The recently-created spatial installation K 19 by visual artist Zlatko Kopljar, set up in downtown Zagreb, is directed through its meaning and content towards the remembrance of Holocaust victims. The installation consists of five sculptures, which are made from the bricks originally used to build the walls of the concentration camp at Jasenovac and then re-used for the construction of post-war houses. These same bricks have now been used to create the K 19 sculptures, which have been placed on bases created from standardized Euro-pallets used in construction. Laid into horizontal courses, the bricks form vertical blocks with irregular upper surfaces, and, at the same time, place fragments of a fictitious whole in a semi-circular spatial ring of a monument-like character. Starting with the observation that the installation K 19 documents a specific historical situation possessing an unrepresentable narrative, the aim of the article is to demonstrate that this does not betray the nature of the medium chosen for this artwork. The article’s theory-based argument is rooted in a number of different interpretative strategies which study the anchoring of cultural representations in artworks by considering them as ethical concepts which are inscribed in a space. The article also highlights the processes of cognitive mapping within the set frame of a moral geography, as well as emphasizing the coupling of the contingency and conceptualization of heritage, but also the mnemopoetic perspectivism and intersubjective character of similar representations. By encouraging the meeting between “the seen and the read” as the meeting between “the visible and the expressible”, the article points to the effects of fictionalization and theatricalization which are present in this installation. They do not corrupt testimonial aspects of a (bygone) reality but help it become manifest in communication with the world. Although the unfinished or crumbling walls of the K 19 sculptures can be interpreted in the context of a whole series of “mutable atmospheres of the worlds of art”, the article’s conclusion underlines that the sculptor himself successfully structured the content of his work by attributing qualities to a form and in doing so visualized the unrepresentable.
1. Zlatko Kopljar, Instalacija K 19 Zagreb, Trg žrtava fašizma 16., snimljeno 27. 1. 2014. na Međunarodni dan sjećanja na holokaust (foto: M. Perožić) Zlatko Kopljar, Installation K 19, Zagreb, Trg žrtava fašizma 16, taken on 27 January 2014, International Holocaust Remembrance Day
u polukružan prostorni prsten. Takav način oblikovanja iz okolice su uzimali cigle i od njih su gradili svoje kuće. ukazuje ili na nedovršenost ili na urušavanje predočene Jednu od kuća koja je bila sagrađena u selu Jasenovac, a gradnje. No, bez obzira na to hoćemo li predočeno u kojoj danas nitko ne živi, pronašao je umjetnik Zlatko doživjeti kao nedovršenost ili urušavanje, suočeni smo s Kopljar. I za nekoliko tisuća kuna otkupio je cigle s ove krhkom stranom djelatnosti građenja, kao i s mogućom ruševine. Od cigli iz kompleksa Jasenovac, iza kojih je sličnošću nečeg što je nedovršeno (prekinuto u nastajanju) ubijeno i 20.101 dijete mlađe od 14 godina, Zlatko Kopljar s nečim što je devastirano (prekinuto u postojanju). Takva oblikovao je pet skulptura. Ove skulpture od jučer stoje ranjivost Kopljarovih skulptura s druge strane ne narušava ispred Hrvatskog doma likovnih umjetnika.5 prostornu ravnotežu instalacije u cjelini, već nas ciljano Nekoliko dana kasnije Kopljar preciznije opisuje poziva na propitivanje ranjivosti povijesnoga, kolektivnog genezu materijala od kojih su učinjene skulpture, ističući pamćenja. Da je o ranjivosti pamćenja riječ, potaknuti smo kako je čuo da su napuštajući Jasenovac, ustaše srušile logor, zapaziti tek na drugoj razini prezentacije ovoga rada, onoj pa su ljudi koji su se vraćali u razorene domove iskoristili što je oku nevidljiva, ali simbolizaciji recepcije podložna. pronađenu ciglu za obnovu kuća.6 Autor je, kako navodi, U dnevnom tisku smo, već drugo jutro nakon postavljanja ideju za svoj budući rad dobio prilikom obilaska Spomen- instalacije u javni prostor, pročitali: područja Jasenovac, saznavši tada priču o povijesti cigala, Nakon završetka rata u logoru u Jasenovcu ostalo je koje je ubrzo nakon toga otkupio nanovo ih koristeći kao mnogo opeka, koje su zatočenici proizvodili u logorskoj materijal za umjetničku građu, u konačnici postavljenu na ciglani. S lokacije napuštenog logora, tog mjesta užasa, ljudi standardizirane postamente takozvanih Euro-paleta. Tako
