##plugins.themes.oapBasic.skip##
Adriyatik Sanat Tarihi Dergisi Ara

Pjesma jača od kamena? Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

DOI 10.15291/ars.3189

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Cilt 10 (2020)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Milenko Lončar Sveučilište u Zadru Obala kralja Petra Krešimira IV. 2 HR - 23000 Zadar
Slova na kotorskim fragmentima posebnima čini obilje rupica izbušenih na njima i, rjeđe, polukružići koji lome haste na nekima od njih. Po tome se vrlo uvjerljivim činilo da ulomci pripadaju istom ciboriju. No niti su bridovi ploča rezani pod istim kutom niti su one sve iste debljine, što je teško zamisliti za dijelove istog komada namještaja. Nedavno pronađen prijepis natpisa govori pak u prilog mišljenju da je ipak riječ o jedinstvenom spomeniku. Tekst tvori zaokruženu misao, a ritam podupire takvo gledanje. Posrijedi je pjesma sastavljena od četiriju trohejskih osmeraca i dvaju sedmeraca, temeljena na srednjovjekovnom načinu ritmiziranja, na pravilnoj izmjeni naglašenih i nenaglašenih slogova. Stoga, ostaje zagonetno kako su se stihovi našli na nespojivim kamenim pločama. Novopronađeni prijepis natpisa uputio je na to da je nositelj imena Nikiforius bio biskup iz druge polovice 12. stoljeća. Andrija i drugovi najvjerojatnije su lokalni svetci, no ne čini se vjerojatnim da su stradali u sukobu Kotorana sa srpskim vladarom Nemanjom, jer je on bio politički zaštitnik biskupa Nikiforija u sporu s dubrovačkim metropolitom. Kako se kult Andrije i njegove braće nekako u to vrijeme uvodio u Dubrovniku zajedno s pričom da ih Kotorani nisu zaslužili, njihov izbor na kotorskom spomeniku mogao bi se gledati kao uzvratni udarac u sklopu neprihvaćanja neželjena dubrovačkog crkvenog vrhovništva.
Kotor- natpis- ciborij- 12. stoljeće- slova s rupicama- trohejski osmerci i sedmerci- biskup Nikiforije- sveti Andrija i drugovi
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Öz
  2. BILJEŠKE

1. Povijest natpisa1 Stranica ciborija iz kotorske katedrale (foto: S. Kordić) U otkrivanju ciborija i njegova natpisa kao da se netko poigravao sa stručnjaci- Arcade of the ciborium from the ma. Otkrivan je kamen po kamen da bi na kraju bio pronađen papir s najpotpuni- Kotor cathedral jom informacijom. Prvo je, još u 19. stoljeću, bila poznata stranica ciborija s tekstom ANDREE S(an)C(t)I AD HONOREM SOCIORUMQ(ue) MAIOREM (sl. 1).2 Tu se vodila rasprava je li riječ o kotorskom uglednom i zaslužnom građaninu Andreaci- ju, o svetom Andriji Apostolu i njegovim kolegama, o svetom Andriji Stratilatu ili o mjesnom mučeniku Andriji i njegovoj braći, takozvanim Petilovrijencima.3 Potom se doznalo za ulomak s tekstom […]IKIFORIUS N[…] (sl. 2).4 Tu se pak raspravljalo je li riječ o caru ili donatoru ili biskupu tog imena.5 U trećem je koraku zaslužni Jovan Martinović s otpada spasio komade s tekstom HOC OPUS EST LABOR[atum] TAM PULCHRE DE[coratum] (sl. 3).6 Stvar se pogotovo zakomplicirala zaključkom Pa- vuše Vežića da je riječ o trima ciborijima.7 Najzad je Miljan Gogić pronašao prijepis teksta koji izgleda jedinstven i glasi:

HOC OPUS EST LABORATUS ET TAM PULCHRE DECORATUS ANDREAE SANCTI AD DEI HONOREM SOCIORUMQUE MAIOREM PRAESULIS SUB TEMPORE NICHIFORIUS NOMINE8

Jedna je dvojba tako riješena, pod imenom Nikiforius krio se kotorski biskup iz 12. stoljeća.9 I druga dilema gotovo je sigurno riješena: posrijedi je zaokružena tekstovna

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

cjelina. Nevjerojatno bi, naime, bilo, nemoguće je i zamisliti, da bi se od svakog od triju ciborija slučajno sačuvala baš ona stranica koja s dvjema drugima tvori pjesmu punog smisla i pravilnog ritma! To što su pisane istim slovima, koja su sa svojim ukra- snim točkicama i polukružićima toliko posebna da gotovo nemaju prave analogije,10 još bi se i dalo razumjeti, ako su ciboriji nastali u istoj radionici. Stoga se nameće zaključak da su posrijedi stranice različitih ciborija preupotrijebljene za novu cjelinu, kojoj je uklesan tekst, možda nakon što je izbrisan stari.11 Ostaje tajna kako su pritom spojeni nespojivi kutovi, jer su građevinske činjenice neumoljive: kut od 450 i kut od 600 u normalnim okolnostima ne idu zajedno, koliko god šutjeli o tome!12 Sam se tekst, doduše, svojim sadržajem ne uklapa najbolje u ideju prenamjene. Isticanje izvrsnosti „djela” koje je „tako lijepo urešeno” nekako ne odgovara starom namještaju. Datiranje izrade ciborija (est laboratum) po biskupu iz 12. stoljeća još se više protivi zamisli o nasljeđivanju odjeće od starijeg brata. Možda se i ne misli na ciborij? Ipak, boljeg rješenja ne vidimo. 2. Natpisu ćemo, dakle, pristupiti kao tekstu zaokružena smisla (sl. 4). Time pak ne Ulomak sa spomenom imena kažemo ni to da načelno nije mogla postojati i četvrta stranica, na kojoj je iz uobi- Nikifor (foto: V. Vujković) čajena repertoara moglo biti upisano ime donatora ili majstora, precizniji datum ili Fragment mentioning the name molitva.13 Pokušat ćemo, dakle, utvrditi točan tekst natpisa, proučiti njegov ritam, Nicephorus jezik i stil, smještajući ga u europsko književno okruženje, te se vrlo kratko osvrnuti na smještanje Andrije i drugova u suvremeni lokalni povijesni kontekst.

