Preskoči na sadržaj
Искусство Адриатики: журнал истории искусства Traži

Relikvijar glave sv. Kristofora na Rabu

dvojezičnost stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

DOI 10.15291/ars.4633

Preuzmi PDF

Svezak 14 (2024)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

Relikvijar glave sv. Kristofora je najranije sačuvan primjer ilustracije jedne svetačke legende u dalmatinskoj srednjovjekovnoj umjetnosti do 14. stoljeća. Relikvijar se uobičajeno datira u 12. stoljeće i u latinsko-bizantski ili čak grčkobizantski kulturni krug. U radu se predlaže Zadar kao mjesto izrade te venecijanski kulturni krug kao izvorište bizantinizirajućih ili dvojezičnih stilskih i ikonografskih elemenata koje nalazimo na ovom relikvijaru. Iznose se argumenti za kasniju dataciju djela, u zadnja desetljeća 13. ili sam početak 14. stoljeća što otvara mogućnost da je relikvijar rađen u vrijeme rapskog biskupa Hermolaisa, autora teksta Miracula sancti Christofori iz 1308. godine. Naglašeni klasicizam figura rimskih vojnika u scenama mučeništva objašnjava se uporabom bizantskih predložaka za svetce ratnike, međutim, umjetnikovo posvemašnje zanemarivanje uloge i značenja bizantskih svetaca ratnika još je jedan dokaz o zapadnjačkom okruženju u kojem je rađen ovaj relikvijar. Prikazi Mučenja strelicama (koji se ne javlja se u grčkoj varijanti legende) i Glavosijeka odgovaraju, vizualno prate i podržavaju dva lokalna blagdana sv. Kristofora.

Rab, Zadar, sv. Kristofor, relikvijar, Bizant, Venecija, ikonografija mučeništva

1. Opis moćnika Poklopac moćnika lubanje sv. Kristofora, Rab, Riznica Župe Relikvijar svetog Kristofora drvena je škrinjica s poklopcem u obliku krnje pira- Uznesenja Blažene Djevice Marije mide. Obložena je srebrnim, djelomično pozlaćenim limom s figurativnim prikazi- (foto: Mladen Šćerbe) ma izrađenim u tehnici iskucavanja. Dvije glave ženskih svetica i jednog svetca vrlo Lid of the head reliquary of St su nespretno restaurirane tako da djeluju nakaradno predimenzionirane, a naknad- Christopher, Rab, Treasury of the no je zamijenjen i donji dio figure naručiteljice. Relikvijar je ipak najvećim dijelom Parish of the Assumption of the Blessed Virgin Mary sačuvan u izvornom obliku i rad je jednog majstora. Poklopac se sastoji od četiriju polja gdje nalazimo: Krista na prijestolju okruže- nog simbolima evanđelista Luke kao krilatog vola i lava (Marko), Bogorodicu s kri- latim čovjekom s knjigom (Matija) i sv. Ivana Krstitelja s orlom (Ivan). Figure Marije i Ivana okrenute su prema Kristu u Deisisu (sl. 1). Stojećoj figuri sv. Kristofora se klanjaju dvije figure naručitelja u pozi adoracije, od kojih je jedna figura pokrivene

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

2. glave i ženskog spola u dugačkoj redovničkoj haljini, dok je muška figura prikazana Sv. Kristofor s naručiteljima, otkrivene glave i razbarušene kose u sjedećem položaju (sl. 2). Nije jasno zašto je detalj s poklopca moćnika sv. Kristofora (foto: Mladen Šćerbe) Kniewald u ženskoj figuri prepoznao biskupa jer da je riječ o redovnici, jasno je po tome što se ispod njezina vela nazire rub grčke kape.1 St Christopher with the Commissioners, detail from the Na dvjema se stranama relikvijara nalaze dva prikaza mučeništva. U sceni Muče- lid of the head reliquary of St nja strelicama car se u sjedećem položaju lijevom rukom ležerno oslanja na prekriže- Christopher nu lijevu nogu, dok desnom rukom pokazuje prema vojniku kojeg vidimo kako oda- pinje strelice prema sv. Kristoforu (sl. 3). Kristofor je odjeven u jednostavnu tuniku kratkih rukava te su mu ruke užetom privezane za niski drveni stup. Čini se da gubi ravnotežu pod udarom strelica, iako se želi reći da im odolijeva i da ga ne pogađaju, već se odbijaju od Kristofora: dvije strelice, jedna polomljena, padaju na pod, dok treća strelica umjesto Kristofora pogađa strijelca u bok. Čudom upravlja Božja ruka koja pokazuje na Kristofora. U sceni Glavosijeka dva vojnika u rimskoj vojnoj opre- mi stoje okrenuta prema promatraču, jedan (u daljnjem tekstu Kopljonoša) desnom se rukom oslanja na koplje i lijevom na mač, a drugi (u daljnjem tekstu Mačonoša) s isukanim mačem stoji u ulozi egzekutora (sl. 4). Do njih, leđima im okrenut, bezgla- vi Kristofor pada, ruku ispruženih prema Božjoj ruci koja se pojavljuje iz crkve koju prepoznajemo po zabatu i crjepovima krova čime se naznačuje da konačno predaje svoju dušu Bogu koji prima njegovu žrtvu. Njegova odrubljena glava pada okrenuta en face prema promatraču. Na preostalim dvjema stranama javljaju se figure svetaca: trojica muških svetitelja i tri ženske svetice (sl. 5).

Povijest istraživanja O stilskoj pripadnosti ovog relikvijara postoje raznorodna mišljenja, no istraži- vači ga uglavnom datiraju u 12. ili početak 13. stoljeća. Primjećuje se, međutim, da nedostaju uvjerljivi argumenti za takvu ranu dataciju. Među prvim autorima koji

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

3. su opširnije pisali o ovom relikvijaru je Rudolf Eitelberger koji zaključuje da „re- Mučenje strelicama, prikaz na ljefi nisu mletačkog karaktera.”2 Relikvijar datira u 12., najkasnije u 13. stoljeće, a moćniku sv. Kristofora (foto: Mladen Šćerbe) stil naziva „grčko-bizantskim”. Na takav ga zaključak navodi Kristoforova „herojska” pojava u „kraljevskom plaštu” (sl. 2). Strijelac u Mučenju strelicama i rimski ratnici Torture with Arrows, depiction on the head reliquary of St u sceni Glavosijeka podsjećaju ga na antiku, kao i ukrasi i slobodno prebačena dra- Christopher perija na niskom prijestolju na kojem sjedi rimski car. Uz antičke elemente prepo- znaje i bizantske na liku Spasitelja na prijestolju, elongiranoj figuri Marije, grčkim siglama uz Krista i Mariju i odjeći trojice svetaca. Za daljnju je raspravu poticajna njegova opaska da je relikvijar osobito zanimljiv zbog „dramatičnog elementa… koji se izrazito rijetko pojavljuje na djelima iz tog vremena na ovako promišljen način.”3 U Eitelbergovo vrijeme relikvija je bila okrunjena dvjema krunama (danas je ostala samo jedna), zlatnom s dragim kamenjem i biserjem i srebrnim obručem s ljilja- nima za koji drži da je poklon kraljice Elizabete Kotromanić.4 Eitelberger također zaključuje da su scene mučeništva sv. Kristofora rađene prema Zlatnoj legendi Jakova Varaginskog (Jakobus de Voragine), no to se kosi s njegovom datacijom relikvijara u najkasnije rano 13. stoljeće s obzirom na to da je Zlatna legenda kompilacija svetač- kih legendi koja je nastala između 1252. i 1265. godine. T. G. Jackson, nadovezujući se na Eitelberga, smatra da je relikvijar bizantski rad ili „izrađen u zemlji gdje pre- vladava bizantski stil”.5

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

4. Nakon Eitelberga, rapski „romanički” relikvijar se bez dublje analize spominje Glavosijek sv. Kristofora, prikaz u Venturijevu pregledu talijanske umjetnosti i povezuje sa škrinjicom za glavu sv. na moćniku sv. Kristofora (foto: Mladen Šćerbe) Grgura iz zadarske riznice benediktinskog samostana Sv. Marije (Stalna izložba cr- kvene umjetnosti, dalje: SICU).6 Nju Venturi datira u početak 13. stoljeća navode- Beheading of St Christopher, depiction on the head reliquary ći razlike između rapskog relikvijara napravljenog prema „rimskim modelima 12. of St Christopher stoljeća” i zadarske škrinjice za glavu sv. Grgura s izduženim, mekanim figurama s početka 13. stoljeća. Neobrazložen prijedlog fra Vladislava Brusića da se rapski relikvijar datira u 14. stoljeće, nije naišao na odjek u kasnijoj literaturi. Brusić kratko navodi da „po neko- jima (relikvijar), potječe iz XII., ali je vjerojatnije, da je iz XIV. stoljeća.”7 Dragutin Kniewald 1930. godine zaključuje da „nije lako datirati ovaj relikvijar”, no predla- že sam početak 12. stoljeća, tj. 1100. godinu, i to zbog oblika polukružne mitre na glavi jedne od svetačkih figura (sl. 5). Kniewald tvrdi da je mitra taj oblik imala tek kratko vrijeme da bi već krajem 12. i početkom 13. stoljeća dobila drugi oblik s rogovima koji se dižu nad čelom i zatiljkom.8 Kniewald bilježi neke stilski neo- čekivane momente kao što je anđeo (simbol Mateja) na poklopcu koji mu se čini poput renesansnog, no „romanske” (romaničke) stupiće arkada i grčke sigle iznosi kao argumente za „arhaičko porijeklo” ovoga likovnog izraza. Ljubo Karaman, pri- hvaća Kniewaldovu dataciju na temelju polukružnog oblika „mitre”, dapače, moćnik

