Preskoči na sadržaj
亚得里亚艺术:艺术史、建筑与文化遗产研究期刊 Traži

Ascesa assai sassosa

inženjer Rossini u Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

DOI 10.15291/ars.4977

Preuzmi PDF

Svezak 15 (2025)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Andrej Žmegač Institut za povijest umjetnosti azmegac@ipu.hr Korespondentni autor


U radu je riječ o inženjeru Giovanniju Francescu Rossiniju (1688. – 1764.), napose njegovu izvještaju o obilasku Dalmacije 1749. godine, sačuvanome u Beču. Najprije je obišao sjevernu Dalmaciju, tj. mletačko-habsburško granično područje, a potom i mletačko-osmansku granicu sve do Kleka. Vratio se brodom duž obale, stigavši u Zadar, polaznu točku svojeg putovanja. U izvještaju najprije piše o dalmatinskim konjičkim vojarnama, o malim graničnim utvrdama, zatim o znatnijim naseljima dalmatinskog zaleđa, napokon o obalnim gradovima. Najzanimljiviji i najvredniji dokument, međutim, jest dnevnik njegova putovanja, iz kojega se doznaje mnogo o okolnostima i teškoćama s kojima se susretao, poput loših cesta i jednako takvih vremenskih uvjeta. Njegovi zapisi svjedoče o tome da je bio precizan, savjestan i požrtvovan, što su u svojem osvrtu potvrdili sindici istražitelji, koji su ga i bili uputili u tu misiju. U radu su iskorišteni i dragocjeni podatci o njegovoj karijeri, sadržani u dokumentu iz Archivio di Stato u Veneciji.

utvrda, vojarna, Dalmacija, Giovanni Francesco Rossini, Mletačka Republika, Osmansko Carstvo

Dalmacija je u 18. stoljeću bila od velike važnosti za Mletačku Republiku, koja je ostala bez većine svojih posjeda u Grčkoj.1 U posljednjemu mletačko-turskom ratu (1714. – 1718.) Serenissima je izgubila Moreju (Peloponez) i posljednja manja upo- rišta na Kreti i drugdje, pa su se njezini posjedi sveli praktično na jadranski prostor, završavajući na jugu jonskim otocima. Dalmacija, čiji je teritorij Mletačka Repu- blika u prethodnim ratovima proširivala, nije bila više važna samo svojim obalnim gradovima odnosno lukama, već i dubljim zaleđem, koje se nastojalo ekonomski koristiti. Stoga je od prvorazrednog interesa bilo poznavati tamošnja naselja, ceste i utvrde, i napose stanje u kojem su se nalazili. Naime, u ono doba nije se moglo znati ono što nam je danas poznato, da mletačko-turskih ratova više neće biti. Pred nama je – u literaturi naveden, ali pobliže nekomentiran – izvještaj mletačkoga inženjera Giovannija Francesca Rossinija, koji je sredinom stoljeća proputovao Dalmacijom i ostavio svjedočanstva o svojem putovanju. Riječ je zapravo o nizu izvještaja, nastalih na temelju nekoliko obilazaka, a okupljenih pod zajedničkom signaturom u bečkom Ratnom arhivu.2 Prvi Rossinijev izvještaj, iz 1749. godine, najprije kao zasebnu temu izdvaja ko- njičke vojarne u Dalmaciji, a potom opisuje manje granične utvrde (appostamenti) uz granicu prema Habsburškom, i u nastavku prema Osmanskom Carstvu, sve do završetka mletačke Dalmacije kod Kleka. Drugi pak dio komentira znatnije utvrde u zaleđu, od kojih su neke bile granične, od Knina do doline Neretve. Sljedeći iz- vještaj, temeljeći se na istom obilasku Dalmacije, Rossini je sastavio godinu dana poslije, 1750., a tu je zapisao svoje zaključke o obalnim gradovima od Makarske do Skradina. Priložen je potom dnevnik istog putovanja, neobično zanimljiv dokument kojemu valja posvetiti dužnu pozornost (sl. 1). Godine 1750. uslijedilo je još jedno njegovo putovanje Dalmacijom, ovaj put područjem uz habsburšku granicu, te se i o tom obilasku sačuvao inženjerov dnevnik. Iste je godine nastala i analiza knin- ske i sinjske utvrde s obzirom na potrebne popravke. Zanimljiv je potom izvještaj s opisom cesta, bolje reći pristupa (venute) u Dalmaciju iz pravca Bosne, a izvještaje

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

dopunjuju i manji dokumenti kao popis osoba (dužnosnika) koje je Rossini susreo putem ili pregled prevaljenih udaljenosti. Pod istom signaturom pohranjen je, napo- sljetku, opsežan izvještaj o Mletačkoj Albaniji, tj. Boki kotorskoj iz 1754. godine, no on ovaj put neće biti predmet našeg zanimanja. U dijelu izvještaja koji posvećuje konjičkim vojarnama (quartieri di cavalleria) specifičan je slučaj benkovačke vojarne. Tu je jedna satnija bila smještena u pro- storima starog kaštela. On je, kao i danas, imao glavnu četverokutnu kulu te dvi- je cilindrične kule, a prizemlje jedne od njih bilo je namijenjeno boravku Turaka (alloggio per li Turchi, kako stoji u legendi). Bila je riječ o trgovačkim karavanama, koje su – dolazeći iz Bosne ili vraćajući se onamo – trebale mjesto za odmor ili prenoćište. S obzirom na to, ali i općenito zbog tipa i kapaciteta te građevine, Ro- ssini ju je ocijenio neprikladnom za vojarnu nazvavši je piciol casteluccio (str. 1r). Koegzistencija mletačke vojne posade i osmanlijskih trgovaca u istoj zgradi može se činiti iznenađujućom i bizarnom, no nije bila neuobičajena, kako će se vidjeti iz idućeg primjera. Vojarna u Ostrovici bila je jedna od manjih, onih koje su mogle prihvatiti po jednu satniju. Među novim vojarnama, započetima 1738. godine, bila je jedina posve dovršena, navodi mletački inženjer. Priloženi tlocrt podijeljen je tako da simultano prikazuje prizemlje i kat građevine (sl. 2). Na katu je prostor za boravak vojnika, s ognjištima na krajevima toga izduljenog prostora. Posred građevine dva su tijela što ih Rossini zove sposti (specie di torri), ili pak torrette. „Kula” na katu pod F služila je smještaju časnika, a bila je opremljena nizom puškarnica. U jednoj polovici prize- mlja su, dakako, označeni odjeljci za konje, a odgovarajuće je bila izvedena i ovdje neprikazana druga polovica, jer je naveden podatak da je u prizemlju bilo mjesta za pedesetak konja. No najzanimljiviji detalj (pod H) pokazuje da je trebalo načiniti lagane pregrade kako bi se razdvojio prostor konjušnice od dviju „kula”, čiji je pro- stor u prizemlju služio trgovačkim karavanama za odmor. Vodilo se, dakle, računa o potrebnoj infrastrukturi, jer je očigledno postojao interes za funkcioniranjem trgo- vačkih tokova između osmanskog i mletačkog područja.

