Skip to content
Adriyatik Sanat Tarihi Dergisi Search

A Contribution to the Dissemination of Theory in the Historical Space of Art History

DOI 10.15291/ars.472

Download PDF

Vol. 3 (2013)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Nataša Lah Department of Art History, Faculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia nepostojeci184@gmail.com Corresponding author
In the European cultural tradition of the second half of the nineteenth century, the framework of the discipline of art history was outlined through a clearly defined set of boundaries of its research into objects, space and time. By identifying itself as a history of European architecture, painting, sculpture and the applied arts, art history excluded the art of the primitive, Oriental, American and Asian, both early and moredeveloped civilizations from the remit of its research and study (Dilly). However, a scholarly paradigm which was postulated like this could not be applied to the study and assessment of numerous twentieth-centuryartistic practices which were based on the exploration of cultures as systems of discourse and ideology. In other words, a shattering shift within the discipline was caused by the epochal change of what a paradigm is: as suggested by T. S. Kuhn, it is understood as thenormative content of the topic under discussion. Such an understanding of a paradigm indirectly influences scholarly processes because it dictates what is to be researched, which questions are to be asked and how they are to be formulated, and how research findings are to be interpreted. Scholarly interest has turned from a chronological study of the development of artistic styles, schools and movements in the history ofEuropean art towards contextual research into the same topics which are set within a spatial and chronological framework of a series of discontinued revolutions in world views. The difficulty of applying a traditional scholarly apparatus to new models was also transferred in the field of aesthetics, which resulted in a complete rejection of the evaluation of art as judgement of taste, as it was specifically perceived in this philosophical (sub) discipline from Baumgarten (1750) onwards. To some degree, aesthetics was replaced by an interdisciplinaryunderstanding of art theory which developed from various autonomous disciplines which are nonetheless mutually interconnected through their research processes, that is, the social sciences and humanities such as history of art, art criticism, sociology of art, psychology of art, semiotics and semiology of art, philosophy of art and aesthetics. In such a context,our interest is directed towards the understanding of a theoretical field which has been defined as the history of art history, since it outlines the journey of a discipline, in Udo Kultermann’s book of the same name which is on the reading list for the course in art theory in Croatian academic art-historical circles. The study of that section of the book which describes the history of art history in the classical period, has demonstrated that the explanations and conclusions contained in it are in contrast to the explanations and conclusions of prominent art theorians, especially those who studied the history of aesthetics and classical philology. We can note the differences on two levels. The first is the methodology of scholarly research, while the second is based on a different perception of the boundaries of the domain of art-historical theory. Kultermann relies on a strict division with regard to content and methodology between art istory,philosophy (aesthetics) and historiography, and so, following from this, it appears that classical art history almost did not even exist. On the other hand, the theory of art takes into consideration the nature of classical historiographic standards, the aim of which was to provide examples of the normative content of philosophy, that is, the testimonies of its credibility and manifestation. Such an approach takes into account thecontent norms of the preserved classical sources about art, and through it, our perception of the position of art in that period focuses on the theoretical insights which are more encompassing than those encountered in the aforementioned section of Kultermann’s book. Based on this, we suggest that the evaluation of material should follow the methodological standards of art theory in such a way that individual artistic eras are understood and interpreted as historical periods which were unifiedthrough invariable paradigms which were always new and which integrated a large number of artistic concepts and ideas but which, nonetheless, possessed a general value in a specific period. According to Bihalji-Merin, we act like this out of gratitude towards an academicdiscipline which creates an orderly knowledge since the “images which lead us, constructed from a mythical tradition, disperse slowly and instead of them, a critical, human system of thought is formed.” Such aprocess focuses primarily on the revision of a number of hitherto unrevised prejudices towards theory.However, this is not done on the ruins of the historical legacy of art history but on its foundations.
theory of art, history of art history, history of classical theory of art, paradigm, content norms, historiographic landmarks
Sections
  1. Abstract
  2. Bilješke

The framework of the discipline of art history was outlined in the European cultural tradition of the second half of the nineteenth century, through a clearly defined set of boundaries of its research into objects, space and time. However, a scholarly paradigm which was postulated in this way, could not be applied to the study and assessment of numerous twentieth-century artistic practices which were based on the exploration of cultures as systems of discourse and ideology. This shift has turned scholarly interest from a chronological study of the development of artistic styles, schools and movements in the history of European art towards contextual research into the same topics which are set within a spatial and chronological framework of a series of discontinued revolutions in world views. One of shattering shifts in the discipline was caused by the epochal alteration of the paradigm, with its indirect influence on scholar processes, dictating what is to be researched, which questions are to be asked and how they are to be formulated, and how research findings are to be interpreted. Troubles with the application of traditional scholar apparatus to newly introduced patterns were further transferred to the field of aesthetics replaced by the interdisciplinary understanding of art theory. In this context, our interest has moved towards the understanding of theoretical field defined in the eponymous book by Udo Kultermann, in which a journey of a scholar discipline was defined. Through comparison of the content of a section from Kultermann’s book that refers to the period of the Antiquity, with the analysis of the same period by several distinguished theoreticians of art, the author inclines to the arguments of latter ones who have given advantage to the content norms of the preserved sources, distinguishing invariable paradigm of time out of sheer historiographical basis.

