Skip to content
Tidskrift för adriatisk konsthistoria Search

Đuro Tiljak and Krsto Hegedušić: The Untold Story of Friendship and Hostility, Seen through the Prism of Their Opinions on Socially Engaged Art

DOI 10.15291/aa.3561

Download PDF

Vol. 11 (2021)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Ivana Hanaček Department of Art History, University of Zadar ihanacek21@unizd.hr Corresponding author

Based on the archival sources and previous studies, the paper analyses the relationship between Krsto Hegedušić and Đuro Tiljak through the prism of their theoretical contributions to socially engaged art in Croatia from 1932 to 1950. Taking into account the chronology of conflict on the literary left as well as the ideological differences between the two artists, it is possible to distinguish two phases in their relations. The first, a period of cooperation, lasted from 1932 to 1934 and was characterized by their joint efforts to define the Croatian version of socially engaged art. In the period of disagreement and final breakup, from 1934 to 1950, both artists participated in public debates on the issues of socialist realism and normative art, but in  opposing camps: whereas Tiljak represented the Kharkov line, Hegedušić opted for Krleža’s critique of normative aesthetics. The tensions between the two artists culminated in 1950 with an open conflict, which was also influenced by the turbulent political circumstances caused by the adoption of the Resolution of the Information Bureau and the exclusion of Yugoslavia from the association of Communist countries. 

socially engaged art, critical realism, Artists’ Association Zemlja (Earth), Krsto Hegedušić, Đuro Tiljak, Cominform Resolution of the Information Bureau 1948, conflict on the literary left

1. Zapisnik s osmog sastanka Udruženja umjetnika Zemlja održanog u kavani hotela Esplanade, 14. 4. 1932. (izvor: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, arhiva, ostavština Josipa Depola) Minutes from the eighth meeting of the Artists’ Association Zemlja, held in the cafeteria of the Esplanade Hotel on April 14, 1932

„Treća glavna godišnja skupština održana 13.4.1932. u stanu Drage Iblera konač- no dovodi do temeljite personalne reorganizacije Zemlje. […] Primljeni su novi članovi: Lavoslav Horvat, Marijan Detoni, Edo Kovačević, Mladen Kauzlarić, Stjepan Planić i Đuro Tiljak koji je prema ranijoj odluci trebao da zadrži poziciju ‘slobodnog i nezavisnog kritičara’, ali je slučaj Tiljak toliko jasan javnosti da je svako daljnje kamufliranje nepotrebno i samo štetuje jedinstvu lijevog umjetnič- kog fronta ako nije službenim članom Zemlje.”22

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

Tiljak je tom prigodom izabran i za Hegedušićeva zamjenika na poziciji tajnika Zemlje.23 Kao glavni medijator zemljaških programskih polazišta prema široj za- jednici, Tiljak je djelovao kao jedan od važnijih likovnih kritičara, formiran prateći djelatnost Proljetnog salona, središnje likovne manifestacije međuratnog Zagreba. Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća Proljetni salon više nije mogao odgovoriti na nove društvene i kulturne izazove,24 a polagano trošenje njegova kulturnog kapitala podudarilo se s Tiljkovim kritičkim pogledom na umjetničku produkciju „kapitali- stičke periferije”, u kojoj je vidio „nesolidne i površne likovne refleksije europskih likovnih strujanja”25. Do ulaska u članstvo Zemlje, a i nakon napuštanja Udruženja

2. Portret Đure Tiljka i Ivana Gorana Kovačića u partizanima (snimljeno ispred Prenja u Bosni i Hercegovini u ožujku 1943.), (izvor: Fototeka Instituta za povijest umjetnosti) Portrait of Đuro Tiljak and Ivan Goran Kovačić in the Partisan Detachments (taken in front of Prenja in Bosnia and Herzegovina in March 1943)

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

1934. godine, Tiljak je pisao studije, kritike i osvrte o zbivanjima na likovnoj sceni i njihovim protagonistima, objavljivane u Kulturi, Pantheonu, Književniku i drugim kulturnim časopisima. Petar Prelog vidi ga kao ključnog polarizatora domaće umjet- ničke scene, osobu koja je svojim kritikama jasno postavljala granice između njezi- nih ideološki suprotstavljenih protagonista, ne libeći se ulaska u žestoke polemike, pa i otvorene sukobe s autoritetima poput Ljube Babića.26 Prije formalnog stupanja u članstvo Zemlje, Tiljak u Književniku objavljuje dvije kritike izložbi toga Udruženja. Tekstovi generičkih naslova „Izložba Zemlje” (1931.)27 i „Likovni život” (1931.)28 svjedoče o Tiljku kao britkom kritičaru, ali i autoru koji analizi umjetničke forme pristupa politizirajući njezina medijacijska i diseminacijska nastojanja. Prepoznajući upravo programski osmišljeno širenje recepcijskog polja i agendu aktivnog uključivanja obespravljenih društvenih grupa, radnika i seljaka u umjetničku zajednicu – kao publike, stvaratelja i glavnih motiva likovnog djela – Ti- ljak uspostavlja specifičan metodološki i teorijski okvir objašnjenja poetike Zemlje i njezinih prinosa demokratizaciji umjetničke sfere. Valorizaciju socijalno angažirane umjetnosti gradi oko nekoliko ključnih pojmova: primitivizam, kolektiv, najširi na- rodni slojevi, sadržaj umjetničkog djela i dijalektika, pri čemu Hegedušićevo slikar- stvo ocjenjuje statusom „najčišće dijalektike”29. „Istina da su se veliki umjetnici izražavali dijalektički u velikoj mjeri n.pr. Daumier, Toulouse-Lautrec pa i Van-Gogh, no oni još nisu slutili mogućnosti ovog jezika. Preko crnačke i amerikanske plastike produbio je kubizam njegove apstraktne mo- gućnosti posve individualistički, udaljivši ga od njegove organske baze – kolektiva na kojem je izrastao. Tako je i Kandinski pošao od ukrajinske narodne ornamen- tike u kolorističke muzikalne apstrakcije. Posve drugačije je shvatio primitivizam George Grosz, koji se nastojao približiti njegovoj organskoj bazi: kolektivu. Zato je Grosz poslije Daumiera i Toulouse Lautreca najveći likovni dijalektičar. Na ovoj smo izložbi vidjeli čistu likovnu dijalektiku na crtežima br. 134 ‘proštenje’ Ivana Generalića, br. 14 ‘za šumsku štetu’ od Krste Hegedušića i broj 47 ‘govornička tribina’ od Otona Postružnika. U slikama je likovna dijalektika u službi seoskog urbanizma (Generalić), seoskog urbanizma i renesanskog prostora (Hegedušić), a najčišća u staklu br. 10 ‘plesale su cure s dečki’ od Hegedušića.”30 Liniju razgraničenja između neangažiranog i angažiranog tretmana primitivne forme Tiljak uspostavlja u korelaciji s odnosom umjetnika spram kolektiva odnosno širih društvenih slojeva. Dok je u prvom slučaju odnos umjetnika s bazom, odnosno kolektivom, jednosmjeran i obilježen tek pukim preuzimanjem predmodernih obli- kovnih i izražajnih sredstava zajednice i njihovim transferom u polje visoke kulture, koje ostaje na razini „individualističke” kreacije, u drugom slučaju taj je put dvo- smjeran. Naime, socijalno angažirani umjetnik sadržaj svojeg djela stavlja u službu deprivilegiranih članova društva, tematizirajući njihove socijalne probleme njima jasnim i razumljivim likovnim jezikom. U svojem programskom tekstu iz 1932. „Problem umjetnosti kolektiva”31 Krsto Hegedušić kao ključnu okosnicu definicije socijalne umjetnosti također uzima ko- lektiv, intenciju umjetnika, njegov tretman sižea, kao i odnos prema najširim druš- tvenim slojevima, koje naziva četvrtim staležom. Hegedušić u svoju definiciju uvodi i koncept razvijanja socijalne, odnosno klasne svijesti, čime „dvosmjeran” odnos, naznačen u Tiljkovu tekstu, zadobiva jasniji okvir, a angažirana umjetnost konkret- no definiranu funkciju. „Ako se postavlja definicija umjetnosti kolektiva ona prvenstveno glasi: svaka je ona umjetnost kolektiva koja doprinosi razvijanju socijalne svijesti kod četvrtog staleža. - Ta svrha je ujedno jedan od glavnih postulata te umjetnosti i baš s obzirom na nju traži se uz ideološku čistoću još i jasnost formalna.”32

