Preskoči na sadržaj
فنون الأدرياتيك: مجلة لتاريخ الفن والعمارة والتراث الثقافي Traži

Fragmentiranje portreta i rascijepljeni subjekt u umjetničko-istraživačkom projektu Super heroine Nadije Mustapić

DOI 10.15291/ars.4646

Preuzmi PDF

Svezak 14 (2024)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

Tekst se bavi analizom koncepta audiovizualne instalacije radnog naziva Superheroine riječke umjetnice Nadije Mustapić gdje umjetnica istražuje temu položaja žena u nedavnoj pandemiji koronavirusa. Mustapić zanimaju nove rodne, klasne i rasne definicije rada u suvremenom društvu koje je pokazala ili dodatno naglasila izvanredna situacija uzrokovana virusom (poput rada od kuće) te jednako tako feministički odgovor na novostvorene i nametnute stereotipe. Vizualni dio instalacije zamišljen je kao video velikog formata projiciran u izložbenom prostoru. Tehnikama preklapanja, maskiranja, „slajsanja” videosnimaka mnogobrojnih (više od 100) žena kako stoje pred kamerom u punom formatu, umjetnica oblikuje kompozitnu sliku (univerzalnog) ženskog lika sastavljanog od mnoštva vertikalnih traka. Te su trake fragmenti videoportreta različitih žena snimljenih iz iste točke promatranja. Cilj je teksta pokazati na koji način ovakav pristup reflektira rakurs umjetnice i podupire koncept rada. Analiza se temelji na izabranim aspektima teorije umjetnosti koji uključuju: strategije fragmentiranja portreta, diskurzivnu analizu odabranog rakursa umjetnice iz feminističke perspektive, kao i psihoanalitički pristup fenomenu rascijepljenosti i decentriranosti postmodernog subjekta.

decentriranost postmodernog subjekta, feministički diskurs, fragmentiranje portreta, instalacija Superheroine, Nadija Mustapić, poliperspektivizam
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Uvod
  3. BILJEŠKE

Uvod

Tekst se bavi analizom koncepta audiovizualne instalacije radnog naziva Super- heroine kao prostorne forme istraživačko-umjetničkog projekta riječke umjetnice Nadije Mustapić u kojem istražuje temu položaja žena u nedavnoj pandemiji koro- navirusa.1 Mustapić zanimaju nove rodne, klasne i rasne definicije rada u suvreme- nom društvu koje je pokazala ili dodatno naglasila izvanredna situacija uzrokovana virusom (poput rada od kuće) te jednako tako feministički odgovor na novostvorene i nametnute stereotipe. Vizualni dio instalacije zamišljen je kao video velikog forma- ta projiciran u izložbenom prostoru. Tehnikama preklapanja, maskiranja, „slajsanja” videosnimaka mnogobrojnih (više od 100) žena kako stoje pred kamerom u punom formatu, umjetnica oblikuje kompozitnu sliku (univerzalnog) ženskog lika sastav- ljanog od mnoštva vertikalnih traka. Te su trake fragmenti videoportreta različitih žena snimljenih iz iste točke promatranja. U tekstu je fokus stavljen na titrajuću videosliku i fragmentiranje portreta. Cilj je pokazati na koji način ovakav pristup reflektira rakurs umjetnice i podupire koncept rada. U svezi s tim, strategija fragmentiranja portreta propituje se kroz širi kontekst dekonstrukcije prikaza započet s poliperspektivizmom kubističke slike gdje se prvi put radikalno odstupa od geometrijske ili linearne perspektive i uprizoruje tzv. „ras- cijepljeni” subjekt. Koncept istraživačko-umjetničkog projekta Superheroine definiran je kroz pilot- projekt istog naziva u sklopu kojeg je umjetnica na kratkom rezidencijskom boravku u Grazu (kraj studenog 2021.) samo provela istraživanje i snimala, a novi rad (au- diovizualna instalacija), u ovom trenutku tek u fazi produkcije, njegov je nastavak u Hrvatskoj. Analiza navedenog koncepta temelji se na izabranim aspektima teori- je umjetnosti koji uključuju: strategije fragmentiranja portreta, diskurzivnu analizu odabranog rakursa umjetnice iz feminističke perspektive, kao i psihoanalitički pri- stup fenomenu rascijepljenosti i decentriranosti postmodernog subjekta.

Kratki opis istraživačko-umjetničkog rada Superheroine Rodne, klasne i rasne definicije rada u suvremenom društvu, osobito tijekom pandemije bolesti COVID-19, zahtijevaju nova promišljanja i kritičke osvrte, na ko- jima Mustapić temelji svoje umjetničko istraživanje. Umjetnica tematizira razdoblje pandemije i rada od kuće, odnosno situaciju koja je dodatno naglasila već postojeće nejednakosti. Stoga je intervju s brojnim, različitim ženama o njihovim iskustvima tijekom pandemije osnovni dio istraživanja i planirane audiovizualne instalaci- je: „Premisa intervjua je da žene posvuda u svijetu nose težinu pandemijske krize: predstavljaju većinu radne snage u zdravstvenoj skrbi i edukaciji riskirajući zarazu. Istovremeno, nose većinski ili sav teret reproduktivnog rada u svojim domovima zbog zatvaranja škola i vrtića, ali i zbog opće rodne neravnopravnosti u neplaće- nom radu. Žene također nose velike rizike gubitka posla ili smanjenja plaće, kao i

