Preskoči na sadržaj
Επιθεώρηση Αδριατικής Τέχνης Traži

Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu

DOI 10.15291/ars.176

Preuzmi PDF

Svezak 6 (2016)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Ivana Tomas Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti tomas@gmail.com Korespondentni autor
Crkva sv. Mihajla u Stonu važan je spomenik srednjovjekovne graditeljske baštine šireg dubrovačkog prostora i jedini je sigurno potvrđeni spomenik tzv. južnodalmatinskog jednobrodnog kupolnog tipa na prostoru nekadašnjeg Zahumlja. Podignuta je na vrhu uzvisine Gradac, tj. brdu sv. Mihajla (kota 107), na mjestu ranijeg utvrđenja. Na temelju analize arhitekture Sv. Mihajla, kao i pripadajuće mu kamene opreme nastojalo se ukazati da je crkva predromaničkog podrijetla. Također, predloženo je da je zvonik (zapadno zdanje) izgrađen zajedno sa crkvom, jer tlocrtna zamisao stonske građevine (odnos dužine i širine, neznatno istaknuta apsida), njezine male dimenzije, kao i vertikalna stratigrafija (zvonik, ali i kupola), upućuju na funkciju tog zdanja podignutog kao dvorske kapele. Po svemu sudeći, crkva je od vremena podizanja bila posvećena arhanđelu Mihovilu, budući da je štovanje tog nebeskog vojskovođe, kao zaštitnika vladara i njihovih vojnih pohoda, bilo osobito rašireno među vladajućim slojem u ranom srednjem vijeku, pa bi ta znakovita posveta bila u skladu s njezinom funkcijom. Vrijeme izgradnje vladarske kapele sv. Mihajla najvjerojatnije bi trebalo dovesti u vezu s prvim, povijesno zasvjedočenim i najvažnijim zahumskim vladarom u Stonu - knezom Mihajlom Viševićem (prije 910.- nakon 928.), kada Ston biva upravnim i crkvenim sjedištem te sklavinije. Na osnovu analize mlađeg sloja skulpture iz Sv. Mihajla (monumentalni prozorski okviri i ulomak s ljudskim licem) i zidnih oslika, moguće je pretpostaviti da je vladarska kapela bila znatnije i raskošnije opremljena oko sredine 11. stoljeća. Imajući u vidu povijesna vrela o onodobnom Stonu predloženo je da je za tu obnovu bio zaslužan Stefan Vojislav (prije 1018.-43./50.), rodonačelnik dinastije Vojislavljevića. Na tu pretpostavku bi upućivao podatak da je Vojislav, nakon pobjede nad Bizantom i njegovim saveznicima (među kojima je bio ugledni zahumski knez Ljutovit), osvojio prijestolnicu zahumskih vladara. Da je u njoj neko vrijeme i boravio potvrđuje vijest koju donosi bizantski pisac Kekavmen - da je bio toparh u Stonu i da je zarobio dubrovačkoga stratega. Stoga osvajanje Stona, kao i slavna pobjeda nad Bizantom, ali i Ljutovitom koji je predvodio savezničku vojsku, nameće se kao mogući razlog zašto je Stefan Vojislav obnovio stonsku crkvu, točnije zabilježio svoj vojni trijumf u vladarskoj kapeli poraženog zahumskog vladara. Spomenuta obnova stonske crkve najvjerojatnije se dogodila u razdoblju između 1042/43. i 1050. godine, odnosno nakon Vojislavove pobjede i njegove smrti.
Sv. Mihajlo, Ston, arhitektura, skulptura, zidne slike, 10. stoljeće, 11. stoljeće, Mihajlo Višević, Stefan Vojislav
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Bilješke

This paper presents some new insights about St Michael’s church in Ston. Based on an analysis of its architecture and stone furnishing, the author has argued that the church is of pre-Romanesque origin and that it served as a court chapel at the time of its construction. It has also been suggested that its construction occurred most probably at the time of Duke Mihajlo Višević (before 910 – after 928), when Ston was the political and ecclesiastical centre of Zahumlje’s rulers. An analysis of the younger layer of sculpture in St Michael’s, as well as its murals, has suggested that the church was furnished more richly around the mid-11th century, and that its renovation took place most likely owing to the initiative of Duklja’s ruler Stefan Vojislav, who conquered Ston between 1042/43 and 1050.

1. Crkva Sv. Mihajla, Ston, sjeverozapadna strana (foto: I. Tomas) St Michael’s church in Ston, north-western side

Tom prilikom zazidan je prolaz na njezinom sjever- u razdoblju od 1958. do 1963. godine, a istraživanje i nom zidu i ponovno su otvorena vrata na začelju veće zahvat obnove vodio je Cvito Fisković, tadašnji ravnatelj crkve, a u cijelosti je obnovljena i njezina gornja kon- Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju.22 Tom prilikom strukcija.16 Također, namjera je bila da se rekonstru- uklonjeni su ostatci veće crkve i stambenog objekta, pa iraju prozorski otvori na južnom zidu i apsidi jer su je spomenik oslobođen (kasnijih) nadogradnji.23 Tada u njih bili uzidani ulomci kamene plastike.17 No, iz mu je obnovljen sjeverni zid, po uzoru na onaj južni, kasnijih fotografija, zamjetno je da je rekonstruiran rekonstruirani su prozorski otvori na oba bočna zida i samo apsidalni otvor, dok je onaj južni ostao zazidan.18 apsidi, a obnovljeno je i pročelje sa središnjim polukruž- U crkvenoj unutrašnjosti obnovljeni su ranoromanički nim lukom.24 U istim radovima rekonstruiran je portal zidni oslici, a vršena su istraživanja i u podnici.19 Go- od dijelova predromaničkih reljefa koji su resili nado- dine 1938. spomenik je istraživao danski arhitekt Ejnar građeno zdanje, a u unutrašnjosti su otkriveni dotad Dyggve, koji je tada u unutrašnjosti pronašao ostatke nepoznati ostatci ranoromaničkog zidnog oslika.25 Kon- nadsvedene grobnice.20 zervatorski zahvati i arheološka istraživanja ponovno su U vrijeme Drugog svjetskog rata njemački su vojnici provedena od 1993. do 1997. godine, a voditelji su bili u blizini Sv. Mihajla izgradili bunkere, a u savezničkom Ivica Žile i Željko Peković.26 Tada su otkriveni temelji bombardiranju 1944. godine srušena je mlađa crkva i sa- zvonika pred pročeljem, kao i pristupno stubište uz juž- mostanska zgrada.21 Srednjovjekovna građevina, na svu ni zid crkve.27 U više kampanja vršena je i restauracija sreću, tada je ostala neoštećena. Spomenik je obnovljen zidnih slika (1996.-1997., 2000.-2001. i 2009.).28

Arhitektura crkve vertikalnost crkvenog korpusa. Također, u odnosu na ostale građevine zamjetno je da joj je apsida neznatno Crkva Sv. Mihajla u Stonu jednobrodna je trotravejna istaknuta, dubine je svega 0,5 m, dok je kod svih ostalih građevina s četvrtasto oblikovanom apsidom izvana i po ona dvostruko veća. Zidana je priklesanim kamenom svojim arhitektonskim obilježjima ubraja se u spomeni- nejednaka oblika složenim u nepravilne redove i po- ke tzv. južnodalmatinskog jednobrodnog kupolnog tipa.29 vezanim obilnim slojem žbuke, kao i ostali spomenici Iako taj tip arhitekture nalazimo i u srednjoj Dalmaciji, toga tipa.32 po broju sačuvanih građevina na istočnoj obali Jadrana Uzdužne stijenke bočnih zidova crkve podijeljene su one predstavljaju najizrazitiji arhitektonski tip u gradi- u tri veličinom izjednačena polja s pomoću dviju lezena teljstvu južne Dalmacije, i to upravo na dubrovačkom tzv. T presjeka, a na vrhu ih povezuju polukružni lukovi. prostoru. Riječ je o sveukupno šesnaest spomenika, od Sred svakog zidnog polja nalazi se po jedna vitka niša, kojih se njih čak dvanaest nalazi na Elafitskom otočju, tri polukružnoga presjeka, a niše su izvedene i s obje strane u povijesnoj jezgri grada Dubrovnika, dok je samo jedan apside. Gornji dijelovi konstrukcije (pojasnice, svod i po- zasvjedočen na prostoru nekadašnjeg Zahumlja – stonski lukalota apside) obnovljeni su početkom prošlog stoljeća. Sv. Mihajlo.30 U svodovima su uzidane amfore, kao i kod predroma- Crkva je pravilno orijentirana, u smjeru zapad-istok. ničkih i ranoromaničkih zdanja toga tipa na Elafitskom Vanjska dužina spomenika s apsidom iznosi 6,30 m, ši- otočju. Nad svodom istočnog i zapadnog traveja primjet- rine je 4,20 m, dok mu je debljina zidova 60 cm. Iako na su tanka rebra od žbuke trokutastoga presjeka, koja se dužinom ubraja u građevine manjih dimenzija, širina se u tjemenu dijagonalno križaju. Iako se krajem 19. sto- mu odgovara najvećim zdanjima toga tipa.31 Osim neu- ljeća urušio središnji dio gornje konstrukcije, nedavnim običajenog odnosa dužine i širine, stonska crkva izdvaja je istraživanjem izgleda utvrđena tzv. lažna trobrodnost se i visinom (7,4 m), zato što je gotovo tri metra viša od krovišta.33 Na temelju tlocrtnih dispozicija možemo pret- prosječne visine srodnih spomenika, čime je izražena postaviti da je crkva imala kupolu.34

2. Crkva Sv. Mihajla, Ston, jugoistočna strana (izvor: Prvih pet stoljeća 3. Rekonstrukcija stonske crkve sa zvonikom (izvor: Željko hrvatske umjetnosti /bilj. 43/) Peković /bilj. 41/) St Michael’s church in Ston, south-eastern side Reconstruction of Ston’s church and its belfry

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

u lezene. Vrlo je vjerojatno da je na stonskoj građevi- ni postojalo sličnih svjetlosnih otvora, ali bez dodatnih istraživanja ne možemo im utvrditi broj i položaj. Zapadno pročelje nije očuvano zbog izgradnje kasnije crkve, a njegov današnji izgled rezultat je rekonstrukcije iz šezdesetih godina 20. stoljeća. Stoga nije moguće donositi zaključke da li je izvorno sred pročelja bio veći polukružni luk, kao i kod ostalih bliskih zdanja. Pred pročeljem nala- zio se aksijalni zvonik koji je bio jednake širine kao i jed- nobrodna građevina, o čemu svjedoče ostatci temelja ot- kriveni devedesetih godina 20. stoljeća.37 Tada je utvrđeno da je na njegovoj zapadnoj strani bio široki ulaz (dužine 150 cm), dok su temelji pristupnog stubišta pronađeni uz južnu stranu crkve. U novije su vrijeme Ž. Peković i Ante 4. Rekonstrukcija stonske crkve sa zvonikom (izvor: Željko Peković Milošević, na osnovu rezultata tih istraživanja, ali i modela /bilj. 41/) stonske građevine prikazane na ranoromaničkom zidnom Reconstruction of Ston’s church and its belfry osliku, izradili rekonstrukciju Sv. Mihajla sa zvonikom.38 Prema autorima, vanjsko stubište kojim se pristupalo u Njezine vanjske zidne stijenke razvedene su lučno zvonik bilo je orijentirano u smjeru zapad-istok, a nalazilo završenim nišama, različitih dubina i širina. Začeljni se uz južnu stranu zvonika (i crkve.)39 Također, isti istra- zid apside raščlanjen je jednom nišom, dok su po dvi- živači smatraju da je zvonik dograđen u 11. stoljeću (jer je plitke niše na vanjskim stijenkama ramena lađe. Na je prikazan na zidnoj slici iz tog stoljeća).40 Ipak, mišljenja oba bočna zida Sv. Mihajla izvedeno je pet niša, a uoč- sam da arhitektonska koncepcija crkve, napose njezin sa- ljivo je da su na južnom zidu prva i druga (zapadna) žeti tlocrt, kao i neuobičajena visina spomenika za taj tip niša podijeljene u dva dijela. Imajući u vidu da je donji arhitekture, upućuje na mogućnost da je zvonik, najvje- dio prve niše viši od druge, vrlo je vjerojatno da se uz rojatnije, zamišljen od samog početka, tj. da je izgrađen njih nalazilo stepenište.35 Na oba bočna zida središnje zajedno s crkvom prije 11. stoljeća. Naime, čini mi se da niše izvedena su dva prozorska otvora monumental- upravo tlocrtna zamisao stonske građevine (odnos duži- nih razmjera (143 cm x 73 cm), koji nisu istovreme- ne i širine, neznatno istaknuta apsida), njezine male di- ni s arhitekturom crkve. Spomenuto se zaključuje jer menzije, kao i vertikalna stratigrafija (zvonik, ali i kupola), okviri presijecaju lezene uz koje se nalaze, što ukazuje ukazuju na funkciju tog zdanja podignutog kao dvorske na to da su ondje naknadno ugrađeni. Također, treba kapele. Uzimajući u obzir naglašenu visinu crkve i njezinu istaknuti i to da su prozori tako velikih dimenzija ri- funkciju držim kako je opravdano pomišljati da se na katu jetki kod bliskih spomenika te da ih bilježimo tek od zvonika nalazila galerija, zato što je ona uobičajena kod rane romanike. Osim u Stonu, nalazimo ih jedino kod građevina s takvim zapadnim zdanjem. dvije reprezentativnije (ranoromaničke) građevine toga tipa – na Koločepu (Sv. Mihajlo) i Lopudu (Sv. Ilija).36 Istovjetan prozor nalazi se i u središnjem dijelu apside. Arhitektonska plastika i liturgijski namještaj Osim spomenutih otvora, očuvane su dvije predroma- ničke tranzene, znatno manjih dimenzija, a uzidane su Od sačuvane kamene opreme koja je resila stonski Sv. na oba bočna zida u istočnu lezenu. S obzirom na to Mihajlo moguće je izdvojiti dva sloja skulpture.41 Likov- da se kod tog tipa arhitekture prozori u pravilu nalaze no-morfološke karakteristike ranijih reljefa odgovaraju u nišama, a ne u lezenama, smatram opravdanim po- zreloj predromaničkoj skulpturi, tj. tzv. prvom pelješkom mišljati da su tranzene ondje naknadno uzidane, i to sloju, koji je definirao osamdesetih godina Miljenko Jur- najvjerojatnije prilikom postavljanja kasnijih otvora. S ković.42 Riječ je o ulomcima portala, tranzena i oltarne tim u vezi valja primijetiti i to da je njihova uloga više ograde. Od dijelova portala očuvani su dovratnici i nad- dekorativna negoli funkcionalna, jer je prostor svetišta vratnik. Ulomci dovratnika bili su uzidani u portal mla- bio dobro osvijetljen velikim (ranoromaničkim) prozo- đe crkve, a nakon njezina rušenja ugrađeni su u rekon- rima na apsidi i bočnim zidovima. Iako o prvotnom po- struirani portal jednobrodne građevine.43 Na dovratnici- ložaju tih tranzena nemamo podataka, moguće je da su ma isklesana je tropruta vitica kojoj se završetci granaju se nalazile na mjestu većih otvora i da su zato uzidane u tri lista i u virovitu rozetu, a u slobodnim prostorima