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

3. Portret Krste Hegedušića ispred kuće u Hlebinama (izvor: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, arhiva, ostavština Josipa Depola) Portrait of Krsto Hegedušić in front of his house in Hlebine

Kao dobre primjere umjetnosti kolektiva i Hegedušić navodi nekoliko imena eu- ropske umjetnosti, prije svega protagoniste nove objektivnosti, Grosza, Dixa, ali i hrvatskog seljačkog pisca Miškinu, zatim Cesarca i Krležu. Postavljanjem pitanja „čime?” i „kako?”33 se umjetnik treba obraćati kolektivu da bi tom kolektivu bio „koristan”, problematika medijacije i diseminacije umjetnosti dolazi u prvi plan, uvažavajući ograničenja i zamke društvenih odnosa unutar kojih se takva umjetnost proizvodi „Jer ne može biti svejedno da se uzima siže ili sadržaj koji će biti odraz društvenih suprotnosti i naše stvarnosti, a da se istovremeno ne vodi briga kako će se taj sadržaj učiniti razumljivim najširim slojevima narodnim.”34 I kod Hegedušića nalazimo, kao i u Tiljkovu tekstu, već razrađen koncept distinkcije između angažira- nog i neangažiranog pristupa korištenju primitivnih formi, odnosno „likovne kon- cepcije pučke umjetnosti”. Prema Hegedušiću, „važno je naglasiti da ta umjetnost i ako proizlazi direktno iz redova kolektiva i posjeduje kolektivističke sposobnosti i u formalnom pogledu može biti i naju- spjelija, ona još uvijek ne mora da bude istovremeno i lijeva umjetnost. Ona ne mora da zadovoljava postavljenoj definiciji umjetnosti kolektiva. Ona ukoliko je djelo klasno nesvjesnih ne može da predje stadij tako zvane pučke umjetnosti (L’ art popularite).”35 I u preostalim trima Tiljkovim tekstovima objavljenima u Kulturi prije kulmina- cije sukoba na književnoj ljevici 1933. – „Izložbe i kritičari”36, „Literarni i umjetnički

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

bezbožnici”37 te „Izložba Zemlje”38 – ponavljaju se i dijelom produbljuju programske postavke umjetničkog djelovanja Zemlje, no njihov ton lavira između oštre polemike i didaktičkog pristupa. Kada odgovara na napade klerikalne štampe, Tiljak se po- stavlja na prvu liniju obrane socijalne umjetnosti Zemlje, koju su katolički časopisi i liberalna glasila nazivali „likovnim diletantizmom, suvišnom brutalnošću i neobjek- tivnom tendencioznošću”39, posebice zbog zemljaških radova antiklerikalnog karak- tera. Kada piše s didaktičkim intencijama, analizi zemljaške produkcije ne pristupa apologetski, već sasvim suprotno – ne libi se kritički osvrtati na pojedine radove i ostvarenja ističući njihove manjkavosti, iako svjestan da zadatci koje pred njih po- stavlja nisu ni laki ni jednostavni. Pritom Krstu Hegedušića bez iznimke ističe kao umjetnika čiji radovi imaju „značajne crtačke linearne kvalitete koje otvaraju put do jednog dubokog likovnog realizma gdje će sadržaj i forma sadržavati jedinstvenu umjetničku koncepciju.”40 U povijesti osobnog odnosa Tiljka i Hegedušića razdoblje ranih tridesetih mo- guće je okarakterizirati kao razdoblje intenzivne suradnje, međusobnog nadopunja- 4. vanja i zajedničke razrade programskih načela i funkcije socijalno angažirane um- Naslovna stranica Podravskih jetnosti Zemlje, a koja se dijelom teorijski razvija u korelaciji s internacionalnim motiva, Minerva, Zagreb, 1933. postulatima socijalističkog realizma. Pritom je Tiljkova uloga u kreiranju poetičkih Cover page of Podravski motivi, načela Zemlje ipak ponešto važnija od one koju su mu dodijelile njezine dosadašnje Minerva, Zagreb, 1933 historizacije denunciravši ga kao dogmatičara neprihvatljivih stavova.41 Njegova te- orijska, likovna i ideološka objašnjenja, kako je vidljivo iz tekstova pisanih do 1933. 5. godine, poklapaju se s Hegedušićevom jasno definiranom poetikom socijalno anga- Krsto Hegedušić, Oktobarski dani u Petrogradu, 1919. (izvor: Hrvat- žirane umjetnosti. I Tiljkova valorizacija Hegedušićeva likovnog stvaralaštva i njego- ski muzej naivne umjetnosti, arhi- va osobnog doprinosa socijalnom slikarstvu nije samo pozitivna nego se u Tiljkovim va, ostavština Josipa Depola) tekstovima ističe kao perjanica socijalno angažiranih umjetničkih nastojanja. U tom Krsto Hegedušić, October Days in smislu, u ovom razdoblju nije moguće uočiti nikakve naznake budućih razilaženja i Petersburg, 1919 sukoba između te dvojice umjetnika.