je predmet riječju označen, a svaka daljnja interpretacija instalacija je udomljena u određeni kontekst i koncept djela dobila je svoj prostor značenja, govor konteksta ili recepcije, gdje kao simbolički objekt predstavlja sjećanje naprosto, diskurs. Sastavnim dijelom instalacije postalo na nevine žrtve holokausta. Već 27. siječnja pred je nešto nematerijalno, dodano simbolizacijom putem opisanom je instalacijom državni vrh Republike Hrvatske opisa, što za rezultat ima iznova stvorenu stvarnost, rekao obilježio Međunarodni dan sjećanja na holokaust. Tom bi Goodman, niklu na krhkim temeljima neodređene su se prilikom među ciglama ostavljale napisane poruke, denotacije i reprezentacije-kao7 porijekla materijala (cigle kamenčići i cvijeće, a uz podnožje skulptura posjetitelji iz Jasenovca i EU palete). Ranjivost prikazanoga time crpi su polagali svijeće.10 snagu (ojačava se ili liječi) reverzibilnim kretanjem smisla Instalacija K 19 Zlatka Kopljara utoliko potiče i sadržaja ovoga djela od sadašnjosti prema povijesti i od na raspravu o metodama reverzibilnog baštinjenja povijesti prema sadašnjosti istovremeno. povijesnih ideja u produktima suvremene umjetnosti, Palete kao postamente, svu tu građu koja iz njih (ili na o konceptualizaciji rasute baštine (koja kao da je njima) „raste”, po prirodi svoje namjene smješta u polje „rasuti teret” kolektivne memorije) te o mogućim odloženosti nekog tereta, netom dovezena, dugoročno interpretacijama etičkog koncepta dokumentacije, kojim uskladištena, pa i spremna u određenom trenutku za se povijesno sjećanje upisuje u urbani prostor današnjice. daljnji transport do nepoznata odredišta. Utoliko ova Valja pri tom imati u vidu, kako navodi Šuvaković, da pravi instalacija prikazuje objekte shvaćene u najširem smislu i ozbiljni problem povijesne analize i interpretacije (danas) te riječi, objekte koji mogu biti obične stambene zgrade, nije građenje konzistentne i hegemone integrativne slike ali isto tako i raznorodni ciljevi, svrhe i zadaće nekog povijesnih nizova događaja, već izvođenje, dekonstruiranje, subjekta. Stavljajući se u ulogu projektanta, interpretatora identificiranje i interpretiranje mnoštva konkurentskih i producenta svog umjetničkoga rada autor unosi sebe u povijesnih narativa i, posebno, načina izvođenja reference konkretan svijet kao operativni subjekt8, koristeći pritom od narativa prema događajima umjetnosti i od događaja složene egzistencijalne odnose (dodajmo i metafore tih umjetnosti prema narativima u teorijama kulture.11 odnosa) kao materijal svoga umjetničkog djelovanja. Prikazivanje sjećanja na logor u slučaju instalacije K Drugim riječima, kako je u knjizi Konceptualna 19, u simboličkom kontekstu umjetničkog ostvarenja, umjetnost naveo teoretičar Miško Šuvaković: Pomoću modela odnosi se na svojevrstan postupak dokumentacije, ali i identifikacije i predočavanja ideologije kao konstitutivnog svjedočenja pripovijedanjem, bez mogućnosti da izvedeni i orijentirajućeg vektora uspostavljanja i izvođenja kulture, narativ bude pokazan. Teoretičar medija Boris Groys politike i umjetnosti, opcrtavaju se trenutni identiteti takve umjetničke pojave suočava s precizno formuliranim „subjekata” mogućih konteksta kulture i umjetnosti.9 pitanjem: Ukoliko se život jedino može dokumentirati Subjekt je time, podastrijevši svoje interpretacije pričom i ne može biti pokazan, kako je onda moguće konkretnoga svijeta, drugim interpretacijama u da takva dokumentacija bude pokazana u umjetničkom konkretnom svijetu, i sam postao objektom recepcije. U prostoru, a da pri tom nije iznevjerena njezina narav?12 slučaju odabranog primjera instalacije K 19 operativni Odgovor na tako postavljeno pitanje, u okviru rasprave o je subjekt intervenirao u urbanoj jezgri, dijelom problemima dokumentacije kao umjetničke forme, Groys je uređujući (uresujući ili upotpunjujući), dijelom nudi iz perspektive Agambenova13 pojma „goli život”. subverzirajući sklad njezine rutine (i prividne ideološke Agamben predlaže da se upravo koncentracijski logor neutralnosti), dijelom je teatralizirajući. Konstruirao promatra kao kulturna reprezentacija „golog života” gdje je novu memorabiliju, koristeći ready made (opeka su logorašima oduzeti svi oblici političke reprezentacije, + palete) za nastalu instalaciju (situaciju i vizualni tekst) spomeničkog karaktera. Time je djelo stavljeno a jedina stvar koju je moguće o njima reći jest da su živi. u (ili stvoreno za) svijet koji će ga odbaciti kao žrtvu O životu u koncentracijskom logoru, nadalje, moguće recepcije, mučenu ignoriranjem (ili ikonoklastijom), ili je izvijestiti – moguće ga je dokumentirati – ali on ne će ga udomiti ritualnim svjedočenjem poželjnosti što može biti dostupan pogledu. Interpretacija se time veže obećava daljnju, pa i institucionalnu skrb. na postupak reprezentacije proživljena iskustva, šireći se u nedoglednim mogućnostima narativnih upisivanja. Isključujući mogućnost pokazivanja i predstavljanja, Upis u životni prostor orijentira se prema pripovijedanju i dokumentiranju, pa odgovor na prethodno postavljeno pitanje glasi: Ubrzo nakon postavljanja u javni prostor, 17. siječnja Umjetnička dokumentacija obično se prikazuje u okviru 2014. ispred Hrvatskog doma likovnih umjetnika, na neke instalacije. Instalacija je međutim, umjetnička vrsta zagrebačkom Trgu žrtava fašizma ispred broja 16., u kojoj ne samo slike, tekstovi i drugi elementi od kojih je
Nataša Lah: Instalacija K 19 Zlatka Kopljara – upis etičkog... Ars Adriatica 4/2014. (399-408)
sastavljena, nego također i sam prostor, imaju odlučujuću od istih su opeka, nekada uzidanih u bedeme zatvora, ulogu. Taj prostor nije ni apstraktan ni neutralan, nego je ratni pobjednici gradili svoje kuće, odnosno na novim sam po sebi oblik života. Smještaj dokumentacije u nekoj ideološkim temeljima postavljenu novu „sjedilačku instalaciji kao čin upisa u nekom određenom prostoru prema geografiju”. Kad je i te kuće razorio neki novi razlog, tome nije neutralan čin prikaza, već je čin koji na razini od istih je opeka Kopljar oblikovao spomen(ik) onima prostora postiže ono što priča postiže na razini vremena čiji je „goli život” bio grubo ograničen i determiniran – upis u život.14 Život se time ne može shvatiti kao nešto smrću. Time se nametnulo pitanje povijesnog suodnosa „po sebi”, već se originalnost života u tom smislu događa konceptualizacije i kontingencije u postupku baštinjenja upisivanjem živoga bića u životni kontekst – i u životni kolektivnog pamćenja. vijek kao i u životni prostor. Radi se dakle o biopolitičkoj Profesor David Atkinson20 u svom se sažetom strategiji koja omogućuje pretvorbu artificijelnoga u nešto tekstu jednostavna naslova Baština (Heritage)21 živo, a repetitivnoga u nešto neponovljivo.15 poziva na zapažen broj značajnih tekstova s područja kulturne geografije, objavljivanih u razdoblju od kraja osamdesetih godina dvadesetog i tijekom prvog Suvremena upotreba prošlosti desetljeća ovog stoljeća.22 Prihvatio se time delikatne zadaće komparativno utemeljena dokazivanja po kojem Takav se upis u prostor povezuje s pojmovima „mo- je baština „kult” slavljenja ili oplakivanja, pa utoliko ralne geografije” i „kognitivnog mapiranja”. Za Fredrica može biti stvarna, ali i fikcijska, u pravilu heterogena, Jamesona, ističe Šuvaković, kognitivno mapiranje je konceptualna ili konceptualizirana, ali u svakom slučaju metafora povezana s konkretnim praksama bivanja u „društveni konstrukt”. Ne postoji dakle jedna „baština”, društvenom svijetu, s praksama snalaženja u okruženju već u pravilu više verzija jedne prošlosti, konstruiranih koje izmiču namjernom ili nenamjernom prepoznavanju u suvremenim kontekstima, tvrdi Atkinson pozivajući se i prikazivanju svijeta kao svog okruženja.16 Utoliko na Briana Grahama,23 po kojem sami stvaramo baštinu kognitivno mapiranje povezujemo s moralnom geografijom ili s idejom, za profesora Tima Crasswella17, kakva nam je potrebna, jer se radi o suvremenoj upotrebi utemeljenoj na činjenici da određeni ljudi, stvari i prakse prošlosti i suvremenu definiranju njezina značenja. pripadaju u određene prostore, mjesta i krajolike, a ne Konceptualizacije baštine time sa sobom nosi u neke druge. Moralna nas geografija time obvezuje na veliku opasnost kad je u pitanju povijest kultura, jer je razumijevanje i teoretiziranje međuodnosa geografskih svaka konceptualizacija po prirodi stvari selektivna, a sa sociološko-kulturnim klasama. Ili, drugim riječima prema Atkinsonu, sve se to najbolje vidi u slučajevima rečeno – konstituiranje onoga što se smatra moralnim, takozvanih „prozaičnih razdoblja” ili onih, uvjetno rečeno prožeto je geografskom imaginacijom i prošarano ni po čemu izvanrednih – koja se u pravilu zanemaruju ideologijom. Prema konvencionalnoj definiciji, moralne su i(li) uništavaju. U sveopćoj merkantilizaciji aristokratske ideološke geografije.18 povijesti ili pak one velikih pobjeda baštinski se lokaliteti Jedan od razloga tomu je dvojnost mjesta i pokretljivosti izdvajaju samo ideološki, kroz filter ideologije identiteta, u kojima one nastaju. Dok se mjesto pokazuje kao „polje ulazeći time u već opisanu zonu „moralnih