##plugins.themes.oapBasic.skip##
Internationale Zeitschrift für vergleichende Studien zur Geschichte der bildenden Künste, der sakralen und profanen Architektur, der städtebaulichen Entwicklung sowie der materiellen und immateriellen Kulturerbe-Überlieferung entlang der östlichen und westlichen Küsten des Adriatischen Meeres unter besonderer Berücksichtigung dalmatinischer, istrischer und venezianischer Verflechtungen vom frühen Mittelalter bis in die Gegenwart Suchen

Fenomen uvođenja mramornih oltara u Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice Pacassi u nekadašnjemu frankopanskom kaštelu u Bakru

DOI 10.15291/ars.4640

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Bd. 14 (2024)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##

U članku se na temelju novih podataka rekonstruira fenomen uvođenja mramornih oltara na habsburškom teritoriju u Hrvatskom primorju i Istri krajem 17. stoljeća. Novopronađeni arhivski izvori otkrivaju da je prvi mramorni oltar svetog Franje Ksaverskog bio podignut 1683. godine u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi Svetog Vida u Rijeci. Upravo su isusovci započeli transformaciju sakralnih prostora uvođenjem mramorne opreme koja je postupno zamjenjivala onu prije učinjenu u drvu. Tijekom posljednjeg desetljeća 17. stoljeća riječki su naručitelji oltare nabavljali isključivo u goričkoj altarističkoj radionici obitelji Pacassi. Tako se s njihovim djelima susrećemo u nekadašnjoj riječkoj isusovačkoj crkvi, župnoj crkvi u Kastvu, kapeli Bezgrešno Začete u sklopu bivšeg augustinskog samostana u Rijeci te u franjevačkoj crkvi na Trsatu. Naposljetku, u kvarnerski opus Pacassijevih uvršten je do danas fragmentarno sačuvan oltar iz kapele Svetog Mihovila u nekadašnjem frankopanskom kaštelu u gradu Bakru.

Giovanni Pacassi Stariji, Leonardo Pacassi, Giovanni Pacassi Mlađi, barokna altaristika, Gorizia, Rijeka, Trsat, Bakar, 17. stoljeće, mramor
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Abstract
  2. BILJEŠKE

1. odmah po završetku hvarskog oltara naručuje se glavni oltar u šibenskoj katedrali Unutrašnjost nekadašnje riječke Svetog Jakova. On se gradio između 1638. i 1645. godine kada je na njega konačno isusovačke crkve Svetog Vida (foto: M. Pintarić) postavljena čudotvorna slika Bogorodice s Djetetom.8 Novi trend naručivanja mra- morne opreme neizostavno je obilježio i Zadar. U glavnom gradu Dalmacije se 1641. Interior of the former Jesuit Church of St Vitus in Rijeka godine gradi oltar Varoške Gospe u crkvi Svetog Šime sredstvima Jeronima Borga.9 Ubrzo nakon toga u istoj crkvi počinju radovi na glavnom oltaru za smještaj po- zlaćene srebrne gotičke škrinje svetog Šimuna. Zadrani su za taj posao angažirali venecijanskog kipara i altarista Francesca Cavriolija (Serravalle/Treviso ? – Venecija, prije 16. rujna 1670.).10 Skoro pa istovremeno u centru serenissime naručena su i dva oltara za zadarsku franjevačku crkvu. Prvo je 20. svibnja 1663. godine za cijenu od 270 dukata ugovoren oltar za kapelu Bezgrešno Začete kod majstora Antonija Pes- chiere.11 Nedugo zatim, bratovština Gospe od Karmela sa sjedištem u franjevačkoj crkvi, odlučila je financirati novi glavni oltar. Njega su se zajednički obavezali izgra- diti Venecijanci Baldassare Longhena i Girolamo Garzotti te je trebao biti dovršen do Gospina blagdana 1670. godine.12 Upravo u razdoblju osmog desetljeća 17. stolje- ća mramor se prvi put javlja i na istarskom poluotoku u dijelovima pod svjetovnom vlašću Venecije. Tada je u labinsku crkvu Svetog Antuna Padovanskog podignutu sredstvima podestata Marca Loredana smješten glavni slavolučni mramorni oltar. On se svojim oblikom uklapa u bogatu mramornu altarističku produkciju 17. sto- ljeća čiji je glavni protagonist bio Longhena, a pripisan je radionici Alessandra Tre- mignona.13 U istoj venecijanskoj tradiciji nastao je 1670. godine i glavni oltar župne crkve u Savičenti koji je financirao tadašnji feudalni gospodar grada, venecijanski plemić Almorò Grimani.14 Nasuprot tomu, mramor će u carska središta na Poluoto- ku doći tek početkom 18. stoljeća pa je s obzirom na to u riječkoj isusovačkoj crkvi

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

2. Leonardo Pacassi i radionica, glavni oltar župne crkve Svete Jelene Križarice, Kastav, 1691. (foto: M. Pintarić) Leonardo Pacassi and his workshop, high altar in the parish church of St Helena, Kastav, 1691

Svetog Vida 1683. godine podignut najraniji oltar na habsburškom teritoriju u Istri i Hrvatskom primorju. Baš su obrazovani isusovci imali ključnu ulogu u transfor- maciji crkvenih interijera vješto se koristeći svojim znanjima, utjecajima i vezama. Nakon prvog oltara u matičnoj riječkoj crkvi ubrzo se 1691. godine na njihovu posjedu u Kastvu gradi novi glavni oltar u župnoj crkvi Svete Jelene Križarice (sl. 2). Njega su financirali isusovci uz pomoć kastavske bratovštine Tijela Kristova.15 Monumentalni oltar bio je naručen kod obitelji Pacassi, u tada vodećoj altarističkoj radionici na području Gorizije.16 Najraniji spomen ove obitelji zabilježen je u ta- mošnjim spisima 1658. godine, kada je umro Leonardo lapicida ex Venetiis laborans PP. Carmelitani.17 Njega je zatim naslijedio sin Giovanni stariji (? – Gorizia, 1697.) zahvaljujući kojem će tijekom druge polovice 17. stoljeća bottega postati glavni cen- tar za narudžbu kvalitetnih oltara privlačeći brojne naručitelje s habsburškog teri-