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

Razilaženje Tiljka i Hegedušića 1934. godine u kontekstu sukoba na književnoj ljevici Iako se slikarstvo Zemlje u prvim godinama njezina djelovanja u djelu narativa čita kao „otvorena negacija socijalističkog realizma, harkovske i ždanovljevske linije dirigirane umjetnosti”42, povijest umjetnosti to rano razdoblje ipak objašnjava kao ono u kojem je Udruženje „barem u teoriji, na strani socijalističkog realizma.”43 Ta se kontradikcija ukida novim valom polarizacije, koja ovoga puta uključuje lijevo orijentirane umjetnike na transnacionalnoj, jugoslavenskoj razini, a povijest književ- nosti objašnjava je sintagmom sukoba na književnoj ljevici. Rasprave i oštre polemi- ke koje su taj sukob obilježile imale su svoj odjek i u sferi likovnosti, ponajprije u djelovanju Udruženja Zemlja, čija se „dotadanja službena idejna orijentacija … lomi i raspada pod njegovim utjecajem.”44 Sukob kulminira 1933. godine objavom znamenitog Krležina predogovora He- gedušićevim crtežima u umjetničkoj knjizi „Podravski motivi” (sl. 4). Taj prijelomni tekst pokrenuo je „zbijanje redova” te se od trenutka njegova publiciranja „čitava intelektualna scena lijevo orijentiranih književnika i likovnjaka opredijelila ili za Kr- ležu ili protiv Krleže”45, odnosno za i protiv ortodoksnog tumačenja socijalne lite- rature, ili za i protiv Krležina estetičkog obračuna sa socijalističkim realizmom.46 U tom velikom sukobu Tiljak i Hegedušić, dojučerašnji bliski suradnici, našli su se na suprotnim stranama. Krležin tekst uvodio je čitatelja u seriju crteža koji tematiziraju život podravskog sela i migracije seoskog proletarijata iz sela u grad te ni po čemu ne odstupaju od postavljenog programa Zemlje. Za razliku od crteža, tekst Predgovora afirmacijom individualizma47 negira temeljnu postavku zemljaškog angažmana – onu o umjet- nosti kolektiva. Razloge kontradikcije između teksta i slike valja tražiti u Krležinoj intenciji da svoj „Predgovor” iskoristi i za ulazak u veliku polemiku o funkciji um- jetnosti u socijalističkom društvu, o kojoj predstavnici međunarodne organizacije revolucionarnih pisaca raspravljaju od sredine dvadesetih, kao i da od stvaralaš- tva zemljaša istakne upravo Hegedušićev talent. „Predgovor” obiluje tropima koji umjetnički rad tumače kao „nejasnu magiju umjetničkog stvaranja”48 utemeljenu u „umjetničkom nadahnuću”49 koje se mora javljati „više iz primozga, iz utrobe, iz crijeva, ponajviše iz skrivenih tjelesnih pobuda, mutnih strasti i sebeljubivo nečistih nagona, proturazložno i prkosno.”50 Kritičari predgovora postavili su pitanje zašto Krleža ulazi u oštru polemiku u tako kompleksnom trenutku, u kobnoj 1933., godini dolaska Hitlera na vlast i rastu- ćeg fašizma, kada se sve jasnije postavlja zahtjev za jedinstvom umjetnika u „borbi protiv mračnih sila i za očuvanjem europskih humanih vrijednosti?”51 I zbog čega bira upravo Hegedušićevu knjigu za objavu svojeg radikalnog ne socijalističkom re- alizmu, svjestan njegove pogubnosti za daljnje funkcioniranje Zemlje? Zbog čega se upušta u taj obračun znajući da je upravo on „centralna figura cjelokupne intelektu- alne ljevice”52 i da će njegov iskaz razjediniti lijevu inteligenciju i zadati težak udarac u tom trenutku prilično slaboj Partiji? Na neka od tih pitanja povijest umjetnosti već je dala odgovor, uglavnom se pozi- vajući na kompleksnu situaciju tridesetih godina, kada se zbog pritiska diktature i po- litičke opresije prema ljevici u Kraljevini Jugoslaviji onemogućava njezino otvoreno djelovanje te se afirmira tendenciozna, socijalno angažirana umjetnička praksa. No Krleža se suprotstavio „umjetnosti gole tendencioznosti i vulgarnog sociologizma”53 iz više razloga, a ponajprije zbog toga što se jednostavno „nije mogao poistovjetiti s normativnom estetikom” odbacujući svaki tip propisa kao osnove umjetničkog dje- la, uključujući i crkvene propise.54 Neki povjesničari umjetnosti u pozadini njegova istupa vide i neslaganja s unutarnjom politikom Sovjetskog Saveza tridesetih godi-

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

6. na, konkretno s „promjenom taktike u radničkom pokretu”55, odnosno s frakcijskim Krsto Hegedušić, Miting komunista borbama u kojima strada i Kamilo Horvatin56 (sl. 2), Hegedušićev ujak i Krležin u Novoj Vesi, bakropis, 1926. (izvor: Hrvatski muzej naivne bliski prijatelj iz mladosti, koji je pak „uz Cesarca i Đuru Cvijića najviše utjecao na umjetnosti, arhiva, ostavština Krležino političko formiranje”57. Horvatin je bio centralna figura revolucionarnog Josipa Depola) radničkog pokreta međuratnog Zagreba, urednik časopisa Borba, politički aktivist, Krsto Hegedušić, Communist Rally in agitator i prvak internacionalnog radničkog pokreta, član Centralnog komiteta KPJ- Nova Ves, copper etching, 1926 a te predstavništva KPJ-a u Kominterni.58 Hegedušićeva veza s Horvatinom imala je obiteljski karakter: još kao srednjoškolac, po dolasku iz Hlebina u Zagreb (sl. 3), Hegedušić je živio s Horvatinom i preko njega se upoznao s revolucionarnim rad- ničkim pokretom, ali i opresijom Karađorđevićeva režima prema revolucionarima.59 U svojoj službenoj autobiografiji Hegedušić je zapisao: „Poslije smrti oca profesora na gimnaziji u Donjoj Tuzli, mati Dragica rođ. Hor- vatin vraća se najprije na selo Hlebine (gdje je otac bio rođen i imao nešto zemlje i seljačku kuću s kućištem) – poslije u Zagreb radi školovanja djece. Životni uslo- vi teški, posebno u vrijeme I. svjetskog rata. Kako kod nas stanuje Kamilo Horva-

