##plugins.themes.oapBasic.skip##
Adriyatik Sanat Tarihi Dergisi Ara

Pogled svisoka na uzgibanu stvarnost

uz slikarstvo Ive Dulčića

DOI 10.15291/ars.4354

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Cilt 13 (2023)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##

Od 50-ih godina 20. stoljeća s visokih motrišta, iz ptičje perspektive, ali uvijek s ljudskim siluetama, Dulčić prikazuje grad, ulice, bučni Stradun ljeti, trgove, sportska zbivanja, kupališta, procesije i njegova su platna prostor novog, uvijek dinamičnog te vizualno atraktivnog događanja, vrtložnih kretanja i uskomešanosti svjetine. Slikar ulične vreve, pretrpanih i zažarenih plaža usred ljetnoga mediteranskog usijanja, punih igrališta koja pršte životom bogatom paletom i dinamičnim postupcima, gustim namazima čistih boja rasvjetljuje paletu, započinje snažan kolorizam, rastače predmete na mrlje – čime je i identifikacija motiva otežana – i postiže titravu atmosferu neograničena prostora.

kolorizam- vrtložna kretanja- kinetizam- gestualnost- pokret- ritam- solarnost- uzgibanost- vibrantnost- nervatura- uskomešanost- Pollock- Tobey

menskim i trajnim. Tijekom njegove karijere u hrvatskom slikarstvu svjedoci smo br- zih izmjena globalnih opcija i tendencija, tehnika i medijskih preferencija, ali Dulčić je u svojim sjajnim emanacijama ostajao neosjetljiv na te promjene, trendove i disciplin- ske izazove trenutka, ostajući vjeran pikturalnim premisama, konvencijama štafelajne izvedbe i racionalnom kanonu četverokutne forme površine. Nije osjećao potrebu ni za kakvim većim promjenama vlastite, jednom uspostavljene umjetničke pozicije. Ma što se u slikarstvu u međuvremenu događalo i kakav god bio njegov status, kakve je jezične i tematske promjene proživljavalo i kad bi se, usred pojedinih revolu- cionarnih inicijativa, snažno pokolebalo povjerenje u slikarstvo i njegovu svrhovitost ili čak objavljivalo definitivno iscrpljenje klasičnog pikturalizma, u jeku globalnog ništavljenja ne samo slike nego i svakoga slikarskog čina i potpunog iskakanja izvan plohe platna, kada su umjetničke prakse nastojale poništavati svako materijaliziranje i oblikovanje, on nikad nije gubio vlastitu likovnu fizionomiju i jasno najavljene kru- gove vlastitih umjetničkih interesa. Nije se priklanjao trenutačnoj aktualnosti, nije se odricao klasičnih pikturalnih vrijednosti, jezičnih kodeksa ni drugih sredstava imanentnih instrumentariju slikarstva kao specifična područja duhovnog očitova- nja, iluzionističkog i egzistencijalnog ostavljanja traga, racionalne gradnje slike, gdje se čuva vlastiti plastički poredak, ni slike kao estetskog predmeta. Bio je to eskapi- stički mentalitet nepristajanja na vladajuće ideologije, mentalitet isticanja u prvi plan autorove volje i njezinih potreba. Izbjegavao je silazak u ideološko da ne bi iznevjerio umjetničko. Njegovu je men- talitetu imanentno uvjerenje da umjetnost i umjetničko djelo trebaju ostati nešto posebno i zasebno, jedinstveno i isključivo sebi odgovorno, nešto što prije svega za- dovoljava autorove duhovne stvaralačke potrebe, što nadasve posjeduje i čuva du- hovne vrijednosti, autorski senzibilitet, emocionalnost, duhovnost. Slika je estetski predmet, ispunjen autentičnom osjećajnošću, vođen živom likovnom misli i ostva-

Uz slikarstvo Ive Dulčića

ren marljivim radom, a u najvećem broju njegovih slika prevladava osjećaj uživa- nja u otkrićima slikanja. Dulčić sliku doživljava kao estetski objekt koji ljubomorno čuva osobine izrazito subjektivna senzibiliteta, psihičkog naboja, kao posljednjeg i najdragocjenijeg uporišta umjetnika u za nj uvijek kriznim i oskudnim prilikama.

*** Iz njegovih najstarijih slika – onih iz 1946. i 1947. – u koje utjelovljuje najple- menitije i najprofinjenije kolorističke stečevine i rafinmane – razvidno je da se u svojoj formativnoj fazi ugledao na Bonnarda, Vuillarda, Matissea, Michauxa, El Gre- ca, Pollocka, Tobeya, Modiglianija, Manassiera, Bazinea..., ali ih je u svoj rukopis ukomponiravao na zreo, metodičan i nimalo kompilacijski način. Odlučujući resurs bila je Dulčićeva moć da utjecaje upotrijebi kao „građu”, „instrument” za potpuno novu slikarsku konstrukciju, i to na svim aspektima slikanog polja. Njegov slojeviti iskaz utemeljen je na dosljednu, čak poklonstvom obilježenu od- nosu prema zanatu. Odlike njegova rukopisa bile su i poseban senzibilitet za boju i pigment, nesvakidašnje intenzivni i temperamentni kolorizam, kojem su važne odli- ke solarnost i južnjačko svjetlo, materijalna zasićenost i vibrantnost slikane površine. Divimo se senzualnoj raskoši autora hedonizma i energetskog potencijala koji je plastičku misao umio pretvoriti u svečanu slikarsku orkestraciju, oblikovati je u estetsku cjelinu zavidna rafinmana, superiornu crtaču, kolorističkom virtuozu, u čijem se rukopisu očituju besprijekorna međusobna funkcionalnost linija, ploha i boja, majstoru atmosfere i stvaratelju plastičke ispovijesti, meštru s istančanim smi- slom za rad s pikturalnim materijalima i za finu distrakciju boje, koji u naslagama epiderme umije postići i gotovo feminilnu ćutilnost. Najmagičnije njegovo sredstvo izražavanja su boje, njihove materijalne i simbo- ličke vrijednosti te međusobni dijalozi. Upravo nam ta atmosfera pobuđuje asoci- jacije na sunčanu primamljivost mediteranskog krajobraza ili tajnovitu kršćansku ikonografiju. Posebice je u dubrovačkim motivima uočavao solarni intenzitet mjesta i koristio se njime kao pogonom za virtuozne svjetlosne zahvate.

