Knjiga Nikole Jakšića Klesarstvo u službi evangelizaci- čajeva dodatno su potvrđeni i osnaženi novim dokazima, je: studije iz predromaničke skulpture na Jadranu izbor je kako od samog autora, tako i od drugih istraživača koji su najvažnijih, a gledajući knjigu u njezinoj ukupnosti, može se u svom znanstvenom radu bavili istom problematikom. se reći i najsvrsishodnijih tekstova koje je autor napisao o Nadalje, neka su poglavlja knjige nastala spajanjem više au- navedenoj tematici u razdoblju od 1980. do 2015. godine; torovih objavljenih radova koji su obrađivali isti fenomen dakle u zadnjih trideset i pet godina karijere u kojoj je znan- ili temu, poput poglavlja koje se bavi odjecima tzv. „liut- stveni interes u najvećoj mjeri usmjeravao upravo na prou- prandske renesanse” u skulpturi na hrvatskoj obali Jadrana čavanje umjetničkih fenomena na Jadranu u razdoblju od ili pak onog koje tematizira jednu vrlo produktivnu kle- sredine 8. do početka 12. stoljeća. Radi se o ukupno devet- sarsku radionicu djelatnu u južnoj Dalmaciji, tj. na širem naest tekstova, tj. poglavlja kojima je predstavljena većina području Dubrovnika i Kotora u prvim desetljećima 9. sto- tema i problema koji su u tom periodu zaokupljali autora. ljeća. Dva uvodna poglavlja knjige zapravo su eseji nastali Tekstovi objavljeni zajedno ostavljaju dojam dobro promi- prigodom dvaju velikih izložbenih projekata s kraja prošlog šljene i suvisle cjeline u kojoj poglavlja logično i kronološki i s početka ovog milenija, pa tako prvo na sintetski način slijede jedno za drugim, međusobno se tematski najavljuju- tretira cjelokupnu hrvatsku predromaničku umjetnost, a ći, prožimajući i nadopunjujući, te u konačnici sigurno vo- drugo, svojim naslovom inače za čitavu knjigu i eponimno deći čitatelja k razmatranju i razumijevanju razvojnog puta poglavlje, samo predromaničku skulpturu nastalu od kraja predromaničke skulpture na Jadranu, posebno na njegovoj 8. do kraja 9. stoljeća, dakle u karolinškom razdoblju. Ovo istočnoj obali, a ponajviše na prostoru Dalmacije. prvo nastalo je prigodom velike izložbe o hrvatskoj kršćan- Neka od tih poglavlja znanstvene su rasprave izvorno skoj umjetničkoj baštini priređene u Vatikanskim muzejima publicirane na stranim jezicima, tj. na engleskom i tali- 1999. godine te je ono jedino poglavlje koje se ne bavi is- janskom, pa njihovim uvrštavanjem u ovu knjigu postaju ključivo klesarstvom, već čitatelja uvodi u hrvatsku predro- dostupnije domaćem čitateljstvu. Velik broj poglavlja čine maniku kao jedinstven povijesnoumjetnički fenomen. Ono i autorovi članci tiskani u raznim periodičnim publikacija- drugo napisano je pak za potrebe splitske izložbe Hrvati i ma i zbornicima na hrvatskom jeziku, od kojih su oni sta- Karolinzi iz 2000. – 2001. godine, a riječ je o spretno urav- rijeg datuma objave osuvremenjeni i aktualizirani na način noteženu pregledu koji pruža uvid u najznačajnije todob- da su na kraju teksta nadopunjeni komentarima u kojima ne reljefe nastale u trima povijesnim regijama na teritoriju se donose nove spoznaje do kojih je struka u međuvreme- današnje Hrvatske, tj. u karolinškoj Istri, u gradovima i na nu došla, a koje uglavnom potvrđuju ispravnost autorovih otocima Bizantske Dalmacije te na teritoriju ranosrednjo- izvorno iznesenih interpretacija i hipoteza, ali i njegova me- vjekovne hrvatske kneževine. Karakter sintetskog teksta ima todološkog pristupa materiji kojom se bavio. Naime, iz tih i pretposljednje poglavlje knjige koje obrađuje skulpturu na se komentara može razabrati da su Jakšićeve teze i promi- prostoru današnje Zadarske nadbiskupije isklesanu u raz- šljanja, ali i njegova metodologija rada, uglavnom odolje- doblju od 4. do 12. stoljeća, ali je ono, za razliku od dvaju li kritičkom preispitivanju struke, a u nemalom broju slu- prethodno spomenutih poglavlja, opremljeno znanstvenom
