj. 34), 170. Brnaze, Kljaci, Pađene, Donje Polje i Otres) bilo pouzdano utvr- 86 Kako izgleda „instaliranje činjenica” takvog tipa dade se razabrati đeno još prije petnaestak godina (zadnji im je pridružen Otres; iz primjera koji nudi Harald Krahwinkler, autor koji je 1992. godi- vidi u: NIKOLA JAKŠIĆ, Varvarina praeromanica, u: Studia ne podrobno pretresao dotadašnju literaturu o problemu podjele Varvarina, 1, /ur. Bruna Kuntić Makvić/, Zagreb – Motovun, Furlanske markgrofovije 828. godine. HARALD KRAHWIN- 2009., 24–28), njezin angažman u Golubiću bio je samo pretpo- KLER, Friaul im Frühmittelalter. Geschichte einer Region vom Ende stavljan s većom ili manjom dozom sigurnosti (NIKOLA JAK- des 5. bis zum Ende des 10. Jahrhuderts, Wien, 1992., 194–197. U ŠIĆ, Klesarstvo u službi evangelizacije, u: Hrvati i Karolinzi – tom razlaganju on se naoko složio sa zaključkom Paula Hirscha rasprave i vrela, /ur. Ante Milošević/, Split, 2000., 206; VEDRA- kako je „bespredmetan napor pokušati povezati (novostvorene) NA DELONGA, NIKOLA JAKŠIĆ, MILJENKO JURKOVIĆ, grofovije s određenim regijama” (str. 194), ali je onda na sljede- Arhitektura, skulptura i epigrafika karolinškog doba u Hrvatskoj, ćoj stranici zaključio kako je ipak zgodno potražiti „najuvjerljivije Split, 2001., 46; NIKOLA JAKŠIĆ /bilj. 17, 2004./, 271; IVAN JO- rješenje između različitih mogućnosti“ (str. 195) te je razlaganje, SIPOVIĆ /bilj. 20/, 97, 101–105, bilj. 2; ISTI /bilj. 2/, 656; NIKO- nakon što je „različite mogućnosti” prikazao u bilješci, zaklju- LA JAKŠIĆ /bilj. 16/, 93, 273), ali su sve dileme u tom pogledu čio u tekstu (str. 196) navođenjem „novijega” mišljenja Herwiga otklonjene u dvama recentnim člancima Ante Uglešića i Ivana Wolframa koje potvrđuje jedno od ranijih stajališta o tome da je Josipovića. ANTE UGLEŠIĆ, Nalazi kamenog crkvenog namje- riječ o novim grofovijama Furlaniji, Istri, Karantaniji i Karnioli. štaja iz crkve Sv. Stefana u Golubiću kod Knina, Rad Hrvatske Desetak godina poslije, Krahwinkler je, zajedno s Wolframom, akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti, objavio esej o „Alpe-Adrija prostoru” (HARALD KRAHWIN- 55=545 (2021.), 174–176; IVAN JOSIPOVIĆ, ANTE UGLEŠIĆ, KLER, HERWIG WOLFRAM, Alpe-Adria-Raum im Frühmitte- Golubić kod Knina – važan lokalitet za hrvatski rani srednji vi- lalter, u: Alpen-Adria. Zur Geschichte einer Region, /ur. Harald jek, Ars Adriatica, 11 (2021.), 54–59. Krahwinkler/, Klagenfurt, 2001., 89–122), u kojem se, uz gotovo 91 Usporedi IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 100–101. neprimjetna upozorenja o tome kako je riječ o nečemu što je tek 92 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 17, 2004.), 283; ISTI (bilj. 16), 286–287. „vjerojatno” ali bez navođenja „različitih mogućnosti”, ponavlja 93 Usporedi IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 100–102. nekadašnje istaknuto „novije” mišljenje, uz dodatak kako su Ka- rantanija i Karniola tada bile podložene vlasti prefekta bavarskog 94 NIKOLA JAKŠIĆ, IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 33), 154; NIKOLA istoka (str. 108–109). Ne treba posebno ni upozoravati kako je JAKŠIĆ (bilj. 16), 255. sam Wolfram u brojnim publikacijama ponavljao to isto „mišlje- 95 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 17, 2004.), 284–285; IVAN JOSIPOVIĆ nje” kao gotovu činjenicu, a za potvrdu toga se pozivao na svoje (bilj. 2), 89–90, 102; NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 16), 287–289. ranije radove, pa kao najnoviji primjer vidi HERWIG WOLFRAM 96 NIKOLA JAKŠIĆ, IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 33), 154–155; NIKO- (bilj. 36), 171, bilj. 32. LA JAKŠIĆ (bilj. 16), 254–255. 87 ERIC J. GOLDBERG (bilj. 72), 49. Ratimara, doduše kao ano- 97 Više o djelovanju obiju navedenih klesarskih produkcija, njihovu nimnog „slavenskoga vladara”, u sklopu kratkog prikaza zbiva- cjelokupnom prepoznatom opusu, dataciji i lokalitetima na ko- nja povezanih s Pribinom, u Sloveniju smješta Matthew Innes. jima su bile angažirane, vidi recentnije, s pregledom starije rele- MATTHEW INNES, Review article: Franks and Slavs c. 700– vantne literature, u: IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 2), 57–83, 103–143; 1000: the problem of European expansion before the millenni- NIKOLA JAKŠIĆ, IVAN JOSIPOVIĆ (bilj. 33), 145–164; NIKO- um, Early Medieval Europe, 6/2 (1997.), 208–209. Nije, međutim, LA JAKŠIĆ (bilj. 16), 221–266, 295–314.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

##plugins.generic.recommendByAuthor.heading##

##plugins.generic.recommendBySimilarity.heading##

1-10 των 31

##plugins.generic.recommendBySimilarity.advancedSearchIntro##