5. Crkva Sv. Mihajla, Ston, tranzena i prozorski okvir, sjeverna strana (foto: P. Marković, 2011.) St Michael’s church in Ston, transenna and the window frame, northern side

između obruba i vitica nalaze se stilizirani dvolisti. Na Od predromaničkog liturgijskog namještaja očuvani nadvratniku izvedena je slična vitica, s četiri tropruta su dijelovi ploča oltarne ograde, od kojih je jedna (go- kruga i stiliziranom ptičjom glavom.44 Na temelju dužine tovo) u potpunosti sačuvana i pridružen joj je pilastar.48 nadvratnika (80 cm) i širine dovratnika (14.5 cm), mo- Obje su ploče identično isklesane, a središnji im je dio guće je zaključiti da su najvjerojatnije pripadali portalu uvučen za 2 cm. Na njemu su troprute vitice s virovitim Sv. Mihajla jer im dimenzije odgovaraju uobičajenoj širi- rozetama i trolisti, dok su na rubnim trakama prepleti ni crkvenog ulaza (oko 50 cm) kod spomenika tzv. juž- troprutih krugova i arkada. Vijenci se nalaze u gornjoj nodalmatinskog jednobrodnog kupolnog tipa.45 zoni i na bočnoj strani pa se pluteji tipološki razlikuju Istom sloju skulpture možemo pripisati i dvije tranze- od uobičajenih ploča oltarnih ograda, jer su kod svih ne uzidane u drugu (istočnu) nišu, na oba bočna zida.46 ostalih vijenci izvedeni u gornjoj i donjoj zoni. Na ši- Obje su isklesane u kvalitetnom vapnencu, koji glača- rem dubrovačkom prostoru taj tip pluteja uočljiv je je- njem dostiže mramorni sjaj.47 Malih su dimenzija i lučno dino kod dubrovačkog Sv. Petra.49 Na pilastru je isklesan zaključene, a sastoje se od četiri nepravilna i perforira- niz učvorenih troprutih kružnica i stiliziranih dvolista, na okulusa poredana u jedan vertikalni niz. Tranzena a očuvan je i utor u koji je ulazilo pero lijevog pluteja.50 na južnom zidu u cijelosti je sačuvana, dok su sjevernoj Imajući u vidu da je na obje ploče isklesana identična slomljena dva središnja kruga. Kod obje su rubni okvir i kompozicija, možemo zaključiti da su pripadale istoj okulusi izvedeni dvoprutom trakom. Perforacije na juž- ogradi. S obzirom na to da širina pluteja (42 cm) i pi- noj tranzeni u obliku su rozete, poput one na nadvrat- lastra (26 cm) odgovara onima kod srodnih građevina, niku, a na sjevernoj su kružni otvori perforirani sitnim smatram opravdanim pretpostaviti da su resili ogradu krugovima, koji su vjerojatno izrađeni svrdlom. svetišta u Sv. Mihajlu.

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

Na svim opisanim ulomcima uočljiv je istovjetan Drugi nadvratnik s natpisom MIHAELUS, u cijelosti repertoar vegetabilnih (stilizirani dvolisti, palmete, je sačuvan i otkrio ga je F. Vlašić 1953. godine.55 Većih je osmerolatične virovite rozete, ptičje protome u tropru- dimenzija (149 cm) i na prednjoj strani isklesana su tri toj vijugavoj vitici) i geometrijskih motiva (učvoreni kruga s križem i dvoprutom „pletenicom”. Poviše njih je krugovi, krugovi vezani čvorom i polukrugovi, preple- natpis koji se nije uspjelo završiti u za to određenom po- ti polukrugova), koje nalazimo i kod kamene opreme lju pa se on produžuje iza desnog križa, u tri reda. Natpis iz dubrovačkog Sv. Petra. Iako je zamjetna kvalitetnija nije kvalitetno isklesan te se po kvaliteti izrade i epigraf- izvedba uresa kod dubrovačke skulpture, mišljenja sam skim obilježjima razlikuje od onoga TEMPO(RE), što da kriterij kvalitete ne bi smio biti presudan razlog za ukazuje na to da oba natpisa vjerojatno nisu nastala isto- njihovo kronološko odvajanje, kako je to u novije vri- vremeno.56 U dosadašnjoj literaturi različito se tumačio i jeme učinio Ž. Peković.51 Naime, na dubrovačkim i datirao, a u njegovu čitanju okušao se niz znanstvenika. stonskim reljefima uočljiv je identičan repertoar moti- Tako se ime MIHAELUS dovodilo u vezu sa zahumskim va i kompozicijskih shema u svim pojedinostima, stoga knezom Mihajlom Viševićem, zetskim vladarom Mihaj- držim da to upućuje na njihovu međusobnu srodnost, lom Vojislavljevićem i arhanđelom Mihovilom, a nad- odnosno kronološku bliskost. vratnik se datirao u širi vremenski period – od 5. do 11. U stariji (predromanički) sloj skulpture valja ubrojiti stoljeća.57 Zasad se čini uvjerljivim tumačenje B. Gabri- i četiri nadvratnika, s profiliranim križevima i „pleteni- čevića, koji smatra da se na njemu spominje arhanđeo com“, za koje smatram da su se najvjerojatnije nalazili na Mihovil i prevodi ga kao: (Ja) Arhanđeo Mihovil hrabro zvoniku. Tri su otkrivena u blizini crkve, a na dva nad- odozgor siječem i donosim mir svim Romanima.58 Tako- vratnika isklesani su i natpisi. Među njima lošije je oču- đer, autor je ukazao na to da je ispisan u dvanaestercu, van onaj s natpisom TEMPO(RE), koji je pronašao Frano odnosno u jampskim trimetrima, te da odražava utjecaje Vlašić 1932. godine.52 Sastoji se od dva ulomka, a na ve- srednjovjekovne bizantske poezije.59 S obzirom na to da ćem je djelomično očuvan tropruti krug s križem i pre- se natpis po kvaliteti izrade razlikuje od ostalog uresa na pletom od tri trake. Natpisno je polje otučeno, a ostatak nadvratniku, vrlo je vjerojatno da je naknadno isklesan.60 natpisa transliterirao je C. Fisković kao: TEMPO(RE) ... Treći nadvratnik bio je ugrađen u zid samostanskog RINBRAH / MEP.53 Ures i natpis kvalitetnije su isklesani, dvorišta kod Sv. Mihajla, a 1928. godine pogrešno je re- a identična modelacija „pletenice”, kao i epigrafske odlike konstruiran kao nadprozornik apsidalnog otvora.61 Na prilično pravilnih slova, povezuju ga s ulomkom grede prednjoj strani isklesana je ista kompozicija s tri križa i na kojoj je očuvana riječ PRIOR iz kotorske Koleđate, a dvoprutom „pletenicom”, kao i na potonjem. Uzimajući koja se datira u kasno 9. ili prvu polovinu 10. stoljeća.54 u obzir da je srodna kompozicija s tri križa izvedena i na

6. Nadvratnik s natpisom MIHAELUS (izvor: fototeka Konzervatorskog odjela u Splitu) Lintel bearing the inscription MIHAELUS

7. Nadvratnik s tri križa pronađen kod Gospe od Lužina, Ston (foto: I. Tomas) Lintel with three crosses, found at Our Lady of Lužine, Ston

nadvratniku koji je bio uzidan u skladište soli pored cr- Lužina (117 cm), moguće je pretpostaviti da su ulazi u kve Gospe od Lužina,62 mišljenja sam da bi ga trebalo do- zvonik bili nešto širi od ulaza u crkvu. Iako je nadvratnik vesti u vezu s prethodna tri. Na tu pretpostavku držim da s natpisom TEMPO(RE) fragmentarno sačuvan, čini mi upućuje specifična ikonografska kompozicija, zamjetna i se opravdanim pomišljati da se nalazio na ulazu u ista- kod ostalih primjera, ali i to što su sva četiri nadvratnika knutiju prostoriju jer je na njemu bio isklesan natpis. isklesana od istog materijala, a riječ je o vrlo kvalitetnom Mlađem sloju skulpture možemo pripisati tri prozor- i čvrstom vapnencu (dolomit).63 S obzirom na navedeno ska okvira – dva na bočnim zidovima i jedan na apsidi. mislim da su nadvratnici najvjerojatnije bili izrađeni za Većih su dimenzija (143 cm x 73 cm), a njihov dekora- jedan spomenik, na kojem je bilo više ulaza. Da se ra- tivni okvir rekonstruiran je šezdesetih godina 20. stolje- dilo o nekom masivnijem zdanju ukazuje nam materijal ća.64 Sva tri okvira pravokutnog su oblika i isklesana su od kojega su izvedeni, a imajući u vidu da su svi, s izu- zetkom jednoga, nađeni u blizini Sv. Mihajla, smatram opravdanim pomišljati da su bili vezani za taj spomenik, a to bi dodatno mogao potvrđivati i natpis MIHAELUS. Uzimajući u obzir da je crkva imala samo jedan ulaz, kao i to da se na tom portalu nalazio nadvratnik s virovitim rozetama, mišljenja sam da bi ostala četiri nadvratnika mogli dovesti u vezu sa zvonikom pred njezinim pro- čeljem. Naime, istraživanjem je otkriveno da je zvonik imao širi ulaz na zapadu, a kako je potvrđeno i postoja- nje pristupnog stubišta, pa time i kata, valja pretpostaviti da se i ondje nalazilo nekoliko ulaza. Imajući na umu da je zapadni ulaz dvostruko većih dimenzija od crkvenog portala i da mu veličinom odgovara dužina nadvratni- ka s natpisom MIHAELUS, koja iznosi 149 cm, držim da 8. Ulomak nadvratnika s natpisom TEMPO(RE) i ulomak s prikazom je spomenuti nadvratnik vrlo vjerojatno resio taj ulaz u ljudskog lica (izvor: fototeka Konzervatorskog odjela u Splitu) zvonik. Nažalost, za ostale ne možemo odrediti položaj. Fragment of a lintel with the inscription TEMPO(RE) and a fragment No, sudeći po dimenzijama onog cjelovito očuvanog iz with human face