Ivan Josipović: Vještina klesanja ovjekovječena u kamenu Ars Adriatica 6/2016. (277-281)
zahvaliti sretnoj okolnosti što se u Hrvatskoj, ili preciznije kazano u Dalmaciji, sačuvao relativno velik broj posvetnih epigrafičkih natpisa u kojima se spominju hrvatski knezovi i kraljevi ili pak pripadnici društvene elite toga razdoblja, poput župana ili opata benediktinskih samostana. Takvi podaci crpljeni iz toga svojevrsnog „arhiva u kamenu” bili su temelj na kojem je Jakšić gradio čitavu kronološku kon- strukciju izmjena pojedinih klesarskih produkcija djelatnih na teritoriju hrvatske kneževine tijekom 9. stoljeća, jer je definiranjem majstorskih ili radioničkih opusa sigurno da- tiranih epigrafičkim natpisima, bio u mogućnosti, temeljem općih spoznaja o razvoju predromaničkog stila, uspostaviti barem relativnu kronologiju, tj. s velikom dozom sigurnosti datirati i one stilsko-morfološke skupine na čijim reljefima takvi podaci nisu bili uklesani ili bar nismo imali sreću da su nam se do danas sačuvali. Opisani način pristupa i obrade predromaničkih reljefa metoda je koju je Jakšić ubaštinio i razvio na temeljima koje su postavila dvojica doajena hrvatske povijesti umjetnosti – Ljubo Karaman i Ivo Petricioli. Karamanu, koji se obično naziva „ocem povijesti umjetnosti kod Hrvata”, pripada za- sluga što je prvi, barem u teoriji, shvatio mogućnost da se dio dotada nerazvrstanih i preširoko datiranih predroma- ničkih reljefa svedenih na zajednički nazivnik tzv. „pleterne skulpture” stilski razvrsta i nešto preciznije datira, budući da je primijetio da „sredinom 11. vijeka, paralelno s uvođenjem romanskog graditeljstva u našim stranama, pleterna plastika po malo izmiče pred ranom romanskom dekoracijom” te da aparaturom te unutar korica ove knjige jedino obrađuje i „geometrijsko-linearni karakter pleternog sloga popušta i sla- najznačajnije primjerke ranokršćanske skulpture na nave- bi pred ojačanim osjećajem plošnosti”.2 Kolike su mogućnosti denom području. Na koncu, četiri poglavlja namjenski su takva pristupa u obradi i razvrstavanju predromaničkih re- napisana upravo za ovu knjigu, a od njih je posebno zani- ljefa, pokazao je Ivo Petricioli kad je, sada već davne 1960. mljivo i intrigantno ono u kojem se Jakšić još jednom vraća godine, služeći se dobro poznatom Morellijevom metodom, na problematiku tzv. Višeslavove krstionice, iznoseći nove definirao dvije skupine kasnopredromaničkih ili, bolje reći, argumente za svoju interpretaciju toga poznatog spomenika protoromaničkih reljefa, uspješno na taj način odvajajući skulpturu 11. stoljeća od one 9. i 10., čime je ujedno uda- koji, u pogledu njegova izvornog podrijetla i datacije, već rio temelje traženju zajedničkih osobina unutar određenog desetljećima pobuđuje vrlo živu raspravu koja je još uvijek korpusa predromaničke skulpture, tj. definiranju majstor- aktualna u našim povijesnim, arheološkim i povijesnou- skih i radioničkih opusa. mjetničkim krugovima. Imajući u vidu teorijske postavke zacrtane od Kara- Velik broj poglavlja, čak njih osam, zasebno obrađuje mana, a koje je na dijelu dalmatinske, ponajprije zadarske, komparativnom analizom definirane skupine predromanič- predromaničke skulpture uspješno u praksi razvio Ivo Pe- kih reljefa istih stilsko-morfoloških karakteristika koje autor tricioli, Jakšić navedenu metodu rada počinje primjenjivati prepoznaje na većem broju lokaliteta te ih onda imenuje ne- na čitavom korpusu predromaničke skulpture u Dalmaciji, kim prigodnim nazivom, bilo to po najreprezentativnijem a što će u konačnici