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

smješta u vrijeme neposredno nakon 1075. godine, kada je glava sv. Kristofora po lokalnoj predaji obranila Rab od napadača.9 Karaman nalazi utjecaje Bizanta u „bla- gim i oblim glavama likova” te motivu draperije koja ukrašava arhitektonski okvir scene mučeništva. Bizantski utjecaj prepoznaje i u kovrčavom lišću na poklopcu i u nemirnim draperijama. Miljenko Domjan pomiče dataciju prema drugoj polovici 12. stoljeća i bilježi da je riječ o radu sa značajkama bizantske umjetnosti, ali i već vidljivih utjecaja zapad- njačkog romaničkog stila te ne isključuje „dalmatinsku provenijenciju”.10 Ne ulazeći dublje u probleme stila, bila sam predložila mogućnost datacije u 14. stoljeće.11 Konzultirajući se s nažalost prerano preminulom kolegicom Marijanom Ko- vačević, zaključile smo da rapski relikvijar treba prije smjestiti u 14. stoljeće, no do sada nije bilo prilike takvo mišljenje i opravdati jer doktorski rad Marijane Kovačević nije obuhvaćao i Rab. Ona je ipak predložila reviziju datacije rapskog relikvijara s obzirom na izrazitu plastičnost figura i „vrlo naprednog elementa kao što su prikazi donatora.”12 U novije vrijeme dataciju u 14. stoljeće iznio je Nikola Jakšić pišući o relikvijaru u katalogu izložbe hrvatske srednjovjekovne umjetnosti koja se 2012. održala u muzeju Cluny. Za dvije scene mučeništva Jakšić predlaže slikovni predložak obilježen snažnim bizantskim utjecajem koji prepoznaje i u odabiru Deisisa na poklopcu relikvijara te uz dužnu mjeru opreza predlaže zadarsku radionicu kao mjesto izrade relikvijara. Kao mogući usporedni primjer spominje relikvijar sv. Kvirina, međutim, ovdje se dalje u tekstu, nalaze bolje poveznice s relikvijarom sv. Grgura pape.13 Nedavno je u članku Saše Potočnjak i Barbare Španjol Pandelo ponovno uočena važnost rapskog relikvijara.14 Autorice predlažu da je relikvija glave svetog Kristofo- ra stigla iz Svete zemlje u rapskom relikvijaru u drugoj polovici 12. stoljeća, da su scene na poklopcu rad majstora istočnog podrijetla, a scene mučeništva rad drugog majstora iz 14. stoljeća, dok je treći majstor obavio kasnije popravke na relikvijaru.15 Iz pregleda dosadašnjih stavova razvidno je da vrijeme nastanka rapskog moćnika nije riješeno niti uvjerljivo argumentirano. Kniewald je najdetaljnije analizirao relikvi- jar no najjači argument za raniju dataciju, oblik mitre, ne stoji jer figura (prva slijeva na slici 5) za koju je Kniewald smatrao da je muški biskup jest najvjerojatnije ženska svetica koja ne nosi mitru, već oglavlje koje se sastoji od oble kape i trake omotane oko glave čiji se jedan kraj spušta na njezino lijevo rame. Stoga je potrebno vratiti se problemu stila i ikonografiji prikaza te pokušati odgovoriti na pitanje što jest, a što nije bilo moguće likovno proizvesti u srednjovjekovnoj Dalmaciji i njezinu umjetničkom okruženju do 1364. godine što je terminus post quem non. Naime, za 1364. godinu postoji podatak da se moćnik iznosio u ophodu u čast (ad laudem et extollentiam Sum- mi regis) kralju Ludoviku Anžuvincu. Tom prigodom i posebnom odlukom gradskog vijeća blagdani u čast sv. Kristoforu, onaj 9. svibnja (u spomen čudesnog oslobođenja grada uz pomoć relikvije glave sv. Kristofora) i onaj 27. srpnja (kada se slavi njegov dies Natalis), proglašeni su svečanim blagdanima (tempus feriarium).16

Prikazi donatora Relikvijar svetog Kristofora predstavlja jednu od većih nerazriješenih stilskih za- gonetki hrvatske srednjovjekovne umjetnosti. Dosadašnja istraživanja nisu iznijela ni jedan komparativni primjer s kojim bi se rapski relikvijar mogao direktno stilski ili ikonografski usporediti, osim, kao što je rečeno, sa zadarskom grupom relikvijara. Sa sigurnošću možemo eliminirati 12. stoljeće kao vrijeme nastanka. Prvo moguće razdoblje je nakon 1188., kada je Michael (Mihovil) Ginnani, sin Giovannija Ginna- nija, iz utjecajne rapske obitelji donio relikvije s hodočasništva u Svetu zemlju „za spas duše svoje i svojih i u čast Gospodina i Blažene Djevice Marije”.17 Ovaj zapis na pergameni koji se nalazio u relikvijaru ne popisuje relikvije koje je Mihovil poklonio

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

5. niti spominje relikviju sv. Kristofora.18 Na položaju rapskog kneza u to je vrijeme bio Tri svetice, prikaz na moćniku Petar Ziani (1189. – 1205.), sin venecijanskog dužda. I prije i poslije sinovi veneci- sv. Kristofora (foto: Mladen Šćerbe) janskih duždeva služili su svoj politički staž na Rabu, a Rab kao „najjužnije stabilno mletačko uporište u Donjoj Dalmaciji”19 do 1202. je zasigurno i u kulturnim navada- Three female saints, depiction on the head reliquary of St ma bio venecijanski što je uključivalo i svijest o nabavi relikvija kao načinu osobne i Christopher obiteljske društvene promocije te obnašanja civilne dužnosti prema svojoj komuni. Bez sumnje je Mihovilova intencija bila osnažiti značenje tek posvećene rapske kate- drale (1177.). No je li među poklonjenim relikvijama bila i glava sv. Kristofora ili je tek naknadno zapis o Mihovilovu poklonu neimenovanih relikvija dospio u moćnik? Mogućnost da je relikvijar narudžba Mihovila Ginnanija jest zavodljiva tim više što znamo iz natpisa iz 1181. godine da je postojala i članica obitelji Ginnani (Gina- ne) koja je bila redovnica samostana Sv. Andrije. I taj nam podatak donosi Praga, ali ga nije povezao s relikvijarom jer se u vrlo kratkom opisu relikvijara oslonio na Eitenberga, Venturija i Didona koji se nisu bavili spolom i identitetom prikazanih naručitelja te je samo Eitenberg uočio da su naručitelji muškarac i žena, ali ne i da je riječ o redovnici. Iako je teza o Mihovilu i ženskom članu obitelji Ginnani kao prikazanim naruči- teljima privlačna, problem vremena nastanka relikvijara ovim nije riješen jer se stil ipak teško može povezati s krajem 12. stoljeća.

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

Prema rješenju: poveznice sa zadarskom grupom škrinjica Zahvaljujući recentnijim istraživanjima zadarskoga srednjovjekovnog zlatarstva, moguće je s većom sigurnošću predložiti kraj 13. ili čak 14. stoljeće kao vjerojatnije vrijeme nastanka rapskog relikvijara. Nikola Jakšić i Marijana Kovačević upozorili su na činjenicu da se u početcima izučavanja zadarskog zlatarstva najstariji inventar ri- znice benediktinskog samostana prerano datirao u 11. umjesto u 14. stoljeće20 što je pogrešno usmjerilo istraživanja zadarskoga srednjevjekovnog zlatarstva i percepciju mogućeg u određenom razdoblju. Zadarske su škrinjice po dimenzijama21 i tipu škrinjice s poklopcem u obliku krnje piramide usporedive s rapskom, bez obzira na činjenicu da je riječ o djelima raznih majstora rađenim tijekom 14. stoljeća. Riječ je o relikvijaru sv. Grgura pape, sv. Kvirina iz prve polovice 14. stoljeća, relikvijaru sv. Zoila s kraja 14. stoljeća (sre- dina 14. stoljeća, SICU) i dvama relikvijarima sv. Asela i sv. Marcele iz riznice župne crkve Sv. Anselma (Asela) u Ninu. Rapsku, zadarske i ninske škrinjice povezuju i vrlo slična tehnička i konceptualna rješenja: rađene su tehnikom iskucavanja bez umetanja dragog i poludragog kamena ili emajlnih ukrasa i bez kombiniranja raznih tehnika i materijala izrade. Uporaba pozlate također je usporediva: pozlaćene su sve figure u reljefu, dok je pozadina ostala nepozlaćena. Prikazane su uglavnom stojeće figure svetaca koji nisu imenovani. Donator je prikazan svega jednom, na škrinjici sv. Kvirina.

