##plugins.themes.oapBasic.skip##
Internationale Zeitschrift für vergleichende Studien zur Geschichte der bildenden Künste, der sakralen und profanen Architektur, der städtebaulichen Entwicklung sowie der materiellen und immateriellen Kulturerbe-Überlieferung entlang der östlichen und westlichen Küsten des Adriatischen Meeres unter besonderer Berücksichtigung dalmatinischer, istrischer und venezianischer Verflechtungen vom frühen Mittelalter bis in die Gegenwart Suchen

Tragom nepoznatih umjetničkih dodira Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića

DOI 10.15291/ars.4648

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Bd. 14 (2024)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Dalibor Prančević Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu dalibor@ffst.hr ##plugins.themes.oapBasic.correspondingAuthor##
  • Nevenka Šarčević samostalna istraživačica

Članak istražuje složene i dosad nedovoljno istražene umjetničke odnose između Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića, ključnih figura moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Osobita je pozornost usmjerena na atribuciju Meštrovićeve karikature Zlatku Šulentiću koja se analizira u odnosu na druge karikaturalne prikaze kiparova lika. Na temelju arhivske dokumentacije, članak rasvjetljava Meštrovićevu do sada zanemarenu ulogu u uređenju Jugoslavenske učionice na Sveučilištu u Pittsburghu. Pritom se interpretira Portret Josipa Jurja Strossmayera, djelo Zlatka Šulentića koje se povezuje s pripremnim crtežima koji su sačuvani, ali i ističu važne Meštrovićeve skulptorske donacije Autoportret i Portret Mihajla Pupina. U fokusu je i Šulentićevo preuzimanje Meštrovićevih funkcija na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu između 1941. i 1942. godine, što dodatno oslikava njihovu suradnju i povjerenje. Istaknuti su i drugi dodiri, kao što je ranije zajedničko izlaganje s Grupom nezavisnih umjetnika i Šulentićevo vrsno portretno djelo Dječak koje je došlo u Meštrovićevo vlasništvo. Članak završava stilsko-morfološkom analizom ekspresionizma u opusu obojice umjetnika, na odabranim primjerima djela, čime se doprinosi razumijevanju njihovih dosega unutar hrvatske moderne umjetnosti.

Ivan Meštrović, Zlatko Šulentić, karikatura, Jugoslavenska učionica u Pittsburghu, portreti, Akademija likovnih umjetnosti, ekspresionizam

1. Zlatko Šulentić, Bez naziva (Karikatura Ivana Meštrovića), tuš na papiru, 30,6 cm x 22,7 cm, Zbirka Zlatka Šulentića u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, samostan Sv. Franje Ksaverskog, Zagreb (foto: G. Vranić) Zlatko Šulentić, Untitled (Caricature of Ivan Meštrović), ink on paper, 30.6 cm x 22.7 cm, Collection of Zlatko Šulentić in the Province of the Glagolitic Franciscans of the Third Order, monastery of St Francis of Xavier, Zagreb

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

2. Angjeo Uvodić, Mrkogleđa – Ivan Meštrović, 1922., litografija, 35,1 x 50 cm, Galerija umjetnina, Split (inv. br. 100/14 /1286/) (izvor fotografije: Galerija umjetnina, Split) Angjeo Uvodić, Frowning – Ivan Meštrović, 1922, lithography, 35.1 x 50 cm, Museum of Fine Arts Split

Pronađena karikatura koju vješto crta Šulentić govori ne samo da je riječ o kiparu nego da se u njegovu životu neprestano odvija drama, misaona, radna i životna, i to zbog umjetničkih radova kojima redovito izaziva javnu pozornost, ali i zbog politič- kog i društvenog aspekta vremena kojemu je pripadao. Doista, Meštrović je bio omiljena tema brojnim likovnim umjetnicima za portre- te, krokije i vrlo raznolike karikature, a piscima poput Miroslava Krleže za književna djela.1 Na karikaturi iz 1908. godine, Frano Branko Angeli Radovani (Ston, 1878. – Zagreb, 1962.), Meštrovića prikazuje odjevena poput boema koji za sobom doslovce vuče dvije skulpture: jednu držeći za stražnjicu, drugu za korijen nosa.2 Time se vjerojatno aludira na nagost i korpulentnost radova koje je kipar tada realizirao, ali i dojmljive nazalne profile pojedinih njegovih figura. Međutim, prikaz Ivana Me- štrovića predimenzionirane proćelave glave, naglašene i smrknute čeone fronte te malenog tijela ostavlja Angjeo Uvodić (Split, 1880. – Split, 1942.) u svojoj poznatoj mapi litografija Karikature objavljenoj 1922. godine. U njoj se nalaze karikaturalni prikazi dvanaestero umjetnika i kulturnih djelatnika na kojima se Uvodić oslanja na pokazivanje specifične osobine pojedinca ili njegove profesije dodjeljujući, pritom, prikazanoj ličnosti i prikladan nadimak (sl. 2). Tako Meštrović postaje Mrkogleđa što je vjerojatno parafraza naslova njegove znamenite figure vidovdanskog junaka Srđe Zlopogleđe (1908.) koja je uglavnom krasila njegove izložbene postave, ali se

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

3. rabila i kao motiv na izložbenim plakatima. Kao što će zapisati Iris Slade, naslovom Ivan Mirković, Karikatura Ivana i načinom prikaza na ovoj je Uvodićevoj karikaturi potenciran „smrknut izraz lica i Meštrovića, 1928., obojena sadra, 50 x 15 x 15,5 cm, vl. Muzej uznositi stav velikog čovjeka u malom tijelu.”3 Tijelo je Meštrovića dodatno naglaše- grada Splita (inv. br. 2421) (izvor no volumenom tamnog ogrtača koji nosi. Nadalje, slično kompozicijsko načelo pri- fotografije: Muzej grada Splita) mjenjuje i Ivan Mirković (Pag, 1893. – Split, 1988.) na jedinstvenoj skulpturi iz 1928. Ivan Mirković, Caricature of Ivan godine kojom prikazuje Meštrovića u finom odijelu i s cigarom u ruci4 (sl. 3). Riječ Meštrović, 1928, painted gypsum, 50 je o rijetkoj kiparskoj karikaturi Meštrovićeve fizionomije u povijesti umjetnosti u x 15 x 15.5 cm, City Museum Split Hrvatskoj. Srodnu tipologiju glave s naglašenim čelom i karakterističnim profilom nosa donosi i Mirko Uzorinac (Gospić, 1891. – Dol kod Celja, 1960.) na karikaturi 4. kipara koju realizira u Beogradu 1930. godine5 (sl. 4). Mirko Uzorinac, Ivan Meštrović, Valja napomenuti kako je prigodom obilježavanja stote obljetnice Meštrovićeva ro- 1930. (sign. Mirko Uzorinac, Beograd, 1930.), olovka na papiru, đenja, u Muzejskom prostoru u Zagrebu, predstavljena izložba Meštrović u karikaturi i 13 x 10 cm (© Grafička zbirka, likovnoj kritici (do 2. svjetskog rata). Na toj su se izložbi pokazale karikature potaknute Nacionalna i sveučilišna knjižnica, njegovim likom i djelom iz međuratnog razdoblja, mahom iz humorističko-satiričkog Zagreb) lista Koprive. Njih je većinom realizirao Sergej Mironović (Irkutsk, 1898. – Zagreb, Mirko Uzorinac, Ivan Meštrović, 1930 1937.), dok je neke nacrtao i Ivo Režek (Varaždin, 1898. – Zagreb, 1979.). U predgo- (sign. Mirko Uzorinac, Belgrade, voru s kratkom analizom Mironovićevih karikatura, Anđela Horvat navodi da su na 1930), pencil on paper, 13 x 10 cm, Print Collection, National and karikaturama najčešće bila prikazana Meštrovićeva djela koja su izazivala najveću po- University Library, Zagreb zornost, osobito njegovi spomenici. Zapisat će: „U svim svojim prikazima Mironović

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

ne ironizira ličnost umjetnika Meštrovića, ni njegov opus. O tom on ne iznosi svoje mišljenje. Prikazuje što se zbivalo oko tih djela kad su stupila u javni život, predočuje okolnosti u kojima su se ta djela našla. Satirički donosi odnos sredine prema umjetni- nama, koje su – udaljivši se od akademizma svojim komponentama arhaike, secesije, odnosno ekspresionističkim izrazom, te robusnim likovima – zbunjivale široku publi- ku, često filistarskih shvaćanja, naviklu na idealiziranu ljepotu.”6 Upravo se tom općem korpusu karikatura s prikazom Ivana Meštrovića pridru- žuje i ovo djelo Zlatka Šulentića, dosad neobrađivano u literaturi. Naravno, u pregle- dima će se Šulentićeva umjetničkog opusa pronaći likovni prikazi sa šaljivim i razi- granim elementima, zamjetnoga egzistencijalističkog dojma (primjerice, Ekscentri- čar i konjić, 1953., i karikaturalni prikazi patuljaka i seljaka), ali se naglasak ne stavlja na karikaturu.7 Naime, Šulentić u karikaturi u Hrvatskoj ne zauzima prominentno mjesto pa ga i Frano Dulibić u svojem obimnom radu navodi u popisu autora koji su realizirali „manji broj karikatura” te koji nisu imali „većeg utjecaja” u tom žanru likovnog izražavanja.8 Na bavljenje dodirima dvojice umjetnika ne motivira isključivo pronalazak ove jedinstvene karikature, nego i neke neisticane suradnje u profesionalnom kontekstu. Određena umjetnička djela te sačuvana arhivska građa upućuju ne samo na to da je postojao njihov kontakt već navode i na zaključak o daleko većoj interakciji i me- đusobnom uvažavanju dvojice umjetnika. Konačno, jedan od poticaja za ovaj tekst jesu i zaokružene godišnjice njihova rođenja; 2023. godine navršeno je 140 godina od rođenja Ivana Meštrovića te 130 od rođenja Zlatka Šulentića.

Jugoslavenska soba Katedrale učenja Sveučilišta u Pittsburghu Intenzivniji kontakt dvojice umjetnika zabilježen je krajem trećeg i početkom četvrtog desetljeća 20. stoljeća. Riječ je o vremenu posvemašnje ekonomske i druš- tveno-političke predratne krize u svjetskom i lokalnom kontekstu. Ivana Meštrovića, tada nastanjena u Zagrebu, kriza je zatekla u petom desetljeću života kada je već ostvario međunarodnu karijeru i slavu „koju nitko od naših kipara ili slikara ni prije ni poslije njega nije postigao.”9 Meštrovićevo aktivno zalaganje za zajedništvo ju- goslavenskog naroda bitno je u sagledavanju, osobito prvih triju desetljeća njegova rada.10 Njegovi su se politički stavovi reflektirali i u domeni umjetnosti.11 Ivan Me- štrović bio je, kako primjećuje Vinko Srhoj, „čovjek političkih ideja, više idealizma nego pragmatizma”, čije je „političko djelovanje atipično sa stajališta profesionalne politike i političara”.12 Zapravo ga je i teško strogo smjestiti u politički sustav jer Me- štrović je uvijek stavljao umjetnost ispred politike. Neka od kiparovih najzapaženijih djela pripadaju kontekstu zagovaranja ideje jugoslavenstva, poput poznatoga Kosov- skog ciklusa s Vidovdanskim hramom (1908. – 1912.), za koji mu je dodijeljena prva nagrada 1911. godine na Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Rimu kada je izložen u paviljonu Kraljevine Srbije. Izlaganje je potaknulo javno uvažavanje, kritičke in- terpretacije (poput onih pisaca Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže i Antuna Branka Šimića) i prijepore o nacionalnom pitanju.13 Konačno, kako naglašava Pe- tar Prelog, Ivan Meštrović je „odigrao jednu od ključnih uloga u povijesti hrvatske moderne umjetnosti: kao stvaratelj utjecajnoga kiparskog opusa visoke umjetničke razine, ali istodobno i kao važan protagonist onodobnoga kulturnog nacionalizma.”14 Poslije je očit, kako raspravlja Sandi Bulimbašić, „pad kipareva entuzijazma u vezi s ostvarenjem nove jugoslavenske zajednice”.15 Ovo ipak nije bio jedini angažman u kojem je Meštrović svojim kiparskim djelom i kulturnim radom dao doprinos unu- tar konteksta i koncepta koji stavlja naglasak na kulturnu povezanost Južnih Slavena. Nije se dosad, primjerice, isticao udio Ivana Meštrovića u uređenju Yugoslav Room ili Yugoslav Classroom (dalje u tekstu Jugoslavenska soba ili Jugoslavenska učioni-