geografija” brižnosti” svojih stanovnika, a takvim ga u prvom redu i problema „sjedilačke kulture”. Instalacija „K-19”, čine ukorijenjeni moral i pripadajući spektar određenih u tom smislu, osuvremenjuje „upotrebu” prošlosti i značenja, pokretljivost izaziva nemir i stvara nered, što rekontekstualizira baštinu iznalazeći u odabiru materijala na određen način postaje moralno upitno. Razvoj takve, (cigle iz Jasenovca) razlog i smisao za arheologiju u „sjedilačke metafizike” vidljiv je u načinu prikazivanja i u kulturnom prostoru „prozaičnih razdoblja” poslijeraća tretmanu „pokretnih ljudi” modernog društva. Beskućnici, (poslije bilo kojega rata), kada su ljudi (barem u ovom izbjeglice, Romi, nomadi, trgovački putnici i slični slučaju) rabili stvari po kriteriju svoje egzistencijalne simbolički se i politički marginaliziraju ili prisiljavaju na potrebe, a ne po kriteriju simbolizacije nedaleke prošlosti. uklapanje u jasno omeđene i racionalizirane „sjedilačke Nameće se pitanje: raskrinkava li time poetika sjećanja geografije”. Znamo li to, korištenje stare opeke u izvedbi ujedno i kontingentnost kolektivnog pamćenja, što će se instalacije K 19 postaje nam višestruko zanimljivo. Opeka tek iznova stvorenom stvarnošću i kontekstualizacijom je u prvotnom obliku bila ugrađena u zidove logora koji pretvoriti u spomenik nečemu – što nam je sada potrebno? simbolizira ekstremno oblik zatvaranja „pokretnih ljudi” Da bismo doveli u vezu konceptualizaciju baštinjenja u okvire ekstremno narcisoidna prostora agresivne i i povijesne kontingencije koje remete značenjsku dominantne sjedilačke ideologije.19 Nakon što je takva stabilnost svakog „kulta baštine”, a sve to uz skroman ideologija izgubila rat i razorila za sobom logorske zidine, pokušaj skiciranja reverzibilne simbolizacije iz slojevite
ironijske perspektive postmodernog doba, mogle bi Mnemopoetička perspektiva nam poslužiti riječi filozofa Richarda Rortya: Ljudi koji pokušavaju ažurirati i ponovo ispisati standardni Radi se o perspektivističkom postupku,25 više negoli socijalni demokratski scenarij ljudske jednakosti, scenarij teoriji ili praksi baštinjenja, pa ćemo se ukratko osvrnuti koji su njihovi djedovi i bake pisali na kraju stoljeća, na značaj koji mu daje Rorty u istom djelu, tumačeći ga nemaju mnogo uspjeha. Problemi za koje metafizici primjerom iz književnosti. Rorty ističe da je pisac Marcel skloni pisci misle da su prouzrokovani našim neuspjehom Proust bio perspektivist, a ne teoretičar te da mu je (…) uzrokovani (su) nizom povijesnih kontingencija. lekcija iz Proustova primjera pokazala koliko su romani Te kontingencije olakšavaju da posljednjih nekoliko sigurnije sredstvo od teorije da bi se izrazilo priznavanje godina europske i američke povijesti (…) vidimo kao relativnosti i kontingencija likova autoriteta. Jer, romani otok u vremenu, okružen bijedom, tiranijom i kaosom. su obično o ljudima – stvarima koje su, za razliku od Ono što Orwell kaže, „čini se da demokratski vidici ideja i konačnih vokabulara, sasvim očigledno vezane za završavaju bodljikavom žicom”24. Utoliko instalacija K vrijeme, utkane u mrežu kontingencija.26 19 referira baštinjen simbolički teret kolektivnog kako O kakvoj vrsti perspektivizma je ovdje riječ? bi stvorila novu, konceptualnu sličnoznačnicu, baštineći Rortyjeva inačica Proustova perspektivizma veže se i (oplakivanjem) duh novog vremena. na Weinrichovu27 analizu i kritiku umjetnosti zaborava,
2. Zlatko Kopljar, Instalacija „K 19” (detalj), Zagreb, Trg žrtava fašizma 16., snimljeno 27. 1. 2014. na Međunarodni dan sjećanja na holokaust (foto: M. Perožić) Zlatko Kopljar, Installation K 19, detail, Zagreb, Trg žrtava fašizma 16, 2014, taken on 27 January 2014, International Holocaust Remembrance Day
Nataša Lah: Instalacija K 19 Zlatka Kopljara – upis etičkog... Ars Adriatica 4/2014. (399-408)
unutar koje Proust opet zauzima važno mjesto. Weinrich onaj koji nas smješta u zajednicu s drugima, koji nas čini poglavlje posvećeno Proustu naziva Poezija sjećanja iz članovima zajednice i dopušta nam da komuniciramo o dubine zaborava.28 Ističući piščevu bilješku iz jednog pisma stvarima što nam ih predočavaju naših pet osjetila. To čini 1913. godine, koja glasi: une mémorie de l’intelligence et pomoću jedne druge moći, moći uobrazilje, imaginacije: des yeux,29 Weinrich nas podsjeća zašto je Proust odbacio koju je Kant smatrao vrlo tajanstvenom moći. Imaginacija razumsko sjećanje koje poistovjećuje s učinkovitim, ali ili reprezentacija – razliku između njih sada ćemo kratkotrajnim sjećanjem očiju, sve u korist drugih čula: zanemariti – označava moju sposobnost da u svojoj glavi sluha koji pamti riječi, njuha koji pamti invisible et fixe imam sliku nečega što nije prisutno.35 odeur,30 okusa koji pamti malu la madeleine31 i opipa putem cijeloga tijela kao mémorie du corps32. Ti nam osjeti, za razliku od vida, omogućuje trajnije dojmove Reprezentacija intersubjektivnosti koji posredstvom pamćenja nadoknađuju manjak svoje osjetilne oštrine. Za razliku od ljudskome duhu „odveć S obzirom na to da je tako shvaćen zdrav razum bliska” osjetila vida, ostala „niska” osjetila sežu dublje u opće osjetilo, piše dalje Arendtova u kontekstu svojih unutrašnjost čovjekove prirode predstavljajući poticaje istraživanja na polju moralne filozofije, Kant bi na pitanje: nevoljnom pamćenju duga trajanja, raspoređena na „Kako itko može suditi u skladu s općim osjetilom kada cijeli ljudski život. Ta se nevoljna pamćenja poput objekt promatra svojim privatnim osjetilima?” odgovorio tunela protežu ispod duga i duboka zaborava, tvoreći da upravo zajednica ljudi „proizvodi” zajedničko „Proustovu mnemopoetiku”, tumači Weinrich, koju osjetilo. Valjanost sudova koje donosi opće osjetilo možemo s jednakim pravom nazivati poetikom zaborava, izrasta time iz ljudskih odnosa. Drugim riječima, što kao i poetikom sjećanja, no najbolje bi bilo da je zovemo više ljudskih stavova čovjek može uzeti u obzir u svom poetikom sjećanja iz dubine zaborava.33 rasuđivanju, sud će mu biti reprezentativniji. Osobni se U interdisciplinarnom prostoru teorijskog svijeta mnemopoetički perspektivizam na takav način ovjerava, nailazimo na tragove učestalih susreta mnemopoetičkog ne kao objektivna, ni kao univerzalna, ni kao subjektivna pamćenja umjetnika s konceptualiziranim inačicama istina, već intersubjektivna reprezentacija. Arentova kolektivnog pamćenja, posebno u sferi mnemozofije. nadalje podsjeća da je Kant o sebičnosti raspravljao kroz Interes koji je za taj problem iskazan u teoriji književnosti prizmu estetičkih sudova, a ne, kako bi se očekivalo, u prelijeva se na vizualnu kulturu i filozofiju baštinjenja kontekstu moralne filozofije. Razlog je taj što „ukusom uopće. Autor Uvoda u mnemozofiju kao opću teoriju nadilazimo egoizam” – obazrivi smo u izvornom smislu baštine,34 profesor Tomislav Šola, upravo u tom smislu riječi, obaziremo se na egzistenciju drugih i nastojimo opravdava potrebu zaživljavanja koncepta trajne i zadobiti njihov pristanak, „snubimo ih”.36 koherentne baštine „od dinosaura do Andya Warhola”, Razmišljanje o prošlosti za Arentovu predstavlja jer bi se, kako kaže, iz svjedočanstva prošlih događaja, traženje „korijena” i „ravnoteže”, što je suprotno stihijskom ljudi, ideja, situacija i djela prenio ukupan informacijski izlaganju iskušenjima Zeitgeista ili Povijesti. Najveće potencijal vjerodostojnih znanstvenih činjenica, etički zlo, smatra filozofkinja, upravo zbog toga što nema relevantnih i kvalitetnih. Šola smatra kako je mnemozofija korijenje u ljudskom zajedništvu, nema ni ograničenja, treća muzeološka paradigma i moderna teorija uopće, pa može ići do nezamislivih ekstrema i proširiti se po koja smjenjuje analitičku paradigmu koja nije dopuštala čitavom svijetu. Umjetnost svojim mnemopoetičkim da se stvari prikažu onakvima kakve jesu, međusobno perspektivizmom, ukorijenjena u zajedništvo, vraća temeljito isprepletenima. Radi se o svojevrsnoj inačici integritet koji se može ozbiljno narušiti gubitkom posve „hermeneutike prošlosti” koja je sa svojim načelima obične sposobnosti za mišljenje i sjećanje.37 Mišljenje interpretacije sposobna dekodirati i dati značenje i sjećanje predstavljaju time našu ukorijenjenost u naslijeđenim znakovima. vremenu, koja se za razliku od moralnih geografija Da bi se individualno iskustvo objektivacije mnemo- ovjerava u zajedništvu i s „pokretljivim ljudima”, koji poetičkog perspektivizma nekog umjetnika (uzeli smo za ne moraju nužno biti naši sustanari u istom prostoru primjer u ovom tekstu Kopljarov mnemopoetički pristup i s istim ideološkim obrascima kakvi su se na razini u izvedbi instalacije K 19) „prepoznalo” u kolektivnom običaja ustalili u uskim teritorijalnim granicama. No u iskustvu konceptualizacije baštine, treba nam običan zdrav kolikoj mjeri i na koji način umjetnost konceptualizira razum (sensus communis, ili, zajedničko osjetilo) koji, po (opojmljuje, misli) određeno sjećanje, da bi ono u pisanju filozofkinje Hannah Arendt, za Kanta nije značio konkretnom djelu reprezentiralo intersubjektivno razum koji nam je svima zajednički, nego u strogom smislu iskustvo drugih ljudi kada je o sjećanju na isto riječ?