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

tin brat majke te se preko njega i prijatelja mu Cesarca A. i Krleže Miroslava rano upoznajem s težnjama radničke klase i socijalističkom literaturom. Na realnoj gimn. obilježen kao ‘crveni’, s naporom završavam osam razreda.”60 U svojim formativnim godinama mladi je slikar bio povezan i s drugim prota- gonistima revolucionarnog pokreta, Cesarcem i Krležom, i upravo u tim odnosima treba tražiti motivaciju njegovih ranih radova posvećenih revolucionarnim zbiva- njima i radničkom organiziranju – „Oktobarski dani u Petrogradu” iz 1919. (sl. 5) i „Miting komunista u Novoj vesi” iz 1926. (sl. 6) – koji se interpretiraju kao prvi domaći primjeri socijalno angažirane umjetnosti.61 Teško je nagađati koji su još motivi utjecali na Hegedušićevo političko pozicioni- ranje 1933. Je li se pronašao i u Krležinoj kritici Sovjetskog Saveza? Njegov povratak Krleži i Babiću, s kojima je pri osnivanju Zemlje, po zahtjevu kolektiva, morao ra- skrstiti, bio je prilično rezolutan.62 Za dio zemljaša „Predgovor” i unutarnja previranja koja su ga pratila bili su glav- ni poticaj za istupanje iz Udruženja, a taj bi se čin mogao tumačiti i javnim iskazom vlastite pozicije u raspravi o socijalnoj literaturi, koju Krleža zaoštrava 1933. godine. I Tiljak je bio jedan od onih koji su službeno istupili iz Zemlje, no prije toga pokušao je spriječiti njezin potencijalni raspad, pa i objavu Krležina „Predgovora”: „T. (Tiljak) bio kod Krleže i objasnio mu da će to dovesti do raspada Zemlje jer da se članak protivi naziranju i ideologiji Zemlje. […] Da je protiv harkovske linije, i protiv kolektivizma, da nije marksistički i.t.d. Krleža mu je objasnio kako se to ima s harkovskom linijom, a ako će se Zemlja radi toga raspasti, neka se ona samo raspadne jer nije vrijedna da živi. […] Uslijed predgovora mojoj knjizi došlo je do ponovnog sukoba. T. je imao sprovesti unutar Zemlje misiju da se Zemlja većinom glasova izjasni protiv Krleže. […] Tražilo se izričito da ja izjavim kako se ne slažem s predgovorom, a tada sam izjavio da se slažem 100 posto i neka se to uzme na znanje. A čim sam pristao da Krleža piše predgovor, znači odobravam ono što on piše. […] Većina se izjasnila da se to Zemlje ne tiče, te ako ko što ima protiv Krleže neka se lično u svoje ime s njim objasni. Međutim A. (Augustinčiću) i R. (Radaušu) su dosadile te svađe i kontrole […] pa su pismeno istupili iz Zemlje. Potom su počeli istupati drugi članovi, a među posljednjima u toj krizi Zemlju napušta 29.1.1934. i Đuro Tiljak.”63 Ipak, Zemlja se ni nakon 1933. ne odriče funkcije dodijeljene umjetnosti, a koja je odraz društvenih okolnosti i antisistemskog raspoloženja članova Udru- ženja, koji su u Karađorđevićevu režimu i Kraljevini Jugoslaviji vidjeli nametnuti unitarizam, nacionalno ugnjetavanje i potlačivanje hrvatskog seljaštva. Još uvijek neriješeno agrarno i s njim povezano nacionalno pitanje zaoštravalo se uslijed sve intenzivnijeg uvođenja kapitalizma i rastuće industrijalizacije, koja je donosila sve teže uvjete života najsiromašnijim slojevima društva i pokrenula velike valo- ve migracija iz sela u grad. Preokupacija tim gorućim društvenim problemima u umjetnosti Zemlje te specifičnosti likovnog jezika – od načina kreiranja prosto- ra slike, koji je „kao površina shvaćen dvoplošno”64, pri čemu „prostor u smislu renesanse ne postoji”65, upotrebe boje, koje „moraju biti date plošno i u lokalu kao kod Matissa”66, tretmana osvjetljenja („rasvjeta je difuzna iz raznih centara”67), tretmana proporcija („drempasti način prikazivanja tjelesa”68) – koji se preuzima- ju iz narodne umjetnosti, od samoukih slikara, kipara seljaka i dječjeg likovnog izričaja (načelo primitivizma), činili su istovremeno Zemljinu autentičnost. Tako je Zemlja usvojila iskazivanje nacionalnog duha u umjetničkom djelu, jednu od ključnih doktrina socijalističkog realizma. Ipak, Zemljina se putanja jasno raz- dvaja od kanonskih formulacija donesenih na Kongresu u Harkovu 1934., koje

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

su utrle put „produkciji konzervativne i puritanske umjetnosti i označili kraj mo- dernističkim eksperimentima i trendovima iz dvadesetih.”69 U tom smislu Zemlja je upravo taj modernistički eksperiment, autohtona, predharkovska pojava koja odrednice socijalističkog realizma, pisane za potrebe socijalističkog društva, nije ni mogla ni htjela prihvatiti. U tome ju je priječio stadij društveno-povijesnog ra- zvitka, na koji opetovano upućuje Tiljak. Dobar je primjer za to i nemogućnost implementacije doktrine partijnosti70, odnosno zahtjeva za odražavanjem političke linije Partije u umjetničkoj produkciji. Naime, KPJ je u to vrijeme djelovao priti- snut terorom Šestojanuarske diktature, u ilegali, konspirativno, organiziran preko niza ćelija. Nakon neuspjelog dizanja ustanka 1929. i ubojstva tadašnjeg sekretara KPJ-a Đure Đakovića nastupio je još jedan težak period frakcijskih borbi, koji je političko organiziranje vratio cijelo jedno desetljeće unazad. U tim okolnostima Partija zasigurno nije imala kapaciteta da svoju liniju nameće jednoj umjetničkoj grupi, koliko god da joj je u tom trenutku bila važna umjetnosti dodijeljena uloga političkog govora.