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

torija.18 Prvo je njegovo djelo dokumentirani glavni oltar u župnoj crkvi u mjestu Santa Margherita del Gruagno nedaleko od Udina.19 Majstor je bio angažiran i od isusovaca iz Gorizije za čiju je crkvu 1685. godine isklesao oltar svetog Josipa, a go- dinu dana poslije onaj svetog Franje Ksaverskog.20 Pri izvedbi obaju oltara altaristu je najvjerojatnije pomagao sin Leonardo (Gorizia, ? – 1697.), a njih dvojica zajedno surađuju i 1687. godine pri podizanju mramornog stupa s kipom svetog Ignacija ispred goričke isusovačke crkve.21 S Giovannijem starijim su sredinom 80-ih godina 17. stoljeća sklopili ugovor i predstavnici franjevačkog samostana na Svetoj Gori kod Gorizije (Monte Santo di Gorizia). Altarist je trebao izraditi novi monumental- ni glavni oltar za smještaj štovane slike s dopojasnim prikazom Bogorodice s Djete- tom između svetog Jeronima i Ivana Krstitelja, a samostanu ju je 1544. godine da- rovao akvilejski patrijarh Marino Grimani.22 Recentno je utvrđeno da je Giovanni izradio dvije specifikacije troškova za novi oltar.23 Prva je iznosila 2337 dukata, a uključivala je oltar, bočne ophode, tabernakul s brončanim kapitelima, šest kipova i troškove transporta. Međutim, čini se kako je franjevcima taj iznos bio previsok te je majstor nakon pregovora revidirao određene stavke i zatim tražio 1790 dukata za radove na oltaru. Posao je bio dovršen početkom kolovoza 1686. godine, kada je na svetkovinu Gospe od Anđela nakon svečane procesije na novi mramorni ol- tar bila postavljena čašćena Gospina slika.24 Nedugo nakon toga Giovanni stariji je krajem 80-ih godina 17. stoljeća odlučio prepustiti vođenje radionice svojem sinu Leonardu. Upravo je između 1689. i 1690. godine magistro lapicidae nominato Le- onardo pachassii primio tri isplate u vrijednosti 63 dukata za radove na glavnom oltaru crkve Svetog Vida i Modesta u Podnanosu.25 Na samom početku samostalne karijere Leonardo je dobio 1690. godine i prestižnu narudžbu za klesanje glavnog oltara u crkvi Svetih Petra i Pavla u Gradisci d’Isonzo. Tamošnji je župnik Ludovico Comelli odabrao upravo majstorov projekt ispred nekoliko drugih pristiglih iz Ve- necije.26 Kada je 1691. godine u goričkoj radionici nabavljen glavni oltar za župnu crkvu u Kastvu, ključnu medijatorsku ulogu u tome imali su upravo riječki isusovci zahvaljujući svojoj širokoj mreži kontakata. Altarista su najvjerojatnije predložili članovi bratskog im goričkog kolegija s obzirom na njihovu vrlo uspješnu suradnju s obitelji Pacassi, ali ne treba isključiti mogućnost da su prvi kontakti između Rijeke i Gorizije mogli biti ostvareni još 1683. godine pri podizanju oltara svetog Franje Ksaverskog u crkvi Svetog Vida. Treba istaknuti da je klesanje oltara na isusovačko- me kastavskom posjedu omogućilo Leonardu stvaranje novih veza i budućih poslo- va s naručiteljima na Kvarneru. Kastavski slavolučni oltar uklapa se u radioničku produkciju Pacassijevih te se nadovezuje na venecijansku altarisitčku tradiciju i utjecaje Baldassarea Longhene. Određeni arhitektonski elementi bliski su Longheninu oltaru za kapelu Morosini u nekadašnjoj mletačkoj katedrali San Pietro di Castello.27 Leonardo u Kastvu unu- tar kvadratnog svetišta postavlja monumentalni oltar gdje prvi put u svojem opusu uvodi treći par stupova. Pri klesanju stipesa prisutan je prepoznatljivi element botte- ge Pacassijevih gdje je središnja osmerokutna zvijezda ispunjena likom svete Jele- ne Križarice izvedenim u mramornoj inkrustaciji. Takav način ukrašavanja stipesa popularizirala je na venecijanskom teritoriju obitelj Corbarelli tijekom 17. stoljeća, a zahvaljujući Pacassijevima proširio se i na periferna područja Habsburške Monar- hije.28 Godinu dana nakon oltara u Kastvu Leonardo i njegovi suradnici završavaju novi glavni monumentalni mramorni oltar u franjevačkoj crkvi Majke Milosti na Trsatu. Za tu raskošnu narudžbu bila su zaslužna braća Uzolin. Franjo je bio u neko- liko navrata samostanski gvardijan, a na Trsatu je boravio i kada je obašao dužnost provincijala Bosansko-hrvatske provincije između 1688. i 1691. godine.29 S druge strane, njegov brat Ivan bio je imućni sudac slobodnoga kraljevskog grada Zagre- ba, kraljevine Slavonije i sabirač poreza. Upravo je on 1690. godine darovao tisuću