*** Pravo polje Dulčićeva djelovanja i senzibiliteta bio je kolorizam, sočan i medi- teranski raspaljen, razvijan u dosluhu s kolorističkim tendencijama koje bitno obi- lježavaju europsku umjetnost pod utjecajem francuskog slikarstva uopće – gestom vladara nad sredstvima izričaja boji je dao izdvojeno mjesto. On je slikar impul- sa, bujne i sočne i nadasve personalizirane materije boje, slojevitosti pigmentalne materije, vehementne i pokrenute gestike te fluidne pikturalne materije. Profinjena epiderma njegovih slikovnih površina nerijetko postaje nekom vrstom slikarskog ul- trazvuka, psihičkog seizmograma koji hvata i autorove najsitnije unutarnje vibracije. Senzibilizira sliku kao prostor neke tihe, kontemplativne, gotovo sakralne atmosfe- re. Autorov će kromatski registar boja poslije prosvijetliti i koloristički intenzivirati, dokazujući vrhunsku kombinatoriku kolorističkih mogućnosti. Odlikuje ga tempe- ramentna akumulacija poteza, uzavrele kolorističke nakupine, izvanredan osjećaj za dominantnu boju, koju vješto usklađuje s rijetkim, raznobojnim i pastoznim potezi- ma, njegovu stilu daje jedinstven pečat. Ostvaruje bogatstvo kolorizma u tonovima, naglim probojima svjetlosti. Uz iskustva pariške škole, Bonnarda i fovista, usvojio je i idiome apstraktnog ekspresionizma, ali nikad nije potpuno napustio predstav- ljački koncept slikarstva i takav pristup motivu. Kao jedan od začetnika organičke apstrakcije na temu reducirana pejzaža, inervantnom kaligrafijom i kolorističkom polifonijom, svrstao se u apogejsko razdoblje europskog tašizma. Dulčićev slikarski jezik kombinacija je ekspresije, brzog, plastičkog crteža, uz profinjeni osjećaj za boju i teksturu. Na fascinantan način uspijeva ostvariti integri-

Uz slikarstvo Ive Dulčića

2. Ivo Dulčić, Trg Republike, 1955., ulje na platnu i šperploči, 53,7 x 75,5 cm (izvor: TONKO MAROEVIĆ, 2016., 51) Ivo Dulčić, Republic Square, 1955, oil on canvas and plywood, 53.7 x 75.5 cm

tet i maksimalnu sintetičnost slike, uspostavljajući misaonu ravnotežu između linije i boje. Na nekim slikama postignuta je jedinstvena interakcija između toploga inti- mističkog pikturalnog senzibiliteta slikarstva pariške škole i prividno hladnoga, ali u suštini spiritualnoga američkog tipa slikarstva. Istodobno – u svojim interijerima on je i izniman majstor atmosfere (Dubrovački interieur iz 1946./1947. i Studija za dječji restaurant iz 1953.). Slikarstvo mu je vitalističko, a postupci nerijetko i akcijski. Slika mu je vrlo često na granici figurativnosti i apstrakcije, a njegovo kretanje prema apstrakciji logična je posljedica oslobađanja od narativnosti, discipliniranja i oslobađanja palete. Slikarska pretvorba unutar njegova opusa kretala se od konkretnog i prirodnog k sve većem stupnju rastvaranja realističnih sižea u elementarnu likovnost i kaligrafiju mrlja boja i poteza u različito stupnjevanu nagovještaju predmetnog ishodišta, pri čemu se u kompoziciji – primjerice u Crveni otok – ide do krajnje redukcije, do sama ruba čiste apstrakcije, tek s najtananijim asocijativnim sponama, osjeća gotovo apstraktni ustroj. Forma kojom se poslije služio bila je na granici figuralnoga slikarskog jezika, koji polako prelazi u sferu apstrahiranja, ali tu granicu Dulčić nikad nije definitivno prešao jer se nikada nije uspio ili htio riješiti referencijalnih projekcija predmetne stvarnosti – u njegovu slučaju riječ je o vjeri u slikarstvo predstavljačkih, ekspresiv- nih i kolorističkih odlika.

*** U slikarevoj ostavštini – premda se to, s obzirom na to kako mu je život pro- tjecao, moglo očekivati – nema ničega očajnog ni žalobnog, nigdje ne odčitavamo dramatičnu komponentu. Na prostorima oživljenim pokrenutim, najčešće bijelim mrljama, tragovi njegovih kistova ipak ostavljaju značenjima bogate psihograme. Energetskim spletovima brzih i žustrih poteza koji imaju osebujnu dinamičku izra- žajnu snagu i psihomotoričnu energiju, difuznim mrljama i dijagramima uzgibanih linija stvarao je neodređenu ali prostorno vrlo obuhvatnu atmosferu u kojoj danas odčitavamo njegovu napetu energiju.