Sukob Tiljka i Hegedušića 1950. i Rezolucija Informbiroa Godina koja je promijenila tijek poslijeratne jugoslavenske povijesti, ali i um- jetnosti jest 1948., kad početkom globalnog hladnoratovskog političkog preslagi- vanja dolazi do tektonskih pomaka između tek uspostavljenih geopolitičkih blo- kova. Jugoslavija je tada izbačena iz Saveza komunističkih zemalja Prvom rezolu- cijom Informbiroa „O stanju KP Jugoslavije”71, koju potpisuju komunističke partije istočnoeuropskih zemalja zajedno s komunističkim partijama Francuske i Italije. Taj događaj, kolokvijalno nazvan „sukob Tito – Staljin”, suvremena historiografi- ja tumači kao „najvažniji hladnoratovski događaj kojim se narušava monolitnost Istočnog bloka”72. Napuštanjem Saveza komunističkih zemalja Jugoslaviji se otvorio put prema liberalizaciji, potvrđen uvođenjem tzv. trećeg puta i jugoslavenskog mo- dela samoupravljanja. Takav razvoj događaja donio je i „traume i strašne žrtve na unutarnjem planu”73, posebice vidljive u „neizbježnoj diferencijaciji i frakcijskim borbama pri čemu se javlja fenomen kominformizma”74. Pojam „kominformizma” podrazumijevao je političko priklanjanje stavovima iznesenim u Rezoluciji Inform- biroa i razvijanje negativnog stava prema stremljenjima jugoslavenskog rukovod- stva, posebice prema njegovu zaokretu prema Zapadu, a mogao se uočiti među pripadnicima različitih društvenih sfera, pa tako i među umjetnicima. Traumu je izazvao odgovor države na takva stajališta, manifestiran različitim oblicima repre- sije, tj. političkim progonom i zatvaranjem pobornika Rezolucije, tzv. kominformo- vaca. Đuro Tiljak bio je jedan od njih. Tada utjecajan umjetnik, čiju biografiju nisu krasile samo marksistički fundirane likovne kritike i rad na razradi lokalne inačice socijalno angažirane umjetnosti ili obrane njezine ortodoksne orijentacije u među- ratnom razdoblju, već i bogata ratna biografija, član Agitpropa, vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a potom i važan kulturni radnik na tek oslobođenom teritoriju,75 po- ratni profesor i prorektor ALU-a, Tiljak je uživao podjednako poštovanje i umjet- ničke zajednice i političkog establishmenta. Stoga ne iznenađuje da je umjetnička zajednica izabrala upravo njega za prvog poslijeratnog predsjednika Udruženja li- kovnih umjetnika Hrvatske. Taj umjetnik partizan (sl. 6) u liberalizaciji Jugoslavije i njezinu okretanju Zapadu nije vidio smisla. Izostanak njegove javne podrške Titu nakon objave Rezolucije bio je, s obzirom na Tiljkovu poziciju unutar establishmen- ta, iznimno vidljiv. Naime, ako se 1933. cjelokupna intelektualna javnost morala opredijeliti za i protiv Krleže, 1948. očekivalo se opredjeljenje za i protiv Tita kroz javno iskazivanje odanosti KPJ-u. U novoj političkoj situaciji Tiljak se osjećao de- presivno, pa i prilično iscrpljeno, o čemu svjedoče njegove riječi upućene prijatelju Leu Juneku u pismu iz prosinca 1945.:

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

„Nas nekolicina je riskirala sve odlaskom u borbu, a najviše svoj miran razvitak i rad. To je bilo razumljivo - kao kad žaba skače u vodu…Ovdje je teško. Materija- la nemamo, naročito boja i platna. Molim te javi mi kako je s bojama u Parizu i postoje li mogućnosti izvoza za Jugoslaviju? Nemamo lanenog ulja ni trepentina. Proći će još mnogo vremena dok uspijemo isto proizvesti u domovini. […] Već više od godinu dana ne slikam ni ne crtam jer sam okupljen svim drugim po- slovima. Ne znam kada ću odahnuti i poživjeti kao umjetnik - možda nikada.”76 Njegova zaokupljenost drugim poslovima sastojala se od rada na izgradnji kul- turnih institucija, rada na formiranju nacionalnog i saveznog udruženja likovnih umjetnika, nabave likovnih materijala, stambenog zbrinjavanja umjetnika, osigura- vanja prostora za rad i sl. Rezolucija 1948. prilično je poremetila te aktivnosti. Je li Tiljak pokušao organizirati dio umjetnika unutar ULUH-a u frakciju pro- tiv Tita, jer se jednostavno nije mogao poistovjetiti s iznenadnim odvajanjem od zemalja Istočnog bloka i dojučerašnjih saveznika? Na pitanje zbog čega je postao jedan od „organiziranih” kominformovaca, teško je odgovoriti. No njegove aktiv- nosti i prije donošenja Rezolucije Informbiroa pomno je pratio Krsto Hegedušić,77 s kojim je Tiljkov odnos bio zaoštren zbog tada aktualnog tzv. generacijskog su- koba u ULUH-u. Hegedušić je u tome razdoblju bio također iznimno cijenjen i uvažavan umjetnik. Iako je rat proveo daleko od fronta, u Zagrebu, nizom novih funkcija koje mu se dodjeljuju po završetku rata pratimo i njegovo uspinjanje u sam vrh umjetničkog establishmenta socijalističkog društva. I Hegedušić dobiva profesuru na ALU-u, kao i vođenje Majstorske slikarske radionice, a bio je iza- bran i za člana upravnog odbora ULUH-a. Upravo je ugroza potonje Hegedušićeve pozicije bila povod njegova ozbiljnijeg sukoba s Tiljkom. Iako su se kao uzrok tog sukoba navodili drukčiji pogledi na poslijeratno funkcioniranje ULUH-a, u njegovoj pozadini nalazila se borba za pozicije moći i utjecaj u izgradnji kulturnih institucija novog društva. Tiljkov pokušaj eliminacije Hegedušića iz Upravnog odbora ULUH-a i nastojanje da i u toj organizaciji „provede smjenu generacija” i u Odbor dovede mlade umjetni- ke (čime se opredijelio za, u osnovi, marksističku strategiju „rezanja pupčane vrpce” sa starim sistemom) stvorili su uvjete za to da se protiv njega formira čitava „fronta” starijih i iskusnijih umjetnika: „[…] za Upravu perioda 1948./1949. nisu predviđeni Augustinčić, Radauš, He- gedušić s razlogom razduženja, smjene kadra i omogućavanja mlađima da uđu u Upravu. Zaključeno je da od partijaca ostaju u Upravi Detoni i Mraz. Prica, koji je bio predviđen za tajnika, uvjetuje svoj pristanak, ako Tiljak bude pred- sjednik. Tiljak daje izjavu, da uvijek kada kola zaglibe u blato, on mora da ih izvlači. Izlazak Radauša i Hegedušića Tiljak objašnjava kao nužnu potrebu jer da ta dvojica nisu predviđeni za Upravni odbor. Šotra bio je protivan tako velikom broju izlazaka iz Uprave starijih i iskusnijih drugova. Istovremeno, pojavljuju se u umjetničkim krugovima glasovi da se majstori povlače i da neće surađivati.”78 Sukob s Hegedušićem ubrzo je poprimio ozbiljnije razmjere. Iz Hegedušićeve perspektive (sl. 6) funkcioniranje ULUH-a i kulturne politike koje se tamo provo- de, nisu bile prihvatljive. U zamjerkama Tiljkovim potezima i političkim potezima navodi problematiku odnosa prema socijalističkom realizmu, kao i Tiljkov odnos prema Rezoluciji: „Takva [Tiljkova] politika dovela je i morala je dovesti do skretanja čitave organi- zacije u mutne vode, kako po liniji idejno-političkoj tako i po liniji idejno-likov- noj, otvarajući vrata nezdravim društveno likovnim i političkim tendencijama. Sumarno uzeto, te su se tendencije odrazile u sljedećem:

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

7. Krsto Hegedušić s kćeri Mirjanom pozira pored svojih znamenitih Bilježnica, 1948. (izvor: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, arhiv, ostavština Josipa Depola) Krsto Hegedušić poses with his daughter Mirjana next to his famous Notebooks, 1948