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

3. Leonardo Pacassi i radionica, glavni oltar u franjevačkoj crkvi na Trsatu, 1691. – 1692. (foto: D. Tulić) Leonardo Pacassi and his workshop, high altar in the Franciscan church in Trsat, 1691/92

zlatnika za gradnju mramornog oltara.30 To je učinio iz ljubavi prema svojem bratu i franjevačkoj provinciji te iz osobne pobožnosti prema Gospi Trsatskoj. Franjevcima na Trsatu majstora su gotovo sigurno mogli preporučiti fratri iz samostana na Sve- toj Gori kod Gorizije za čiju su crkvu Pacassijevi radili glavni oltar (sl. 3 i 4). Osim toga, čini se da je upravo svetogorski oltar mogao poslužiti kao predložak onomu na Trsatu, a njima je prethodio glavni oltar u Marijinu svetištu u Castelmonteu pokraj Cividalea iz 1684. godine.31 Pri izvedbi središnjeg dijela retabla Leonardo i njegovi suradnici oslanjaju se na rješenja s ranijih oltara svetog Josipa i Franje Ksaverskog iz isusovačke crkve u Goriziji. Vješto je zamišljen i interkolumnij za smještaj dviju niša s kipovima svetog Franje i svetog Ivana Evanđelista, koji su ujedno imenjaci zaštitni- ci donatora, braće Uzolin. Njih je majstor nabavio u Veneciji kod kipara Giovannija Comina (Treviso, oko 1647. – Venecija, 1695.).32 Suradnja obitelji Pacassi s fratri- ma na Trsatu nastavila se i pri podizanju oltara svete Katarine Aleksandrijske 1694.

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

4. Giovanni Pacassi stariji, nekadašnji glavni oltar franjevačke crkve na Svetoj Gori kod Gorizije, danas u Marijino Celje, Kanal, oko 1686. (foto: D. Tulić) Giovanni Pacassi the Elder, former high altar of the Franciscan church in Sveta Gora near Gorizia, now in Marijino Celje, Kanal, around 1686

godine.33 Jednostavan slavolučan oltar u formi edikule smješten je s desne (južne) strane trijumfalnog luka svetišta crkve, a sredstva za njegovo podizanje osigurala je Anna Sorsiana rođena Petrekovich (sl. 5). Radovima za trsatsko svetište Leonardo je dodatno potvrdio svoju reputaciju jed- nog od vodećih altarista kod lokalnih naručitelja. Stoga je kod njega novi oltar naru- čila i riječka bratovština Bezgrešno Začete. Njezino je sjedište bilo u gotičkoj kapeli Majke Milosti u sklopu klaustra augustinskoga samostana Svetog Jeronima.34 Usku su kapelu bratimi, uz dopuštenje augustinskog priora, 1676. godine dogradili dvjema bočnim prostorijama i time je prilagodili svojim pobožnostima. Nakon velikoga ar- hitektonskog zahvata uslijedilo je opremanje kapele raskošnim oltarom. U tu je svrhu na sjednici gradskog vijeća održanoj 17. rujna 1693. godine tadašnji gaštald bratovšti- ne tražio financijsku pomoć. Ona je bila odobrena u visini od 100 dukata, a bratimi su bili prisiljeni prodati i nekoliko vinograda na Trsatu kako bi konačno uspjeli pod-

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

5. miriti trošak od 1000 fiorina za novi mramorni oltar. Smješten je u starijoj kasnogo- Leonardo Pacassi i radionica, oltar tičkoj poligonalnoj apsidi, a njegovu središnju kompoziciju čine dva korintska stupa svete Katarine Aleksandrijske, franjevačka crkva na Trsatu, 1694. zajedno s parom nižih jonskih stupova nad kojima se rastvara zavjesa od crvenog (foto: M. Pintarić) mramora (sl. 6). S obiju strana oltara nalaze se i ophodi s nišama za mramorne ki- Leonardo Pacassi and his workshop, pove svetog Josipa i Ane naručene kod venecijanskog kipara Paola Callala (Venecija, altar of Saint Catherine of Alexandria, 1655. – 1725.).35 Leonardo na ovom oltaru prvi put u riječki sakralni prostor uvodi Franciscan church in Trsat, 1694 motiv mramorne draperije isklesane po uzoru na onu s glavnog oltara u crkvi Svetog Petra i Pavla u Gradisci d’Isonzo. Uz to, novina je i postavljanje korintskih stupova na 6. dvije neobične voluminozne volutne konzole s girlandama. Taj konstrukcijsko-deko- Leonardo Pacassi i radionica, rativni element upućuje na to da je Leonardo bio dobro upoznat s novim strujanjima oltar Bezgrešno Začete, kapela te invencijama u venecijanskoj altaristici zadnje četvrtine 17. stoljeća. Bezgrešno Začete u nekadašnjem klaustru augustinskog samostana Potkraj karijere majstoru su se ponovno obratili riječki isusovci kada se odlučuju Svetog Jeronima, Rijeka, oko 1693. graditi oltar Uznesenja Marijina (nakon 1787. Gospe Žalosne) u Svetom Vidu (sl. 7). (foto: M. Pintarić) Novac za taj pothvat osigurali su supružnici Vincenzo i Beatrice Lazzarini rođena Leonardo Pacassi and his workshop, dell’Argento kako bi opremili kapelu gdje se nalazila njihova obiteljska grobnica.36 altar of the Immaculate Conception, Leonardo je oltar dovršio i dopremio u Rijeku u kolovozu 1696. godine, kada je chapel of the Immaculate sklopio novi ugovor s rektorom Valentinom Amartinijem.37 Naime, majstor je na Conception in the cloister of the former Augustinian monastery of St netom postavljenom oltaru trebao učiniti određene preinake, odnosno proširenja, Jerome, Rijeka, around 1693 što je uključivalo još jedan par stupova od crnog mramora te snižavanje onih posto- jećih izvedenih u marmo rosso. Isto tako na bočne završetke oltara bilo je potrebno