Nelson Goodman, pozivajući se na Georgea jest u tome da se iznad svih oznaka rodi drugi diskurs Berkeleyja, Immanuela Kanta, Ernsta Cassirera, Ernsta komentara. Svojstvo znanja nije ni vidjeti ni pokazati, Gombricha, Jeromea Brunera i mnoge druge, za koje kaže već interpretirati.41 da im imena više i ne treba ponavljati (pretpostavljajući U tom smislu, odgovor na postavljeno pitanje o susre- valjda da su postali opće mjesto za razumijevanje tu subjektivnog i kolektivnog sjećanja u djelu moguće konceptualnog i konceptualizirajućeg opažanja), svoj je dati tek u iznova stvorenoj stvarnosti interpretacije, je opus posvetio načinima strukturiranja sadržaja, odnosno u „drugom diskursu komentara” koji otvara vjerujući i dokazujući kako svaki (pa i umjetnički) starim svjetovima nove kontekste razumijevanja i nove sadržaj uvijek konceptualizira, propisujući svojstva svjetove prevodi jezikom starih iskustava svijeta. onome što predstavlja – formi. Od Gombricha je na neki Čemu potreba za takvim postupcima? Foucault nudi način posudio (ili parafrazirao) ideju „izuma i otkrića” svoje „arheološko” objašnjenje, govoreći o razvrgnuću u umjetničkom djelu,38 tvrdeći da je reprezentiranje složene trodijelne (renesansne) organizacije jezika što stvar klasifikacije predmeta, a ne njihova oponašanja, je pozivala na formalno područje oznaka i na njihove karakterizacije ili preslikavanja. Drugim riječima, sadržaje, kao i na sličnosti koje su oznake povezivale s reprezentacije ili opisi su prikladni, poučni i istančani označenim stvarima. Ta složena igra (triju razina jezika odnosno zanimljivi do one mjere do koje je umjetnik ili temeljenih na jedinstvenom bitku pisma) nestala je pisac zahvatio svježe i značajne odnose, to jest „izumio” zajedno sa svršetkom renesanse. Od 18. stoljeća nadalje, sredstva da ih učini vidljivima. Utoliko uspješnu iskazu ističe kao ključni trenutak obrata, raspored znakova odgovara uspješan pronalazak (izum), koji se ne temelji postao je binaran …i to na dva načina: zbog toga što će na pronalasku nečega što dotada nije postojalo, već na figure koje su beskonačno oscilirale između jednog i tri novim svrstavanjima svježih i značajnih odnosa među pojma biti fiksirane u binarnoj formi koja će ih učiniti postojećim stvarima, što rezultira njihovom „vidljivošću”. stabilnima, te zbog toga što će jezik, umjesto da postoji kao Učinkovito reprezentiranje i opisivanje zbog toga, tvrdi materijalno pismo stvari, svoj prostor naći u općem režimu Goodman, zahtijeva izumiteljski dar.39 U djelu Načini znakova reprezentacije.42 Razvrgnućem pripadnosti jeziku svjetotvorstva (Ways of Worldmaking), nastavljajući se i svijetu, kao i suspenzijom primata pisma – viđeno i na prethodno stajalište, poseban akcent stavlja na načine pročitano te vidljivo i iskazano – nestaje kao uniformni „prerade” starih svjetova, smještenih u okvirima čitava sloj. Razdvajanjem stvari i riječi ostaje samo diskurs, niza različitih konceptualizacija. Zašto? Pa zbog toga zaključuje Foucault. Kao govor konteksta, diskurs nam što možemo imati riječi bez svijeta, tvrdi Goodman, ali dopušta persuasivnost po prirodi perspektive kojom ne i svijet bez riječi ili drugih simbola. I nas, u analizi je definiran. Nedovršene/urušene zidove skulptura što Kopljarova djela zanimaju upravo oni procesi kojima tvore instalaciju K 19 utoliko možemo interpretirati u je Goodman posvetio dužnu pažnju: procesi uključeni u kontekstu autorova prijedloga, koliko i u perspektivi izgradnju svijeta od drugih svjetova.40 čitava niza promjenjivih atmosfera svjetova umjetnosti.43 Foucault u predgovoru Riječi i stvari taj postupak Ovdje smo međutim, mnemopoetičkim strategijama opisuje kao golo iskustvo poretka i njegovih načina umjetnika u korist, smjerali naznačiti susret opisane postojanja što se u kulturi smješta između njezinih instalacije sa svijetom, uključujući elemente njezine uređivačkih kodova i razmišljanja o njezinu poretku. U fikcionalnosti (sadržajno reverzibilne narativnosti) i poglavlju O biti jezika o tome kaže: znanje se sastoji od teatralizacije, kao da je upis etičkog koncepta u prostor, prenošenja iz jezika u jezik. U restituciji velike uniformne podražavajući time susret viđenog i pročitanog te vidljivog ravnice riječi i stvari. U navođenju svega da govori. To i iskazanog, još uvijek moguć.