Uz slikarstvo Ive Dulčića

3. *** Ivo Dulčić, Seoska procesija, Dulčić je bio vrstan portretist, majstor u dostizanju vjernosti prikaza realnog 1956., ulje na platnu, 66,7 x 130,8 cm (izvor: TONKO modela. U maniri akademskoga slikarskog portreta demonstrira nesvakidašnji por- MAROEVIĆ, 2016., 54) tretistički dar, nudi psihološki izdiferencirano lice portretiranoga, svoju sposobnost Ivo Dulčić, Village Procession, fizionomijske kontemplacije i psihološke koncentracije te pravoga empatijskog uživ- 1956, oil on canvas, ljavanja u lik portretiranoga, s učinkom jake emotivne participacije. Kao portretist 66.7 x 130.8 cm je očitovao i sjajan osjećaj za psihološke karakteristike portretiranoga, koje postiže majstorstvom modelacije i pročišćenošću volumena na fizionomijsku bitnost. Kao portretist intrigantan je po studijama karaktera, prodornim psihološkim karakte- rizacijama, očitovao je istodobnu mogućnost prodiranja u karakter i temperament portretiranoga, ponirući i u njegove najskrovitije osjećaje. Spiritualna izduženost izloženih portreta Koste Strajnića, Mira iz 1965. i Posljednji portret Joza Kljakovića iz 1969. dokazi su nesvakidašnjega dara fizionomijske kontemplacije i psihološke kon- centracije, pravoga empatijskog uživljavanja u lik portretiranoga, pa i blage čulnosti.

*** Jedna od najvažnijih i stalnih Dulčićevih tema bila je sinestezijski doživljaj svijeta oko sebe, bolje reći (segmentirana) stvarnost triju njegovih domicila – Dubrovnika, Zagreba i otoka Hvara. Stvarao je unutarnje dijaloge s tim lokalitetima, posebice s rodnim gradom. Svoj svijet nerijetko je sagledavao odozgo i s visine („horizont je nestao iz kadra kompozicije”, reći će Radoslav Putar, a Igor Zidić takav će rakurs prozvati „povišenim motrištem”, „s brda ili zvonika” ili će ga nazvati „aerovizurom ulica, trgova i otoka”), jer slikar ignorira uobičajene planove slikana polja. S visina percipirana stvarnost neprestance se pomiče, zaustavljajući se tek na trenutak da je slikar promotri. Iz izdignuta motrišta, iz „ptičje perspektive”, Dulčić je, zahvaljujući posebnoj arhitektu- ri prostora, osebujnoj prostornoj i kromatskoj organizaciji slikana polja, znakovima i načinima na koje se ti znakovi pojavljuju u kompozicijama, otvorio perceptivnu optiku poput one na kojoj su se strukturirala još neka antologijska postignuća hrvat- skog slikarstva, poput krčkih Gromača Otona Glihe i kamenjara Dalmatinske zagore

Uz slikarstvo Ive Dulčića

Frane Šimunovića. Tako nastala slika jedna je od amblematika jednog od najvažnijih hrvatskih slikara, oko čijeg se djela prepliću neka važna problemska pitanja domaćeg slikarstva, gdje, među ostalim, prepoznajemo učinkovito iskorištene i u rukopis au- torski vrlo učinkovito utjelovljene važne stečevine svjetske umjetnosti. Od početka 50-ih godina 20. stoljeća s visina, ali u početku s ljudskim likovima ili barem njihovim siluetama u kadru, Dulčić u tvorbama individualnih domašaja, žive slikarske aktivnosti i neospornih vitalnih vibracija dočarava vitalističku dina- miku u vlastitu okružju, prostor i vrijeme komprimira u jedinstveno polje nabijeno impulsima kinetičke energije, ostvaruje sugestivan dojam kretanja, stvara pokre- nute, dinamične i nemirne površine: grad, ulice, bučni Stradun ljeti, plaže ispod Ploča, trgovi, sportski tereni, umjetničke pozornice, kupališta, procesije... Dulčićeve slikarske realizacije na jednostavan i senzibilan način usklađuju i uravnotežuju kla- sične antagonizme statičnosti i pokrenutosti u neprekinutu kumulativnom procesu. Platna su prostori novog, uvijek dinamična i vizualno atraktivna događanja, magme uskovitlane energije, vrtložnih, energičnih, često i frenetičnih kretanja uskomešane svjetine. Dinamizam i pokrenutost autor ostvaruje sukcesivnim nizanjem pokrenu- tih, zgusnutih ili razmaknutih pojedinačnih volumena koji sudjeluju u prostorno- vremenskoj protežnosti odabrane dinamične gradske vedute. Naglašena ritmizacija ljudskog kretanja slici daje ugođaj životna pulsiranja i prožetosti kinetičkom ener- gijom. Skupinu likova u vitalnu pokretu, najčešće uhvaćenu u urbanoj veduti, viđenu odozgo, slikar isprva ostvaruje vrlo konkretno (Stradun, 1950.), poslije ih svodi na stilizirane volumene u početku lako, a zatim sve teže razabranih ljudskih likova (Trg Republike u Zagrebu iz 1955., Plaža iz 1955., Nogomet iz 1955.). Iz godine u godinu Dulčić postupno reducira ljudski lik, čija prepoznatljivost izmiče, transferira se u

4. Ivo Dulčić, Dubrovačko ljeto, 1956., ulje na platnu, 127 x 152 cm (izvor: TONKO MAROEVIĆ, 2016., 55) Ivo Dulčić, Dubrovnik Summer, 1956, oil on canvas, 127 x 152 cm