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

5. Vojta Braniš, Yugoslav Room (Jugoslavenska soba), 1939., Cathedral of Learning (Katedrala učenja), Sveučilište u Pittsburghu (foto: K. Blaha, © CC BY-SA 2.0) Vojta Braniš, Yugoslav Room, 1939, Cathedral of Learning, University of Pittsburgh

ca) u Cathedral of Learning (Katedrali učenja) Sveučilišta u Pittsburghu. Riječ je o jednoj od brojnih nacionalnih dvorana za koju je inicijativa pokrenuta još u 20-im godinama 20. stoljeća, kada se počela graditi monumentalna građevina na 42 kata u neogotičkom stilu. U tu svrhu, osnivani su posebni odbori za prikupljanje sredstava (u Londonu, Krakowu, Budimpešti, Pragu, Beogradu i drugdje).16 Važnu ulogu imao je rektor John Gabbert Bowman kao inicijator, a među prvih 19 dvorana na prvom katu, uređenim između 1938. i 1957. godine, koje su osmišljene tako da predstave narode kojima pripadaju tamošnji doseljenici, jest i Jugoslavenska. Interijer je, pobi- jedivši na javnom natječaju na kojem je sudjelovalo „20-ak jugoslavenskih umjetnika”, koncipirao Vojta Braniš (Bzenec, Češka, 1893. – Zagreb, 1983.).17 Ovaj je hrvatski likovni umjetnik češkog podrijetla Višu školu za umjetnost i umjetni obrt završio u klasi Roberta Frangeša Mihanovića, a specijalizaciju u drvorezbarstvu stekao u Pragu (kod Františeka Bíleka) i Beču (Franza Barwiga). Potom je izgradio karijeru nastav- nika i ravnatelja Obrtne škole u Zagrebu čijoj je nastavi doprinio svojim reformama. Njegov angažman u realizaciji Jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine bio je vrlo zapažen.18 Uspjeh ponavlja i na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. godine pa je u tom kontekstu razdoblje kraja tridesetih godina 20. stoljeća bilo najaktivnije razdoblje njegova života.19 Jugoslavenska učionica ističe se svojevrsnim Gesamtkunstwerk-uređenjem s namještajem od slavonske hrastovine, kasetiranim stropom, zidovima, stolcima i lusterima s dekorativnim elementima tradicionalnog drvorezbarstva (sl. 5). Za njega je Braniš dobio i počasnu medalju i diplomu Sveučili- šta u Pittsburghu 1954. godine.20 Treba imati u vidu da opus ovog kipara nije dovoljno često bio u fokusu istraživača. Upućujući na njegov rad u primijenjenoj umjetnosti, Grgo Gamulin postavio je pitanje „nije li nam upravo ta njegova djelatnost zakočila razvoj jednog umjetnika u drvu”, a pored ostalog kao njegov „najsretniji izražajni trenutak” istaknuo je skulpturu Asket sklopljenih ruku (prije 1923.).21 Za uređenje Ju- goslavenske učionice Braniš je poklonio figuru Poslijeratno majčinstvo. Jugoslavenska soba službeno je otvorena 31. ožujka 1939. godine.22 Pored bogate biblioteke, dara Jugoslavenske vlade, treba istaknuti šest slika, portreta jugoslaven- skih ličnosti postavljenih na jedinim drvom neobloženim bijelim plohama zido- va koji su birani programski.23 Nakana je bila istaknuti njihov „doprinos svjetskoj

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

civilizaciji”.24 Riječ je o portretima glasovitih Slovenaca – pjesnika Franca Prešerna, rad slikara Božidara Jakca i matematičara baruna Jurija Bartolomeja Vege koji je djelo slikara Mateja Sternena – darovi Odbora u Ljubljani, na čelu s nadbiskupom Grgurom Rožmanom. Portrete crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša i Vuka Stefanovića Karadžića naslikao je Uroš Predić iz Beograda, što je bila donacija Mi- hajla Pupina (Idvor, Srbija 1858. – New York, 1935.), istaknutog američkog fizičara srpskog podrijetla koji je poklonio ove slike netom prije smrti. Ivan Meštrović da- rovao je portret biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je naslikao Zlatko Šulentić i portret matematičara Ruđera Boškovića koji je naslikao Jozo Kljaković. No i prije toga Meštrović je 1934. godine poklonio svoje skulpture, Autoportret i Portret Mihajla Pupina25 (sl. 6). Njegov Autoportret oblikovan je 1930. godine i 6. pripada važnim djelima koje je umjetnik rado izlagao i reproducirao. Znakovito je Ivan Meštrović, Autoportret, da se kao prvi ilustrativni prilog njegovoj monografiji iz 1933. godine – i to baš 1930. i Portret Mihajla Pupina, neposredno prije predgovora koji piše sam Meštrović – pojavljuje upravo taj rad 1925., Sveučilište u Pittsburghu praćen karakterističnim kiparovim autografom.26 Nije zabilježeno mnogo brončanih (izvor fotografije: Yugoslav Nationality Room Committee odljevaka ovog djela koji su nastali za Meštrovićeva života – zapravo tek se navode Records, 1925-1942, UA.40.25, jedan u zbirci Galerije Meštrović u Splitu kao dar samog autora i drugi u Kraljevu University Archives, Archives & dvoru na Dedinju kao akvizicija kralja Aleksandra I. Karađorđevića – pa ovaj, u Special Collections, University hrvatskoj stručnoj literaturi nepoznat, primjerak postaje tim zanimljiviji.27 Riječ je of Pittsburgh Library System; ljubaznošću Zacharyja Brodta) o kompozicijski i oblikovno izrazito uspjelom djelu na kojem se umjetnik prikazuje s glavom potpuno okrenutom prema desnom ramenu i usmjerenom uvis čime je, Ivan Meštrović, Self-Portrait, 1930 and Portrait of Mihajlo Pupin, 1925, riječima Duška Kečkemeta, „dobio na stanovitoj ‘spomeničkoj monumentalnosti’, ali University of Pittsburgh (courtesy of i na donekle forsiranoj teatralnosti”.28 Meštrovićevo djelo još se i danas nalazi u Ga- Zachary Brodt) leriji Odsjeka likovnih umjetnosti u Pittsburghu.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

Portret Mihajla Pupina, koji je svojom donacijom također sudjelovao u uređe- nju Jugoslavenske sobe, postavljen je u Knjižnicu Odjela za kemiju Sveučilišta u Pittsburghu. Taj u osnovi realistički portret vremešnog muškarca Meštrović je obli- kovao već 1925. godine, kada kreće njegova izložbena turneja po američkim gra- dovima za koju je Pupin uvelike bio zaslužan o čemu će u tekstu još biti riječi. O njihovu međusobnom prepoznavanju i povezanosti svjedoči i posveta koju kipar utiskuje u bočnu stranu djela: PRIJATELJU MIHAJLU PUPINU MEŠTROVIĆ. Slične je posvete Meštrović stavljao samo na portretima bliskih mu ljudi pa se mogu zateći na portretu slikara Ante Katunarića i njegove obitelji s kojim se kipar predstavlja na Venecijanskom bijenalu 1907. godine, ili, primjerice, na portretu Vlaha Bukovca iz 1908. godine. Još jedan primjerak u bronci Portreta Mihajla Pupina nalazi se u zgra- di Pupin Physics Laboratories (Pupin Hall) njujorškog Sveučilišta Columbia.29 Poznato je da je Mihajlo Pupin bio na čelu posebnog odbora American Committee for Mestrovic koji je osnovan 1923. godine s ciljem organizacije prvih Meštrovićevih izložbi u Americi.30 U svojoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje Meštrović posvećuje Pupinu posebno poglavlje, s naglaskom na njihov susret u New Yorku.31 Ističe kako su se on i Pupin upoznali u Parizu tijekom Mirovne konferencije te koji su im bili politički dodiri: „On je našu stvar tada zagovarao koliko je mogao. Makar da je bio Srbin, on je tada bio bliže shvaćanjima Jugoslavenskog odbora u pitanjima organizacije jugoslavenske države, nego u Pašićevoj velikosrpskoj koncepciji.” U tom ga tekstu Meštrović ističe „najistaknutiji(m) od naših ljudi”.32 Također, tijekom jedne večere u New Yorku, koju je priredilo Društvo prijatelja Jugoslavije, Pupin je javno, pored ostalog, istaknuo da je Meštrovićeva „ocjena Radićeva pokreta mjerodavnija od ocjene konzula Karovića, koji po dužnosti mora braniti politiku svoje vlade”.33 U poglavlju posvećenom Tesli, Ivan Meštrović spominje i Teslino negodovanje jer su drugi izumitelji, uključujući i Pupina, prisvojili njegova dostignuća. Nadalje, što se tiče veza Meštrovića s gradom Pittsburghom, njihove početke tre- ba tražiti još od vremena prvoga umjetnikova samostalnog predstavljanja u grado- vima američkog kontinenta 1925. godine. Naime, obimnija izložba Meštrovićevih radova bila je postavljena u ne toliko dalekom gradu Clevelandu te će Duško Keč- kemet zapisati: „U obližnjem Pittsburghu, industrijskom gradu, bila je već odavno najveća kolonija hrvatskih i slovenskih iseljenika u Sjedinjenim Državama, pa su ne samo naši iseljenici iz Clevelanda nego i iz Pittsburgha masovno posjećivali izložbu svoga, u svijetu proslavljenog sunarodnjaka.”34 Tijekom svojeg boravka u Americi Meštrović se često obraćao iseljeništvu u posebnim prigodama. Jedno njegovo obra- ćanje tako je objavljeno u novinama Zajedničar koje imaju dugu tradiciju izlaženja u Pittsburghu.35 Iste su novine u to vrijeme objavljivale osvrte na Meštrovićeve izložbe- ne uspješnice u Americi ili pak tekstove o nekim drugim intrigantnim problematika- ma kipara i njegove umjetnosti u periodu koji je slijedio.36 Stoga ne treba iznenaditi znatan Meštrovićev upliv u opremanje Jugoslavenske sobe. Godine 1938. Meštrović je Šulentiću, kako ističe Božena Šulentić u biografiji o životu sa svojim suprugom, „dao zadatak i narudžbu da naslika portret biskupa Strossmayera”.37 To je jedinstven spomen o ovom angažmanu, kao i uopće podatak o njihovoj suradnji. Unutar obrade opusa obaju umjetnika angažman za Sveučilište u Pittsburghu prije se nije isticao, a kakav je konkretno Meštrovićev udio, otkrivaju i neki arhivski izvori korišteni za potrebe ovog istraživanja. Napravljen je u tu svrhu uvid u građu Arhiva Sveučilišta u Pittsburghu i time pristup dijelu prepiske izme- đu uprave Sveučilišta u Pittsburghu i Meštrovića.38 Riječ je o trima pismima: dva- ma pismima prema Ivanu Meštroviću te jednom pismu upućenom Ruth Crawford Mitchell, tajnici rektora Sveučilišta. Zasad nedostaje uvid u korespondenciju Ivana Meštrovića prema upravi Sveučilišta u Pittsburghu kao i prema Odboru za Jugosla- vensku sobu na čijem je čelu tada bio Steve Babić.39