1. U priklonu formalizmu, favoriziranju diletantizma, konjunkturnog slikarstva i profesionalizma. 2. Zapuštanju idejno-političke izgradnje članstva kao i borbe za veću idejnost i bolju kvalitetu. 3. Grupašenju po liniji koristoljublja i frakcionaškoj borbi. 4. Kominformovskom skretanju organizacije na političkoj liniji.”79 Zaustavimo se na trenutak na prvoj točki, odnosno na ponovno otvorenom pita- nju socijalističkog realizma, kroz usporedbu tada aktualnih zapisa Tiljka i Hegeduši- ća o normativnoj estetici. U predgovoru ULUH-ove godišnje izložbe iz 1948. Tiljak zapisuje: „U SSSR-u i u zemljama narodne demokracije, pitanje programirane umjetnosti postavlja se s dijalektičko-materijalističkog gledišta predviđajući renesansu um- jetnosti putem revolucionarnog preobražaja društva. Umjetnost socijalističkog društva teži dubokom realizmu i svoj će cilj postići u besklasnom društvu. Na tom putu umjetnost treba da prođe razne etape razvoja.”80 Istovremeno, Hegedušić u to vrijeme afirmira koncept socijalističkog realizma u humanističkom smislu, različitog od slikarstva „[…] koje nam je prikazano od služ- bene ruske strane kao socijalistički realizam u slikama Gerasimova i drugova, [i koje] u velikoj većini ne predstavlja drugo nego najobičniji malograđanski cuker- vaser, postimpresionističku limunadu, akademizam81 u lošem smislu i naturalistički kič”.82 (sl. 7) Navedeni pristupi ne daju razlučiti suprotstavljene stavove i nepomirljive per- spektive: Hegedušić uronjen u vlastiti trenutak konkretno predlaže lokalnu varijantu humanističkog realizma koja se može, Tiljkovim riječima, protumačiti tek kao jedna od faza adekvatna društveno-političkom kontekstu poslijeratne Hrvatske. Odnosno Tiljkova načelna, teorijska razina artikulacije likovno-idejnih pitanja ne kosi se s kon- kretnim Hegedušićevim prijedlogom.

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

Ipak, sukob svoj epilog dobiva u veljači 1950., kad zajednica umjetnika okuplje- nih na Plenumu ULUH-a razmatra Tiljkove poteze i stavove te ga jednoglasno is- ključuje iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Radikalna optužba za „izdaju naroda” koja mu je tom prigodom izrečena ponajviše se odnosi na njegovo „koleba- nje” u vezi s jugoslavenskim vanjskopolitičkim potezima 1948. i „frakcionašenjem” te nema utemeljenja u neslaganjima po likovno-idejnoj liniji. Tiljkova karijera kulturnog radnika i umjetnika bila je zapečaćena. Isključen iz zajednice likovnih umjetnika Hrvatske relativno je slabo participirao u godišnjim izložbama, a njegove samostalne izložbe nije bilo do ranih sedamdesetih, dok se posve izuzima od sudjelovanja u teorijsko-kritičarskom radu. Kako je iz povijesti hrvatske poslijeratne umjetnosti poznato, nakon Tiljkove smjene Hegedušić posta- je ključna osoba za „institucionalnu organizaciju svijeta umjetnosti”.83 U praksi je

8. Krsto Hegedušić pri radu na kompoziciji A.D.1573. (izvor: Hrvatski muzej naivne umjetnosti, arhiv, ostavština Josipa Depola) Krsto Hegedušić working on the composition A.D.1573.

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

Hegedušićev projekt „pretpostavljao dominantnu ulogu postojećih institucija”84 pri čemu dvije ključne umjetničke institucije – ULUH (odgovorni za reprezentaciju i tekuću likovnu produkciju) i Razred za likovne umjetnosti JAZU-a (odgovorni za brigu o baštini, muzejskoj djelatnosti i znanstveno istraživačkom radu) – dolaze pod nadzor uskog kruga umjetnika.85 Na popisu „zaslužnih umjetnika”86 koji njima upravljaju našao se, uz Antuna Augustinčića, Ljubu Babića, Vladimira Becića, Tomi- slava Krizmana, Franu Kršinića, Jerolima Mišu, Vanju Radauša, Marina Tartagliu i sam Hegedušić.

Zaključak Delikatna tema povijesti socijalno angažirane umjetnosti u Hrvatskoj dugo je bila tzv. šizma Zemlje87. Pred istraživačima je stajao interpretacijski izazov u hi- storizaciji Zemlje kao autohtone pojave hrvatske likovne pozornice čiji je program formiran na valu internacionalnog širenja socijalno angažirane umjetnosti, koja je pred sebe stavila zadatak buđenja klasne svijesti kod najširih društvenih slojeva. Pogled Đure Tiljka i Krste Hegedušića na taj zahtjev, a koji oni pisano artikuliraju, otkriva unison stav. „Buđenje socijalne svijesti kod četvrtog staleža”88, kako je to definirao Hegedušić, i, Tiljkovim riječima, „približavanje organskoj bazi”89 kon- cepti su kojima oni uspostavljaju okvir programa Zemlje i unutar kojeg nastupaju kao „narodni slikari” boreći se „protiv krajnosti starog svijeta”90. Međutim, tako postavljena tendencija bila je ograničena na kritiku društvene stvarnosti te nije sa- državala agitacijski potencijal u smjeru uspostave novih društvenih odnosa. Ipak, nakon početnog zajedničkog rada dolazi do razilaženja i konačnog prekida surad- nje, koju pratimo od 1934. do 1950., kada oba umjetnika sudjeluju u internim i javnim raspravama o pitanju socijalističkog realizma i normativne umjetnosti, pri- klonjeni suprotstavljenim taborima: Tiljak zastupa harkovsku liniju, dok se Hege- dušić opredijelio za Krležinu kritiku normativne estetike. No u Tiljkovu slučaju ta je pozicija bila više usmjerena na zauzimanje načelnog političkog stava u procesi- ma sve izrazitije polarizacije socijalno angažiranih umjetnika nego na slijepo uvo- đenje doktrina socijalističkog realizma iz Sovjetskog Saveza u hrvatski kontekst. U njegovim se tekstovima neumorno pojavljuje uvažavanje „različitih etapa razvoja” socijalno angažirane umjetnosti koje moraju biti u skladu s društveno-političkim okolnostima na svojem putu do renesansnog preobražaja, koji se ostvaruje tek u besklasnom društvu. Taj zahtjev Tiljak ponavlja i nakon opredjeljenja za ortodok- snu liniju u sukobu na književnoj ljevici, ali i nakon rata i socijalističke revolucije, svjestan tereta nerazvijenosti koji je socijalistička Jugoslavija baštinila od Kralje- vine i teških ratnih razaranja koja su pogodila Jugoslaviju i koja nisu pogodovala brzom društvenom razvoju. Ovdje izloženu dinamiku odnosa između Tiljka i Hegedušića valja čitati u svje- tlu pritisaka vanjskih okolnosti i društveno-političke situacije, na koje protagonisti umjetničke pozornice nisu imuni. Sukob na književnoj ljevici i događaji oko Re- zolucije Informbiroa stvorili su uvjete za razilaženje i konflikt dvojice umjetnika. Konflikt je rezultirao deinstitucionalizacijom Tiljka i institucionalizacijom Hege- dušića u kulturnim institucijama ranih pedesetih, iako se njihovi stavovi o funkciji socijalno angažirane umjetnosti bitno ne razlikuju. Studija slučaja Hegedušić – Tiljak pokazala je i da se inačica socijalno angažira- ne umjetnosti u Hrvatskoj razvijala kolektivnim nastojanjima ne samo ove dvojice umjetnika nego čitavog spektra protagonista društveno-političke pozornice me- đuratnog razdoblja i da njezine lokalne specifičnosti prije odražavaju turbulentne društveno-političke okolnosti nego što su „odraz talenta jednog velikog umjetni- ka”, čime se potvrđuje poznata teza Linde Nochlin o uvjetima razvoja moderne umjetnosti.91