dati plodonosne rezultate. S iskustvi- djelu (npr. Majstor koljanskog pluteja), po nekoj vremenskoj ma neposredna doticaja i uvida u najvažnije predromanič- determinanti, primjerice godinama vladanja nekoga hr- ke spomenike u Hrvatskoj, koja je stekao kao višegodišnji vatskog kneza (npr. Klesarska radionica iz vremena kneza kustos Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Trpimira) ili pak po stilskim osobinama pojedine skupine gdje je radio od 1974. do kraja 1980. godine, Jakšić je već na reljefa (npr. Romanička klesarska radionica iz Knina). Mo- početku svoje znanstveno-nastavne karijere u Zadru počeo gućnost imenovanja pojedinih klesarskih produkcija ranoga prokušanom metodologijom rada obrađivati reljefe ranoga i srednjeg vijeka po pojedinim hrvatskim vladarima možemo zrelog predromaničkog stila. To je najprije rezultiralo njego-
vim magistarskim i doktorskim radom iz 1980. i 1986. go- U sljedećim poglavljima najveći je prostor posvećen dine, a usporedno s tim, te naročito nakon toga, i objavom grupama predromaničkih reljefa čije je djelovanje Jakšić velika broja znanstvenih radova u kojima je definirao čitav ponajprije prepoznao na teritoriju ranosrednjovjekovne niz u pravilu vrlo precizno datiranih klesarskih produkcija hrvatske kneževine, a koje su bile djelatne tijekom 9. sto- 9. stoljeća. Također, Jakšić je autor i prvih tekstova u na- ljeća. Ta zaokružena cjelina započinje poglavljem naslova šoj povijesti umjetnosti u kojima je fenomen hrvatske pre- Zabati oltarne ograde iz Crkvine u Biskupiji kod Knina te dromaničke skulpture i umjetnosti općenito obrađen kao ono zapravo predstavlja pravi početak i promociju autorove jedinstvena cjelina, a koji su nastali u raznim prigodama, metode u pristupu i obradi materije kojom se bavio najve- uglavnom prilikom nekih važnijih izložbenih projekata, pa ćim dijelom svoje karijere, a koju će početi primjenjivati na iz te grupe njegovih radova potječu i tri prethodno spome- čitavom korpusu hrvatske predromaničke skulpture nakon nuta sintetska poglavlja ove knjige. objave tog teksta 1980. godine. Naime, u brojnim ostacima Dakle, nakon dvaju već spomenutih radova esejskog predromaničkih reljefa s lokaliteta Crkvina u Biskupiji kod tipa slijedi sedamnaest znanstvenih rasprava koje su pore- Knina, inače najvažnijem arheološkom nalazištu za hrvatski dane kronološkim redom, i to tako da su najprije obrađeni rani srednji vijek, Jakšić je uspio izdvojiti dvanaest zabata reljefi koji se mogu datirati vrlo rano, u kraj 8. ili na sam te ih je razvrstao u četiri stilsko-morfološke skupine i da- početak 9. stoljeća, dok se u posljednjem poglavlju autor tirao u vrijeme od početka 9. do kraja 11., ili čak početka bavi djelima koja su, po njegovu mišljenju, nastala na pri- 12. stoljeća. Tako je postavljen kamen temeljac za kasnija jelazu iz 11. u 12. stoljeće. Tako je prvo obrađena najra- proširivanja navedenih skupina ostalim reljefima s tog istog, nija grupa vrlo kvalitetno klesanih reljefa koji najvećim ali i ostalih lokaliteta u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, te dijelom potječu iz Zadra i Splita, a na kojima Jakšić pre- njihovim imenovanjima prigodnim nazivima, ali i prepo- poznaje odjeke tzv. „liutprandske renesanse” na hrvatskoj znavanjem, definiranjem i imenovanjem ostalih skupina čiji obali Jadrana. Stilsko-morfološke i ikonografske značajke klesari nisu djelovali na lokalitetu Crkvina u Biskupiji kod tih dalmatinskih reljefa pokazuju da im je uzor bila vješto Knina. Upravo se tim majstorskim ili radioničkim opusima klesana skulptura koja je nastajala u važnim upravnim i Jakšić bavi u nastavku knjige, pa tako u sedmome i osmom crkvenim sjedištima sjeverne Italije (Pavia, Monza, Bres- poglavlju govori o Majstoru koljanskog pluteja, u devetom o cia, Cividale) tijekom gotovo cijeloga 8. stoljeća, dakle u Trogirskoj klesarskoj radionici, u desetom o Klesarskoj radi- posljednjoj fazi postojanja Langobardskog Kraljevstva. U onici iz vremena kneza Trpimira, a u jedanaestome i trinae- četvrtom je poglavlju predstavljena skupina predromanič- stom poglavlju o dvjema radionicama djelatnima u vrijeme kih reljefa iz južne Dalmacije, ponajprije iz Dubrovnika, vladavine hrvatskoga kneza Branimira (Dvorska klesarska Kotora i Ulcinja; oni su prepoznati kao djela iste klesarske radionica i Benediktinska klesarska radionica). Između po- produkcije koju autor imenuje Južnodalmatinskom klesar- tonjih dvaju poglavlja umetnuto je dvanaesto, u kojemu se skom radionicom te je, na temelju dijela fragmentarno sa- obrađuje novi, šesti po redu epigrafički natpis koji spominje čuvana natpisa s ulcinjskog ciborija koji spominje bizant- kneza Branimira. Njega je pak Jakšić prepoznao na dijelu ske careve Lava i Konstantina (813. – 820.), čvrsto datira sekundarno oblikovana portala nekadašnje crkve Sv. Mar- u prvu četvrtinu 9. stoljeća. Takvu vremensku odrednicu tina u Lepurima kod Benkovca, a prema njegovoj interpre- Jakšić dodatno osnažuje i vrlo zanimljivom raspravom o taciji nastao je preupotrebom antičkog sarkofaga u vrijeme terminu propitiatorium koji je zabilježen na ulomku vijen- Branimirove vladavine Hrvatskom, kao što to i sam natpis ca ciborija iz crkve Sv. Mihovila na Prevlaci u Boki ko- uostalom svjedoči. torskoj, pa mu je taj termin, koji se inače koristio samo U četrnaestome i petnaestom poglavlju raspravlja se o u razdoblju od početka do otprilike sredine 9. stoljeća od problematici tzv. Višeslavove krstionice, pa je tako prvo od vrlo uska intelektualnog kruga visokih crkvenih velikodo- njih napisano još 2002. godine, dok je drugo nastalo nakon stojnika karolinškog doba, i to ponajprije u Rimu, poslu- brojnih kritika na račun autorove interpretacije tog spo- žio kao dodatna potvrda ispravnosti predložene datacije, menika te je, kao što je već istaknuto, u ovoj knjizi po prvi ali i za dokazivanje povezanosti benediktinske opatije na put objavljeno. Želeći da se čitatelji ovog prikaza sami upu- bokeljskoj Prevlaci s crkvenom elitom „vječnoga grada”. ste u čitanje tih dvaju poglavlja, kao i svih ostalih tekstova U sljedećem poglavlju autor se pozabavio problematikom koji se bave tim vrlo zanimljivim spomenikom, na ovom porijekla oblika zabatâ oltarnih ograda, dajući zanimljivo mjestu namjerno neću prepričavati Jakšićeva stajališta, već tumačenje prema kojem se ta jedinstvena forma na vrhu ću izraziti žaljenje što je do nastanka ovih dvaju poglavlja trabeacije ograde svetišta zapravo razvila iz nešto starijeg uopće moralo doći. Naime, već je davno objavljen članak rješenja s lučnim završetkom oltarne ograde, i to svoje- pokojnog akademika Ive Petriciolija (Krstionica s imenom vrsnim „uokvirivanjem” luka i križa koji se usađivao na »Vuissasclavo duci« i problem ninskog baptisterija, Starohr- njegovu vrhu. vatska prosvjeta, ser. III, 14/1984., Split, 1985., 125-134) kod
Ivan Josipović: Vještina klesanja ovjekovječena u kamenu Ars Adriatica 6/2016. (277-281)