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

eksploataciju, nasilje i uznemiravanja u vrijeme tenzija izazvanih krizom. One su umorne i ljute, izgubile su teško stečenu mogućnost izbora, primorane su preuzeti uloge učiteljica svoje djece u vrijeme online nastave, ulogu njegovateljica članova domaćinstva ili obitelji kojima je potrebna posebna skrb, a sve dok svakodnevno održavaju domove, kuhaju, čiste, i obavljaju sve kućanske poslove paralelno uz svoj stručni rad, ukoliko posao imaju. Sveukupno obavljaju više poslova od muškaraca, snose veće rizike gubitka posla ili nemogućnosti povratka u radni odnos, a sve to podržavajući sliku kojom ih prikazuju mediji – kao ‘Superheroine’ – dok preuzimaju na sebe zadatke koje im nameće neposredna okolina, društvo ili čak i one same, kao da su im dane kakve super-snage i super-moći da pritom i zadržavaju osmijeh. To je slika kojoj nas je kapitalizam naučio da vjerujemo, da ju održavamo i oslanjamo se na nju – konstrukt ‘Superheroine na djelu’. Ovaj rad ima za cilj dekonstruirati tu sliku kroz višestrukost glasova žena koje govore o svojim moćima, onima koje žele zadržati i onima koje žele napustiti, o svojim idejama kako reducirati pritiske kojima su izložene i načinima kako otpustiti stres i tenziju koje u pandemijskoj krizi gene- rira preopterećenost silnim radom.”2 Instalacija Superheroine zamišljena je kao prostorna forma ovog istraživačko-um- jetničkog projekta koji se sastoji od triju osnovnih segmenata. Prvi je konceptualno i metodološko umjetničko istraživanje na temu žena u pandemiji koronavirusa. Drugi se odnosi na produkcijski posao audiosnimanja i videosnimanja u posebnim uvje- tima (rad na terenu) te sabiranje materijala za finalnu izradu. Treći predstavlja stu- dijski rad, odnosno montažu i postprodukciju materijala kao i koncepciju postavke angažirane komponente umjetničkog doživljaja u buđenju svijesti o kompleksnosti pozicije i uloge žene u uvjetima pandemije koronavirusa. Krajnji je produkt audiovi- zualna instalacija koju čini videoslika projicirana u prostoru, zvučna kompozicija za prostorni postav te tekstni dio. Videoprojekcija predstavlja vizualni dio instalacije te prikazuje montiranu sliku „superheroine”, izgrađenu od fragmenata portreta različitih žena koja se pojavljuje bez početka i kraja (loop). Žene su snimljene u studijskim uvjetima kao pune figure u vertikalnoj orijentaciji formata, uvijek stojeći na istoj poziciji i istoj udaljenosti od kamere te s istim osvjetljenjem. Slika „superheroine” sastoji se od slojeva vertikalnih isječaka maskiranih od više clipova te je u kadru prikaz ženske figure sastavljen od brojnih „traka” od različitih žena. U videoslici se ističe ritmička igra variranja isje- čaka u kojoj se nakratko otkriva puna figura jedne osobe, da bi se opet izgubila u ritmičkoj igri isječaka, pa opet ispočetka do sljedeće pune figure druge osobe i tako unedogled. Projekt uključuje veliki broj videosnimaka žena. Montirana slika univer- zalne ženske figure simbolizira sve anonimne sudionice kao superheroine s jedne strane, ali i medijski konstrukt „superheroine” s druge. Zvučnu kompoziciju čine isključivo glasovi žena. U njoj su isprepleteni dijelovi snimljenih audiointervjua koji govore o osobnim iskustvima u vrijeme pandemije, odnosno dnevnim rutinama i izazovima nošenja s krizom. Umjetnica nastoji na- glasiti kako je upravo kriza učinila vidljivim „nevidljivi” reproduktivni ženski rad.3 Zvučni dio nosi sadržaj rada, dok vizualni dio (video) pruža neprestanu izmjenu prizora ženske figure koja se dekonstruira u kontekstu zvuka. Tekstna komponenta instalacije proizlazi iz fragmenata zvučne kompozicije ili iz statističkih podataka za prostorni postav te uključuje aplikacije na zidovima i tiskovine (brošure). U suradnji sa ženskim organizacijama i centrima te izv. prof. dr. sc. Sanjom Bojanić koja djeluje u okvirima filozofije kulture, medija, ženskih i queer studija, teks- tne komponente instalacije sadržavaju i teorijski osvrt na modalitete življenja namet- nutih „novim normalnim” koje uvišestručuje reproduktivni ženski rad. Tijekom rezidencijskog boravka u Grazu (kraj studenog 2021.) u organizaciji Kunstverrein Mittendrin Mustapić je koncipirala pilot-projekt kao pokusni prethod-