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

Najranije poznato pismo seže u prosinac 1936. godine i upućeno je Ruth Crawford Mitchell. Autor tog pisma nije stavio potpis, stoga nije poznato tko ga je napisao. Iz pisma se doznaje kako je Ivan Meštrović obećao tajnici Crawford Mitchell da će do- nirati dva portreta, no isto tako autor pisma moli „striktno povjerljivo” da ih se šalje izravno rektoru Sveučilišta, a ne Odboru za Jugoslavensku sobu. Ovo je možda mo- guće tumačiti postojanjem tadašnjih „napetosti između jugoslavenskih grupacija”.40 Spomenuto pismo izvještava i da Meštrović „još nije izabrao koja će dva portreta to biti”, ali je „odlučio odbiti svaki pokušaj izbora političke osobe”.41 Prema drugom pismu koje je rektor Sveučilišta u Pittsburghu, John Gabbert Bowman, uputio Meštroviću 1937. godine, skulpture, odnosno biste koje je Me- štrović poklonio, „dnevno pogleda mnogo posjetitelja koji prolaze kroz Katedralu učenja”. Zbog toga je Bowman, kako stoji u pismu, zamolio i jugoslavenskog kon- zula u Pittsburghu, Kostu Unkovića, da u njegovo ime Meštroviću izrazi zahvalnost zbog „velikodušnih darova Jugoslavenskoj sobi u Katedrali učenja”. Isto tako, rektor Bowman je Meštroviću pisao kako mu je Ruth Crawford Mitchell prenijela njegovu „daljnju želju da Jugoslavensku učionicu predstavi portretima dvojice istaknutih hr- vatskih znanstvenika” te se nada da će zauzvrat prihvatiti medalju oblikovanu povo- dom 150. obljetnice Sveučilišta u Pittsburghu.42 Ipak, imena slikara portreta u pismu nisu navedena što ostavlja mogućnost da ih Ivan Meštrović tada još nije ni otkrio. Konačno, treće pismo Meštroviću je pisala Ruth Crawford Mitchell 18. studenog 1938. godine obavijestivši ga kako su dan prije stigle slike dvaju portreta – Josipa Jurja Strossmayera i Ruđera Boškovića. Uz zahvalnost i riječi poštovanja, istaknu- la je kako će portreti biti predstavljeni Odboru Jugoslavenske učionice na njihovu sastanku u prosincu te da će primiti službeno pismo Odbora. Crawford Mitchell zaključuje pismo riječima da će studentima ova dva portreta poticati „imaginaciju” i „želju naučiti više o Hrvatskoj i njezinoj povijesti”.43 Dakako, ovdje su odabir ličnosti i realizacija portreta bili uvjetovani simboličkom funkcijom sobe pa je Ivanu Meštroviću nakana prije svega bila ilustrirati i naglasiti simboličko značenje dvojice važnih protagonista kulturne i znanstvene povijesti. Lik biskupa Strossmayera kao strastvenog zagovarača i promicatelja umjetničke i znan- stvene djelatnosti te pokrovitelja, Meštrovića se dojmio još za mladenaštva. Taj in- teres seže još u 1900. godinu kada je u splitskoj radionici klesarskog majstora Pavla Bilinića u kamenu oblikovao njegov portret (danas u Galeriji Meštrović u Splitu). Meštrovićevo zanimanje za Strossmayera dodatno se pojačalo nakon njegove smrti 1905. godine, otkada će umjetnik izvesti nekoliko vrijednih biskupovih skulptura i konačno svečano inaugurirati reprezentativni spomenik u Zagrebu 1926. godine.44 Slično tomu, prve skice za Spomenik Ruđeru Boškoviću Meštrović je započeo 1937. godine, nakon čega je i tom velikanu povijesti oblikovao javni spomen većih dimen- zija.45 Ukratko, očito je da je zbog Meštrovićeve naklonosti i uvažavanja ovih povi- jesnih ličnosti kao i njihova važnog rada donesena odluka da se baš njihovi portreti pojave u interijeru Jugoslavenske sobe. Prepiska s umjetnicima od kojih je Ivan Meštrović naručivao slike nije dostupna jer je možda nije ni bilo. Oni su tih godina s Meštrovićem bili u neposrednom dodiru, pored ostalog radeći na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu ili surađujući, primjerice Jozo Kljaković, na obnovi crkve Svetog Marka u Zagrebu. Po- znato je da su Meštrović i Kljaković tih godina imali intenzivan prijateljski i suradnički odnos, što postavlja pitanje zašto je Meštrović upravo od Šulentića naručio drugi por- tret? Motiv za taj izbor može se pronaći u činjenici da se ovaj slikar svojim portretima isticao od najranije izlaganih djela, poput Čovjeka s crvenom bradom (1916.), Portre- ta Ljube Penić ili pak Portreta dr. Pelca (1917.), portreta Moj otac (1925.) i drugih.46 Portreti, uz mrtvu prirodu i pejzaže, bili su jedan od najvažnijih žanrova Šulentićeva slikarstva, zbog čega je i svrstan „u red naših najboljih portretista”.47

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

7. Razlog zašto se portret biskupa Strossmayera, naslikan za Jugoslavensku učio- Zlatko Šulentić, Portret Josipa Jurja nicu, nije isticao niti reproducirao u dosadašnjim obradama i pregledima Šulenti- Strossmayera, 1938., ulje na platnu, Jugoslavenska soba Katedrale ćeva opusa može se pronaći u velikom broju portreta koje je slikar realizirao, ali i učenja, Sveučilište u Pittsburghu zbog nedostupnosti jer je lociran na drugom kontinentu. Fotografiju portreta očito (fotografija ustupljena ljubaznošću nije posjedovao ni sam slikar jer je Božena Šulentić naglasila kako ju je dobila po- Ljiljane Đurašković i Michaela Waltera; foto: A. Obidzinski) sredstvom franjevaca glagoljaša trećoredaca koji tada u Pittsburghu imaju župu, i to desetljećima nakon nastanka.48 Uvid stečen preko dostupne fotodokumentacije sa Zlatko Šulentić, Portrait of Josip Juraj Strossmayer, 1938, oil on canvas, Sveučilišta u Pittsburghu pokazuje da na slici stojeća figura Strossmayera, u ljubiča- Yugoslav Room at the Cathedral of stoj mantiji zakopčanoj gumbima, s bijelim kolarom oko vrata, dominira u prednjem Learning, University of Pittsburgh planu. Naglasak je stavljen na lice visoka čela usmjereno blago udesno i desnu ruku (photo courtesy of Ljiljana kojom dodiruje središte križa na njegovu lančiću (sl. 7). Đurašković and Michael Walter) Ovom prigodom uspoređena je fotografija portreta iz Jugoslavenske sobe s fo- tografijom portreta biskupa Strossmayera koja je nađena u Fototeci Arhiva likov- 7a. nih umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gdje je portret na poleđini Nepoznati fotograf, fotografija slike Portret Josipa Jurja datiran u 1936. godinu49 (sl. 7a). Već se na prvi pogled uočava identičnost gornjeg Strossmayera Zlatka Šulentića dijela prikaza, ali i razlike u donjem dijelu slike. Očito je da na fotografiji slike koja je (izvor: Arhiv za likovne umjetnosti postavljena u Jugoslavenskoj sobi nedostaje donji rub slike koji pokazuje da biskup HAZU, Fototeka, inv. br. F/345-1) drugom lijevom rukom drži molitvenik kojim se naslanja na predmet koji nije vid- Unknown photographer, ljiv na slici. Moguće je pretpostaviti da dimenzije Šulentićeva portreta Strossmayera photograph of Zlatko Šulentić’s nisu odgovarale dimenzijama ostalih slika u Jugoslavenskoj sobi pa je slika bila uma- painting Portrait of Josip Juraj Strossmayer, Archive of Fine Arts, njena, utisnuta u okvir ili odrezana. Daljnji uvidi u stanje slike u Pittsburghu pokazat HAZU će što je na stvari.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

8. Zlatko Šulentić, Bez naziva (Josip Juraj Strossmayer), oko 1938., pastel i olovka na paus-papiru, 35,8 cm x 28 cm, Zbirka Zlatka Šulentića u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, samostan Sv. Franje Ksaverskog, Zagreb (foto: G. Vranić) Zlatko Šulentić, Untitled (Josip Juraj Strossmayer), around 1938, pastel and pencil on tracing paper, 35.8 cm x 28 cm, Collection of Zlatko Šulentić in the Province of the Glagolitic Franciscans of the Third Order, monastery of St Francis of Xavier, Zagreb

9. Zlatko Šulentić, Josip Juraj Strossmayer, oko 1938., olovka na papiru, 40 x 30 cm, Zbirka Umjetničke galerije Založbe kralja Tomislava u Čapljini, Bosna i Nadalje, poza i facijalni izraz koncentrirana, nedostupna pogleda, upućuju na Hercegovina (foto: iz arhive) suzdržanost i odlučnost ove crkvene ličnosti. Pozadinu čini draperija koja otkriva Zlatko Šulentić, Josip Juraj tek maleni dio, s promatračeve strane gledano, lijevog ugla unutar kojeg su skico- Strossmayer, around 1938, pencil zno naznačeni oblici arhitekture nalik na pročelje crkve s tornjevima građenim ope- on paper, 40 x 30 cm, Collection of kom. Time slikar očito aludira na monumentalnu katedralu u Đakovu građenu od the Art Gallery at “Založba kralja 1866. do 1882. godine, često nazivanu Strossmayerovom stolnom crkvom. U načinu Tomislava” in Čapljina, Bosnia and Herzegovina na koji je likovno i ikonografski okarakterizirana figura biskupa, prepoznaju se ele- menti idealističkog pogleda na Strossmayera, zagovornika ujedinjenja Južnih Slave- na i osnivača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, isticanog i po njegovu mecenatstvu. Riječ je i o slici koja bi se mogla svrstati u grupu portreta bliskih ten- dencijama realizma dvadesetih godina, no ona je na neki način derivat tih stilskih komponenti. Šulentićev doprinos tom periodu prepoznat je, kako tumači Ivanka Re- berski, u nekoliko ključnih djela koja su mu donijela antologijsku poziciju. Reberski, također, tvrdi da su u djelima trećeg i četvrtog desetljeća, pored ostalog, prisutne i oscilacije „u koje je ušla njemu dotad nesvojstvena objektivnost prikaza”, te da je znak „svojevrsnoj krizi stilskog identiteta” uzrokovanoj umjetnikovim opterećenjem pedagoškim radom.50 Treba istaknuti kako dosad nije predstavljen ni crtež lica iz zbirke Zlatka Šu- lentića samostana Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, tj. skica koja sumarnim linija- ma pastelnom tehnikom i olovkom na paus-papiru plošno naznačuje portretne crte Strossmayera koja je očito prethodila slici (sl. 8). To se uočava uspoređujući kako je linijom opisano usko lice, visoko zaobljeno čelo, nos te napose pogled očiju u stranu. Usto, unutar zbirke Založbe kralja Tomislava u Čapljini u Bosni i Hercegovini nalazi se crtež biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a pokazuje razrađeniju, plastičniju vari- jantu crteža glave, pogleda usmjerena u lijevu stranu51 (sl. 9). Na tom crtežu dolaze do izražaja pravilne crte biskupova lica, punih usana i tek blago naznačenih bora na obrazima. Riječ je o crtežu koji se uopće nije isticao unutar sistematizacije opusa Zlatka Šulentića, a na kojem su u desnom gornjem kutu i olovkom naznačene pri- premne bilješke: košćate ruke, crna kosa i tamne oči, prsten na trećem pr. d. ruke do m. p; briljanti, ametist… nešto manji. Na Šulentićevoj slici za Jugoslavensku učionicu prsten se ipak nalazi na prstenjaku desne ruke, ali i donekle nalikuje na ovalni oblik kakav je prikazan na crtežu. Ni ovaj crtež u zbirci u Čapljini ni onaj u ksaverskoj