Tekst natpisa S pomoću kamenova i papira tekst se može uspostaviti s velikom mjerom sigur- nosti, premda je novovjeki prijepis u Catharensia donio i neke izmjene u odnosu na zapis u kamenu, za koje ne znamo jesu li iz pera autora prijepisa ili starije. Izmjene je nabrojio i komentirao Miljan Gogić. Ispravio je Nichiforius u Nikiforius, uz obrazlože- nje da je zapisivač svojom grafijom označio da ime biskupa glasi Nikifor a ne Nićifor. U biskupovu naslovu praesulis pak ostavio je dvoglasnik ae, premda bi prikladnije bilo samo e, s obzirom na to da je i Andrijino ime zapisano bez dvoglasnika (Andree umje- sto klasičnog Andreae). Najveće je iznenađenje što je Gogić zadržao Boga u drugom retku (ad Dei honorem), premda mu na arkadi nema traga; AD je sasvim čisto, bez 3. ikakva drugog znaka; samo lijeva crta slova A nije vidljiva i to je sve.14 Ni sintaksa pri Ulomci stranice ciborija s natpisom takvu čitanju ne bi bila korektna, jer Andrija i Bog ne bi bili povezani veznikom, pa bi (foto: S. Kordić; dolje desno: PAVUŠA VEŽIĆ, MILENKO tijek misli bio hrapav („svetom Andriji, Bogu na veću čast i drugovima”?).15 Ni pore- LONČAR /bilj. 7/) dak ne bi bio teološki točan, prvo Andrija, pa Bog i onda drugovi. No možda je riječ Fragments of the ciborium arcade samo o nehotičnoj greški autora članka, jer je na početku rada dao pravilno čitanje with an inscription drugog retka i izričito ga ocijenio točnim.16

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

1a 1b 3

4. Zanimljivo je pitanje odakle u prijepisu nepravilni oblici laboratus i decoratus Detalji natpisa iz Kotora (foto: S. Kordić, 1a, 1b i 2, umjesto laboratum i decoratum. Teško je vjerovati da je autor natpisa tako slabo znao foto: V. Vujković, 3) latinski, kad je, s druge strane, uspio sastaviti šest besprijekornih stihova. Skloniji smo Details of the Kotor pretpostavci da je posrijedi skrivenost završetaka –um bilo zato što su participi bili inscription pokraćeni ili su dijelovi grede bili oštećeni već prije prepisivanja. Za pokraćivanje završnog -m ne postoji analogija (usporedivo honorem i maiorem ispisano je u punom obliku; pokraćene su samo dvije riječi u drugom retku, sanctus i –que). Ako su pak krajevi fragmenata bili nečitki već pri zapisivanju na papir, onda moramo zaključiti da prepisivač nije imao peticu iz latinskoga. Osim bitne popune trećeg retka u kotorskom rukopisnom zborniku (praesulis sub tempore… nomine), važan je i et u prvom retku, jer se njime dobiva slog koji je potre- ban za pravilan ritam.

Ritam Već je Nikola Jakšić tekst na „lavljoj” arkadi nazvao distihom.17 Ivan Stevović na stih je pomišljao zbog neobična reda riječi, no dalje nije išao u tom pravcu, već je razmišljao koji bi svetac mogao biti posrijedi.18 Preciznija je bila Meri Zornija uočiv- ši da je riječ o stihovima od osam slogova.19 Doista, nabrojeni elementi pouzdan su pokazatelj da je riječ o poeziji. Međutim, tekst se ne uklapa u antički metrički sustav, kojim su pisani i mnogi srednjovjekovni natpisi. Taj se sustav temelji na pravilnoj izmjeni dugih i kratkih slogova. No tekst kotorskog ciborija dobro se uklapa u srednjo- vjekovni sustav koji se osniva na pravilnoj izmjeni naglašenih i nenaglašenih slogova. Usporedno s prelaskom na novi sustav počela se u poeziju uvoditi i rima.20 Vrsta stiha kojom je natpis pisan, nespretno nazvana trohejski septenar,21 naslijeđena je iz antike i prenesena u novi način pjesničkog stvaranja; u srednjem vijeku vrlo je produktivna, s vrhuncem u 12. stoljeću.22 U trohejskim se stihovima od svaka dva sloga naglašava prvi. Stih se sastoji od prve polovice od osam slogova, i druge od sedam. No polovice su se rabile i kao samostalni stihovi, a od njih su oblikovane i različite strofe. Jedan od prvih tvoraca pjesama poput kotorskog natpisa je znani jadranski gost iz 9. stoljeća, benediktinac Gottschalk iz Orbaisa (oko 805. – 868. ili 869.).23 Najpoznatija je zacijelo pjesma Adama od Svetog Viktora († 1172. ili 1192.) Stabat mater, koja se sastoji od kitica od po tri stiha, od kojih su prva dva osmerci, a treći sedmerac, s rimom aab ccb i stankom iza četvrtog sloga. Naš natpis sastoji se od četiriju osmeraca i dvaju sedmeraca, i on s pauzom iza četvrtog sloga, ali s rimom aabbcc. Trohejski ritam nije se inače poštovao tako strogo, te Dag Norberg, jedan od najboljih poznavatelja sred- njovjekovne poezije, bilježi samo broj slogova i obvezan naglasak na predzadnjem slogu (8p, što znači stih od osam slogova s naglaskom na penultimi; njegov je način označavanja srednjovjekovnih stihova široko prihvaćen). Kotorski se, pak, prilično čvrsto drže trohejskog ritma. No, četiri mjesta otežavaju prepoznavanje stiha i zahtijevaju komentar. Prvo se nalazi na samom početku, gdje se u prvim trima riječima prozni naglasak Hoc ópus est