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

7. dodati crne volute da bi se mogli postaviti mramorni grbovi plemićkih kuća Lazza- Leonardo Pacassi i radionica, rini i Argento. Njih se Pacassi obavezao isklesati od marmo fino bianco za razliku od oltar Uznesenja Marijina (nakon 1787. Gospe Žalosne), nekadašnja prikaza svetog Ignacija i Franje Ksaverskog izvedenih u mramornoj inkrustaciji na isusovačka crkva Svetog Vida, postamentima unutrašnjih stupova. Modificirani riječki oltar tako je postao gotovo Rijeka, oko 1696. (foto: D. Tulić) pa istovjetan Leonardovu dokumentiranom glavnom oltaru u crkvi Svetog Mihovila Leonardo Pacassi and his workshop, Arkanđela u Chioprisu iz 1695. godine.38 Naposljetku, kruna Leonardove karijere altar of the Assumption of Mary trebalo je biti opremanje carskog mauzoleja Ferdinanda II. u Grazu oko 1695. godi- (after 1787, of Our Lady of Sorrows), ne. Do tada najuglednijim naručiteljima predstavio je dva projekta za izradu oltara, former Jesuit Church of St Vitus in Rijeka, around 1696 ali je realizaciju spriječila njegova iznenadna smrt u prosincu 1697. godine.39 Nakon toga radionica se našla pred velikim izazovima i bio je upitan njezin opstanak. U tome neizvjesnom periodu presudnu ulogu u funkcioniranju bottege imala je Le- 8. onardova žena Lucia. Ona je uz pomoć ljubljanskog altarista Michaela Cusse (Va- Radionica Pacassi, oltar svetog sica kod Adojvščine, 1657. – Ljubljana, 1699.) pokušala iznova osigurati narudžbu Mihovila, franjevačka crkva na Trsatu, 1701. (foto: M. Pintarić) u Grazu. Stoga je Cussa trebao isklesati oltare uz pomoć Leonardovih pomoćnika, među kojima se isticao jedan talentirani Venecijanac.40 Međutim, posao nije bilo Pacassi workshop, altar of St Michael, Franciscan church in Trsat, moguće odraditi zbog neočekivane smrti kranjskog majstora 1699. godine.41 Nakon 1701 toga Lucia je odlučila upravljati radionicom do trenutka kada će je moći preuzeti njezin i Leonardov sin Giovanni mlađi (Gorizia, 1686. – Penzing, 1754.).42 Stoga su s njom gotovo sigurno pregovarali i trsatski franjevci kada početkom 18. stoljeća naručuju oltar svetog Mihovila Arkanđela za trijumfalni luk crkve (sl. 8). Oltar je u

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

9. Tlocrt prvog kata kaštela s položajem kapele Svetog Mihovila sredinom 19. stoljeća, označeno pod E (izvor: LUDWIG SALVATOR /bilj. 48/, 36) Floor plan of the first floor in the former Frankopan castle with the location of the chapel of St Michael in the mid-19th century, indicated with E

potpunosti pandan ranijem oltaru svete Katarine, a sredstva za podizanje oporučno je ostavio senjsko-modruški biskup Sebastijan Glavinić. Na Trsat je bio dopremljen 1701. godine, a pet godina poslije posvetio ga je biskup Benedikt Bedeković.43 U tom je periodu unutar Paccasijeve radionice izrađen i stipes glavnog oltara za srednjovje- kovnu riječku crkvicu Svetog Fabijana i Sebastijana.44 Devetnaestogodišnji Giovanni mlađi se oko 1705. godine polako počeo uključi- vati u vođenje bottege. Tada prvi put zajedno s majkom potpisuje isplate za radove na crkvi Svete Marije u mjestu Villa Vicentina te ugovor o gradnji glavnog oltara u goričkoj katedrali Svetih Hilarija i Tacijana.45 Nakon toga je u potpunosti preuzeo sve poslove te je samostalno pregovarao s riječkim isusovcima oko mogućeg podiza- nje novoga mramornog glavnog oltara za smještaj Čudotvornog raspela. Giovanni je 14. travnja 1708. godine poslao pismo tadašnjem rektoru s napomenama o izgledu budućeg oltara. Iz njega se doznaje da su oni i prije bili u kontaktu jer majstor spo- minje prvu varijantu crteža, a zatim mu šalje novi disegno te specifikaciju mramora. Drugi projekt za izradu oltara sveukupno je iznosio 550 dukata, a altarist je naveo da bi posao mogao dovršiti do kraja rujna iste godine.46 Međutim, iz neznanih razloga isusovci nisu prihvatili Giovannijevu ponudu, nego su posao 1711. godine povjerili njegovu rođaku Pasqualeu Lazzariniju (Venecija, 1667. – Gorizia, 1731.). Panoramski pregled djela radionice Pacassi u Hrvatskom primorju, ovdje na- dopunjen novim spoznajama, ne samo da potvrđuje kako je najveći broj njihovih oltara nastao upravo za kvarnersku regiju već ističe i ključnu ulogu bottege u for- miranju riječke altaristike u posljednjem desetljeću 17. stoljeća. S druge strane, nji- hova kvalitetna altaristika našla je put do novih naručitelja u Hrvatskom primorju pa se sada može proširiti i izvan relativno uskog kruga crkvenih redova i gradskih bratovština. Tako je u literaturi izostao podatak da su Pacassijevi bili angažirani pri opremanju kasnije napuštene kapele u nekadašnjem bakarskom ili frankopanskom kaštelu. On je smješten na vrhu brijega na zapadnom rubu grada uz nekadašnje zidine te je recentno započela njegova intenzivnija obnova.47 Kaštel je nepravilna dvokatna građevina s podrumom, a tri krila zatvaraju manje unutrašnje dvorište. Na prvom katu nalazi se desakralizirana kapela Svetog Mihovila koja je sredinom 19. stoljeća izgubila izvornu opremu te inventar. Položaj kapele s pripadajućim olta- rom zabilježio je nadvojvoda Ludwig Salvator u svojemu putopisnom djelu o Bakru i Kraljevici tiskanom 1871. godine (sl. 9).48 U njoj je sada smješteno osamdese-