2. Konjička vojarna u Ostrovici (izvor: Kriegsarchiv, Beč, Inl. C III Dalmatien 1, 5r) Cavalry barracks at Ostrovica

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

3. U nastavku su prikazane velike vojarne koje su mogle primiti po tri satnije voj- Konjička vojarna u Kninu (izvor: nika. Takva je bila danas srušena kninska vojarna,3 započeta već 1708. godine, po Kriegsarchiv, Beč, Inl. C III Dalmatien 1, 6r) čemu je bila najranija među vojarnama graničnog područja, navodi Rossini. Zapa- ža se tipološka razlika prema nešto kasnijim vojarnama jer je zgrada lišena „kula”, Cavalry barracks at Knin te njezin volumen čini samo vrlo izduljeno jednostavno katno tijelo. Premda se na tlocrtu prizemlje naziva konjušnicom, čini se da je u ono doba korišteno za smještaj vojnika, i to na jednoj strani pješaštva, na drugoj konjice. Na katu pak nalazile su se sobe časnika, također s jedne strane pješaštva, s druge konjice. Središnju zonu kata zauzimale su pak velike sobe (cameroni) za boravak nižih časnika i vojnika (sl. 3). Konjička vojarna u Drnišu bila je započeta 1738., no već iduće godine, navodi Rossini, gradnja je prekinuta. Ona je bila primjer novijeg tipa vojarni sa središnjim pravokutnim tijelom i četirima „kulama” na uglovima. Te su uglovne građevine funkcionirale kao paviljonska tijela, tj. bile su istaknute iz gabarita glavne zgrade, a i nadvisivale su je za kat, imajući, prema tome, i zasebna krovišta. Obrazac za takvu izgradnju sačuvan je u projektu koji prikazuje kako su istovrsne vojarne trebale biti podignute u Drnišu kao i u Sinju.4 Takav nov tip vojarni značio je napredak i veći standard od dotadašnjih, a Rossini drnišku vojarnu u gradnji naziva quartierone. U ono je doba posvuda (Drniš, Vrlika, Sinj) konjica bila razmještena u po više manjih nastambi, neprikladnih po skromnim dimenzijama i slabom materijalu od kojega su bile izgrađene. U doba Rossinijeva obilaska 1749. drniška vojarna bila je nedovršena. Na njego- vu je tlocrtu prikazano kako su joj pojedini dijelovi bili izgrađeni u različitoj mjeri: dvije istočne kule bile su podignute do krovišta, no nenatkrivenim kulama propadale su grede i međukatna konstrukcija. Uz to, nedostajalo je stubište kojim bi se stizalo

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

4. Konjička vojarna u Sinju (izvor: Kriegsarchiv, Beč, Inl. C III Dalmatien 1, 3r) Cavalry barracks at Sinj

na kat. Zidovi pak središnjeg tijela bili su podignuti do različitih razina, a zapadnoj kuli i susjednim zidovima nisu još bili izvedeni ni temelji. Stoga Rossini bilježi da od ukupnoga planiranog opsega građevine temelje nema još jedna petina. I u takvome nedovršenom sklopu i nezavidnom stanju mislilo se na trgovačku aktivnost: i ovdje je prizemlje jedne od kula služilo za odmor karavanama.5 Zaključno povodom dr- niške vojarne treba kazati da je neobičan slučaj da građevina nije podizana na cijelo- me svojem opsegu, već „fragmentarno”, pa dok negdje još nisu bili položeni temelji, drugi su dijelovi već bili djelimice funkcionalni. Nalik na drnišku bila je i sinjska vojarna, započeta u isto doba prema istom pro- jektu; ubrzo joj je gradnja prekinuta, no bila je znatno više izgrađena od drniške. Od njezina središnjeg tijela i četiriju kula do danas su se očuvale još dvije kule u sklopu sinjskih „Alkarskih dvora”. Mletački inženjer o sinjskoj je vojarni zapisao da su samo dvije istočne kule bile završene i pokrivene crijepom, tj. nastanjive. Drugim dvjema kulama nedostajale su grede, podovi, prozori, ognjišta. Od dvaju vanjskih kamenih stubišta postojalo je ono istočno. Na središnjem tijelu građevine valjalo je zidove podignuti za još jednu stopu (sl. 4). Predviđen broj konja za vojarnu, uključujući i prizemlje kula, bio je 80. Uz nedovršenu novu vojarnu postojale su i u Sinju starije malene vojarne od slabog gradiva, ali i solidno zidana poggiata, omanja vojarna za konjičke časnike, s konjušnicom u prizemlju. Nakon sekcije o konjičkim vojarnama, Rossini daje pregled graničnih utvrda (Appostamenti sopra il confine, str. 8r), poprativši ih malenim snimkama, crtežima. Jedna je od njih Keglević nad Zrmanjom, danas poznata i kao Kegalj. Bila je riječ o četverokutnoj utvrdi s jednom kulom i nekoliko malenih stambenih građevina. Kao i za većinu ostalih, inženjer je utvrdio njezino zastarjelo i ruševno stanje (antico, et diroccato castellucio, str. 8r). Najvažnijim položajem na mletačko-habsburškoj gra- nici Rossini je označio Privjes, utvrdu južno od Zvonigrada, nad glavnom cestom kojom se iz habsburškog prelazilo u mletačko područje. Posrijedi je bila palanka – utvrda zaštićena palisadom – s nekoliko zgrada, među kojima je glavni bio drveni čardak. Rossini ga opisuje ovako: „… karaula, vrsta kule, načinjena od greda, kata

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

5. izbočenoga prema van, s puškarnicama kako dolje, tako i gore”.6 Svakako se može Utvrda Glavaš (izvor: Kriegsarchiv, uočiti korištenje izraza poput „palanka” i „karaula”, što pokazuje kako su turcizmi Beč, Inl. C III Dalmatien 1, 10r) našli svoje mjesto i u rječniku mletačkih stručnjaka ili službenika.7 Glavaš Fort Obilazeći dalje granične utvrde sjeverozapadno od Knina, Rossini izvještava o kuli Oton, palankama Kobilice i Bender, kuli u Plavnom, potom o važnom polo- 6. žaju i utvrdi Strmica, u neposrednoj blizini granice s Bosnom. Tu cestom prolaze Utvrda Čačvina (izvor: karavane prema Kninu, pa podno Strmice prolaze i kraj utvrde nazvane Palanka Kriegsarchiv, Beč, Inl. C III Dalmatien 1, 11r) Rašković prema satniku tog imena. Unutar obrambenog pojasa i ovdje je stajala karaula, drvena katnica, pa je zasigurno treba zamisliti poput one u Privjesu, kao Čačvina Fort čardak. Mletački inženjer zapisuje podatak da su u prizemlju bili smješteni konji, a na katu 30 vojnika. Palanci nasuprot, s druge strane ceste, stajala je bazana, služeći odmoru karavana. I ovdje, dakle, imamo infrastrukturu u funkciji trgovine, ali je ona odvojena od vojne građevine. U nastavku se Rossini osvrnuo na Drniš, kojemu opisuje crtež, no slikovni je prikaz izostao. Slijedi Vrlika, a potom dokumentira stanje utvrde Glavaš sjeverno od Vrlike. Taj građevni sklop opisao je, kao i brojne druge, kao „malenu, staru i ruševnu utvrdu”.8 Priloženi tlocrt pokazuje ulaz u južnome, te nekoć stambenu građevinu u sjevernom dijelu. Jasno je istaknuta cilindrična kula, a dragocjeno je bilježenje do- sad nepoznatog mjesta bunara (pozzo) (sl. 5). Sudeći prema njegovu obrisu, bila je posrijedi prirodna udubina u krškoj stijeni, prilagođena i privedena svrsi skupljanja vode. Inženjer je za Glavaš zapisao da je na zabitom mjestu, a ne nadzire ni cestu, ni

