1. Arhitekt i urbanist Nikola Dobrović 1947. objavljuje prvu knjigu posvećenu du- Ljetnikovac Crijević-Pucić, brovačkim ljetnikovcima, Dubrovački dvorci.10 Fasciniran neraskidivom vezom arhi- pogled na glavno, sjeverno pročelje (foto: Antun Baće) tekture i krajobraznog uređenja suburbanih i ladanjskih posjeda, Dobrović upućuje na iznimnu važnost očuvanih vrtova ljetnikovaca za budući urbanistički razvoj Du- Crijević-Pucić villa, view of the main, northern façade brovnika. Osvrćući se u kratkim crtama na najvažnije primjere dubrovačke ladanj- ske arhitekture, „dvorac pesnika Pucića” smatra „najlepšim suburbanim dvorcem” predjela Pila i Boninova.11 Arhitekt i konzervator Ivan Zdravković u svojoj knjizi Dubrovački dvorci. Analiza arhitekture i karakteristika stila iz 1951. godine među reprezentativne primjere du- brovačke ladanjske arhitekture uvrstio je i „dvorac porodice Pucića”, dajući opis po- sjeda i prostorne dispozicije kuće, popraćen osnovnom nacrtnom dokumentacijom. Također, pri opisu, autor pojedine elemente, poput stražnjeg, južnog krila zgrade ljetnikovca te središnjeg balkona na pročelju, interpretira kao naknadne dodatke.12 U svojemu antologijskom djelu iz 1947. godine, Naši graditelji i kipari 15. i 16. stoljeća u Dubrovniku, Cvito Fisković vrtne stupove ljetnikovca pripisuje kiparu Vicku Lujevu, odnosno pretpostavljenoj suradnji korčulanskog kipara s francuskim graditeljem i kiparom Jakovom de Spinisom iz Orleansa, djelatnim u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća.13 U znanstvenom opusu Nade Grujić dubrovačka ladanjska arhitektura zauzima središnje mjesto. Autorica je u više svojih radova o toj temi obradila i Crijevićev ljetnikovac.14 Prvi detaljniji uvid u pitanja njegove stilske posebnosti i provenijenci- je primijenjenih konceptualnih i oblikovnih rješenja daje u katalogu izložbe Zlatno doba Dubrovnika (1987.). Nakon što uvodno ističe kako su prostorne vrijednosti ljet- nikovca poništene rušenjem pregradnih zidova na katu i uvođenjem ugostiteljskih
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
sadržaja u prizemlju te kako raspored vrtnih površina nije izvoran, autorica izdvaja tri njegova jedinstvena obilježja u odnosu na korpus dubrovačke ladanjske arhitek- ture. Kao prvo obilježje navodi afirmaciju „horizontalne estetike” (na pročelje ljet- nikovca vežu se u zoni prizemlja zidovi s dvama bočnim portalima), kategoriju koju od Vitruvija preuzima i u traktatistici dalje propagira Sebastiano Serlio. Druga je posebnost ritmizacija pročelja, postignuta pravilnom izmjenom trokutnih i segmen- tnih zabata nad prozorima kata, dok treću predstavlja oblikovanje svih okvira otvora u tehnici bunjata. Naglašavajući manirističke odlike arhitektonskih i skulpturalnih elemenata opreme ljetnikovca, autorica zaključuje kako je „(…) projektant svakako dobro poznavao arhitekturu onoga kruga koji izrasta na Serlijevim traktatima, na djelima Giulija Romana u Mantovi, ranog Palladija u Vicenzi, Alessija u Milanu, a da je, možda, poznavao i djela ili barem crteže Bernarda Buontalentija” te izgradnju ljetnikovca datira u kraj 16. stoljeća.15 U knjizi Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja (1991.) autorica, dopunjujući prije izneseno, upućuje na, za dubrovačku renesansnu ladanjsku arhitekturu, inovativnu prostornu koncepciju ljetnikovca (od- stupanje od tradicionalnog tipa ladanjske kuće – četverostranog tijela, stubište kao organizacijsko jezgro cjelokupnog prostora), interpretiravši ga u stilskom pogledu kao rijedak primjer manirizma u dubrovačkoj arhitekturi. Autorica smatra da je ljet- nikovac djelo stranog graditelja, „ali ne samo utoliko što je je izvedeno prema njego- vu projektu (…) nego su i u izvedbi jamačno sudjelovali strani majstori.”16 Donekle revidiravši i dopunivši svoja ranija zapažanja, problematici Crijevićeva posjeda na Pilama autorica se najdetaljnije posvetila u knjizi Dubrovačka ladanjska arhitektura (2021.), gdje za ljetnikovac uvodno sažeto konstatira: „Izniman je po tlocrtnoj kon- cepciji, po rješenju pročelja i po opremi vrta”.17 Na temelju parcijalno provedenih istražnih radova (2006.)18 te stilske analize i interpretacije stubišnog portala u saloči, autorica postavlja tezu o oblikovanju dvokrakog stubišta kao naknadnoj intervenciji, kojem je još poslije s južne strane prigrađena u prizemlju i katu po jedna prostorija, odnosno formirano neveliko stražnje krilo.19 Iako i dalje smatra da je ljetnikovac podignut prema stranom predlošku, autorica smatra da nije riječ o dosljedno pri- mijenjenoj jedinstvenoj koncepciji (kao kod ljetnikovca Skočibuha kod Tri crkve), već prije o „nekom slobodno interpretiranom projektu ili prema nekim crtežima”.20 Autorica se polemički osvrće i na prije postavljene teze Igora Fiskovića; atribuciju projekta arhitekture Jakovu de Spinisu uzima sa zadrškom, no svakako otklanja mo- gućnost francuskih predložaka i uzora za pretpostavljeno De Spinisovo arhitekton- sko oblikovanje ljetnikovca, smatrajući da je majstor uzore prije mogao pronaći u građevinama sjeverne Italije, isključujući pritom Veneciju.21 Ljetnikovcu i njegovoj kamenoj plastici u više se navrata vraćao i Igor Fisković.22 U radu „Maniristički vrt Crijevića u Dubrovniku” (2003.) interpretira cjelinu posje- da kao jedinstveno osmišljeni maniristički koncept, koji pripisuje Jakovu de Spinisu (u tijesnoj suradnji s Vickom Lujevim) te u skladu s tom atribucijom izgradnju la- danjskog sklopa datira u treću četvrtinu 16. stoljeća. U razrađenoj, široj kulturološ- koj interpretaciji manirističke koncepcije, posebnu pozornost posvećuje kompoziciji vrtnih prostora, kao i tumačenju složene ikonografije skulpturalne opreme.23 U radu „Preobrazba rječnika kamene ornamentike u Dubrovniku 16. stoljeća” (2008.) autor potvrđuje svoju raniju atribuciju projekta ljetnikovca Jakovu de Spinisu (u Dubrov- niku se u arhivskim izvorima spominje od 1552. do 1569.), komu atribuira i reljefni grb obitelji Cerva sred pročelja, kao i „temeljnu zamisao galerije vrtnih stupova” koje (kako je već prije ustvrdio i Cvito Fisković) izvodi u suradnji s korčulanskim klesarom Vickom Lujevim.24 Sistematizirajući rezultate svojega višedesetljetnog rada na arhitektonskom sni- manju i stilsko-morfološkoj analizi dubrovačke arhitekture i njezine kamene plasti- ke, koji je započeo još kao suradnik Ivana Zdravkovića, arhitekt Duško Živanović u
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
knjizi Dubrovačke kuće i polače (2000.) obrađuje i ljetnikovac Crijević-Pucić, datiravši ga u kraj 16. stoljeća.25 Autor detaljno analizira arhitektonsko oblikovanje pročelja te se kritički osvrće na formalne i proporcijske odnose pojedinih elemenata i cjeline.26 Izmjenu trokutnih i segmentnih zabata nad prozorima kata uspoređuje s onima na ljetnikovcu Ghetaldi-Gondola („Solitudo”) na Babinu kuku te među ostalim zaključuje i da se „ploča s grbom stilski odvaja od ostalih elemenata pročelja i ostavlja utisak da je postavljena naknadno”.27 Organizaciju stubišta u unutrašnjosti ljetnikovca također smatra kasnijom intervencijom, istovremenom s dodatkom južnog aneksa.28 Krajobraznim sastavnicama ljetnikovca Crijević-Pucić bavio se krajobrazni arhi- tekt Bruno Šišić.29 U knjizi Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika od Pila do Boninova (2003.) autor opisuje arhitektonske elemente vrta ljetnikovca, kao i po- stojeći biljni fond, te, na temelju prikaza na katastarskoj karti iz 1837. godine, inter- pretira izvornu dispoziciju vrtnih površina, negiranu preuređenjem u 19. stoljeću.30 O bogatstvu kulturoloških konotacija koje pruža kamena plastika ljetnikovca svjedoči rad Maje Nodari „Glazbeni kvartet korčulanskog majstora na kapitelu u Dubrovniku” (1998.).31 Analizom kapitela s prikazom svirača na jednom od stupova u vrtu ljetnikovca, autorica identificira realistički prikaz renesansnih instrumenata, koji smisleno tvore komorni kvartet, mogući sastav dubrovačke Kneževe kapele.32
Rekonstrukcija vlasničkog slijeda Izostankom relevantnih arhivskih dokumenata izložene dvojbe i razmimoilaže- nja oko vremena izgradnje te stilske i konceptualne provenijencije arhitektonskih i skulpturalnih osobitosti ljetnikovca Crijević-Pucić još uvijek ostaju na razini pret- postavki. Najraniji poznati arhivski dokument koji nesumnjivo govori o postojanju rezidencijalnog sklopa na Pilama i njegovu tadašnjem vlasniku datira tek iz razdo- blja nakon Velike trešnje. Marija (kći Jeronima) Gondola (oko 1597. – oko 1671.) svoju oporuku 1669. godine sastavlja u kući Martolice Orsatovog Cerva na Pilama, mjestu njezina uobičajena boravka (nella casa di sua solita habitazione di ser Marto- lizza Orsatto Cerva alle Pile).33 Kako spomenuta Marija nije bila u bližem srodstvu s Martolicom Cerva, ovaj podatak može upućivati na životne okolnosti u Dubrovniku nakon Velike trešnje 1667., kad je znatan dio stambenog fonda bio uništen ili ošte- ćen, a svakako svjedoči da je kuća na Pilama nakon potresa bila pogodna za život, odnosno da vjerojatno nije pretrpjela veće štete. Prvi dokumentirani vlasnik, spomenuti vlastelin Martolica Orsatov Cerva (oko 1628. – 1687.), u svojoj pak oporuci kuću, vrt i kapelu na Pilama spominje više puta.34 Uspostavivši fideikomis, Martolica posjed ostavlja pranećaku, unuku svoje starije sestre Frane, Nikoli Lukinom Gozze (1675. – 1733.).35 Kći Nikole Lukinog, Magda (1710. – 1771.), udala se za Nikolu Matovog Pozza (1684. – 1745.), iz ogran- ka obitelji poznatog po nadimku Nerun, a kako joj brat, Baldo Nikolin Gozze (1717. – 1800.), nije imao potomaka, posjed na Pilama nasljeđuje njezin sin, Mato Nikolin Pozza (1727. – 1802.). I Matov stariji sin Nikola (1771. – 1843.) nije imao djece te ga nasljeđuje sin njegova mlađeg brata Lucijana-Dominika (1780. – 1836.), Mato-Luci- jan Pozza (1823. – 1907.).36 Mato-Lucijan (koji je pred kraj života, 1905., promijenio prezime u Bonda)37 također nije imao potomaka, pa ga nasljeđuje nećak, sin njegove sestre Marije (udane za Venceslava de Zieglera), viceadmiral austrijske mornarice, Lucijan-Eugen pl. Ziegler-Pozza (1852. – 1930.).38 Nasljednici Lucijana Ziegler-Pozza odmah su po njegovoj smrti 1930. godine re- zidenciju na Pilama odlučili prodati. Iako je Općina dubrovačka nastojala osigurati sredstva za kupnju „starog historičkog patricijskog dvorca obitelji Pucić”, u kojem je namjeravala smjestiti sud ili urediti muzej i biblioteku, zatraživši pri tome i pomoć države, to joj nije pošlo za rukom.39 No, ni nasljednici nisu ostvarili namjeravanu