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

10. Nekadašnja kapela Svetog Mihovila u bakarskom kaštelu (foto: D. Tulić) Former chapel of St Michael in the Bakar castle

11. Fragmenti kamene i mramorne plastike unutar nekadašnje kapele Svetog Mihovila u bakarskom kaštelu (foto: D. Tulić) Fragments of stone and marble sculpture inside the former chapel of St Michael in the Bakar castle

12. Dijelovi retabla oltara iz kapele Svetog Mihovila u bakarskom kaštelu (foto: M. Pintarić) Parts of the altar retable from the chapel of St Michael in the Bakar castle

tak različitih kamenih i mramornih komada (sl. 10, 11). Tijekom istraživanja je ustanovljeno da nešto manje od pola raznoraznih dijelova ne pripada zajedničkoj cjelini, nego je riječ o različitim ulomcima nastalim u periodu od 15. do 20. stolje- ća.49 Međutim, identificirani su istovremeni oltarni komadi poput stipesa, stupova, predele, pilastara, vijenca gređa, segmenata luka oltarne niše i polukapitela pilastra

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

13. Rekonstrukcija oltara iz kapele Svetog Mihovila u bakarskom kaštelu (rekonstrukcija: D. Tulić, M. Pintarić) Reconstruction of the altar from the chapel of St Michael in the Bakar castle (reconstruction: D. Tulić, M. Pintarić)

(sl. 12). Utvrđeno je da su oni izvorno pripadali istoj kompoziciji te da je riječ o nekadašnjem oltaru iz kaštela, koji se može u potpunosti rekonstruirati na temelju gotovo devedeset posto sačuvanih izvornih dijelova (sl. 13). Bakarski slavolučni oltar izrađen od kamena i mramora bio je koncipiran s jed- nostavnim retablom te dvama mramornim stupovima i segmentnim pločama luka

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

14. Leonardo Pacassi i radionica, oltar svete Katarine Aleksandrijske, franjevačka crkva na Trsatu, 1694. (foto: M. Pintarić) Leonardo Pacassi and his workshop, altar of St Catherine of Alexandria, Franciscan church in Trsat, 1694

oltarne niše. Njegov integralni dio činio je i stipes s trima geometrijskim poljima nekada izvorno ispunjenim mramornim inkrustacijama. Kompozicija središnjeg retabla i vrlo karakterističan stipes jasno upućuju na to da se oltar može uvrstiti u opus obitelji Pacassi. Oltar iz kaštela se nadovezuje na rana rješenja Giovannija starijeg prisutna na glavnom oltaru u crkvi Svete Margarete u Santa Margherita del

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

15. Gruagno. Ista altaristička kompozicija javlja se i na Leonardovu glavnom oltaru za Rekonstruirani izgled donjeg dijela crkvu u Podnanosu. Predloške je navedenih oltara Pacassijeva bottega iskoristila i oltara iz kapele Svetog Mihovila složen od sačuvanih fragmenata 1694. godine pri izradi oltara svete Katarine na Trsatu, a upravo je on gotovo pa (rekonstrukcija: D. Tulić, istovjetan onomu iz frankopanskog kaštela (sl. 14). Na bakarskom se oltaru nalazi M. Pintarić) i prepoznatljiv stipes Pacassijevih koji je moguće usporediti s onim na oltaru svete Reconstructed appearance of Katarine kod trsatskih franjevaca, ali i sa stipesom oltara Uznesenja Marijina (na- the lower section of the altar kon 1787. Gospe Žalosne) u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi Svetog Vida u Rijeci (sl. from the chapel of St Michael, 15, 16). Vrlo vješto klesan polukapitel desnog pilastra s voćnom girlandom i ja- composed of preserved fragments (reconstruction: D. Tulić, M. Pintarić) bukom u trolistu, u potpunosti se uklapa u altaristički leksik obitelji Pacassi. Tako je kvalitetan polukapitel s bakarskog oltara blizak polukapitelu pilastara na retablu oltara svete Katarine na Trsatu, kao i korintskim kapitelima bočnih ophoda na oltaru Bezgrešno Začete u istoimenoj kapeli u nekadašnjemu augustinskom samo- stanu u Rijeci (sl. 17). Konačno, s obzirom na visoku kvalitetu klesanja određenih dijelova bakarskog oltara, postoji velika mogućnost da je u njegovoj izradi mogao sudjelovati osobno Leonardo Pacassi zajedno sa sinom i nasljednikom radionice Giovannijem mlađim. Za sada nisu pronađeni arhivski dokumenti o potvrdi au- torstva bakarskog oltara niti oni o mogućim naručiteljima jednog od najranijih baroknih oltara u Hrvatskom primorju. Stoga je u ovom trenutku moguće pretpo- staviti da je za narudžbu oltara mogao biti zaslužan tadašnji bakarski kapetan Lu- dovico Coronini-Cronberg (1695. – 1699.).50 On je bio pripadnik ugledne aristo- kracijske obitelji iz Gorizije i gotovo je sigurno da je u rodnom gradu kod obitelji Pacassi mogao naručiti novi oltar dopremljen u kaštel najkasnije do 1700. godine. U potpunosti nepoznati podatci o povijesti nekadašnjeg oltara iz frankopan- skog kaštela nalaze se u Spomenici bakarske župe napisanoj sredinom 20. stoljeća perom župnika Matije Polića.51 Autor se prvo osvrnuo na podatke Matije Mažića objavljene o kapeli Svetog Mihovila na groblju u Bakru u sušačkom listu. Tamoš-