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

BILJEŠKE 1 LINDA NOCHLIN, Zašto nema velikih umjetnica?, u: Femini- 18 JOSIP DEPOLO (bilj. 12), 13–25, 14. stička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti – izabrani tek- 19 Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Fond HDLU, kutija 5, stovi (ur. Ljiljana Kolešnik), Zagreb, 1999., 1–25, 8. Stenografski zapisnik Plenuma Udruženja likovnih umjetnika 2 Prve studije o odnosu dvojice umjetnika objavljene su sredinom N.R. Hrvatske povodom izvještaja komisije o slučaju „Tiljak sedamdesetih godina. Više: EVERT VAN UITERT, „Vincent van Antunac”, održanog 20. siječnja 1950. u Zagrebu (dalje: Steno- Gogh and Gauguin”, Vincent: Bulletin of the Rijksmuseum Vincent grafski zapisnik). van Gogh, no.1 (1975), 2–7; i GÖSTA SVENAEUS, „Gauguin 20 HDA, fond HDLU, Upravni odbor 1945. – 1954., kutija 7, Redo- and Van Gogh”, Vincent: Bulletin of the Rijksmuseum Vincent van slijed negativnih pojava u životu Organizacije od Glavne godiš- Gogh, no. 4 (1976) 20–32. nje skupštine 22. III. 1948. do Glavne godišnje skupštine 27. III. 3 Njihov se odnos tumači jedinstvenim u povijesti umjetnosti. 1949. (dalje: Redoslijed negativnih pojava). Zbog bliske suradnje i svakodnevnih kontakata kubizam se sma- 21 IGOR ZIDIĆ, Slikarstvo, grafika, crtež, u: Kritička retrospektiva tra simultanom invencijom dvojice umjetnika u stalnom dijalo- „Zemlja” (ur. Božidar Gagro), Zagreb, 1971., 14. gu. Više: WILLIAM RUBIN, Picasso and Braque: Pioneering cu- 22 JOSIP DEPOLO (bilj. 12), 13–25, 13. bism, New York,1989. 23 Isto. 4 BLAŽEVIĆ ZRINKA, Prevođenje povijesti, Zagreb, 2014., 175. 24 PETAR PRELOG (bilj. 7), 181. 5 LJILJANA KOLEŠNIK, Feministička likovna kritika i teorija li- kovnih umjetnosti – izabrani tekstovi, Zagreb, 1999. 25 Isto. 6 Na ključnu riječ „umjetnice” portal hrvatskih znanstvenih i 26 Isto. stručnih časopisa Hrčak izbacuje ukupno 52 članka. Od toga ih 27 ĐURO TILJAK, Izložba Zemlje, Književnik, hrvatski književni je tek 10 pisano u polju povijesti umjetnosti pri čemu su samo mjesečnik, god. 4, 1931., br. X, 414–415. dva članka objavljena u A1 časopisima Peristil i Radovi instituta 28 ĐURO TILJAK, Likovni život, Književnik, hrvatski književni za povijest umjetnosti. https://hrcak.srce.hr/search/?show=result mjesečnik, god. 4, 1931., br. II, 460–461. s&stype=1&c%5B0%5D=article_search&t%5B0%5D=umjetnice 29 ĐURO TILJAK (bilj. 27), 414–415, 414. &s=score&st=desc&r=10&next=31, pristupljeno 15. 11. 2021. 30 Isto. 7 PETAR PRELOG, Tiljak protiv Babića: o obilježjima ideoloških razilaženja u hrvatskoj umjetnosti početkom tridesetih godina 31 KRSTO HEGEDUŠIĆ, Problem umjetnosti Kolektiva, Almanah 20. stoljeća, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 34 (2010.), savremenih problema, 1932., 78–82. 181–188. https://hrcak.srce.hr/80923 32 Isto, 80. 8 SNJEŽANA PAVIČIĆ, Pisma Lea Juneka i Đure Tiljka iz 1945. 33 Također vidjeti Hegedušićev tekst „Zašto i za koga?”. KRSTO godine. Važni dokumenti vremena, Radovi Instituta za povijest HEGEDUŠIĆ, Zašto i za koga?, Književnik, hrvatski književni umjetnosti, br. 40 (2016.), 197–202. mjesečnik, god. 2, 1929., br. VI, 226–227. 9 SRHOJ VINKO, Generalićevo vraćanje sebi: od tendencije do 34 KRSTO HEGEDUŠIĆ (bilj. 31), 81. idealizacije, u: Zbornik radova znanstveno-stručnog simpozija po- 35 Isto. vodom 100. obljetnice rođenja (ur. Marijan Špoljar), Koprivnica, 36 ĐURO TILJAK, Izložbe i kritičari, Književnik, hrvatski književni Zagreb, 2016., 50–56. mjesečnik, god. 6, 1933., br. II. 121-123. 10 PETAR PRELOG, Udruženje umjetnika Zemlja (1929. – 1935.) 37 ĐURO TILJAK, Literarni i umjetnički bezbožnici, Kultura, na- i umjetničko umrežavanje, Život umjetnosti, 99, br. 2 (2016.), učno umjetnički mjesečni časopis, god I, 1933., br. 2, 93–96. 28–39. 38 ĐURO TILJAK, Izložba Zemlje, Književnik, hrvatski književni 11 IVANKA REBERSKI, Dokumentacija, kronologija, bibliografi- mjesečnik, god. 6, 1933., br. I, 35–37. ja, biografije, u: Kritička retrospektiva „Zemlja”, Zagreb, 1971., 39 ĐURO TILJAK (bilj. 37), 94. 187–223. 40 ĐURO TILJAK (bilj. 36), 122. 12 JOSIP DEPOLO, Udruženje Zemlja (1929.-1935.), u: Revolucio- narno slikarstvo, Zagreb, 1977., 13–25. 41 Vidi, primjerice, narative o Tiljku u prvoj historizaciji Zemlje Josipa Depola ili narative o povijesti likovne kritike u međura- 13 BOŽICA ĆOSIĆ, Socijalna umetnost u Srbiji, u: Revolucionarno ću Jasne Galjer. JOSIP DEPOLO (bilj. 12), 14; JASNA GALJER, slikarstvo, Zagreb 1977., 3–12. Likovna kritika u Hrvatskoj 1868.- 1951., 322. 14 STANKO LASIĆ, Sukob na književnoj ljevici, Zagreb, 1972. 42 JOSIP DEPOLO (bilj. 12), 15. 15 VELIMIR VISKOVIĆ, Krležina uloga u sukobu na ljevici, Repu- 43 Isto. blika 55 3/4 (1999.), Zagreb, 44–62. 44 Isto. 16 LJILJANA KOLEŠNIK, Između Istoka i Zapada: hrvatska umjet- nost i likovna kritika 50-ih godina, Zagreb, 2006. 45 BOŽICA ĆOSIĆ (bilj. 13), 6. 17 IVANA HANAČEK, ANA KUTLEŠA, VESNA VUKOVIĆ, Pro- 46 Isto. blem umjetnosti kolektiva: slučaj Zemlja, Zagreb, 2019. 47 Isto.