Bilješke

1 Prvi put objavljena u Berlinu 1985. godine (izdavač: Dietrich istraživanja. Kada paradigme apsorbiraju pogreške, a one Reimer Verlag GmbH). Knjiga je doživjela pet izdanja tijekom postanu nepremostive, dolazi do promjene (pomaka) paradigme. osamnaest godina (do 2003.). U Hrvatskoj je prevedena 2007. Povijest znanosti time protječe diskontinuirano kroz revolucije godine pod naslovom Uvod u povijest umjetnosti (Izdavač: znanosti. Nove paradigme nisu nužno bolje od prijašnjih, samo Fraktura). su drugačije. 2 MARTIN WARNKE, Predmetna područja povijesti umjetnosti, 7 Prema: a. HANS GEORG GADAMER, Umjetnost slike i umjetnost u: Uvod u povijest umjetnosti (ur. Hans Belting et al.), Zagreb, riječi, u: Slika i riječ. Uvod u povjesnoumjetničku hermeneutiku 2007., 22, 19-41. (ur. Sonja Briski Uzelac), Zagreb, 1997., 37-59 i b. HANS 3 Misli se na polazišta Franza Theodora Kuglera (1808.–1858.) GEORG GADAMER, Istina i metoda, Sarajevo, 1978. Kontekst u djelu Handbuch der Kunstgeschichte (Priručnik povijesti razumijevanja (njegove okolnosti i uvjeti) po Gadamerovoj umjetnosti), objavljenu u Stuttgartu 1842. god. Izbor umjetničkih formulaciji iz Istine i metode teži istini u cjelovitu poimanju predmeta istraživanja Kugler u svom priručniku temelji na ideji objektivnoga i subjektivnoga hermeneutičkoga kruga. Gadamer sveobuhvatne povijesti umjetnosti, odnosno na istraživanju tako uvodi pojam doživljaj razumijevanja ili iskustvo, ono po umjetničkog stvaralaštva svih razdoblja i naroda. Autor je bio čemu je subjekt intencionalno povezan s kontekstom. Nadalje, pripadnikom Bečke škole povijesti umjetnosti i jednom od cjelina ljudskoga iskustva svijeta i životne prakse, neprestano je ključnih figura ranog razdoblja discipline. preplitanje situacijske i povijesne sadržajnosti. U eseju Umjetnost slike i umjetnost riječi takvu, istovremenu nazočnost povijesnog 4 HEINRICH DILLY, Uvod u: Uvod u povijest umjetnosti (ur. Hans i situacijskoga tumači sukladnošću gledanja i viđenosti te Belting et al.), Zagreb, 2007., 10, 7-16. promišljanja i smišljenosti. Radi se o svojevrsnu zaustavljanju, 5 Prema: MICHEL FOUCAULT, The Archeology of Knowledge, koje ne odlikuje susljednost, već istovremenost. Routledge, London, 1972. Za razliku od povijesti ideja, 8 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Pojmovnik suvremene umjetnosti, arheologija znanja ne mari za pojedince i njihovu prošlost, već Zagreb, 2005., 622. Podrazumijeva se zbirni naziv za različite joj je stalo do iskapanja neosobnih struktura spoznaje. Iskopine specijalističke discipline razvijene u autonomnim društvenim (ili pokazuju da su prirodoslovci, ekonomisti, gramatičari koristili humanističkim) i formalnim znanostima: povijest umjetnosti, ista pravila za tvorbu svojih teorija. Budući da su ta pravila bila kritika, sociologija umjetnosti, psihologija umjetnosti, semiotika i ista, nisu dakako iskazana onakvima kakva doista jesu. semiologija umjetnosti, filozofija umjetnosti i estetika. 6 Prema: THOMAS S. KUHN, The Structure of Scientific 9 Nabrajanjem primjera ilustrira se, premda ne iscrpljuje, niz Revolutions, Chicago, 1970. Filozof Thomas Samuel Kuhn relevantnih znanosti i teorijskih istraživanja čija postignuća šire i predlaže da se izraz znanstvene paradigme definira kao praksa unapređuju teorijski diskurs discipline. koja određuje znanstvenu disciplinu u određenom, kulturalno 10 UDO KULTERMANN, Povijest povijesti umjetnosti. Put jedne izoliranu trenutku. Jer, znanost ne napreduje prema objektivnim znanosti, Kontura & IPU, Zagreb, 2002. istinama, već je predmet dogme koja prianja na naslijeđene, stare teorije. Paradigma posredno utječe na znanstveni proces 11 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 9. jer diktira što ćemo istraživati, koja ćemo pitanja postaviti, kako 12 JEŠA DENEGRI, Što je teorija umjetnosti, u: Plastički znak (ur. ćemo strukturirati pitanja, kako ćemo interpretirati rezultate Nenad Miščević, Milan Zinaić), Rijeka, 1982., 11-17, 14: Ako je