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

granicu. Osim toga, bio je napušten, dakle bez posade, pa se postavlja pitanje zašto ga je Rossini uopće obilazio i opisivao. Možemo pretpostaviti da je imao takvu upu- tu, pa mu se unatoč svemu morao posvetiti. Potom slijede posve skromne i malene utvrde Uništa, Han, Bili brig, Trilj, za koje je sve Rossini priložio i malene snimke. Više pozornosti onda treba posvetiti utvrdi Čačvina, nedaleko od Trilja. I za nju je zapisao, kao i za mnoge druge, da je riječ o „starome malenom polusrušenom kaštelu”.9 Inženjerov crtež pokazuje njegov vrlo izduljen sklop s dvjema cilindričnim kulama, manjom na sjeveru i većom na jugu (sl. 6). Dosad nepoznato mjesto spremišta vode lokalizirano je crtežom uz veliku kulu, s napomenom da je cisterni bio urušen svod (A). Nekadašnja stambena zgra- da pak (B) bila je bez krova, stoga je posada, koju je činilo 5-6 pandura, boravila u natkrivenoj glavnoj kuli. Ova je utvrda, dakle, ipak imala posadu, no poput Glavaša nije nadzirala ni cestu, ni granicu, zapisao je Rossini. Nakon toga nastavio je put dalje na jugoistok, opisujući nekoliko pograničnih utvrda, od kojih je crtežom popratio samo Aržano. Izvještava još o Sklopini, Obiše- njaku, Posušju, Gorici te Viru ili Runoviću, sve na području Imotskog. Put je vodio zatim do Vrgorca, pa u dolinu Neretve, naposljetku do kaštela Smrdan nad Klekom, što je ujedno i granica prema osmanskom teritoriju. Potom je slijedio povratak pre- ma sjeverozapadu, ovaj put obalom i uz posjete najvažnijim gradovima. Na temelju toga velikog i dugotrajnog putovanja Dalmacijom nastao je još i za- seban izvještaj o gradovima i utvrdama dalmatinskog zaleđa: Kninu, Drnišu, Vrlici, Sinju, Klisu, Imotskom, Zadvarju, Vrgorcu, Opuzenu, Kuli Norinskoj, kaštelu Smr- danu (datirano u Zadru 15. 7. 1749.). Rossini je upozorio na loše, ruševno stanje mnogih od njih, pa čitamo i uopćenu, nimalo vedru ocjenu dalmatinskih utvrda.10 Cilj je njegova izvještaja navesti stratešku vrijednost svake pojedine utvrde, a to zna- či razloge zbog kojih bi trebalo pristupiti njihovoj obnovi. Kao prioritet u tom smislu navodi Sinj, ali i Zadvarje, Imotski, Vrgorac, Kulu Norinsku. Zasebno je izvješće pak izradio za obalne gradove, i to Makarsku, Omiš, Split, Trogir, Šibenik i Skradin (da- tirano u Zadru 2. 4. 1750.), kojima također ocrtava strateško značenje. Izdvojit ćemo tek najzanimljivije aspekte tog izvještaja. Za Makarsku kratko spominje četverokut- nu kulu i sjedište mletačkog predstavnika vlasti, ali ponajprije se posvećuje tamoš- njoj katedrali. Očito stoga što je postojao javni, tj. državni juspatronat nad njom, no ipak iznenađuje da se inženjer dominantno bavi crkvenom građevinom u izvještaju koji se ponajprije odnosi na stanje fortifikacijskih struktura. U svakome od navede- nih gradova nailazi na ruševne ili zapuštene strukture, i to ne samo na utvrdama, već i na kneževim dvorovima, kojima se iscrpno posvećuje, primjerice u Trogiru. Slično je i u Šibeniku, gdje, međutim, središnje mjesto pripada utvrdi Sv. Nikole: i tu su bili potrebni popravci, a Rossini posebno ističe oštećen plašt od opeke na strani gdje puše bura. Prema opsegu teksta koji joj posvećuje, očito je kako inženjer šibensku utvrdu smatra iznimnom građevinom. Upućuje joj najveću moguću pohvalu riječi- ma da pothvat njezina podizanja nije zaostajao za bilo kojim rimskim.11

***

Zasebni dokument, ali ipak neposredno povezan s prethodnim izvještajem, jest Rossinijev dnevnik tog putovanja; naslov mu je Diario del viaggio fatto, in occasione della visita generale delle piazze, appostamenti sopra il confine, e quartieri di cavalle- ria dell’Inferior provinzia della Dalmazia, pratticata per pubblico commando dal co- lonello Giovanni Francesco Rossini, nel 1748 m. v.12 Nesumnjivo je to najzanimljiviji dokument u ovoj cjelini Rossinijevih izvještaja jer neobično bogato oslikava okol- nosti njegova putovanja, a to je aspekt kojega smo uobičajeno lišeni kod inženjer- skih izvještaja ili opisa utvrda. Zbog toga nam takav dnevnik može donekle objasniti zašto su izvještaji starih mletačkih inženjera 16. – 18. stoljeća takvi kakve su nam