6. Škrinjica sv. Grgura pape, 14. stoljeće, Zadar, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru (foto: Živko Bačić) Casket of St Gregory the Great, 14th century, Zadar, Permanent Exhibition of Religious Art

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

7. Sv. Krševan, sv. Grgur papa, sv. Anastazija, strana škrinjice sv. Grgura pape (foto: Živko Bačić) St Chrysogonus, St Gregory the Great, and St Anastasia, side of the casket of St Pope Gregory

Kao što je već uočeno, ali ne i objašnjeno, najjasnije veze postoje između zadar- skog relikvijara škrinjice sv. Grgura pape iz 14. stoljeća i rapskog relikvijara (sl. 6 i 7). Na relikvijaru sv. Grgura pape, sasvim iznimno, osim prikaza Deisisa, nalazimo narativno povezane scene na dvjema stranama relikvijara u kombinaciji s trima sto- jećim figurama svetaca na četvrtoj strani (sl. 7). Navještenje i Susret Joakima i Ane povezane su scene jer je riječ o scenama iz Marijina ciklusa, dapače, riječ je o dvjema scenama začeća, Bogorodice u trenutku susreta Joakima i Ane te Kristova začeća u trenutku Navještenja. U ovim scenama primjećujemo i osnovne naznake mjesta rad- nje i inventara prikaza što je slučaj i sa scenama mučeništva na rapskom relikvijaru. Sudeći po sačuvanim djelima, u zlatarskoj umjetnosti srednjovjekovne Dalmacije sve do škrinje svetog Šimuna iz 1377. – 1380. godine ne nalazimo teme iz života sve- taca, a nisu zastupljene ni u cjelokupnome sačuvanom opusu dalmatinskoga rukopi- snog i štafelajnog slikarstva i skulpture 14. stoljeća. Deisis koji nalazimo na rapskom relikvijaru prikazan je i na relikvijaru sv. Grgura pape, sv. Zoila i na relikvijarima sv. Asela i sv. Marcele, a u fresko-slikarstvu u južnoj apsidi zadarske katedrale22 te je ri- ječ o lokalnoj sklonosti za prikazivanje te teme koja, međutim, vuče podrijetlo iz de- koracija ranijih primjera bizantskih i italo-bizantskih relikvijara.23 I u nekim bitnim anakronizmima, rapska i zadarska škrinjica sv. Grgura su usporedive. Arkade koje čine okvire za svetačke likove čine polukružni, a ne šiljasti lukovi što je bio jedan od Kniewaldovih argumenata u korist ranije datacije. Kako je već Jakšić primijetio, sv. Krševan na relikvijaru sv. Grgura pape odjeven je poput rimskog vojnika ili bizantskog svetca ratnika, Jurja ili Teodora, s križem mučenika u ruci što se može smatrati antikizirajućim rješenjem jer je sv. Krševan već u 13. stoljeću poprimio obličje srednjovjekovnog viteza opremljenog oklopom i oružjem zapadnjačkog stila u skladu s „društvenim i političkim kontekstom Zadra 13. stoljeća”.24 Da je riječ o bizantskom predlošku, vidi se i po frizuri sv. Krševana u obliku gustih lokni koje poput kape tijesno priliježu uz glavu. Razlog za arhaizme u djelima spretnih majstora kao što je zlatar koji je izra- dio relikvijar sv. Grgura pape leži u primjeni bizantskih ili italo-bizantskih slikovnih

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

8. Orfanotrofos šalje izaslanika s relikvijama Konstantinu Dalasenosu kao zavjet sigurnog prolaza, Skyllitzes Matritensis, MS Graecus Vitr. 26–2 fol. 207v, Biblioteca Nacional de España (preuzeto s: https://www.marefa.org) The orphanotrophos sends an envoy with relics to Constantine Dalassenos as a pledge of safe conduct, Skylitzes Matritensis, MS Graecus Vitr. 26-2 fol. 207v, Biblioteca Nacional de España

predložaka te u samoreferencijalnosti koju primjećujemo u zlatarstvu dalmatinskih sredina, pogotovo kada je riječ o relikvijarima. Kao i rapska, sve su zadarske škrinji- ce s poklopcem oblika krnje piramide relikvijari za glave svetaca. Taj je tip relikvija- ra „rezerviran” upravo za relikvije glave čime se osigurava prepoznatljivost sadržaja relikvijara, tj. da je riječ o najcjenjenijoj vrsti relikvije, relikviji glave. Temu lokalne prepoznatljivosti sakralnih predmeta od najveće važnosti za srednjovjekovne komu- ne i fenomen repliciranja važnih kulturnih obrazaca i motiva ovom je prigodom moguće samo naznačiti. Primjerice, Dubrovnik ne poznaje škrinjice za relikvijare glave, već je lokalno prepoznatljiv oblik isključivo oblik kalote, oblik koji se sačuvao i uporno ponavljao do 18. stoljeća, i to samo za relikvije glave, dok se, primjerice, u Ninu nalazi kopija relikvijara tipa burse, oblika koji se ne javlja drugdje na jadran- skim obalama. Srebrne gotovo kvadratične škrinjice za relikvije glave s povišenim piramidalnim poklopcima jesu tip srednjovjekovnog relikvijara bizantskog podrijetla i upravo se takve škrinjice višestruko prikazuju u ilustracijama translacija i procesija u kronici Ivana Skilice (Skyllitzes Matritensis, Biblioteca Nacional de España) koja se datira u 12. stoljeće (sl. 8).25 Među škrinjicama kompaktnog oblika s četverokutnom ili go- tovo četverokutnom bazom postoje, međutim, jasne stilske, ikonografske i tehničke razlike u koncepciji i izradi čak kada je riječ i o vrlo skromno dekoriranim predmeti- ma. Usporedbom s dvjema bizantskim i italo-bizantskim škrinjicama iz Vatikanskih muzeja za relikvije glave26 te su lokalne razlike vrlo uočljive pa se u konačnici rapski relikvijar koncepcijski jedino može povezati sa zadarskim škrinjicama relikvijarima iz 14. stoljeća, posebno sa škrinjicom za glavu Grgura pape, iako je rapski najvjero- jatnije raniji.27 Figura naručiteljice-redovnice, a pretpostavljamo da je riječ o benediktinki sa- mostana Sv. Andrije na Rabu s kojim je Zadar bio povezan još je jedna indicija da bi mjesto nastanka rapskog relikvijara mogao biti Zadar.

Prema rješenju: Zadar ili Venecija? Umjetničku kvalitetu rapskog relikvijara ponajviše određuje izraziti klasicizam fi- gura rimskih vojnika koji je stilski i ikonografski posve izniman za romaničku umjet- nost europskog kontinenta u pretpostavljenom vremenu nastanka, 12. ili prvoj polo- vici 13. stoljeća. Osobito se osjećaj za volumen tijela te lakoća pokreta i poza teško mogu pomiriti s romaničkom umjetnošću. U sceni dekapitacije Kopljonoša je zauzeo dostojanstveni contrapposto oslanjajući se na koplje i mač, dok Mačonoša drži isukani mač u desnoj ruci i korice mača u lijevoj što je poza koju prepoznajemo s prikaza

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

9. Relikvijar sv. Dimitrija, 1059. – 1067., pozlaćeno srebro, 15 cm (visina) × 11,5 cm (širina), Moskva: Kremlin, Državni povijesni i kulturni muzej (LAURA VENESKEY /bilj. 29/) Reliquary of St Demetrius, 1059- 1067, gilded silver, 15 cm (height) × 11.5 cm (width), Moscow Kremlin State Historical and Cultural Museum

bizantskih svetih ratnika, primjerice sv. Teodora, Dimitrija i dugih.28 Zanimljivo je da do sada nije primijećeno da su figure ove trojice vojnika preuzete iz prikaza bizant- skih svetaca ratnika i nesumnjivo su rađene prema više predložaka za taj tip svetaca, no ti se predlošci nisu sačuvali u domaćoj likovnoj baštini pa direktne usporedbe nisu moguće. U bizantskoj umjetnosti, pogotovo u fresko-slikarstvu očuvani su brojni pri- kazi i možemo ih naći u svim umjetničkim medijima, pa i na relikvijarima kao što je moćnik sv. Dimitrija u obliku ciborija s prikazima sv. Nestora i Lupusa, Dimitrijeva sluge (Moskovski Kremlj, Državni muzej povijesti i kulture, sl. 9).29 Rapski su vojnici odjeveni u plašteve privezane ispod vrata koji vijore kako bi se naglasila silina pokreta u prikazu Strijelca ili se gužvaju na krajevima u grude nabora dinamičnog spleta kao kod Mačonoše.30 Nabori su mekani i razigrani, a njihov pad nepredvidljiv, kao kod Mačonoše kojem se dio plašta ovija oko prsnog pojasa što sve odražava promjene koje su se dogodile u bizantskom slikarstvu tek u doba Komne- na, i to krajem 12. stoljeća. Ne prepoznaje se fibula što upućuje na to da je predložak po kojem su figure rađene najranije iz doba Paleologa.31 Ispod plašta razaznaju se prsni oklopi koji se međusobno razlikuju. Kopljonoša nosi tip glatkog oklopa, dok je metalni oklop Strijelca s krutim četverokutnim izrezom ispod vrata ornamentalno ukrašen. Kopljonoša i Mačonoša nose vrlo precizno izvedene i ukrašene štitnike za ramena na čijim rubovima vise rese, a ispod štitnika izviru dugi rukavi tunike. Preko prsnog oklopa jasno je prikazan „oficirski pojas”, tj. komad lanene tkanine koja se veže u Herkulov čvor s prednje strane. Riječ je o insigniji cara ili visokih rimskih ofi- cira i gotovo je neizostavan dio opreme bizantskih svetaca ratnika.32 Donji dio odjeće rapskih vojnika sastoji se od suknje do koljena zvonolikog oblika koja je rađena od komada traka od tkanine ili kože koje slobodno vise (grč. pteryges, ‘pera ili rese’), a ispod se nalazi još jedna duža suknja od svile ili pamuka (grč. kremasma), a može