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

16. nje je gradsko groblje bilo podignuto početkom 19. stoljeća za vrijeme kanoni- Leonardo Pacassi i radionica, ka – župnika Pavla Latkovića, a nalazilo se nedaleko od starog groblja kod crkve stipes oltara Uznesenja Marijina (nakon 1787. Gospe Žalosne), Majke Božje od Porta. Godine 1849. bila je pod kanonikom – župnikom Nikolom nekadašnja isusovačka crkva Mudrovčićem na groblju utemeljena kapela Svetog Mihovila, a ujedno je služila Svetog Vida, Rijeka, oko 1696. kao mrtvačnica. Prema Mažićevim riječima jedini ,,unutrašnji ures kapele” bio je (foto: D. Tulić) starinski oltar svetog Mihovila izrađen od ,,šarolikog” mramora. Polić citira Ma- Leonardo Pacassi and his workshop, žića i navodi da se oltar nekada nalazio u starome frankopanskom kaštelu i da se stipes of the altar of the Assumption of Mary (after 1787, of Our Lady of na njemu nalazila lijepa umjetnička slika svetog Mihovila. Prema usmenoj predaji Sorrows), former Jesuit church of St smatralo se da su je darovali knezovi Frankopani i da je naručena u nepoznatoj Vitus in Rijeka, around 1696 slikarskoj radionici u Veneciji. Mažić o slici zapisuje ,,pred više godina nestala je navedena slika, žali bože, slike s oltara i mi ne znamo kamo je dospjela ta drago- cjena bakarska starina”. Kapela je bila posve zapuštena od 1868. do 1890. godine te je u tom periodu postala vrlo derutna. Obnova je započela 4. svibnja 1898. godine i trajala je do kolovoza iste godine. Tada je u Tirolu bio nabavljen i novi drveni kip svetog Mihovila te ostali liturgijski predmeti. Zbog stalne vlage kapela se morala svakih pet ili šest godina nanovo obnavljati. Važan popravak kapele ponovno se dogodio 1919. godine, a desetak godina poslije dobila je novi krov. Mažić je sma- trao da je žalosno da su gradske vlasti zanemarivale ovu kapelu jer je vlaga skoro oštetila i uništila ,,lijepi” frankopanski oltar. S njega su na nekoliko mjesta otpali pojedini komadići mramora. Autor je smatrao da je oltar rađen ,,u ukusnom stilu renesansne sa stupovima koji imaju na vrhu krasne kapitele”. Isto tako, on oltar iz kapele uspoređuje s oltarom svete Katarine iz franjevačke crkve na Trsatu. U lite- raturi je izostao podatak da je nekadašnji frankopanski kaštel ugovorom iz 1935. godine darovan Družbi Braće Hrvatskog zmaja, a formalno je prešao u njihovo vlasništvo 1937. godine. Tada su članovi Družbe odlučili izraditi i opsežan pro- jekt obnove te budućeg uređenja kaštela.52 Prvi se kat trebao iskoristiti za ,,muzej

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

17. crkvenih starina”, a kapelu se namjeravalo popraviti i u nju ponovno vratiti oltar Leonardo Pacassi i radionica, svetog Mihovila. U jednom se dopisu navodi da je riječ o krasnome mramornom polukapitel desnog pilastra oltara iz kapele Svetog Mihovila u oltaru u ,,čistom baroku”. Prijenos oltara spriječio je početak Drugoga svjetskog bakarskom kaštelu (foto: D. Tulić) rata, a za njegova trajanja jedna je bomba 1944. godine upravo pala i na groblje te Leonardo Pacassi and his workshop, znatno oštetila krov kapele. S obzirom na to, ona je ostala izložena vremenskim engaged capital of the right altar nepogodama sve do prosinca 1949. godine, tada je s Konzervatorskim zavodom pilaster from the chapel of St NR Hrvatske Zagreb-Rijeka dogovoreno da će župni ured sam osigurati sredstva Michael in the Bakar castle za popravak krova. Posljednja važnija obnova odvijala se krajem 1971. godine, a u tome je sudjelovala mjesna zajednica. Sveukupno je oko 170 obitelji dalo dobro- voljni doprinos za uređenje groblja. Kapela Svetog Mihovila bila je uvelike obnov- ljena i preuređena. Istovremeno je bio postavljen i novi kameni oltar prema puku i nabavljen je drveni kip svetog Mihovila kod Blaža Devčića iz Krasna u Lici.53 Stari je oltar bio demontiran zajedno s prvotnim drvenim kipom svetog Mihovila te su oni već do listopada 1971. godine prebačeni u kaštel gdje su trebali biti vraćeni na svoje prvotno mjesto u kapeli.54 Naposljetku, čini se da oltar nakon što je prebačen u kaštel krajem 1971. godine nikada nije bio ponovno sastavljen, nego je do da- nas ostao sačuvan u fragmentima, od kojih se dio njih s vremenom zagubio ili je otuđen. Nedostaju mu i kiparski najrafiniraniji dijelovi, odnosno „hvaljeni lijepi” kapiteli stupova i lijevog pilastra te konzola pod zabatom. Bez obzira na sadašnje stanje kapele i fragmentiranog oltara, ovu bi važnu umjetninu trebalo restaurirati te rekomponirati unutar izvornog ambijenta nakon revitalizacije kaštela u Bakru. Time bi se u ovdje rekonstruiran mozaik najranijih baroknih mramornih oltara u Hrvatskom primorju vratila važna, no izgubljena tessera.