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

ih ostavili. Osim toga, u ovom slučaju, dnevnik donosi i daljnje ocjene, zapažanja i podatke o utvrdama i mjestima, pa ga svakako valja iskoristiti i u tom pogledu. Rossini je na obilazak Dalmacije krenuo sa svojom pratnjom iz Zadra 6. veljače 1749. Već zapisi prvog dana putovanja pokazuju nam njegove interese. Pomno bilježi sela kroz koja prolaze, kao i važne građevine koje mimoilaze (prvog dana to su bili ostatci rimskog akvedukta kod Zadra ili ruševni nadinski kaštel: nepaginirano, ali str. 1r), a zatim i to kakav je teren te je li zemlja obrađena ili ne. O tome ćemo poslije tijekom njegova putovanja čitati i mnogo intenzivnije iskaze, kao što će to biti i oni o vremenskim prilikama na njihovu putovanju; prvi dan pratila ih je kiša. Posebno je zanimljivo njegovo točno bilježenje sati i minuta u kojima se odvijalo putovanje. Pošli su iz Zadra u 16:45 te stigli u Zemunik u 19:40. Odatle su nastavili put u 20:30, i u 1:30 u noći bili su u Benkovcu (str. 1r). Takvi podatci svakako izazivaju nedou- micu, no objašnjenje daje posebno mletačko računanje sati u danu.13 Naime, ono je podrazumijevalo da dan započinje zalaskom Sunca, a u to doba godine to je oko 17 sati, točnije 17:15. Preračunamo li Rossinijeve podatke u tom kodu, doznajemo da su iz Zadra krenuli – po modernom računanju vremena – u 10 prijepodne, a da su u Zemunik stigli u 12:55. Nastavili su put u 13:45 te su u Benkovac stigli u 18:45, što ovako izgleda realno. Rossini još dodaje da je prtljaga stigla za njima sat i pol kasni- je, i to oštećena i mokra. Na dionici od Zadra do Benkovca pratio ih je serdar Smilja- nić, a koliko je ukupno ljudi brojila Rossinijeva skupina, iz dnevnika ne doznajemo (str. 1r). U nastavku nećemo prepričavati sve ono o čemu inženjer informira iz dana u dan, već ćemo navesti tek najzanimljivije njegove poglede i procjene. Iz Benkovca su krenuli prema Kninu i, prošavši Ostrovicu i Kistanje, morali su se zbog oštra zimskog vremena zaustaviti u Ivoševcima. Rossini piše da im je bura nosila polusmrznuti snijeg u lice.14 Nakon što su prenoćili u kući seoskog sudca, nastavili su put te su, ušavši u dolinu Krke, stigli napokon do Knina. Tu su ih na stan primili franjevci. Boravili su u Kninu četiri dana, a Rossini je obilazio tvrđavu te konjičku vojarnu. Kako je vrijeme i dalje bilo loše, dio bi dana odvojio da sređuje bilješke o onome što je dotad vidio na putovanju. Potom je krenuo u obilazak utvrda uz habsburšku i osmansku granicu – o kojima je bilo riječi u prvom dijelu ovog teksta – nakon čega će se vratiti u Knin. Pošao je bio u pratnji serdarâ Sinobada i Šimića, a zahvaljujući njegovu preciznom bilježenju vremena, čitamo da su primjerice u Kegleviću boravili od 12:45 do 13:30. Za to vrijeme inženjer je, dakle, pregledao ruševnu utvrdu te skicirao njezin tlocrt, koji prilaže svojem izvještaju. Nastavili su s utvrdama Privjes, Oton, Kobilice, Bender, a idući dan Plavno i Strmica. Cijelo ih je vrijeme pratio vjetar, kiša, blato i hladnoća, a Rossini jednu dionicu opisuje ovako: „… išlo se zatim dugom i opasnom nizbrdi- com, ponajviše pješice, po kamenju i blatu, i vodi odozdo i odozgo”.15 Sljedeći dan zadržali su se u Kninu da srede dojmove i podatke te da odmore konje. Pošli su dalje u pratnji pukovnika Pavla Nakića, kojega je poslije zamijenio serdar Nakić, njegov bratić, s pratnjom na konjima. Put je bio loš, pun blata i vode, zbog čega su često morali skretati s glavne ceste. U Drniš su stigli mokri (ben bagnati, str. 2r). Nastavili su zatim prema Vrlici, gdje su odsjeli kod upravitelja mjesta An- dree Celija Cege, koji je stanovao u podgrađu, jer je utvrda nenastanjena, izvještava Rossini. Odavde je krenuo u lokalni obilazak prema osmanskoj granici, što je obu- hvatilo i pregled utvrde Glavaš. Silno iznenađuje podatak da se ondje zadržao pet minuta, jer je utvrdu morao dokumentirati, među ostalim, i skicirati tlocrt što ga ovdje prilažemo. Svakako pomišljamo na to da je posrijedi greška, no to je ono što piše u Rossinijevu tekstu (str. 2v). Među nekoliko lokaliteta što ih još spominje na povratku u Vrliku, čini se da ga se osobito dojmila crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine. Opisana je kao polurazrušena i stara pravoslavna crkva, okružena grobovima s ka- menim pločama, čije su ga se dimenzije također očigledno dojmile.