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

nik projektu Superheroine u suradnji s udrugama i ženama (ispitanicama).4 Umjetni- ca je prethodno provela opsežno istraživanje u suradnji s Centrom za ženske studije u Beogradu (2021. godine je polaznica Digitalne feminističke škole Centra i suradni- ca u publikaciji Femzine kao autorica teksta o izazovima žena radnica u edukaciji u vrijeme pandemije i online nastave) te u suradnji sa spomenutom kulturnom organi- zacijom Mittendrin5 iz Graza došla do razrade koncepta naslovljene instalacije. Pilot nije prerastao u producirani rad (nije ni bio cilj) zbog kratkog jednotjednog boravka u Grazu i zato što je prikupljen mali broj audiosnimki i videosnimki. Nastavak rada odnosi se na slojevitost i prostornu kartografiju žena tijekom pandemije na području Hrvatske. No osnovni koncept i forma instalacije definirana je već u Grazu: snima- nje videoportreta, njihovo fragmentiranje te oblikovanje kompozitne slike (univer- zalnog) ženskog lika sastavljanog od mnogo vertikala promjenjivih prizora različitih žena koje stoje u istoj točki.6

Fragmentiranje portreta Umjetnički dio projekta odnosi se na odabir i montažu formata predstavljanja audiovizualnih materijala koji podupiru koncept instalacije. Videoslika Superheroine ističe temu univerzalnog ženskog tijela u punoj figuri, no istodobno i promjenjivost, neodređenost te artificijelnost tog prizora što se postiže strategijom fragmentiranja portreta. Mustapić želi upozoriti na medijski konstruiranu sliku superheroine kao sve- moguće žene koja u izvanrednim okolnostima krize hrabro preuzima sve nove obveze i uspješno se nosi s njima. Zvučni dio instalacije na stanovit način oponira takvoj slici i atributu superheroine kroz svjedočenja mnogobrojnih žena o cijeni svojih supermoći kao velikom emocionalnom teretu. Umjetnica bira strategiju fragmentiranja portreta kojom razbija individualne identitete žena i pretvara ih u kolektivni identitet ističući snagu masovnih medija s jedne strane, ali i žensku snagu ili snagu ženske solidarno- sti s druge: „Pojavnom (vizualnom) maskiranju individualnog identiteta u kolektivni identitet generira se snaga mase koja je pak u kontrapunktu s (zvučnim) individual- nim istinama sugovornica. Segmentirajući ženske likove razbija se monolitnost patri- jarhata i unosi tempo primjenjujući zakone repeticije kao poetskog tropa.”7 Strategija fragmentiranja portreta otuda predstavlja kritički stav umjetnice spram medijski nametnute slike žene u pandemiji koju ovim radom nastoji prokazati. Fra- gmentirani portreti i videoslike superheroina simuliraju ulogu i moć medija u obli- kovanju stvarnosti – što posebno dolazi do svojega punog izražaja u izvanrednim uvjetima pandemije. S tim u svezi filozof Peter Sloterdijk u intervjuu objavljenom u tjedniku Die Zeit u travnju 2020. tvrdi: „Svjedočimo jednom velikom seminaru iz medijske teorije. Prvo uviđamo da u izvanrednom stanju nastaje monotematizam. A onda tek vidimo koliko su moderna društva u svojim raspoloženjima iz dana u dan isprepletena. Zahvaljujući medijima, živimo u prostorima uzbuđenosti, kojima upravljaju promjenjive teme.”8 Predstavljanjem konstrukta (superheroine) kroz pro- blematiziranje identiteta (pojedinačni portret) naslovljeni rad upućuje na hiperrea- lizam našeg doba gdje se stvarnost transformira u hiperstvarnost u doživljaju koji je sekundaran i iz druge ruke. Mustapić dekonstruira medijski konstrukt superheroina razotkrivajući ga kao hiperstvarnost titrajuće pokretne slike, ali i kao „promjenji- vu temu” nastalu uvelike zahvaljujući medijima: „Taj gotovo ikonički prikaz siluete ‘Superheroine’ u kojoj doslovno i metaforički prepoznajemo svaku snimljenu ženu i sve žene, dok se istovremeno stapaju, izmjenjuju, stvarajući titrajuću pokretnu sliku, prikaz je afektivnog kolektiviteta koji kroz individualne glasove progovara o neprav- dama proživljenim u ženskim iskustvima pandemije, lockdowna i krize.”9 Iz razgovora s Nadijom proizlazi da se pri razradi koncepta inspirirala radom nekoliko umjetnica, iako nije imala referentni okvir na koji bi se striktno pozvala.