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

biti riječ i o donjem dijelu tunike. U prikazu Kopljonoše se čak specificira da su te trake bile na krajevima rezane pod kutom, a slojevitost je suknji jasno definirana na svim trima figurama.33 Kada je gornji dio oklopa kraći od suknje, kao kod Kopljono- še, rub oklopa i suknje čine eliptičan otvor na trbuhu što se pogotovo jasno ocrtava na nekim prikazima bizantskih careva u vojnoj opremi na novčićima,34 a vidi se i na prikazu sv. Krševana na zadarskom relikvijaru Grgura pape (sl. 7). Nadalje, stojeće figure bizantskih svetaca ratnika se uobičajeno prikazuju sa šti- tom oslonjenim na pod, dok se podignuti štitovi prikazuju ako je ratnik prikazan na konju ili u aktivnoj borbi.35 Štitovi obješeni na leđima ratnika pojavljuju se učestalije tek u doba Paleologa.36 Štitovi rapskih ratnika čine se kao da lebde umjesto da ih rat- nik pridržava za ručku s unutrašnje strane ili za remen,37 a ukrašeni bi dio štita tre- bao biti okrenut na vanjsku, a ne unutrašnju stranu kada je štit pričvršćen na leđima. Zaključno, iako se ponešto od izgleda i načina funkcioniranja vojne opreme bi- zantskih ratnika koja se prenijela na prikaze svetaca izgubilo u rapskim prikazima, posve je jasno da su poze, geste i detalji opreme rapskih ratnika rađeni po bizant- skom ili italo-bizantskom predlošku, a ne prema zapadnjačkoj ideji rimskih vojnika kao vitezova u žičanim košuljama, šljemovima i trokutastim (križarskim) štitovima većih formata koji nisu usporedivi s opremom rapskih vojnika. U cjelokupnoj koncepciji ovih figura vidljivo je da se umjetnik poslužio s više predložaka te da je vojnike vješto diferencirao povrh standarda koje bismo očekivali u zadarskom zlatarstvu 13. ili 14. stoljeća. No, njihove fizionomije, obla puna lica i mekani pramenovi kose koji ne pokazuju znakove ni romaničke ni bizantske stili- zacije (koja je, primjerice, prisutna na liku sv. Krševana na relikvijaru Grgura pape) posve odudaraju od bizantskih predložaka. Stoga paralele treba tražiti u venecijan- skome kulturnom krugu gdje je kontinuitet bizantskih utjecaja bio stalan i dugo- trajan pa se očitovao i sredinom 14. stoljeća kao što to pokazuju ciklusi mozaika u kapeli Sv. Izidora i u baptisteriju crkve Sv. Marka u Veneciji. Također treba pretpostaviti zapadnog umjetnika i stoga što je majstor posve slo- bodno preradio predloške i odstupio od ikonografskih konvencija bizantskog sli- karstva pa je prepoznatljive herojske poze bizantskih svetaca ratnika upotrijebio za likove negativaca! Dapače, Mačonoša rađen po predlošku bizantskog svetca ratnika i zaštitnika s isukanim mačem postaje lik egzekutora sv. Kristofora! U bizantskoj hagiografskoj tradiciji prikaza egzekucija ranokršćanskih svetaca (od Menologija Ba- zilija II. nadalje), distingvirana romanitas egzekutora posve očekivano, nije nimalo naglašena. Najbliže primjere slobodne aproprijacije i reinterpretacije bizantske hagi- ografske baštine možemo naći u venecijanskom rukopisnom slikarstvu sredine 14. stoljeća. U jednom od najraskošnijih venecijanskih rukopisa nalazimo nekoliko pri- kaza rimskih vojnika u punoj opremi u ulozi egzekutora u prikazima svetačkih stra- danja (Marciana, Cod. Lat. III, 111).38 Dapače, u venecijanskoj imaginaciji 14. sto- ljeća može se dogoditi da se dekorativni elementi preuzeti iz paleološkog slikarstva povežu s elementima gotičke dekorativnosti što rezultira hibridnim rješenjima kao u primjeru sv. Teodora okrunjenog gotičkom krunom, ali u kićenoj opremi bizantskog svetca ratnika s venecijanskim „prinčevskim” plaštem postavljenim hermelinom (u rukopisu nastalom za Bratovštinu sv. Teodora iz ca 1350., Museo Corer, Cl. IV, 21).39 Od zapadnjačkih motiva koji su se uvriježili u umjetničkoj produkciji hagiograf- ske tematike treba izdvojiti prikaz cara Decija u sjedećem položaju u sceni Mučenja strelicama.40 Decije se rukom upire u bedro sjedeći ležerno prekriženih nogu s „ro- maničkom” krunom zapadnih vladara na glavi. Drugom rukom pokazuje prstom kao znak izdavanja naredbe. Poza upiranja rukom o bedro i prekrižene noge izraža- vaju vladarsku samouvjerenost, ali s negativnim značenjem, arogantnog, zapovjed- nog načina i nalazimo je i poslije, u nekoliko primjera prikaza Decija ili Maksimi- jana u skulpturi, freskama i iluminacijama sjeveroistočne Italije 13. i 14. stoljeća41

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

što upućuje na to da je umjetnik rapskog relikvijara bio dobro upoznat s nekim hagiografskim konvencijama i načinima njihova vizualnog prenošenja. Od tipično bizantskih motiva, treba izdvojiti detalj interijera u kojem se odigrava Mučenje strelicama. Interijer je tek naznačen kao uska poprečna greda preko koje je cijelom dužinom teatralno omotana lagana draperija. Takva scenografija prikaza je uobičajena u bizantskom srednjovjekovnom slikarstvu, a posebno se mogu izdvojiti upravo prikazi arhitektonskih okvira za figure svetaca u bizantskim zbirkama svetač- kih legenda (menologia) kao što je, primjerice, Menologion Bazilija II. s kraja 10. sto- ljeća koja je pak poslužila kao model kasnijim prijepisima.42 Riječ je o motivu niskog zida ili arkade koji se oživljuje raskošnom draperijom prebačenom cijelom dužinom arhitektonske strukture koja čini svečanu ili „dvorsku” pozadinu za stojećeg svetca. Motiv draperije prebačen preko elemenata arhitekture izrazito je dugovječan bizant- ski motiv i ne susrećemo ga u zapadnom slikarstvu, osim, opet, u mozaiku iz sredine 14. stoljeća u baptisteriju crkve Sv. Marka u Veneciji, u pozadini scena iz života sv. Ivana Krstitelja.43 Možemo zaključiti da je rapski relikvijar djelo kvalitetnog venecijanskog majsto- ra, najvjerojatnije sa zadarskom adresom koji je djelovao krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Činjenica da je rapski relikvijar prvi sačuvani primjer relikvijara s ilustraci- jama iz života jednog svetca govori nam o znatnom iskoraku i naručitelja (najvjero- jatnije iz kruga biskupa Hermolaisa) i kvalitetnog majstora koji je svoja iskustva ste- kao u Veneciji, u sredini koja je kontinuirano od 12. stoljeća proizvodila hagiografski sadržaj, ponajprije u monumentalnim hagiografskim ciklusima u mozaiku. Spome- nimo se legende o prijenosu tijela sv. Marka koji se proteže na četri lunete portala glavne, zapadne, fasade crkve Sv. Marka iz ca 1270. (izvorni su mozaici sačuvani na portalu Sant’Alipio). U kapeli Sv. Izidora i u krstionici crkve Sv. Marka, iako je riječ o sredini 14. stoljeća, bizantski upliv ne jenjava i umjetnici se aktivno služe bizant- skim slikarskim predlošcima. Upravo zbog kompozitne prirode umjetničkog jezika i stilskog dualizma, Belting je pojave bizantskog stila u venecijanskog umjetnosti 14. stoljeća okarakterizirao kao „dvojezične” zaključujući da je riječ o stilu koji bi suvre- menici prepoznali kao „nacionalni stil” ili „stil crkve Sv. Marka.”44 Stilski dualizam na rapskom relikvijaru upravo je primjer slobodne kompilacije motiva hagiografske tematike što je rezultiralo hibridnim italo-bizantskim karakterom ovog djela.

Ikonografija sv. Kristofora U bizantskoj srednjovjekovnoj umjetnosti identificirano je dvadesetak prikaza sv. Kristofora, uglavnom kao mučenika s križem, a vrlo rijetko i kao mladog ratni- ka.45 Prikazuje se rjeđe nego u zapadnjačkoj umjetnosti i njegov identitet nije fiksan; može se naći u društvu ratnika, ali može stajati i uz svete izlječitelje.46 Kao i na rap- skom relikvijaru, u bizantskom slikarstvu postoji više primjera gdje je prikazivan kao mladolik s dugom plavom kosom koja je simetrično razdijeljena te se valovito spušta uz vrat do ramena, kao primjerice na fresci u Nove Tokali (Goreme, Kapadokija) iz sredine 11. stoljeća (sl. 10).47 S dugom svijetlom kosom prikazan je i u Bogorodičinoj crkvi u Studenici u ranom 13. stoljeću što je ujedno i prvi prikaz sv. Kristofora u srpskome srednjovjekovnom slikarstvu, no u tom je primjeru prikazan kao mučenik te se osim po frizuri ne može usporediti s rapskim prikazom. Na poklopcu rapskog relikvijara, osim po kosi, Kristofor ne odgovora bizantskim prikazima Kristofora kao mučenika jer mu nedostaje križ u ruci, a plašt ne pada ravno ispred tijela kako bismo očekivali u bizantskoj tradiciji koja svetca mučenika oblikuje prema liku visokoga dvorskog službenika. Kristofor u ruci drži procvjetali štap što je njegov uobičajeni atribut koji se, međutim, različito tumači u grčkoj ver- ziji legende o mučeništvu svetog Kristofora, a različito u zapadnim inačicama gdje