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

od vapnenca, a sastoje se od praga i dva doprozornika reljefa, kao i stilizacija okrugle frontalne glave, s ureza- koja su u gornjem dijelu, s unutrašnje strane, spojena nim krupnim bademastim očima, upućuje na formalnu polukružnim lukom. Dekorativni okvir u cijelosti je oču- bliskost s najranijim primjerima ranoromaničkih reljefa van na apsidi i sjevernom zidu, dok južnome nedostaje na istočnojadranskom prostoru (tzv. Zadarsko splitska lijeva strana uresa. Kod sva tri okvira izvedena je (go- klesarska radionica). S obzirom na to da je ulomak malih tovo) identična dekoracija, a površinu im ispunjavaju dimenzija (šir. 14 cm, vis. 14 cm i deb. 9 cm), nije mogu- geometrizirane troprute vijugave vitice, koje su pravilno će utvrditi da li je bio dio liturgijskog namještaja (ploča i precizno klesane, uz pomoć tehničkih pomagala. Isto- oltarne ograde ?) ili arhitektonske plastike. Prema tuma- vjetni ures izveden je na nadvratniku koji je bio uzidan čenju Igora Fiskovića na glavi je najvjerojatnije u vidu u zapadno pročelje Sv. Mihajla, a za koji je M. Jurković shematiziranih trokuta predočeno sunce, pa se možda opravdano upozorio da je riječ o lijevom doprozorniku radilo o prikazu Sol Invictus, simbolične slike nepobje- južnog okvira.65 Između luka nadprozornika i ravne gre- divog Sunca, tj. Sunca pravde (Sol Iustitiae), a što je usko de apsidalnog prozora prikazan je motiv euharistije, tj. povezano s vladarskim kultom još od kasne antike.71 dvije ptice koje piju iz kaleža, dok je na sjevernom i juž- nom okviru osmerolatična rozeta i maslinova grančica. Na sva tri prozorska praga izvedeni su viroviti motivi, a Zidne slike na apsidalnom i sjevernom isklesane su i palmete. Za reprezentativne prozorske okvire stonske crkve, Zidne slike djelomično su sačuvane na bočnim zido- smatram da stoje na razmeđu kasne predromaničke vima i u apsidi, dok su manji ulomci otkriveni na svodu skulpture i prvih naznaka romaničkog likovnog izra- istočnog traveja. U niši zapadnog traveja nalazi se lik vla- za te da ih najvjerojatnije treba datirati oko sredine 11. dara zrele životne dobi s krunom i modelom (stonske) stoljeća.66 Na to mišljenje upućuje koncepcija njihove crkve u ruci, dok je na suprotnoj, južnoj strani, u raskoš- dekorativne površine, jer je ona u potpunosti ispunjena noj vojnoj odori prikazan sv. Juraj, s mačem i štitom u plitkoreljefnim i strogo geometriziranim viticama, kakve ruci, uz kojega je otkriven i natpis (GE)O(R)GIVS. Ponad nalazimo kod kasnih predromaničkih reljefa, poput onih vladara očuvani su tek donji dijelovi dvaju likova, jed- u Janjini i Gospi od Lužina.67 Naime, kod svih ranoroma- nog u svečanoj odori i drugog neodjevenog i okovanog u ničkih primjera kasnog 11. i ranog 12. stoljeća vitica je poniznom stavu. Oba su usmjerena prema zapadu, pa se oslobođena stroge geometrizacije i riječ je o biljnoj vitici, pretpostavlja da se radi o grešniku i da je na zapadnom s dvoplošno obrađenim listovima, koja redovito završa- zidu bila scena Posljednjeg suda.72 va trolatičnim ili četverolatičnim listom, a plastičnije je i Na oba bočna zida središnjeg i istočnog traveja pri- oblikovana. Iako stonski okviri koncepcijom i klesarskim kazani su u gornjim zonama evanđelisti na raskošnom tretmanom imaju odlike (kasnog) predromaničkog stila, tronu, optočenom dragim kamenjem i biserima, od kojih način izvedbe ptica i biljnih detalja na njihovim lučnim je ponajbolje očuvan sv. Ivan koji je resio središnju nišu dijelovima (maslinova grančica, osmerolatični cvijet), sjevernoga zida. U donjim zonama potkupolnog trave- odaju sklonost novom, (rano)romaničkom likovnom ja nalazi se biljna dekoracija, dok su u istočnom trave- izrazu primjetnom na čitavoj istočnoj obali Jadrana od ju bili svetački likovi, od kojih je raspoznatljiv sv. Ivan tridesetih godina 11. stoljeća.68 Tako ptice imaju finije Krstitelj, koji kažiprstom desnice pokazuje prema nebu. izdiferencirane dijelove tijela, a pomnije su izvedeni i Znatno lošije sačuvane su zidne slike u apsidi, gdje je pri- detalji različitih tekstura perja na vratu, tijelu i krilima, kaz istočnog grijeha.73 Od te kompozicije prepoznatljiv je što pridonosi taktilnosti površine i djeluje realističnije. gornji dio, tj. središnje stablo kraj kojega stoje nage figu- Takvo prikazivanje ptica nije svojstveno predromaničkoj re Adama i Eve. Svetački likovi resili su i plohe istočnog umjetnosti i razlike su uočljive usporedimo li ih s pti- zida, kao i bočne niše. Među njima dobro je očuvan ne- cama na ploči iz Sv. Nikole (na Prijekom) u Dubrovni- poznati mladoliki svetac u južnoj niši, odjeven u raskoš- ku ili s onima na zabatu iz Župe dubrovačke.69 Sklonost nu crvenu odoru. Na svodu istočnog traveja zamjetni su realističnim detaljima prisutna je i u modelaciji biljnih ostatci medaljona iskićenog dragim kamenjem, a u nje- motiva (maslinova grančica), dok je plasticitet ostvaren mu su poprsja dvojice likova. Pretpostavlja se da je riječ kod osmerolatičnog cvijeta. Stoga na temelju iznesenoga o prorocima.74 smatram da ih možemo datirati oko sredine 11. stoljeća. O stonskim zidnim slikama pisao je veći broj istraži- Istom razdoblju valja pripisati i djelomično očuvani vača, a uglavnom ih svi datiraju u zadnja desetljeća 11. ulomak s prikazom ljudskog lica, koji je otkrio F. Vlašić stoljeća i dovode u vezu s dukljanskim (zetskim) vlada- 1932. godine u blizini Sv. Mihajla.70 Plošan način obrade rom Mihajlom Vojislavljevićem (o. 1051. – 81.).75 No,

9. Crkva Sv. Mihajla, Ston, zidni oslik s prikazom vladara (Stefan Vojislav), zapadni travej, sjeverna strana (foto: J. Behaim, 2014.) St Michael’s church in Ston, mural depicting a ruler (Stefan Vojislav), northern side of the western bay

smatram da su freske nešto ranijeg vremena postanka od haljina jedne istarske svetice, a za koji nalazi analogije u onoga kako se dosad mislilo. Na to upućuje njihova na- regensburškim iluminacijama s kraja 10. stoljeća (Bam- glašena sklonost linearizmu i grafizmu, napose prisutna Stbib, Msc. Lit. 142, f 4v)79 jer se srodni motivi pojavljuju u prikazu ljudskoga lika koji je posve apstrahiran i obli- i na odorama likova u Stonu. ci su stilizirani u krute, gotovo geometrijske forme, pa Ipak, najbliže analogije stonskim oslicima pronalazim im tjelesa djeluju kao apstraktne dekorativne vrijednosti. u bizantskom slikarstvu prve polovine i(li) sredine 11. Najbliže paralele na istočnoj obali Jadrana zamjetne su sa stoljeća u južnotalijanskoj regiji Apuliji. Tako je u crkvi zidnim slikama u Sv. Agati kod Kanfanara iz prve polo- Sta. Marina u Muro Leccese zamjetna bliskost između vine 11. stoljeća, što su već opravdano primijetili Lj. Ka- stonskih svetica i frontalno prikazanih svetaca na poja- raman i C. Fisković.76 Formalna sličnost između stonskih snicama svoda, u odorama sličnog geometrijskog uzor- i istarskih oslika uočljiva je u prikazu svetica, njihovom ka.80 Vrlo su indikativne i paralele s oslicima u kripti kod tipiziranom licu i frontalnom stavu, a napose u dekora- Grottaglie (Gravina di Riggio), gdje je prikazan mladoliki tivnoj im odjeći geometrijskog uzorka, s ujednačenim i svetac u istovjetnoj odori kakvu nalazimo kod svetačkog paralelnim vertikalnim naborima.77 U novije vrijeme o lika u južnoj niši začeljnoga zida stonske crkve.81 Naime, zidnim oslicima u Sv. Agati pisala je Nikolina Maraković, oba svetca odjevena su u raskošnu odoru i zaogrnuta su koja donosi iscrpnu analizu tih fresaka i dovodi ih u vezu crvenim ogrtačem urešenim geometrijskim uzorcima, s bliskim primjerima otonskog i postotonskog knjižnog sred kojega je identična traka s ovalnim „dijamantima”, i zidnog slikarstva.78 U tom pogledu zanimljivo je njezi- optočena bijelim biserima. Riječ je o odori bizantskih no zapažanje o dekorativnom motivu kojim je urešena dostojanstvenika, kakva je zabilježena i na bogato ilumi-

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

10. Crkva Sv. Mihajla, Ston, zidni oslik s prikazom nepoznatog svetca, 11. Zidni oslik s prikazom nepoznatog svetca, istočni zid, kripta, Gravina istočni zid, južna niša (foto: J. Behaim, 2014.) di Riggio, Grotaglie, Apulija (izvor: GIOIA BERTELLI /bilj. 80/, sl. 242) St Michael’s church in Ston, mural painting depicting an anonymous Mural depicting an anonymous saint, crypt in the eastern wall, saint, southern niche in the eastern wall Gravina di Riggio, Grottaglie, Apulia

niranom svitku Exultet I. (Bari) iz 1030. godine.82 Osim sa zidnim slikarstvom iz prve polovine i(li) sredine 11. sličnosti u njihovoj odjeći, primjetno je da su oba svetca stoljeća, srodnosti su uočljive i s najranijim primjerima mladolika i da su prikazana u svetištu što ukazuje na to ranoromaničkih reljefa na istočnoj obali Jadrana iz tride- da se u oba slučaja, po svemu sudeći, radilo o važnijem setih godina istoga stoljeća. Među njima najbliže paralele svetitelju. Nažalost, stonski svetac, kao i onaj apulijski nalazimo kod pluteja oltarne ograde iz Sv. Nediljice,84 jer nisu identificirani, ali primijećenu srodnost svakako bi su ondje likovi prikazani u poluprofilu, kojim se suge- valjalo podrobnije proučiti, jer se ondje možda kriju od- rira pokret, kao što je to slučaj kod stonskog vladara ili govori koji bi mogli pomoći u boljem razumijevanju iko- evanđelista. Također, međusobna sličnost vidljiva je u nografije stonskih fresaka. Spomenuti „dijamanti”, kao i krupnim bademastim očima, vitkim tjelesima i dugim, biserne niske pojavljuju se i kod drugih likova u Stonu predimenzioniranim rukama, kao i u paralelnim linija- (vladar, sv. Juraj i evanđelisti), a sličnost između stonskih ma nabora njihove odjeće. i apulijskih svetaca vidljiva je i u njihovim krupnim ba- Na osnovi iznesenoga držim da je stonske zidne sli- demastim očima, potom naglašavanju jabučica točkama, ke moguće datirati oko sredine 11. stoljeća, kada nastaju apstrahiranju anatomije, kao i stilizaciji draperije. Od prozorski okviri i ulomak s ljudskim licem, a koji, kao i ostalih apulijskih primjera treba spomenuti istovreme- oslici, stoje na razmeđu kasne predromaničke umjetnosti ne oslike u kapeli S. Lasi u Salve i u crkvi S. Salvatore u i prvih naznaka novog (rano)romaničkog likovnog izraza. Sanarica, kod kojih su, kao i kod onih u Grottaglie, za- Spomenuto bi ukazivalo na to da je tada vladarska kapela mjetne formalne bliskosti sa stonskim freskama.83 Osim zahumskih knezova bila znatnije i raskošnije obnovljena.