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

ne podudara s trohejskim ritmom, koji bi glasio Hóc opús est. Kako smo već naveli, to nije neuobičajeno u srednjovjekovnoj poeziji.24 Druga dva mjesta tiču se osobnih ime- na Andrije i Nikiforija. Imena su takva kakva jesu, a potrebno ih je uklopiti u stihove i pjesnici se još od antike služe nekim slobodama kako bi to omogućili.25 Ovdje je riječ o sažimanju dvaju vokala u jedan slog: Andree u Andre (gdje bi se onda i naglasak premjestio na prvi slog)26 i Nikiforius u Nikiforjus. Ne iznenađuje, stoga, što je i rima slabije uspjela (tempore / nomine) u stihu gdje se nalazi dugačko biskupovo ime.27 Naposljetku, enklitični veznik –que tretiran je kao samostalna riječ koja u stihu ima svoj naglasak, što je također poznat postupak u srednjovjekovnom pjesništvu.28 Treba još dodati da trosložne i višesložne riječi, kao i enklitike (ad) i proklitike, mogu dobiti i pomoćni naglasak (làborátum, présulì, àd honórem…). Kad se sve to uzme u obzir, tekst natpisa može se čitati u trohejskom ritmu, kao četiri osmerca i dva sedmerca, svaki sa stankom iza četvrtog sloga:

Hóc opús est / làborátum ét tam púlchre / dècorátum Ándree sáncti / àd honórem sòciórum / què maiórem présulìs sub / témporè Nìkifórius / nóminè.

Potpunu analogiju ovakvom rasporedu ovakvih stihova nismo pronašli. Zemljo- pisno najbliža su, koliko nam je zasad poznato, po dva usporediva teksta iz Italije i, kako izgleda, iz Dalmacije. Jedan potječe iz Asizija iz četrdesetih godina 11. stoljeća. Riječ je o natpisu na crkvi S. Rufino, sastavljenom od dvanaest rimovanih trohejskih osmeraca.29 Autor rada o tom natpisu u pogledu stiha, nažalost, ne upućuje ni na analogije ni na literaturu. Veli samo da su učinjeni po vrlo raširenoj shemi u pjesnič- koj srednjovjekovnoj produkciji, posebno u liturgijskoj ili paraliturgijskoj uporabi.30 Drugi usporediv slučaj je kronika normanskog osvajanja južne Italije i Sicilije, koju je u četiri knjige sastavio benediktinac katanijske opatije Gaufredus Malaterra.31 Kroni- ka seže do kraja 11. stoljeća. Nju je mjestimice, počevši od indeksa 1. knjige, ukrasio pjesmama, ponajviše u trohejskim septenarima. Pjesme su različite duljine, od devet do više od devedeset stihova. Kopije kronike „skromno su se širile tijekom srednjeg vijeka”.32 Možda nije isključen doticaj s kotorskim benediktincima, no ne vjerujemo u izravan uzor, s obzirom na to da se Malaterra služi čitavim septenarima, ne rastavlja- jući ih na osmerce i sedmerce. U srednjovjekovnoj Dalmaciji do 12. stoljeća istom sustavu poezije koja se temelji na naglasku pripada natpis prokonzula Grgura na ciboriju iz Svete Stošije, samo što je njegov ritam jampski, a ne trohejski. Natpis s oltarne pregrade iz crkvice Svetog Mar- tina u Splitu,33 koji do sada nije tumačen kao pjesma, po svemu sudeći, treba također ubrojiti u skupinu trohejskih stihova.34 No, za razliku od kotorskoga, ta dva natpisa nemaju rime. (Nadgrobni natpis kralja Zvonimira pripada također istom pjesničkom sustavu, no on je, kako se čini, iz kasnijeg vremena.35) Najbliže su kotorskom sastavu i rasporedu stihova dvije strofe suvremenika Ada- ma od Sv. Viktora u počast sv. Tomi Becketu (1118./1120. – 1170.). Složene su od četiriju osmeraca i jednog sedmerca, s rimom aaabcccb.36 Ni ta pjesma očigledno nije služila kao uzor, jer ima jedan sedmerac manje i drukčiji raspored rime, no Adam se volio poigravati rasporedom i vrstom stihova, čak u istoj pjesmi, što je moglo nadah- nuti svakoga tko ga je čitao i cijenio. Presedani, dakle, s novim načinom ritmiziranja stihova u Dalmaciji postoje, no ui- stinu tek jedan ili dva. Je li se idejni tvorac ciborija odlučio za tu novu i u široj okolici rijetku vrstu stiha, kao i za neobičan ukras slovā, iz nekog posebnog razloga?