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

10. Sv. Kristofor, 1040. – 1060., crkva Sv. Ivana, Goreme (Nevşehir), Kapadokia (preuzeto s: https://theindex. princeton.edu) St Christopher, 1040-1060, church of St John, Goreme (Nevşehir), Cappadocia

se povezuje s epizodom prenošenja Krista preko rijeke.48 Kristofor nije koncipiran ni kao ratnik jer mu nedostaje oružje, već ponajprije kao patricij, ali u venecijanskoj preradi te ideje. Kristofor je odjeven u raskošan plašt zavezan u čvor ispod desnog ramena (bez fibule). Ispod plašta je vrlo detaljno prikazana dekorativna i bogato „izvezena” aplikacija preko gornjeg dijela tunike i ramena, a izvezene su i manžete njegove tunike. Umjetnik se poslužio vrlo jasnim obilježjem patricijske klase koje se učestalo javlja od 12. stoljeća u mozaicima Sv. Marka i poslije. Primjerice, u mozaiku s portala glavne fasade crkve Sv. Marka (porta San Alipio, ca 1260.) venecijansko plemstvo koje prati unos tijela sv. Marka u njegovu crkvu nosi takve aplikacije na tunici, ali bez izvezenoga donjeg ruba koji je rezerviran za prikaze duždeve odjeće na ovom i drugim mozaicima. Kristofor je posve namjerno prikazan kao patricij bez i najmanje primjese zapad- njačke ideje Kristofora kao dobroćudnog diva koji nosi dijete Krista na ramenima, što je formula koja je u 13. stoljeću u zapadnoj umjetnosti bila već posve ustaljena. Zlatna je legenda prva kolekcija svetačkih legendi koja uključuje epizodu prenoše- nja Krista preko rijeke, no sam izvor za tu epizodu nije poznat,49 dok se kao motiv u slikarstvu javlja već 1150. godine. U talijanskom slikarstvu i skulpturi Kristofora kako prenosi Krista učestalije susrećemo tek sredinom 13. stoljeća jer ni tekstovna tradicija tog motiva nije starija od 13. stoljeća.50 Slika sv. Kristofora kao gorostasa postojala je i u rapskoj katedrali.51 S promjenom težišta na njegovu fizičku snagu i zaštitničku funkciju njegovih likovnih prikaza mijenjala se i njegova fizionomija pa postaje zastupljeniji lik bradatog gorostasa poznije dobi odjevenog u jednostavnu tu- niku i plašt. Sve to rapski sv. Kristofor nije. Budući da su se donatori smjestili upravo ispod takvog sv. Kristofora, jasno je ne samo da je Kristofor zamišljen kao patricij već da su tom staležu pripadali i naručitelji.

Mučenje strelicama i Glavosijek sv. Kristofora: značenje Najstarija grčka legenda ne donosi priču o Kristoforovu mučenju strelicama koju u zapadnjačkoj hagiografiji nalazimo u dvama staroengleskim tekstovima s kraja 10. i početka 11. stoljeća.52 Postoji sedamnaest verzija legende o sv. Kristoforu53 od kojih

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

nisu sve objavljene. U nekim verzijama, primjerice u Bibliotheca hagiographica latina (BHL) 1766., mučenje se strelicama opisuje, dok u BHL-u 1764. ta epizoda izostaje, iako se opširno opisuju mnoge druge vrlo maštovite vrste tortura. Prema engleskom martirologiju, a slično opisuje i Zlatna legenda, car je naredio trojici streličara da Kristofora gađaju strelicama od jutra do mraka, no one nisu doprle do njega, već su ostale visjeti u zraku. Umjesto da ga ubiju, dvije su strelice pogodile cara u oči koji je stoga oslijepio. Nakon mučenja strelicama uslijedio je glavosijek. Riječ je o dvjema kronološki i značenjski povezanim epizodama. Naime, prije samog glavosijeka Kri- stofor savjetuje cara da napravi pastu od njegove krvi koju će nanijeti na oči i time izliječiti sljepilo što je car i učinio, progledao, a potom se i preobratio. Scena gađanja strelicama na rapskom relikvijaru, međutim, odstupa od slova le- gende i poante ovih završnih epizoda Kristoforova života jer ne pokazuje da su stre- lice oslijepile cara, već jedna pogađa Strijelca u bok, dok se dvije odbijaju od Kristo- forova tijela, a jedna pada polomljena (sl. 3). Razlog odabira upravo te vrste torture (a ne, primjerice, mlaćenje željeznim batinama ili užarenim željeznim šljemom!) i promjene fokusa u prikazu leži u činjenici da je trebalo naglasiti da su strelice pogo- dile vojnika-napadača, a ne nužno samog cara. Na taj se način epizoda iz života sv. Kristofora značenjski povezala s epizodom iz prošlosti rapske komune. Naime, scena Mučenja strelicama vizualno prati i podržava Dan pobjede koji se na Rabu slavi 9. svibnja. Opisuje se u lokalnoj legendi Miracula sancti Cristophori koju je zapisao rap- ski biskup Juraj Hermolais 1308. godine.54 Kako piše Hermolais, u vrijeme opsade Raba (oko 1074.) njegov prethodnik, biskup Domane dosjetio se staviti na kulu sv. Stjepana lubanju sv. Kristofora kako bi se svetac (prisutan u samoj relikviji) mogao boriti s njima, napadnutim Rabljanima. Katapultirano kamenje i strijele vraćali su se u neprijateljev tabor i umjesto njih ranjavale neprijatelja (ad eosdem, a quibus iacta- bantur, reuerse, illos uulnerabant). Vođa napadača sa svojom se vojskom poklonio i pokorio sv. Kristoforu, uvidio svoju grešku, sklopio mir s Rabljanima i vratio u svoju zemlju. Prema Hermolaisu, to se dogodilo 9. svibnja (kada se po grčkom kalendaru slavi sv. Kristofor), a tada je biskup Domane i naredio da se taj dan slavi kao Dan pobjede (dies victoriae). Završna scena Glavosijeka obilježava drugi blagdan koji se također slavio i slavi na Rabu 27. srpnja što je po latinskom kalendaru dan njegova rođenja (dies nata- lis) kao mučenika. Stoga su glavosijeci kao završna epizoda serija tortura uobičajeni načini sažimanja svetačkih legendi u svetačkim kalendarima, pa i na romaničkim relikvijarima (primjerice, na chasse tipu relikvijaru sv. Saturnina iz 12. do 13. stoljeća u riznici crkve Sv. Saturnina u Toulousu i drugima). Ovaj splet koincidencija i prožimanja materijalnih obilježja kulta (relikvije gla- ve), kolektivne memorije o ulozi relikvije u povijesnom događaju, svetačke legende i vizualizacije koja objedinjuje i legendu i proživljenu stvarnost (a s vremenom se pridružuju i performativni aspekti kulta kroz streličarska natjecanja koja se i danas izvode), jedinstven je u hrvatskoj srednjovjekovnoj hagiografskoj baštini. Nije bilo neobično da se neka važna pobjeda pripiše svetcu kojem po kalendaru pripada taj dan i takvih primjera ima i drugdje u Dalmaciji. Neobično je, ali je moguće, da su u lokalnoj kolekciji imali (ili se biskup Domane dosjetio da imaju) upravo lubanju sv. Kristofora koja je pokazala svoju moć upravo na svoj dan. Dodatno je zanimljivo da je lubanja sv. Kristofora na Dan pobjede djelovala upravo na način kako se to opi- suje u legendama o mučenju sv. Kristofora, odvraćajući strelice i ranjavajući samog neprijatelja, koji je odustao od napada uvidjevši Kristoforovu moć sadržanu u reli- kviji. U konačnici, Hermolaisovo viđenje pobjedničke prošlosti Raba ipak se čini kao vrlo vješto korištenje legende kako bi se opisala stvarnost ratnog događaja. Drugim riječima, prije se čini da je epizoda Mučenja strelicama iz Zlatne legende oblikovala način sjećanja na pobjedu 1074. godine nego da je riječ o podudarnosti.