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

U Vrlici su ga sustigla pisma sindika istražitelja, dakle onih koji su ga poslali na ovaj zadatak. Nije naveo o čemu je u njima bilo riječi, no bit će da su specificirali nešto u svezi s njegovim programom, ili dodali neki novi lokalitet, svakako su inter- venirali u zadatak koji je bio preuzeo. Dan odlaska iz Vrlike prema Sinju, a to je bilo 22. veljače, treba registrirati kao dan kada su vremenske prilike bile povoljne, što je iznimka u neugodnome i teško podnošljivome zimskom vremenu što je Rossinijevu skupinu pratilo gotovo stalno. Taj dan bio je, međutim, vrlo lijep, a Sunce je snažno grijalo.16 Pošli su iz Vrlike u pratnji šesnaest harambaša, koje je dolaskom na sinjsko područje zamijenilo drugih dvadeset harambaša na konjima te pukovnik i dva serdara. Višednevni boravak u Sinju inženjer je iskoristio za obilazak i dokumentiranje tamošnje utvrde, ali i za odlazak do nekih obližnjih lokaliteta. Takav je bio, primjerice, boravak u Hanu na Cetini. Dosad smo već upoznali Rossinijevo pomno bilježenje vremena u kojemu se odvijalo njegovo putovanje ili njegovi poslovi, no sada imamo primjer upravo bolne točnosti u tom pogledu: zapisuje tako da mu je od Hana do Bilog briga trebalo sat i 22 minute, ili da je na obalu Cetine stigao u 12:26 (str. 3r). Pošavši iz Sinja prema Imotskome, prolazi kroz Trilj i pokazuje kako mu je po- znato da je u vojnom logoru u Gardunu bila stacionirana XI. rimska legija. Nedaleko od Trilja obišao je utvrdu Čačvinu, gdje se zadržao pola sata. U Imotskome pak zadržao se nekoliko dana, a u dnevniku jedan od njih opisan je ovako: bio je obišao utvrdu, zatim je ručao kod providura Alberta Donà, a potom je zapisivao dojmove s obilaska. Put ih je dalje vodio prema Vrgorcu, a tu su prolazili jednom od najtežih dionica, „najgorom što se uopće može opisati, svom kamenitom, s grmljem, usponi- ma i nizbrdicama, stalno uz litice [...] i konačno smo stigli nakon 7 ¼ sati hoda [...] vrlo umorni i mokri...”.17 Prenoćili su kod franjevaca. Iz Vrgorca su konje uputili natrag u Zadar, te nastavili prema dolini Neretve; u jednom su se času našli i na osmanskom teritoriju, nasuprot Ljubuškom. Nakon 7 sati i 5 minuta puta stigli su u Vid, gdje su se pak ukrcali u barku, što ju im je bio osigurao upravitelj (sopraintendente) Nonković. Tako su pritokom Neretve stigli do Kule Norin- ske, i nakon pola sata nastavili do Opuzena. Dalje su se kretali Malom Neretvom te su kod Osinja uplovili u more. Nastavili su do Kleka, gdje su ručali u Kuli Nonkovića, nakon čega je slijedio strm i težak uspon do kaštela Smrdan (str. 4r). Iz Kleka su Nonkovićevom felucom18 pošli natrag, ali sada obalom prema sjeve- rozapadu, pa su prošli i Porto Tollero (danas Ploče). Noćili su zatim u Zaostrogu, i to kod franjevaca. Rossini navodi niz usputnih mjesta i pojedinosti, koje ovdje sve ne navodimo, spomenut ćemo tek franjevački samostan Sv. Križa (danas Živogošće), i onda Makarsku, gdje su se zadržali nekoliko dana. Bili su, naime, ubrzo spremni nastaviti put, ali ih je u tome spriječila jaka bura. Znajući da je pred njima uvala Vrulja, poznata po silini vjetra, zadržali su se u Makarskoj dulje no što su željeli. Napokon su pošli leutom dalje, a s te plovidbe prema Omišu bilježimo Rossinijev navod da se preko Baške Vode odvija krijumčarenje, te da je cesta što iz Vrulje vodi prema Zadvarju toliko loša da nije za konje. Zbog toga su, stigavši u Omiš, odatle krenuli Cetinom uzvodno, sve do visine Visuća. Ondje su se iskrcali iz broda i pošli prema Zadvarju uglavnom slijedeći tok Cetine. Pritom Rossini ne navodi uobiča- jeno precizno samo udaljenosti i proteklo vrijeme, već i koje su dionice prevalili jašući, a koje pješice, kada su sjeli na konja, a kada sjahali. Iz Zadvarja su se vratili istim putem, no opet su morali zbog bure pričekati u Omišu. Potom su otplovili – zbog nepovoljna vjetra djelimice na vesla – do Splita, gdje je Rossini, dakako, obišao gradske utvrde s Gripama, ali se zaputio i do Klisa. Slijedila je plovidba do Trogira, u kojem je, među ostalim, zabilježio da je sniježilo. Nastavilo se dalje, a to je značilo i obilaženje glasovitog rta Planka kod Rogoznice, gdje vladaju nepredvidivi vjetrovi i struje; Rossini piše da su ga mimoišli uz poteškoće, i to na vesla. Nakon Šibenika

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

i obilaska svih tamošnjih utvrda, uputili su se prema Skradinu. Cilj je bio doći do strateški važnog Roškog slapa, pa su najprije doplovili do Skradinskog buka, koji se Rossinija neobično dojmio: zabilježio je da se slap rasprostire široko, a vrlo plitko, stvarajući zabavna mjesta, vrlo ljupka i slikovita.19 Uspeli su se potom do gornje razi- ne, pa drugom barkom stigli do Visovca, gdje su proveli nekoliko dana. Napokon su pošli prema Roškom slapu, kamo su stigli za 58 minuta. Tu je Rossini zapisao malu poučnu raspravu, jer najprije ispravlja – u talijanskim dokumentima – uobičajen oblik Roncislap, a onda čitatelju objašnjava značenje tih dviju riječi.20 Uskrs je te godine pao na 6. travnja, a Rossinijeva skupina provela ga je na Vi- sovcu. Potom su se vratili istim putem te se zaputili prema Zadru. Njegov dnevnik, dakako, bilježi pretežito nepovoljne vremenske okolnosti (vjetar, obilna kiša), koje su djelimice određivale tempo njihova putovanja i mjesta kamo su se morali skloniti. Na posljednjoj dionici zaustavljali su se na šibenskom Sv. Nikoli, potom Prviću, Murteru, Biogradu. U Zadar, ishodišnu točku svojeg putovanja, uplovili su 10. travnja, nakon 64 dana. Prema Rossinijevu izračunu prevalili su 623 milje, tj. više od tisuću kilometara. Iduće, 1750. godine Rossini je od sindika istražitelja iz nekog razloga dobio na- log da ponovno obiđe granično područje prema habsburškom teritoriju; sačuvan je dnevnik tog obilaska.21 Pošao je na put 28. rujna, ovaj put barkom iz Šibenika. I na ovom putovanju pratile su ga različite nepogode i nezgode: na izlasku iz kanala Sv. Ante plovilo se nasukalo u pličinama, no put se mogao nastaviti bez štete za brod. Kod otoka Vrgade se spustio mrak, pa kako se zbog tramontane nisu mogli iskrcati, ostali su noćiti na brodu; mornari su podignuli tendu i krenuli na počinak. No sve jači vjetar noću je barku odvukao sa sidrišta, i tako su među pličinama otplutali tri milje daleko, navodi Rossini. Shvativši što se dogodilo, mornari su se primili vesala i po mraku sklonili barku u zavjetrinu nekog škoja. Zahvaljivali su Gospodinu što su izbjegli brodolom među tim pličinama i hridima. Plovili su potom dalje s južne strane Pašmana, ponovno se gotovo razbivši na punti nekog otočića, pa su prošli tjesnacem između Pašmana i Ugljana (canale di Cuclizza, piše Rossini) stigavši napokon do Zadra. Tu je započeo kopneni dio puto- vanja, u kojemu je inženjer imao brojnu pratnju (časnici i vojnici kao osiguranje, te ljudi što su se brinuli za prtljagu). Preko Zemunika i Benkovca ušli su u Bukovicu, gdje je staza postajala sve kamenitija i neravnija. Zbog toga je Rossini pao s konja, pri čemu mu se noga našla pod konjem. No nije bilo težih posljedica od tog pada – kako na svoje iznenađenje piše Rossini – osim kontuzije lijeve ruke (nepaginira- no, ali str. 1v). Dolinom Krke potom je stigao do Knina. Nakon temeljitog pregleda tamošnje tvrđave, krenuo je u obilazak utvrda sjeverozapadno od Knina. Pošao je s neobično velikom pratnjom: bio je to pukovnik Nakić, četiri serdara, 40 harambaša na konjima, sve zajedno više od 60 osoba, bilježi Rossini. Niz je lokaliteta što ih je već bio obišao godinu prije, poput Otona, Kobilice, Keglevića i drugih. Slijedeći Zrmanju, preko Ervenika stiže do Žegara, gdje je stajala cilindrična kula bez krova. Sljedeći lokalitet kojemu posvećuje pozornost bio je Obrovac Gornji, polusrušena utvrda kojoj ističe poseban oblik i dimenzije; upućuje u tom pogledu na prateći cr- tež, koji se, međutim, nije očuvao jer nedostaje sam izvještaj, osim dnevnika (str. 3r). Navodi i važan podatak da je nedaleko od Gornjeg Obrovca na Zrmanji slap (misli na Jankovića buk), do kojega je moguća plovidba brodom iz pravca mora. U Obrovcu (Donjem) ukrcali su se u barku te stigli do Novigradskog mora, pa potom do Maslenice, gdje su prešli na konje. Rossini je obišao utvrdu Dračevac kraj Jasenica, nakon čega su se vratili u Maslenicu i pošli brodom u Novigrad. Nakon što je pozdravio tamošnjeg providura Giovannija (Zuanne) Bragadina te ujedno pregle- dao utvrdu, Rossini je obišao i malen novigradski zaljev, što barkom, što na konju. Naposljetku je pošao prema Zadru, završnoj točki svojeg putovanja. Rossini bilježi da je ovom prigodom na putu proveo 15 dana te prevalio 200 milja.