Nataša Lah: Prilog širenju teorijske domene u povijesnom prostoru... Ars Adriatica 3/2013. (243-254)

umjetnička praksa uvijek iznova podvrgnuta problematiziranju rekao, iznicanje filozofskih razmatranja o mimezisu iz tehničkih svoga izgleda i statusa, drugačije ne može biti ni s teorijom i pitanja o figurativnoj umjetnosti. Glava s atenske Agore za koju se kritičkom refleksijom… pretpostavlja da predstavlja lik božice Nike smješta se u vrijeme i 13 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 11. prostor Sokratova života i djelovanja, rano 4. st. pr. n. e. u Ateni. 14 Transliteracija se donekle razlikuje od korištene u hrvatskom 27 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN (bilj. 17), 14. prijevodu Kultermannove knjige. 28 JOSHUA KOTIN, „Shields of Contradiction and Direction: 15 Jedno od Heideggerovih najvažnijih djela (radi se o predavanjima Ekphrasis in the Iliad and the Aeneid”, Hirundo: The McGill iz 1931. i 1932. godine, na univerzitetu u Freiburgu). Journal of Clasical Studies, I, Montreal, 2001., 11-16. Djelo se bavi drevnim opisom Ahilejeva štita u osamnaestom pjevanju 16 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 12. Homerove Ilijade. U bibliografiji Kotinova članka dostupan 17 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN, Istorija estetike, je i detaljan popis starijih i suvremenih izvora koji se bave Beograd, 1969., 92-93. navedenom temom. 18 Bernhard Schweitzer (1896.-1966.), njemački historiograf, 29 VLADIMIR BITI, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, specijalist za geometrijski stil antičke keramike. 1997., 377. 19 Fragmenti su objavljeni u djelima: na grčkom i latinskom jeziku u: 30 DEMETRIJE, O stilu, Zagreb, 1999. C. Müller, Fragmenta historicorum Graecorum vol. 2 (Paris, 1848) 31 GILLES DELEUZE, Platon i simulakrum. Čemu, VIII (16/17), pp. 466-488.; te s komentarima na njemačkom u: I F. Jacoby, Die Zagreb, 2009., 123-135. Fragmente der griechischen Historiker, vol. 2A pp. 1136-1158). 32 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN (bilj. 17), 15. 20 ERNST H. GOMBRICH, Umjetnost i napredak, Život umjetnosti, 29-30 (1980.), 234-253. 33 Radi se konkretno o djelima kompozicije bez instrumenta i glasa Johna Cagea 4’33’ iz 1952. godine i 16 mm videofilmu Black and 21 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN (bilj. 17), white Nam Jun Paika iz 1966. godine. 79: Poslije Aristotela (umro 322.g.p.n.e.), slijedeće ime od prvorazrednog značaja za estetiku je Plotin (204.-269.g.p.n.e.) A 34 Prema: YURI BOREV, Aesthetics, Moskva, 1985. što je s onih pet stoljeća i više koja su protekla u međuvremenu? 35 ARISTOTEL, O pesničkoj umetnosti, Beograd, 1955., 21. Što u aleksandrijskom i rimskom periodu nije bilo velikih teorija, 36 STEPHEN HALLIWELL, Plato and Painting, u: Word and to svakako nije proizlazilo iz nekog zanemarivanja položaja Image in Ancient Greece(ur. N. Keith Rutter, Brian A. Sparkes), umjetnosti u životu čovjeka. Naprotiv, u pogledu stvaranja i Edinburgh, 2000., 99-119. ocjenjivanja umjetničkih djela ti periodi spadaju među najvažnije 37 JOHN BEVERSLUIS, Cross-Examining Socrates: A Defense of the u povijesti zapadne civilizacije. Interlocutors in Plato’s Early Dialogues, Cambridge, 2000., 80. 22 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 13. 38 Prema: ROBERT R. WELLMAN, Socratic Method in Xenophon, 23 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 14. Journal oft he History of Ideas, 37(2), Philadelphia PA, 1976., 24 KLAUS SACHS-HOMBACH, Znanost o slici. Discipline, 307-318. teme, metode, Zagreb, 2006., 11-13. Distinkcija između 39 Dostupno u: XENOPHON, Memorabilia (A. L. Bonnette, Trans.). povijesti umjetnosti, filozofije (estetike) i historiografije Ithaca, 1994., 98-99 (Knjiga III, poglavlje X). ovdje se temelji na Sachs-Hombachovu prijedlogu po kojem 40 JOHN BEVERSLUIS (bilj. 37), 80. su filozofija i povijest umjetnosti temeljne discipline znanosti 41 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN (bilj. 17), 18-19 o slici, dok je predmet historiografije predmetno vezan na (u poglavlju: Sofistička retorika i ideja umjetnosti). područje historijski orijentiranih disciplina slike. U tom je smislu filozofija kao pojmovno refleksivna znanost, usmjerena 42 KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN (bilj. 17), 16 (u na pojmovnu kartografiju iscrtavajući neku vrstu zemljopisne poglavlju: Sofistička kritika i grčka demokracija). karte na kojoj će skicirati predjele tematike slike da bi se time 43 Sažeto prema KATHERINE E. GILBERT – HELMUT KUHN međusobno pojasnili pojmovni problemi i njihovi odnosi. (bilj. 17), 52-53. Povijest umjetnosti, bez obzira na svom naglasku na povijest 44 UDO KULTERMANN (bilj. 10), 11. nije uz nju vezana, već je svojim opisnim kategorijama 45 Franz Xaver Messerschmidt (1736.-1783.) bio je njemačko- razvila obuhvatni metodički repertoar, kako za interpretaciju austrijski skulptor, majstor takozvanih karakternih glava konkretnih slika tako i za razumijevanje specifičnih funkcija naglašene facijalne ekspresivnosti. Pripadnik je kasnobaroknog slika i slikovnih izraza. razdoblja druge polovine 18. stoljeća, a djelo Veliki zlotvor 25 Prema: MIRJANA GROSS, Suvremena historiografija: korijeni, oblikovano je pred kraj kiparova života u duhu ostalih postignuća traganja, Zagreb, 1996. fizionomijskih studija s kojima je započeo sedamdesetih godina, 26 UMJETNOST U SLICI II, Klasična razdoblja antike, Rijeka, 1972., u duhu Lavaterovih Fiziognomskih fragmenata (Physiognomische 181: Materijalno sugestivna, mekana modelacija kose i usko lice s Fragmente zur Beförderung der Menschenkenntniss und velikim očima predstavljaju nam novi ideal i novu težnju umjetnika Menschenliebe, 1775.-1778.). Svojim su se reduciranim oblikom da prodre u unutrašnjost bića i učini je vidljivom. Vanjski oblik Messerschmidtove skulpture odvojile od baroknog naslijeđa, služi tom cilju. Novi ideal, apostrofiran u ovom citatu, predstavlja priklonivši se znanstvenoj paradigmi vremena u kojem su donekle i Sokratovu filozofsku paradigmu poznatu iz dijaloga nastale. Konačno se Sokratova težnja, poznata po predaji kao s Parazijem i Klitonom koja svjedoči, kako bi Stephan Hallivel dijaloški argument, u razgovoru s kiparom Klitonom da kipar