Uz slikarstvo Ive Dulčića

nenametjiv ali oformljen znak, u nečitljiva pismena. Na Stradunu iz 1950. majstor- ski je ostvario neprimjetan prijelaz između mimetički transparentno postavljenih figura u pokretu (šire se do polovice Straduna) u figure koje su konfigurirane ruko- pisom (zgušnjavaju se u drugoj polovici Straduna), kao i organska sraslost tih dvaju entiteta. U sublimirajućem procesu figurativni element se povlači, slikarska mate- rija se zgušnjava do labave i potisnute evokativne kvalitete, do jedva prepoznatljiva znaka, do same ideje, do suštinske strukture motiva, koja se sjajno uobličava u go- tovo apstraktnu sliku, u kojoj je slikar motiv doveo do granice realne predmetno- sti. (Usput, upravo su na Stradunu iz 1950. sjajno elaborirane za Dulčićev rukopis znakovite čistine, gotovo prazne i čiste plohe, žive i prepune svjetla.) Boja postaje najvažnijom plastičkom činjenicom – ritmizirane mrlje boje kao da su nabijene primordijalnom energijom i teže snažnoj ekstenziji u prostor i po prostoru, a zajedno s energijom poteza sugeriraju neograničen prostor i nadasve di- namično kretanje tim prostorom. Slikar ulične vreve, pretrpanih i zažarenih plaža usred ljetnoga mediteranskog usijanja, punih igrališta koja pršte životom ostvarenim bogatom paletom i dinamičnim postupcima, gustim namazima čistih boja rastače predmete na mrlje, nemirne i uzavrele nakupine – zarad čega je i identifikacija mo- tiva gdjekad otežana – i postiže titravu atmosferu neograničena prostora. Likovi se pretvaraju u ritmički uzgibana crtovlja vitalnih oblika, u lelujavo uznemirene mrlje koje plutaju slikanim poljem i uzajamnim odnosima stvaraju jedinstvene, dinamizi- rane i delikatne kompozicijske sustave. Već na slici Maestral i plivači iz 1954. boja se u potpunosti osamostalila i više nije u funkciji tvorenja figurativnog prikaza, nego otad „nervozna mrlja” (Antun Karaman) postaje vodećim formalnim elementom kojim slikar stvara gusto ispreple- tene zavibrirane kinetičke strukture. Gustim ekspresivnim kovitlacem mrlja Dulčić demonstrira vidljiv nemir, užurbanost nestrpljive i pokrenute svjetine. Na slici Hvar- ske vale užarenim, tašistički postavljenim titravim mrljama mora i kopna postiže izniman dojam dinamična i oživljena zemljovida. Pokret je vezivno tkivo koje spaja atomizirani svijet, sve te partikule koje napučuju platna. Rezultat je to Dulčićeve dugogodišnje zaokupljenosti prikazivanjem kretnje u za to naizgled neprikladnu mediju slikarstva, otjelovljenje je to različitih oblika i stanja energije, kristalizacija ritmova, nerijetko i frenetičnih, koji se razlamaju, kreću, ras- poređuju i komešaju u beskraju prostora. Na krajnje senzibilne načine slikar ostva- ruje doživljaj neograničene dimenzije prostora u – formalno gledano – omeđenom i završenom prostoru slike. Riječ je o za to doba neuobičajenu shvaćanju i tretiranju prostora i Dulčić je na ovom planu u našem slikarstvu donositelj velikih promjena.

*** Dulčićevo slikarstvo vitalističko je i ekstatično, subjektivno, gestualno, eklektično, ekspresivno, figurativno i narativno, stvaralački postupci akcijski su, prepuni elana, a komunikaciju njegovo slikarstvo temelji na visokom stupnju organizacije u slikanu polju bitnih plastičkih činjenica – prostora, forme, boje, svjetlosti, poteza kojima boja poprima svoju živost i širi vlastitu unutarnju energiju, razrađenoj iluzionističkoj projekciji i nadasve na aktivnoj kolorističkoj organizaciji. Kompozicije su nemirne, pokrenute, uskovitlane, energetski, gestualno i koloristički snažne, osjeća se piktu- ralna uvjerljivost, stalna pulsacija slikane površine, ritam psihomotorične energije koja se transferira u geste i varijacije slojevite nadogradnje dubinskih planova. Jedin- stvenom likovnom artikulacijom, kombiniranjem prostornih planova, izdvajanjem karakterističnih ikoničkih znakova i njihovim spajanjem u ikonografske cjeline, u razbuđenu scenografiju figurativnog prizora, kovitlacima impulzivnih i pokrenutih gesta Dulčić sjajno organizira veliku površinu slike, njezinu protežnost, iluzionira vrtložnu dinamičnost prostora, postiže visok stupanj vizualne aktivizacije kakvu su