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
2. prodaju, već su posjed iznajmili talijanskoj državi za smještaj konzulata.40 Od kraja Dubrovnik oko 1860. godine, 1945. godine u ljetnikovcu Crijević-Pucić nalazi se novoosnovana Umjetnička ga- detalj fotografije s ljetnikovcem Crijević-Pucić prije obnove (izvor: lerija Dubrovnik, koja je već potkraj 1948. preseljena u palaču Banac na Pločama, HR-DADU-264, Obiteljski fond da bi, potom, od 1952., ljetnikovac udomio Prirodoslovni muzej.41 Nakon preselje- Martecchini) nja muzeja na otok Lokrum, u ispražnjeni prostor 1957. godine useljava Društvo Dubrovnik around 1860, detail of a za tjelesni odgoj „Partizan”.42 Društvo je bilo u posjedu ljetnikovca sve do 1983., photograph showing the Crijević- kada nositelj prava korištenja postaje Gradski orkestar Dubrovnik.43 Grad Dubrov- Pucić villa before the restoration works nik, ugovorom sklopljenim koncem 2004. godine, ljetnikovac Crijević-Pucić ustupio je na korištenje novoosnovanom Sveučilištu u Dubrovniku, za smještaj Rektorata.44 Sudskom odlukom iz 2022. godine ljetnikovac je vraćen u vlasništvo i posjed grad- 3. skog orkestra, sada Simfonijskog orkestra Dubrovnik.45 Dubrovnik prije 1868. godine, detalj fotografije s obnovljenim Stradanje i obnova u 19. stoljeću ljetnikovcem (izvor: HR- DADU-298, Zbirka fototeke) Izuzev pitanja naknadnog preoblikovanja stubišta i dogradnje manjeg južnog aneksa uz stubište, do stradanja i obnove u 19. stoljeću, suburbana rezidencija Črije- Dubrovnik before 1868, detail of a photograph showing the restored vića, a potom Gučetića i Pucića, naizgled nije doživjela veće graditeljske zahvate, pa villa ni nakon potresa 1667. godine, koji ga je, po svemu sudeći, poštedio.46 U opsadi Dubrovnika tijekom lipnja i početkom srpnja 1806. godine rezidencija je stradala u velikoj pljački i paležu dubrovačkih predgrađa što su ih počinile ruske i crnogorske trupe.47 Tadašnji njezin vlasnik bio je, kao što je izloženo, Nikola Matov Pozza.48 On u obnovu svojega devastiranog posjeda nije investirao, pa je stambena kuća 1837. godine ucrtana i upisana u franciskanski katastar kao ruševina.49 Spome- nuti Nikola umire 1843. godine, a nasljeđuje ga nećak Mato-Lucijan Pozza, koji je obnovu poduzeo dvadesetak godina poslije, tijekom sedmog desetljeća 19. stoljeća.50 Iako projektna dokumentacija o ovoj sveobuhvatnoj obnovi nije pronađena, a vje- rojatno ni sačuvana, zahvat se ipak u određenoj mjeri može rekonstruirati. Naime, spaljena kuća bez krovišta vidljiva je na najstarijim poznatim fotografskim veduta- ma Dubrovnika, koje se mogu datirati oko 1860. godine (sl. 2).51 Na nešto mlađoj veduti, koja se pak može najkasnije datirati u 1868. godinu,52 ona je već obnovljena (sl. 3). Iako su spomenute fotografije snimljene s velike udaljenosti, osim o vremenu provedbe zahvata, one svjedoče i o najvećoj, tada poduzetoj, promjeni u pojavnosti nekadašnje ladanjske kuće. Naime, iz fotografskih zapisa doznajemo da je kuća do obnove imala dvostrešno krovište, a da su pri obnovi uklonjeni zabatni zidovi te izvedeno četverostrešno krovište. O razlozima ove promjene teško je suditi, no ona zasigurno nije provedena iz funkcionalnih razloga, jer je korisna površina potkrovlja smanjena, a i ukinuto je osvjetljenje potkrovlja preko prozora vidljivog u zapadnome
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
4. zabatnom zidu.53 Mogli bismo pretpostaviti da su zabatni zidovi nakon požara bili u Ljetnikovac Crijević-Pucić lošem konstrukcijskom stanju, pa ih je bilo lakše ukloniti nego obnoviti, no njihovo („Zgrada bivšeg italijanskog konzulata“), tlocrt prizemlja i uklanjanje može biti i rezultat nastojanja da se krovištem lakšega, elegantnijeg obri- kata, 19. svibnja 1945. (izvor: HR- sa, rezidenciji dade pojavnost suvremene vile. DADU-292, Zbirka građevinskih Prostorna organizacija unutrašnjosti kuće uspostavljena devetnaestostoljetnom planova Općine Dubrovnik) obnovom poznata je pak tek iz nacrta nastalih neposredno nakon Drugoga svjet- Crijević-Pucić villa (“Building of the skog rata, skice arhitekta Joza Dražića datirane u 1945. godinu te tlocrta publiciranih former Italian consulate”), ground 1951. godine u knjizi Ivana Zdravkovića (sl. 4 i 5).54 Iz nacrtne je dokumentacije floor and first floor plans, May 19, 1945 razvidno da je u zoni prizemlja zadržan izvorni raspored prostorija (nosivi razdjelni zidovi vjerojatno nisu stradali u požaru), a da je na katu ponovljen uobičajeni i (s 5. obzirom na položaj nosivih zidova prizemlja) konstrukcijski razložan raspored du- Ljetnikovac Crijević-Pucić, tlocrt brovačkih izvangradskih renesansnih rezidencija, sa središnjom dvoranom, salom, prizemlja i kata (preuzeto iz: IVAN koju flankiraju po dvije bočne sobe. U odnosu na izvorni raspored, u provedenoj ZDRAVKOVIĆ /bilj. 12/) je adaptaciji uveden poprečni pregradni zid, kojim je dvorana odvojena od stubišta, Crijević-Pucić villa, ground floor and odnosno formirano predsoblje/hodnik iz kojeg se sa stubišta pristupa u središnju first floor plans dvoranu, kao i u dvije južne bočne prostorije. U ovom se prostoru nalazilo i ma- nje stubište za pristup potkrovlju, vidljivo na spomenutom nacrtu Joza Dražića. Po svemu sudeći, zahvat je uključio, izuzev u prostoru stubišta, gdje su zadržani raniji križni svodovi, cjelovitu zamjenu međukatnih konstrukcija. Iznad prizemlja i kata izvedene su nove drvene međukatne konstrukcije, s gredama sidrenima izravno u zidove te sa žbukanim podgledima na podkonstrukciji od trstike te s jednostavnim
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
6. obrubnim vijencem.55 Posebno je zanimljivo bilo rješenje novog stropa saloče, kod Ljetnikovac Crijević-Pucić, kojeg su, vjerojatno zbog znatnih raspona, uvedene i poprečne grede (podvlake), pa poprečni presjek, stanje 1984. godine (izvor: Dokumentacija je žbukani podgled oblikovan kao kasetirani strop s devet polja (sl. 6).56 Zavoda za obnovu Dubrovnika) Potreba za dodatnim, pomoćnim prostorima, zadovoljena je izgradnjom izduže- Crijević-Pucić villa, cross-section, ne prizemnice jednostrešnog krovišta naslonjene na ogradni zid posjeda, istočno od condition in 1984 glavne kuće.57 Pregradni zid što kontinuira u liniji pročelja glavne kuće zaklanja neu- glednu prizemnicu od pogleda iz prednjeg vrta. Kao nadvratnik ulaza u prizemnicu poslužila je kamena greda s natpisom „VARII GLI EFFETTI SONO”, izvedenim u klasičnoj kapitali. Natpis spominje Cvito Fisković, vezujući ga smislom za prostor kuhinje,58 no riječ je zapravo o početku druge oktave XXIV. pjevanja Ariostova Bije- snog Orlanda.59 Visoka kompatibilnost slojevite pjesničke slike (zasnovane na antič- kim uzorima i prožete ironijom) s manirističkom koncepcijom cjeline upućuju na to da je riječ o sekundarno ugrađenom elementu izvorne opreme ljetnikovca.60 Preuređenje reprezentativnoga prednjeg vrta ljetnikovca Crijević-Pucić u 19. stoljeću spominje se i obrađuje u više znanstvenih radova, uglavnom u kontekstu negiranja izvorne, renesansne organizacije.61 Također, u znanstvenoj se literaturi re- dovito navodi kako je dio vrta ranije stradao, pri izvedbi nove kolne ceste kojom su, za vrijeme francuske uprave, Pile povezane s Gružem.62 Naime, nova, široka kolna cesta odmijenila je stari put i razorila krajnji sjeverni dio vrta, odvojivši kapelu od ostatka sklopa.63 Kakav je bio izvorni odnos vrta, kapele i starog puta, ostat će vje- rojatno trajna nepoznanica, no treba pretpostaviti da je od izgradnje nove ceste do obnove sklopa provedene u sedmom desetljeću 19. stoljeća vrt od prometnice morao biti odijeljen nekim, vjerojatno provizorno izvedenim, moguće i visokim ogradnim zidom. Obnovom je karakter vrta doista u potpunosti promijenjen – za dubrovačku ladanjsku arhitekturu uobičajeni pravilni raster vrtnih šetnica natkrivenih odrinom i pravokutnih vrtnih polja, zamijenio je središnji ozelenjeni oval, koji okružuje ši- roka šetnica, zapravo kolni pristup što od vrtnog ulaza vodi do kuće. Stari stupovi odrine postavljeni su na niski ogradni zid uz vanjski rub novoformirane šetnice.64 Ulična fronta vrta artikulirana je dvama ugaonim vrtnim paviljonima, niskim ka-
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
7. Reambulacija franciskanskog katastra 1878. godine. Šrafirano su označene obnovljena zgrada ljetnikovca te novoizgrađena pomoćna zgrada jugoistočno i novoizgrađeni vrtni paviljon sjeveroistočno. Bojom je naglašen posjed obitelji Pozza prema stanju iz Upisnika čestica iz 1837. godine (izvor: Dokumentacija Konzervatorskog odjela u Dubrovniku) Reambulation of the Franciscan cadastre in 1878; the restored villa, the newly built auxiliary building in the southeast, and the newly built garden pavilion in the northeast are indicated with hatch marks; the Pozza family estate is highlighted in colour, according to the state in the Register of Cadastral Lots from 1837