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

1. Ovdje će se spomenuti samo neke od njih: njemačka filmska umjetnica i spisateljica Nadija Mustapić: Prikaz stilla Hito Steyerl (1966.) i njezin tekst In the Defense of the Poor image10 pomoću kojeg iz videa (rezultat prethodnog istraživanja – montiran slijed Mustapić istražuje odnos tzv. „loše slike” (poor image) i dekonstruirane slike (decon- zvučnih i videomaterijala structed image). Steyerl opisuje medijsku sliku kao „lošu”, „siromašnu” ili slabu (loša sakupljenih u Grazu tijekom rezolucija, jeftina, ilegalna, piratska, komprimirana, remiksirana, ukradena, besplat- istraživanja). Preuzeto na, nesavršena, populistička, „šerana” i sl.), reproduciranu sliku stvarnosti koja je ljubaznošću umjetnice. stvarnija od stvarnosti.11 Nadija Mustapić, video still (result Osim Hito Steyerl, Mustapić također prati umjetnički pristup i rad izraelske video- of previous research – edited sequence of sound and video umjetnice Mihal Rovner (1957.), švicarske vizualne umjetnice Pipilotti Rist (1962.) ili materials collected in Graz, američke konceptualne umjetnice Marthe Rosler (1943.). Rovner razlaže ljudske figure courtesy of the artist) na apstraktne i neprepoznatljive obrise u kretanju stvarajući scene slične bakterijama pod mikroskopom koje pretvaraju čitave makrokozmičke migracije ili konstelacije lju- di u drukčije prirodne pojave, kao što su jata ptica i sl. Rovner se koristi apstrakcijom i repeticijom, ali zadržava jasnu referenciju na ljudsku figuru koja, prema Mustapić, govori mnogo više o čovječanstvu od nekakve medijske hiperrealističke slike. S druge strane, gotovo svi radovi Pippiloti Rist koji se suprotstavljaju dominantnim medijskim prikazima objektivizacije žene jesu čudne, iskrivljene videoslike jarkih boja, a prikazu- ju ženu na neočekivane načine što dodatno naglašava njezina „mrljava” videoestetika. Isto tako, u jednom od svojih najpoznatijih videoradova, Semiotics of the Kitchen iz 1975. godine, Martha Rosler direktno pred kamerom za kuhinjskim pultom pokazuje predmete iz kuhinje i naziva ih njihovim imenom, po abecednom redu, poput neke edukacijske slikovnice za djevojčice. Uz navedene direktne poveznice, strategija fragmentiranja portreta i ponovnog sastavljanja njihovih različitih isječaka u najopćenitijem smislu predstavlja dekon- strukciju prikaza kao temeljne ideje o slici koja se pod utjecajem Cezanneova po- stimpresionizma prvi put pojavljuje u kubističkom poliperspektivizmu. Iako nema nikakve namjerne poveznice između instalacije Superheroine i kubističkog poliper- spektivizma, koncept i rakurs umjetnice bitno korespondiraju s tim pojmom.

Rascijepljeni subjekt i postmoderni poliperspektivizam „Trenutak postmoderne je neka vrsta eksplozije moderne episteme, pri kojoj um i njegov subjekt – kao držatelj mjesta ‘jedinstva’ i ‘cjeline’ – lete u komade.” (Albrecht Wellmer: Prilog dijalektici moderne i postmoderne)

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

2. Nadija Mustapić: Prikaz stilla iz videa (rezultat prethodnog istraživanja – montiran slijed zvučnih i videomaterijala sakupljenih u Grazu tijekom istraživanja). Preuzeto ljubaznošću umjetnice. Nadija Mustapić, video still (result of previous research – edited sequence of sound and video materials collected in Graz, courtesy of the artist)

Kubizam uvodi stvaranje slike u istovremeno danom većem broju perspektiva čime se prekida uobičajeno prikazivanje s jedne određene točke gledišta. Takvim dekonstrukcijskim pristupom postaje više vidljiv subjekt nego objekt prikaza, od- nosno svijest ili samosvijest promatrača/ice. Kao što je poznato, poliperspektivnost analitičkog kubizma inaugurira više načina promatranja istog predmeta u kojoj pri- kazani predmet biva razoren time što je istovremeno dan s različitih strana, u tzv. „analitičkom opisu”. Njegova prepoznatljivost i eventualna rekonstrukcija funkci- onira tek u promatračevoj svijesti. Tako početkom 20. stoljeća kubistička primje- na poliperspektivnosti u postupku slikarske reprezentacije najavljuje odmicanje od uvriježenih normi gledanja te susljedno tomu i novi stav spram zbiljskoga. Stoga se poliperspektivizam ne odnosi samo na kubističku tehniku prikazivanja prostora i volumena u slici, već i na krizu oko pojma realiteta, subjekta i spoznaje koja je obilježila kraj razdoblja modernizma i najavila iskustvo rascijepljenosti i decentri- ranosti postmodernog subjekta. Ta nova vrsta iskustva podrazumijeva subverziju poimanja stvarnosti kao ogledala, propitivanje ideje spektakla i iluzije, napuštanje vjere u znanstvene činjenice kao jedine i neprikosnovene nositelje istine te najavu postmodernog pluralizma.12 Iznosi se stav da ne postoji jedna jedinstvena, stabilna i od kulturno-povijesnih odrednica nezavisna realnost, odnosno odustaje se od je- dinstvene monoperspektivne vizije svijeta. Pojam poliperspektivizam stoga upućuje na krizu perspektive13 – najvažnije ideje o slici u zapadnoj kulturi – koja podrazu- mijeva krizu perspektive kao kulturne tehnike s jedne strane te jednako tako krizu njezine simbolike novovjekovnog poimanja stvarnosti s druge. Naime, moderna se slika radikalno razlikuje od renesansne jer se ne zasniva na iluziji prostora i geome- trijskoj perspektivi gdje subjekt promatra i ustoličuje pred-metnuti svijet iz kojeg je kao takav izdvojen (oko nikad ne vidi sebe dok gleda). Ova subjekt – objekt pozicija, u teoriji spoznaje poznata kao „kartezijanski perspektivizam”, odražava paradigmu novovjekovne filozofije i moderne misli koja se konstituirala na Descartesovu cogitu