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

U osmišljavanju kolektivne memorije o sveukupno trima pobjedama uz pomoć sv. Kristofora, nesumnjivu je ulogu odigrao biskup Hermolais koji se, kako sam tvr- di, prihvatio zadaće sistematiziranja sjećanja i oralne tradicije na nagovaranje građa- na. Ustoličenje sv. Kristofora kao glavnog zaštitnika rapske komune nije se dogodilo odmah nakon pobjede 1075. godine pa ni u desetljećima poslije. Praga tvrdi da se ti- jekom 12. stoljeća na Rabu osobno ime Kristofor ne javlja prije 1166. godine.55 Blag- dan sv. Kristofora prvi se put spominje u izvorima 1251. godine,56 a pečat s prikazom sv. Kristofora iz 1268. godine kojim se bio zapečatio mir između Raba i Senja govori o drugoj polovici 13. stoljeća kao vremenu sazrijevanja komunalnog karaktera kulta sv. Kristofora.57 No, konsenzus oko glavnoga rapskog zaštitnika je dobrim djelom i zasluga biskupa Hermolaisa time što je objedinio, a vjerojatno i uspostavio povijesne poveznice između glavnih komunalnih institucija i samog kulta sv. Kristofora. U tekstu biskup daje važnu ulogu svojem prethodniku, biskupu Domanu koji je izložio svoj plan obrane Raba uz pomoć Kristoforove lubanje, plan koji je odobrilo gradsko vijeće, kler i cijeli grad (consilio, clerus civitatis cum universis civibus). Transponira- jući instituciju gradskog vijeća, građanske sloge i pobjedničke komune u prošlost, biskup Hermolais čvrsto je povezao razne aspekte društvene dinamike upravo oko kulta sv. Kristofora. Rapski je relikvijar moguće interpretirati kao dio Hermolaisova projekta izdiza- nja kulta sv. Kristofora na razinu glavnoga komunalnog zaštitnika. Juraj Hermolais, rođak rapskoga kneza Johannesa Badoaera (iz jedne od najmoćnijih venecijanskih obitelji) i unuka mletačkoga dužda Petra Zianija nesumnjivo je bio pristaša veneci- janske vlasti.58 Scene mučenja koje funkcioniraju kao ilustracije i vizualna podrška dvaju lokalnih praznika, međutim, upućuju na snažnu intenciju da se afirmira upra- vo rapska tradicija i lokalna važnost Kristoforove lubanje neovisno o identitetu i afilijacijama naručitelja. Obrambena funkcija relikvije glave sv. Kristofora je najjasnije definirana u sce- ni dekapitacije. Frontalna impostacija daje Kristoforovoj odrubljenoj glavi ikoničan izgled čime relikvija lubanje preuzima i javnu apotropaičnu ulogu koja se pripisi- vala pogledu na sliku sv. Kristofora. Naime, već početkom 13. stoljeća ustalilo se vjerovanje da sam pogled na sliku sv. Kristofora štiti od zla, gladi, kuge i, najčešće, nagle smrti, tj. sama slika ima apotropaičnu funkciju.59 Tu je funkciju na relikvijaru preuzeo prikaz odrubljene glave. Možemo također pretpostaviti da se simboličnim prikazom crkve u gornjemu desnom kutu htjela naznačiti rapska katedrala u čijem se sanktuariju (prostor ispod mense oltara) čuvao sam relikvijar. Sve nam to govori da rapski relikvijar nije nastao kada je relikvija stigla kao poklon 1188. godine ili od- mah potom, već tek u trenutku konsenzusa o njezinu značenju za stanovnike Raba. Praksa podizanja značenja izradom (novog) relikvijara za neku relikviju koja je sta- jala neukrašena ili skromno pospremljena, tek kao mrtvi kapital bila je u srednjem vijeku posve uobičajena. Zaključno treba postaviti pitanje koje se potpuno zaobilazilo: koja je uloga dvo- jice rimskih vojnika u herojskim pozama u sceni Glavosijeka (sl. 4)? Oni se direktno obraćaju promatraču, te se gestom isukanog mača jednog od njih sugerira da je on Kristoforov egzekutor. Iako je riječ o standardnoj gesti uobičajenoj u prikazima svetih ratnika, u kontekstu legende o sv. Kristoforu prisutnost ovih ratnika je prije- teća. Ne može se pretpostaviti da je riječ o rimskim vojnicima koje je prema legendi Kristofor preobratio i koji su sami bili pogubljeni jer bi i oni sami bili u poziciji mučenika ili označeni aureolom. Odgovor leži u važnosti same spasonosne glave za rapsku komunu. Vojnici su ovdje apostrofirani kako bi se naglasile polarizirane strane: rapska komuna koja se identificira sa sv. Kristoforom i Oni (neprijatelji) od kojih ih je Kristofor zaštitio i kojih je povijesno bilo tri, kao što piše Hermolais. No kako je svako obnavljanje sjećanja, kako je to Pierre Nora uočio,60 ujedno i građenje

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

sjećanja za budućnost, odnosno postoji dimenzija intencijalnosti u činu komemo- racije, ekstrapolirana lubanja sv. Kristofora govori o svojoj učinkovitosti ne samo u prošlosti već i u budućim sukobima u kojima bi se Rabljani mogli naći. Stoga je umjetnik naglasio ratnička obilježja Strijelca, Mačonoše i Kopljonoše i dao im središnje mjesto u scenama mučeništva kako bi se naglasila tenzija suprotstavljenih strana, neprijateljske i prijeteće nasuprot pobjedničkoj lubanji, rapskoga glavnog obrambenog mehanizma.

BILJEŠKE 1 DRAGUTIN KNIEWALD, Relikvijar sv. Kristofora na Rabu, Bo- 11 ANA MUNK, Pallid Corpses in Golden Coffins: Relics, Reliqua- goslovna smotra, XVIII (1930.), 261. ries, and the Art of Relic Cults in the Adriatic Rim, neobjavljena 2 RUDOLF EITELBERGER VON EDELBERG (1884.), Srednjo- doktorska disertacija, 2003., University of Washington, Seattle, vjekovni umjetnički spomenici Dalmacije u Rabu, Zadru, Ninu, 136–144. Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku, prijevod Libuše Jirsak, 12 MARIJANA KOVAČEVIĆ, Umjetnička obrada plemenitih me- Zagreb, 2009., 46. tala u 14. stoljeću u Zadru, neobjavljena doktorska disertacija, 3 RUDOLF EITELBERGER VON EDELBERG (bilj. 2), 47. Eidel- Sveučilište u Zadru, 2010., sv. 2, 1049. berga citira franjevački kroničar Odoriko Badurina čija se ru- 13 NIKOLA JAKŠIĆ, Et ils s’émerveillèrent - L’art médiéval en Croa- kopisna kronika u pet svezaka („Kamporska kronika”, rukopis, tie, Paris, 2012., 75. 1923. – 1953.) čuva u samostanu Sv. Bernardina u Kamporu. 14 SAŠA POTOČNJAK, BARBARA ŠPANJOL-PANDELO, The Kronika sadrži korisne podatke o sanktuariju (spremište u ol- cult of Saint Christopher in the Diocese of Rab: Relic, Hagio- taru rapske katedrale) u kojem se čuvao relikvijar i podatke iz graphy and Iconography, IKON, 14 (2021.), 211–222. kasnijih vizitacija, ali se za analizu i dataciju relikvijara Badurina oslanja na Eitelberga i na djelo L. Schleyera, Arbe iz 1914. 15 SAŠA POTOČNJAK, BARBARA ŠPANJOL-PANDELO (bilj. 4 MATO POLONIJO, Najstariji sačuvani inventari bivše stolne cr- 14), 214–215. Podrijetlo ovog relikvijara iz Svete zemlje nije kve u Rabu, Croatia sacra, 15–16 (1938.), 62, bilj. 1. Podatak o tim moguće odrediti jer ne posjedujemo podatke o postojanju zla- anžuvinskim poklonima prenosi i Badurina prema Kukuljeviću. tarskih radionica na teritoriju križarskih država. Također, nema nikakvog razloga pretpostaviti da je riječ o grčkom majstoru 5 THOMAS GRAHAM JACKSON, Dalmatia. The Quarnero and samo na temelju grčkih sigla za Krista i Mariju jer je to uobi- Istria, Oxford, 1887., 223. čajeno. Mnogo je važnije da je ime sv. Kristofora napisano na 6 ADOLFO VENTURI, Storie dell’Arte Italiana: l’ArteRomanica, latinskome što eliminira grčkog majstora kao autora, ali obrnuto Vol. 3, Milano, 1904.), 402, Sl. 386. ne vrijedi. 7 Fra VLADISLAV BRUSIĆ, Otok Rab: geografski, historijski i 16 Odluka gradskog vijeća se nalazi u Libro rosso rapskog župnog umjetnički pregled s ilustracijama i geografskom kartom Kvarnera arhiva, GIUSEPPE PRAGA, La traslazione di S. Niccolò e i pri- i gornjeg primorja, Rab, 1926., 96. mordi delle guerre normane in Adriatico, Archivio Storico per la 8 DRAGUTIN KNIEWALD (bilj. 1), 260–264. Dalmazia, Anno VI, Vol. XI, fascicolo 62, Rim, 1931., 29, bilj. 1. 9 LJUBO KARAMAN, Pregled umjetnosti u Dalmaciji, Zagreb, 17 He reliquie sunt que tempore Andree episcopi Michael Johannis 1952., 48, Sl. 75. Ginani filius, Arbam aportavit ad honorem domini et beate Marie 10 MILJENKO DOMIJAN, Veliki povratak svetaca: Sveti Martin i Virginis pro remedio anime sue ac suorum. GIUSEPPE PRAGA Sveti Kristofor u: Biseri Jadrana: Otok Rab, Zagreb, 2004., 82. (bilj. 16), 16.