menim zidom sa stupcima te ogradom i vratnicama od kovanog željeza.65 Posebna pozornost bila je posvećena krajobraznom uređenju, pa se vrt u prvoj polovici 20. stoljeća navodi kao jedan od primjera visokih dostignuća suvremenih Dubrovčana na tom polju.66 Iako se čini da u provedenoj obnovi sklopa ljetnikovca nije doživio veće promje- ne, ovdje ćemo se osvrnuti i na pitanje južnog dijela posjeda, stražnjeg vrta, a kojem, također, u dosadašnjoj znanstvenoj obradi nije pružena zaslužena pozornost, odno- sno nije prepoznat njegov izvorni prostorni obuhvat, pa prema tome ni puno znače- nje u izvornoj oblikovnoj koncepciji rezidencijalne cjeline.67 Ovaj dio vrta položen je na sjevernoj padini brijega Gradac, a kaskadno je artikuliran kamenim podzidima. Po svemu sudeći, vrt se izvorno pružao preko hrpta brijega sve do strmih hridi mor- ske obale. O tome svjedoči često citirana katastarska karta iz 1837. godine (sl. 7) i pripadajući Upisnik čestica zemlje,68 a kako je vidljivo na fotografijama iz sedmog desetljeća 19. stoljeća, vrt je u čitavome svojem pružanju prema jugu, sa zapadne i istočne strane bio ograđen visokim ogradnim zidovima (sl. 2 i 3).69 Iako se ne može odbaciti mogućnost ranijeg postojanja dodatnih, a danas nestalih elemenata arhitektonske artikulacije i vrtne opreme, mogli bismo zaključiti da se u ovom dijelu vrta u izvornoj oblikovnoj koncepciji nastojao u što većoj mjeri očuvati, pa i nagla- siti, prirodni karakter brijega Gradac.70 Svakako, uspinjanje po vrtnim terasama do hrpta brijega moralo je pružati izniman doživljaj kroz postupne izmjene vizura na okolicu, sve do otvorenog pogleda na pučinu, koji se pružao s vrha, a zatim, i dalje, spuštanjem prema stjenovitoj morskoj obali južno. Tu se, pak, gubio svaki vizualni kontakt s izgrađenim prigradskim okolišem, pa i ostatkom posjeda, no još se uvijek ostajalo u intimi i sigurnosti ograđenog vrta. Ovaj nemirni isječak prirodnog reljefa, adoptiran unutar vrtnog prostora, doima se zapravo kao kruna manirističke koncep- cije cjeline.71 Južni dio ovog dijela posjeda, hrbat i južna padina brijega, od kraja 19. stoljeća postaju sastavni dio parka Gradac, prvog većeg dubrovačkog javnog nasada (sl. 8).72 Ostaje otvoreno pitanje kada je ovaj dio stražnjeg vrta odvojen od ljetni- kovca. Da ga je Mato-Lucijan Pozza ustupio Općini dubrovačkoj, odnosno Društvu
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
8. Podzidi vrtnih terasa južnog vrta ljetnikovca, danas u sklopu parka Gradac. Okomite reške na zidu u prvom planu upućuju na položaj ranijih vrtnih stuba (foto: Antun Baće) Supporting walls of terraces in the southern garden of the villa, now part of the Gradac park: vertical slits in the wall in the foreground indicate the position of an earlier staircase
za promicanje interesa Dubrovnika, koje je na Gracu, uz opće odobravanje javnosti, 1898. uredilo javni park, to bi zasigurno bilo zabilježeno u tadašnjem tisku. Stoga je vjerojatnije da se to dogodilo nešto prije, a razlog je moglo biti proširenje vojne streljane, koja je jedno vrijeme egzistirala na Gracu.73 9. Valorizacija obnove ljetnikovca Crijević-Pucić provedene u 19. stoljeću do sada Ručak u saloči ljetnikovca, oko 1900. godine (izvor: HR- je izostala. Treba, stoga, naglasiti kako je riječ o pomno osmišljenom zahvatu koji je DADU-257, Arhiv obitelji ljetnikovac prilagodio suvremenim zahtjevima rezidencijalnog stanovanja, no koji Čingrija) se u velikoj mjeri oslanja na karakteristične sastavnice renesansne ladanjske arhitek- Lunch in the villa salon, around ture i njezine prostorne organizacije. Za vlasnika, Mata Pucića, potomka dubrovač- 1900 ke vlastele, simbolička reprezentacija kontinuiteta zasigurno je bila iznimno važna,
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
10. no osuvremenjivanjem i kuće i reprezentativnoga prednjeg vrta izraženi su i stavovi Kopija snimke sjevernog dijela intelektualnog kruga kojem je pripadao, a koji je u novim političkim i društvenim posjeda ljetnikovca s ucrtanim biljnim fondom vrta iz 1945. okolnostima nastojao zadržati aktivnu ulogu i biti promicatelj naprednih stremljenja godine (izvor: HR-DADU-859, unutar dubrovačke sredine.74 Minimalno intervenirajući u izvorni prostorni raspo- Inventar osobnog fonda Bruno red, prepoznavši ga kao svojstvo imanentno tipologiji dubrovačke ladanjske kuće, re- Šišić) prezentativnost interijera naglasio je njegovim pomnim opremanjem, stropnim osli- Copy of a photograph showing cima slikara Zebedea Piccinija,75 kao i marmorizacijama zidnih ploha saloče (sl. 9).76 the northern part of the villa estate with indicated plant O kulturnoj, mecenatskoj figuri vlasnika, kojoj je obnovljena rezidencija na Pi- species in the garden in 1945 lama bila pozornicom, svjedoči pak njegov odnos sa slikarom Matom Celestinom Medovićem (1857. – 1920.). Naime, Mato Pucić bio je jedan od dubrovačkih in- telektualaca koji su umjetniku pomogli ostvariti nastavak slikarskog obrazovanja 11. Vrt ljetnikovca oko 1900. godine u Münchenu. Tadašnjem mladom redovniku preporuku za nastavak školovanja na (izvor: HR-DADU-257, Arhiv minhenskoj akademiji napisao je cijenjeni bečki pejzažist Emil Jakob Schindler, za obitelji Čingrija) svojeg boravka u Dubrovniku 1887. godine.77 Schindlera, koji je u Dubrovniku te Villa garden around 1900 godine boravio s obitelji,78 s Medovićem je upoznao upravo Mato Pucić. Bečki je slikar, koji je u Dubrovniku odsjeo na Pilama,79 s grofom Pucićem očito provodio dio vremena, vrlo vjerojatno i u njegovoj vili. Poslije, kada se 1893. godine Medović nakon završenog školovanja vratio u Dubrovnik, Pucić je u vili kraće vrijeme udo- mio slikarev atelier.80 Umjetnik je tada, navodno, u vrtu izradio danas nestalu zidnu sliku, portret gospođe Ziegler-Pozza sa sinom.81
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
12. Pogled iz vrta prema kapeli Pohođenja Marijina (foto: Antun Baće) View from the garden towards the Chapel of the Visitation of Mary
O koncepciji u kojoj se staro nadopunjuje novim, rječitije od uređenja same kuće, govori upravo reprezentativni, prednji vrt ljetnikovca. Ustaljena renesansna organi- zacija dubrovačkog vrta odmijenjena je suvremenom, koja u skladu sa zahtjevima vremena omogućuje kolni pristup rezidenciji (sl. 10). Osim funkcionalnog momen- ta, ovim se zahvatom, jedinstvenim u prostorno skučenim i geomorfološki zahtjev- nim dubrovačkim uvjetima, ostvarila viša razina reprezentativnosti stanovanja. No, unatoč radikalnoj transformaciji vrtne dispozicije, očuvana je i prezentirana njegova najveća vrijednost – jedinstvena galerija stupova za odrinu. Oni se, oslobođeni svoje primarne funkcije,82 u novoj koncepciji doimaju kao izlošci muzejskog postava, koji kroz cirkularno kretanje posjetitelju otkriva vrhunce klesarskog umijeća i kulture dubrovačke kasne renesanse (sl. 11). Konačno, izvedbom niskog ogradnog zida, vrt se otvara prometnici, zadobivši tako polujavni karakter. Osim pogleda koji se na vrt otvara s prometnice, obogativši tako znatno doživljaj čitavog predjela Pila, izvedbom niskog zida uspostavljeno je barem vizualno jedinstvo kuće, vrta i kapele Pohođenja Marijina, u kojoj je posljednji pripadnik roda Pucića uredio i svoje posljednje po- čivalište (sl. 12).83 Svakako, riječ je ovdje o arhitektonsko-krajobraznom poduhvatu čija je važnost nezasluženo neprepoznata, a koji, doduše u manjem mjerilu, u pot- punosti pripada krugu istovremenih visokovaloriziranih nastojanja, čiji začetak pre- poznajemo u uređenju vrtova habsburške rezidencije na Lokrumu, a slijede ga Ar- boretum obitelji Bassegli–Gozze u Trstenome i perivoj Giorgi–Mayneri na Lopudu.84
Zahvati nakon Drugoga svjetskog rata Kao što je već spomenuto, Općina dubrovačka je još 1930. godine nastojala doći u posjed i vlasništvo ljetnikovca Crijević-Pucić. Kao potencijalni kupac javio se tada konzulat Kraljevine Italije, što je općinska uprava nastojala preduhitriti zbog bojazni da bi posjed smješten u srcu grada i u neposrednoj blizini javnog parka Gradac mo- gao postati žarište iredentističkih ekscesa.85 Zbog nedostatka vlastitih sredstava i izo- stanka pomoći države, općina nije uspjela otkupiti ljetnikovac, no čini se da je ipak
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
13. Prvi postav Umjetničke galerije Dubrovnik u ljetnikovcu 1946. godine. Pogled iz središnje dvorane na ulaz u sjeveroistočnu sobu kata (izvor: Dokumentacija Umjetničke galerije Dubrovnik) The first exhibition of Dubrovnik’s Museum of Modern Art in the villa in 1946; view from the central hall towards the entrance to the northeastern room on the first floor
14. Prvi postav Umjetničke galerije Dubrovnik u ljetnikovcu 1946. godine. Pogled iz jugozapadne sobe u predsoblje kata (izvor: Dokumentacija Umjetničke galerije Dubrovnik) The first exhibition of Dubrovnik’s Museum of Modern Art in the villa in 1946; view from the southwestern room to the hall on the first floor
nekako spriječila njegovu prodaju, jer su ga nasljednici Ziegler-Pozza talijanskom konzulatu samo iznajmili.86 O ovom relativno kratkom razdoblju u životu ljetnikov- ca nisu pronađeni arhivski dokumenti ili druga svjedočanstva koja bi upućivala na građevinske intervencije najmoprimaca posjeda. Da su se one dogodile, s obzirom na prijeratni, a pogotovo poslijeratni odnos prema talijanskom fašističkom režimu, zasigurno bi bile spomenute u negativnom kontekstu. Od završetka Drugoga svjetskog rata ljetnikovcem Crijević-Pucić upravlja Na- rodnooslobodilački odbor Dubrovnika te je u njemu na samom kraju 1945. godine uređen prvi postav novoosnovane Umjetničke galerije Dubrovnik.87 O tadašnjem stanju zgrade, čak i više nego očuvana nacrtna i fotografska dokumentacija (sl. 13 i 14),88 svjedoči opširna novinska reportaža o otvaranju Umjetničke galerije, zapra- vo preneseni radijski intervju s inicijatorom njezina osnivanja, prvim ravnateljem i autorom postava; kulturnim radnikom, likovnim kritičarem i prijeratnim dubrovač-
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