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

gdje racionalni subjekt postaje metodsko središte spoznaje i garancija njezine izvje- snosti. Nasuprot renesansnoj slici, unutar kubističke poliperspektivne slike proma- trač/ica gubi svoje čvrsto stajalište jer se predmetnost svijeta nadaje istovremeno sa svih strana i perspektiva te je dojam koji takav prizor izaziva – osjećaj izgubljenosti. Viđeno se transponira u figure po shemi koju pruža subjekt, tj. umjetnik, koji na taj način, u prenesenom smislu, opet manifestira metodu novovjekovne filozofije ute- meljene na cogitu na područje prikazivanja viđenoga. Poliperspektivna kubistička slika tako predstavlja vrhunac modernističke paradigme kroz subjektivizam umjet- nika i subjektivizam njegove vizije. Istodobno, poliperspektivizam već u svojem pojmu isključuje monoperspektivizam bilo koje vrste, pa tako i onaj „kartezijanski”, čime utjelovljuje pomicanje perspektive prema novoj paradigmi (postmoderna) – is- ključuje se kut iz kojeg bi se svijet promatrao iz samo jedne ispravne točke.14 Iz navedenog slijedi da poliperspektivnost, kao modus dekonstrukcije vidljive predmetnosti svijeta u slikarstvu, najavljuje paradigmatsku promjenu modela opaža- nja. Renesansna je perspektivna slika „svijet pretvorila u pogled na svijet” sugerira- jući da vlastitim očima vidimo ono što možemo vidjeti jedino u slici. „Pogled koji je postao slika” utemeljio je normu gledanja u kojoj se odražava ili kopira opažaj: vid- ljivo u slici prezentira se kao „ogledalo stvarnosti”. Nasuprot tomu, vidljivo u kubiz- mu nije prezentirano kao „ogledalo stvarnosti”, već upravo dekonstrukcijom takvog koncepta nadaje se ono što ne vidimo, a što vidljivo kao takvo uopće omogućuje. Prezentnost kretanja vlastitog pogleda u funkciji objekta reprezentacije čini vidljivim djelovanje stvarna dva oka u ljudskom tijelu. Kubizam vizualno naglašava okretanje k subjektivnosti, odnosno zadatak da se taj konstruktivni rad svijesti, koji se odvija bez svijesti, podigne na razinu refleksije. Ukratko, poliperspektivna je reprezentacija odbacila zamisao jednoočne perspekti- ve i jednoga jedinog sistema matematičkog predočivanja prostora putem koordinata. Time je pokazala normiranost pogleda renesansne reprezentacije koji karakterizira si- stem konkretne primjene znanosti što pretendira na univerzalnost i isključivost vlastite pozicije i konstrukcije. Drugim riječima, poliperspektivnost koju inaugurira kubizam manifestira oslobođenje od takvih normi gledanja prokazujući ih kao konstrukte čime najavljuje i donekle objašnjava polifokalnost moderne, postmoderne i suvremene um- jetnosti uopće.15 Isto tako, obrat u prikazu realnosti koji označava poliperspektivizam usporediv je s intenzivnom i opširnom filozofskom kritikom kartezijanske podjele iz- među subjekta i objekta spoznaje koja je počela s Edmundom Husserlom,16 a nastavila se s Martinom Heideggerom17 i Mauriceom Merleau-Pontyjem.18 Snažno je utjecala na samorazumijevanje iskustva rascijepljenosti i decentrira- nosti postmodernog subjekta teorija psihoanalize i nesvjesnoga Sigmunda Freuda odnosno teorija o „stadiju zrcala”19 njegova učenika Jacquesa Lacana koja sredinom 30-ih godina 20. stoljeća govori o ulozi vizualnog polja i promatračkog odnosa u formiranju ljudskog subjekta. Teorijom stadija zrcala Lacan objašnjava da malo dije- te ovladava svojim odnosom prema vlastitom tijelu time što se identificira sa slikom izvan sebe, bilo da je to stvarna slika u zrcalu ili slika drugog djeteta. S jedne strane je to slika koja je u osnovi strana, vanjska, otuđujuća, a s druge strane je to slika stvarnog tijela, koje dijete doživljava u dijelovima. Takva identifikacija stvara ego, na osnovi toga što u početku tijelo i živčani sustav nisu dovršeni, prije nego što mu jezik uspostavi njegovu funkciju subjekta. Premda se doima cijelim i potpunim, ego je neautentičan akter koji djeluje kako bi prikrio uznemirujući manjak jedinstva. Temeljna značajka ega općenito jest održavanje lažnog privida smislenosti i potpu- nosti. Time je prema Lacanu ljudska spoznaja u samoj svojoj biti paranoična, čime se direktno suprotstavlja svoj filozofiji proizašloj iz cogita.20 Nakon Lacanovih istraživanja ega, sredinom 60-ih godina 20. stoljeća smrt humanističkog modernističkog subjekta razmatra se kod različitih autora (Louisa