Nataša Lah: Instalacija K 19 Zlatka Kopljara – upis etičkog... Ars Adriatica 4/2014. (399-408)
Bilješke
1 PHILIPPE LACOUE-LABARTHE, „De l’éthique: à propos Strategije suvremene umjetnosti (ur. Nada Beroš), Zagreb, Muzej d’Antigone”, u: Lacan et les philosophes, Paris, Albin Michel, suvremene umjetnosti, Biblioteka Refleksije, 2006., 7-36, 21. 1991., 21-36, 21. 13 Groys se u navedenom eseju poziva na temu iz knjige „Homo 2 Da je o teatralizaciji riječ, potvrđuje nam prostorna situacija u sacer: Sovereign Power and Bare Life” (izvornik: GIORGIO kojoj se promatrač kreće među objektima izvodeći performans AGAMBEN, Homo sacer: Il potere sovrano e la nuda vita, percepcije. Turin, Giulio Einaudi editore s. p. a., 1995.). Giorgio Agamben 3 Drugi naziv za opeku. Građevinski materijal u obliku kvadra (1942) talijanski je filozof kontinentalnog usmjerenja koji je koji se dobiva pečenjem gline. dao velik doprinos razvoju Foucaultova pojma biopolitike. Profesor je estetike na Sveučilištu u Veroni i filozofije na Collège 4 Podlošci za slaganje i prijevoz te lakši ukrcaj i iskrcaj tereta. International de Philosophie u Parizu. 5 PATRICIJA KIŠ, „Moje skulpture od cigli iz Jasenovca govore o 14 BORIS GROYS, 12, 21. povijesti koju nismo nadišli”, u: Portal Jutarnji list, 18. siječnja 2014., web-str: http://www.jutarnji.hr/moje-skulpture-od-cigli- 15 BORIS GROYS, 12, 28. iz-jasenovca-govore-o-povijesti--koju-nismo-nadisli/1155881/ 16 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Umetnost i politika: Suvremena estetika, (preuzeto: 18. siječnja 2014.). filozofija i umetnost u vremenu globalne tranzicije, Beograd, 6 NN, „Dan sjećanja na holokaust bez predstavnika crkve”, u: Glasnik, Biblioteka: Umetnost i kultura. Kolekcija: Umetnost u Portal Jutarnji list, 27. siječnja 2014., web-str: http://www. teoriji, 2012., 33. jutarnji.hr/obiljezavanje-dana-sjecanja-na-holokaust-bez- 17 Tim Cresswell je humani geograf te profesor povijesti i predstavnika-crkve-milanovic---ocito-im-za-to-treba-jos- međunarodnih odnosa na Sveučilištu Northeastern u Bostonu – vremena-/1158922/ (preuzeto: 27. siječnja 2014.). Massachusetts USA. Bavi se međuodnosima mjesta i mobilnosti 7 Termini iz: NELSON GOODMAN, Jezici umjetnosti: Pristup u kulturnom životu. teoriji simbola. Zagreb, Kruzak. 2002., 26. 18 TIM CRESSWELL, „Moral Geographies”, u: Cultural Geography: 8 Vidi tumačenje pojma „operativni subjekt” u: MIŠKO A Critical Dictionary of Key Concepts (ur. D. Atkinson, P. ŠUVAKOVIĆ, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb, Ghent: Jackson, D. Sibley, N. Washbourne), London, New York, I. B. Horetzky, Vlees & Beton, 2005., 596. Tauris & Co Ltd., 2005., 128-134. 9 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Konceptualna umetnost, Beograd, Orion 19 Vidi u Rječnik simbola, Rječnik, ur. J. Chevalier, A. Cheerbrant, Art, 2012., 760 Zagreb: Nakladni zavod MH, 1983., 456. Iz navedenog teksta 10 Tumačenje navedenih običaja nalazimo u tekstu: JULIJA KOŠ, izdvajamo: Opeku ovdje u najširem smislu možemo smatrati „Smrt u židovstvu”, u: Portal Spomen, web. str.: http://www. jednim od najdrevnijih simbola jednoobraznosti zatvorenoga spomen.hr/stranica.php?s=odnos-prema-smrti-zidovska- društva, pa utoliko i grobnicom nomadske – otvorene kulture. opcina-zagreb (preuzeto: 28. veljače 2014.) Iz teksta izdvajamo: Naime, prema akadskoj kozmogoniji (Akad, Mezopotamija, op. Od kamenodobnih kultura, preko visokorazvijenih kultura a.) izum opeke duguje se Narduku, bogu stvoritelju. U redoslijedu staroga vijeka pa sve do naših dana, i od religije do filozofije, stvari opeka dolazi nakon pojave zemlje i voda, nakon rođenja možda glavno pitanje ljudskoga života je eshatološko, odnosno: života, a uoči gradnje kuća i grada (...) Bez obzira na praktičnu što je nakon smrti? Židovstvu, za razliku od mnogih drugih i povijesnu upotrebu, ili upravo zbog nje, opeka simbolizira religija, osobito od dviju drugih objavljenih religija - mlađega napuštanje nomadskog načina života i početak urbanizacije: kršćanstva i mnogo mlađega islama - središnja životna tema kuća, grad, hram. (Prema Sources Orientales, La Naissance du nije u eshatološkome, odnosno