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

Jezik i stil Sama posvetna pjesma nema nekih neobičnih poetskih ukrasa. Kazuje samo komu je djelo posvećeno i kada, izričući usput pohvalu, ne tako rijetku u slič- nim prigodama,37 umjetničkoj izvedbi spomenika. Sadržaj je skladno podijeljen po stihovima; prva četiri posvećena su namjeni izvedenog djela, od čega druga dva samoj posveti, s glavnim likom na odgovarajućem – prvom mjestu u stihu, pri čemu je ta stranica ciborija zasigurno bila čelna. Veća čast naglašena je zamjetnim hiperbatom komparativa maiorem, čime je ujedno postignut izvrstan srok s pripa- dajućom imenicom. Za rimu laboratum – decoratum očekivali smo izravne uzore, s obzirom na to da zvuči tako jednostavno, no pretraga nije dala pozitivan ishod. Našli smo, doduše, ta dva participa u istoj rečenici u proznom tekstu, u Montekasinskoj kronici, pri opisu dragocjenosti,38 što je moglo autoru ostati u uhu ako ju je eventualno čitao, no izrazi su u takvom kontekstu očekivani i obični te neće biti riječ o nekom ugledanju. Stoga bi rimi do daljnjeg trebalo priznati izvornost. Gotovo jednako vrijedi i za honorem – maiorem. Tom se sintagmom, istina, poslužio Ciceron pri opisu Cezara u govoru protiv Marka Antonija,39 zatim Klaudije Marije Viktor ili Viktorije, retor iz Masilije (Marseilles), u pjesmi o Postanku, uspoređujući prvog čovjeka sa životinjama, u pje- smi koja inače nema rimu,40 te Capitulatio de partibus Saxoniae Karla Velikog s kraja 8. stoljeća, uspoređujući kršćanska svetišta s poganskima.41 I tu se može pretpostaviti da je autoru kotorskih stihova bio poznat neki od nabrojenih tekstova, osobito Ci- ceron i možda Klaudije Viktor, no o svjesnom preuzimanju teško je i ovdje govoriti, pogotovo što se u svim trima primjerima stvarno uspoređuje, dočim je u našem stihu riječ o komparativu bez usporedbe. Minimalno suzvučje između tempore i no- mine zacijelo je razlog što ni taj spoj nismo našli na drugom mjestu. Nije toliko privlačan da bi bio preuziman. Izraz ovo djelo kojim počinju brojni posvetni natpisi i koji zvuči tako jednostav- no, gotovo banalno, ima i svoje pjesničko „posvećenje” preko Vergilija, u rečenici Hoc opus, hic labor est („To je posao, to je muka.”). To su Sibiline riječi upućene Eneji u podzemlju, sa smislom da je lako sići onamo, ali ne i izići. S vremenom riječi su posta- le poslovične. Zna se koliko je pjesnik Eneide bio čitan u srednjem vijeku te ne bi bilo čudno da je ta polovica stiha utjecala na učvršćivanje sintagme hoc opus, pa tako i na oblikovanje prvog retka kotorskog natpisa. Možda je to i objašnjenje zašto njegov autor nije obrnuo red riječi u opus hoc, što bi se bolje uklapalo u trohejski ritam. Ni stih et tam pulchre decoratum nije stvoren nekim posebnim pjesničkim umijećem. No opet, odluka o baš takvom izboru riječi mogla se temeljiti na nekom iskustvu čitanja, kao što je, naprimjer, Pjesma nad pjesmama 1.15: Ecce tu pulcher es, dilecte mi, et decorus42 („Gle, ti si lijep, dragi moj, i krasan”); ili Optacijana, virtuoza tzv. carmina figurata (prva polovica 4. st.), u pjesmi upućenoj caru Konstantinu: Quae quondam sueras pulchro decorata libello carmen in Augusti ferre Thalia manus43 („Talijo, koja si nekoć satkala pjesmu, urešena lijepom knjižicom, odnesi je u Augustove ruke”). Za datiranje bio je dovoljan ablativ tempore, no u natpisu je dodano sub, nesum- njivo zbog potrebe stiha, jer se time dobiva jedan nenaglašen slog. Takva sintagma, premda ne česta, nađe se u antičkih i srednjovjekovnih pisaca, prozaista i pjesnika. U starijim primjerima uz tempore redovito stoji neki atribut.44 Tek u srednjem vijeku pojavljuje se poraba bez pridjeva, a s genitivom vlastitog imena.45 Možda je najbliža analogija natpis iz crkve Svete Pudencijane u Rimu iz 1073., koji je mogao poslužiti i za ugledanje. Na njemu se u prvom stihu papa Grgur VII. (1073. – 1080.) naziva praesul, a u petom se posveta crkve datira izrazom eiusdem… sub tempore papae.46 Riječ praesul pak potječe iz antike, gdje označuje predvodnika plesa, a u sred- njem vijeku odnosi se na crkvene poglavare, najčešće na biskupe.47 U hrvatskom

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

latinitetu ranog srednjeg vijeka praesul je prilično učestala riječ.48 Na natpisima pak iznimno je rijetka. Prvi bi primjer bio na luku iz Kaštel Sućurca, a drugi tek na Ve- ćeneginu epitafu.49 Nominativ Nikiforius umjesto očekivanog ablativa, koji je zbunjivao istraživače,50 nije nepoznat u latinskoj sintaksi još od antike, uz imenice i glagole imenovanja, kao ovdje uz nomine.51

Sadržaj Natpis sadrži samo dvije bitne obavijesti: komu je djelo posvećeno i kada. Time one dobivaju na važnosti. Stoga je tim opravdanije u njima tražiti dodatan sadržaj, po- kušati odgonetnuti okolnosti u kojima se upućuje baš takva poruka. Kao prvi nameće se podatak o sukobu upravo biskupa Nikifora s njegovim metropolitom, dubrovačkim nadbiskupom. Kotorski je biskup potražio zaštitu od političkog sponzora, spremnog pokrenuti i oružani sukob s Dubrovnikom.52 Nekako istovremeno, kako se čini, u Dubrovniku nastaje legenda o kotorskim svetcima, koje sami Kotorani ne zaslužuju.53 Naš bi natpis, stoga, mogao biti izravan odgovor na tu dubrovačku „provokaciju”, s Andrijinim imenom na prvom mjestu u stihu sa središnjeg luka. No u takvoj interpre- taciji nije uvjerljivo da Andrija i braća padaju u borbi protiv pravoslavnih protivnika:54 ne bi im Nikifor, Nemanjin štićenik, podizao spomenik. Stoga će, zacijelo, o tome još trebati promišljati.