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

Althussera, Michela Foucaulta, Gillesa Deleuzea, Jacquesa Derride i Rolanda Barthe- sa). Figura koja se napada nije samo autor-umjetnik humanističko-modernističkih tradicija, već svaka vrsta autoritarnosti, bilo osobne bilo institucijske. Prema teoreti- čaru umjetnosti Halu Fosteru, najnovije doba predstavlja reakciju na smrt subjekta tako što označava njegov povratak. Subjekt se vraća kroz kulturnu politiku različitih subjektiviteta, seksualnosti, etniciteta, aktivističkih pokreta, feminizma i sl. Otkriva se da je subjekt, koji je proglašen mrtvim u šezdesetima, bio samo onaj koji preten- dira na univerzalnost i isključivost vlastite pozicije.21

Rakurs kao diskurs Instalacija Superheroine evocira izvornu tehniku poliperspektivizma na više razi- na iako je ipak riječ o nešto drukčijem tumačenju od opisanoga. Naime, umjetnica sve portrete snima iz iste točke i u istoj poziciji i položaju tijela, dakle ne prikazuje figuru iz različitih točaka istodobno te zapravo ne primjenjuje poliperspektivnost doslovno. S druge strane, razlomljeni portret i stroga pravilnost vertikalnih fragme- nata pomalo podsjećaju na slike i kolaže analitičkog i sintetičkog kubizma. Štoviše, segmentirajući ženske likove i formirajući od njih kolektivni identitet „superheroi- ne”, Mustapić tematizira dekonstrukciju uopće, sugerirajući da je riječ o konstruktu. Otuda je instalacija i na fizičkoj i na konceptualnoj razini gotovo pastiš ili aproprija- cija kubističkog poliperspektivizma. Poliperspektivizam se nadaje i kroz zvučni element kao mnoštvo pojedinačnih istina ili osobnih viđenja (perspektiva). Zvučni i vizualni fragmenti zajedno pris- podobljuju konfuziju, decentriranost i rascijepljenost anonimnih protagonistica u naznačenim okolnostima o kojima progovaraju, uprizorujući time karakteristični model pluralnog subjekta postmoderne: „Pluralni subjekt postmoderne govori više- glasno, pokazujući da je svaki glas tek jedna točka na karti suvremene postmoderne kulture. Zamisao pluralnog subjekta zasniva se na sljedećim pretpostavkama: (l) ni jedan sistem vrijednosti, značenja ili oblika prikazivanja nije cjelovit i konzistentan; (2) svaki sistem pokazuje nedostatke, što znači da (3) u postmodernoj kulturi postoji više jednakovrijednih gledišta, od kojih ni jedno ne pretendira sveobuhvatnosti. Fi- lozof, pisac, umjetnik ili političar nomadski prolazi različitim područjima značenja, vrijednosti i prikazivanja, pokazujući kako se on kao subjekt kroz njih mijenja, od- nosno, kako ih odražava. Subjekt postmoderne nije biološki subjekt diferenciranog bića nego jezička ili likovna hipoteza subjekta.”22 Kompozitna videoslika Superheroine odražava također simboličku prisutnost su- bjekta umjetnice. Ona se prepoznaje već na razini koncepta, u namjeri da se medij- ski konstruirana slika „superheroine”, koja se prezentira kao nešto prirodno i po- željno, podigne na razinu refleksije. Izborom jednog te istog rakursa pri snimanju svakog portreta te montiranja kompozicije, Mustapić indirektno upućuje na vlastiti pogled, odnosno svoju kritičku poziciju. Simbolička prisutnost subjekta u Picassovu kubizmu nadaje se kroz prezentnost umjetnikova pogleda u deformacijama likova njegovih ženskih portreta23 što se također može tumačiti kao kodiranost društvene konstrukcije, odnosno pozadina patrijarhalne ideologije „muškog pogleda”, aktivnog subjekta koji superiorno opaža „ženskost” kao „drugo”, tj. kao pasivni objekt. Nasu- prot tomu, „deformacije” ženskih portreta u videosnimci Superheroine naglašavaju „ženski pogled” umjetnice koji upozorava na „monolitnost patrijarhata”. K tomu, feministički diskurs koji prožima čitav koncept instalacije implicira dekonstrukciju univerzalnosti i isključivosti samo jednog načina viđenja (patrijarhalne slike svijeta). Osim fragmentirane kompozitne videoslike superheroine kao „likovne hipoteze su- bjekta” ili univerzalne žene koja predstavlja osnovni motiv instalacije, feministički je diskurs eksplicitno zastupljen kroz dijelove teksta predviđene za aplikacije na zido-

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

vima i tiskovine. Umjetnica24 se koristi istraživačkim metodama društvenih znanosti pri prikupljanju svjedočanstava žena nastojeći osigurati dokumentaristički pristup, ali i proširiti ga kroz umjetnički doživljaj. Svojom pozicijom ili rakursom nastoji senzibilizirati publiku i pružiti feministički odgovor na veliku neusklađenost pri- vatnoga i javnoga u životu žena, osobito vidljivu tijekom pandemije. Stoga se ovaj umjetničko-istraživački projekt može svrstati u kontekst „povratka subjekta” odno- sno kulturnih politika različitih subjektiviteta među kojima izričito zastupa femini- stičko gledište.