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

Kažimo i riječ-dvije o idućemu Rossinijevu izvješću, a ono nije nastalo na temelju novog putovanja, već korištenjem prije prikupljenih podataka; tako sugerira i naslov Alcune memorie intorno alla Dalmazia, del colonello Rossini nel 1752. Na početku je dao ocjenu dviju važnih utvrda dalmatinskog zaleđa, Knina i Sinja. Za kninsku tvrđavu navodi kako je 42 godine prije bila „obnovljena gotovo od temelja”,22 misleći pritom na velike zahvate što su uslijedili počevši s 1710. godinom. O tome je bio više no dobro obaviješten, jer je oko 1714. i sam ondje bio vodio radove. Ipak je nakon više desetljeća mnogo toga trebalo opet popravljati. U pogledu pak sinjske utvrde primjedbe su temeljnije, a glavna je da veliki potezi bedemâ nisu flankirani; stoga Rossini preporučuje znatne zahvate.23 U sljedećoj cjelini ovog izvješća riječ je o putovima, cestama kojima se iz Bosne stizalo u Dalmaciju.24 Na granici je redovito stajala mletačka granična postaja (case- llo), a Rossini navodi nekoliko glavnih pravaca: cesta od Strmice do Knina, i potom dvije varijante do Zadra, preko Obrovca ili preko Benkovca. Za obje je vrijedilo da su teške, kamenite i nepogodne za transport topništva,25 što pokazuje da ih razmatra s gledišta mogućega osmanlijskog vojnog upada u Dalmaciju. Drugi glavni pravac bio je od Uništa preko Drniša do Šibenika, potom onaj s Prologa preko Sinja do Spli- ta, kao i cesta što je u Dalmaciju ulazila kod Imotskog. Naposljetku, navodi pravac od Vrgorca prema Makarskoj. Sve ceste opisuje kamenitima, neugodnima, uskima, bez izvora vode, a zamijetili smo tek jednu iznimku – dionicu od spusta s Prologa do Sinja, Rossini je ocijenio vrlo ugodnom i položenom.26 Ovom po sastavu heterogenom izvještaju priključen je dokument zasebne data- cije, od 3. studenoga 1757., kada Rossini sastavlja popis potrebnih trupa za slučaj rata, po pojedinim dalmatinskim utvrdama. Naposljetku, priložen je i pregled stanja konjičkih vojarni (promemoria) za tu, 1757. godinu. Izgrađene vojarne bile su one u Zadru, Ostrovici, Kninu i Imotskom, dovršiti je trebalo drnišku i sinjsku vojarnu, a podignuti od temelja vojarne u Zemuniku, Benkovcu, Kosovu, Vrlici i Klisu.27

***

Što uopće znamo o karijeri inženjera Rossinija i što na temelju ovdje opisanih iz- vještaja možemo zaključiti o njegovu radu? Ponajprije, u sretnoj smo prilici da ovdje navedemo dragocjen dokument o Rossiniju iz 1757. godine, u kojemu je pregledno i potanko izložena njegova dotadašnja karijera.28 Bio je rođen 1688. godine, a otac mu je također bio inženjer s časničkim činom. Ušavši u vojnu službu, Rossini je kao 18-godišnjak (1706.) bio pridodan tada već znamenitomu vojnom inženjeru Antunu Jančiću da mu asistira na izradi nacrta utvrda u Moreji. Godine 1714. upućen je u Knin kako bi vodio radove modernizacije tamošnje tvrđave. Potom prelazi u Levante (Grčku), gdje sudjeluje u osvajanju utvrda Preveze i Vonize. Nakon 1723. boravio je nekoliko godina u Istanbulu, u službi tamošnjeg baila. Od godine 1728. nalazimo ga na Krfu, u službi J. M. von der Schulenburga, zapovjednika mletačke kopnene vojske, koji je upravljao modernizacijom krfske tvrđave. Nešto poslije, 1735., bio je predviđen za Compagnia d’ufficiali ingegneri, kumpaniju vojnih inženjera što je tre- bala biti osnovana u sklopu Schulenburgovih reformskih planova za mletačku voj- sku.29 Jedno vrijeme boravi u Terrafermi, potom je ponovno u Levanteu – gdje je bio upraviteljem svih tamošnjih inženjera – a nakon toga ponovno u Istanbulu, te se zatim tri godine bavio utvrdama venecijanske lagune. Tako smo stigli do 1748. godine, kada Rossini nosi čin pukovnika (colonello), a sindici istražitelji traže od Senata da ga uputi u Dalmaciju; rečeno je tom prigodom da je slavan u svojem poslu (celebre nell’architettura militare: nepaginirano, ali str. 5). Kako je to putovanje bilo iscrpljujuće, zabilježeno je da mu je stradalo zdravlje.30 Nakon nekoliko se godina vraća u Dalmaciju, gdje nadgleda radove na utvrdama,

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

7. Giovanni Maria Morlaiter, Rossinijev nadgrobni spomenik, crkva Sv. Šime u Zadru, detalj (foto: A. Žmegač) Giovanni Maria Morlaiter, Rossini’s tomb monument, church of St Simeon in Zadar (detail)