središte promišljanja nije o Monde, I, Paris 1959., str. 146-147: …On stvori stabla… /Postavi “onostranome”, zagrobnome, već u ispunjavanju Božjih zapovijedi. opeku, / učini kalup za opeku, / Sagradi kuću / izgradi grad). (…) U starije doba grobovi na židovskom groblju nisu bili u 20 David Atkinson je znanstvenik s područja kulturno-povijesne pravilnim redovima, a u novije doba, unatrag nekoliko stoljeća, geografije (specijalist za Italiju). Od 1988. profesor je na slijede pravilni raspored europskih grobalja. U ortodoksnim University of Hull – Cottingham UK, Department of Geography zajednicama nije običaj uzgajati na grobovima cvijeće, a ono koje – Environment and Earth Sciences. samo izraste zabranjeno je ubrati. Umjesto u svijetu uobičajenoga 21 DAVID ATKINSON, „Heritage”, u: Cultural Geography: A rezanog cvijeća ili cvijeća u teglama, kao znak posjeta Critical Dictionary of Key Concepts (ur. D. Atkinson, P. Jackson, pokojnikovu grobu donosi se mali kamen, koji se ne smije uzeti s D. Sibley, N. Washbourne), London, New York, I. B. Tauris & Co drugoga groba ili njegove blizine, već se na groblje donosi izvana. Ltd., 2005., 141-153. Tako se na grobovima vrlo poštovanih pokojnika znaju naći čitave 22 Konkretno na djela Raphaela Elkana Samuela (Theatres of hrpe kamenja, a vjernici rado na takvim grobovima ostavljaju i Memory: Past and Present in Contemporary Culture, London ceduljice s molbama za zagovor (premda je takva praksa u strogoj 1994.); Davida Lowenthala (The Heritage Crusade and the suprotnosti sa službenim teološkim načelima, ali nije zabranjena. Spoils of History, Cambridge 1998.); Briana Grahama (Heritage 11 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, 9, 15. as Knowledge: Capital or Culture?, Londonderry 2002.); 12 BORIS GROYS, „Umjetnost u doba biopolitike – od umjetničkog MacCanella (Empty Meeting Grounds: The Tourist Papers, djela k umjetničkoj dokumentaciji”, u: Učiniti stvari vidljivima: London 1992.); Michaela Landzeliusa (Commemorative dis(re)
membering: erasing heritage, spatializing disinheritance?, 32 Pamćenje tijela. Cambridge 2003.); Johna Urryja (The Tourist Gaze: Leisure and 33 HARALD WEINRICH, 29, 183. Travel in Contemporary Societies, Newbury Park, 1990.); Patricka 34 TOMISLAV ŠOLA, Eseji o muzejima i njihovoj teoriji: Prema Wrighta (On Living in an Old Country: The National Past in kibernetičkom muzeju, Zagreb, ICOM, 2003., 301-327. Contemporary Britain, London 1985.); Roberta Hewisona (The Heritage Industry: Britain in a Climate of Decline, London 1987., 35 HANNAH ARENDT, O zlu. Predavanje o nekim pitanjima i drugih. moralne filozofije, Zagreb, Naklada Breza, Biblioteka Phos, 2006., 114. 23 Prema: BRIAN GRAHAM, Heritage as Knowledge: Capital or Culture?, Urban Studies, Vol. 39, Nos 5-6, 2002., 1003-1017. 36 HANNAH ARENDT, 36, 116. 24 RICHARD RORTY, Kontingencija, ironija, solidarnost, Zagreb, 37 HANNAH ARENDT, 36, 62. Naprijed, 1995., 103. 38 Usporedi NELSON GOODMAN, Jezici umjetnosti: Pristup 25 Misli se na ocjenjivanje iz perspektive ocjenjivača, sukladno teoriji simbola, Zagreb, Kruzak, 2002, 7-36 (sedmo poglavlje njegovim interesima i promjenjivim potrebama, što kao Izumilački dar - prve cjeline Iznova stvorena stvarnost); s filozofsko učenje upućuje na relativnost spoznaje. ERNST H. GOMBRICH, Art and Illusion, London, Phaidon Press, 1984., 291-330 (deveto poglavlje The Analysis of Vision in 26 RICHARD RORTY, 25, 123. Art – četvrte cjeline Invention and Discovery). 27 Harald Weinrich (r. 1927.) profesor je klasične filologije i filozof, 39 NELSON GOODMAN, 39, 30-32. emeritus na Collège de France u Parizu. 40 NELSON GOODMAN, Načini svjetotvorstva, Zagreb, Disput, 28 HARALD WEINRICH, Leta: Umjetnost i kritika zaborava, 2008., 9-27. Zagreb, Algoritam, 2007., 179-184. 41 MICHEL FOUCAULT, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih 29 Pamćenje inteligencije i očiju. znanosti, Zagreb, Golden marketing, 2002., 59. 30 Njihov (cvjetova gloga, op. a.) nevidljiv i stalan miris. 42 MICHEL FOUCAULT, 42, 61. 31 Čajno pecivo (koje pripovjedača u trenutku kušanja vraća u 43 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, 9, 15. djetinjstvo).