svakog ozbiljnog istraživača trebao barem pobuditi sumnju glavlju, knjigu zaključuje obradom reljefa tzv. Romaničke da iskonstruiran nacionalni mit o vremenu nastanka same klesarske radionice iz Knina čije radove prepoznaje u Kninu krstionice, spomenu tobožnjega prvog poznatoga hrvatskog i njegovoj okolici, a jedan, točnije zabat sa središnjim prika- kneza Višeslava u njezinu natpisu, te njezino navodno nin- zom Majestas Domini, pronalazi i u Splitu, pa to objašnjava sko podrijetlo, naprosto „ne drže vodu” jer takve interpre- činjenicom da su ga na splitski Sustipan najvjerojatnije do- tacije spomenika, koji je, nota bene, otkriven sredinom 19. nijele izbjeglice koje su iz kninskoga kraja morale pobjeći stoljeća u Veneciji, nemaju nikakvo uporište u povijesnim pred Turcima u prvoj polovini 16. stoljeća. vrelima, ali ni u rezultatima ozbiljnih arheoloških istraži- Osim na sam sadržaj knjige, važno je ukazati i na auto- vanja koja su u nekoliko navrata poduzeta uokolo ninske rov način pisanja, argumentiranja i predstavljanja tema koje katedrale Sv. Anselma. Nažalost, taj u znanstvenim krugo- obrađuje. Svu svoju argumentaciju Jakšić gradi na strogo vima gotovo prešućen Petriciolijev tekst kod većine naših pozitivističkim načelima u kojima, krećući od neospornih stručnjaka nije imao nikakva odjeka, pa su se u tu čitavu, činjenica koje je prethodno kritički razmotrio, dolazi do ionako prenategnutu hipotezu i dalje nastavili upletati ra- vrlo sigurnih zaključaka, ali se pritom ne ustručava iznosi- zni politički, nacionalni i ostali ideološki obojeni stavovi i ti i na logičnim postavkama utemeljene hipoteze, ali samo mišljenja. Na taj se način, u konačnici, inzistiranje na nin- onda kada mu se čini da će to doprinijeti boljem razumi- skom podrijetlu Višeslavove krstionice počelo doživljavati jevanju problematike o kojoj raspravlja, ili kada drži da će kao svojevrsna obrana njezina „hrvatskog identiteta” pa ga to potaknuti na dodatno promišljanje, tj. na njezino preis- je onda, logično, trebalo braniti i „od onih drugih”, u ovom pitivanje i dalje istraživanje. Opisi predromaničkih reljefa slučaju od nadrealnih ideja i kvaziznanstvenih interpretacija dobro su odmjereni, izbjegnuta su nepotrebna nabrajanja i autorâ velikosrpske provenijencije (npr. Đ. Janković), koji su pretjerivanja bilo kakve vrste, te su detaljni samo onda kada taj isti spomenik, opet dakako bez ikakvih vjerodostojnih je to nužno za osnaživanje autorovih zaključaka i teza, a argumenata, uvrstili u korpus ranosrednjovjekovne skul- svojim pisanjem o spomenicima za koje je karakterističan pture na „srpskom pomorju” (!), što god to značilo. Zbog ipak skroman i skučen, da ne kažem i pomalo „dosadan” toga, Jakšićevi pogledi na tu problematiku, kao i rješenja repertoar likovnih motiva, autor vješto uspijeva zadržati koja nudi, bez obzira koliko se o potonjima još može ra- pozornost čitatelja i dramatsku napetost priče koju gradi. spravljati, djeluju još trezvenije i znanstveno utemeljenije te Naime, oslanjajući se na rijetke povijesne izvore kojima o sasvim sigurno znače, da se poslužim jednom omiljenom ranosrednjovjekovnom razdoblju do danas raspolaže naša uzrečicom trenutnih perjanica hrvatske političke zbilje, da historijska znanost, uspješno postavlja raspravljane reljefe u „nema povratka na staro”. kontekst političkih i društvenih okolnosti vremena u kojem U šesnaestom poglavlju knjige obrađuje se jedan zaista su nastali, te na taj način vjerodostojno rekonstruira njihovu važan, iako zapravo vrlo fragmentarno sačuvan epigrafički izvornu funkciju i vrednuje njihovu umjetničku kvalitetu. natpis iz Splita u kojem Jakšić prepoznaje najstariji spomen Čitajući ovu Jakšićevu knjigu, kao uostalom i sve njego- ugarskoga, tj. mađarskog naroda u kamenu. On ga tako, ve do danas objavljene radove, njegovi će nakadašnji stu- temeljem njegovih paleografskih karakteristika, najprije po- denti s Odjela za povijest umjetnosti zadarskog Sveučilišta u vezuje sa srodnim natpisom hrvatskog kneza Muncimira njoj zasigurno osjetiti i sav onaj entuzijazam i zanesenjačko iz 895. godine koji je pronađen u Uzdolju kod Knina, pa uživljavanje u materiju kojima su odisala