Zaključak Kotorski natpis iz vremena biskupa Nikifora (12. st.), posvećen sv. Andriji i dru- govima, pronalaskom prijepisa u rukopisnom zborniku u HAZU-u dobio je rješenje nekoliko zagonetaka, no jedna je i dalje ostala aktualna. Nije, naime, jasno kako su bili spojeni ulomci različitih debljina i različitih kutova dodirnih ploha. Pa opet, čini se da su bili spojeni, i po tome što pronađeni prijepis predstavlja natpis kao jedinstven, i po tome što sam tekst čini zaokruženu smisaonu cjelinu. Dapače, posrijedi je šest goto- vo besprijekorno sastavljenih stihova, četiri osmerca i dva sedmerca, čiji se trohejski ritam temelji na srednjovjekovnom sustavu pravilne izmjene naglašenih i nenaglaše- nih slogova. Ta vrsta stihova u istočnojadranskom prostoru gotovo da nema paralele. Koliko nam je poznato, i Italija je siromašna usporedivim primjerima, dočim ta vrsta cvjeta u Francuskoj upravo u 12. stoljeću. Jezikom i stilom pak kotorski se stihovi uklapaju u latinsko književno nasljeđe. Čini nam se da su možda neke posebne povijesne okolnosti kumovale neobičnu pjesničkom ruhu. Kad se uzme u obzir i oblik slova s karakterističnim rupicama, ta- kođer bez izrazite analogije u širem okruženju, ne bi bilo neutemeljeno zaključiti da je riječ o pokazivanju svoje posebnosti i brizi za vlastiti identitet. U napasti smo da to povežemo s nastojanjem kotorske biskupije za odmicanjem od dubrovačkog me- tropolitanskog pokroviteljstva, koje se očitovalo i u „posvajanju” bokeljskih svetaca Andrije i drugova.