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

zbirci nisu datirani, ali, po svemu sudeći, prethodili su slici za Jugoslavensku sobu i vjerojatno su mogli nastati oko 1938. godine, kada je poznato da je Ivan Meštrović naručio sliku od Šulentića. Uspoređujući Meštrovićevu Studiju za spomenik Strossmayeru iz 1924. godine i Šulentićev portret u Pittsburghu, nema velikih podudarnosti izuzev dobi portretira- nog kao i izduljena mršava lica pogleda usmjerena u stranu. Ivan Meštrović biskupa je na spomeniku prikazao u najboljoj formi „iako ga se tadašnja generacija sjećala kao muškarca u poodmaklim godinama”.52 Budući da je Meštrovićev portret pret- hodio Šulentićevu, moguće je da je slikar imao u svijesti kiparsku varijantu portreta u spomeniku koji je izveden 1926. godine za Strossmayerov trg u Zagrebu i izazvao javnu pozornost, polemike, pa opet i karikature, ili pak bisti u sadri i bronci (1924.) kakva se danas nalazi u sklopu Bogorodičine crkve na Prčanju u Boki kotorskoj. S obzirom na značenje, količinu i reprezentativnost drugih Meštrovićevih djela, nije neobično da se njegovu angažmanu u Pittsburghu nije pridavala osobita pozor- nost. Uvid u spomenute i trenutačno dostupne izvore pokazuje kako je Ivan Meštro- vić imao želju donirati najprije skulpture pa onda i slike za uređenje Jugoslavenske dvorane, jedne od niza nacionalnih soba koja interpretira kulturu i tradiciju Juž- nih Slavena kroz oblikovanje interijera i isticanje znamenitih ličnosti. Intenciju za koju je nastala ova i ostale prostorije izrazio je u prigodnom predgovoru rektor John Gabbert Bowman: „… svaka učionica, sama po sebi artikulirani je izraz plemenitosti jednog naroda, govori profesorima i studentima: postoji radost u knjigama, umjet- nosti, idejama, prijateljima i zajedničkim stvarima”.53

Kraljevska akademija za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu S obzirom na postojanje i nekih drugih motiva osim onih za analizu pedagoškog i umjetničkog rada, vrijedi obratiti pozornost na točke susreta Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića unutar Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (koja od 1941. godine postaje Akademija likovnih umjetnosti), na kojoj su obojica radila kao profesori. Meštrović je imenovan rektorom Akademije 1923. godine, što je funkcija koju je, unatoč prekidima i ratnim prilikama, obnašao sve do 1945. godi- ne, kada prestaje biti profesor.54 Kada je Šulentić 1938. godine naslikao Portret Josipa Jurja Strossmayera za Pittsburgh, nije još imao redovno zaposlenje na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt.55 U spomenutoj njegovoj biografiji Božena Šulentić zapisuje kako je u proljeće 1941. godine rektor Meštrović organizirao „sastanak profesora Akademije u gostionici kod ‘Mlinarice’”, u blizini njihove kuće. Poslije Šulentić svojoj supruzi po- jašnjava da ga Meštrović „nagovara da prihvati dužnost ‘povjerenika’ na Akademiji jer da je on jedini pogodan, kao uvijek izvan društva i klika, za to podesan (…) no pritisak je bio prejak i on je konačno nerado, ali ipak pristao. Izbor je bio na sastan- ku Akademije jednoglasan, a ne političko imenovanje, što svjedoči zapisnik.”56 Toj zamolbi Ivana Meštrovića i potom Šulentićevu obnašanju funkcije povjereni- ka i rektora Akademije nije se u povijesnim i povijesnoumjetničkim istraživanjima davala pozornost. Tu epizodu ni Meštrović ne spominje u svojoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje. Konačno, ni uvid u Arhiv Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu o tome ne svjedoči podrobno. Postoji podatak da je godine 1941. Šulentić imenovan „članom povjerenstva za Hrvatsko sveučilište i visoke škole, kao predstav- nik Akademije likovnih umjetnosti”, no zapisnici sjednica profesorskog vijeća Aka- demije likovnih umjetnosti u Zagrebu upućuju na to da Šulentić zapravo nije bio u upravi Akademije, nego je zamjenjivao Meštrovića dok je on bio „bolestan” između 1941. i 1942. godine.57 No, poznato je zašto je kipar izbivao s posla. Zbog nepoželj- nih stavova unutar novoformirane zloglasne NDH, Meštrović je uhićen 11. studenog

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

1941. godine i bio je s Jozom Kljakovićem u ustaškom zatvoru do 13. siječnja 1942. godine, kada je poslan u kućni pritvor gdje ostaje dva mjeseca.58 Sve nepoznanice i nedostatak detaljnijih podataka moguće je pripisati poslijeendehaovskom kontek- stu i gubljenju dokumenata iz javne uspomene ili pak nekom drugom razlogu. Na kraju krajeva, Šulentić se „godine 1942./1943. riješio dužnosti povjerenika i rektora Akademije”, a sama riječ „riješio”, kojom se pri opisu cijele ove nepovoljne situacije koristi Božena Šulentić, govori u prilog činjenici koliko ta dužnost umjetniku nije „ležala” i u kojoj mu je mjeri bila svojevrstan uteg zbog čega se i povukao.59

Grupa nezavisnih umjetnika i tragom Šulentićeve slike Dječak koju je Meštrović posjedovao Prije spomenutih dodira na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt, relacije Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića moguće je tražiti i u brojnim skupnim izložbama od kojih su neke amblematske u iskazivanju umjetnosti vremena i prosto- ra kojima su pripadali. Godine 1919. obojica izlažu na Izložbi jugoslavenskih umjet- nika u Parizu, u Petit Palaisu, ali i na Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes održanoj ujesen 1925. godine. Također, sudjeluju na nizu Izlož- bi zagrebačkih umjetnika (od 1934. pa nadalje) te na znamenitoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938./1939. godine u Zagrebu itd. Te su izložbe zasigurno mogle poslužiti kao okvir njihova neposrednog susreta i dijeljenja određenih stavova i orijentacija. Pritom svakako treba naglasiti kako će u trećem desetljeću 20. stoljeća, kada su već cijenjeni i prepoznati umjetnici, izlagati za- jedno na nekim skupnim izložbama kao članovi Grupe nezavisnih umjetnika. Riječ je o vremenu kada je Meštrović afirmiran autor, izlaže ne samo unutar skupnih izložbi nego i samostalno diljem svijeta, ostvaruje priznanja i nagrade, a njegovo djelo ima iznimnu javnu recepciju u Europi i u Americi. Šulentić u to vrijeme živi takoreći smi- renije, radi kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, putuje svijetom, izlaže i slika. Grupa nezavisnih umjetnika, na inicijativu Ljube Babića, izlagala je od 1921. do 1927. godine diljem Hrvatske i Vojvodine, i u većim i u manjim gradovima, te unutar V. i VI. jugoslavenske izložbe u Beogradu i u Novom Sadu. Izlaganje izvan centra umjetničkih događanja, npr. Zagreba, uvelike je doprinosilo podizanju razi- ne likovne kulture stanovnika „manjih” sredina. S tog aspekta, aktivnost ove Grupe treba dodatno valorizirati, ali i iščitati svjetonazorske orijentacije dvojice umjetnika koji se u članku analiziraju. Velika se pozornost pridavala likovnoj kvaliteti izloženih radova koji su postavljali i neka druga važna pitanja o naravi i(li) funkciji likovnog izraza. „Vrijeme Grupe nezavisnih vrijeme je sazrijevanja ideja o načinima stvaranja nacionalnog likovnog izraza”, naglašava Frano Dulibić.60 Ipak, kada se promatraju djela članova Grupe nezavisnih, tada se ne može govori- ti o stilski koherentnoj skupini, nego međusobnom uvažavanju i dijeljenju stanovitih standarda i likovnih razmišljanja.61 Tako će se u analizi pojave i djelovanja ove gru- pacije, kao i njezinu odmaku od pomodarstva Proljetnog salona, ispravno istaknu- ti: „Članovi Grupe nezavisnih odredili su se s jedne strane protiv pseudonacionalne romantike starije generacije, a s druge protiv pomodnog povođenja za avangardnim likovnim izrazima dijela mlađe generacije, te su preko individualnih likovnih izraza, u to vrijeme ponajviše sklonih različitim oblicima realizama dvadesetih godina, po- kušavali doprijeti stvaranju nacionalnog likovnog izraza.”62 Dok Šulentić izlaže od samog početka, tj. prve izložbe u Zorinu domu u Karlov- cu, Meštrović se pridružio Grupi nezavisnih tek 1924. godine, i to na izložbi u Salonu Galić u Splitu, onoj koja je postigla „najveći publicitet”.63 Na toj je izložbi Meštrović izložio prije isticanu gipsanu Studiju za Strossmayera iz 1924. godine, koja se mogla pogledati i na izložbama 1925. godine u Vojvodini.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

10. Članove Grupe nezavisnih umjetnika prikazao je zajedno Jozo Kljaković na karika- Zlatko Šulentić, Dječak, turi za plakat izložbe u Karlovcu 1924. godine, koja, nažalost, nije sačuvana, nego je 1930., ulje na šperploči, 46,5 x 38,5 cm, Atelijer Meštrović, poznata prema reprodukciji s razglednice. Na njoj su, kao na kakvoj kazališnoj sceni, Zagreb (inventarni broj POH- smješteni Ljubo Babić, Zlatko Šulentić, Ivan Meštrović, Vladimir Varlaj, Marin Stu- AMAZ-1349) (foto: G. Vranić; din, Frano Kršinić, Jerolim Miše, Vladimir Becić i Jozo Kljaković. Osvrćući se na tu ljubaznošću Ivane Stancomb, karikaturu, Frano Dulibić ističe kako je „Kljakoviću bilo stalo na duhovit način pri- Ivána Marcosa Pelicarića Meštrovića i Elisabeth Krstulović kazati stvaralački žar kompaktne skupine umjetnika.”64 Međutim, na toj je karikaturi Meštrović) uočljiva blizina Šulentića i Meštrovića, koje Kljaković prikazuje fokusirane: Šulentića Zlatko Šulentić, Boy, 1930, oil on na harlekina kojeg drži u ruci (lutki koju je moguće usporediti s onom na slikarovu plywood, 46.5 x 38.5 cm, Atelier akvarelu iz 1927. godine), a Meštrovića na oblikovanje figure Marka Marulića za spo- Meštrović, Zagreb menik namijenjen Splitu. Njihova je statura kontrastna jer je Meštrović bio izrazito nizak, a Šulentić vrlo visok čovjek. Klonula lutka u ruci jednog umjetnika gotovo upućuje na njegov intiman (nutarnji) život, melankoličnu prirodu ili interes za taj vid primijenjene umjetnosti, dok masivno tijelo splitskog pjesnika implicira zanimanje za veliku i važnu javnu spomeničku gestu drugog umjetnika. Na simboličkoj razini vide se potpuno različiti umjetnički putevi i temperamenti, ali i važni dodiri koji se ovdje spominju i analiziraju. Na ovom mjestu valja spomenuti još jednu poveznicu između dvojice umjetnika koja upućuje na mogućnost njihove dublje povezanosti nego li je dosad bilo pozna- to u hrvatskoj umjetničkoj historiografiji. Naime, u Atelijeru Meštrović u Zagrebu među djelima likovnih umjetnika, Vladimira Becića, Joze Kljakovića, Ive Šeremeta, Marijana Trepšea, Mirka Račkog i Omera Mujadžića ističe se i slika Dječak Zlatka Šulentića (ulje na šperploči, 46,5 x 38,5 cm).65 Riječ je o slici na čijoj je poleđini ilustracija seoske žene s košarom u brežuljkastom pejzažu – Motiv iz Zagorja. Po- trebno je istaknuti da je portret Dječaka jedan od prvih u nizu važnih slika iz 30-ih godina 20. stoljeća koje je Šulentić označavao brojevima. Naslikan je do pasa, tije- la postavljena ukoso, na naslonjaču stolca prislonjene i podignute desne ruke. Ovu ruku svjetlo posebno ističe, kao i lijevu stranu dječakova lica čije čelo prekriva kosa te naglašava plošna tamnosiva pozadina. Pri tome dolaze do izražaja rumeni obrazi i nos, prodornost pogleda kojega naglašavaju jasno ocrtane linije obrva, rubovi sti- snutih djetetovih usana te sjaj u očima (sl. 10). Zbirka u kojoj se nalazi, kao i način na koji je obrađena kataloška jedinica slike Dječak u Atelijeru Meštrović u Zagrebu nametnula je pitanje njezine povezanosti s Ivanom Meštrovićem. Na upit o slici upućen Meštrovićevu atelijeru, ona je dovedena u vezu s portretom kiparova sina Mate rođenog 1930. godine te navedena širokom datacijom od 1932. do 1935. godine.66 Nadalje, zanimljiv je i historijat njezina javnog izlaganja na koji se ovdje svraća po- zornost. Prema dostupnim izvorima, ovaj portret vjerojatno je izlagan na Šulentićevoj trećoj samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu 1933. godine u Zagrebu.67 Zatim na velikoj zapaženoj retrospektivnoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, otvorenoj 1938. godine u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Oslobodioca u Za- grebu povodom dovršetka same građevine i šezdesete godišnjice Hrvatskog društva umjetnosti. Na njoj su izlagali brojni hrvatski umjetnici, pa i sam Ivan Meštrović, no očito ne na temelju selekcije žirija, nego je „odabir radova prepušten izlagačima”.68 U katalogu ove izložbe slika se reproducira među djelima brojnih hrvatskih umjetnika, no bez oznake vlasništva, tek kao Dječak.69 Poslije će se istaknuti i unutar samostalnih izložbi i različitih stručnih pregleda djela Zlatka Šulentića.70 Grgo Gamulin ističe ovo djelo primjerom „mekog stila” karakterističnog za četvrto desetljeće Šulentićeva slikar- skog rada.71 Pored ostalog, svrstava ga i u skupinu s portretom Moj otac i Portretom arhitekta Neumanna (1929.) naglašavajući nadalje da je Šulentić opet „‘u stilu’, u svom elementu”.72 Blisko vremenu nastanka ovog vrsnog primjera portreta u hrvatskoj um- jetnosti ostvario je Šulentić još jednu paradigmatsku sliku iste (1930.) godine s moti- vom trga na Montmartreu u Parizu, Place du Tertre.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