Vrijeme podizanja predromaničke crkve i njezine će papi. Događaj koji to potvrđuje jest održavanje Crkve- ranoromaničke obnove nih koncila u Splitu 925. i 928. godine, s ciljem (re)orga- nizacije metropolitanskog ustroja u Dalmaciji, Hrvatskoj Na temelju analize arhitekture stonskog Sv. Mihajla, i Zahumlju, te rješavanju teritorijalnih granica pojedinih kao i pripadajuće mu kamene opreme mišljenja sam da biskupija, kao i nimalo nevažnog problema slavenskog je moguće zaključiti da je predromaničkog podrijetla. bogoslužja (kao prežitka jurisdikcijske pripadnosti Kon- Također, čini mi se opravdanim pomišljati da je zvonik stantinopolu).92 Za održavanje tih koncila bili su zaslužni (zapadno zdanje) izgrađen zajedno s crkvom, jer tlocrt- i hrvatski kralj Tomislav (925. – 928.), pod čijom vlašću su na zamisao stonske građevine (odnos dužine i širine, ne- bile dalmatinske biskupije zapadno od Splita, te zahumski znatno istaknuta apsida), njezine male dimenzije, kao i knez Mihajlo, o čemu saznajemo iz pisma pape Ivana X. vertikalna stratigrafija (zvonik, ali i kupola), ukazuju na (914. – 928.) upućenog obojici vladara povodom njihova funkciju tog zdanja podignutog kao dvorske kapele. S tim održavanja.93 Čini se da su Tamisclao, regi Crouatorum, u vezi smatram da je crkva vrlo vjerojatno od vremena et Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum,94 na njima podizanja bila posvećena arhanđelu Mihovilu, budući da i sudjelovali.95 U saborskim aktima iz 925. godine zasvje- je štovanje tog nebeskog vojskovođe, kao zaštitnika vlada- dočen je spomen Stonske crkve (ecclesia Stagnensis), koja ra i njihovih vojnih pohoda, bilo osobito rašireno među je zajedno s Dubrovačkom i Kotorskom biskupijom tada vladajućim slojem u ranom srednjem vijeku, pa bi ta zna- službeno podvrgnuta Splitskoj metropoliji.96 Iako postoje kovita posveta bila u skladu s njezinom funkcijom.85 različita tumačenja kada je osnovana Stonska biskupija, Imajući u vidu povijesne podatke o ranosrednjovje- izgleda da je za njezino utemeljenje vrlo vjerojatno bio kovnom Stonu, držim da bi vrijeme izgradnje vladarske zaslužan knez Mihajlo.97 Posebna, pak, opomena što su kapele Sv. Mihajla najvjerojatnije trebalo dovesti u vezu je 928. godine dobile te tri istočne biskupije u vezi sla- s prvim, povijesno zasvjedočenim i najvažnijim zahum- venskog bogoslužja, ukazivalo bi možda na to da je na skim vladarom u Stonu – knezom Mihajlom Viševićem tom dijelu (novo)ustrojene metropolije ono bilo snažnije (prije 910. – nakon 928.), sinom Višetin(og) (Višević, izraženo negoli u ostalim dijecezama.98 Vuševu(k)čić), kada Ston biva upravnim i crkvenim sje- Nekoliko desetljeća kasnije kneza Mihajla i Zahu- dištem te sklavinije.86 U Mihajlovo doba Zahumlje po- mlje spominje bizantski car Konstantin VII. Porfiroge- staje važnija politička tvorevina na istočnojadranskom net (905. – 959.) u djelu De administrando imperio (O prostoru, a tome su vjerojatno pogodovale i ondašnje upravljanju Carstvom), nastalom godine 949. Tako car velike krize Carstva, tj. uzdizanje snažnog bugarskog piše da pleme prokonzula i patricija Mihajla, sina Bou- cara Simeona (893. – 927.), koji je tada (gotovo) ugro- seboutze, potječe od nekrštenih koji su stanovali na rijeci zio opstojnost Bizanta.87 Priklonivši se politički moćni- Visli, te da u Zahumlju postoji pet naseljenih gradova, od jem Simeonu već godine 912., Mihajlu je, čini se, pošlo kojih na prvom mjestu navodi Ston (Stagnon).99 Prema za rukom proširiti teritorijalne granice ranije kneževine Porfirogenetu zemlja Zahloumi, nazvana po brdu Hum, na dijelove susjedne Paganije i Travunije.88 U njegovo prostirala se od Pelješca do Mostara i Dabra, te obalnog doba Zahumljani su, po svemu sudeći, nadzirali obalni pojasa od Neretve do Dubrovnika.100 Na osnovi svega pojas od Neretve do Zatona, kao i pomorski promet u iznesenog smatram opravdanim pomišljati da se izgrad- Mljetskom, Pelješkom i Neretvanskom kanalu, a njihova nja vladarske kapele Sv. Mihajla na uzvisini Gradac (gdje glavna luka i sidrište za brodove bio je Ston.89 O onodob- se nalazio utvrđeni dvor zahumskih knezova), najvjero- noj snažnoj pomorskoj vojsci Zahumlja i moći njihova jatnije dogodila u doba moćnog kneza Mihajla Viševića kneza, svjedoči podatak nepoznatog pisca Annales Ba- (prije 910. – nakon 928.), kada Ston biva politička i cr- renses i barijskog kroničara Lupusa protospataria (Lupus kvena prijestolnica zahumskih vladara. Protospatharius Barensis, Lupo da Bari) (o.1030. – 1102.), Na temelju analize mlađeg sloja skulpture iz Sv. Mi- da je regi Michaeli Sclavorum (Michael Sclabus) godine hajla (monumentalni prozorski okviri i ulomak s ljud- 926. osvojio bizantski grad Siponto, u južnotalijanskoj skim licem) i zidnih oslika, moguće je pretpostaviti da regiji Apuliji.90 Godinu dana nakon slavnog pohoda na je vladarska kapela zahumskih vladara bila znatnije i ra- apulijsku obalu, zbog smrti cara Simeona i slabljenja nje- skošnije opremljena najvjerojatnije oko sredine 11. sto- gove „države”, Mihajlo se politički ponovno okrenuo bi- ljeća. O srednjovjekovnom Stonu toga perioda nalazimo zantskom caru, pa izgleda da zato biva nagrađen visokim više vijesti. Tako iz bule pape Benedikta VIII. (1012. – titulama antipata (prokonzula) i patricija.91 24.) od 27. rujna 1022. godine, saznajemo da je Stonska Na crkvenom planu Zahumlje se, zajedno s tadašnjim crkva pod okriljem Dubrovačke metropolije, vjerojatno hrvatskim kraljevstvom i dalmatinskim gradovima, okre- osnovane još u vrijeme Grgura V. (996. – 999.), a od toga

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

doba biskup u Stonu bit će vjeran sufragan Dubrovni- vodio savezničku vojsku, nameće se kao mogući razlog ku.101 Izgleda da u istom razdoblju Zahumlje stječe otok zašto je Vojislav obnovio stonsku crkvu, točnije zabilježio Mljet i Korčulu, koji su nekada bili u sastavu Neretvanske svoj vojni trijumf u vladarskoj kapeli poraženog zahum- kneževine,102 a godine 1035. spominje se Ljutovit, knez skog vladara. Tom tumačenju držim da se ne protivi ni helmanske (zahumske) oblasti, koji je na strani Bizan- ikonografija sačuvanih zidnih slika, jer je ondje predočen ta sudjelovao u uspješnom suzbijanju ustanka u Duklji, pobjednički vladar s krunom kao znakom moći,114 čiju podignutog od strane Stefana Vojislava (prije 1018. – ratničku vještinu na suprotnom zidu simbolizira mlade- 43./50.)103 Ljutovitu kao bizantskom savezniku u borbi nački lik sv. Jurja s mačem u ruci, dok je iznad njega pri- protiv dukljanskog kneza, car je čini se podario visoku kazan okovan grešnik kojega se, po svemu sudeći, vodilo titulu protospatara i stratega Zahumlja i Srbije.104 Navod- k nebeskom vojskovođi Mihovilu, čime se trebalo isticati no je Ljutovit godine 1039. poklonio lokrumskom opatu neraskidivo jedinstvo zemaljske i nebeske moći. Prosla- Petru mljetsku crkvu Sv. Pankracija u Babinom Polju,105 va te pobjede vjerojatno je odraz povijesno utemeljenog a u istom periodu zasvjedočeno je i ime jednog stonskog događaja i on se ticao Stona, a na osnovi iznesenih po- biskupa – Gabriela.106 dataka o dukljanskom knezu Vojislavu, kao i o vremenu Godine 1042. ili 1043. dukljanski knez Vojislav po- nastanka zidnih oslika, mislim da je vrlo moguće da je diže drugi ustanak protiv Bizanta, a na strani bizant- on ondje ovjekovječeni vladar-donator i da se ta obno- skih saveznika sudjelovali su raški župan, bosanski ban va mogla dogoditi između 1042./43. i 1050. godine, tj. i zahumski knez Ljutovit, koji je predvodio (slavensku) nakon Vojislavove pobjede i njegove smrti. S tim u vezi vojsku u borbi protiv Vojislava.107 Spomenuto bi upući- treba istaknuti i tumačenje I. Fiskovića, koji za ulomak valo na to da se vjerojatno radilo o značajnijem vladaru s ljudskim licem misli da se radi o prikazu Sol Invictus, i vojskovođi jer mu je bio povjeren zadatak da zapovije- simbolične slike nepobjedivog Sunca, odnosno Sunca da i predvodi savezničke snage u tom vojnom pohodu. pravde (Sol Iustitiae).115 Riječ je o teološko-ikonograf- No, Bizant i Ljutovit doživjeli su tada težak poraz od skom motivu poistovjećivanja Nepobjedivog sunca i Kri- dukljanskog kneza i njegove vojske. Izvojevavši veliku sta, što je usko povezano s vladarskim kultom.116 Ukoliko pobjedu nad njima, Stefan Vojislav krenuo je u osvaja- je ta pretpostavka točna, radilo bi se možda o još jednom nje susjedne Travunije i Zahumlja, pa tako Ljutovitov svjetovnom i sakralnom poimanju Vojislavova trijumfa Ston, zajedno s Pelješcem, dolazi u njegove ruke.108 Da pri utanačivanju njegove uloge zemaljskog „kralja”. je Vojislav boravio u prijestolnici zahumskih knezova, ukazuje nam podatak koji donosi bizantski pisac Ke- kavmen (Kekaumen, Cecaumeni), u djelu Strategicon (et incerti scriptoris de officiic regiis libellus, o. 1180.), gdje navodi da je on bio toparh u Stonu i da je zarobio dubrovačkog stratega Katakalona Klazomenskog.109 Po svemu sudeći, taj događaj zbio se nakon Vojislavove po- bjede nad bizantskom vojskom i njegove smrti – izme- đu 1042/43. i 1050. godine.110 Prema Kekavmenu strateg je htio na prijevaru zarobiti dukljanskog vladara pa mu je predložio da se sastanu u sredini strategove teme i toparhova područja (vjerojatno u Zatonu ili Slanom), ali dogodilo se suprotno od planiranog jer je Vojislav zarobio Katakalona i odveo ga u Ston.111 Imajući u vidu povijesna vrela o onodobnom Stonu smatram da je za obnovu Sv. Mihajla najvjerojatnije bio zaslužan Stefan Vojislav, rodonačelnik dinastije Vojislav- ljevića. Na to mišljenje navodi me podatak da je Vojislav, nakon pobjede nad Bizantom i njegovim saveznicima (među kojima je bio ugledni zahumski knez Ljutovit), osvojio prijestolnicu zahumskih vladara.112 Da je u njoj, pak, neko vrijeme i boravio potvrđuje vijest koju donosi Kekavmen – da je bio toparh u Stonu i da je zarobio du- brovačkoga stratega.113 Stoga osvajanje Stona, kao i slav- na pobjeda nad Bizantom, ali i Ljutovitom koji je pred-

Bilješke

1 MARIN ZANINOVIĆ, Limitacija Stonskoga polja, u: Adriatica 14 Izvještaj, Konzervatorski odjel u Splitu (dalje Izvještaj KOST), praehistorica et antiqua - Miscellanea Gregorio Novak dicta, (ur. 1926., (br. 53.); ISTI, 1927., (br. 19.). Vladimir Mirosavljević; Duje Rendić-Miočević; Mate Suić), 15 Izvještaj KOST, 1928., (br. 106., 128., 150., 191., 198., 200.); ISTI, Zagreb, 1970., 489-502; IGOR FISKOVIĆ, Pelješac u protopovijesti 1929., (br. 12.). O stanju crkve prije obnove kratko je pisao Lj. i antici, Pelješki zbornik, I (1976.), 25; MARIN ZANINOVIĆ, Karaman u radu o Sv. Mihajlu. LJUBO KARAMAN, Crkvica Sv. Ston u prethistoriji i antici, u: Zbornik radova u čast 650. obljetnice Mihajla kod Stona, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 15 planske izgradnje Stona i Malog Stona, (ur. Pavo Zvjerković), Ston, (1928.), 81-82. 1987., 10, 16, 21; IGOR FISKOVIĆ, Srednjovjekovna preuređenja 16 Izvještaj KOST, 1928., (br. 191.); ISTI, 1929., (br. 12.). ranokršćanskih svetišta u dubrovačkom kraju, Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom području, Izdanja 17 Izvještaj KOST, 1928., (br. 119., 191.). Fotografiju apsidalnog Hrvatskog arheološkog društva, 12 (1988.), 197; VINICIJE B. prozora i onoga na južnom zidu prije obnove Vidjeti: LJUBO LUPIS, Sakralna baština Stona i okolice, Ston, 2000., 57. KARAMAN (bilj. 15), 84-85, sl. 2-3; ZVONIMIR BJELOVUČIĆ, Crvena Hrvatska i Dubrovnik, Zagreb, 1929., sl. 14. 2 Štovanje tog nebeskog vojskovođe, kao zaštitnika vladara i njihovih vojnih pohoda bilo je rašireno među vladajućim 18 Riječ je fotografijama koje je objavio Z. Bjelovučić 1929. g. Tako slojem u ranom srednjem vijeku. Stoga je ta znakovita posveta je na južnoj strani vidljivo da nije rekonstruiran prozor, dok nebeskom ratniku Mihovilu bila u skladu s funkcijom stonske je na drugoj fotografiji na kojoj je prikazan apsidalni prozor crkve kao vladarske kapele. Vidjeti: CVITO FISKOVIĆ, zamjetna njegova pogrešna rekonstrukcija. Naime, ondje je kao Dalmatinske freske, Zagreb, 1965., 9; SMILJKA GABELIĆ, nadprozornik uzidan predromanički nadvratnik s tri križa i Ciklus arhanđela u vizantijskoj umetnosti, Beograd, 1991., 27- nadvratnik portala s virovitim rozetama. Usporedi: ZVONIMIR 29, sa starijom literaturom; IVAN STEVOVIĆ, O prvobitnom BJELOVUČIĆ (bilj. 17), 52, sl. 15, 32. izgledu i vremenu gradnje crkve sv. Mihajla u Stonu, Zbornik 19 Ranoromaničke zidne oslike restaurirao je ljubljanski restaurator radova Vizantološkog instituta, XXXV (1996.), 187. Također, M. Sternen. Za istraživanje crkvene podnice spominje se da zamjetno je da je najveći broj građevina s tim naslovnikom je izvršeno, ali nisu navedeni rezultati tih istraživanja. Vidjeti: izgrađen, kao i stonski Sv. Mihajlo, na dominirajućem položaju Izvještaj, Konzervatorski odjel u Dubrovniku (dalje Izvještaj na vrhu uzvišenja. CVITO FISKOVIĆ, Ranoromaničke freske u KODU), 1928., (br. 191.), ISTI, 1929., (br. 12.). Stonu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 12 (1960.), 48-49; 20 F. Vlašić piše da je 1938. g. E. Dyggve na južnoj strani crkve ISTI, n. dj., 9; IVO BABIĆ, Bilješke o crkvi Sv. Mihajla u Stonu, pronašao nadsvedenu grobnicu u ruševnom stanju, i to bez Peristil, 38 (1995.), 18; IVAN STEVOVIĆ, n. dj., 18. priloga. FRANO VLAŠIĆ, Bilješke uz tri stonska spomenika, 3 JOSIP LUČIĆ, Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj – Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10 (1956.), 95-96. Dubrovački zemljišnik diobe zemlje u Stonu i Pelješcu iz 21 FRANO VLAŠIĆ (bilj. 20), 95; CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, god. 1336., Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u 1960.), 33. F. Vlašić spominje da je 1953. g., prilikom uklanjanja Dubrovniku, 18 (1980.), 63, 67-71; NENAD VEKARIĆ, Pelješka porušenog materijala mlađe građevine, pronašao nadvratnik s naselja u 14. stoljeću, Dubrovnik, 1989., 37. natpisom MIHAELVS. FRANO VLAŠIĆ (bilj. 20), 96. 4 PAVO GLUNČIĆ, Iz prošlosti grada Stona XIV-XIX vijeka, 22 Foto-dokumentacija istraživanja nalazi se u Konzervatorskom Beograd, 1961., 20, 89; NENAD VEKARIĆ (bilj. 3), 37, 41. odjelu u Splitu MK RH: Fototeka KOST, 1958.-63. U obnovi 5 LUKŠA BERITIĆ, Stonske utvrde, Anali Historijskog instituta spomenika sudjelovao je i Jugoslavenski institut za zaštitu JAZU u Dubrovniku, 3 (1954.), 308, 333. spomenika kulture iz Beograda (I. Zdravković). 6 VLADIMIR TALJERAN, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 23 IVAN ZDRAVKOVIĆ, Nacrti predromaničke crkve Sv. Mihajla 1935., 95-96, 99-100. u Stonu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 12 (1960.) 25- 29; IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 179-181. 7 Bratovština se spominje 1509. g. VINKO FORETIĆ, Kroz prošlost poluotoka Pelješca, u: Spomenica Gospe Anđela u 24 IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 23), 25-29; IVAN STEVOVIĆ (bilj. Orebićima 1470.-1970., (ur. Justin V. Velnić), Omiš, 1970., 286; 2), 179-181. U gornjem dijelu zapadnog pročelja isprva su bile IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 182. rekonstruirane tri plitke niše, ali su potom uklonjene. O tome svjedoče sačuvane fotografije iz Fototeke KOST, a fotografiju s 8 IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 182. rekonstruiranim nišama objavio je u svojem radu i I. Stevović. 9 SERAFINO RAZZI, Povijest Dubrovnika, (prev. Iva Grgić; prir. IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), sl. 4. Stjepan Krasić), Dubrovnik, 2011. (1595.), 172. 25 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 33-49. 10 Spomenuto je već primijetio C. Fisković. CVITO FISKOVIĆ 26 IVICA ŽILE, Predromaničko graditeljstvo otoka Koločepa, (bilj. 2, 1960.), 48. Dubrovnik, 2003., 35; IVAN SRŠA, Voštani i uljni zaštitni 11 FRANO RADIĆ, Sredovječne crkve u Stonu, Starohrvatska slojevi na srednjovjekovnim zidnim slikama u Hrvatskoj, Portal. prosvjeta, ser. I, 3-4 (1898.), 77. Godišnjak HRZ, 1 (2010.), 16. 12 FRANO RADIĆ (bilj. 11), 79. 27 ANTE MILOŠEVIĆ, Predromanički zvonici u Dalmaciji i 13 FRANO RADIĆ (bilj. 11), 77-78. ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dubrovnik - Split, 2011., 68-69.