sva njegova pre- mu to onda služi i za pobližu dataciju splitskoga ulomka, davanja iz ranokršćanske, ranosrednjovjekovne i bizantske a s čim su u skladu i sva dosadašnja povijesna saznanja o umjetnosti, a koja su produkt njegovih retoričkih i dijalek- vremenu dolaska Mađara na područje Panonske nizine. U tičkih sposobnosti. I u tom je pogledu Jakšić imao od koga posljednjim trima poglavljima knjige – s izuzetkom ono- učiti, jer je velik utjecaj na razvoj njegovih didaktičkih vje- ga, već spomenuta, osamnaestog poglavlja koje se cjelovi- ština imao omiljeni mu profesor iz studentskih dana, kako to bavi ranokršćanskom i predromaničkom skulptorskom je jednom prigodom i sam napisao, nezaboravan i nepo- baštinom s prostora današnje Zadarske nadbiskupije, a u novljiv Branimir Gabričević, dugogodišnji profesor klasič- kojemu je kataloški obrađena i sva zadarska skulptura 11. ne, provincijalne i starokršćanske arheologije na tadašnjem stoljeća – autor obrađuje reljefe koji su nastali u posljednjoj Filozofskom fakultetu u Zadru. Karamanova pronicljivost, fazi predromaničke ili, bolje reći, na početku razvojne faze Petriciolijeva akribičnost i snaga argumentacije te Gabriče- romaničke skulpture na Jadranu. Tako u sedamnaestom vićeva vještina izlaganja i prezentacije sretno su spojeni u poglavlju raspravlja o zadarskim reljefima koje je već Ivo znanstveno-nastavnom radu našeg autora, te uz urođenu Petricioli okupio u jedinstvenu stilsko-morfološku skupinu znanstvenu intuiciju, kakvu je posjedovao i Stjepan Gunja- nazvanu Zadarsko-splitska klesarska radionica, stavljajući ča, njegov prvi šef iz splitskih dana s početka profesional- ih u širi kontekst povijesnih prilika toga doba u Zadru i ne karijere, predstavljaju ona osnovna formativna polazišta Dalmaciji općenito, dok u posljednjem, devetnaestom po- koja je Jakšić spretno ujedinio te poslije razvijao i nadogra-
đivao u svom znanstvenom radu i nastavničkoj djelatnosti, Jadrana koji su pouzdano datirani u 11. stoljeće. Tako Jakšić a koja izbijaju i iz svake stranice njegove najnovije knjige. na plutejima i pilastrima iz kapele Sv. Petra u akvilejskoj ka- Pored stilskih osobina teksta, kao glavna njegova kara- tedrali, osim tzv. „karolinških” odlika, prepoznaje i čitav niz teristika može se istaknuti argumentirano kritičko preispi- posve novih elemenata koje takva skulptura nije poznavala tivanje svih stavova i zaključaka, kako autorovih tako i sviju ni rabila, a mišljenje da je zbog te činjenice njihov nastanak ostalih, što se očituje i u onim dijelovima knjige koji su po- potrebno smjestiti u vrijeme patrijarha Popponea, dodatno lemički intonirani, a kojima je svrha što više približiti se po- osnažuje i ukazivanjem na srodnost tih reljefa s plutejima iz vijesnoj istini. Tako autor bez zadrške ispravlja i neka svoja crkve Sv. Mihovila u Banjolama kod Peroja u Istri, koja je ranija promišljanja koja su se s vremenom pokazala netoč- romanička građevina podignuta krajem 11. stoljeća. nima, poput datacije djelovanja Majstora koljanskog pluteja Što se tehničkih detalja knjige tiče, želim posebno u 10. stoljeće, nastanka Višeslavove krstionice oko godine istaknuti da je prilikom njezine pripreme očito vrlo velik 800., ili pak stava da su reljefi Romaničke klesarske radionice trud bio uložen u to da tekstovni sadržaj bude adekvat- iz Knina izvorno pripadali gradskoj katedrali koja se po ta- no popraćen i velikim brojem slikovnih priloga, a to je i dašnjem Jakšićevu mišljenju, u kojemu se oslanjao na topo- uspješno realizirano u vrlo zahtjevnu prijelomu knjige što grafska istraživanja Stjepana Gunjače, nalazila u kninskom ga potpisuje Mladen Košta. S druge strane, kao zamjerka podgrađu. Budući da se nije