Nameće se pitanje, odakle taj portret kod Meštrovića i kada je završio u nje- govoj kući?73 Tvrdnju da je riječ o portretu kiparova sina Mate osporava datacija koja je u svoj dostupnoj literaturi smještena u 1930. godinu, kada je Mate Meštro- vić tek rođen. Postavljen mu upit potvrđuje i da mu u tom kontekstu ovaj portret nije poznat.74 Dodatnu nedoumicu, nadalje, stvaraju i katalozi izložaba u kojima se na različite načine navodi njezino vlasništvo: da pripada vlasništvu autora, Galeriji suvremene umjetnosti i da pripada Zbirci Zlatko Šulentić.75 Moguće je da se pot- krala greška, jer činjenica jest da je zbirka Atelijera Meštrović 1959. godine predana na upravljanje Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti, kasnijim Galerijama grada Zagreba u sklopu kojih djeluje do 1991. godine s tadašnjom Galerijom suvremene umjetnosti i Galerijom primitivne umjetnosti.76 Iako i dalje ostaje otvoreno pitanje zašto je i od kada Meštrović posjedovao sliku Dječak, činjenica da je bila u njegovu vlasništvu svjedoči da je kipar uvažavao visoku razinu Šulentićevih likovnih dosega pa je očito i rado držao njegov rad u svojemu zagrebačkom domu.

Neke stilske usporednice Meštrovića i Šulentića Poredbenih je mogućnosti između Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića nekoliko jer se, primjerice, u djelima obojice mogu susresti odlike secesije, ekspresionizma i art décoa, no važna je i činjenica da nisu posve prihvatili radikalne tokove moderne umjetnosti. Kao napose važno pokazuje se njihovo povijesnoumjetničko smještanje u okrilju ekspresionizma odnosno inačice toga umjetničkog pravca koji se pojavljuje u Hrvatskoj u drugom desetljeću 20. stoljeća. Dakako, nije riječ o kakvoj homoge- noj i manifestnoj umjetničkoj skupini, nego o različitim poetikama koje artikuliraju divergentne interese i poglede te koje tumače posve drukčije ozračje stvarnosti od onog koje su razrađivala dotadašnja dominantna likovna strujanja.77 Ivan Meštrović neposredno će pred izbijanje Prvoga svjetskog rata pokaziva- ti promjenu smjera svojega likovnog oblikovanja te će težiti elongiranim figurama kako bi izrazio drukčiju spiritualnu vrijednost, ali i tjeskobno osjećanje rata i velika stradanja.78 Ne samo da mijenja oblikovni registar nego i repertoar tema pa se u njegovu opusu pojavljuju radovi potaknuti religijskim tekstovima. Osobitu pozor- nost privlači isposničko tijelo Isusa Krista i ostalih protagonista određenih biblijskih scena. Na prizorima gdje je Krist odjeven u dugu tuniku poseban fokus stavljen je na oblikovanje nagih stopala i šaka s prstima koji svojom izduženošću ali i položajem te gestom doprinose doživljaju i razumijevanju cijelog prizora. Iako je novi tip asketske Meštrovićeve figure najdojmljiviji u prikazima raspetog Krista koje radi 1914. godi- ne, krajnje je specifično drveno Raspeće koje će kipar vlastitom rukom izdjeljati u Ženevi 1916. godine i s njim izaći u javnost na velikoj izložbi u Galerijama Grafton u Londonu 1917. godine79 (sl. 11). Ujedno, primjer je to ekspresionističkog zahtjeva Materialgerechtigkeita (istinitosti materijala) unutar kojeg su ujedinjeni umjetnikov neposredan izraz u materijalu i govor samog materijala.80 Riječ je o ponajboljem dje- lu Ivana Meštrovića ekspresionističke provenijencije koje je budilo veliku nelagodu i kritičke sudove u javnosti, osobito književnika Ezre Pounda koji je u to vrijeme bio glasnogovornik grupe britanskih avangardista (vorticista) i dopisnik u londonskom tjedniku The New Age.81 Dakako, važno je naglasiti i ocjenu Zvonka Makovića kada analizira ekspresio- nističke manifestacije u hrvatskoj umjetnosti te se osvrće na pojavu Meštrovićevih djela sljedećim riječima: „Nije stoga nimalo neobično da je dominantna osobnost na hrvatskoj umjetničkoj sceni, a na njezinoj kiparskoj dionici posebice, Ivan Meštrović jedino prihvatio osobine koje ga približavaju ekspresionizmu. Štoviše, djela koja na- staju mahom ratnih godina, od drvenog Raspela u Kašteletu, do pojedinih reljefa u drvu i samostojećih skulptura odaju duh vremena. To se prepoznaje najviše u smje- lim deformacijama izduženih figura i poniranjem u duševne sfere likova, u njihovu

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

11. Ivan Meštrović, Raspeće, 1916., orah, 409,5 x 242,5 x 39,5 cm, Galerija Meštrović, Split (GMS- 42) (izvor: arhivska fotografija FGM-74, Muzeji Ivana Meštrovića, Galerija Meštrović u Splitu) Ivan Meštrović, The Crucifixion, 1916, walnut board, 409.5 x 242.5 x 39.5 cm, Meštrović Gallery, Split

‘golu unutrašnjost’, kako je to sažeto jednom prepoznao Antun Branko Šimić misleći, dakako, na jednoga drugoga umjetnika (Miroslava Kraljevića, op. a.) u čijem je djelu nazirao blizinu ekspresionizma.”82 Znakovito je da će iste 1917. godine, kad se u Londonu izlaže Meštrovićevo Ras- pelo, Zlatko Šulentić dovršiti Portret dr. Stjepana Pelca na kojem se kao najdojmlji- vije partije pokazuju dijelovi nepokriveni odijelom – odnosno lice i ruke – puni ekspresionističkog nerva (sl. 12). Bliskost Šulentićeve i Meštrovićeve morfologije na ovim njihovim djelima osobito je evidentna u promoviranju tenzije doživljaja ista- njivanjem figura i njihovom elongacijom. U općem razvrstavanju Šulentićeva slikar- skog opusa koje predlaže Željko Grum, ovaj bi portret pripadao drugoj umjetnikovoj

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

12. Zlatko Šulentić, Portret dr. Stjepana Pelca, 1917., ulje na platnu, 100 x 68 cm, Muzej savremene umetnosti Beograd, Srbija; Sign. ddu: ·)(· (monogram) 917 (inv.br. MSU/I 240) (foto: S. Reljić) Zlatko Šulentić, Portrait of Dr Stjepan Pelc, 1917, oil on canvas, 100 x 68 cm, Museum of Contemporary Art, Belgrade, Serbia; sign. ddu: ·)(· (monogram) 917

fazi koja se uvelike poklapa s pojavom i završetkom Proljetnog salona i artikulacijom slikarova interesa za ekspresionističke načine likovnog izraza.83 Kragna bijele košulje doktora Pelca poput je postamenta njegovu ozbiljnom koščatom licu, pogleda koji ide mimo promatrača. Pomalo zastrašujući i nervni dojam postiže se puti tog lica naglašenom zelenkasto-žućkastim i plavkasto-ljubičastim tonovima, koje slikar po- navlja i na horizontali šake. Srednji prst koji nestaje u rascijepu sakoa stvara dojam okljaštrenosti (prisutnosti fantomskog ekstremiteta), svojevrsnog grča i posvemašnje nelagode te svoju rezonanciju pronalazi dalje u svjetlosnom ehu figure koji se stapa s

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

tminom nedeskriptivne pozadine. Miodrag B. Protić na ovom će djelu uočiti savrše- nu ravnotežu forme i boje, ali, valja dodati, i odnosa dojmljive svjetline puti mršavog doktora i fragmenta njegove košulje te tamnog volumena kose i materije odijela koji, iako doprinose jasnosti silhuete figure, zapravo je guraju prema gami dramatične po- zadine.84 Režija pozadinskog osvjetljenja gotovo je filmska što prizoru daje dodatan ekspresivni naboj. Grgo Gamulin, pored ostalog, istaknuo je da je to „najradikalniji portret našeg ekspresionizma”.85 Nadalje, Ivanka Reberski za ovaj će portret zaklju- čiti: „Šulentić je na Portretu dr. Pelca posegnuo za izravnim ekspresionističkim in- ventarom, za tamnom, dramatskom kolorističkom gamom prepunom teških slutnji, posebnim osvjetljenjem koje dolazi iz pozadine i fascinantnom izražajnošću lica i ruke, s dugim schieleovski deformiranim prstima, jedinim osvijetljenim partijama na slici. Pa iako ekspresivna situacija izbija iz svakog milimetra slikane plohe, emo- tivne silnice skupile su se u psihogenoj sferi snažne ličnosti, koju je Šulentić dobro prozreo.”86 U razgovoru s Dubravkom Horvatićem, a referirajući se na problematiku fizionomijske sličnosti i psihološkog profila portretiranoga, Šulentić će vrlo sažeto reći: „Treba dati bitno, elementarno. Uvijek slikam ono što je iza stvari, a ne stvari.”87 Sličan ekspresionistički naboj Šulentić radi na Portretu Ljube Penić, nastalom iste godine, distingvirajući boju puti od tamne odjeće i pozadine. Valja napomenuti da je srodnom tenzijom ukrućenog tijela obilježen i Portret Nikole Polića koji je umjetnik, nažalost, uništio, pa je poznat isključivo prema fotografiji.88 Prepoznajući bečku morfogenezu Portreta dr. Stjepana Pelca i uspoređujući ga s iste godine nastalim seminalnim i izrazito inovativnim djelom, Autoportretom Ma- rina Tartaglie, Zvonko Maković zapisuje da bi se ovaj Šulentićev portret ponajbolje mogao razumjeti „kao organski dio bečkoga, točnije Schieleova ekspresionizma s njegovim sasvim evidentnim identifikacijskim znakovima. Pri čemu upadljivo svi- jetla ruka s koščatim prstima zataknutim o kaput postaje nedvosmislenim signalom koji upućuje na svoje podrijetlo, baš kao i stilsku pripadnost.”89 Godinu dana poslije, prema tumačenju Zvonka Makovića, Šulentić će schieleovski izražajni inventar pri- mijeniti i na Portretu Viktora Novaka (1918.).90 S Meštrovićem je ponešto drukčija situacija. Postavljajući moguće koordinate ra- zumijevanju Meštrovićeva djela, Vera Horvat Pintarić u svojem izrazito poticajnom tekstu Paradigma Ivan Meštrović također upozorava na kiparov način prikazivanja izduljenih prstiju, osobito na njegovu drvenom Raspelu.91 No, čitanje njihove mor- fogeneze ide u posve drugom smjeru. Naime, Vera Horvat Pintarić navodi kako su početkom prošlog stoljeća pa nadalje mnogi umjetnici promatrali djela srednjeg vi- jeka pa su ruke i šake s dugim prstima slikali Pablo Picasso, Henri Matisse i mnogi drugi. Ne treba zaboraviti, primjerice, ni gotizirajući modernizam belgijskog kipara Georgea Minnea – a tu će komponentu odmah početkom 20. stoljeća primijetiti i apostrofirati kritičari Julius Meier-Graefe i Berta Zuckerkandl – u kojem se također jasno signalizira posve drukčija slika modernog čovjeka.92 Upravo je to povijesno- umjetnički korpus kojim je bio potaknut i Ivan Meštrović za novi način kiparskog oblikovanja, ali svejedno ne treba zanemariti kako je umjetnik za svojeg boravka u Beču pratio likovnu scenu pa mu zasigurno nisu bili nepoznati likovni eksperimenti kojima su se bavili bečki ekspresionisti, a među njima i Egon Schiele. S druge strane, Šulentić neće skrivati naklonost za iskustvom povijesti umjetnosti pa će reći: „Vjeko- vi imaju svoj život, kao i ljudi. Ja sam veliki poklonik romanike, ona mi je najbliža.”93 Divergentna su iskustva kojima se koriste moderni umjetnici u stvaranju svoje- ga umjetničkog identiteta pa se tako u analizi djela Ivana Meštrovića i Zlatka Šu- lentića relevantnim uzimaju i povijesno-umjetnički obrasci udaljenih stilskih epoha kao i recentnija umjetnička strujanja. Bilo kako bilo, oba se djela ovih umjetnika danas smještaju među najvažnije monumente ekspresionizma u povijesti umjetno- sti u Hrvatskoj.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