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

28 IVAN SRŠA (bilj. 26), 16. 37 ANTE MILOŠEVIĆ (bilj. 27), 68-70. 29 Godine 1960. T. Marasović objavio je rad pod nazivom Regionalni 38 ANTE MILOŠEVIĆ (bilj. 27), 70, sl. 69. južnodalmatinski kupolni tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka 39 A. Milošević navodi da su dvije iskopane stube pronađene uz gdje prvi koristi termin južnodalmatinski jednobrodni kupolni južni zid crkve i da su to ostatci stubišta koje se pružalo uz južni tip za tu grupu spomeniku, koji je otad prihvaćen u literaturi. zid crkve i zvonika, te da se s vanjske strane uspinjalo k njegovu TOMISLAV MARASOVIĆ, Regionalni južnodalmatinski tip u prvom katu. Stoga nije jasno zašto je na rekonstrukciji vanjsko arhitekturi srednjeg vijeka u Dalmaciji, u: Beritićev zbornik, (ur. stubište prikazano samo uz južnu stranu zvonika, a ne i uz Vjekoslav Cvitanović), Dubrovnik, 1960., 33-47. južni zid crkve, točnije uz prvu i drugu (zapadnu) nišu koje su 30 Dvanaest spomenika nalazi se na Elafitskom otočju, i to šest na podijeljene u dva dijela, jer je na temelju vidljive visinske razlike najmanjem otoku Koločepu (Sv. Nikola (Sv. Vid) i Sv. Mihajlo među njima moguće pretpostaviti da se uz njih nalazilo stepenište. kod Donjeg Čela, Sv. Srđ u Bigama, Sv. Barbara u Borju, Sv. Frano S tim u vezi valja primijetiti i to da se u zvonik moglo pristupati u uvali Jekavac, Sv. Antun Padovanski u Gornjem Čelu), tri na i u suprotnom smjeru od onog prikazanog na rekonstrukciji, tj. Lopudu (Sv. Ivan Krstitelj na Ivanjem brdu, Sv. Nikola na brdu da je stepenište moglo biti orijentirano u smjeru istok-zapad. Polačice, Sv. Ilija na Sutjoniku) i tri na Šipanu (Sv. Ivan Krstitelj Usporedi: ANTE MILOŠEVIĆ (bilj. 27), 70, sl. 69. kod Šilova Sela, Sv. Mihajlo u Pakljenoj, Sv. Petar na Veljem Vrhu). 40 ANTE MILOŠEVIĆ (bilj. 27), 68. Tri spomenika sačuvana su u povijesnoj jezgri grada Dubrovnika, 41 Dva sloja skulpture raspoznaje i M. Jurković, a riječ je o tzv. od kojih dva na Prijekom (Sv. Nikola i Sigurata) i jedan u istočnom prvom i drugom pelješkom sloju. MILJENKO JURKOVIĆ, dijelu grada (Sv. Luka), dok je samo jedna građevina zasvjedočena Prilog proučavanju pleterne skulpture na području poluotoka u Stonu (Sv. Mihajlo na brdu Gradac). Svi spomenici detaljno Pelješca, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 13 (1983.), 165-184; su obrađeni u doktorskoj disertaciji I. Tomas. IVANA TOMAS, ISTI, Predromanička dekorativna skulptura na dubrovačkom Srednjovjekovne jednobrodne crkve s kupolom južne Dalmacije i Boke kotorske (doktorski rad), Zagreb, 2014., 7-235. području (magistarski rad), Zagreb, 1984.; ISTI, Prilog određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, 31 Vidjeti: IVANA TOMAS (bilj. 30), 7, 70, 80, 88, 119, 127, 132, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 15 (1985.), 183-199. U novije 144, 148, 154, 161, 166, 176, 184, 188, 211. vrijeme Ž. Peković raspoznaje tri sloja skulpture (od sveukupno 32 Osim kamena lomljenca, za njezinu izgradnju bili su upotrebljeni šest koje uočava na širem dubrovačkom prostoru) – tzv. 2. sloj ulomci antičke nadgrobne ploče. Završna obradba vanjskih i iz druge polovine 9. st., potom 3. sloj iz prve polovine 10. st. i unutrašnjih zidnih stijenki bila je izrađena vapnenom žbukom, 6. sloj iz druge polovine 11. st. ŽELJKO PEKOVIĆ, Crkva Sv. a tragovi prvotne žbuke pronađeni su na vanjskim bočnim Petra Velikoga. Dubrovačka predromanička katedrala i njezina zidovima građevine. Usporedi: Fototeka KOST, 1960.-61. skulptura, Dubrovnik – Split, 2010., 184-203. Za ulomke oltarne 33 Spomenuto navodi Ž. Peković, jedan od voditelja istraživanja. ograde koje potonji autor ubraja u tzv. 2. sloj skulpture i datira ŽELJKO PEKOVIĆ, Crkva sv. Petra na Veljem vrhu na otoku u drugu polovinu 9. st., načelno se slažem s predloženom Šipanu, u: Zbornik Tomislava Marasovića (ur. Ivo Babić; Ante datacijom. Međutim, treba istaknuti da tim ulomcima nije Milošević; Željko Rapanić), Split, 2002., 250, bilj. 33; ISTI, utvrđena provenijencija, odnosno nije moguće odrediti jesu Konzervatorski zahvat na crkvi sv. Petra na otoku Šipanu li pripadali Sv. Mihajlu ili nekoj drugoj stonskoj crkvi, stoga u s osvrtom na konstrukcijska rješenja kupola na crkvama ovom radu oni nisu obrađeni. južnodalmatinskog sloga, Godišnjak zaštite spomenika kulture 42 M. Jurković je prepoznao taj sloj skulpture na kamenoj opremi Hrvatske, 26-27 (2003.), 77-92, 86, bilj. 32; ISTI, Četiri elafitske iz Sv. Mihajla u Stonu i na tada tek djelomično objavljenom crkve, Dubrovnik - Split, 2008., 125, bilj. 113. Također, A. dubrovačkom materijalu (nekoliko ulomaka iz Sv. Stjepana i Sv. Milošević piše da su po sredini svoda prepoznati ostatci kupole Petra). MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 169-177; ISTI ANTE MILOŠEVIĆ (bilj. 27), 68. Međutim, nije jasno kako se (bilj. 41, 1984.), 38-46, 64-65, 89-92, 96-107, 131-148; ISTI (bilj. to uspjelo utvrditi jer je veći dio gornje konstrukcije bio srušen, 41, 1985.), 184-191. o čemu svjedoči Radićev opis, kao i fotografije prije njezine 43 Ulomci dovratnika (šir. 15.5 cm i vis. 190 cm), isklesani su od obnove 1928. g. Usporedi: FRANO RADIĆ (bilj. 11), 77; LJUBO vapnenca. Bili su uzidani u portal mlađe crkve, a u vrijeme KARAMAN (bilj. 15), 84, sl. 2; Fototeka KOST, 1960. konzervatorsko-restauratorskih radova šezdesetih godina 20. 34 Vidjeti: IVANA TOMAS (bilj. 30), 213-214. st. uzidani su u portal starije građevine. Danas se nalaze u 35 Spomenuto je već pretpostavio C. Fisković. CVITO FISKOVIĆ lapidariju u Stonu. M. Jurković kataloški ih je obradio i pripisao (bilj. 2, 1960.), 35. Slično navodi i Đ. Bošković koji piše da tzv. prvom pelješkom sloju. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, postojanje stepeništa potvrđuje i kamena ploha koja se vidi 1983.), 170, sl. 15 a-b; ISTI (bilj. 41, 1984.), 38-46, 131; ISTI uz taj dio građevine, pa na temelju toga zaključuje da je pod (bilj. 41, 1985.), 186, 188. u prizemlju kule-zvonika bio niži od onoga u crkvi. ĐURĐE 44 Ulomak nadvratnika (šir. 80 cm, vis. 20 cm i deb. 46-59 cm), BOŠKOVIĆ, Osvrt na neka pitanja arhitektonskog rješenja isklesan je od vapnenca. Na donjoj plohi sačuvana su dva crkvice sv. Mihajla u Stonu, u: Gunjačin zbornik: u povodu kružna utora promjera oko 9 cm. Pronašao ga je Z. Bjelovučić sedamdeset godina života i četrdeset i pete godine znanstvenog 1929. g. u blizini crkve, a nalazi se u lapidariju u Stonu. M. rada, (ur. Mate Suić; Ivan Erceg), Zagreb, 1980., 143. Jurković kataloški ga je obradio i pripisao tzv. prvom pelješkom 36 Vidjeti: IVANA TOMAS (bilj. 30), 134-136, 166-172, 212, 220- sloju. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 176, sl. 42; ISTI 222, 229-234. (bilj. 41, 1984.), 38-46, 142; ISTI (bilj. 41, 1985.), 186, 188, sl. 1.