mora prispodobiti strasti duše pomoću oblika, počela ostvarivati razuma podaje kao vanjština, istovremeno reinterpretirajući tek u epohi racionalizma koju je Sokrat (i ne sluteći većega zla) europsku tradiciju fascinacije ljudskim likom. Hausmannova zdušno zagovarao. glava otkriva unutrašnjost pod utjecajem vanjskih sila vremena 46 Raoul Hausmann (1886.-1971.) je austrijski umjetnik, pisac i prostora u kojima živi čovjek s početka 20. stoljeća u okrilju i ključna figura berlinske Dade. Bavio se eksperimentalnim racionalizma i svjetskih ratova. Hausmannovo remek-djelo istraživanjima fotografskih kolaža i zvukovne poezije, a njegov podupire tezu da su umjetnost, kao i teorija tijekom povijesti je rad imao značajan utjecaj na europsku avangardu u razdoblju nastajale u okvirima promjenjivih paradigmi, te da u analizi nakon Prvog svjetskog rata. Mehanička glava – Duh našeg povijesno-teorijske i povijesno-umjetničke baštine treba vremena (u originalu: Der Geist Unserer Zeit - Mechanischer imati jasnu predodžbu o njihovim formalnim, sadržajnim i Kopf) inspirirana je djelom Fenemonologija duha, filozofa G. W. metodološkim razlikama. F. Hegela iz 1807. godine. Hausmannova Mehanička glava okreće 47 OTO BIHALJI-MERIN, Revizija umetnosti, Jugoslovenska revija, se iznutra prema van, pa se mehanicistički shvaćeno sjedište Beograd, 1979., 30.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 46

You may also start an advanced similarity search for this article.