Zaključno Istraživanje odnosa između Ivana Meštrovića i Zlatka Šulentića pruža uvid ne samo u stilske sličnosti između njihovih umjetničkih ostvarenja, već i u konkret- ne interakcije koje otkrivaju složeniju sliku profesionalnih dodira između dvojice umjetnika. Kao što je detaljno razmatrano u ovom članku, njihova povezanost oči- tuje se ponajprije kroz kolegijalno uvažavanje, povjerenje i međusobnu podršku. Te karakteristike postaju osobito izražene u kontekstu Meštrovićeve molbe upu- ćene Šulentiću da preuzme njegove odgovornosti unutar Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, tijekom teških povijesnih okolnosti Drugoga svjetskog rata. U kontekstu razmatranja njihovih profesionalnih odnosa, bitni su se rezultati pokazali u likovnim djelima, uključujući jedinstvenu karikaturu Ivana Meštrovića koja je pripisana Šulentiću i uspoređena s radovima drugih suvremenika. Također, obojica su aktivno sudjelovala u izložbenim aktivnostima Grupe nezavisnih umjet- nika, koja je igrala važnu ulogu u revitalizaciji kulturnog života perifernih sredina. Šulentićev rad Dječak, prepoznat kao vrstan primjer dječjeg portreta u hrvatskoj umjetnosti, završio je u Meštrovićevoj zbirci u Zagrebu. U ovom članku razmatrana je njegova provenijencija i umjetnička važnost, što dodatno doprinosi razumijevanju njihovih dodira. Osim toga, Meštrovićeva angažiranost u uređenju Jugoslavenske učionice na Sveučilištu u Pittsburghu predstavlja dodatnu važnu poveznicu. Meštrović je tom prigodom darovao nekoliko važnih djela koja su do sada bila nedovoljno isticana u prethodnim istraživanjima, svoje skulpture Portret Mihajla Pupina i Autoportret te Šulentićev Portret Josipa Jurja Strossmayera. Analiza potonjeg portreta dovela je do nove atribucije Šulentićeva pripremnog crteža za taj rad. Buduća istraživanja možda će otkriti i dodatne aspekte ove zanimljive suradnje, no rezultati ovog istraživačkog rada već sada jasno potvrđuju postojanje znatnih do- dira između Meštrovića i Šulentića. Ovi nalazi doprinose dubljem razumijevanju njihove umjetničke i profesionalne povezanosti te predstavljaju bitan korak u istraži- vanju njihove uloge u povijesti umjetnosti u Hrvatskoj.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

BILJEŠKE 1 O interpretaciji u književnosti vidjeti: TONKO MAROEVIĆ, zajedničke južnoslavenske države”, istaknula je Dragica Hammer Napisane slike – Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Tomić. Isto tako kako su „sve Meštrovićeve važnije izložbe odr- Moderne do Postmoderne, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, žane tijekom prva tri desetljeća 20. stoljeća bile (su) ili potaknute i 2007.; ISTI, Umjesto nekrologa – Krleža prema Meštroviću, Ži- organizirane na pozadini važnih političkih događaja s jasno defini- vot umjetnosti, 1 (1982.), 33–34; ANA ŠEPAROVIĆ, Uloga i na- ranim ciljem utjecaja na javno mnijenje ili su pak svojom angaži- slijeđe Antuna Gustava Matoša u hrvatskoj povijesti umjetnosti, ranošću ‘ušle’ u matičnu struju aktualnih političkih zbivanja dajući Peristil, 57 (2014.), 185–198. im pečat i dodatno ubrzanje.”, DRAGICA HAMMER TOMIĆ, Ju- 2 Ova karikatura nastala akvarelom, tušem i kredom na papiru goslavenstvo Ivana Meštrovića, Zagreb: Srednja Europa, 2011., 6. danas se nalazi u fundusu Galerije umjetnina u Splitu. Reprodu- 12 „Njegova su politička nagnuća, paradoksalno, natpolitična u smi- cirana u: FRANO DULIBIĆ, Povijest karikature u Hrvatskoj do slu da je uvijek iznad stranačkog pripadanja, bilo kakve stranačke 1940. godine, Zagreb: Leykam international, 2009., 173. stege i programa, stavljao narodne interese i neki širi nacional- 3 IRIS SLADE, Angjeo Uvodić (1880. – 1942.). Djela iz fundusa ni okvir koji ga približava nacional-idealistima. Uvijek je prije Galerije umjetnina, Split: Galerija umjetnina, 2003., 10. Slaven, Hrvat, Jugoslaven, Dalmatinac negoli pripadnik neke od profiliranih političkih grupacija s posebnim ideološkim progra- 4 Ova Karikatura Ivana Meštrovića (obojena sadra) nalazi se u Mu- mom. Uvijek će i u javnosti isticati da je umjetnik, a ne političar, zeju grada Splita. Vidjeti u: IRIS SLADE, Ivan Mirković (1893. ali politika neće nikada izaći iz vidokruga njegova života, pa ni – 1988.), Split: Galerija umjetnina, 2005., 31. onda kada je trajno odselio u Ameriku i bio daleko od hrvatskih i 5 Uzorinčeva karikatura nalazi se u Grafičkoj zbirci Nacionalne i jugoslavenskih političkih zbivanja nakon Drugoga svjetskog rata.” sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Signirana je i navedeno je mje- VINKO SRHOJ, Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorij- sto i godina nastanka. Reproducirano u: Meštrović u karikaturi skog idealizma, Ars Adriatica, 4 (2014.) 369–384, 369, 370. i likovnoj kritici (do 2. svjetskog rata) (ur. Margarita Šimat), Za- 13 O umjetničkom stvaranju Ivana Meštrovića i političkim kontek- greb: MTM, Jezuitski trg, 1983. – 1984. stima kao i analizi ideje jugoslavenstva u umjetnosti više vidjeti 6 ANĐELA HORVAT, Zaboravljeno, a nekima nepoznato o Ivanu u: ALEKSANDAR IGNJATOVIĆ, Jugoslovenstvo u arhitekturi Meštroviću (bilj. 5), bez paginacije. 1904 – 1941, Beograd: Građevinska knjiga, 2007.; SANDI BU- 7 Vidjeti primjerice: ŽELJKO GRUM, Zlatko Šulentić, Zagreb: Na- LIMBAŠIĆ, Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić” (1908. – prijed, 1959.; GRGO GAMULIN, Šest desetljeća slikarstva Zlat- 1919.). Umjetnost i politika, Zagreb: Društvo povjesničara um- ka Šulentića, Život umjetnosti, 9 (1969.), 46–58; ŽELJKO GRUM, jetnosti Hrvatske, 2016.; PETAR PRELOG, Hrvatska moderna Zlatko Šulentić. Retrospektiva 1911–1971., Zagreb: Moderna galeri- umjetnost i nacionalni identitet, Zagreb: Institut za povijest ja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1972.; ISTI, Zlat- umjetnosti, 2018.; SLOBODAN DANKO SELINKIĆ, Paviljon ko Šulentić, Zagreb: Moderna galerija i Grafički zavod Hrvatske, Serbia u Rimu 1911. Modernizam, arhitektura i rana ideja jugo- 1974.; GRGO GAMULIN, Poslije retrospektive, Život umjetnosti, slovenstva, Novi Sad: Fakultet tehničkih nauka, 2021. 19/20 (1973.), 21–34; MATKO PEIĆ, Portreti hrvatskih umjetni- 14 PETAR PRELOG (bilj. 13), 140. ka 19. i 20. stoljeća, Zagreb: August Cesarec, 1986.; GRGO GA- 15 SANDI BULIMBAŠIĆ, Meštrović, herojski ciklus i nacionalni MULIN, Hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća, Zagreb: Naprijed, 1987- identitet, Vijenac, 782 (29. 2. 2024.). 1988. i 1997.; MLADEN PEJAKOVIĆ, Zlatko Šulentić, Zagreb: 16 RUTH CRAWFORD MITCHELL, Walls that Teach, Pitt – A Art studio Azinović, 2008.; IVANKA REBERSKI, Zlatko Šulentić Quarterly of the University of Pittsburgh, zima, 1946. – 1947., (1983 – 1971). Kritička retrospektiva (ur. Radovan Vuković), Za- 40–45; E. MAXINE BRUHNS, The Nationality Rooms; Univer- greb: Umjetnički paviljon, 2011. Opširnije o segmentu Šulentićeva sity of Pittsburgh, četvrto izdanje, 2000. rada referentnog na karikaturu obrađuje se u disertaciji koja je u pripremi te obranjena sinopsisom Umjetnički opus Zlatka Šulentića 17 VESNA MAŽURAN-SUBOTIĆ, Vojta Braniš, Zagreb: HAZU, (doktorandica Nevenka Šarčević, Sveučilište u Zadru). Gliptoteka, 2010., 19–21. 8 FRANO DULIBIĆ (bilj. 2), 341. 18 TAMARA BJAŽIĆ KLARIN, JASNA GALJER, Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. i reprezentacijska 9 VERA HORVAT PINTARIĆ, Paradigma Ivan Meštrović, Tradi- paradigma nove državne kulturne politike, Radovi Instituta za cija i moderna, Zagreb: HAZU, Gliptoteka, 2009., 587. povijest umjetnosti, 37 (2013.) 179–192. 10 „Vjerovao je u mogućnost stvaranja zajedničke države u kojoj 19 VESNA MAŽURAN-SUBOTIĆ (bilj. 17), 19. nacionalne razlike neće biti važne”. NORKA MACHIEDO MLA- DINIĆ, Političko opredjeljenje i umjetnički rad mladog Meštro- 20 VESNA MAŽURAN-SUBOTIĆ (bilj. 17), 20. vića, Časopis za suvremenu povijest, 1 (2009.), 143–170, 153, 159; 21 GRGO GAMULIN, Hrvatsko kiparstvo 19. i 20. stoljeća, Zagreb: O toj temi također u: NORKA MACHIEDO MLADINIĆ, Prilog Naprijed, 1999., 225, 226. proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom od- 22 The Yugoslav Room in the Cathedral of Learning, University of boru, Časopis za suvremenu povijest, 1 (2007.), 133–156. Pittsburgh, Dedication ceremonies, 31. ožujka 1939.; JOHN 11 „Njegov umjetnički rad, kako svojom tematskom komponentom GABBERT BOWMAN, Foreword, 2–3, RUTH CRAWFORD tako i načinom javnog prezentiranja, bio je politički opredijeljen MITCHELL, The Yugoslav Classroom in the Cathedral of Lear- do te mjere da se može reći da je predstavljao glavni kotač zamaš- ning University of Pittsburgh, Pittsburgh: University of Pittsburgh njak u oblikovanju kulturne pozadine političkog projekta stvaranja Press, 1942.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