Uz slikarstvo Ive Dulčića

postizali veliki američki slikari action paintinga te snažno motivira motriteljeve op- tičko-perciptivne sposobnosti, vizualnu percepciju i osigurava daljnju svježinu uvi- jek drukčijih pojedinačnih rješenja. Snažnim energetskim pražnjenjima gestualnosti, akcijskim mrljama i linearnim prepletima, na tragu action paintinga, približit će se gestualnom vehementnom figura- tivno-apstraktnom ekspresionizmu. Krajem 50-ih Dulčić otvoreno preuzima i neke ge- stualne manire poslijeratnoga američkog apstraktnog ekspresionizma – Pollock, Tobey – ali ih rabi vrlo lokalizirano, kao obogaćenje teksture, više u smislu vitaliziranja, dina- miziranja i variranja površine. Kao i u primjeru tobijevske teksture usitnjena znakovlja, jedna od tema ovog slikara žive vizualizacije, osjetljiva na boju i dinamičke senzacije, bila je stvarnost – nerijetko sagledavana odozgo i s visine – koja se neprestance pomiče, zaustavljajući se tek na trenutak da je slikar promotri. Očituje sposobnost organiziranja slikane površine kovitlacem, vrtložnom dinamičnošću monoelementa nalik na tobi- jevske mrlje – kraćim kistovnim potezima koji se slažu jedan pored drugoga, katkad stvarajući dojam da su slikani na prozirnoj foliji, stvarajući krhku nervaturu, paučinaste fakture bez ijednoga povišenog tona ili iskoračenog oblika. To, primjerice, svjedoči ka- otična, vibrantna, koloristički intenzivna totalna struktura kadra gvaša Stradun ljeti iz 1964. gdje se kovitlac što ga stvara ljudsko kretanje pretvara u potpuno apstraktnu sli- ku, a za motiv je veže tek diskretna naznaka vrata od Pila na samom vrhu slike. Sličnu, ali ponešto jednostavniju situaciju slikar je ostvario poslije u Stradunu iz 1965. Već na slici Maestral i plivači iz 1954. boja se u potpunosti osamostalila i više nije bila u funkciji tvorenja figurativnog prikaza, nego otad postaje vodećim formalnim elementom kojim slikar stvara gusto isprepletene kinetičke strukture. Užarenim, ti- travim tašistički ostvarenim mrljama mora i kopna stvarao je izniman dojam dina- mična oživljenog zemljovida. Na ponajboljim Dulčićevim slikama odčitavamo cijeli niz nenametljivih ali do kra- ja oformljenih znakova, ritmički uzgibana crtovlja i oblika – najčešće promatranih iz ptičje perspektive – koji također, u uzajamnim odnosima, stvaraju rijetke, dinamizira- ne i delikatne kompozicijske sustave. Određena – samo za njegov rukopis znakovit po- kret mase – vreva ljudi osuđenih pribivati u relativno velikom broju u relativnu malu prostoru, prožima najveći dio Dulčićevih slika. Podvrgnuti su joj svi oblici, a i način na koji je boja položena u likove površina. Površine platna stoga su nemirne i uzavre- le kolorističke nakupine, pulsiranja mnogobrojnih čestica u pripadanju, neodređenih oblika koji podsjećaju na svijet imaginativnih znakova gusto isprepletene asocijativne strukture koje simuliraju kinetizam, često kretanje i kuljanje uzgibana ljudskog gustiša, gradskog mravinjaka, vreve mnoštva, uskomešane svjetine, pulsiranje kolektiva, ljud- stva u pokretu, najčešće Stradunom i u prostorima Novog Zagreba, ali i uskomešana ljudstva u zajedničkom pribivanju na određenom lokalitetu, specifičnoj paradigmi kre- tanja – plesu, kupanju, na plaži, procesiji, utakmicama, silasku s broda... Pokret je vezivno tkivo koje spaja atomizirani svijet, sve te partikule koje napu- čuju platna. Katkad su to tek ritmizirani predmeti, pijani stolovi, boce na policama ili neka drukčija konstelacija stvari. Tako, primjerice, u poliperspektivnim Dubrovačkim ljetnim igrama iz 1965. slikar donosi uskomešanost ljudi koji podno kule Minčete gledaju kazališnu predstavu, ali su istodobno u ophodnji oko Orlandova stupa. Slično je i u Dubrovačkom ljetu iz 1956., Lapadskoj plaži iz 1955. Svi ti motivi, dakle, najčešće imaju i duboka ambijen- talna svojstva. Ideja kinetizma zastupljena je i u sjajnim temperama Studija za plažu iz 1955., Pred splitskim kazalištem iz 1959. i Novi Zagreb iz 1964. te gvašem Vatikanski sabor iz 1972. Ovako strukturiranoj slikanoj površini teme su se nametale same od sebe i slikar pritom očituje rijetku sposobnost stalna obnavljanja vlastita govora u mediju klasič- nog slikarskog postupka. Često je to pulsiranje kolektiva u svojem zamahu i ritmu,

Uz slikarstvo Ive Dulčića

kretanje i kuljanje uzgibana ljudskog gustiša na pokrenutoj fakturi, košmar tjelesa, gradskog mravinjaka, vreve mnoštva u urbanoj veduti, uskomešane svjetine, ljudstva u pokretu, najčešće Stradunom, plažama ispod Ploča, zagrebačkim trgovima i u pro- storima Novog Zagreba, ali slikar se usredotočuje i na dinamiku specifična kretanja u prirodi – na moru i nebu – ne zaboravljajući ni pokrenutost običnih predmeta iz svakodnevna okružja, stabla, šume, sazviježđa... Frekvencija promjena u prikazima kinetizma u urbanoj veduti impozantna je – varijacije su to bez kraja! Predmeti, ptice, prirodne pojave poput valova na pučini ili požara po otocima izliježu se iz sitnih kromatskih znakova, gdjekad do neuroze vi- brantnih, i svojom cjelovitošću prekrivaju slikanu površinu ili barem njezin veći dio. U Koncertu, primjerice, ritam pokrenutosti stvaraju nizovi paralela, katkad slikano polje napučuju ritmizirani predmeti, pijani stolovi, boce na kavanskim policama ili neka drukčija konstelacija predmeta, u ostvarenju Poslije pijanke četvorine stolova pokreću se u tamnoplavu fondu u masivnu ritmu, a pokrenutost očituju dirigentov štap i gudala izvođača. U poliperspektivnim Dubrovačkim ljetnim igrama iz 1965. slikar iluzionira uskomešanost ljudske mase koja podno kule Minčete gleda kazališ- nu predstavu, ali je istodobno i u ophodnji oko Orlandova stupa. Slično je i u Dubro- vačkom ljetu iz 1956., Lapadskoj plaži iz 1955. Svi ti motivi, dakle, najčešće imaju i duboka ambijentalna svojstva jer su povezani s Dubrovnikom, Zagrebom i Hvarom. Možda je, drži Ivanka Reberski, Dulčić u jedinstvenoj transfiguraciji mediteranskog podneblja među svim slikarima 50-ih progovorio najčišćim realitetom boje i vizu- alnih senzacija, što ga je dovelo do kromatske ekstaze pobuđene i probuđene nečim što se može držati zaljubljenošću u zavičaj, u kraj djetinjstva ili posvojenu regiju.