posebno Kotoru, Sinju i Kninu. U godini 1756. obavljao je funkciju upravitelja gra- ničnih utvrda prema Osmanlijama, a za to razdoblje ponovno je istaknuto da se nije štedio, te mu je stoga bilo stradavalo zdravlje. Iz godine 1757. potječe, naposljetku, podatak da je nakon smrti soprakomita u Splitu Rossini čak postao zapovjednikom dviju galija i drugih državnih brodova u regiji. U zaključku tog dokumenta o njego- voj karijeri stoji podatak da je nakon osamnaeste godine života proveo u mletačkoj službi 51 godinu, da je u ratu proveo četiri godine i pritom sudjelovao u dvjema opsadama te da je u času sastavljanja dokumenta bio u dobi od 69 godina. Dodajmo rečenomu još nekoliko podataka, i zaključimo sliku o Rossiniju. Vidje- li smo da je, poput drugih mletačkih inženjera,31 bio aktivan na cijelom području Mletačke Republike, od Terraferme do Peloponeza. Izradio je prikaze niza mletačkih utvrda, među njima i za više dalmatinskih, kao i projekte za njihovu modernizaciju; među njima u najvećem su se broju sačuvali prikazi Brescije i Kotora. Iz spomenutih boravaka u Istanbulu32 potječu njegovi panoramski crteži grada kao i prikazi utvrda u Dardanelima. Valja naglasiti da je pripadao svakako među istaknutije mletačke inženjere 18. stoljeća, pa je tako 1739. bio naveden kao jedan od deset stalno zapo- slenih inženjera.33 Poslije, već kao general, bio je konzultiran oko nastojanja da se institucionalizira inženjersko školovanje u Mletačkoj Republici.34 Najviše nas, dakako, zanima njegova profesionalna povezanost s Dalmacijom. U Kninu je, primjerice, bio prisutan barem u rasponu od 1714. do 1758. godine.35 Tre- ba istaknuti ovdje dvije manje poznate njegove snimke, sačuvane u Trevisu: to su tlocrti Sinja (1752.) i Drniša (1756.), obje s pouzdanim prikazima postojećeg stanja i rješenjima za potrebnu bastionsku modernizaciju.36 Naposljetku, on je i pokopan u

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

zadarskoj crkvi Sv. Šime, a njegove su zasluge vodile tomu da mu je ondje načinjen i spomenik, djelo poznatoga mletačkog kipara Morlaitera (sl. 7).37 Sindici istražitelji, koji su od Rossinija zatražili da pođe na put, nakon njegovih pu- tovanja izvijestili su da je unatoč lošem vremenu i strašnim cestama obišao Dalmaciju s posebnom pozornošću te im predočio iscrpan izvještaj.38 Imali su na umu, dakle, u kakvim se okolnostima odvijalo Rossinijevo putovanje i da ga je on obavio krajnje savjesno. Njegovo izvješće, a posebno dnevnik koji smo ovdje prikazali, govore kako je izgledala praktična svakodnevica takvog putovanja i s čime se sve suočavao. Točan i savjestan i u teškim okolnostima, Rossini je požrtvovno stvarao izvještaje što ih danas pronalazimo u arhivima, i putem kojih upoznajemo prošlost Dalmacije.39

BILJEŠKE 1 Tekst je izrađen u sklopu projekta Instituta za povijest umjetnosti 8 ... picciolo antico, e diroccato castello (str. 10r). LoRegUm, koji financira Europska unija – NextGenerationEU. 9 ... antico piciol castello semi distrutto... (str. 11r). 2 Österreichisches Staatsarchiv, Beč, Kriegsarchiv, Inl. C III Dal- 10 ... li rimarcabili pregiudizii, e lo stato lacrimevole, in cui pocco men matien 1. Postoji više prijepisa Rossinijeva izvještaja, i to u razli- che tutte le piazze di questa inferior provinzia ridotte sono... (nepa- čitim verzijama. Jedna verzija sačuvana je u Archivio di Stato u ginirano, ali str. 1r). Veneciji (DARKA BILIĆ, Inženjeri u službi Mletačke Republike. 11 ... essere stata la sua erezione, un impresa non inferiore a qualunque Inženjeri i civilna arhitektura u 18. stoljeću u mletačkoj Dalmaciji i Romana (nepaginirano, ali str. 3v). Albaniji, Split, 2013., 250, 251), ali se ona sadržajem, manjim op- segom i izostankom slikovnih priloga razlikuje od bečke verzije. 12 Dokument je u bečkom arhivu označen zajedničkom signaturom Isto se odnosi na verziju u knjižnici franjevačkog samostana u s prethodnim izvještajem. Dubrovniku: VINKO J. VELNIĆ, Rukopis biblioteke male braće 13 NIKO DUBOKOVIĆ NADALINI, Nekoliko hvarskih zabilješki u Dubrovniku o utvrdama XVIII st. u Dalmaciji, Prilozi povijesti iz XVIII stoljeća, Prilozi povijesti otoka Hvara, 1, IV (1974.), 52, umjetnosti u Dalmaciji, 22 (1980.), 176–182. 53; ŽARKO MULJAČIĆ, Jedan rimski letak o dosad nepoznatom 3 Vojarna je srušena u prvoj polovici 19. stoljeća: LUJO MATU- oslobađanju Obrovca od turske vlasti (u kolovozu 1538. godine), TINOVIĆ, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, Zagreb, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41 (1999.), 2009., 170. 55, bilj. 5. 14 ... con estremo incomodo, andando sempre incontro alla borra, ed 4 DARKA BILIĆ (bilj. 2), 38. alla neve semigelata che percuoteva nel viso (str. 1r). 5 Na Rossinijevu tlocrtu je označeno: Serve d’infelicissimo ricovero 15 Si fecce in seguito una lunga e disastrosa discesa, per lo più a piedi, alle caravane (str. 4r). con sassi, fango, ed acqua sotto, e sopra (str. 1v). 6 ... carauola, specie di torretta, formata con travi, in solaro che spor- 16 Fu la giornata assai bella, e con sole estremamente caldo (str. 2v). ge [?] fuori, con ferritore si sotto che sopra... (str. 8r). 17 ... la più pessima che mai dir si possa, tutta grebanosa, con sterpi, 7 To nije bilo neuobičajeno u tekstovima mletačkih stručnjaka: ascese, e discese, e sempre per diruppi [...] e si giunse finalmente zamijetili smo, primjerice, korištenje pojma palanka u izvješta- doppo 7 hore ¼ di camino [...] ben stanchi e bagnati... (str. 4r). ju Antuna Jančića 1710. godine (Fondazione Querini Stampalia, Venecija, ms. Cl. IV cod. 448=154), ili, još prije, u izvještajima 18 Maleni brod s dvama jarbolima i latinskim jedrima. generalnog providura Pietra Valiera 1685. godine (Državni arhiv 19 Detta cascata si dilata per buon spazio, ed assai sparsamente, for- Zadar, Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju, kut. 229/I). mando varii scherzi, assai graziosi, e pittoreschi (str. 6r).