kim konzervatorom, Kostom Strajnićem (1887. – 1977.).89 Osim što detaljno opisuje postav, svjedočeći o prostornoj dispoziciji kuće (koja u potpunosti odgovara istovre- menoj nacrtnoj dokumentaciji), Strajnić opisuje i sve tada provedene popravke i pri- lagodbe novoj funkciji.90 Kao svjedočanstvo pristupa obnovi i prenamjeni spomenič- ke građevine u teškoj poratnoj oskudici, detaljan i pregledan Strajnićev opis zahvata prenosimo u cijelosti: „U prizemlju je trebalo zazidati jedna sporedna vrata i u kuhi- nji, koja pripada stanu podvornika, u jednom sporednom zidu probiti vrata. Na pr- vom spratu bilo je najteže riješiti pitanje pravilne cirkulacije posjetilaca galerije. Da bi se to postiglo, moralo se odstraniti prostor koji je bio u vezi sa tavanom zgrade, jer je taj zatvoreni prostor priječio da se iskoristi cijeli hodnik. Zahvaljujući susretlji- vosti gradjevnog odjela Gradskog NO-a, taj delikatni problem je srećno riješen. To su uglavnom bili zidarski radovi. Poslije njih došli su na red stolarski, instalaterski, staklarski, soboslikarski i elektrotehnički radovi. Zbog stalne nestašice u materijalu, često smo morali pojedine radove obustavljati i čekati dok dodjemo do materijala. Najveće teškoće zadavalo nam je staklo. Ma da smo sve moguće poduzimali da ga dobijemo, ipak nam još uvijek manjka stakla. Oni koji su ranije vidjeli Pucićevu palaču, sjećat će se da je ona imala, u atrijumu i u dvije dvorane prvog sprata, lijepo slikane plafone, koje je, šesdesetih godina prošlog vijeka, radio poznati dubrovački soboslikar Zebedeo Piccini. Mi smo u početku imali namjeru da ove plafone saču- vamo: ali oni su od vlage bili toliko oštećeni, da ih nije bilo moguće restaurirati. Na kraju, želio bih odati priznanje klesarskom majstoru Vicu Zlodru, koji je rijetkim znanjem i nesebičnom ljubavi očistio i opravio sve kamene portale i kamene ukrase ove značajne renesansne palače.”91 Spomenute promjene, manja izmjena tlocrtne dis- pozicije u zapadnom dijelu prizemlja te uklanjanje pregrade u hodniku prvog kata (koja je od hodnika odvajala manje stubište za potkrovlje), zabilježene su kao razlike na spomenutim tlocrtima Joza Dražića i Ivana Zdravkovića. Naime, Dražićeva je skica datirana u svibanj 1945., prije provedenog zahvata, dok publicirani Zdravko- vićev tlocrt bilježi stanje nakon adaptacije za potrebe Umjetničke galerije.92 Iz Straj- nićeva opisa doznajemo i druge važne podatke – o postojanju stropnih oslika, kao i njihovu uklanjanju zbog lošeg stanja te o zahvatu na kamenoj plastici unutrašnjosti. Podatak o „čišćenju i opravku kamenih portala i ukrasa” koji je proveo klesar Zlodre objašnjava njihovo današnje stanje.93 Naime, Zlodrin zahvat danas bismo opisali kao radikalan – riječ je, naime, o „čišćenju” preklesavanjem, a vjerojatno je bio znatno uvjetovan stanjem kamene plastike nakon požara 1806. godine. Iz navedenog se općenito može zaključiti da je prva poslijeratna adaptacija zgra- de za potrebe javne namjene provedena sa sviješću o njezinoj visokoj spomenič- koj vrijednosti,94 dok se pojedine negativne promjene (uklanjanje stropnih oslika, nestručni popravak kamene plastike), donekle mogu opravdati ranijim zapuštenim stanjem građevine, kao i načelno pozitivnim nastojanjem da se, unatoč nedostatnim stručnim i financijskim potencijalima, vrijedni spomenik učini dostupnim javnosti te se u njemu smjesti novi kulturni sadržaj.95 Sljedeći važan zahvat na ljetnikovcu, koji se, poput paleža iz 1806. godine, može okarakterizirati isključivo kao devastacija, jest uklanjanje svih pregradnih zidova pr- vog kata, što se, po svemu sudeći, dogodilo oko 1960. godine. Naime, nakon iseljenja Umjetničke galerije te potom i Prirodoslovnog muzeja (za čiji smještaj nisu obavlja- ne daljnje građevinske prilagodbe),96 ljetnikovac je na korištenje 1957. godine dobila dubrovačka podružnica Društva za tjelesni odgoj „Partizan”.97 Dubrovačkom povje- reniku Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, Lukši Beritiću očito su bile poznate namjere Društva „Partizan”, jer je već prethodno poduzeo radnje kako bi ljetniko- vac bio i formalno proglašen spomenikom kulture.98 Tako je krajem kolovoza 1957. Konzervatorski zavod za Dalmaciju donio rješenje o zaštiti „Renesansnog dvorca Pucić na Pilama” u kojem se izričito navodi da se „zabranjuje svako pregrađivanje i
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
rušenje bez suglasnosti ovog zavoda”,99 no to očito nije omelo namjere fiskulturnog društva. Dokumentacija o ovom zahvatu nije pronađena, pa ostaje, doduše, nepo- znanica je li uklanjanje pregradnih zidova kata provedeno samovoljno, ili je radove Konzervatorski odjel za Dalmaciju pod pritiskom ipak odobrio. Svakako, Društvo „Partizan” ostvarilo je svoju namjeru da na katu uredi gimnastičku dvoranu.100 Provedenim je zahvatom, vođenim partikularnim interesima bez dugoročnog promišljanja, a koji je bio u opreci i s već razvijenom sviješću o spomeničkom znače- nju građevine kao i s načelima konzervatorske struke, zgrada ljetnikovca prilagođe- na potpuno nekompatibilnoj i neprimjerenoj namjeni.101 Uvedene promjene negirale su zatečene prostorne odnose na katu zgrade, naslijeđene iz obnove provedene u 19. stoljeću, koji su zrcalili i karakterističan prostorni raspored imanentan dubrovačkim renesansnim izvangradskim rezidencijama. Daljnje zadržavanje ljetnikovca Crijević-Pucić u posjedu fiskulturnog društva izgubilo je smisao 1981. godine, kada je u Dubrovniku napokon izgrađena i otvo- rena suvremena sportska dvorana. Stoga je ljetnikovac, u međuvremenu i oštećen u potresu 1979. godine,102 Općina Dubrovnik 1983. ustupila na korištenje Gradskom orkestru Dubrovnik.103 Konstrukcijska sanacija i prilagodbe novoj funkciji financi- rani su i provedeni u sklopu poslijepotresne obnove koju je vodio Zavod za obnovu Dubrovnika. Kako se navodi u izvještaju Zavoda iz 1987., radovi su trajali od počet- ka srpnja 1984. do kraja kolovoza 1985. godine, a bili su uključeni „samo preventiv- ni statičko konstrukterski radovi i manje adaptacije u svrhu što hitnijeg rješavanja, nužno potrebnog prostora za rad Gradskog orkestra”, dok je izostala, kako se navodi, „nužna restitucija povijesne dispozicije prostora”.104 Drugim riječima, umjesto rekon- strukcije izvorne prostorne organizacije kata, bivša je gimnastička dvorana tek ne- znatno prilagođena za održavanje nastupa Gradskog orkestra, a u prizemlju je (iako o tome nema riječi u izvještaju Zavoda) uveden ugostiteljski sadržaj.105 No uvidom u tehničku dokumentaciju razvidno je da su „preventivni konstrukterski radovi i ma- nje adaptacije” uključili brojne građevinske radove, poput uklanjanja drvene među- katne konstrukcije nad saločom te izvedbe nove, armiranobetonske, ojačanja drvene konstrukcije nad bočnim prostorijama prizemlja, zatim izvedbe armiranobetonskog serklaža ispod krovne konstrukcije, sanacije krovišta, otucanja i fugiranja pročelja, otucanja i ponovnog žbukanja svih zidova, a djelomično i stropova, izmjene podova s izvedbom hidroizolacije u prizemlju, cjelovite izmjene vanjske i unutrašnje stolarije te reorganizacije sanitarija u zapadnom dijelu prizemlja.106 Može se, stoga, zaključiti kako je riječ o znatnom građevinskom zahvatu, koji je uz konstrukcijska ojačanja građevine uključio i adaptacije za potrebe novog korisnika. Iako proveden u sklopu programa koji je načelno osmišljen i rukovođen brigom o dubrovačkom graditeljskom nasljeđu i prepoznatom potrebom njegove revitalizacije, izostala je prethodna provedba istražnih radova, kao i valorizacija zatečenih arhitek- tonskih elemenata opreme kuće. Nadalje, usprkos jasno izraženom postojanju stručne svijesti o nužnosti „restitucije povijesne dispozicije”, u tretmanu spomenika ponovno su prevagnuli potpuno utilitarni razlozi (smještaj dvorane za koncerte), sada praćeni i nastojanjem za ekonomskom eksploatacijom prostora (uvođenje ugostiteljstva).107 Znatne štete ljetnikovac je pretrpio u topničkim napadima za vrijeme opsade Dubrovnika 1991. – 1992. godine. Sklop je pogođen s ukupno devet projektila, a četiri su izravno pogodila krovište kuće, probila krovnu i stropnu konstrukciju te uzrokovala štete i na prvom katu. Od krhotina projektila oštećeno je ukupno trinaest stupova u vrtu, od čega tri teže. Jedan projektil izravno je pogodio veliku kamenu vazu s grbom Pucića na ulazu u vrt i potpuno je uništio.108 Nastale su štete uglav- nom uspješno sanirane već tijekom te nedugo po završetku Domovinskog rata.109 Usprkos inicijativama konzervatorske struke, zahvat ponovno nije uključio sanaci- ju prije degradirane unutrašnjosti kuće, a ugostiteljska se djelatnost proširila i na
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
dio vrta. O tome 2003. godine pomalo rezignirano piše Igor Fisković: „Nažalost, od sredine 20. stoljeća započete devastacije nastavljaju se neprimjerenim dogradnjama bočno i otraga uz zgradu ljetnikovaca, vezanima uz namjenu prizemno uvučenog ugostiteljskog sadržaja, posebice pak u čitavoj njegovoj unutrašnjosti s poništenjem izvorne podjele prostorija. Ni obnova zgrade, dane na korištenje Gradskom orkestru, od šteta nanesenih granatiranjem Dubrovnika 1991-1992. god., unatoč zahtjevima nadležnih službi, nije bila usmjerena vraćanju izvornih stanja. Tako je izgubljena, čini se, posljednja prilika podrobnije revitalizacije ove iznimno vrijedne arhitekture koju u svakom slučaju preostaje urediti planski zajedno s perivojem.”110 Do „podrobnije revitalizacije” usklađene s konzervatorskim smjernicama ipak je konačno došlo 2005. – 2006. godine, kada je ljetnikovac obnovljen za potrebe novog korisnika i nove namjene, Rektorata novoosnovanog Sveučilišta u Dubrovniku.111 U sklopu statičke sanacije i uređenja, u unutrašnjosti zgrade rekonstruirani su ka- rakteristični prostorni odnosi, na katu je uspostavljena središnja dvorana s bočno položenim sobama, što ponavlja osnovni tlocrtni raspored prizemlja. Uklonjeni su i svi neprimjereni dodatci izvedeni za potrebe ugostiteljskog obrta. Vrt je ljetnikovca rekultiviran, a u središnjem vrtnom polju parterno je naznačena reminiscencija na raniju, renesansnu fazu njegova uređenja.112 Novi je korisnik svoje potrebe uskladio s dugogodišnjim nastojanjima konzervatorske struke, odnosno zadanostima rekon- struirane prostorne dispozicije, a zahvatu se sa stručno-metodološkog gledišta može prigovoriti ponovni izostanak sustavnoga konzervatorsko-restauratorskog istraživa- nja koje je moglo upotpuniti spoznaje o povijesnim mijenama spomenika.