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

BILJEŠKE

1 MARIO PINTARIĆ, Naručitelji i umjetnici u Rijeci tijekom 17. i storia dell’arte, 30 (2006.), 257–258; DANKO ŠOUREK, Altari- 18. stoljeća, doktorski rad, Sveučilište u Zadru, 2022., 158–159. stičke radionice na granici: barokni mramorni oltari u Rijeci i Hr- 2 GIUSEPPE VIEZZOLI, La Compagnia di Gesù a Fiume 1627 – vatskom primorju, Zagreb, 2015., 26–47. 1773, Rivista semestrale della Società e studi fiumani, IX (1931.), 17 RANIERI MARIO COSSAR, Artisti goriziani del passato. I Pa- 192–230; RADMILA MATEJČIĆ, Crkva svetog Vida, Rijeka, cassi (precisioni documentarie), La Porta Orientale, XV (1945.), 1994., 13–17; NINA KUDIŠ, Projekt Giacoma Briana za isuso- 166–167. vačku crkvu sv. Vida u Rijeci, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalma- 18 VERENA KORŠIČ, s. v. Pacassi, Primorski slovenski biograf- ciji, 34 (1994.), 269–283; DAMIR TULIĆ, Katedrala svetog Vida, ski leksikon, II, Gorica, 1982. – 1985., 539–540; SERGEJ VRI- Zagreb, 2011., 25–30; KATARINA HORVAT LEVAJ, Barokna ŠER, Baročno kiparstvo na Primorskem, Ljubljana, 1983., 67–71; arhitektura, Zagreb, 2015., 89–98; MARIO PINTARIĆ (bilj. 1), MADDALENA MALNI PASCOLETTI, Per una catolagazione 314–317. degli altari barocchi nel Friuli Orinetale, Marian e i pais dal Friul 3 ANDREJ ŽMEGAČ, Stierovi projekti osuvremenjivanja granič- Orinetal, Udine, 1986., 251–334. nih utvrda iz 1657. godine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 19 GUGLIELMO BIASUTTI, Santa Margherita del Gruagno e la sua 29 (2005.), 125–136. storia, Udine, 1968., 33. 4 MIROSLAV VANINO, Isusovci i hrvatski narod, sv. II, Zagreb, 20 SERGEJ VRIŠER, (bilj. 18), 49, 206; MASSIMO DE GRASSI, 1987., 240–253. Nuovi contributi al catalogo di Leonardo Pacassi, Studi Gorizi- 5 Österreichische Nationalbibliothek, Beč, Sammlung von Han- ani, LXXVI (1992.), 7–16; MASSIMO DE GRASSI, La scultura dschriften und alten Drucken, Cod. 12076, Litterae annuae pro- a Gorizia nell’età dei Pacassi, u: Nicolò Pacassi. Architetto degli vinciae Austriae Societatis Iesu a. 1679, 162. Asburgo. Architettura e scultura a Gorizia nel Settecento, (ur. Ema- nuela Montagnari Kokelj, Giuseppina Perusini), Monfalcone, 6 Na ustupljenom podatku zahvaljujemo prof. dr. sc. Richardu 1998., 85–123; MASSIMO DE GRASSI, La scultura nell’Isontino Böselu. Oltar danas nije sačuvan jer je na tom mjestu podignut in età barocca, Gorizia barocca. Una città italiana nell’impero degli novi 1736. godine. Asburgo (ur. Silvano Cavazza, Marino De Grassi), Monfalcone, 7 RADOSLAV TOMIĆ, Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Za- 199, 290–315. greb, 1995., 25–26. 21 RANIERI MARIO COSSAR, Storia dell´arte e dell´artigianato a 8 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 7), 44. Gorizia, Pordenone, 1948., 49–50. 9 RADOSLAV TOMIĆ, Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije 22 MONIKA OSVALD, Giovanni Pacassi starejši (1697) in veli- – Kiparstvo II: od XVI. do XX. stoljeća, Zadar, 2008., 82–84. ki oltar v Marijini cerkvi na Sveti Gori pri Gorici (pred 1686), 10 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 9), 91–97; BOJAN GOJA, Contri- Zbornik za umetnosno zgodovino – Nova vrsta, LVII-LVIII buto per l’altare maggiore di San Simeone a Zara: Baldassare (2021. – 2022.), 212. Longhena, Francesco Cavrioli e „mistro” Lunardo, Arte veneta, 23 MONIKA OSVALD (bilj. 22), 221. Autorica je na temelju arhiv- 68 (2011.), 250–257. skih dokumenata utvrdila da je samostan bio zatvoren 1786. go- 11 BOJAN GOJA, Nova istraživanja i dopune o graditeljima mra- dine. Tom je prigodom bio i rasprodan bogati inventar crkve pa mornih oltara u Zadru: Antonio Peschiera, Baldassare Garzotti, je tako nekadašnji glavni oltar kupljen za župnu crkvu u Marijinu Pietro Coste i Girolamo Girardi, Radovi Zavoda za povijesne zna- Celju nedaleko od Liga u Sloveniji. nosti HAZU u Zadru, 60 (2018.), 120–122. 24 MONIKA OSVALD (bilj. 22), 212. 12 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 8), 99–103; NINA KUDIŠ BURIĆ, 25 BOŽIDAR PREMRL, Trije primorski oltarji – trije kiparji in dva DAMIR TULIĆ, Glavni oltar u franjevačkoj crkvi u Zadru: zna- pozlatarja. Leonardo Pacassi, Angelo Sperandi, Auguštin in Jurij čajna narudžba bratovštine Gospe od Karmela, u: Umjetnost i na- Ferfilla ter Karel Florianis, Zbornik za umetnostno zgodovino – ručitelji (ur. Jasenka Gudelj), Zagreb, 2010., 115–120. Nova vrsta, XLI (2005.), 191–194. 13 DAMIR TULIĆ, Od kasne renesanse do klasicizma: skulpture i 26 GIULIANA LORENZON RADOLLI, Dal Duomo gradiscano al- oltari od kraja 16. do početka 19. stoljeća, u: Predrag Marković cune proposte per identificare l’attività di Giovanni Pacassi nel – Ivan Matejčić – Damir Tulić, Umjetnička baština istarske crkve, Friuli Orientale, Ce fastu ?, LXI (1985.), 228–232. 2. Kiparstvo od 14. do 18. stoljeća, Pula – Poreč, 2017., 236–237; 27 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 36. SARA TURK, Baročni oltarji v koprski stolnici in njihova pro- 28 GIUSEPPINA PERUSINI, PIERA SPADEA, Il commesso mar- venienca, Zbornik za umetnostno zgodovino – Nova vrsta, LIII moreo negli altari dei Pacassi, u: Nicolò Pacassi. Architetto degli (2017.), 107, bilj. 38. Asburgo. Architettura e scultura a Gorizia nel Settecento (ur. Ema- 14 DAMIR TULIĆ (bilj. 13), 238–239. nuela Montagnari Kokelj, Giuseppina Perusini), Monfalcone, 15 MARIO PINTARIĆ (bilj. 1), 202. 1998., 133–141. 16 RADMILA MATEJČIĆ, Udio goričkih i furlanskih majstora u 29 EMANUEL HOŠKO, Trsatski franjevci: Pet i pol stoljeća služenja baroknoj umjetnosti Rijeke, Zbornik za likovne umjetnosti, 14 Trsatskom svetištu, Rijeka, 2004., 171. (1978.), 153–174; MATEJ KLEMENČIČ, Scultura barocca in 30 PAŠKAL CVEKAN, Trsatsko svetište Majke Milosti i Franjevci Istria tra Venezia, Gorizia, Lubiana e Fiume, Saggi e memorie di njeni čuvari, Trsat, 1985., 128.