*** Obojeni znakovi, potezi, vijugavo i vrludavo nemirno crtovlje, izlomljene više- kutne mrlje ispunjaju slikane površine kao nositelji ritmičkih i kromatskih vrijedno- sti, ali sugeriraju i određena značenja, što motritelju omogućuje slobodu realizacije vlastite percepcije, unos mašte i emocije, tjera ga da gleda pažljivo, da na sliku re- agira kao aktivan sudionik, a ne pasivan promatrač. Različiti oblici koji potječu iz predmetne stvarnosti nisu za Dulčića samo oznake tih konkretnih stvari, nego su i simboli koji posjeduju mnogostruke konotativne aspekte označavajuće intencije i projekcije. Običan i svakodnevni prikaz pejzažne ikonografije tradicionalna tipolo- gijskog određenja majstor je izdignuo do sugestivne univerzalne simbolike ljudskog kretanja. Slikar ostvaruje mogućnosti za odčitavanje mnogih značenja pojave ljud- stva na odabranim lokacijama. „Osjećaj za dio unutar cjeline, shvaćanje koralnosti i pripadnosti kolektivu, razumijevanje maloga u širim, gotovo kozmičkim razmjeri- ma”, zapisao je Tonko Maroević. Nasuprot tomu, Zdravko Poznić razmišlja „o mnoš- tvu i čovjeku, o nestajanju u svijetu”. Slika Dubrovnik ljeti, nažalost, svjedoči da mogućnosti i kvaliteta u njegovu opu- su dominantna kinetizma ni izdaleka nisu iskorištene, posebice ne u odnosu na per- spektive koje je kinetizam tada nudio, i to takvu majstoru.

*** U hrvatsko slikarstvo šestog desetljeća Dulčić uvodi i druga nova i svježa shva- ćanja, u znalačkoj organizaciji kadra, svekolikom oblikovnom i kromatskom tretma- nu. Iza bogato koloriranih površina slikanog polja i osjetljivosti rijetka kolorista krije se pomno, kritičko i analitičko razmišljanje o slici i slikanju, koje sliku obogaćuje oslanjajući se i na određene povijesne i recentne, njemu inspirativne jezične sup- strate i formalne postupke. Nema umjetnosti bez svijesti o prethodnoj umjetnosti! Clement Greenberg, vodeći teoretičar poslijeratnoga američkog modernizma, u svo- jem je razmišljanju o problemskom kontinuitetu kao zakonitosti nastanka i odvijanja

Uz slikarstvo Ive Dulčića

5. Ivo Dulčić, Metro, 1962., kolaž, 28,5 x 35,5 cm (izvor: TONKO MAROEVIĆ, 2016., 69) Ivo Dulčić, Metro, 1962, collage, 28.5 x 35.5 cm

procesa obnove umjetnosti tijekom njezine povijesti bio nedvosmislen: „(...) velika umjetnost nemoguća je ili gotovo nemoguća bez temeljite asimilacije velike umjet- nosti prethodnih epoha!” Donald Kuspit također je tvrdio da je „umjetnost rezultat iskustva umjetnosti”. Teško je, dakle, zamisliti slikarstvo koje ne bi bilo – jezično i formalno – svojevrstan komentar o nekom drugom slikarstvu, koje ne bi odavalo određene referencije na prethodne slikarske prakse. Razdoblje između 1954. i 1960. doba je korjenita jezičnog i koncepcijskog obnavljanja Dulčićeva rukopisa, snažna, imaginativna i ubrzana osuvremenjivanja slikarskog jezika i gradbenih postupka. O naravi slikarstva, o slici i slikarstvu, o umjetničkom djelu i umjetnosti razmišljao je na način različit od dotad uobličena, bez predrasuda upuštao se u eksperimente s tada novim tehnikama proizvodnje plastičkih oblika, kakve je dotadašnje slikarsko iskustvo naše sredine u svojem ideološkom i jezičnom polju slabo poznavalo. Dul- čić je tražio i uspio pronaći konceptualnu proceduru zahvaljujući kojoj je izmijenio rukopis, kontinuitet forme i motivike u terminima tada suvremena globalnog pla- stičkog jezika. Pratimo kako jedan moderni umjetnik nasljeđuje i njeguje liniju kon- tinuiteta duha međuratnog slikarstva, kako u poslijeratnim prilikama segmentirano i s minimalnim kašnjenjem nasljeđuje neka recentna iskustva, čak i određene i mor- fološke uzorke, kako ih učinkovito rabi, transformira prema vlastitim metodološkim postavkama oblikovnog pristupa i tako prevodi u novu plastičku strukturu, u novu, bolje reći, dodanu vrijednost. Stečevine slavne L’Ecole de Paris, ali i drugih umjet- nika, bočonijevsko shvaćanje dinamike u linijama snage te razrađenu i dinamičnu pikturalnu fakturu američkog slikarstva gesta i akcije, tehnički učinkovito i nadasve organski parcijalno – kao alat – iskorišćujući određeni plastični instrumentarij tog slikarstva. U svoj izvedbeni repertoar Dulčić unosi neke tehničke postupke koji su u svijetu bili aktualni, ali su u nas tradicionalno stizali s debelim zakašnjenjem, a zarad svijesti o takvim preuzimanjima u našoj sredini, prema takvim postupcima vladao je oprez, a u kritičkoj percepciji i zazor. U Dulčićevim morfološkim indikacijama na-