jednog (ne)prijateljstva kroz prizmu odnosa...

48 MIROSLAV KRLEŽA, Predgovor Podravskim motivima, Za- 72 MARTIN PREVIŠIĆ, Informbiro križevačkog kotara od 1948. greb, 1933., 5–26, 14. do 1958. godine. Cris XI, br. 1, 2009., 104. 49 Isto. 73 Isto. 50 Isto. 74 Isto. 51 BOŽICA ĆOSIĆ (bilj. 13), 6. 75 Tiljak je bio jedan od organizatora prve izložbe partizanske um- 52 Isto. jetnosti održane na netom oslobođenom teritoriju u Šibeniku u veljači 1945. 53 MIROSLAV KRLEŽA (bilj. 48), 7. 76 Hrvatski povijesni muzej (dalje HPM), Ostavština Đure Tilj- 54 Isto. ka, Pismo Leu Juneku, prosinac 1945., HPM-101700/1; HPM- 55 BOŽICA ĆOSIĆ (bilj. 13), 9. 101700/2; HPM-101700/3. 56 STEFAN GUŽVICA, Kamilo Horvatin: Zaboravljeni kandidat 77 HDA, fond HDLU, kutija 7, Redoslijed negativnih pojava (bilj. za generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije, Hi- 20), 1. storijski zbornik 72, br. 1 (2019.), 139–164. https://hrcak.srce. 78 Isto, 4. hr/236077 (pristupljeno 15. 11. 2021.). 79 Isto, 5. 57 IVAN OČAK, Horvatin, Kamilo, Krležijana online, http://krlezi- jana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1598 (pristupljeno 20. 6. 2021.). 80 Citirano prema transkriptu iz HDA, fond HLDU, Upravni odbor 1945.-1954., Stenografski zapisnik (bilj. 20), 5. 58 Više o Horvatinu vidi: STEFAN GUŽVICA (bilj. 56). 81 LJILJANA KOLEŠNIK (bilj. 16), 94. 59 Sjećanja na ujaka Horvatina pojavljuju se u intervjuima s Hegedu- šićem početkom sedamdesetih. „Milček je bio najmlađi brat moje 82 Isto. mame i stanovao je privremeno kod nas na Pištaju, a od mene 83 LJILJANA KOLEŠNIK (bilj. 16), 93. je bio stariji šest godina. Mama je od svih njega najviše voljela. 84 Isto. [...] On je sudjelovao s Cesarcem u onoj akciji na Jukića [misli 85 Isto. se na atentat na bana Cuvaja, op. a.]. Upozorio me je da gledam kako i kada će biti atentat. Svojim očima sam sve to vidio, a onda 86 Isto. sam upoznao i policiju jer su došli pretresi i hapšenja. Sa svojom 87 Termin je prvi put upotrijebio Depolo u prvoj historizaciji starom bakom, njegovom majkom, nosio sam Milčeku na policiju Udruženja referirajući se na Zemljin „aktivni otpor protiv ša- hranu. Tako sam i prvi puta upoznao i miris policijske hapsane.” blona ždanovljizma”, ali i činjenicu da su prvih godina zemljaši Iz: „Milčekova idejna škola”, Borba, 19. 2. 1972., 9. „disciplinirano prihvatili i branili teze socijalističkog realizma 60 Likovni arhiv – Akademija likovnih umjetnosti (dalje LA-ALU), (premda ga u praksi nikada nisu primijenili)”. JOISP DEPOLO Mapa „Krsto Hegedušić”, Biografija, Zagreb, 26. 5. 1949., bez pa- (bilj. 12), 13–25, 24. ginacije. 88 KRSTO HEGEDUŠIĆ (bilj. 31), 78–82, 79. 61 Tezu o Hegedušićevim ranim radovima kao prvim angažiranim 89 ĐURO TILJAK (bilj. 27), 414–415, 414. radovima hrvatske moderne donio je Josip Depolo. 90 U svojem govoru na sastanku kulturnih radnika u Moskvi 1939. 62 Citat iz Hegedušićevih bilješki povezanih s njegovim odnosom Kalinjin, član Politbiroa i jedan od propagatora socijalističkog prema Krleži i Babiću: JOSIP DEPOLO (bilj. 12), 19. realizma, radi distinkciju između pisaca koji su se zadovoljavali 63 Isto. „samo kritikom društvene stvarnosti” i nisu imali „pred očima dalekih ciljeva” te su izražavali „ideje vladajućih klasa, uvažava- 64 KRSTO HEGEDUŠIĆ (bilj. 31), 78–82, 79. jući njihove poglede na svijet” i onih koji su pristali na socijali- 65 Isto. stički realizam i svoj umjetnički rad podredili „višim ciljevima”. 66 KRSTO HEGEDUŠIĆ, Tehnološke teke, Citirano prema: Petar Pre- Više: MIHAIL IVANOVIČ KALINJIN, On Communist Educati- log, 2019., 37. on, Selected Speeches and Articles, Moskva, 1950., 111–125. 67 Isto. 91 LINDA NOCHLIN (bilj. 1), 1–25, 8. 68 Isto. 69 KATERINA CLARK, Socialist Realism in Soviet Literature, u: From Symbolism to Socialist Realism (ur. Irene Masing-Delic) Brighton, 2012., 419–433, 420. 70 Katerina Clark iznosi tezu da se doktrina partijnosti pogrešno prevodila i tumačila. Umjesto „kvalitete svojstvene socijalistič- kom realizmu”, ta doktrina, prema Clark, podrazumijeva novo shvaćanje uloge pisca u kontekstu socijalističkog društva koji kao obrazovani intelektualac u književnosti elaborira određene teme koje mu Partija daje bilo eksplicitno, bilo implicitno. Više: CLARK (bilj. 69), 419–433., 422. 71 Više o temi vidi: IVO BANAC, Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb, 1990.

Similar Articles

1-10 of 44

You may also start an advanced similarity search for this article.