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

BILJEŠKE

1 Ovaj je rad nastao na poziv i poticaj kolegice Meri Zornije, na 13 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 17–18, skloniji je mišljenju da daljnjeg čemu joj srdačno zahvaljujem. I sam tijek nastajanja odvijao se teksta nije bilo. u suradnji s kolegicom. S njezinim radom, koji će biti objavljen 14 Slika 1, fragment 2. u zborniku u čast prof. Nikoli Jakšiću, čini cjelinu, razdvojenu 15 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 18. samo iz tehničkih razloga. 16 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 9. Čini se da mu se dogodila još jedna 2 U starijoj literaturi znalo se da je od kraja 19. st. u sekundar- pogreška; naime, premda uz tekst natpisa u Catharensia na mar- noj upotrebi, kao nadvratnik prolaza u sakristiju katedrale; IVO gini stoji bilješka da se nalazi „nell arco della capella sinistra in STJEPČEVIĆ, Katedrala sv. Tripuna u Kotoru, Prilog Vjesniku za S. Trifone sotto il vescovo Nichiforio di Cattaro”, dakle „na luku”, arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. LI (1930-34), Split, 1938., autor u nastavku tumači riječ arca („kovčeg”); K tomu (17–18) 4; IVAN STEVOVIĆ, Sveti Andreja u kotorskom natpisu AN- izraz sotto il vescovo Nichiforio razumije kao da je riječ o likov- DREE SCI AD HONOREM SOCIORVMQ. MAIOREM †, Zo- nom prikazu biskupa, ispod kojeg bi se nalazio ciborij, iako će graf, sv. 27, Beograd, 1998.-1999., (23–32), 23 i bilj. 4 (ćirilicom). prije biti da zapisivač bilješke samo parafrazira tekst natpisa u MERI ZORNIJA, Ranosrednjovjekovna skulptura na tlu Boke Ko- smislu datacije („pod biskupom Nikiforom” = „za vrijeme…”), torske; doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, što se i inače čini na marginama. Zagreb, 2014., objavila je podatak iz sredine 19. st., s pretpostav- kom da je arkada tu ugrađena već u 17. st. 17 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 9), 131. 3 Najvažniji radovi do potkraj 20. stoljeća u: JOVAN J. MARTINO- 18 IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 26–27. VIĆ, Pokušaj rekonstrukcije ciborija kotorske katedrale, Prilozi 19 MERI ZORNIJA (bilj. 2), 157. povijesti umjetnosti u Dalmaciji, vol. 35, No. 1, 1995., (345–355), 20 DAG NORBERG, L’introduction a l’étude de la versification latine 348, bilj. 6; radovi do 1999. u: IVAN STEVOVIĆ (bilj. 2), 24–25, médiévale, Almquist & Wiksell, Stockholm, 1958., 42–43, uočio bilj. 5; do potkraj prvog desetljeća 21. st. u: MILJAN GOGIĆ, je četiri razdoblja njezina razvoja: najprije u Galiji merovinškog Prilog proučavanju ciborijuma iz sakristije katedrale sv. Tripuna doba dvosložna asonancija postaje sve više pravilo; od karolinš- posvećenog Petilovrijencima, Istorijski zapisi, god. xc, 1-2/2017, kog doba javlja se dvosložna rima kod pojedinih pjesnika, kod Podgorica (7-36), 9, bilj. 5. drugih samo „određena tendencija” prema njoj; tek u 11. st. ima 4 JOVAN J. MARTINOVIĆ (bilj. 3), 345–346 i bilj. 3. primjera gdje dvosložna rima postaje pravilo u čitavoj pjesmi, 5 Starija mišljenja u: JOVAN J. MARTINOVIĆ (bilj. 3), 349–350; što je postalo opći običaj tijekom sljedećeg stoljeća. JANTHIA MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 11–12, bilj. 17. YEARLY, The Medieval Latin Planctus as a Genre, (I-III), Uni- versity of York, 1983., I, 93–100, obradila je sustavno posebnu 6 JOVAN J. MARTINOVIĆ (bilj. 3), 345–346; JOVAN MARTI- vrstu srednjovjekovne poezije – tužaljke: prije 950. samo jedna NOVIĆ, Tomasz PŁÓCENNIK, Epigrafika Crne Gore – latinski ima dvosložnu rimu, između 950. i 1130. desetak, koje su ujedno i italijanski natpisi Crnogorskog primorja od IX do XVIII vijeka, napisane u trohejskim stihovima sličnima kotorskim. Varšava, 2016., 20. 21 ANN BASTIAENSEN, L’histoire d’un vers: le septénaire 7 PAVUŠA VEŽIĆ, MILENKO LONČAR, Hoc tigmen - Ranosred- trochaïque de l’antiquité au moyen âge, Humanitas, vol. L, Uni- njovjekovni ciboriji na tlu Istre i Dalmacije, Sveučilište u Zadru, versidade de Coimbra, 1998., (174–187), 174–175; Francisco PE- Zadar, 2009., 125–134. JENAUTE RUBIO, Una mirada histórica al septenario trocaico 8 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 16–17, u rukopisnom zborniku Catha- latino, Helmántica., vol. 54-55, Universidad Pontificia de Sala- rensia – Transumpta documentorum et statutorum civitatis, saec manca, 2003, (339–368), 339. XII et XIII. Zbornik je prijepis kotorskog rukopisa s početka 19. 22 FREDERICK BRITTAIN, The Medieval Latin and Romance st. U njemu se nalaze prijepisi najstarijih kotorskih dokumenata. Lyric to A. D. 1300, University Press, Cambridge, 1951., 14–15. 9 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 31–33; treba svakako spomenuti točnu 23 Njegova pjesma sastoji se od samih sedmeraca (DAG NORBERG, slutnju NIKOLE JAKŠIĆA, Preromanički reljefi 9. stoljeća iz Ko- /bilj. 20/, 117): Inest quibus caritas, / ipsis placet veritas. / hortor tora, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38 (1), Split, 1999., ergo fervidas / immo flammantissimas / quin et frequentissimas / (129–155), 144, bilj. 33, da se u slovu N krije početak riječi nomine. agant Deo gratias. („U kojih je ljubav, njima se sviđa istina. Soko- 10 Tako i JOVAN J. MARTINOVIĆ (bilj. 3), 350 i bilj. 15. O obli- lim ih stoga neka daju Bogu vruće, dapače pregoruće, čak i pre- ku slovā i analogijama opširno MERI ZORNIJA u najavljenom česte hvale.”) O Gottschalku: ŽELJKO RAPANIĆ, Kralj Tripimir, komplementarnom radu. Venecijanci i Dalmatinci u traktatu teologa Gottschalka iz Orbai- 11 L. MIRKOVIĆ, Fragmenat kivorija u crkvi Svetog Trifuna u Ko- sa. Povijesni prilozi, 32 (44), Zagreb, 2013., 27–70. toru, Starinar, NS 2 (1951), 277–279; LJUBO KARAMAN, O 24 DAG NORBERG (bilj. 20), 25–27, otkrio je da riječ od dvaju slijedu gradnje katedrale u Kotoru, Prilozi povijesti umjetnosti u kratkih slogova (pirihij) kao što je opus ili od jednog kratkog Dalmaciji 9, br. 1, Split, 1955., (5–16), 5–9. i jednog dugog (jamb) može u srednjovjekovnoj poeziji postati 12 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 12–15, naveo je sve argumente Pavuše enklitična, ako se nalazi iza jednosložne riječi kao što je hoc. U Vežića protiv jedinstvenosti ciborija, ali se u njihovu opovrgava- tom slučaju glavni je naglasak na prvoj riječi, a druga dobiva nju osvrnuo samo na razlike u dekoraciji arkada, a ne i na razli- sporedni na drugom slogu. čitost bočnih kutova i debljine ploča. 25 DAG NORBERG (bilj. 20), 29–30.