45 Izvorni kameni prag očuvan je kod Sigurate u Dubrovniku (54 hrabro nadvlada zloduha i primajući kršćansku vjeru izmirio cm), Sv. Nikole na Koločepu (48 cm), Sv. Nikole na Lopudu se sa svim Rimljanima, tj. pripadnicima rimske crkve. FRANO (53 cm) i Sv. Petra na Šipanu (56 cm). Spomenute dimenzije VLAŠIĆ (bilj. 20), 96-97. D. Popović natpis datira u godine 425. odgovaraju onima u Stonu. – 450., a čita ga kao: MIHAELUS FORTITER SUPER GRECO 46 Kataloški ih je obradio M. Jurković i pripisao tzv. prvom PACIFICO CUM S(OCIO) ROMANO, odnosno Mihajlo pelješkom sloju. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 171, sl. snažno nad Grkom izmirenim sa svojim rimskim drugom 19-20; ISTI (bilj. 41, 1984.), 133. (bdije). DUŠAN POPOVIĆ, Prilozi čitanju i razumijevanju raznih starina, Beograd, 1957., 251-256. Na natpis se osvrnuo 47 MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 70. i Lj. Karaman, koji ga dovodi u vezu sa zetskim vladarom 48 Tri ulomka ploča oltarne ograde (sačuvane dimenzije: šir. 42 Mihajlom Vojislavljevićem pa svoju prvobitnu dataciju crkve cm, vis. 91 cm i deb. 13 cm), isklesane su od vapnenca i nađene sužava na vrijeme njegove vladavine od 1077. do 1081. g. su u blizini crkve, a sada su u lapidariju u Stonu. Kataloški ih LJUBO KARAMAN, O vremenu gradnje sv. Mihajla u Stonu, je obradio M. Jurković i pripisao tzv. prvom pelješkom sloju. Vjesnik muzealaca i konzervatora Hrvatske, 9 (1960.), 82. C. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 176, sl. 39-40; ISTI Fisković isto misli da se radi o tom dukljanskom vladaru, a (bilj. 41, 1984.), 38-46, 141; ISTI (bilj. 41, 1985.), 186, 188, sl. 2. natpis je, dodajući na Vlašićevo čitanje kratice, transliterirao 49 Riječ je o šest ploča oltarne ograde: Inv. br.: 1966, 1968, 1973-74, kao: MIHAELUS FORTITER SUPER GECO PACIFICO CUM 2193, 2249. OMNES ROMANOS. CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 34. 50 Dva ulomka pilastra oltarne ograde (dimenzije bolje očuvanog: M. Vego nekoliko se puta okušao u njegovu tumačenju. Tako šir. 26 cm, vis. 56 i deb. 13 cm), isklesana su od vapnenca i prvi put predlaže dva čitanja MIHAELUS FORTITER SUPER nađena su u blizini crkve, a danas se nalaze u lapidariju u Stonu. E(PIS)CO(PO) PACIFICO NOMS (NOMINIS) ROMANO – Neka Sačuvan je utor u koji je ulazilo pero očuvanog pluteja. Kataloški Mihajlo (Arhanđel) hrabro štiti pokojnog glavara (čuvara) biskupa ih je obradio M. Jurković i pripisao tzv. prvom pelješkom sloju. imenom Romana, dok u reviziji čitanja predlaže: (SANCTUS) MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 176, sl. 41 a-b; ISTI MIHAELUS FORTITER (CUSTODIAT) (SEPULCHRUM) (bilj. 41, 1984.), 38-46, 142; ISTI (bilj. 41, 1985.), 186, 188, sl. 2. SUPER GECO (GACHA) PACIFICO CUM OMNIBUS (ANGELIS ET ARCHANGELIS) ROMANO – Neka sv. Mihajlo 51 Iako autor uočava bliskost dubrovačke i stonske kamene plastike, hrabro čuva grob pokojnog poglavara Romana sa svim anđelima na temelju kvalitetnije izrade skulpture iz Sv. Petra od one u Sv. i arhanđelima. Autor smatra da se radi o arhanđelu Mihovilu Mihajlu, dubrovačke reljefe datira u drugu polovinu, a stonske u i da je riječ o nadgrobnoj ploči. MARKO VEGO, Arheološko prvu polovinu 10. st. ŽELJKO PEKOVIĆ (bilj. 41), 193-196. iskopavanje u Zavali, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 52 Dva ulomka nadvratnika (dimenzije bolje očuvanog: šir. 27 cm, XIV (1959.), 194-195, bilj. 24; ISTI, Ranosrednjovjekovni vis. 24 cm i deb. 22 cm), isklesana su od vapnenca (dolomita) latinski natpis iz Stona, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, i nalaze se u lapidariju u Stonu. Pronašao ih je F. Vlašić 1932. 13 (1961.), 61-75. g. u blizini crkve. FRANO VLAŠIĆ (bilj. 20), 96. Kataloški ih B. Gabričević ponudio je dosad najuvjerljivije tumačenje tog je obradio M. Jurković i pripisao tzv. prvom pelješkom sloju. natpisa, zato što polazi od stvarno napisanog teksta. Autor MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 172-173, sl. 22; ISTI smatra da je pisan u stihu, i to u dva dvanaesterca, odnosno (bilj. 41, 1984.), 55-56, 135; ISTI (bilj. 41, 1986.), 84-85, 87. akatalektička jampska trimetra, a natpis je transliterirao 53 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 34. kao: ARHANGELUS MIHAEL FORTITER SUPER SECO 54 IVAN BASIĆ, Prilozi proučavanja crkve svetog Mateja PACIFICOQUE OMNES ROMANOS, s prijevodom: (Ja) u Splitu, Ars Adriatica, 1 (2011.), 79; MERI ZORNIJA, Arhanđeo Mihovil hrabro odozgor siječem i donosim mir svim Ranosrednjovjekovna skulptura na tlu Boke kotorske (doktorski Romanima. BRANIMIR GABRIČEVIĆ, Novo čitanje natpisa rad), Zagreb, 2014., 188. u Stonu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LX (1963.,1958.), 93-96. 55 Nadvratnik (šir. 149 cm, vis. 17 cm i deb. 50 cm), isklesan je Skupivši dotad iznesena čitanja natpisa, J. Lučić iscrpno je od vapnenca (dolomita). Pronašao ga je F. Vlašić 1953. g. analizirao prethodna tumačenja i donio vlastitu transliteraciju: u ruševinama mlađe crkve, a bio je u sekundarnoj upotrebi MIHAELUS FORTITER SUPER GECO(S) (GRECOS) kao nadgrobna ploča. FRANO VLAŠIĆ (bilj. 20), 96. Nalazi PACIFICO(S) CU(M) OM(NE)S ROMANO(S). Natpis datira na se u lapidariju u Stonu. Na natpisu je isklesano: MIHAELUS temelju epigrafskih osobina u 11. st., a tumači ga tako da: će FORTITER SUPER (S)ECO PACIFICO CU OMS ROMANO. Mihajlo štititi katolike budući da su pravoslavci (Grci) pacifirani. Nije jasno je li prvo slovo četvrte riječi G ili S, pretpostavlja se da JOSIP LUČIĆ, Marginalije uz novopronađeni natpis u Stonu, se radi o slovu S. MILJENKO JURKOVIĆ, Ranosrednjovjekovni Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14 (1962.), 23-33. O latinski natpisi s Pelješca (Epigrafski i stilski pokazatelji kao natpisu je pisao i J. Kovačević, koji analizira ranija tumačenja faktori za dataciju natpisa ranog srednjeg vijeka), Radovi i donosi svoje: MI(C)HAELUS FORTITER (ET) SUPER REGO Instituta za povijest umjetnosti, 10 (1986.), 84. PACIFICO C(I)V(ITATES) OM(NE)S ROMANO(S), tj. Mihajlo 56 MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 181, sl. 21; ISTI (bilj. snažno smiruje i vlada nad svim rimskim gradovima. Prema 41, 1984.), 56-63, 91-92, 106-107; ISTI (bilj. 55), 86-87. autoru radi se o Mihajlu Viševiću i natpis datira u 927. g. 57 U čitanju natpisa okušao se niz znanstvenika. Prvi ga je JOVAN KOVAČEVIĆ, Marginalije uz probleme arheologije i transliterirao F. Vlašić kao: MIHAELUS FORTITER SUPER umetnosti ranog srednjeg veka: Ulcinjski i kotorski preromanski GECO PACIFICO CUOMS ROMANO, sa značenjem Mihajlo ciboriji, Marginalije II, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

8 (1964.), 113-123; ISTI, Od dolaska Slovena do kraja XII vijeka, 188; ISTI (bilj. 64), 212-213. Ž. Peković ih datira u drugu polovinu u: Istorija Crne Gore I, Titograd, 1967., 363. Posljednji autor koji 11. st. (tzv. 6. sloj skulpture) i dovodi ih u vezu s reprezentativnim se okušao u njegovoj interpretaciji je I. Ostojić, koji smatra da prozorskim okvirom iz crkve Sv. Mihajla u Donjem Čelu na otoku je isto riječ o Mihajlu Viševiću, a za tekst misli da je epigramski Koločepu. ŽELJKO PEKOVIĆ (bilj. 41), 199-203. distih, koji se odnosi na kneževu pobjedu nad bizantskim 67 Ulomke dovratnika iz Janjine i Lužina kataloški je obradio A. zapovjednikom Pacifikom: (PRINCEPS) MIHAELUS FORTITER Dračevac i M. Jurković. Potonji autor pripisuje ih tzv. drugom SUPER(AVIT) G(R)ECO PACIFICO CU(M) OM(INE)S pelješkom sloju i dovodi ih u vezu sa stonskim prozorskim ROMANO(S) – Knez Mihajlo junački pobjedi Pacifika Grka okvirima. ANTE DRAČEVAC (bilj. 61), 145, 150, sl. 11, 22a; i Romane. IVAN OSTOJIĆ, O Mihajlovom natpisu iz Stona, MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 169, sl. 12; ISTI (bilj. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14 (1962.), 34-39. 41, 1984.), 50, 130; ISTI, (bilj. 41, 1985.), 186, 188 i d., sl. 4. Na natpis se osvrnuo i M. Jurković koji ističe da je izrazito loše 68 Riječ je o tzv. Zadarsko splitskoj klesarskoj radionici koju je prvi isklesan, pa ukazuje na mogućnost da je naknadno izveden na definirao I. Petricioli. IVO PETRICIOLI, Pojava romaničke nadvratniku. Autor prihvaća tumačenje B. Gabričevića da se skulpture u Dalmaciji, Zagreb, 1960., 15. Najraniji je primjer radi o arhanđelu Mihovilu, a ne istoimenom vladaru (Višević te skulpture ciborij prokonzola Grgura na kojem je sačuvan ili Vojislavljević). Također, upozorava na razliku u kvaliteti posvetni natpis, a koji je poslužio kao osnovi oslonac za točnije klesanja između tog natpisa i onoga TEMPO(RE). MILJENKO datiranje zadarskih reljefa (ciborij iz katedrale i bazilike Sv. JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 180-181, sl. 21; ISTI (bilj. 41, Tome, ploče oltarne ograde iz Sv. Nediljice). Prokonzul Grgur 1984.), 56-62, 91-92, 106-107; ISTI (bilj. 55), 86-87. zabilježen je u zadarskim izvorima između 1033. i 1036. g., pa 58 BRANIMIR GABRIČEVIĆ (bilj. 57), 93-96. se smatra da su i ti reljefi nastali nešto prije sredine stoljeća. 59 BRANIMIR GABRIČEVIĆ (bilj. 57), 96. Vidjeti više o tome u: IVO PETRICIOLI, n. dj., 15-35; NIKOLA 60 Da je natpis možda naknadno uklesan, opravdano je upozorio JAKŠIĆ, Između Europe i Mediterana, u: Prvih pet stoljeća M. Jurković. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 55), 87. hrvatske umjetnosti, (ur. Nikola Jakšić), Zagreb, 2006., 98-107; 61 Nadvratnik (šir. 78 cm, vis. 28 cm i deb. 19.5 cm), isklesan je od NIKOLA JAKŠIĆ – EMIL HILJE, Umjetnička baština Zadarske vapnenca (dolomit). Prvi ga je objavio Z. Bjelovučić 1929. g. i nadbiskupije – Kiparstvo I. (od IV. do XVI. stoljeća), Zadar, 2008., navodi da je bio uzidan u zid samostanskog dvorišta pored crkve. 26-32, 124-137. Također, iste godine objavio je njegovu fotografiju na kojoj je 69 Ploča iz Sv. Nikole na Prijekom (šir. 168 cm, vis. 69 cm i deb. vidljivo da je pogrešno rekonstruiran kao nadprozornik apsidalnog 9 cm), isklesana je od vapnenca, neznatno je oštećena po užim otvora. ZVONIMIR BJELOVUČIĆ (bilj. 17), 52, sl. 32, 35. stranama i nedostaje joj uski gornji rub vijenca. Danas se nalazi Prilikom kasnije upotrebe otklesani su mu bočni rubovi, a s donje na zidu sjevernog broda crkve. Iako se u dosadašnjoj literaturi strane očuvani su utori kružnoga presjeka. Nalazi se u lapidariju u plutej datirao u široki vremenski raspon od kraja 9. do druge Stonu. Kataloški su ga obradili A. Dračevac i M. Jurković. ANTE polovine 11. st., držim da je njegovu srodnost sa skulpturom DRAČEVAC, Pleterna skulptura u lapidariju u Stonu, Vjesnik iz dubrovačkog Sv. Petra opravdano uočio Ž. Peković. Naime, za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXV (1981.), 146, sl. 14; likovno-morfološke karakteristike dubrovačke ploče odgovaraju MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 53, 146. zreloj predromaničkoj skulpturi. Vidjeti: ŽELJKO PEKOVIĆ, 62 Nadvratnik (šir. 117 cm, vis. 43 cm i deb. 25 cm), isklesan je od Crkva Sv. Petra u Dubrovniku, u: Rađanje prvog hrvatskog vapnenca (dolomit). Prvi ga je objavio Z. Bjelovučić 1929. g., a pejsaža, (ur. Miljenko Jurković; Tugomir Lukšić), Zagreb, 1996., navodi da je bio uzidan u skladište soli pored crkve Gospe od 270-271, sl. 4-5; IVICA ŽILE, Kameni namještaj i arhitektonska Lužina. ZVONIMIR BJELOVUČIĆ (bilj. 17), 52, sl. 34. Cjelovito plastika prve dubrovačke katedrale, u: Tisuću godina Dubrovačke je očuvan, a na donjoj su mu strani sačuvani i kružni utori te (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa u povodu žlijeb. Nalazi se u lapidariju u Stonu. Kataloški su ga obradili A. tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije / metropolije Dračevac i M. Jurković. ANTE DRAČEVAC (bilj. 61), 145, sl. (998. – 1998.), (ur. Nediljko A. Ančić), Dubrovnik, 2001., 463, 13; MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 53, 154. 474-476, 480, T V, sl. 3; ISTI, Predromaničko graditeljstvo otoka Koločepa, Dubrovnik, 2003., 125-127; ROMANA MENALO, 63 MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 66-71; ISTI (bilj. 55), Ranosrednjovjekovna skulptura, Dubrovnik, 2006., 54, sl. 27; 86-87. ŽELJKO PEKOVIĆ (bilj. 41), 125-128, 195, sl. 96. 64 IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 23), 25-29; IVAN STEVOVIĆ Ulomak zabata oltarne ograde iz Župe dubrovačke uzidan je (bilj. 2), 179-181. Prozorske okvire kataloški je obradio M. u dominikansku crkvu, a isklesan je od vapnenca. N. Jakšić Jurković i pripisao ih je tzv. drugom pelješkom sloju. MILJENKO datirao ga je u kasno 10. ili rano 11. st., a M. Jurković prije JURKOVIĆ (bilj. 41, 1983.), 170-171, sl. 16-18; ISTI (bilj. 41, 11. st. NIKOLA JAKŠIĆ, Predromaničko kiparstvo, u: Tisuću 1984.), 38-46, 50-53, 96-107, 131-133; ISTI (bilj. 41, 1985.), 185- godina hrvatskog kiparstva, (ur. Igor Fisković), Zagreb, 1997., 188, 195-197; ISTI, O nekim figuralnim prikazima i posljednjoj 36; MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 76-77; ISTI (bilj. fazi pleterne skulpture u dubrovačkoj regiji, Arheološka 41, 1985.), 193-194, sl. 11. istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom području, Izdanja 70 Ulomak s prikazom ljudskog lica (šir. 14 cm, vis. 14 cm i deb. Hrvatskog arheološkog društva, 12 (1988.), 212-214. 9 cm), isklesan je od vapnenca. Pronašao ga je F. Vlašić 1932. 65 MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1984.), 40-41. g. u blizini crkve, o čemu saznajemo iz jednog Vlašićeva pisma 66 Sličnu dataciju predložio je M. Jurković, koji ih pripisuje tzv. upućenog 7. srpnja Lj. Karamanu. Izvještaj KOST, 1932., (br. 157.). drugom pelješkom sloju. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. 41, 1985.), Nalazi se u lapidariju u Stonu. Kataloški ga je obradio M. Jurković