Zaključak Ljetnikovac Crijević-Pucić visoko je valoriziran unutar korpusa dubrovačke la- danjske izgradnje, kao i unutar korpusa hrvatske renesansne arhitekture. Primjereno je zastupljen u znanstvenim radovima koji obrađuju ova dva segmenta nacionalnoga spomeničkog nasljeđa, a posvećene su mu i zasebne studije koje obrađuju pojedi- ne aspekte njegova značenja. Pri tom treba primijetiti da je dosadašnja znanstve- na obrada ponajprije bila usmjerena na pitanja ishodišta arhitektonske koncepcije graditeljskog sklopa, njezine stilske i šire kulturološke interpretacije te na dataciju i atribuciju kamene plastike kuće i vrta. Kasnije intervencije u četiri stoljeća dugom trajanju spomenika obrađene su selektivno. Pozornost je budilo pitanje eventualno- ga naknadnog preoblikovanja stubišta kuće i izgradnje aneksa na začelju te pitanje preoblikovanja vrta u 19. stoljeću. Ovom drugom pitanju, uništenju krajnjega sje- vernog dijela vrta radi proširenja ceste kroz predgrađe Pila te negiranju renesan- sne oblikovne vrtne koncepcije, gotovo je redovito posvećen barem pokoji redak u dosadašnjim obradama, što je u konačnici rezultiralo i pokušajem reminiscencijske prezentacije nestale faze vrtnog uređenja. No, pojedine mijene pritom su ostale ne- zamijećene ili nepotpuno obrađene. Tako je pozornosti dosadašnjih istraživača promaknula redukcija južnog dijela posjeda, također rezultat intervencije 19. stoljeća, zbog čega ni interpretacija izvorne, manirističke koncepcije cjeline nije bila u potpunosti moguća. Dok ovaj zahvat na južnom dijelu posjeda zasigurno ima negativan predznak, u arhitektonskom i kul- turno-povijesnom pogledu iznimno važna obnova koju je na spaljenom ljetnikovcu u sedmom desetljeću 19. stoljeća proveo tadašnji vlasnik, grof Mato Pucić, bila je do sada nezasluženo ignorirana i podcijenjena. Temeljena na poštovanju vrijednosti i karaktera izvornoga graditeljskog sloja, ona je, u zadanim okolnostima vremena i sredine, povratila prethodno narušeni integritet rezidencijalnom sklopu. Važno po- glavlje u životu spomenika, ujedno svjedočeći o društvenim i kulturološkim okolno- stima, što se oslikavaju na odnos prema spomeničkom nasljeđu, predstavljaju i svi
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
kasniji zahvati. Paradoksalno, provedeni u razdoblju kada sve više sazrijeva svijest o jedinstvenom spomeničkom značenju ljetnikovca, oni, sve do obnove 2005. – 2006. godine, imaju degradacijski predznak, ili predstavljaju parcijalne sanacije, usmjerene na održavanje statusa quo. Primjer ljetnikovca Crijević-Pucić svjedoči o tome kako recentniji graditeljski za- hvati (često podjednako slabo dokumentirani kao i oni stariji), imaju nemali utjecaj na percepciju i interpretaciju spomenika. Izostankom njihova istraživanja i vrjedno- vanja izostaje i cjelovit uvid u slojevitost arhitektonskog artefakta i svih imanentnih mu značenja, što, nažalost, često vodi u površne i pogrešne interpretacije te može imati daljnje negativne posljedice za opstojnost i adekvatnu prezentaciju sastavnica njegova umjetničkog i baštinskog značenja.113
BILJEŠKE 1 GORAN VUKOVIĆ, Preobrazba Dubrovnika početkom 19. sto- 2 SANJA ŽAJA VRBICA, PETER ZIMMERMANN, Dunavska mo- ljeća, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 24, Zagreb, 2000., narhija i Dubrovnik, Dubrovnik, 2023.; ANTUN BAĆE, Arhitektu- 35–60; KATARINA HORVAT-LEVAJ, Od baroknog klasicizma ra Dubrovnika između dva svjetska rata, Zagreb, 2023., 21–72. do neoklasicizma: stilsko-tipološke transformacije arhitekture 3 FRANCESCO MARIA APPENDINI, Ratovańe oko Dubrovnika Dubrovnika između 1780. i 1900. godine, Radovi Instituta za po- 1806. (prir. Petar Kolendić i Josip Nagy), Dubrovnik, 1906.; LUJO vijest umjetnosti, 24, Zagreb, 2000., 61–72; VINICIJE B. LUPIS, VOJNOVIĆ, Pad Dubrovnika, 1, Zagreb, 1908.; VESNA ČUČIĆ, Lorenzo Vitelleschi i njegovo vrijeme, u: Lorenzo Vitelleschi, Po- Posljednja kriza Dubrovačke Republike, Dubrovnik, 2003. vijesne i statističke bilješke o dubrovačkom okrugu (prir. Vinicije B. Lupis), Dubrovnik, 2002., 5–51; STANKO PIPLOVIĆ, Javne 4 LUKO BRADARIĆ, Zapisi iz lapadske prošlosti, Dubrovnik, gradnje u Dubrovniku za austrijske uprave, Građa i prilozi za po- 2001., 107–108; ANTUN BAĆE (bilj. 2), 60. vijest Dalmacije, 18, Split, 2002., 315–392; VINICIJE B. LUPIS, 5 Iako će se u tekstu rabiti ustaljeni naziv, potrebno je upozoriti Dubrovački period djelovanja arhitekta i inženjera Nikole Ni- da bi, s obzirom na smještaj, odnosno udaljenost od urbanog setea, Peristil, 46, Zagreb, 2003., 95–104; STANKO PIPLOVIĆ, središta, kao i pretpostavljeni način korištenja (stalno stanova- Izgradnja dalmatinskih luka u 19. stoljeću, u: Luke istočnog Jadra- nje), sklopu više odgovarao naziv suburbana palača. Nadalje, na, Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2006., 371–417; Nenad Vekarić izvedenicu naziva roda Crijević drži pogreš- IVAN VIĐEN, Crkva Svetog arhanđela Mihajla na Boninovu, u: nom. Izvorni romanski oblik Çereva, Zreva (talijanski – Cerva, Kultura Srba u Dubrovniku 1790 – 2010, katalog izložbe (prir. latinski – Cervarius, Cervinus) trebalo bi kroatizirati kao Čri- Goran Spaić, Jelica Reljić, Miroslav Perišić), Dubrovnik – Beo- jević. No, ako bismo dosljedno slijedili autorovu argumentaciju grad, 2012., 52–58; IVAN VIĐEN, Crkva Svetog Blagovještenja u i prijedloge, u ovom bi slučaju i samo kroatiziranje rodovskog gradu, u: Kultura Srba u Dubrovniku 1790 – 2010, 59–71; IVAN imena bilo nepotrebno. O tome vidi: NENAD VEKARIĆ, Pri- VIĐEN, Palače i zadužbine, u: Kultura Srba u Dubrovniku 1790 jedlog za normiranje dubrovačkih imena i prezimena iz povi- – 2010, 272–281; IVAN VIĐEN, Groblje, nadgrobni spomenici jesnih vrela, Radovi Leksikografskog zavoda, 6 (1997), 17–26; i kapele, u: Kultura Srba u Dubrovniku 1790 – 2010, 282–303; NENAD VEKARIĆ, Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, IVAN VIĐEN, Katedrala od pada Dubrovačke Republike do struktura i razvoj dubrovačkog plemstva, Zagreb – Dubrovnik, Drugoga svjetskog rata, u: Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku 2011., 92–98. (ur. Katarina Horvat-Levaj), Dubrovnik–Zagreb, 2014., 443–475; 6 NADA GRUJIĆ, Reprezentativna stambena arhitektura, u: Zlat- ANTUN BAĆE, IVAN VIĐEN, Vila Čingrija na Boninovu: no doba Dubrovnika u XV. i XVI. stoljeću, katalog izložbe (od. gospar i njegova kuća, Dubrovnik, 4/2015, Dubrovnik, 2015., ur. Ante Sorić), Zagreb: 1987., 322; NADA GRUJIĆ, Dubrovački 107–128; ANTUN BAĆE, Gimnazija na Pločama – izgradnja i ljetnikovci, u: Hrvatska renesansa, katalog izložbe (ur. M. Jurko- arhitektonsko oblikovanje, u: 90 godina dubrovačke gimnazije na Pločama (ur. Katarina Tolja, Marko Giljača), Dubrovnik, 2017., vić, A. Erlande – Brandenburg), Zagreb, 2004., 124, 127; MILAN 51–66; ANTUN BAĆE, IVAN VIĐEN, Lazareti na Pločama od PELC, Renesansa, Zagreb, 2007., 161–164. pada Dubrovačke Republike do danas, u: Lazareti u Dubrovniku, 7 HANS EDUARD VON BERLEPSCH, FRIEDRICH WEYSSER, Početak karantenske službe u Europi (ur. Ante Milošević), Du- Bauten in und um Ragusa, Zeitschrift für Bauwesen, 44/4-6 brovnik, 2018., 121–146; IVAN VIĐEN, Nastanak i razvoj parka (1894), 217–252; HANS EDUARD VON BERLEPSCH, FRIE- Gradac u Dubrovniku, u: Zbornik radova Dr. sc. Bruno Šišić du- DRICH WEYSSER, Bauten in und um Ragusa, Zeitschrift für brovački krajobrazni arhitekt, Dubrovnik, 2018., 193–215. Bauwesen, 44/7-9 (1894), 317–328.
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
8 U tekstu su detaljnije obrađeni sljedeći ljetnikovci: Sorkočević okviri takođe deluju teško, naročito kada se uporede sa isuviše (Skala) u Komolcu, Fačenda-Zuzorić-Bizar u Čempresati (Ko- lakim prozorskim pragovima koji ih podržavaju. Doprozornici, molac), Gundulić u Gružu, Sorkočević u Lapadu, Sorkočević sastavljeni od većih, naizmenično širih i užih kvadera, potcrta- (Mleci) u Lapadu, Sorkočević-Natali u Gružu, Bunić-Kaboga vaju snagu i jakost cele građevine, na kojoj to nije bilo potrebno na Batahovini, Stjepović Skočibuha kod Tri crkve. HANS EDU- osobito naglašavati.” DUŠKO ŽIVANOVIĆ (bilj. 25), 197. ARD VON BERLEPSCH, FRIEDRICH WEYSSER (bilj. 7, 44/7- 27 DUŠKO ŽIVANOVIĆ (bilj. 25), 197. 9), 323–328. 28 „U letnjikovcima je uobičajeno da se jednokrake stepenice 9 Atlas zur Zeitschrift für Bauwesen (1894), tabla 28. postave s jedne ili druge strane prizemne dvoranice. U Crije- 10 NIKOLA DOBROVIĆ, Dubrovački dvorci, Beograd, 1947., 25. vić-Pucićevoj kući izvršene su naknadno neke izmene koje su Vidi i: NIKOLA DOBROVIĆ, Dubrovački vrtovi i dvorci, u: Du- poremetile taj raspored jer je početak stepenica pomeren dalje, bovački festival 1950. (ur. Cvito Fisković, Mihovil Kombol, Mari- u sredinu zgrade, da bi se omogućio središnji ulaz u prizemne jan Matković), Dubrovnik, 1950., 95–105. prostorije. Međutim, kako je za savladavanje visine prizemlja 11 NIKOLA DOBROVIĆ (bilj. 10, 1947.), 39–41; (bilj. 10, 1950.), 100. potrebna čitava dubina dvorane, pojavila se potreba za gradnjom novog stepenišnog prostora na začelju zgrade. Tom su prilikom 12 IVAN M. ZDRAVKOVIĆ, Dubrovački dvorci. Analiza arhitektu- dodate nove prostorije u prizemlju i na prvom podu.” DUŠKO re i karakteristika stila, Beograd, 1951., 84–87. ŽIVANOVIĆ (bilj. 25), 198. 13 CVITO FISKOVIĆ, Naši graditelji i kipari 15. i 16. stoljeća u Du- 29 BRUNO ŠIŠIĆ, Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika, brovniku, Zagreb, 1947., 49, 76–77. od Pila do Boninova, Zagreb – Dubrovnik, 2003., 124–129. 14 NADA GRUJIĆ, Prostori dubrovačke ladanjske arhitekture, Rad 30 BRUNO ŠIŠIĆ (bilj. 29), 124–129. Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 399, 1982., 40; NADA GRUJIĆ (bilj. 6, 1987.), 307–323; NADA GRUJIĆ, La- 31 MAJA NODARI, Glazbeni kvartet korčulanskog majstora na ka- danjska arhitektura dubrovačkog područja, Zagreb, 1991., 134– pitelu u Dubrovniku, Godišnjak grada Korčule, 3 (1998.), 121–140. 136; NADA GRUJIĆ (bilj. 6, 2004.), 124, 127; NADA GRUJIĆ, 32 MAJA NODARI (bilj. 31), 134–137. Dubrovačka ladanjska arhitektura, Zagreb, 2021., 254–263. 33 KATARINA HORVAT-LEVAJ, Između ljetnikovaca i palača – 15 NADA GRUJIĆ (bilj. 6, 1987.), 321–322. reprezentativna stambena arhitektura dubrovačkog predgrađa 16 NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 1991.), 136. Pile u 18. stoljeću, u: Kultura ladanja, Zbornik Dana Cvita Fisko- vića 1 (ur. Nada Grujić), Zagreb, 2006., 203–218, 205. 