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

26 To premještanje naglaska na prvi slog možda je jedina ritmička 34 Natpis glasi: Hoc in templo patrocinia / in honore beati Martini posebnost ovog epigrama; sličnu pojavu nisam našao opisanu u / ac genitricis Dei Marie / sanctique Gregorii pape. Ako se tekst Norbergovu priručniku. Pjesnik je nakon sažimanja dvaju e u podijeli po sintaktičkim i smislenim cjelinama, dobiju se četiri Andree tu riječ zacijelo smatrao dvosložnom, što mu je omogu- stiha od 9 + 10 + 10 + 9 slogova. Ako se k tomu na prvi i četvrti ćilo da joj da nov naglasak, kakav dvosložne riječi i imaju. stih, svaki s po devet slogova, primijeni isto pravilo o sažima- 27 Usp. npr. dataciju na Većeneginu epitafu (tekst u: MILENKO nju vokala kao i na kotorskom ciboriju (patrocinia > patrocinja, LONČAR, Pjesma na grobu, Laude nitens multa. Zbornik ra- Gregorii > Gregori), dobiju se dva trohejska osmerca, s pauzom dova s kolokvija u povodu 900. obljetnice Vekenegina epitafa, poslije četvrtog sloga. I dva srednja stiha završavaju riječima s Zadar: Sveučilište u Zadru, 2018., 57); u stihu s imenom biskupa naglaskom na drugom slogu od kraja, što ih svrstava u trohejski Grgura rima glasi: decimus / annus; u stihu s imenima svetih li- ritam. No dva sloga viška čine ih nestandardnim oblicima; slični ječnika: sacri / Damiani. Na natpisu iz Asizija (dolje, bilj. 29) svi primjeri ipak postoje; usp. DAG NORBERG (bilj. 20), 144–145, se stihovi rimuju osim ovih dvaju: Eugubinus et Ioannes / uius gdje se sloboda u pogledu broja stihova povezuje s glazbom, ali i (!) domus qui magister. s nesposobnošću da se slijede pravila ritmičke poezije. 28 DAG NORBERG (bilj. 20), 27. 35 RADOSLAV KATIČIĆ, Litterarum studia: književnost i nao- brazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Za- 29 NICOLANGELO D’ACUNTO, Ripresa dell’antico e identità greb, 2007.2, 556–558; za natpis prokonzula Grgura usp. i MATE cittadina in un’epigrafe di San Rufino in Assisi, u: Le storie e la SUIĆ, Nekoliko spojnica i razdjelnica između Nina i Knina, u: memoria. In onore di Arnold Esch, a cura di R. Delle Donne, Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kul- A. Zorzi, Firenze, 2002., (235–248), 240–244: Ann(o) D(omi) turnog pejzaža. Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8. ni milleno / centenoq(ue) quadrageno / ac in quarto solis cardo listopada 1992., ur. M. Jurković, T. Lukšić, Zagreb: Muzejsko ga- / suu(m) explet it(er) anno / dom(us) hec e(st) inchoata / et ex lerijski centar, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulte- su(mp)tib(us) aptata / a Rainerio priore / Rufini s(an)c(t)i onore ta, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1996., (165–171), 169. / Eugubin(us) et Ioannes / uius domus qui magister / prius ipse 36 The Liturgical Poetry of Adam of St. Victor, prijevod i bilješke desingnavit / du(m) vixitq(ue) edificavit. Tekst je prenesen po Digby S, Wrangham, London, Kegan Paul, Trench, and Co., I, natpisu, ne po autorovoj restituciji, u kojoj predlaže nekoliko iz- Paternoster Square, 1881. mjena. Najvažnija je anni umjesto anno u četvrtom stihu, koji on zajedno s trećim prevodi: „e il cardine del sole completa il 37 Usp. npr. natpis na luku oltarne ograde iz Kaštel Sućurca, IVAN suo camino nel quarto dell’anno”, shvaćajući quarto kao imenicu BASIĆ, MILJENKO JURKOVIĆ, Prilog opusu Splitske klesarske „četvrt” i tumačeći da je anno u pogrešnom padežu, u dativu ili radionice kasnog VIII. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, vol. III, ablativu umjesto u genitivu, samo radi rime. Tako bi u prvim br. 38, 2011., (149–185), 159: Aspice hunc opus miro quo deco- četirima stihovima bila riječ o 1140. godini i o mjesecu ožuj- re facto d(omi)no iubante pre(sul…). („Promotri ovo djelo koje ku, kad „sunce ispunja četvrtinu puta”. Rekao bih da je mnogo je učinjeno čudesnim uresom uz Gospodinovu pomoć…”); u jednostavnije povezati quarto i anno kao pridjev i imenicu, što istom radu (177) navodi se i ranosrednjovjekovni natpis iz Rima bi u prijevodu bilo: „Godine Gospodnje tisuću sto četrdesete i s istom karakterističnom sintagmom miro decore. Usp. također u četvrtoj sunčev obrt ispunja svoj put”, te bi bila riječ o kra- MATE SUIĆ, (bilj. 35), 168, gdje se navodi još nekoliko pohval- ju 1144. godine. Ni STEFANO RICCIONI, From Shadow to nih izraza s hrvatskih ranosrednjovjekovnih spomenika. Light; Inscriptions in Liminal Spaces of Roman Sacred Archi- 38 Leonis Marsicani et Petri Diaconi Chronica monasterii Casinensis, tecture (11th-12th Century), Sacred Scripture / Sacred Space; the Monumenta Germaniae historica, t. VIIII, Scriptores, t. VII, Interlacing of Real Places and Conceptual Spaces in Medieval Art ed. H. Pertz, Hanoverae, MDCCCXLVI, 656: Textum evangelii and Architecture, ed. Tobias Frese, Wilfried E. Keil and Kristina (…) litteris atque figuris aureis mirifice decoratum; calicem Krüger, De Gruyter, Berlin/Boston, 2019., 217–244, nije preuzeo aureum cum patena sua gemmis et margaritis ac smaltis optimis D’Acuntovo čitanje, nego ono što je zabilježeno na kamenu. laboratum. („Tekst Evanđelja … zlatnim slovima i likovima čudesno urešen; kalež sa svojom patenom izrađen od dragog 30 NICOLANGELO D’ACUNTO (bilj. 29), 240. kamenja i bisera i najboljeg emajla.”). 31 De rebus gestis Rogerii Calabriae et Siciliae comitis et Roberti 39 Philippic 2, u: Cicero, Volume XVa, Loeb Classical Library Guiscardi ducis fratris eius: auctore Gaufredo Malaterra monacho 189, edited and translated by D. R. Shackleton Bailey, revised benedictino, a cura di Ernesto Pontieri, in Rerum Italicarum by John T. Ramsey, Cambridge, MA, Harvard University Press, scriptores, Bologna, 1927-28 (pretisak: Zanichelli, Bologna, 1972.). 2010., 162: Quem is [sc. Caesar] honorem maiorem consecutus 32 MARIE-AGNÈS LUCAS-AVENEL, Le récit de Geoffroi Mala- erat quam ut haberet pulvinar, simulacrum, fastigium, flaminem? terra ou la légitimation de Roger, Grand Comte de Sicilie, Anglo- („Koju je on [sc. Cezar] veću čast dosegnuo nego da ima sveto Norman Studies, XXXIV (Proceedings of the Battle Conference), sjedište, kip, zabat, flamina?”). ed. David Bates, 2011., (169–192). „La cronaca ha avuto una 40 CLAUDIUS MARIUS VICTOR(IUS), Alethias lib. I, 357, u: Po- discreta diffusione manoscritta nel corso del Medioevo, tanto da etae Christiani minores, pars I, (Corpus scriptorum Ecclesiasti- essere oggetto di un volgarizzamento per mano di fra Simone da corum Latinorum, nova series, vol. I), Mediolani, Pisis, Neapoli, Lentini nel 1358” (http://www.treccani.it/enciclopedia/goffredo- Ulricus Hoeplius edidit, MDCCCLXXXVIII, str. 377: sed nemo malaterra_%28Dizionario-Biografico%29/; 18. 7. 2019.). animantum / aequa homini specie uultuque habituque uigebat / 33 ŽELJKO RAPANIĆ, Ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Spli- et prope conlatus maiorem addebat honorem („ali nitko od živih ta, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 65–67 (1963.- bića / nije se odlikovao pojavom, licem ni stasom jednakim čo- 65.), Split, 1971., (271–314), 286–287. vjeku / niti je, stavljen blizu, odavao veću čast”).