Dalmaciji sredinom 18. stoljeća

20 ... devesi questo denominare Roschi-Slap, mentre Roschi si è il nome 32 GIOVANNI CURATOLA, Drawings by Colonel Giovanni Fran- dell’antico possesore di detto luoco, e Slap significando in Illiro cas- cesco Rossini, Military Attaché of the Venetian Embassy in Con- cata, cosi che è lo stesso che dire, Cascata di Roschi (str. 6r). stantinople, u: Art Turc/Turkish Art. 10e Congrès international 21 Naslov dnevnika je Diario della visita pratticata per comman- d’art turc, Genève, 1999., 225–231. do degl’illustrissimi ed eccelentissimi signori sindici inquisitori in 33 Biblioteca del Museo Correr, Venecija, Venier, 9: Piede generale Dalmazia et Albania, dal colonello Rossini nel 1750 in occasione delle truppe della Serenissima Repubblica di Venezia, e la loro pre- alle piazze di Zara, e di Knin, non che a tutta la frontiera verso sente distribuzione nelle sue differenti provincie (1739). gl’Austriaci, compresi in questa li due Obrovazzi, Dracevaz, e No- 34 ENNIO CONCINA (bilj. 29), 161. vegradi; con varie particolari osservazioni intorno alla natura de’ 35 Te dvije godine (i brojni boravci između toga) proizlaze iz citi- luochi, ed alla topografia. ranog dokumenta (bilj. 28) i DARKA BILIĆ (bilj. 2), 253, što ne 22 ... pocco men che rinovata da’ fondamenti... (nepaginirano, ali 1r). isključuje da se Kninom nije bavio i poslije. 23 Abbisogna la piazza stessa non solo ne’ suoi recinti, pocco men ch’in 36 STEFANO TOSATO, Fortezze veneziane dall’Adda all’Egeo. Le di- ogni parte d’un generale ristauro... (str. 2r). fese della Repubblica di Venezia nei disegni della Biblioteca Comu- 24 Delle principali venute, quali dallo stato Ottomano (o sia dalla Bo- nale di Treviso (secoli XVI-XVIII), Mestre, 2014., 154–157. ssina, ed’ Ercegovina) ne respettivi littorali della Dalmazia discen- 37 RADOSLAV TOMIĆ, Giovanni Maria Morlaiter u Dalmaciji, Ra- dono (nepaginirano, ali str. 3r-4r). dovi Instituta za povijest umjetnosti, 41 (2017.), 119–139, 127, 128. 25 ... assai malaggevole, grebanosa, e sterile, tanto più difficile per con- 38 Egli senza riguardo a dissaggi d’inclemente staggione e di stradde dotta di artiglieria, e scarsa d’acque... (str. 3r). disastrose, ha visitata con merito di particolare osservazione la Pro- 26 ... alpestre, sassosa, e con molti angusti, e difficili deffilati, i tome vincia della Dalmazia e ce ne essibì a parte a parte essettissima re- nasuprot ...doppo la discesa del Proloch, riesce questa assai como- lazione dello stato matteriale delle Piazze di frontiera e marittime, da, e piana sino a Sign... (str. 3v-4r). delli quartieri di cavalleria e degli appostamenti a confini: ASVe, Collegio, Relazioni finali di ambasciatori e pubblici rappresentan- 27 S Rossinijevim izvještajem tematski se mogu usporediti izvještaji ti, Sindici e inquisitori in Dalmazia, b. 70. dalmatinskih generalnih providura, koje su oni podnosili nakon 39 Osim dosad citirane literature, za poznavanje tematike, tj. Dalma- povratka s dužnosti, a pohranjeni su u fondu Relazioni finali di cije u 18. stoljeću i napose izvještaja mletačkih stručnjaka o njoj, ambasciatori e pubblici rappresentanti u Archivio di Stato u Ve- korisni su i sljedeći radovi: MAJA NOVAK, Generalni providuri neciji. Niz tih izvještaja objavljen je u ediciji Commissiones et re- Dalmacije i Albanije u 18. st., Radovi Instituta Jugoslavenske aka- lationes Venetae (I-VIII, ur. S. Ljubić i G. Novak, Zagreb, 1876. demije znanosti i umjetnosti u Zadru, IV-V (1958.-1959.), 341–374; – 1977.), ali ti svesci ne zahvaćaju razdoblje nakon 1680. godine. ALBERTO FORTIS, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984.; ARSEN Srodni Rossinijevu izvještaju važni su izvještaji što ih je na teme- DUPLANČIĆ, O Mihovilu Luposignoliju, vojnim inženjerima i lju svojih četiriju putovanja Dalmacijom (1718. – 1732.) sastavio mjernicima u Dalmaciji u 18. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti feldmaršal Johann Matthias von der Schulenburg, zapovjednik u Dalmaciji, 29 (1990.), 261–268; IVAN PEDERIN, Mletačka upra- mletačke kopnene vojske; čuvaju se u Archivio di Stato, i, u prije- va, privreda i politika u Dalmaciji (1409–1797), Dubrovnik, 1990.; pisima, u drugim arhivskim ustanovama. Napokon, treba navesti ŠIME PERIČIĆ, Knin pod Mlečanima (1688–1797), u: Kninski i izvještaje drugih inženjera što su u 18. stoljeću obilazili Dalma- zbornik (ur. Stjepan Antoljak, Trpimir Macan, Dragutin Pavliče- ciju, dakako, također srodne Rossinijevim zapisima: već spome- vić), Zagreb, 1993., 132–145; JOŠKO KOVAČIĆ, Mjernik i graditelj nuti izvještaj Antuna Jančića iz 1710. godine (bilj. 7), izvještaj An- Giovanni Battista Camozzini, Kulturna baština, 24-25 (1994.), 85– tuna Markovića iz 1765. godine [Archivio di Stato, Venecija (dalje 101; KREŠIMIR KUŽIĆ, Povijest Dalmatinske Zagore, Split, 1997.; ASVe), Savio alla Scrittura, 287] te izvještaj Antonija Mosera de ALESSANDRO SFRECOLA, Le Craine di Dalmazia. La „Frontiera Filsecka iz 1773. godine (Biblioteca Nazionale Marciana, Veneci- militare” di Venezia nel primo Settecento e le riforme del feldma- ja, ms. it. VII 1866/9109). resciallo von Schulenburg, u: Microhistory of the Triplex Confinium 28 ASVe, Savio alla Scrittura, 216. (ur. Drago Roksandić), Budapest, 1998., 137–145; ELISABETTA 29 ENNIO CONCINA, Conoscenza e intervento nel territorio: il MOLTENI, SILVIA MORETTI, Fortezze veneziane nel Levante. progetto di un corpo di ingegneri pubblici della Repubblica di Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Ve- Venezia. 1728-1770, u: Cartografia e istituzioni in eta moderna, nezia, 1999.; FILIPPO MARIA PALADINI, „Un caos che spaventa”. Atti del Convegno, Roma, 1987., 147–166, 157. Poteri, territori e religioni di frontiera nella Dalmazia della tarda età veneta, Venezia, 2002.; NIKŠA STANČIĆ, Krajine u 17. i 18. stolje- 30 ... con grave patimento di sua salute... (str. 5). ću, u: Dalmatinska zagora nepoznata zemlja (ur. Joško Belamarić), 31 Poput njegovih znamenitih prethodnika Michelea Sanmichelija, katalog izložbe, Zagreb, 2007., 197–203; JOSIP VRANDEČIĆ, La Sforze Pallavicina i Filippa Vernede, ili poput njegovih suvre- Dalmazia nell’età moderna. L’influsso della „rivoluzione militare” menika Giusta Emilija Alberghettija, Antuna Jančića, Francesca sulla società dalmata, u: Venezia e Dalmazia (ur. Uwe Israel, Oliver Melchiorija. Jens Schmitt), Roma–Venezia, 2013.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 28

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.