Mario Pintarić Hrvatskom primorju: nepoznati oltar radionice...

31 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 41. Autor je prvi upozorio na slič- netian Artists in Vienna and Imperial Domains (1650-1750) (ur. nost trsatskog oltara s onim iz Castelmontea koji je izvela veneci- Enrico Lucchese, Matej Klemenčič), Firenza, 2022., 31–46. janska radionica Alessandra i Paola Tremignona. 43 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 45. 32 DAMIR TULIĆ, Kipovi Giovannija Comina na glavnom oltaru 44 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 45. Na stipesu se nalazi malena mra- franjevačke crkve na Trsatu, Radovi Instituta za povijest umjetno- morna figura svetog Sebastijana koja se može uvrstiti u opus kipara sti, 40 (2016.), 35–49. Pitanje suradnje goričkih altarista s ugled- Angela De Puttija (Padova, oko 1681. – Žminj, 1731.). MARIO PIN- nim venecijanskim kiparima, kao i skulptorska oprema njihovih TARIĆ, „Angelus De Putti” – prilozi za padovanskog kipara u Istri i brojnih oltara zasebna je cjelina te će ona biti u fokusu iduće stu- Venetu, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 45 (2021.), 93–104. dije koju autori pripremaju u sklopu navedenog projekta. 45 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 42; HELENA SERAŽIN, Kipi Pietra 33 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 16), 160–161; DANKO ŠOUREK Baratte na velikem oltarju goriške stolnice, Acta historiae artis Slo- (bilj. 16), 44–45. venica, 4 (1999.), 107–121. 34 MARKO MEDVED, Filius conventus Fluminensis. Augustinci pu- 46 Hrvatski državni arhiv (nadalje HDA), Isusovački samostani Rije- stinjaci sv. Jeronima u Rijeci, Zagreb, 2020., 356–359. ka (HR-HDA-663), svežanj LVI (16-18), B-430, 431. 35 MATEJ KLEMENČIČ, Beneško baročno kiparstvo v Ljubljani, Lju- 47 Godine 2017. u sklopu projekta „Putovima Frankopana”, izvodi bljana, 2013., 27–28. se obnova drvenih konstrukcija unutar kaštela, odnosno uglav- 36 DANKO ŠOUREK (bilj. 16), 34; MARIO PINTARIĆ (bilj. 1), nom zamjena međukatnih konstrukcija, podova i stropova, kao 38–39. i drvenih stubišta u kaštelu. Iduće godine provedena su konzer- 37 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 16), 168; DANKO ŠOUREK (bilj. vatorsko-restauratorska istraživanja. PETAR PUHMAJER, Bakar. Frankopanski kaštel. elaborat konzervatorsko-restauratorskih istra- 16), 35. živanja, Zagreb, 2018., 9–21. 38 MASSIMO DE GRASSI (bilj. 20, 1992.), 10. 48 LUDWIG SALVATOR, Der Golf von Buccari und Porto Re, Praha, 39 MATEJ KLEMENČIČ, „Turning point”. Succesion of sculpture 1871., 36. workshops – legal issues, archival sources and connoisseurship, u: 49 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ, Povijesno-umjetnička studi- Scultura lignea barocca di scuola tedesca tra Friuli, Carinzia, Stiria ja i prijedlog za rekonstrukciju nekadašnjeg oltara iz kapelice svetog e Carniola (ur. Giuseppina Perusini), Udine, 2021., 83–85. Mihovila u bakarskom kaštelu, elaborat, Rijeka, 2023., 5–48. 40 MATEJ KLEMENČIČ (bilj. 40), 84. Najvjerojatnije je riječ o alta- 50 VINKO SABLJAR, Bakar i Turopolje, Književnik. Časopis za jezik ristu Pasqualeu Lazzariniju (Venecija, 1667. – Gorizia, 1731.) i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti, 1 (1864.), 499–500. 41 BLAŽ RESMAN, Barok v kamnu. Ljubljansko kamnoseštvo in 51 Župni arhiv u Bakru, Spomenica bakarske župe, 5–48. kiparstvo od Mihaela Kuše do Francesca Robbe, Ljubljana, 1995., 20–21. 52 HDA, Braća Hrvatskog zmaja (1905. – 1946.) (HDA-653), kutija 135. 42 ALESSANDRO QUINZI, Giovanni Pacassi (1686-1745) suddito 53 Bakarska zvona, 7-8 (1971.), 7–8. imperiale e maestro lapicida, u: Patrons, Intermediaries and Ve- 54 Bakarska zvona, 7-8 (1971.), 7–8.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Am häufigsten gelesenen Artikel dieser/dieses Autor/in

1 2 > >> 

Ähnliche Artikel

1-10 von 54

Sie können auch eine erweiterte Ähnlichkeitssuche starten für diesen Artikel nutzen.