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

18 GIUSEPPE PRAGA (bilj. 16), 16; DUŠAN MLACOVIĆ, Građa- četverokutne srebrne škrinjice s ravnim poklopcem na kojem ni plemići: Pad i uspon rapskog plemstva, Zagreb, 2008., 165. je prikaz Deisisa okružen bistama svetaca od emajla u medaljo- 19 DUŠAN MLACOVIĆ (bilj. 18), 164. nima. Stranice su ukrašene stojećim figurama svetaca u tehnici iskucavanja i ugraviranim motivom križa: Treasures of Heaven. 20 Taj je popis V. Novak datirao u 12. ili početak 13. stoljeća: VIK- Saints, Relics, and Devotion in Medieval Europe, (ur. Martina Ba- TOR NOVAK, Zadarski kartular samostana sv. Marije, Zagreb, gnoli, Holger A. Klein, C. Griffith Mann i James Robinson), New 1959., 271. Na temelju paleografske analize, Nikola Jakšić je usta- Haven, London, 2011., 71, Sl. 33a-b, 73. U 13. stoljeću je nastao novio da kartular „ima paleografske karakteristike zadarskih zapi- srebrni relikvijar za glavu sv. Agneze (inv. 61913) koji je naručio sa XIV. stoljeća”: NIKOLA JAKŠIĆ, RADOSLAV TOMIĆ, Umjet- papa Honorije III. koji je također približno kvadratna škrinjica s nička baština zadarske nadbiskupije: Zlatarstvo, Zadar, 2004., 5. lagano zaobljenim poklopcem bez figurativne dekoracije i tek s Jakšićevu dataciju inventara dobara samostana Sv. Marije prihvaća minimalnom ukrasnom bordurom s motivom pojednostavnjene M. Kovačević: MARIJANA KOVAČEVIĆ (bilj. 12), 1046. palmete. Jedino natpis s početka 13. stoljeća govori da je riječ o 21 Dimenzije rapskog relikvijara su u centimetrima: 30 (visina) x relikvijaru. Vidi: https://www.restituzioni.com/opere/reliquiario- 24 x 20. Škrinjica sv. Kvirina: 21 (visina) x 17 x 19; sv. Zoila: (24 del-capo-di-santagnese/, (zadnji put pristupljeno 22. 6. 2022.). x 28 x 18); Grgura pape (20 x 15 x 21); dva relikvijara sv. Asela i Ova dva primjera govore o simboličkoj vrijednosti takvih goto- Marcele: 22,5 x 24 x 19; NIKOLA JAKŠIĆ, RADOSLAV TOMIĆ vo kvadratičnih škrinjica koje svojim kompaktnim proporcija- (bilj. 20), sv. Kvirin 67–70, sv. Zoilo 126–129, sv. Grgur papa ma sugeriraju volumen glave, ali i „staro” podrijetlo jer se takav 84–88, sv. Asel i Marcela 158–164. O ninskim relikvijarima sv. spremnik za relikviju povezuje s bizantskom kulturnom sferom Asela i Marcele, vidi NIKOLA JAKŠIĆ, The Skull Reliquaries of koja nije poznavala antropomorfne oblike relikvijara. St Anselm and St Marcella, Patron Saints of Nin, Hortus Artium 27 NIKOLA JAKŠIĆ, RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 20), 84. Jakšić Medievalium, 2013., 425–431. škrinjicu za glavu sv. Grgura pape datira široko, u 14. stoljeće. 22 NIKOLA JAKŠIĆ, RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 20), 85–86. 28 Isukani mač može biti atribut sv. Prokopija, ali i drugih svetih 23 Primjer je relikvijar glave sv. Praksede, djelo bizantskog zlatar- ratnika. Primjerice sv. Teodor s isukanim mačem koji oslanja stva. Prikaz zagovora, ali sa sv. Petrom umjesto sv. Ivana nalazi- na desno rame i koricama za mač u lijevoj ruci, vidimo na iko- mo i na poklopcu ovalnog relikvijara iz Sancta Sanctorum (inv. ni sv. Teodora Tirona s početka 13. stoljeća, vidi: The Glory of 61906 datira se od 11. do 13. st.). Riječ je o relikvijaru s ugravi- Byzantium, (ur. Helen C. Evans i William D. Wixom), New York, ranim bistama svetaca na ovalnom tijelu i Deisis scenom na po- 1997., 129. Također u kasnijim primjerima vidimo sv. Teodora klopcu. Relikvijar se datira od 11. do 13. stoljeća, a pripisuje se Stratelata sa štitom koji mu „lebdi” iza ramena na ikoni iz 13. ili nekoj južnotalijanskoj radionici, moguće i rimskoj. https://www. 14. stoljeća), vidi: Byzantium Faith and Power (1261-1557), (ur. restituzioni.com/opere/cassetta-reliquiario-ovale-con-desis-ed- Helen C. Evans), New York, 2004., 191. evangelisti/, (zadnji put pristupljeno: 11. 7. 2022.) 29 Od iscrpnijih studija prikaza bizantskih svetaca ratnika izdva- 24 TRPIMIR VEDRIŠ, Changes in the Iconography of St Chryso- jam: PIOTR L. GROTOWSKI, Arms and Armour of the Warrior gonus as a Reflection of Cultural, Social, and Political Change in Saints: Tradition and Innovation in Byzantine Iconography (843- Medieval Zadar, u: Towns and Cities of the Croatian Middle Ages: 1261), Leiden, Boston, 2010.; CHRISTOPHER WALTER, The Image of the Town in the Narrative Sources: Reality and/or Ficti- Warrior Saints in Byzantine Art and Tradition, Aldershot, 2003.; on?, (ur. Irena Benyovsky Latin, Zrinka Pešorda Vardić), Zagreb, O relikvijaru sv. Dimitrija, vidi: LAURA VENESKEY, Truth and 2017., 187. Mimesis in Byzantium: A Speaking Reliquary of Saint Demetri- 25 Primjeri iz madridskog Skilice (Skyllitzes Matritensis, Bibliote- os of Thessaloniki, Art History, 42 (1), (2019.), 16–39. ca Nacional de España) pokazuju da grčki kroničar „relikvijar” 30 Još od menologiona Basila II. (iz 11. stoljeća) egzekutori u pri- višestruko prikazuje kao kvadratnu škrinjicu s piramidalnim kazima svetačkih pogubljenja su prikazani s kratkim plaštevima krovom, vidi: Ivan Orgfanotrofos šalje izaslanika s relikvijama koji vijore u zraku što se prenosilo i poslije. Kod stojećih figura Konstantinu Dalasenosu kao zavjet sigurnog prolaza (Fol. 207v): plaštevi padaju ravno jer plaštevi u prikazima bizantskih ratnika https://www.marefa.org/Chapters_of_the_Madrid_Skylitzes#/ proizlaze iz paradne odjeće i nisu se rabili u bitkama: PIOTR L. media/%D9%85%D9%84%D9%81:John_the_Orphanotrop- GROTOWSKI (bilj. 29), 273. Nije mi poznat prikaz bizantskog hos_sends_Phagitzes_with_relics_to_Constantine_Dalassenos. svetca ratnika gdje je plašt zataknut za prsni pojas kao kod Ko- jpg, (zadnji put pristupljeno 23. 6. 2022.) Isto tako u Ilustra- pljonoše. Dinamičan splet nabora na kraju plašta Mačonoše ta- ciji translacije ostataka Mihaela III. u crkvu Svetih apostola kođer je vrlo neobičan za stojeću figuru svetca i sugerira kasnije (Fol. 106v), vidi: https://www.marefa.org/Chapters_of_the_Ma- razdoblje prikaza. drid_Skylitzes#/media/%D9%85%D9%84%D9%81:The_re- 31 Fibule kao način pričvršćivanja plašta nisu zastupljene u pale- lics_of_Michael_III_are_transferred_to_the_Holy_Apostles. ološkom slikarstvu jer su izašle iz stvarne upotrebe, PIOTR L. jpg, (zadnji put pristupljeno 23. 6. 2022.) Škrinjice s relikvi- GROTOWSKI (bilj. 29), 276. jama su prikazane i u prikazu procesije (Fol. 210v): https:// www.marefa.org/Chapters_of_the_Madrid_Skylitzes#/media/% 32 PIOTR L. GROTOWSKI (bilj. 29), 278. D9%85%D9%84%D9%81:Litany_with_the_emperor’s_brothers,_ 33 PIOTR L. GROTOWSKI (bilj. 29), 163. Ioannes,_Konstantinos_and_Georgios.jpg, (zadnji put pristu- 34 ROBERT S. NELSON, ‘And So, With the Help of God’: The pljeno 23. 6. 2022.) Byzantine Art of War in the Tenth Century, Dumbarton Oaks 26 Riječ je o bizantskom relikvijaru za glavu sv. Praksede (inv. 61914, Papers 65/66 (2011-2012), 169–192, srebrni novčić s prikazom iz prve polovice 11. stoljeća s prepravcima do 12. stoljeća) u obliku Konstantina IX. u vojnoj opremi: 179.