i datirao u kasno 10. ili rano 11. st. MILJENKO JURKOVIĆ (bilj. pretpostavka o Mihajlu Vojislavljeviću kao stonskom donatoru 41, 1983.), 175, sl. 33a; ISTI (bilj. 41, 1984.), 139. i da se freske datiraju u period od 1078. do 1081. g. Isto se 71 IGOR FISKOVIĆ, Reljef kralja Petra Krešimira IV., Split, 2002., odnosi za nadvratnik, kao i za posvetu crkve, budući da natpis, 230. kao uostalom i sam titular, treba najvjerojatnije dovesti u vezu s arhanđelom Mihovilom, a ne vladarom toga imena. 72 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 40-41; ISTI (bilj. 2, 1965.), Drugačije mišljenje iznio je R. Ljubinković koji je za lik sv. Jurja 10; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 438; IVO BABIĆ pretpostavio da se radi o Bodinovom sinu, kralju Đuri, pa je na (bilj. 2), 21; IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 191; RAJKO VUJIČIĆ, temelju toga freske datirao u prvu četvrtinu 12. st. RADIVOJE Srednjovjekovna arhitektura i slikarstvo Crne Gore, Podgorica, LJUBINKOVIĆ, Quelques observations sur le probleme des 2007., 196-197. rapports artistiques entre Byzance, l’ Italie méridionale et la Serbie 73 Podno scene istočnog grijeha naknadno je naslikana aureola s avant le XIII-éme siecle, u: Corsi di cultura sull’arte ravennate križem raširenih krakova, od koje su očuvani tragovi crvene boje e bizantina, Ravena, 1963., 203-204. No, ta pretpostavka još je i biserne niske. Lice je oštećeno, ali se pretpostavlja da se radi manje vjerojatna jer o povezanosti kralja Đure i Stona nemamo o Kristu. CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 46-47; ISTI (bilj. 2, potvrda. Dapače, njegova vladavina isključivo je vezana za 1965.), 10. Za taj mlađi oslik C. Fisković nije predložio dataciju, prostor od Kotora do Skadra i za Rašku. Usporedi: EDUARD ali ga V. B. Lupis datira u kasno 13. ili rano 14. st. VINICIJE PERIČIĆ, Sclavorum regnum Grgura Barskog – Ljetopis popa B. LUPIS (bilj. 1), 108. O prikazu istočnog grijeha i njegovoj Dukljanina, Zagreb, 1991., 45-46, sa starijom literaturom. povezanosti s južnotalijanskim Exultet svitcima detaljnije je pisao 76 Tako Karaman prvi upozorava na srodnost apostola u Kanfanaru R. Ljubinković. RADIVOJE LJUBINKOVIĆ, Predstava prvog s likovima u Stonu, te ističe slične zelene sjene ispod očiju, greha u apsidalnoj konhi u Crkvi Svetog Mihajla kod Stona, crvene točke na licu i podbratku, shematizirano prikazivanje Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu, IV (1964.), 223-229. svjetla i sjene bijelom i zelenom linijom opetovanom pored 74 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, 1960.), 48; ISTI (bilj. 2, 1965.), 10. glavne konture forme. LJUBO KARAMAN, O srednjovjekovnoj 75 O stonskim freskama prvi je opširnije pisao Lj. Karaman 1928. umjetnosti Istre, Historijski zbornik, I-IV/2 (1949.), 120. Slično g. Na temelju analize zidnih slika, ali i skulpture, crkvu je piše i C. Fisković dvadesetak godina kasnije, a njihove opažaje datirao u vrijeme zetskih vladara od 1077. do najkasnije 1150. ponavlja B. Fučić pri opisivanju istarskih fresaka. CVITO g. U tom radu ukazuje na mogućnost da je donator možda FISKOVIĆ (bilj. 2, 1965.), 10; BRANKO FUČIĆ, Iz istarske Mihajlo Vojislavljević. LJUBO KARAMAN (bilj. 15), 106-115. spomeničke baštine II., Zagreb, 2007., 278. U novije vrijeme U kasnijem radu iz 1960. g. crkvu je na osnovu pronađenog o zidnim oslicima u Sv. Agati kod Kanfanara pisala je N. nadvratnika s natpisom MIHAELUS, preciznije datirao u vrijeme Maraković, koja isto ističe formalnu srodnost između istarskih vladavine Mihajla Vojislavljevića od 1077. do 1081. g. Jedan od i stonskih zidnih slika. Autorica istarske freske datira u prvu glavnih autorovih argumenata da se radi upravo o tom vladaru polovinu 11. st. NIKOLINA MARAKOVIĆ, Zidno slikarstvo i spomenutom periodu jest prikazana kruna na glavi stonskog u Istri od 11. do 13. stoljeća. Revalorizacija lokalne umjetničke donatora, jer je navodno godine 1078. Mihajlo stekao kraljevski baštine u europskom kontekstu (doktorski rad), Zagreb, 2009., naslov. Identificirajući tako prikazanog vladara, Karaman je 114, bilj. 427, T. XLV. doveo u vezu i njegovo ime s titularom stonske crkve, smatrajući 77 Riječ je o stonskim sveticama prikazanim na zapadnoj lezeni da to dodatno potvrđuje i pronađeni nadvratnik, s natpisom i pojasnici sjevernoga zida, dok se dvije svetice u Kanfanaru MIHAELUS. LJUBO KARAMAN (bilj. 57), 81-82. Karamanovu nalaze u konhi apside. Kod onih u Stonu primjetna je vrlo interpretaciju vladara i dataciju stonskih fresaka uglavnom su neobična izvedba lica, koja bi mogla upućivati na to da se radi prihvatili kasniji istraživači. Vidjeti: CVITO FISKOVIĆ (bilj. 2, o nekim naknadnim intervencijama (možda je to produkt neke 1960.), 34; ISTI (bilj. 2, 1965.), 9; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, od brojnih restauracija provedenih na tim oslicima). 1967.), 394, 438-439; VOJISLAV J. ĐURIĆ, Vizantijske freske u 78 Vidjeti: NIKOLINA MARAKOVIĆ (bilj. 76), 103-124, T. XLV- Jugoslaviji, Beograd, 1974., 189; IGOR FISKOVIĆ, Romaničko XLIX. slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb, 1987., 28; IVO BABIĆ (bilj. 2), 20-21; IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 186-193; RAJKO VUJIČIĆ 79 NIKOLINA MARAKOVIĆ (bilj. 76), 120, T. XLIX, sl. 5. (bilj. 72), 197. 80 Više o zidnim slikama u crkvi Sta. Marina u Muro Leccese No, treba istaknuti da Karaman gradi pretpostavku o Mihajlu vidjeti: GIOIA BERTELLI, Puglia preromanica, Milano, 2004., na temelju pisma pape Grgura VII., upućenog 9. siječnja 193-205, sl. 175-177, sa starijom literaturom. 1078. g. vladaru Zete, jer ga papa oslovljava kao Michaeli, 81 Više o zidnim oslicima u kripti Gravina di Riggio kod Grottaglie Sclauorum regi. LJUBO KARAMAN (bilj. 15), 114; ISTI (bilj. vidjeti: GIOIA BERTELLI (bilj. 80), 262-265, sl. 241-243. 57), 81. Međutim, takvo tituliranje ne mora biti neupitni 82 GIOIA BERTELLI (bilj. 80), 265. dokaz priznavanja kraljevskog ranga. Iako Grgurovo pismo dokumentira da je Mihajlo uputio zahtjev da mu se pošalje 83 Zanimljivo je primijetiti da se svi apulijski primjeri nalaze u zastava sv. Petra, to ne znači da mu je želja bila i ispunjena. južnom dijelu te regije – Salentu. Za zidne slike u kapeli S. Lasi u Vidjeti: JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 393-394; IVICA Salve i u crkvi S. Salvatore u Sanarica vidjeti: GIOIA BERTELLI PRLENDER, Rimska kurija prema rubnim prostorima Zapada (bilj. 80), 282-288, sl. 266, 270-272 na istočnojadranskoj obali tijekom XI. i XII. stoljeća, Historijski 84 Na srodnost između zidnih slika u Sv. Agati kod Kanfanara zbornik, LXII/1 (2009.), 7. Spomenuto bi upućivalo na to da taj i ploča oltarne ograde iz Sv. Nediljice upozorio je B. Fučić. dokument nije pouzdani argument da se na osnovu njega gradi BRANKO FUČIĆ (bilj. 76), 278. Mišljenja sam da je ta paralela