17 NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 2021.), 254. 34 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: HR-DADU), 9, Testamenta 18 O provedenim istražnim radovima nije sačinjen završni izvještaj Notariae, 71, f. 34-36. Kapela se spominje i u dokumentu iz 1692. te se autorica vjerojatno referira na radni materijal ili usmena godine, koji se čuva u Arhivu Dubrovačke biskupije. Dubrovački priopćenja istraživača. nadbiskup utvrđuje tada patronat nad crkvom obitelji Martola Or- 19 NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 2021.), 254. satovog Cerva, a doznajemo i da se ljetnikovcem u ljetnom razdo- 20 NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 2021.), 256. blju koristi Martolova udovica Ursula: Et quia supradicta ecclesia 21 NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 2021.), 256–259. non est de jure patronatus alicuius domini, nec Rectoris titulo deco- rata est, et ex altera parte supponitur constructa a’ nobiliori familia 22 IGOR FISKOVIĆ, Maniristički vrt Crijevića u Dubrovniku, Anali Martolizae Orsati de Cerva, cuius uxor habitat in palatium in fa- Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i um- cie dictae ecclesiae, in quo tempore aestivo habitat, ideo mandavit jetnosti, 41 (2003.), 175–210; IGOR FISKOVIĆ, Preobrazba rječ- Illustrissimus et Reverendissimus Dominus ut rem gratam faceret nika kamene ornamentike u Dubrovniku 16. stoljeća, u: Renesan- dictae Dominae Ursulae, et magis animaretur in beneficium dictae sa i renesanse u umjetnosti Hrvatske, Zbornik radova sa znanstve- ecclesiae, dicta ecclesia esse de jure patronatus eiusdem domus Mar- nih skupova „Dani Cvita Fiskovića” održanih 2003. i 2004. godine tolizae Orsati de Cerva. Arhiv Dubrovačke biskupije, serija 3 (Visi- (ur. Predrag Marković, Jasenka Gudelj), Zagreb, 2008., 209–242; tationes), sv. 4, Luchasini (1692.), f. 32r. Na podatku i transkripciji IGOR FISKOVIĆ, Francuski umjetnici u Dubrovniku 16. stolje- zahvaljujem Ani Marinković. Ursula (Ora) rođena Tudisio (oko ća, Hrvatska revija, 12/1–2, Zagreb, 2012., 156–158. 1638. – 1714.), udova Orsata Bernardovog Georgio, bila je druga 23 IGOR FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 180–208. supruga Martola Orsatovog Cerva. Svoju oporuku 27. kolovoza 24 IGOR FISKOVIĆ (bilj. 22, 2008.), 217–218. 1703. također piše u kući na Pilama, mjestu svojega uobičajenog boravka. HR-DADU-9, Testamenta Notariae, 74, f. 7-12; NENAD 25 DUŠKO ŽIVANOVIĆ, Dubrovačke kuće i polače, Beograd, 2000., VEKARIĆ, Vlastela grada Dubrovnika, svezak 7, Genealogije (A - 197–198, list 69-70. L), Zagreb – Dubrovnik, 2016., 246. 26 „Ostali su otvori prvog poda dobro proporcionisani, ali prozori u 35 HR-DADU-9, Testamenta Notariae, 71, f. 34-36 celini nisu osobito skladni. Natprozornici su tih otvora širi i jači od doprozornika te zajedno s frizom, nastrešnicom i zabatom 36 NENAD VEKARIĆ (bilj. 34), 246; NENAD VEKARIĆ, Vlastela deluju isuviše teško. (…) Kada se pročelje bolje zagleda, prime- grada Dubrovnika, svezak 8, Genealogije (M - Z), Zagreb – Du- ćuje se da je zidno platno prvog sprata zidano većim kvaderima brovnik, 2017., 156–162, 229–235. nego ono u prizemlju. To ne ometa sklad pročelja, a doprinosi 37 „Nj. Vel. dozvolilo je Matu Lucianu pl. Pozza grofu od Zagorja, da se jače osete razlike između otvora. One se već na prvi pogled da kao nasljednik fideikomisa de Bonda, može mješte svoga obi- jako ispoljavaju u proporcijama prozora i njihovih okvira. Otvori teljskoga imena i grba nositi ime i grb porodice de Bonda.” *** su prizemlja nezgrapni u odnosu na otvore prvog poda. Njihovi Promjena imena, Crvena Hrvatska, 27. srpnja 1905., 3. Iz ovog
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
razdoblja vjerojatno potječu i dvije velike kamene vaze na ulazu 55 Podatci o postojećim međukatnim konstrukcijama su nepotpu- u vrt ljetnikovca, jedna s grbom roda Pozza, a druga s grbom ni, dok je, zbog izostanka istražnih radova u svim kasnijim ob- roda Bonda. novama, ostalo otvoreno pitanje izvorne međukatne konstruk- 38 NENAD VEKARIĆ (bilj. 36), 235; *** † Lucijan pl. Ziegler-Pu- cije. Naime, za renesansnu dubrovačku arhitekturu uobičajene cić, Narodna svijest, 10. rujna 1930., 3. su zidane svodne konstrukcije nad prizemljem te drvena kon- strukcija položena na kamene konzole nad katom. Pretpostavka 39 Dokumentacija Konzervatorskog odjela u Dubrovniku (dalje je da su zbog lošeg stanja nakon požara 1806., u obnovi sedmog KODU), Kopija dopisa Općine dubrovačke predsjedniku vlade, desetljeća 19. stoljeća, svodne konstrukcije uklonjene. generalu Petru Živkoviću od 22. listopada 1930.; Kopija dopisa Općine dubrovačke Kraljevskom okružnom inspektoratu od 1. 56 Međukatna konstrukcija nad saločom zamijenjena je 1985. ar- travnja 1931. miranobetonskom, no prethodno je dokumentirana u snimci postojećeg stanja projekta konstrukcijske sanacije i adaptacije 40 Općinski sud u Dubrovniku, Zemljišno-knjižni odjel (dalje: ljetnikovca, kao i u ranijoj snimci Ivana Zdravkovića. Dvije se OSD-ZK), Upisi zemljišnoknjižnih uložaka 9 i 2256. Talijanski snimke, doduše, razlikuju u prikazu proporcija devet kasetira- konzulat nikad nije upisan kao vlasnik posjeda, a o korištenju nih polja. IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 12), nepaginirano; Doku- ljetnikovca za potrebe konzulata doznajemo iz sekundarnih mentacija Zavoda za obnovu Dubrovnika (dalje: ZOD), Glavni izvora. Vidi: NIKOLA DOBROVIĆ (bilj. 10, 1947.), 39. projekt adaptacije ljetnikovca Pucić – Neron (DTO „Partizan”), 41 DANILO ČOVIĆ, U Dubrovniku je otvoren umjetnički pavi- Institut za puteve – Beograd, RJ Centar Dubrovnik, odgovorni ljon, u: Slobodna Dalmacija, 24. prosinca 1945. 5.; https://www. projektant: Stijepo Butijer, dipl. ing. arh., 1984. ugdubrovnik.hr/?file=muzejski-prostori/povijest-zgrade, pristu- 57 Prizemnica nije ucrtana na katastarskoj karti iz 1837., no ucrta- pljeno: 26. veljače 2024.; HR-DADU, Spis NOO Dubrovnik br. na je na reambuliranoj karti iz 1878. godine (sl. 7) te se njezina 9884/52. izgradnja može smatrati dijelom zahvata obnove koji je poduzeo 42 HR-DADU, Spis NOO Dubrovnik br. 12250/57. Nasljednici Lu- Mato Pucić. cijana Ziegler-Pozza u zemljišnim se knjigama tada i dalje vode 58 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 13), 82. kao suvlasnici ljetnikovca. OSD-ZK, Upisi zemljišnoknjižnih uložaka 9 i 2256. 59 Varii gli effetti son, ma la pazzia / è tutt’una però, che li fa uscire. / Gli è come una gran selva, ove la via / conviene a forza, a chi 43 OSD-ZK, Upisi zemljišnoknjižnih uložaka 9 i 2256. vi va, fallire: / chi su, chi giù, chi qua, chi là travia. / Per conclu- 44 MATEO MILKOVIĆ, Prvih deset godina Sveučilišta u Dubrovni- dere in somma, io vi vo’ dire: / a chi in amor s’invecchia, oltr’ogni ku 2003.-2013., Dubrovnik, 2013., 83–85. pena, / si convengono i ceppi e la catena. U hrvatskom prijevodu 45 https://www.dubrovniknet.hr/zavrsio-visegodisnji-spor-ljetnikovac- ova oktava glasi: „Uzroci razni, al mahnitost ista / Iz njega mora crijevic-pucic-vraca-se-orkestru/ (pristupljeno: 25. veljače 2024.) jednako izbiti. / Ko prašuma je gdje mora doista / Kud godijer 46 Kako je već spomenuto, u ljetnikovcu 1669. stalno boravi Marija krene stazu izgubiti / i lutat zalud. Stvar je dakle čista, / I kad Gondola. Vidi: KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 33), 205. vam kažem, jasno će vam biti: / Kad starac ljubi, pristaje mu tada / Uz druge jade, i lanac i klada”. LODOVICO ARIOSTO, Bijesni 47 VESNA ČUČIĆ (bilj. 3), 161. U predgrađu Pile spaljene su tada Orlando, (prev.) Danko Angjelinović, Zagreb, 1997., 214. 134 kuće, gotovo polovica od ukupnog broja. 60 O ranoj popularnosti Ariostovoj u Dubrovniku dovoljno govo- 48 Državni arhiv u Splitu, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, Upisnik ri arhivska zabilježba iz 1549. prema kojoj dubrovačkom knji- čestica zgrada, Circolo di Ragusa, Pille, Ploççe, Bosanka (dalje: žaru Antoniju de Odolisu među ostalim knjigama iz Venecije HR-DAST-152). stiže čak četrnaest primjeraka Bijesnog Orlanda. Vidi: TREVOR 49 Kuća, katastarska čestica zgrade 139, na katastarskoj je karti LAURENCE JOCKIMS, Ariosto, Ludovico, u: Leksikon Marina označena kao ruševina, a u Upisniku zgrada opisana kao Casa Držića, Zagreb, 2009., 24–25. d’abitazione ad un piano con ruina, scala esterna e due orticelli. 61 Pri tome uglavnom izostaje valorizacija preuređenog vrta. Tek HR-DAST-152. Bruno Šišić kratko zaključuje: „No, i preoblikovani vrt s obiljež- 50 Prema zemljišnim knjigama, Mato-Lucijan Pozza postaje vla- jima oblikovne osnove nastale u 19. stoljeću također je vrijedan snikom posjeda tek 1862. godine, očito nakon više ostavinskih primjer toga doba.” BRUNO ŠIŠIĆ (bilj. 29), 129. postupaka iza svojih prethodnika. Vjerojatno se, stoga, u obnovu 62 Vidi: NIKOLA DOBROVIĆ (bilj. 10, 1947.), 41; IVAN M. ZDRAV- ljetnikovca upustio tek nakon što je i formalno postao njegovim KOVIĆ (bilj. 12), 86; DUŠKO ŽIVANOVIĆ (bilj. 25), 198; IGOR vlasnikom. OSD-ZK, Upisi zemljišnoknjižnih uložaka 9 i 2256. FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 176; BRUNO ŠIŠIĆ (bilj. 29), 124; MI- 51 HR-DADU-264, Obiteljski fond Martecchini, Album di Ragusa. LAN PELC (bilj. 6), 163; NADA GRUJIĆ (bilj. 14, 2021.), 254. 52 HR-DADU-298, Zbirka fototeke. Fotografija je snimljena prije 63 Raširena je zabluda, koja se često susreće i u znanstvenoj litera- izgradnje spojne obale između Velikog mula i Mula od Ponte u turi, kako francuska uprava kroz vrtno predgrađe Pila probija dubrovačkoj luci, koja je otpočela 1868. godine. STANKO PI- posve novi put. Riječ je, zapravo, o izvedbi široke kolne ceste PLOVIĆ (bilj. 1, 2006.), 402; SANJA ŽAJA VRBICA, PETER koja prati pravac starijeg puta, dokumentiranog u arhivskim ZIMMERMANN (bilj. 2), 173–176. izvorima. Vidi: KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 33), 205. 53 HR-DADU-264, Obiteljski fond Martecchini, Album di Ragusa. 64 U vrtu se nalaze 54 samostojeća stupa, a postavljeni su na izvor- 54 HR-DADU-292, Zbirka građevinskih planova Općine Dubrov- ne poklopnice s bazama. Uz ulaz u vrt nalazi se još pet baza bez nik, svež. 155/1; IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 12), nepaginirano. pripadajućih stupova. Vidi: MAJA NODARI (bilj. 31), 138.