23 „Namjera je nacionalnih soba da promiču duboko ukorijenjene i 33 IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 31), 168. trajne elemente, tako da se politički i vjerski simboli ne pojavljuju u 34 DUŠKO KEČKEMET, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – sobama niti portreti ili reference na bilo koju živuću osobu.” https:// 2002.), 1. svezak, Zagreb: Školska knjiga, 2009., 574. www.nationalityrooms.pitt.edu/rooms, (pristupljeno 7. 7. 2024.) 35 Meštrovićev govor iseljenicima u Americi, Zajedničar, Pittsburgh, Ipak, navodi se kako je u Jugoslavenskoj sobi i Gospa od Brežja 8. travnja 1925. izrađena u čipki. RUTH CRAWFORD MITCHELL (bilj. 22), 13. 36 Vidjeti: Građa za bibliografiju Ivana Meštrovića od 1899. do 1993. 24 Yugoslav Classroom, Alumni review, University of Pittsburgh, (ur. Jasna Ivančić, Sanja Kreković-Štefanović), Zagreb: Fundacija travanj, (1939.), 4–5, 4. nepotpisano Ivana Meštrovića, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1993.; DUŠ- 25 MARILYN EVERT (tekst), VERNON GAY (fotografije), Disco- KO KEČKEMET, Ivan Meštrović. Bibliografija (1899. – 2022.), vering Pittsburgh’s sculpture, University of Pittsburgh Press, 1983., Split: Filozofski fakultet, 2020. https://digital.library.pitt.edu/islandora/object/pitt%3A31735057 37 BOŽENA ŠULENTIĆ, Život sa Zlatkom. Uspomene na slikara 894895/viewer#page/1/mode/2up (pristupljeno 15. 7. 2024.) Zlatka Šulentića (prir. Radovan Radovinović), Zagreb: Nakladni 26 MILAN ĆURČIN, Meštrović, Zagreb: Nova Evropa, 1933. Knjigu zavod Matice hrvatske, Samostan sv. Franje Ksaverskog, 1991., 43. je za tisak pripremio sam umjetnik, uz suradnju sa slikarom Jo- 38 Za uvid u Arhiv stupljeno je u e-mail korespondenciju sa Zac- zom Kljakovićem i Milanom Ćurčinom, urednikom Nove Evrope. haryjem Brodtom, arhivistom Sveučilišta u Pittsburghu, u lipnju 27 Vidjeti obradu brončanog primjerka ovog djela lijevanog 1970. 2024. godine. Hvala Zacharyju Brodtu na ustupljenim materija- godine u: LJILJANA ČERINA, 100 djela Ivana Meštrovića, Za- lima i informacijama. greb: Muzeji Ivana Meštrovića, Atelijer Meštrović, 2010., 166– 39 Na pitanje o arhivskoj građi i prema uputi djelatnika Atelijera Me- 167. Na temelju popisa djela koji vlastoručno piše sam Ivan štrović, poslana je e-mailom zamolba svim nositeljima autorskih Meštrović 1941. godine, Čerina mijenja vrijeme nastanka pa prava na pisma. Hvala Mati Meštroviću, Ivani Stancomb, Elisabeth umjesto dosadašnje 1932. stavlja 1930. godinu. Također vidjeti: Krstulović Meštrović, Ivánu Marcosu Pelicarić Meštrović i Olgi DUŠKO KEČKEMET, Katalog radova Ivana Meštrovića, Zagreb: Akademija likovnih umjetnosti, 2019. Šrepel Holmberg koji su ljubazno dali svoj pristanak za korištenje pisama u svrhu ovog istraživanja i rada. Budući da od Stjepana 28 DUŠKO KEČKEMET, Umjetnost Ivana Meštrovića, Split: Filo- Meštrovića nije došao nikakav odgovor, djelatnici Atelijera Me- zofski fakultet u Splitu i Duško Kečkemet, 2017., 302, 305. štrović nisu dopustili uvid u traženu korespondenciju Ivana Me- 29 Djelo nosi žig njujorške ljevaonice umjetnina Roman Bronze štrovića pa sadržaj pisama za koja se pretpostavlja da bi mogla do- Works s kojom je Ivan Meštrović, kao i niz drugih umjetnika u nijeti više informacija o okolnostima sudjelovanja Ivana Meštro- Americi, uspješno surađivao. vića i Zlatka Šulentića u uređenju Jugoslavenske sobe te donaciji 30 IVAN ČIŽMIĆ, Ivan Meštrović u Americi (Umjetnikove izlož- Ivana Meštrovića zasad nije dostupan. Riječ je o sljedećim pismi- be i radovi u SAD, 1924. – 1928.), Dubrovnik, Matica hrvatska, ma: IDENT: 391 - CARNEGIE INSTITUTE DEPARTMENT OF 5 (1992.), 156–173. Više o Pupinovim i Meštrovićevim susretima FINE ARTS, PITTSBURGH - IDENT. PISMA 390 A1 - 390 A3; također vidjeti u: DUŠKO KEČKEMET (bilj. 27), 616–618; DALI- IDENT: 85 - BABIĆ STEVE - THE COMMITTEE FOR YUGO- BOR PRANČEVIĆ, Ivan Meštrović i kultura modernizma. Ekspre- SLAV ROOM, PITTSBURGH, PENNSYLVANIA - IDENT. PI- sionizam i art déco, Split: Filozofski fakultet, Muzeji Ivana Meštro- SMA: 85A1-85A2; IDENT: 877 - UNKOVIĆ KOSTO, ROYAL vića, 2017., 325–328. Meštrovićeva izložba u Bruklinskom muzeju CONSULATE OF YUGOSLAVIA, PITTSBURGH - IDENT. PI- u New Yorku najavljivana je kao kulturni događaj godine i prilično SMA 877 A1; IDENT: 220 - CRAWFORD - MITCHELL RUTH javnoga novinskog prostora posvetilo se njezinoj promociji. Za ovu PITTSBURGH - IDENT. PISMA 220 A1. izložbu oformljen je poseban odbor kojim je predsjedavao Mihaj- 40 MARILYN EVERT (bilj. 25), 200. lo Pupin, a sačinjavali su ga i Christian Brinton, poznati likovni 41 Pored toga ističe: „… njegovo mišljenje o V. B. je isto kao moje, kritičar i kustos, Cornelia Sage-Quinton, direktorica Albright Art ako ne i jače i nepovoljnije. Žao mi je, ali moram vam javiti isti- Gallery u Buffalou i California Palace of the Legion of Honor u San nu za vaš osobni vodič.” Arhiv Sveučilišta u Pittsburghu (dalje Franciscu, potom William Henry Fox, direktor Brooklyn Museu- ASP), Pismo napisano i namijenjeno Ruth Crawford Mitchell, ma u New Yorku, Bedrich Stepanek, bivši ambasador Čehoslovač- 23. 12. 1936., Yugoslav Nationality Room Committee Records, ke u Washingtonu te naposljetku Milan Marjanović, Meštrovićev 1925-1942, UA.40.25, University Archives, Archives & Special zastupnik. Važno je istaknuti kako je sam Mihajlo Pupin pisao o Collections, University of Pittsburgh Library System. Meštrovićevu prisustvu u Americi tih godina: MIHAJLO PUPIN, Meštrović u Americi, Nova Evropa, 15. 8. 1933., 360–365. 42 ASP, Pismo Johna Gabberta Bowmana za Ivana Meštrovića, 15. 6. 1937., Yugoslav Nationality Room Committee Records, 1925- 31 IVAN MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i događaje, Za- 1942, UA.40.25 (bilj. 41). greb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., 164–165, 167–169. 43 ASP, Pismo Ruth Crawford Mitchell za Ivana Meštrovića, 18. 11. 32 Predstavio ga je utjecajnom ličnošću, što je i bio kao počasni 1938., Yugoslav Nationality Room Committee Records, 1925- konzul Kraljevine Srbije, dobro umrežen s „prvim američkim 1942, UA.40.25 (bilj. 41). krugovima”, no, po svemu sudeći, razuman čovjek, pa iako im je „Pupin trebao za dvije stvari” nije „podupro propagandu” i to 44 O spomeniku više vidjeti u: BARBARA VUJANOVIĆ, Meštro- „da su ne samo Radić i njegova Seljačka stranka nego i svi Hr- vićev znak u Zagrebu, Zagreb: Muzeji Ivana Meštrovića, Atelijer vati komunisti, a drugo, da pomogne nastojanje vlade da država Meštrović, 2017., 54–66. dobije zajam od Amerike” IVAN MEŠTROVIĆ (bilj. 31), 164. 45 BARBARA VUJANOVIĆ (bilj. 44), 104–116.