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

35 O položaju štitova u prikazima bizantskih svetaca ratnika: PIO- 44 HANS BELTING, Dandolo’s Dreams. Venetian State Art and TR L. GROTOWSKI (bilj. 29), 222. Byzantium, u: Byzantium: Faith and Power (1261-1557): Perspec- 36 PIOTR L. GROTOWSKI (bilj. 29), 223. tives on Late Byzantine Art and Culture, (ur. Sarah T. Brooks), New York, 2006., 141. 37 Primjerice, sv. Merkurije drži štit na leđima pomoću remena koji visi preko ramena u palatinskoj kapeli u Palermu: EVE BORSO- 45 Praga je pretpostavio da je kult sv. Kristofora koji se po grčkom OK, Messages in Mosaics, the royal programmes of Norman Sicily kalendaru slavi 9. svibnja refleksija bizantske političke prisutnosti, (1130 – 1187), Oxford, 1990., Sl. 36. što je moguće, ali tu tezu ovom prigodom nije moguće potvrdi- ti. Najraniji spomen kulta sv. Kristofora jest crkva na Siciliji koju 38 Riječ je o bogato ilustriranom rukopisu za upotrebu u crkvi Sv. spominje Grgur Veliki. U Ravenni je postojala crkva Sv. Kristofora Marka. U djelu posvećenom pričama iz života svetaca (Santo- koju spominje Liber Pontificalis iz 743. godine. Već u 9. stoljeću rale) nalazimo scene egzekucija, primjerice, glavosijeka sv. Te- kalendar u Napulju sadrži i grčki i latinski datum štovanja. Kristo- odora, sv. Ivana Krstitelja i sv. Lucije od rimskog vojnika, vidi: for se u Veneciji ne spominje prije 1256., i to tek indirektno putem GEORGE KAFTAL, FABIO BISOGNI, Iconography of the Saints imena izvjesnog fratra Reynoldusa de Sancto Christoforo. Ospizio in the Painting of North-East Italy, Firenze, 2003., sv. Teodor 964, sv. Kristofora i Onofria su u Veneciji utemeljili augustinci tek u sv. Toma Diodimus 971; GIORDANA MARIANI CANOVA, La drugoj polovici 14. stoljeća. Na venecijanskom području, od rani- miniatura veneta del Trecento tra Padova e Venezia, u: La pittu- jih spomena, crkva u Veroni datira u 1215. godinu. Sam kult sv. ra nel Veneto: Il Trecento, Vol. 2, sv. Ivan Krstitelj 400. Mariani Kristofora na Rabu ne može biti venecijanski import. Raniji do- Canova povezuje obnovljeni bizantinizam s mozaicima u bapti- kazi kulta sv. Kristofora prije se mogu naći na području Lombar- steriju crkve Sv. Marka iz sredine 14. stoljeća. dije i Rima te Lacija. Za rasprostranjenost kulta sv. Kristofora vidi 39 Riječ je o knjizi Bratovštine sv. Teodora (Museo Corer, Cl. IV, HANS-FRIEDRICH ROSENFELD, Der Hl. Christophorus: Seine 21) s prikazom sv. Teodora koji predstavlja članove bratovštine Verehrung und seine Legende, Leipzig, 1937., Venecija i njena sfera Bogorodici. Također u inicijalu: GEORGE KAFTAL, FABIO BI- utjecaja: 186–190, Istra i Dalmacija: 190–191; Sažetak donosi: VE- SOGNI (bilj. 38), 964. Rukopis se datira od 30-ih do 50-ih go- NANCE GRUMEL, Rosenfeld (Hans-Friedrich). Der Hl. Christo- dina 14. stoljeća, za raniju dataciju vidi: GIORDANA MARIANI phorus Seine Verehrung uns seine Legende. Eine Untersuchung CANOVA (bilj. 38), sv. Tedor u inicijalu: 402, 397, 404. zur Kultgeographie und Legendenbildung des Mittelalters (comp- te-rendu), Revue des études byzantines, 191-192 (1938.), 464–470. 40 Da je riječ o Maksimijanu, a ne Deciju te o povijesnom uteme- ljenju lika sv. Kristofora pogubljenog 308. godine, vidi: DAVID 46 Popis prikaza sv. Kristofora u bizantskom slikarstvu do 13. sto- WOODS, St. Christopher, Bishop Peter of Attalia, and the Co- ljeća donosi: SMILJKA GABELIĆ, Iz ikonografije živopisa Bogo- hors Marmaritarum: A Fresh Examination, Vigiliae Christianae rodičine crkve u Studenici (1208/1209): Sveti Hristofor, u: Stefan 48, No. 2 (Jun., 1994.), 170–186. Nemanja – Prepodobni Simeon Mirotočivi, Zbornik radova, Vol. 2, Beograd, Berane, 2016., 617. 41 Rimskog cara prekriženih nogu nalazimo u prikazu cara Deci- ja u sceni sv. Agate koja odbija štovati idole na oltarnoj pali u 47 SMILJKA GABELIĆ (bilj. 46), 620–621. Cremoni, rad padovanske škole s kraja 13. i početka 14. stolje- 48 Za tekst i prijevod grčke legende prema rukopisu (Patmos ća: GEORGE KAFTAL, FABIO BISOGNI (bilj. 38), 6, Sl. 5. Ista 736, fol. 220-224) s komentarom vidi: Saint Christophe dans le poza, prekrižene noge cara Decija nalazimo u sceni sv. Mauricija ménologe impérial, u: FRANÇOIS HALKIN, Hagiologie byzan- koji odbija štovati idole, a riječ je o fresci na lokalitetu groblja tine: textes inédits publiés en grec et traduits en français, Subsi- sv. Mauricija, škola Alto Adige, 14. stoljeće: GEORGE KAFTAL, dia hagiographica 71 (Bruxelles: Sociéte des Bollandistes, 1986.), FABIO BISOGNI (bilj. 38), 742, Sl. 963. Rimski car, oslanjajući 31–46. Prikaz ove legende nalazimo već 1007. godine, ali ne na se rukom o bedro sa zapadnjačkim tipom krune na glavi i na području Bizantskog Carstva, već u Lombardiji, u crkvi San Vi- niskom prijestolju s jastukom (poput onog na rapskom prikazu) cenzo a Galliano (blizu Coma) što su ujedno i najstariji prikazi prstom oslovljava glasnika u sklopu legende o sv. Jurju u ruko- iz života i mučeništva sv. Kristofora: MANUELA BERETTA, pisu iz Verone, rad veronske škole s kraja 13. i 14. stoljeća (Bibl. Le pitture murali della navata di San Vincenzo a Galliano, Arte Civica MS 1853): GEORGE KAFTAL, FABIO BISOGNI (bilj. Lombarda, 144 (2) (2005.), 5–15. Postoji i vrlo skraćeni prikaz 38), 355, Sl. 424. Primjećujemo da u svim ovim primjerima, kao mučeništva sv. Kristofora na kalendarskoj ikoni iz sinajske rizni- i u rapskom primjeru, figura rimskog cara nije romanizirana, već ce iz 11. stoljeća. Na toj ikoni Kristofor kleči s već odsječenom car bilo da sjedi na visokom ili niskom prijestolju nosi zapad- glavom: SMILJKA GABELIĆ (bilj. 45), 621, bilj. 43. njački tip krune. U skulpturi figuru cara prekriženih nogu nala- 49 CHRISTOPHER WALTER (bilj. 29), 216; Christophe, u: Dic- zimo u sceni mučeništva sv. Hermagore i Fortunata na grobnici tionnaire d’histoire et de géographie ecclésiastiques, (ur. Alfred Beata (Blaženog) Bertranda u Udinama iz ca 1348. godine, vidi Baudrillart, A. de Meyer, Et. Van Cauwenbergh), Vol. 12 (Paris: WOLFGANG WOLTERS, La scultura veneziana gotica (1300- Librerie Letouzey et anné, 1953.), 777–778. 1460), Vol. II, Venezia, 1976., Sl. 269. 50 VENANCE GRUMEL (bilj. 45), 466. 42 Mnogi se primjeri mogu vidjeti u Menologionu Bazilija II. (cod. 51 Praga navodi da je tijekom rekonstrukcije 1752. godine otkrive- gr. 1613, Vatikan) te u prijepisima kao što je rukopis iz Walters na slika sv. Kristofora kao gorostasa na stupu blizu propovjeda- muzeja (Walters 521) iz druge četvrtine 11. stoljeća: NANCY onice, ali tvrdnja da je riječ o slici iz 12. stoljeća vjerojatno ne PATTERSON ŠEVČENKO, The Walters „Imperial” Menologion, stoji: GIUSEPPE PRAGA (bilj. 16), 27. The Journal of the Walters Art Gallery, 51 (1993.), 43–64. 52 Riječ je o staroengleskom martirologiju i o slavnom Nowellovu 43 GEORGE KAFTAL, FABIO BISOGNI (bilj. 38), 511, Sl. 642. kodeksu (MS Cotton Vitellius A XV, British Library). Prijevod

stila i stvaranje konsenzusa oko rapskog zaštitnika

ovih engleskih legendi je objavljen u: SUSAN M. KIM, The Life 57 Smičiklas opisuje otisak pečata s prikazom sv. Kristofora, polu- of Saint Christopher u: Primary Sources on Monsters, (ur. Asa mjesecom i osmerokrakom zvijezdom te natpisom S. COMU- Simon Mittman i Marcus Hensel), Vol. 2, Amsterdam, 2018., NIS ARBENSIS: TADIJA SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, Sv. 101–107; SIMON C. THOMSON, Telling the Story: Reshaping V, Zagreb, 1907., 474; GIUSEPPE PRAGA (bilj. 16), 27, bilj. 6. Saint Christopher for an Anglo-Saxon Lay Audience, Open Li- 58 GIUSEPPE PRAGA (bilj. 16), 4; Više o biskupu Jurju Hermolaisu, brary of Humanities 4 (2) (2018.), 1–31. povjesnim okolnostim i identitetu napadača, vidi: LUJO MAR- 53 Riječ je o tekstovima pod brojem 1764-1789 (Société des Bollan- GETIĆ, O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu distes, 1898-1901, vol 1: 266–268); SIMON C. THOMSON (bilj. u: Hrvatska i crkva u srednjem vijeku: pravnopovijesne i povijesne 52), 6. studije, Rijeka, 2000., reprint: Jadranski zbornik, X., 1976. – 1978., 105–118, 211–224, o biskupu: 211, bilj. 1; LUJO MARGETIĆ, Iz 54 Tekst biskupa Hermolaisa donose Farlati, Praga i Rački: FRANJO povijesne problematike nekih hagiografskih vrela (u povodu član- RAČKI, Documenta Historiae Chroaticae Periodum Antiquam, ka M. Ivaniševića „Hagiografski izvori” itd.), Croatica Christiana Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meriodonalium, Vol. Periodica, 40, 1997., 19–26. O rodbinskoj povezanosti s venecijan- 7, Zagabriae, 1877., 455–457. Jednu od najranijih povijesnih ana- skom elitom, vidi: DUŠAN MLACOVIĆ (bilj. 18), 191. liza tog teksta, tezu da su napadači na Rab bili „Ugri”, te prijevod 59 HANS-FRIEDRICH ROSENFELD (bilj. 45), 423–430; JESSICA legende na hrvatski svojeg vremena nalazimo u: IVAN ČRNČIĆ, RICHARDSON, Visibile Parlare Inscribed Prayers, Apotropaic Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj bi- Aphorisms and Monumental Mobile Images in Fourteenth-Cen- skupiji, Rim, 1867. tury Bologna u: Sacred Scripture / Sacred Space, (ur: Tobias Fre- 55 GIUSEPPE PRAGA (bilj. 16), 15. se, Wilfried E. Keil and Kristina Krüger), Materiale Textkulturen 56 TADIJA SMIČIKLAS, Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dal- 23, Berlin, 2019., 351–386. matiae et Slavoniae, Sv. 4 : Listine godina : 1236-1255 = Vol. IV. 60 PIERRE NORA, Between Memory and History: Les Lieux de Diplomata annorum 1236-1255, Zagreb, 1906., 457. Mémoire, Representations, 26, 1989., 7–24.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Slični članci

1-10 od 224

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.