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
65 Zapadna vrtna kućica odmijenila je stariju pomoćnu građevinu, zemaljske jave, na svoj način dopunja opružena zemljana ravan vidljivu na katastarskoj karti iz 1837. godine. ispred samog ljetnikovca.” IGOR FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 185. 66 „Osim parkova na Lokrumu znameniti su još danas: park Gozze 72 IVAN VIĐEN (bilj. 1, 2018.), 193–215. u Trstenom, park Mayneri na Lopudu, park kod stare Vile Sor- 73 IVAN VIĐEN (bilj. 1, 2018.), 198–199. go (kasnije Papi) u Rijeci Dubrovačkoj, perivoj Caboge u Bata- 74 JOSIP BERSA, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb, 1941., 228–236. hovini, perivoj Pozza (danas g. admirala Zieglera) i perivoj g. Doršnera na Pilama. Ova dva potonja su tako dobro držana da 75 *** Kroz dubrovačku Umjetničku galeriju, Slobodna Dalmacija, zaslužuju svaku pohvalu.” MARKO MARČIĆ, O razvitku vrtlar- 1. siječnja 1946., Kulturni prilog, VI.-VII. Slikar Zebedeo Picci- stva i cvjetarstva na teritoriju Dubrovačkom, Dubrovački list, 13. ni djelovao je u Dubrovniku tijekom šezdesetih i sedamdesetih lipnja 1925., 3–4. godina 19. stoljeća. Osim oslika u ljetnikovcu Crijević-Pucić, u Dubrovniku su zabilježeni njegovi radovi na uređenju prezbite- 67 Ivan Zdravković, doduše, piše kako je iza ljetnikovca „tako- rija u katedrali Gospe Velike, izradi oslika stropa u pravoslavnoj đe vrt, danas gradski park, koji je svakako nekad bio u sastavu crkvi Sv. Blagovještenja, oslika prezbiterija crkve Gospe od Kar- Pucićevog dvorca i vrta”, no ostaje nejasno na koji obuhvat vrta mena, oslika prezbiterija i pale glavnog oltara u crkvi Sv. Stje- autor misli. Naime, čini se da je južni potez današnjeg ograd- pana u Sustjepanu u Rijeci dubrovačkoj, te restauracije oslika u nog zida, kojim je vrt odijeljen od javnog parka, podignut nakon klaustru Samostana male braće. Radove u katedrali 1867. Piccini Zdravkovićeva pisanja, odnosno da u to vrijeme nije postojala izvodi u suradnji s graditeljem Andrijom Perišićem, koji, pak, u jasna razdjelnica između preostalog dijela stražnjeg vrta i javnog ovom razdoblju vodi radove na izgradnji općinske zgrade i kaza- parka. Vidi: IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 12), 86. Slijedeći Zdrav- lišta (dovršeni 1864.) te izgradnji pravoslavne crkve (posvećene kovića i Duško Živanović konstatira kako se „Imanje verovat- 1877.). Obje građevine, najvažnija arhitektonska ostvarenja u no prostiralo dalje na zapad, prema današnjem parku Gradac, Dubrovniku tog razdoblja, projektirao je Emil Vecchietti. Iako i prema Dančama.” Vidi: DUŠKO ŽIVANOVIĆ (bilj. 25), 198. za to nema potvrde, ne treba isključiti mogućnost da su upravo O promišljenoj koncepciji organizacije posjeda, s dvama različi- to koncipiranim vrtnim prostorima piše Igor Fisković (vidi bilj. Vecchietti i (ili) Perišić, u Dubrovniku prepoznati kao sposobni 70), no današnji obuhvat južnog vrta drži izvornim te zaključuje i pouzdani izvođači, imali udjela u projektu i provedbi obnove i kako je „zamjetno zanemarivanje dalekih pogleda, otklanjanje preuređenja ljetnikovca Mata Pucića. O Zebedeu Picciniju vidi: mogućnosti vizualnog dodira sa slobodnim krajolikom, što bija- IVAN VIĐEN (bilj. 1, 2014.), 452, 471–472. še inače traženo i postizano u većini dubrovačkih ljetnikovačkih 76 HR-DADU-257, Arhiv obitelji Čingrija, kut. 43. Očuvana je fo- primjera”. IGOR FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 178. tografija saloče. 68 Stražnji vrt ljetnikovca činile su katastarske čestice zemlje 122, 77 VERA KRUŽIĆ UCHYTIL, Mato Celestin Medović, 1857.-1920. 123, 124, 125, 126, 127, 128 k. o. Dubrovnik. Prema upisniku – život i djelo, Zagreb, 1978., 22, 131; IRENA KRAŠEVAC, Mo- vlasništva, 1837. godine pripadale su Nikoli Matovu Pozza. HR- tivi Dubrovnika u opusu austrijskog slikara Emila Jakoba Schin- DAST-152. Vojna karta utvrđenog grada Dubrovnika s predgra- dlera, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 39 (2015.), 114. đima, koju je 1824. godine izradio natporučnik Adolf Pölling, a 78 VERA KRUŽIĆ UCHYTIL (bilj. 77), 22; IRENA KRAŠEVAC koja se čuva u Austrijskom državnom arhivu u Beču, detaljno do- (bilj. 77), 114. kumentira tadašnju artikulaciju prednjeg vrta, dok na padinama 79 IRENA KRAŠEVAC (bilj. 77), 111. Graca bilježi isključivo reljefne karakteristike terena. Vidi: SANJA ŽAJA VRBICA, PETER ZIMMERMANN (bilj. 2), 46–47. 80 Bilo je to vjerojatno krajem 1893. godine, za vrijeme umjetniko- va kratkotrajnog povratka u Dubrovnik, između završetka ško- 69 HR-DADU-264, Obiteljski fond Martecchini, Album di Ragusa; lovanja u Münchenu i odlaska u Zagreb. O ovoj epizodi umjet- HR-DADU-298, Zbirka fototeke. nikova života i rada te razlozima razilaženja s mecenom, Vera 70 Nada Grujić iznosi tezu kako su dva antropomorfna kipa izvede- Kružić Uchytil piše sljedeće: „U toj fazi kolebanja i dilema nije na u tehnici non-finito, danas smještena uz glavni ulaz, izvorno pristao ni na prijedlog provincijala o. Uccellinija, da mu u gor- mogla predstavljati dio opreme stražnjeg vrta, odnosno biti dio njem samostanskom vrtu uredi atelje s pogledom na more, ali manirističkog ambijenta, možda inscenacije grotte. NADA GRU- pod uvjetom da se samostanska klauzura protegne i na te pro- JIĆ (bilj. 14, 2021.), 262–263. storije. To je značilo za njega opet raditi kao nekad bez modela, 71 I u manjemu, do danas očuvanom, dijelu južnog vrta Igor Fisko- a toga se umjetnik više nije mogao odreći. Da bi se nekako našao vić prepoznaje razvijenu manirističku koncepciju cjeline: „Unutar izlaz, kako bi se zadovoljio i umjetnik i propisi Reda, provinci- vrta, dakle, ljetnikovac se kao izvrsno arhitektonsko djelo očitava jal dubrovačkog samostana odobrio je, da mu grof Mato Pucić, i činiteljem aktivne razdiobe velike ograde Crijevićeva posjeda u zvan „Nerun”, rođak nekadašnjeg Bukovčeva mecene pjesnika dva nejednaka dijela. U južnom, priklonjenom strmom brijegu Mede Pucića, uredi u svojoj vili na Pilama atelje, kako je on sam Gradac, pritom su ostala kaskadno ustrojena manja odjeljenja, ponudio. U novom ateljeu isprva zadovoljan, slikao je Medović bitno drugačija od sjeverne polovice pred zgradom. Moguće je taj oltarne pale za Čilipe, dvije za župnu crkvu na Pašmanu, alego- manji dio s visokim podgradama terena, mahom ispunjenog re- rijske kompozicije za koje mu je bila model Gilda Pucić, portrete ljefno izražajnim hridinama, izvorno bio „prirodni vrt” svojstven Dubrovčana, kao i onaj veoma dobar portret o. Luigija Uccelli- hortikulturnim posezanjima razvijenijih sredina u jeku poznog nija iz Galerije umjetnina u Splitu. Ali samovoljni grof i pono- humanizma. Primjerno se, naime, koristi zatečenim strminama i sni fratar veoma su kratko koegzistirali. Prvi je suviše doslovno zbijenim stijenama kao slikovitom pozornicom teatralizacije ljud- shvatio svoju mecenatsku ulogu i počeo se miješati i u stručnu skog bivališta, što ga onda, kao drugi pol sofisticirane slike ovo- stranu umjetnikova rada, a drugi, naviknut na samostalnost tra-
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
žio je isključivu slobodu umjetničkog stvaranja. Vrlo brzo doš- Kao ozbiljan kupac javio se je danas talijanski konzulat, koji se lo je do zategnutih odnosa, što Medović u svom povrijeđenom želi preseliti u tu zgradu i u parku podići zgradu za talijansku ponosu nije mogao nadvladati – „On, Mato Nerun, hoće da mi školu i talijanska društva. Ova vijest proširila se je munjevitom bude ne dobročinitelj, nego tutor i gospodar, a ja to neću trpjeti”. brzinom gradom i izazvala veliku potištenost. Dogje li Talijanski U svojoj naglosti napustio je ne samo atelje u Pucićevoj vili na konzulat do ovog posjeda i Dubrovnik i čitavi Jadran doživjeti Pilama nego i dubrovački franjevački samostan i otišao k svoji- će teški nacijonalni udarac i to radi sljedećih razloga: Zgrada sa ma u Kunu.” VERA KRUŽIĆ UCHYTIL (bilj. 77), 25. parkom leži u srcu grada, a sam park usjeca se u zemljište naj- 81 VERA KRUŽIĆ UCHYTIL (bilj. 77), 196., prema: NEDJELJKO većeg dubrovačkog javnog parka „GRADAC”. Vlasnici posjeda SUBOTIĆ, Katalog slika Celestina Medovića (8), Jadranski dnev- te zgrade imaju izlaz u park „GRADAC” i pravo uporabe putova nik, 16. lipnja 1937., 3. Na slici su, po svemu sudeći, bili portre- kroz isti park. Na vrhu ovog parka, koji pripada ovoj zgradi, pru- tirani Ana Caboga (1858. – 1944.), udana za Lucijana-Eugena pl. ža se slobodan pogled na cijelu morsku pučinu, jer udaljenost do Ziegler-Pozza, nećaka i nasljednika Mata Pucića, te njihov sin, mora iznosi samo 50 metara. Time bi dakle najljepši centar šet- Matteo (Teo) Ziegler-Pozza (oko 1890. – 1924.). Za obiteljsku nje i odmora gragjana i turista bio opsjednut talijanskom invazi- genealogiju vidi: NENAD VEKARIĆ (bilj. 36, 2017.), 235. jom na sramotu grada i zemlje. Dubrovačkim parkom orile bi se talijanske iredentističke pjesme i poklici, vijala bi se nad morem 82 O dvojbama o izvornom smještaju i funkciji stupova vidi: IGOR njihova zastava zabodena u srcu grada, te kad bi se ovaj njihov FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 188–189; NADA GRUJIĆ (bilj. 14, plan oživotvorio urodio bi neprestanim sukobima sa gragjan- 2021.), 261–263. stvom, koji bi mogli imati i težih posljedica. 