Natpis s jednog ili više kotorskih ciborija

41 Capitulatio de partibus Saxoniae, ed. Alfredus Boretius, u: M. G. 47 Niermeyerov rječnik srednjovjekovnog latiniteta kao prve pri- H., Leges 2, Capitularia regum Francorum 1, Hannover, Impen- mjere navodi Grgura iz Toursa (538. – 594.) i Venancija For- sis Bibliopolii Hahniani, 1883, 68: ut ecclesie Christi, que modo tunata (oko 530. – oko 600.); kod Bede Časnog primjeri su već construuntur in Saxonia et Deo sacratae sunt, non minorem ha- dosta česti; J. F. NIERMEYER, Mediae Latinitatis lexicon minus, beant honorem sed maiorem et excellentiorem quam vana habu- E. J. Brill, Leiden, s. a., s. v. issent idolorum. („da bi Kristove crkve, koje se sada grade u Sak- 48 Do kraja 11. stoljeća, počevši od Trpimirove darovnice, pojavljuje soniji i posvećene su Bogu, imale ne manju nego veću i izvrsniju se dvadesetak puta, uz najgušću koncentraciju u drugoj polovici čast od one što su je imala isprazna mjesta idolā.”). tog stoljeća. U 12. stoljeću dvostruko je rjeđa. Osim osnovne riječi 42 http://www.intratext.com/IXT/LAT0001/_PJD.HTM; 1. ožujka nalazi se ponekad i složenica archipraesul i particip praesulante. 2020. Pritom je zanimljivo i to da se najvećim dijelom nalazi u listinama visokih državnih i crkvenih dužnosnika, kneževskim, kraljevskim 43 Patrologiae Cursus Completus: Series Latina, vol. 19, ed. J. P. Mi- i priorskim, papinskim, biskupskim, opatskim. Čini se po tome da gne, Parisiis, 1846., 395. je riječ pripadala višem registru; Diplomatički zbornik kraljevine 44 V. npr. Aurelii Prudentii Clementis quae exstant, ed. Nicolaus He- Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. I, uredio Marko Kostrenčić, sa- insius, apud Danielem Elzevirium, Amstelodami, 1667., 275, 292, kupili i obradili Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, JAZU, Zagreb, 328: nostro sub tempore, parvo sub tempore, uno sub tempore. 1967., pass.; Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i 45 MICHAEL LAPIDGE, Anglo-Latin Literature, 600-899, the Ham- Slavonije, sv. 2, listine 12. vijeka (1101.-1200.), sabrao i uredio T. bledon Press, London and Rio Grande, 1996., 53: Aedelwini Smičiklas, JAZU, Zagreb, 1904., pass. patris sub tempore. Passio ss. XII Syrorum, Latinità Italiana 49 Tekst na luku v. u bilj. 37; epitaf u MILENKO LONČAR (bilj. del Medioevo, 193 (http://www.mlat.uzh.ch/MLS/xfromcc.php? 27), 57. tabelle=Anonymus_cps21&rumpfid=Anonymus_cps21,%20 50 IVO PETRICIOLI, Oko datiranja umjetničkih spomenika ra- Passio%20ss.%20XII%20Syrorum,%20193&id=Anonymus_ noga srednjeg vijeka, Gunjačin zbornik, Zagreb 1980., 118; IVO cps21,%20Passio%20ss.%20XII%20Syrorum,%20193,%20 PETRICIOLI, Od Donata do Radovana, Split 1990., 56; JOVAN %20%20%20117&level=99&level9798=&satz=117&hili J. MARTINOVIĆ (bilj. 3), 350. te_id=Anonymus_cps21,%20Passio%20ss.%20XII%20Syro- 51 PETER STOTZ, Handbuch zur lateinischen Sprache des Mitte- rum,%20193,%20%20%20%20117&string=PENIS&binary= lalters, vierter Band, C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung, &corpus=&target=&lang=0&home=&von=suchergebnis&hi München, 1998., 139, § 14.1. de_apparatus=1&inframe=1&jumpto=1171; 1. ožujka 2020.): sub tempore Iuliani. 52 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 32. 46 STEFANO RICCIONI (bilj. 29), 226, bilj. 42, gdje je i tekst čita- 53 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 25–35. vog natpisa. 54 MILJAN GOGIĆ (bilj. 3), 34–35.

Aynı yazar(lar)ın dergideki en çok okunan makaleleri

Benzer Makaleler

1-10 : 211

Bu makale için ayrıca gelişmiş bir benzerlik araması başlat yapabilirsiniz.