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

još bliža u slučaju Stona jer su ondje, za razliku od Kanfanara, 177; VINICIJE B. LUPIS (bilj. 1), 15-16; ISTI, Pregled povijesti pojedini likovi prikazani u poluprofilu kojim se sugerira pokret. Stonske biskupije od osnutka do 1541. godine, u: Tisuću godina 85 Vidjeti bilj. 2. Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije / 86 Pretpostavlja se da se dotad prijestolnica zahumskih vladara metropolije (998. – 1998.), (ur. Nediljko A. Ančić), Dubrovnik, nalazila u oblasti Mogorjelo-Čapljina-Blagaj, što bi odgovaralo 2001., 200. arheološkim nalazima na tom prostoru jer su ondje zasvjedočeni brojni nalazi iz ranog 9. st. Vidjeti: EDUARD PERIČIĆ (bilj. 75), 94 JAKOV STIPIŠIĆ – MILJEN ŠAMŠALOVIĆ (bilj. 92), 34. 37, sa starijom literaturom; TONČI BURIĆ, Istočnojadranske 95 Veći broj istraživača smatra da su obojica vladara sudjelovala sklavinije i Franci u svjetlu arheoloških nalaza, u: Rađanje prvog na tim koncilima. Vidjeti: FERDO ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u hrvatskog pejsaža, (ur. Miljenko Jurković; Tugomir Lukšić), vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 415, 417-418; LJUBO Zagreb, 1996., 137-144. KARAMAN (bilj. 15), 104; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 87 JOSIP LUČIĆ, Povijest Dubrovnika od VII. stoljeća do godine 1205., 362-363; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 85; ANTE DRAČEVAC, Zagreb, 1973., 50-51, 85; ISTI, Ston od VII. stoljeća do godine Srednjovjekovna Stonsko-zahumska biskupija, u: Tisuću godina 1333., u: Zbornik radova u čast 650. obljetnice planske izgradnje Trebinjske biskupije, (ur. Ivica Puljić), 1988., 85; EDUARD Stona i Malog Stona, (ur. Pavo Zvjerković), Ston, 1987., 29; ISTI, Iz PERIČIĆ (bilj. 75), 37. Prema N. Klaić spomenuti vladari na prošlosti dubrovačkog kraja, Dubrovnik, 1990., 175-179. njima nisu sudjelovali. NADA KLAIĆ (bilj. 88), 292-295. 88 JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 50-51, 85; ISTI (bilj. 87, 1987.), 96 JAKOV STIPIŠIĆ – MILJEN ŠAMŠALOVIĆ (bilj. 92), 33-34; 29; ISTI (bilj. 87, 1990.), 175-179. Spomenute godine Mihajlo JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 177; IVICA PRLENDER (bilj. je oteo sina venecijanskog dužda Ursa, tadašnjeg bizantskog 91), 51. saveznika i odveo ga je na dvor bugarskog cara Simeona. JOVAN 97 JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 177; IVICA PRLENDER (bilj. 91), KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 361; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 51. Za druga mišljenja Vidjeti: DANIELE FARLATI – JACOPO 85; NADA KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, COLETI, Illyricum Sacrum VI., Venecija, 1800., 325; ANTE Zagreb, 1975., 41; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 176, 178. DRAČEVAC (bilj. 95), 83-86; VINICIJE B. LUPIS (bilj. 93), 198- 89 LJUBO KARAMAN (bilj. 15), 104; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 200; IVICA PULJIĆ – ANTE ŠKEGRO, Sarsenterska biskupija, 1990.), 178. Povijesni prilozi, 30 (2006.), 32-34, 38-39; IVICA PULJIĆ, 90 LJUBO KARAMAN (bilj. 15), 104; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. Kasnoantička biskupija Sarsenterensis, Arheološka istraživanja 57, 1967.), 363; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 85; ISTI (bilj. 87, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Izdanja Hrvatskog 1990.), 177; osobito WILLIAM J. CHURCHILL, The Annales arheološkog društva, 24 (2010.), 125-136; ANTE ŠKEGRO, barenses and the Annales Lupi protospatharii. Chritical edition Najranija crkvena organizacija na području Dubrovačko- and commentary (doktorski rad), Toronto, 1979., 201-202, neretvanske županije, Arheološka istraživanja u Dubrovačko- 345, 353, sa starijom literaturom. Potrebno je napomenuti da neretvanskoj županiji, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 24 kod nepoznatog pisca Annales Barenses stoji da se taj događaj (2010.), 118-119. zbio 928. g., a kod Lupusa 10. srpnja 926. Pretpostavlja se da je 98 JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 343; IVICA PRLENDER (bilj. potonja godina pouzdanija. Vidjeti: WILLIAM J. CHURCHILL, 91), 52. n. dj., 201-202, 345, 353. 99 Od ostalih gradova car spominje: Mokriskik (vjerojatno selo i 91 JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 363; JOSIP LUČIĆ (bilj. planina Mokro u jugozapadnom dijelu Mostarskog blata), Iosle 87, 1973.), 85; NADA KLAIĆ (bilj. 88), 283; JOSIP LUČIĆ (Ošlje), Galoumainik (Glumine, sjeverno od Ošlja) i Dobroskik (bilj. 87, 1990.), 177, 179; IVICA PRLENDER, Crkva i država (Dabar, jugoistočno od Ljubinja). JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, u srednjovjekovnom Dubrovniku (doktorski rad), Zagreb, 1998., 1990.), 171. 51. Titula antipata potječe od titule prokonzula i nije vezana za 100 JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 171. Rana teritorijalna podjela određenu službu. Krajem 9. i početkom 10. st. ta se titula, kao sklavinija navodi se i u Sclavorum regnum, poznatom kao i patricijska podjeljuje stratezima teme Dalmacije. JADRAN Ljetopis popa Dukljanina, iz druge polovine 12. stoljeća po kojoj FERLUGA, Vizantijska uprava u Dalmaciji, Beograd, 1957., 107. je Zahumlje u tzv. Crvenoj Hrvatskoj ili Gornjoj Dalmaciji, 92 JAKOV STIPIŠIĆ – MILJEN ŠAMŠALOVIĆ, Codex diplomaticus veće je teritorijalne površine negoli što to navodi Porfirogenet regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I, Zagreb, 1967., 31-37; i podijeljeno je na devet župa među kojima je prvi, ponovno, NADA KLAIĆ, Mljetski falsifikati, Arhivski vjesnik, 10 (1967.), zabilježen Ston, i to kao Stantania. Od ostalih župa spominju se: 95-107; ISTA, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, Popovo Polje, Ošlje, Luka (na obje obale Neretve, kod njezina 1972., 293; ISTA (bilj. 87), 293-311; IVO GOLDSTEIN, Hrvatski utoka), Velika (između Nevesinja i Broćna), Dubrava (na lijevoj rani srednji vijek, Zagreb, 1995., 279; IVICA PRLENDER (bilj. obali Neretve između Stoca i Žitomislića) i Debre (Dabarsko 90), 45-55; IVICA PULJIĆ, Uspostava dubrovačke metropolije, polje). Vidjeti: JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 339; u: Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 171. znanstvenog skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke 101 Riječ je o najstarijem sigurno potvrđenom spomenu (nad)biskupije / metropolije (998.-1998.), (ur. Nediljko A. Ančić), Dubrovačke nadbiskupije i njezinu poglavaru u kojem se navodi Dubrovnik, 2001., 17. i jurisdikcijski prostor, a radi se o prostranom području koje je 93 JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 361-362; JOSIP LUČIĆ uključivalo slavensko Zahumlje, Travuniju i Srbiju, te bizantske (bilj. 87, 1973.), 50; ISTI (bilj. 87, 1987.), 29; ISTI (bilj. 87, 1990.), gradove Kotor, Bar i Ulcinj. Vidjeti: DANIELE FARLATI –

JACOPO COLETI (bilj. 97), 42; FERDO ŠIŠIĆ, Letopis popa s mnogo zlata i srebra, nagovorili raškog župana, bosanskog Dukljanina, Beograd - Zagreb, 1928., 69-71; JOSIP LUČIĆ bana i zahumskog kneza Ljutovita na tu akciju protiv Stefana (bilj. 87, 1973.), 70-71; VINKO FORETIĆ, Povijest Dubrovnika Vojislava. EDUARD PERIČIĆ (bilj. 75), 39. do 1808. – prvi dio. Od osnutka do 1526., Zagreb, 1980., 37; 108 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), 207-209, 215-227; 461-463; JADRAN JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 514; EDUARD PERIČIĆ (bilj. FERLUGA (bilj. 91), 100-101; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 75), 53; STJEPAN KRASIĆ, Povijest Dubrovačke metropolije i 1967.), 388-390; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 56-58, 86; ISTI dubrovačkih nadbiskupa (X. – XVI. stoljeća), Dubrovnik, 1999., (bilj. 87, 1987.), 30; ISTI (bilj. 87, 1990.), 180; VINICIJE B. 22-26; EDUARD PERIČIĆ, Crkveno-pravni odnosi Dubrovnika LUPIS (bilj. 1), 17; ISTI (bilj. 93), 202; VEDRANA DELONGA i Bara, odnosno Dubrovačke i Barske nadbiskupije, u: Tisuću (bilj. 102), 319. godina Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenog 109 LJUBO KARAMAN (bilj. 15), 104; FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad) 461-463; JADRAN FERLUGA (bilj. 91), 100-101; JOVAN biskupije / metropolije (998. – 1998.), (ur. Nediljko A. Ančić), KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 388; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), Dubrovnik, 2001., 340-342; IVICA PULJIĆ (bilj. 92), 28-30, 49- 56-58, 86; ISTI (bilj. 87, 1987.), 30; ISTI (bilj. 87, 1990.), 180. 51; IVICA PRLENDER (bilj. 75), 1-2. Većina istraživača smatra da je u vrijeme pape Grgura V. 110 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), 344; JADRAN FERLUGA (bilj. 91), osnovana Dubrovačka metropolija, jer se u buli Benedikta 101, sa starijom literaturom; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, VIII. navodi da se palij dodjeljuje po primjeru Benediktova 1967.), 388; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 40, 86; ISTI (bilj. 87, predšasnika gospodina Grgura. S tim u vezi zaključuje se da 1987.), 30; ISTI (bilj. 87, 1990.), 180; VINICIJE B. LUPIS (bilj. se taj podatak jedino mogao odnositi na papu Grgura V., čiji 1), 17; ISTI (bilj. 93), 202. je pontifikat trajao između 5. svibnja 996. i 18. veljače 999. 111 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), 344; JADRAN FERLUGA (bilj. 91), g. Pretpostavlja se da je od toga doba Stonska crkva sufragan 100-101; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 388; JOSIP Dubrovniku. Vidjeti: MIHO BARADA, Dalmatia Superior, Rad LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 40, 86; ISTI (bilj. 87, 1987.), 30; ISTI JAZU, 270 (1949.), 93-113; DOMINIK MANDIĆ, Rasprave i (bilj. 87, 1990.), 180. prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963., 272-273; STJEPAN 112 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), 461-463; JADRAN FERLUGA (bilj. ANTOLJAK, Samuilova država, Skoplje, 1969., 84; JOSIP 91), 100-101; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 388-390; LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 68-71; ISTI (bilj. 87, 1990.), 514; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 56-58, 86; ISTI (bilj. 87, 1987.), EDUARD PERIČIĆ (bilj. 75), 53-57; STJEPAN KRASIĆ, n. dj., 30; ISTI (bilj. 87, 1990.), 180; VINICIJE B. LUPIS (bilj. 1), 17; 23; EDUARD PERIČIĆ, n. dj., 341; IVICA PULJIĆ (bilj. 92), ISTI (bilj. 93), 202; VEDRANA DELONGA (bilj. 102), 319. 39-43; IVICA PRLENDER, Crkva i država u srednjovjekovnom 113 Vidjeti bilj. 110. Dubrovniku, u: Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa u povodu tisuću godina 114 Iako se u dosadašnjoj literaturi inzistiralo na tome da je na fresci uspostave dubrovačke (nad)biskupije / metropolije (998. – 1998.), prikazan kralj zbog krune na glavi, mišljenja sam da ona ne mora (ur. Nediljko A. Ančić), Dubrovnik, 2001., 328; ISTI (bilj. 75), 2. nužno značiti da se (doslovno) radilo o kralju već o moćnom vladaru. S tim u vezi valja spomenuti kneza Trpimira kojega 102 Raspadom Neretvanske oblasti početkom 11. st., točnije nakon Gottschalk naziva kraljem (rex), kao i to da se u Trpimirovoj 1020. g., njezin najveći dio sa srednjodalmatinskim otocima darovnici tadašnja Hrvatska spominje kao regnum Chroatorum, (Brač i Hvar) smatra se da je pripao Hrvatskoj, dok su otoci ili pak zahumskog kneza Mihajla Viševića kojega barijski izvori Korčula i Mljet prešli u ruke zahumskih vladara. Vidjeti: bilježe kao regi Michaeli Sclavorum. Vidjeti: IVAN JOSIPOVIĆ, STJEPAN GUNJAČA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj Predromanički reljefi na teritoriju sklavinije Hrvatske između historiji III, Zagreb, 1975., 105-107; VEDRANA DELONGA, Zrmanje i Krke do kraja 9. stoljeća (doktorski rad), Zagreb, Svetomiholjske starine mljetskih benediktinaca. O latinskom 2013., 184-185, sa starijom literaturom; LJUBO KARAMAN natpisu na crkvi Sv. Mihovila kod Babina polja, u: Munuscula (bilj. 15), 104; JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 363; JOSIP in honorem Željko Rapanić. Zbornik povodom osamdesetog LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 85; ISTI (bilj. 87, 1990.), 177, WILLIAM rođendana, (ur. Miljenko Jurković; Ante Milošević), Zagreb – J. CHURCHILL (bilj. 90), 201-202, 345, 353, sa starijom Motovun – Split, 2012., 319. literaturom. Spomenuto bi upućivalo na to da je kraljevski 103 JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 387; JOSIP LUČIĆ naslov kao najviša vladarska titula označavala značajnog vladara, (bilj. 87, 1973.), 86; ISTI (bilj. 87, 1990.), 179-180; EDUARD a u Viševićevu slučaju i osvajača koji službeno nije morao imati PERIČIĆ (bilj. 75), 38-39. kraljevski rang. Stoga držim da se najvjerojatnije i kod stonskih 104 JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1973.), 86; ISTI (bilj. 87, 1990.), 179-180. zidnih slika nije moralo raditi o prikazu kralja. 105 FERDO ŠIŠIĆ (bilj. 101), 207-209, 215-227; JOSIP LUČIĆ (bilj. 115 IGOR FISKOVIĆ (bilj. 71), 230. 87, 1973.), 86; ISTI (bilj. 87, 1990.), 180; VEDRANA DELONGA 116 IGOR FISKOVIĆ (bilj. 71), 230. (bilj. 102), 319. 106 ANTE LIEPOPILI, Ston u srednjim vjekovima crkveno-istorijska studija na odgovor Episkopu Nikodimu, Dubrovnik, 1915., 26; VINICIJE B. LUPIS (bilj. 1), 17; ISTI (bilj. 93), 202. 107 JOVAN KOVAČEVIĆ (bilj. 57, 1967.), 388-390; JOSIP LUČIĆ (bilj. 87, 1990.), 180; EDUARD PERIČIĆ (bilj. 75), 39. Prema piscu Sclavorum regnum navodno su posebni bizantski izaslanici,

Ivana Tomas: Nova promišljanja o crkvi Sv. Mihajla u Stonu Ars Adriatica 6/2016. (41-60)

Slični članci

81-90 od 227

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.