83 Odobrenje za ukop u kapeli ljetnikovca ishodio je Mato Pucić, “Gospodine Ministre Predsedniče, Općina ne imajući novaca da navodno, od cara Franje Josipa I. za vrijeme njegova posjeta Du- spriječi tu veliku nacijonalnu sramotu i izazov žurno upućuje na brovniku. *** † Mato Lucijan pl. Bonda, Prava Crvena Hrvatska, Vas ovu molbu u ime svoje i gragjana Dubrovnika, predlažući 17. kolovoza 1907., 4. Pišući o ljetnikovcu Mata Pucića, Josip ovaj jedini praktični i korisni izlaz: Bersa donosi i anegdotu o uređenju njegove grobnice: „Svako- 1. Država da kupi zgradu sa parkom. jako najljepši je tu dvor Mata Pozze, nazvanog Neruna, čovjeka 2. Zgradu da upotrebi za smještanje sudskog ureda uz adaptaciju simpatična ali svojeglava i ponešto nastrana. Kuća mu je prava i nadogradnju ili za smještanje historijskog muzeja, pomorskog, gospodska polačica, kojoj je na vratima urezan Horacijev stih: etnografskog i t. d. „Deus nobis haec otia fecit” (Bog nam ovu dokolicu dade). Ba- 3. Park dvorca da spoji u jednu cjelinu sa gradskim parkom, ru- šća je glasovita sa svojih stupova – svaki drugačije iskićen rez- šenjem samo jednog zida dugog oko 50 metara i time za turizam barijama – koji nose odrinu. Preko puta prema dvorcu Pozzina izvrši zamašnu korist velikog parka. je domaća kapela, u kojoj je gosparu Matu vlada dopustila da 4. Adaptacija zgrade za sud skopčana je sa troškovima, dok za mu bude grob. Sjećam se, kad su radnici iskopavali raku; jednog muzej ne bi ništa trebalo trošiti. jutra sašao je Mato glavom u grob i legao prekrštenih ruku, da 5. Sudski ured sada se nalazi u staroj trošnoj kući, koja je vla- se uvjeri, e će tu udobno počivati. „Ne šokaj (ne šali se), Mato!” snost talijanskog državljanina Jelich-a optanta, kome naša drža- doviknu mu Pero Budmani, koji je tu bio i okretao glavu u stra- va plaća mjesečno Din: 24.000:-najma, godišnje Din: 288.000:-, nu, da ga ne gleda u tom položaju.” JOSIP BERSA (bilj. 74), 150. dok najam u deset godina iznaša Din. 2.880.000:-. 84 O lokrumskim vrtovima, vidi: MARA MARIĆ, Otok na kojem 6. Prema tome bilo bi dovoljno da se sa iznosom najma plaćenog cvjetaju limuni. Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog kroz samih 5 /pet/ godina ta historijska zgrada uredi za sami na otoku Lokrumu, Dubrovnik, 2022. O Arboretumu u Trste- sud, te tako na koristan i praktičan način spasi grad i JADRAN nom, vidi: MLADEN OBAD ŠĆITAROCI, MAJA ANASTAZIJA novog teškog talijanskog udara i izazova. KOVAČEVIĆ, Arboretum Trsteno – perivoj renesansnoga ljet- Rok prodaje ističe krajem ovog mjeseca, stoga Vas Gospodine nikovca, Art Bulletin 64 (2014), 101–131. O perivoju Mayneri Predsedniče potpisana Uprava najljepše moli, da Kraljevska vla- vidi: BRUNO ŠIŠIĆ, Povijesni karakter i oblikovna obilježja da donese hitnu odluku o ovom važnom nacijonalnom pitanju.” perivoja Đorđić-Mayneri na otoku Lopudu, Zbornik Dubrovač- 86 Vidi bilj. 41 kog Primorja i otoka, 6 (1997.), 28–35. O iznimnoj posvećenosti 87 DANILO ČOVIĆ (bilj. 41), 5. dubrovačkoga kulturnog kruga kraja 19. stoljeća krajobraznom uređenju, što predstavlja još potpuno neistraženi fenomen, vidi: 88 Fotografije prvog postava iz 1946. očuvane su u dokumentaciji MARKO MARČIĆ (bilj. 66), 3–4. Umjetničke galerije Dubrovnik. Dokumentacija Umjetničke ga- lerije Dubrovnik (dalje: UGD). 85 KODU (bilj. 39, 1930.). Dopis Općine dubrovačke predsjedniku vlade, generalu Petru Živkoviću od 22. listopada 1930., donosimo 89 *** Kroz dubrovačku umjetničku galeriju, VI-VII. O Kosti Straj- u cijelosti: „Pred dva mjeseca umro je u Dubrovniku nastanjeni niću vidi: IVAN VIĐEN, Biografska studija o Kosti Strajniću, u: bivši austrijski admiral ZIEGLER, naš državljanin, koji je pored Kosta Strajnić, Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Braje- ostalog imetka ostavio supruzi i djeci stari historički patricijski vićem o čuvanju dalmatinske arhitekture (prir. Ivan Viđen), Za- dvorac obitelji PUCIĆ iz XIV. vijeka sa velikim parkom. Njegovi greb, 2007., 7–79; ANTUN BAĆE (bilj. 2), 225–238. nasljednici odlučili su da do 22. t. mj. prodadu dvorac uz cije- 90 „Palača Pucića, u kojoj je smještena Umjetnička galerija, značajno nu od din: 3.500.000:-. Interesiralo se je više gragjana, a i sama je arhitektonsko djelo XVI. vijeka. Da bi ova renesansna gradje- Opština, koja radi svojih teških financijalnih prilika ne može niti vina, Pucićeva palača, odgovarala potrebama savremene galerije, pomišljati na kupnju dvorca. Postojala je do jučer još zadnja nada trebalo je provesti izvjesna prilagodjivanja, i odsad će služiti isklju- da će istog kupiti koji naš državljanin, ali i ta je nada propala. čivo umjetnosti.” *** Kroz dubrovačku umjetničku galeriju, VI.
devastacije i obnove (1806. – 2006.)
91 *** Kroz dubrovačku umjetničku galeriju, VI. 103 OSD-ZK, Upisi zemljišnoknjižnih uložaka 9 i 2256. 92 HR-DADU-292, svež. 155/1; IVAN ZDRAVKOVIĆ (bilj. 12), 104 KODU, Izvještaj o obnovi spomenika kulture na dubrovačkom nepaginirano. području 1979. – 1987., Dvorac Pucić-Crijević. Projekt sanacije 93 Iako kamena plastika unutrašnjosti stilski odgovara pretpostav- i adaptacije izradio je Institut za puteve – Beograd, RJ Centar ljenom vremenu nastanka ljetnikovca, primjetna je naknadna Dubrovnik, odgovorni projektant: Stijepo Butijer, dipl. ing. arh. klesarska intervencija. 105 O tome Nada Grujić piše 1987. godine: „Prostorne vrijednosti ljet- 94 Između ostalog, u govoru prigodom otvaranja Umjetničke gale- nikovca poništene su rušenjem pregradnih zidova na katu i recen- rije Kosta Strajnić iznosi i načelni stav o pristupu obnovi ljetni- tnim uređenjem prizemlja (...).” NADA GRUJIĆ (bilj. 6, 1987.), 322. kovca: „Imajući na raspoloženju ovu krasnu renesansnu palaču, 106 ZOD, Glavni projekt adaptacije ljetnikovca Pucić – Neron (DTO mi smo nastojali da je preuredimo tako da bi što manje gubila „Partizan”), Institut za puteve – Beograd, RJ Centar Dubrovnik, od svog historijskog karaktera.” DANILO ČOVIĆ (bilj. 41), 5. odgovorni projektant: Stijepo Butijer, dipl. ing. arh., 1984. 95 Nakon Drugoga svjetskog rata u Dubrovački su muzej iz ljetnikovca 107 Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća postojali su planovi o Crijević-Pucić i kapele Pohođenja Marijina (Sv. Elizabete) prenese- smještaju Naučne biblioteke Dubrovnik u ljetnikovcu Crijević- na dva vrijedna predmeta: renesansni kameni reljef Bogorodice s Pucić, u sklopu šireg plana formiranja kampusa za postdiplom- djetetom, dim. 52 x 52 cm, koji je bio uzidan na nepoznatoj lokaciji ske studije. Zavod za obnovu Dubrovnika naručio je 1989. idej- u vrtu ljetnikovca te zvono kapele, rad ljevača Frana Antice iz 1581. no rješenje kojim bi se ljetnikovac adaptirao za potrebe smještaja godine, dim. 28 x 23 cm. Još uvijek uzidani reljef dokumentiran je biblioteke, što je uključivalo i izvedbu podzemnih spremišta po- na fotografiji iz 1957. godine koja se čuva u fototeci Konzervator- vršine 3040 m² u stijenskoj masi brijega Graca, preko kojih bi skog odjela u Splitu. Reljef se danas nalazi u zbirci dubrovačkog Ar- se ljetnikovac povezao sa zgradom Interuniverzitetskog centra heološkog muzeja (inv. oznaka AM-2002). O zvonu Frana Antice Sveučilišta u Zagrebu (nekadašnja Preparandija). Autor idejnog podatke donosi Lukša Beritić. Vidi: LUKŠA BERITIĆ, Frano Antica projekta bio je arhitekt Marijan Hržić. ZOD, Idejno rješenje Lastovac, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 8, 1954., 87–90. smještaja Naučne biblioteke u postojeći ljetnikovac Pucić – Ne- 96 HR-DADU, Spis NOO Dubrovnik br. 9884/52. ron u Dubrovniku. 97 HR-DADU, Spis NOO Dubrovnik br. 12250/57. 108 KODU, Štete na nepokretnim spomenicima kulture, Ljetnikovac Crijević-Pucić „Nerun”, Broj: 730036. 98 HR-DADU, Gradivo Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, u sređivanju, Izvještaj Povjereništva Dubrovnik Konzervatorskom 109 Obnova krovišta ljetnikovca te restauracija kamene plastike vrta zavodu za Dalmaciju za kolovoz 1957. provedena je od 1993. do 1997. godine. KODU 99 HR-DADU, Gradivo Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, u 110 IGOR FISKOVIĆ (bilj. 22, 2003.), 180, bilj. 9. sređivanju, Rješenje Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, Broj: 111 MATEO MILKOVIĆ (bilj. 44), 83–85. 819/57, 28. kolovoza 1957. 112 Projekt adaptacije zgrade izradio je arhitekt Pero Jemo, projekt 100 Prema snimci postojećeg stanja iz 1984. godine, moglo bi se krajobraznog uređenja dr. sc. Bruno Šišić, a oblikovanje interi- zaključiti da su tada, ili nešto poslije, izvedeni i široki proboji jera ljetnikovca i nadzor građenja povjereno je arhitektu Nikoli nosivih zidova između bočnih prostorija na istočnoj i zapadnoj Brbori. Konzervatorski nadzor u ime Konzervatorskog odjela u strani prizemlja. ZOD, Glavni projekt, Ljetnikovac Pucić – Ne- Dubrovniku provodile su mr. sc. Maja Nodari i Zehra Laznibat, ron (DTO „Partizan”) Institut za puteve – Beograd, RJ Centar dipl. ing. arh. Investicija je iznosila 11,5 milijuna kuna, od čega Dubrovnik, 1984. je 9 milijuna kuna osiguralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja 101 S kulturološkog gledišta zanimljivo je, ali i znakovito, da je ta- i sporta. MATEO MILKOVIĆ (bilj. 44), 83–85. dašnja namjena ljetnikovca iz svakodnevnog govora potisnula 113 Povratkom ljetnikovca u faktični posjed Simfonijskog orkestra ranije njegove nazive „Dvorac Pucić” ili „Nerun” te se dugo i na- Dubrovnik pokrenut je, čini se, novi ciklus mijena, s nepredvidi- kon prestanka korištenja ljetnikovca u fiskulturne svrhe zadržao vim posljedicama za integritet spomenika. O tome vidi: https:// naziv „Partizan”. dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/dubrov- 102 „Rastresen strop prizemlja, u kojemu su se pojavile nepravilne nik/slobodan-begic-otkriva-kad-bi-trebali-krenuti-radovi-tko- pukotine. Djelomično urušen komad stropa 1,5 m². Vertikalne pokriva-troskove-i-kad-bi-se-orkestar-trebao-preseliti-planira- pukotine po pregradnim zidovima prizemlja. Pukotine na križ- mo-urediti-koncertnu-dvoranu-prateci-smjernice-konzervato- nom svodu podesta stubišta. Horizont. pukotine na spoju stropa ra-1324056, pristupljeno: 3. ožujka 2024. i vertikalnog zida na I. katu. Oštećen strop I kata uz djelomično otpadanje žbuke. Lagane pukotine u unutrašnjosti objekta na spoju južnog manjeg, i sjevernog većeg gabarita”. KODU, Evi- dencija kulturne baštine, Popis štete od potresa, Ljetnikovac Pu- cić „Nerun”, Redni broj: 20320.
Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.