Zaključak Tekst tumači strategiju fragmentiranja portreta u umjetničko-istraživačkom pro- jektu Superheroine Nadije Mustapić kao koncept koji reflektira rakurs umjetnice i obrnuto, kao rakurs koji reflektira koncept instalacije. Videosliku „superheroine” čini bezbroj fragmenata videoportreta mnogobrojnih anonimnih žena koji se pre- klapaju, maskiraju, „slajsaju” i ponovno sastavljaju pružajući titrajući i promjenji- vi prizor ženske figure. Strategija se umjetnice razmatra u okviru pojma poliper- spektivnosti koji se javlja u kubizmu gdje prvi put u modernoj umjetnosti dolazi do radikalne dekonstrukcije prikaza kao najstarije ideje o slici. Poliperspektivizam predstavlja način ili tehniku stvaranja slike u istovremeno danom većem broju per- spektiva, no također se tumači kao odraz opće krize oko pojma realiteta, svijesti i spoznaje što je obilježila kraj razdoblja modernizma, odnosno najavila iskustvo rascijepljenosti i decentriranosti postmodernog subjekta. Ovaj tekst nastoji pokazati koliko je pandemijska kriza, iz koje rad umjetnice Nadije Mustapić ishodi, aktualizi- rala neke aspekte moderne i suvremene teorije umjetnosti kao što su: diskurzivnost, fragmentarnost, decentriranost subjekta i feminističke perspektive. Mustapić sve portrete snima iz iste točke i u istoj poziciji i položaju tijela, dakle ne prikazuje figuru iz različitih točaka istodobno. Međutim, razlomljeni portret i stroga pravilnost vertikalnih fragmenata kompariraju slikama i kolažima analitičkog i sin- tetičkog kubizma. Na konceptualnoj razini „cijepanje” portreta zorno prispodobljuje glavnu temu projekta – preopterećenost žene u uvjetima pandemije. S druge strane, titrajuća slika univerzalne ženske figure simbolizira „superheroine” kao konstrukt koji umjetnica doslovno i metaforički nastoji dekonstruirati. Fragmentiranje portre- ta otuda generira čitav niz značenja koja podupiru feminističko polazište umjetnice: kompozitna slika (univerzalnoga) ženskog lika, mnogostrukost pojedinačnih anoni- mnih ženskih osoba čiji se glas (perspektiva) čuje u javnom prostoru, „živo” žensko tijelo (video) i dokumentaristički pristup, ženska solidarnost (participativnost pro- jekta), odsutnost identiteta (rascijepljenost subjekta) zbog novih nametnutih uloga, poslova, tenzija i stresova, problematiziranje identiteta kao takvog i sl. Rakurs je umjetnice rascijepljen, zamućen, nestabilan, „leti u komade”, no upravo takav „čini stvari vidljivima”.25 Ovdje je to stvarni teret nevidljivog i neplaćenog rada koji se povećava u izvanrednim uvjetima i produbljuje neravnopravan položaj žene, a predstavlja se kao nešto prirodno i samo po sebi razumljivo, no to je i snaga ženske solidarnosti na koju se umjetnica načelno poziva. Jedna od pretpostavki projekta jest utjecaj umjetničkog doživljaja na svijest i per- cepciju publike. Videoslika „superheroine” zamišljena je u velikom mjerilu kako bi pružila imerzivno prostorno iskustvo.

umjetničko-istraživačkom projektu Superheroine...