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

46 Godine 1963. godine održana je Šulentiću retrospektivna izložba snu grupu tražimo samo talente i ljude rođene u našoj zemlji, i portreta naziva Pedeset godina portreta (1913. – 1963.) u Umjet- jedini je naš cilj da nam izložbe budu ozbiljne i valjane.” Vidjeti: ničkom paviljonu u Zagrebu. JASNA JOVANOV, Izložbe Grupe nezavisnih umjetnika u Vojvo- 47 IVANKA REBERSKI (bilj. 7), 19. dini od 1924. do 1925., Peristil, 54 (2014.), 221–228. 48 BOŽENA ŠULENTIĆ (bilj. 37), 43. 62 FRANO DULIBIĆ (bilj. 60), 205. 49 Istaknuta je tehnika: ulje, dimenzije: 120 x 70 cm i vlasništvo: 63 Međutim, „Grupa nezavisnih mogla je biti nezavisna u pogledu Katedrala učenja u Pittsburghu. Arhiv likovnih umjetnosti likovnog usmjerenja, ali teško je bilo izbjeći politička previranja HAZU, Dosje Zlatka Šulentića. jer je dio tiska za splitske izložbe iznimno isticao hrvatsko opre- djeljenje grupe, a u Vojvodini jugoslavensko.” FRANO DULIBIĆ 50 IVANKA REBERSKI (bilj. 7), 18, 37 i 41. Time se autorica osla- (bilj. 60), 201. nja na interpretacije autora koji su također uočavali distrakciju pedagoškim radom. Primjerice: JEROLIM MIŠE, Slikar Zlatko 64 FRANO DULIBIĆ (bilj. 2), 289. O ovoj temi pogledati također: Šulentić, Hrvatska revija, 2, 1929., 6, 382–383, 383, GRGO GA- FRANO DULIBIĆ, Karikature Joze Kljakovića – iz fundusa zbir- MULIN (bilj. 7, 1969.), 52, ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1972.), 21, ke, katalog izložbe, Samostalna zbirka memorijalna zbirka Jozo GRGO GAMULIN (bilj. 7, 1987. – 1988. i 1997.), 168. Kljaković, listopad-studeni 2021., Zagreb, 2021., 12. 51 Crtež reproduciran na 34. stranici kataloga izložbe: Zlatko Šu- 65 Unutar privatnog arhiva na Naumovcu i zbirke Zlatka Šulentića lentić – izložba o Uskrsu 2019., Čapljina, 13. 4. – 11. 5. 2019., u samostanu Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu nije zasad pro- Umjetnička galerija hrvatskog kulturnog središta Založbe kralja nađen arhivski dokument koji bi uputio na korespondenciju s Tomislava – Čapljina, Bosna i Hercegovina, BISERKA RAUTER Ivanom Meštrovićem, niti Meštrovićevo djelo. PLANČIĆ, u predgovoru izložbi O stvaralaštvu i životnom putu 66 Slika je u katalogu Atelijera Meštrović pohranjena pod ozna- Zlatka Šulentića, barda hrvatskog slikarstva 20. stoljeća ne spomi- kom: POH-AMZ-1349, naziva Dječak, 1932. – 1935., ulje na nje ovaj portret. šperploči. Hvala kustosici Barbari Vujanović na informacijama 52 BARBARA VUJANOVIĆ (bilj. 44), 59. i uvidu u umjetninu. (E-mail korespondencija 13. srpnja 2020.) Hvala fotografu Goranu Vraniću na snimanju fotografije. 53 JOHN GABBERT BOWMAN (bilj. 22), 2. 67 Označen u popisu Glava dječaka I. Katalog treće samostalne 54 DALIBOR PRANČEVIĆ (bilj. 30), 424. izložbe slikara Zlatka Šulentića, Zagreb, Umjetnički paviljon, 3. 55 Redoviti je profesor od 1939. do 1946. godine, prema: Monogra- – 23. 12. 1933., Arhiv likovnih umjetnosti HAZU. fija Akademija likovnih umjetnosti. 1907-1997., Zagreb: Akade- 68 TAMARA BJAŽIĆ KLARIN, Internacionalni stil – izložbe me- mija likovnih umjetnosti, 2002., 242–243. đuratnog Zagreba (1928. – 1941.), Radovi Instituta za povijest 56 BOŽENA ŠULENTIĆ (bilj. 37), 48. umjetnosti, 31 (2007.), 313–326, 319. O ovoj temi vidjeti tako- 57 ZSV 1941. – 1943., Riječ je o dataciji: 20. 8. 1940. – 21. 8. 1944. đer: TAMARA BJAŽIĆ KLARIN, Dom likovnih umjetnosti u Hvala na informacijama Ariani Novina, voditeljici Arhiva Aka- Zagrebu – od ideje do realizacije, 1929. – 1939., u: 150 godina demije likovnih umjetnosti. Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Umjetnost i institucija (ur. Irena Kraševac), Zagreb, 2018., 139–161, 158. 58 Umjetnici ostavljaju vrijedne memoarske zapise o tome trauma- tičnom iskustvu koji uvelike pomažu pri rekonstrukciji pojedi- 69 Katalog izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti, Dom likovnih nih dionica njihovih biografija, ali i umjetničkog rada: IVAN umjetnosti kralja Petra I. Velikog oslobodioca u Zagrebu, 18. MEŠTROVIĆ (bilj. 31); JOZO KLJAKOVIĆ, U suvremenom ka- 12. 1938. – 31. 1. 1939., priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti osu, Zagreb: Matica hrvatska, Akademija likovnih umjetnosti, o šezdesetoj godišnjici svoga opstanka, ur. TOMISLAV KRIZ- 1992. O Meštrovićevu napuštanju hrvatskog teritorija i njego- MAN, IVO ŠREPEL, DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (s popratnim vim sudjelovanjima na izložbama tih ratnih godina više vidje- tekstovima), 79. ti u: DALIBOR PRANČEVIĆ, Propaganda i primjeri uporabe 70 Primjerice, na izložbi Pedeset godina portreta (1913. – 1963.), kiparske produkcije u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog Umjetnički paviljon, Zagreb, 25. 4. – 5. 5. 1963. ŽELJKO GRUM rata, Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj. Protagonisti, ra- (bilj. 7) 1959., 12; JOSIP BIFFEL, Zlatko Šulentić, 15 dana, 12 dovi, konteksti (ur. Dalibor Prančević), Split: Filozofski fakultet, (1969.), 12–15, 14; ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1972.) pod brojem 2021., 162–200. 38.; ISTI (bilj. 7, 1974.), 45. 59 BOŽENA ŠULENTIĆ (bilj. 37), 50. 71 GRGO GAMULIN (bilj. 7, 1969.), 50. 60 FRANO DULIBIĆ, Grupa nezavisnih umjetnika (1921. – 1927.), 72 GRGO GAMULIN (bilj. 7, 1987. – 1988. i 1997.) u oba izdanja, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23 (1999.) 199–208, 203. 168., 547. 61 U svojem tekstu, koji se naslanja na izložbe priređene u Vojvodini 73 Nakon Meštrovićeve smrti 1962. godine slika Dječak Zlatka Šu- 1924. i 1925. godine, Jasna Jovanov ističe riječi koje uime cijele lentića dolazi u vlasništvo njegovih nasljednika, djece Marice grupe nakon izložbe u Splitu u javnosti proklamiraju Jerolim Miše Meštrović i Mate Meštrovića te unuka Olge Holmberg i Stjepana i Marin Studin (Izjava Nezavisne grupe, Novo doba, 8. studeno- Meštrovića. Od 2006. godine bila je u vlasništvu Marice Me- ga 1924.): „U ovim teškim danima razračunavanja, ako nitko a to štrović te od njezine smrti 2023. godine i njezinih nasljednika, naša umjetnost upućena je da strši iznad svih političkih programa a budući da je Maričina kći Veronica Pelicarić preminula 2022. i da na nju ima jednako pravo svaki pojedinac ove zemlje. Naš godine, slika je sada u vlasništvu Maričine djece Ivane Stan- put, kako nas je doveo u Zagreb, Novi Sad, Sombor, Split, tako će comb, Ivana Marcosa Pelicarića Meštrovića i Elisabeth Krstulo- nas voditi dalje u Suboticu, Beograd, Skoplje. Mi za našu nezavi- vić Meštrović. Hvala kustosu Damiru Benutiću na navedenim

Nevenka Šarčević Meštrovića i Zlatka Šulentića

informacijama i uvidu u umjetninu. (E-mail korespondencija s Dalibor Prančević), Split: Filozofski fakultet u Splitu i Muzeji Damirom Benutićem od 2. srpnja do 17. listopada 2024.) Ivana Meštrovića, 2017., 181–197; ISTI, Sculpture by Ivan Me- 74 Telefonski razgovor s Matom Meštrovićem, 13. 8. 2020. štrović at the Grafton Galleries in 1917: Critical and Social Con- texts, Sculpture Journal, 25–2 (2016.), 177–192. 75 Navodi se kao Dječak i u vlasništvu autora u: ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1959.), 33; Izložen je na retrospektivnoj izložbi u Moder- 80 O periodizaciji i obilježjima njemačke ekspresionističke skulptu- noj galeriji 1972. godine (numeriran) kao Dječak I, u: ŽELJKO re više u: STEPHANIE BARRON, German Expressionist Scul- GRUM (bilj. 7, 1972.) pod brojem 38, i na stranici 174. pa opet pture: An Introduction, u: German Expressionist Sculpture (ur. objavljen u slikarovoj monografiji iz 1974. godine, naveden tek Barbara Einzig, Lynne Dean, Andrea P. A. Belloli), Los Angeles: kao Dječak, 1930. u: ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1974.), 45, 130, Los Angeles County Museum of Art (LACMA), 1983., 13–28. gdje je navedeno da je slika u vlasništvu Galerije suvremene um- 81 O tome više u: DALIBOR PRANČEVIĆ, Tragom jedne značajne jetnosti u Zagrebu. Na izložbi 1978. godine u Centru za kulturu polemike o Ivanu Meštroviću, u: Ivan Meštrović i kultura moderniz- Peščenica (17. 4. – 7. 5. 1978.) označen u deplijanu kao Dječak ma: ekspresionizam i art déco (ur. Dalibor Prančević), Split: Filozof- I datiran u 1930. i u vlasništvu Galerije suvremene umjetnosti ski fakultet u Splitu i Muzeji Ivana Meštrovića, 2017., 192–197. u Zagrebu. Istaknut pod vlasništvo Zbirka Z. Šulentić u: GRGO 82 ZVONKO MAKOVIĆ, Umjetnost ‘gole unutrašnjosti’, u: Strast i GAMULIN (bilj. 7, 1987. – 1988. i 1997.), 163 i 547. bunt: ekspresionizam u Hrvatskoj (ur. Zvonko Maković), Zagreb: 76 O povijesti Atelijera Meštrović u Zagrebu više vidjeti u: DANI- Galerija Klovićevi dvori, 2011., 20–35. CA PLAZIBAT, Ivan Meštrović. Tragovi u vremenu i prostoru, 83 ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1974.), 11. Zagreb: Muzeji Ivana Meštrovića, Atelijer Meštrović, 2015. 84 MIODRAG B. PROTIĆ, Jugoslovensko slikarstvo 1900 – 1950, 77 Različiti su autori dosad pisali o problematici ekspresionizma u Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1973., 71. likovnoj umjetnosti i književnosti pa se ovdje navode samo oni 85 GRGO GAMULIN (bilj. 7, 1997.), 165; O Gamulinovu tumače- čiji su radovi relevantni za problematiku ovog teksta. O izvori- nju stila pročitati i IGOR ZIDIĆ, Zlatko Šulentić: neizravni por- štima i periodizaciji te heterogenome umjetničkom korpusu ek- tret, katalog izložbe, Galerija Adris, 13. 4. – 4. 6. 2006. spresionizma u Hrvatskoj vidjeti u: PETAR PRELOG, Nekoliko problema interpretacije ekspresionizma u hrvatskom slikarstvu, u: 86 IVANKA REBERSKI (bilj. 7), 14. Zbornik 1. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti (ur. Milan 87 Razgovor sa Zlatkom Šulentićem naslovljen Uvijek slikam ono Pelc), Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2004., 263–268; ISTI, što je iza stvari, a ne stvari Dubravko Horvatić objavljuje u Tele- Refleksi povijesnih avangardi, u: Moderna umjetnost u Hrvatskoj gramu 18. listopada 1968. Ovdje se upotrebljava prijepis teksta iz 1898. – 1975. (ur. Ljiljana Kolešnik, Petar Prelog), Zagreb: Institut zbirke eseja: DUBRAVKO HORVATIĆ, Uvijek slikam ono što je za povijest umjetnosti, 2012., 90–113. Nadalje, o interferenciji ra- iza stvari, a ne stvari, Slike, kipovi, usudi, Zagreb: Znanje, 1972., zličitih poticaja na umjetničku produkciju drugog i trećeg deset- 181–188, 186. ljeća 20. stoljeća te općenito artikulaciju ekspresionizma u hrvat- 88 ŽELJKO GRUM (bilj. 7, 1974.), 18. skoj umjetnosti vidjeti: ZVONKO MAKOVIĆ, Umjetnost rođena 89 ZVONKO MAKOVIĆ (bilj. 82), 20–35, 25. iz kaosa, u: Strast i bunt: ekspresionizam u Hrvatskoj (ur. Zvonko Maković), Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2011., 6–11. 90 ZVONKO MAKOVIĆ, Kolekcija Vugrinec – Riznica hrvatske moderne umjetnosti, Osijek: Muzej likovnih umjetnosti, ur. Ivan 78 O genezi ekspresionističke komponente u umjetničkom opu- Roth, 2019., 23. su Ivana Meštrovića i načinima te vremenu njezine pojave više vidjeti u: DALIBOR PRANČEVIĆ, Ivan Meštrović u kontekstu 91 VERA HORVAT PINTARIĆ (bilj. 9), 585–689, 625–630. ekspresionizma i art décoa (doktorski rad), Filozofski fakultet 92 Vidjeti: JULIUS MEIER-GRAEFE, Aus der VIII. Ausstellung Sveučilišta u Zagrebu, 2012.; ISTI (bilj. 30). der Vereinigung bildender Künstler Österreichs: George Minne, 79 O izložbi Exhibition of Serbo-Croatian Artists: Meštrović-Rač- Ver Sacrum, 3 (1901.), 27–46; ISTI, Modern Art: Being a Contri- ki-Rosandić koja je priređena u Galerijama Grafton u Londo- bution to a New System of Aesthetics, Volume II, New York: G. nu 1917. godine te njezinoj recepciji više vidjeti u: DALIBOR P. Putnam’s Sons, London: William Heinemann, 1908., 80–86; PRANČEVIĆ, Meštrovićeva ekspresionistička djela na izložbi u OLAF PETERS, George Minne, u: New Worlds: German and Au- Grafton Galleries u Londonu (1. – 22. prosinca 1917.), u: Ivan strian Art, 1890 – 1940, New York: Neue Galerie, 2002., 32–39. Meštrović i kultura modernizma: ekspresionizam i art déco (ur. 93 DUBRAVKO HORVATIĆ (bilj. 87), 184.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo – Dijeli pod istim uvjetima 4.0 Međunarodne licence (CC BY-SA 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu. Uvjet je ispravno navođenje autorstva i izvora, te dijeljenje adaptacija pod istim uvjetima: https://creativecommons.org/licenses/by-sa/4.0/

Ähnliche Artikel

1-10 von 51

Sie können auch eine erweiterte Ähnlichkeitssuche starten für diesen Artikel nutzen.