ustručavao ispravljati vlastita može se istaknuti velik broj pravopisnih pogrešaka zbog nekadašnja stajališta, ne čudi da u tom pogledu nije štedio kojih se može steći dojam nešto neozbiljnijeg pristupa u ni druge, pa su pojedina ovdje publicirana poglavlja podigla tom dijelu njezine pripreme, te se s pravom može postaviti dosta „prašine” u znanstvenim krugovima, pogotovo kod pitanje: što je radila lektorica? Međutim, paradoksalno, i onih koji u pravilu zaboravljaju da bi znanstvena argumen- to postaje njezina svojevrsna prednost, tj. detalj koji dje- tacija kojom se dolazi do novih dokaza i zaključaka trebala luje gotovo šarmantno. Naime, tim propustom knjiga kao biti važnija od osobnog ega i taštine. da postaje još više „jakšićevska”, jer ona u tom pogledu, a U tom pogledu Jakšić se ne zadržava samo na „domaćem znat će to oni koji osobno poznaju autora, kao da reflektira terenu”, nego pojedine spoznaje, do kojih je došla povijest njegov životni stav, stav po kojemu je sadržaj uvijek važniji umjetnosti u Hrvatskoj, koristi i u osporavanju, primjerice, od forme, a krucijalne stvari bitnije od manje važnih ili mišljenja da obnovu nekih dijelova patrijaršijske bazilike u nevažnih sitnica. Ipak, Jakšić se potrudio ispraviti ozbiljni- Akvileji treba datirati u kraj 8. ili na sam početak 9. stoljeća, je pogreške koje su mu se potkrale i koje su manjim dije- kao i datacije u isto to vrijeme same biskupske katedre ili lom mogle utjecati na znanstvenu vrijednost knjige, pa se pak plutejâ i pilastara iz kapele Sv. Petra u transeptu navede- tako u njoj nalazi i zeleni list u kojemu su takve pogreške ne crkve koji su raspoznati kao primjerci onoga što se u tali- korigirane. Štoviše, za razliku od nekih ranijih knjiga koji- janskoj literaturi obično naziva scultura carolingia. Iako je to ma je bio autorom ili urednikom, ova knjiga ima i kazalo prevladavajuće mišljenje većine današnjih talijanskih struč- osobnih imena te kazalo geografskih pojmova, dok se na njaka koji se bave tom problematikom, poput Dine Dalla njezinu kraju nalazi i poduži sažetak u prijevodu Larisa Barba Brusin, Amelija Tagliaferrija, Sergia Tavana i Carla Borića na engleski jezik, s nezgrapnim prijevodom naslo- Gabersceka, Jakšić se priklanja mišljenju starijih i iskusni- va knjige od kojeg se prevoditelj ograđuje. jih talijanskih autora (Cattaneo, Rivoira, Toesca) te samo Na kraju, čitajući ovu knjigu iz poglavlja u poglavlje, jednoga iz mlađe generacije, Fulvija Zulianija, pa navedene čitatelj u konačnici može dobiti cjelovit uvid u svu kom- reljefe, kao i građevinske zahvate na bazilici, poput gradnje pleksnost i ljepotu fenomena hrvatske predromaničke kripte, dodavanja zapadnog pročelja, tj. westwerka te prei- skulpture kao vrlo važna dijela naše kulturno-povijesne naka ranokršćanske krstionice i njezinih aneksa, smješta u baštine. Da je i samo to, uz činjenicu da će zasigurno po- sredinu prve polovine 11. stoljeća, tj. u vrijeme biskupova- stati nezaobilazan udžbenik za studente povijesti umjetno- nja patrijarha Popponea. Tom prigodom autor poseže za us- sti, ali i ostalih srodnih povijesnih znanosti, ova je knjiga poređivanjem akvilejskih pluteja i pilastara te kapitelâ i im- opravdala svrhu svog objavljivanja te davanja na prosudbu postâ s reljefima identičnih stilskih svojstava na našoj obali kritičkom sudu javnosti.
Bilješke
1 Tekst je nadopunjena verzija govora koji je autor prikaza odr- 2 LJUBO KARAMAN, Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Historijsko- žao prigodom zadarske promocije ove knjige, održane 3. veljače umjetničke crtice o starohrvatskim spomenicima, Zagreb, 1930., 2016. godine u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. 110-111.