BILJEŠKE

1 Tekst je nastao u sklopu umjetničkog projekta Sveučilišta u Rijeci 13 HANS BELTING, Firenca i Bagdad. Zapadno-istočna povijest po- 2022. „Umjetnička fotografija danas – rakurs kao diskurs”. gleda, Zaprešić, 2010., 21. 2 Iz razgovora s umjetnicom povodom realizacije projekta Superhe- 14 KATARINA RUKAVINA, Picassov pogled. Gledanje, viđenje i roine. vidljivo u Picassovom kubizmu, Filozofska istraživanja 130, Vol. 3 Ovdje se pod reproduktivnim ženskim radom misli na sve zadat- 33, No. 2 (2013.), 215–227. ke povezane s odgojem djece i kućanskim poslovima odnosno s 15 KATARINA RUKAVINA (bilj. 14), 218. podrškom i servisiranjem buduće i postojeće radne snage – onih 16 Usp. EDMUND HUSSERL, Kartezijanske meditacije, Zagreb, koji obavljaju ili će obavljati produktivan rad. 1975-1976. 4 Pilot iz Graza moguće je pogledati na linku: https://vimeo.com/ 17 Usp. MARTIN HEIDEGGER, Bitak i vrijeme, Zagreb, 1988. manage/videos/679987076 (password: nm). 18 Usp. MAURICE MERLEAU-PONTY, Fenomenologija percepcije, 5 Kulturna organizacija Mittendrin umjetnicu je povezala s orga- Sarajevo, 1990. nizacijama Mafalda i Frauenservis što pružaju pomoć ženama i 19 Usp. JACQUES LACAN, Stadijum ogledala kao tvoritelj funkcije. djevojkama u Grazu, gdje je snimila intervjue. Ja kakva nam se otkriva u psihoanalitičkom iskustvu, u: Spisi, Be- 6 Prikaz stilla iz videa (rezultat prethodnog istraživanja – na ovom ograd, 1983. se linku može vidjeti montiran slijed zvučnih i videomaterijala 20 KATARINA RUKAVINA, „Okulocentrizam” ili privilegiranje sakupljenih u Grazu tijekom istraživanja, testni video je u trajanju vida u zapadnoj kulturi. Analiza pojma u antičkoj, novovjekovnoj od 45 minuta): https://vimeo.com/679987076 (password: nm) i postmodernoj misli, Filozofska istraživanja 127-128, Vol. 32, No 7 Isto kao bilješka 2. 3-4 (2012.), 539–556. 8 PETER SLOTERDIJK, Für Übertreibungen ist kein Platz mehr 21 HAL FOSTER, Whatever Happened to Postmodernism?, u: The („Više nema mjesta za pretjerivanja”), intervju vodio Adam Return of the Real: The Avant-Garde at the End of the Century, Soboczynski, Die Zeit, 8. 4. 2020., str. 47; cit. u HRVOJE JURIĆ, Cambridge, Massachusetts, London, England, 1996., 209. Kavez za Minervinu sovu ili Filozofija u doba korone, u: Pande- 22 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb, mija kao simptom, Zagreb, 2021., 93. 2005., 597. (pod „Subjekt”) 9 Isto kao bilješka 2. 23 WALTER BIEMEL, Filozofijske analize moderne umjetnosti. 10 HITO STEYERL, In the Defense of the Poor image, https:// Kafka, Proust, Picasso, Zagreb, 1980., 240. www.e-flux.com/journal/10/61362/in-defense-of-the-poor-ima- 24 Nadija Mustapić bavi se prostornim video/audioinstalacijama u ge/ (pristupljeno 13. rujna 2023.); U obranu loše slike (prijevod kojima istražuje različite aspekte prostora. Pristup zasniva na teh- Marko Maras), Biblioteka 0 općenito, https://anahusman.net/ nikama audiovizualnog dokumentarizma pomoću kojih dekon- wp-content/uploads/2020/01/biblioteka-0-Opcenito-02-Hito- stuira i apstrahira stvaran, fizički prostor čime razotkriva njegovu Steyerl-U-obranu-lose-slike.pdf (pristupljeno 2. travnja 2024.) reprezentativnost, subjektivnost, kontingentnost ili političnost. 11 „Loša slika je kopija u pokretu. Kvaliteta joj je niska, rezolucija je Njezini umjetnički projekti sastoje se od složenih video/audioin- ispodprosječna. Kako ubrzava, tako se kvari. To je fantom slike, stalacija za muzejski/galerijski kontekst, ali i za širi javni prostor pretpregled, računalna ikona, lutajuća ideja, putujuća slika koja (www.nadijamustapic.com: Minuta šutnje, Čekaonica za ljude, se dijeli besplatno, stisnuta kroz spore digitalne veze, komprimi- strojeve i grad, Istost vremena, Poslijepodne bez gravitacije, 2 i 2, rana, reproducirana, skinuta, remiksirana, kopirana i zalijepljena Ovdje i tamo, Vrijeme je, Destinacija: Bezimena, Volim li svoj po- u druge distribucijske kanale. Loša slika je dronjak ili poderoti- sao?, Ne znam kako je drugdje u svijetu, ali ovdje…, Rikard Benčić, na, AVI ili JPEG, lumpenproleterka u klasnom društvu privida, na primjer, Dodatni čin, Različiti počeci i dr.). Mustapić je redovita ocjenjivana i vrednovana prema rezoluciji. Loša slika se stavlja na profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u internet, skida s interneta, dijeli, reformatira i retušira. Pretvara Rijeci. Vidi https://www.nadijamustapic.com/ (pristupljeno 10. kvalitetu u pristupačnost, izložbenu vrijednost u kultnu vrijed- kolovoza 2023.). nost, filmove u isječke, promišljanje u rastresenost. Slika je oslo- 25 BORIS GROYS, Učiniti stvari vidljivima. Strategije suvremene bođena iz sefova kinodvorana i arhiva te je gurnuta u digitalnu umjetnosti, Zagreb, 2006. neizvjesnost na račun vlastite supstance. Loša slika teži apstrak- ciji, ona je vizualna ideja u samim svojim promjenama”, HITO STEYERL, U obranu loše slike (bilj. 10). 12 Usp. WOLFANG WELSCH, Naša postmoderna moderna, Srem- ski Karlovci, Novi Sad, 2000.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.