Uz slikarstvo Ive Dulčića

lazimo jezične supstrate i formalne postupke enformela, fovizma i orfizma. Krajem 50-ih tašizam ga vodi i prema nekim američkim stilskim i formalnim inovacijama; usvaja dinamične gestualne manire poslijeratnoga američkog akcijskog slikarstva – „curak” Jacksona Pollocka i white writing Marka Tobeyja, tobijevsko sitno od bijelih crtica sastavljeno pismo. Dulčić je nedvojbeno poznavao i iskustva što ih je inau- gurirao Henri Michaux. Njegovi su se crteži sastojali od ritmičkih nizova tananih, izmišljenih pismena, koji su poput malih ideograma i sitnih kaligrafskih psihograma ispunjavali list papira ili slikano polje – najiskrenija poezija transponirana u vizual- no, pisali su njegovi suvremenici, učinkovita sredstva za hvatanje i izražavanje čak i onih vibracija duha koje više nisu bile pristupačne jeziku. Ova tri iskustva Dulčić, međutim, rabi vrlo lokalizirano: to su „segmentirana, parcijalna, tehnička iskustva”, rekao bi Zidić, „internacionalni jezik kojim je komuni- cirao sa svijetom, ali i neposrednim okolišem”, piše Antun Maračić, obogaćenja tek- sture, dakle, u funkciji su dinamiziranja i variranja površine. Primjerice, u Maestralu i kupačima, Golubovima, Plaži, Dubrovačkom ljetu, Plesu, Crvenom otoku nalazimo anarhičan pristup kompoziciji – frenetični koloplet slikarske stvarnosti u totalnom prostoru slike, polokovski all over painting – i namjerno izbjegavanje središta sli- kanog prostora. Dakako, Dulčić nije, poput Pollocka, shvaćao sliku kao psihičku improvizaciju, nije se odavao „psihomotoričnom automatizmu lišenom određene intencionalnosti”, niti je usvajao vjeru u „formativnu narav samog materijala”, nego je, uvažavajući splet načela naslijeđena od modernizma, ustrajavao na klasičnim slikarskim postupcima gradnje slike, a spomenuta tri iskustva uistinu je rabio kao „segmentirana, parcijalna, tehnička iskustva”. Dulčiću su, dakle, bile nebliske polo- kovska i mišoovska fenomenologija samog čina slikanja bez znaka koja se realizirala u brzoj improvizaciji, u odsustvu svakoga unaprijed smišljena oblika i svake promi- šljene geste. On je težio arhitekturi slike i organizaciji formi, svaku sliku pomno je prostudirao i ishod provjeravao na skici ili čak na više njih! Dulčić na Kristovoj bijeloj halji na slavnoj splitskoj fresci Krist kralj dovršenoj 1959. očituje sposobnost organiziranja slikane površine kovitlacem, vrtložnom di- namičnošću nježnih monoelementa, črčkarija, vrlo nalik na tobijevske mrlje – kra- ćim kistovnim potezima koji se slažu jedan pored drugoga, katkad stvarajući dojam da su slikani na prozirnoj foliji, stvarajući „nervozno-iskričav“ (Zidić) konglomerat crtovlja, krhku nervaturu, treperavo tkivo, koprenaste, eterične bijele oblike, bliske protoplazmičkoj morfologiji, suptilno ulančane spletove organičke mikrofiguracije, paučinaste fakture bez ijednoga povišenog tona ili iskoračenog oblika. Zadatak toč- kastih linija, naglašeno gestualniih poteza, vidljive materijalnosti boje i postupka, mrežaste bijele paučine ispredene od tananih i prhkih linija ostvarenih naglašeno gestualnim potezima, vidljive materijalnosti boje i postupka nije samo obogaćenje teksture: te su „paučine” postupno u funkciji dinamiziranja i variranja površine. Bujnom tobijevskom teksturom usitnjena znakovlja, koja ne završava na sublimaci- ji, potiskivanju, užarenim, titravim bijelim mrljama Dulčić je već u 50-ima stvarao izniman dojam dinamična oživljenog zemljovida, dohvaćajući bitnosti i znakovitosti domicilnih mu prostora. Tobijevsku prašinastu strukturu slikar rabi, opet lokalno i kao alat, još prije, 1954. u Caffe Manon i Kavani iz 1955. prekrivši njome stolove, a godinu dana poslije slično postupa i u Pijanim stolovima. Na Portretu Olinka Delorka iz 1961. čitamo oba iskustva: slikar sako portretiranoga dekorira polokovskim „cur- kom”, košulju tobijevskom „paučinom”, a identično rješava i Portret Joze Dujmovića. Na taj način slikar se našao u određenom proturječju između osnovne, sveudilj figuralne ili makar tematske koncepcije slike i specifična plastičkog aparata kojim je ta koncepcija obrazložena, svojstvena američkim apstraktnim majstorima. Naime, on je i dalje uporno ostajao slikarom klasične predmetne imaginacije, ali u ostvari- vanju tematske i ikonografske jezgre primjenjuje postupak slobodna operiranja bo-

Uz slikarstvo Ive Dulčića

6. Ivo Dulčić, Vatikanski sabor, 1972., gvaš, 40 x 56,5 cm (izvor: TONKO MAROEVIĆ, 2016., 88) Ivo Dulčić, Vatican Council, 1972, gouache, 40 x 56.5 cm

jom i materijom po uzoru na američki action painting. Dulčićev fond pikturalnih zahvata aktualizira se, međutim, upravo zbog te primjetne podvojenosti u odnosu na tematsku ideju slike, ali taj fond, ponavljamo, ostaje tek lokalizirano, izvanjsko i samo formalno postignuće – alat! S obzirom na to da je takva – „poluriba poluže- na” – koncepcija slike u nas bila raritetna, kao i na to kako se u to doba u hrvatskoj stručnoj javnosti gledalo na takvu vrstu aproprijacije, bilo je to jedinstveno i vrlo hrabro iskustvo. S pomoću tobijevski „sitnoslikarski” razigrane bijele „paučine”, između 1954. i 1960. nastaje i niz ulja: Na trgu, Trg Republike, Seoska procesija, Dubrovačko ljeto, Hvarske vale... Na taj način ostvaren motiv pokreta zastupljen je i u sjajnim tempera- ma Studija za plažu iz 1955., Pred splitskim kazalištem iz 1959. i Novi Zagreb iz 1964. te na gvašu Vatikanski sabor iz 1972.

*** Dulčić snažno emancipira i sam slikarski jezik. U njegovoj inačici asocijativna krajolika predmetni motivi ne obvezuju autora na opisnost viđena prizora, na rješe- nja pomoću karakterističnih ikoničkih znakova ni na razbuđenu scenografiju figura- tivnog prizora, što ubrzo dovodi do toga da iz kadra u velikoj mjeri nestaje ilustrativ- na narativnost. Ovo kretanje prema apstrakciji logična je posljedica oslobađanja od „balasta anegdote u slici” (Matko Peić). Tijekom kristalizacije autorova temeljnoga plastičkog koncepta od 1954. svjedoci smo postupna uskraćivanja ikonografskih za- danosti. Slikarska pretvorba unutar Dulčićeve rukopisne procesualnosti kretala se od konkretnog i prirodnog k sve većem stupnju rastvaranja realističnih sižea u elemen- tarnu likovnost i kaligrafiju mrlja boja i poteza u različito stupnjevanu nagovještaju predmetnog ishodišta. Figurativni motiv – primjerice, ljudski lik u urbanoj veduti – rastače se, sve je nejasniji, na granici je definicije i nedefinicije, još je samo orijentir u dinamičkoj akciji razlaganja i dekomponiranja figure. Na retrospektivnoj izložbi, što ju je Zidić 2003. postavio u zagrebačkoj Modernoj galeriji, mogli smo pratiti kako podatci iz realnosti od kojih slikar polazi postaju sve manje raspoznatljivi. Ra-

Uz slikarstvo Ive Dulčića

dikalnim reduciranjem asocijativnih elemenata krajolika autor pročišćava plastičku strukturu slike dajući sve veću autonomnost njezinim temeljnim strukturnim ele- mentima, stvarajući relativno autonoman svijet slike. S vremenom, dakle, uočavamo sve jače tragove ublažavanja dokumentarnog tretmana predmetne forme: predmet nije opisan, predstavljen u svojoj pojavnosti, nego je sažet u znak i kao takav uveden u plastičku organizaciju slikana polja. Forma se postupno pojednostavnjivala, proči- šćavala, dobivala je na eleganciji i profinjenosti. Impresivna je slikareva sposobnost da samu pikturalnu materiju dovede do prijelaza u čistu metaforu ideje koja ga zao- kuplja. Stoga je Dulčićeva slika vrlo često na granici apstrakcije, a predmetna forma naposljetku je dovedena do dalekoga evokativnog stanja, ali je i redovito ostajala ba- rem na najtanjoj granici figuralna slikarskog jezika jer slike ovog majstora redovito čuvaju neporecive referentne odnose prema predmetnim polazištima i čitljivosti u slikano polje uvedenih predmeta – sačuvao bi barem minimalan ikonički, simbolički i reprezentacijski karakter slike. Tu granicu slikar nikad nije prešao jer se nije htio ri- ješiti intencionalnosti slikarskog znaka, mimetičkih, ikoničkih iskustava i postupaka, nije htio ukloniti i minimum relevantne prepoznatljivosti. Vizualno sažimanje, koje ima svoja ograničenja, razlog ima u slikarevu uvjerenju da slika ne može opstati bez minimalne predmetne predstave. Postupak o kojem govorimo ima razvidnu kronologiju. Dulčić 1951. stvara Du- brovački trg, sa svjetinom, mahom muškarcima u šetnji, 1955. naslikao je manje mi- metičan Trg Republike u Zagrebu i gotovo apstraktnu Plažu, 1956. Seosku procesiju... U Maestralu i kupačima, Kupačima u zelenom, Seoskoj procesiji, Plaži, Plesu, Golu- bovima slikar ide do krajnje redukcije, ali u Crvenom otoku i Ljudskim odnosima do sama ruba čiste apstrakcije, tek s najtananijim asocijativnim sponama i pred- metnim podatcima i tu se uistinu osjeća apstraktni ustroj djela. U Dubrovačkom ljetu iz 1956., egzaltiranom, poletnom u izvedbi, samo jasno naslikano žarko Sunce, uklopljeno u raznobojne znakovne ekvivalente, gotovo polokovski nanesene mrlje („spontani grafički automatizam”, rekao bi Zidić), razdvaja od potpuno apstraktne slike. Praksi neiluzionističkih predznaka slikar je sučeljavao distingvirani znakovni sustav. Polokovskim „curkom” i tobijevskom „paučinom” ostvareni Ljudski odnosi iz 1957. u suštini su apstraktna slika, ali autor ne pristaje na takav njezin status i u ka- dar umeće raznobojne akumulirane simboličke forme, evokativne arhetipove, zna- kove koje nije pojmovno očvrsnuo, arhetipske kriptograme čija se značenja odlučno izmiču konačnu odčitavanju. Riječ je o vjeri u slikarstvo predstavljačkih, ekspresiv- nih i kolorističkih odlika, u postojanost i nepresušnost govora slikarstva. To, primjerice, svjedoči kaotična, vibrantna, koloristički intenzivna totalna, all around struktura kadra gvaša Stradun ljeti iz 1964. Otisci razdražene gestike, kovi- tlajući se i praskajući, prekrivali su i cijeli prostor slikana polja. Kovitlac što ga stvara ljudsko kretanje pretvara u potpuno apstraktnu sliku, a za motiv je veže tek diskret- na naznaka vrata od Pila na samom vrhu slike. Sličnu, ali ponešto jednostavniju situaciju slikar je ostvario poslije u Stradunu iz 1965.

ZAKLJUČAK Sva Dulčićeva sjajna ostvarenja svjedoče da mogućnosti u njegovu opusu domi- nantna kinetizma ni izdaleka nisu iskorištene, posebice ne u odnosu na perspektive koje je kinetizam nudio takvu majstoru. Unatoč tomu, Dulčić se do kraja prekratka života razvio u iznimnu osobnost hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća i njegov punokrvni slikarski jezik čudesne polifoničnosti spada u ono najljepše i najvrednije što imamo u našem slikarstvu, a djela mu imaju „značaj nezaobilaznog međaša naše poslijeratne likovne umjetnosti” (Antun Karaman).

Aynı yazar(lar)ın dergideki en çok okunan makaleleri

Benzer Makaleler

Bu makale için ayrıca gelişmiş bir benzerlik araması başlat yapabilirsiniz.