Preskoči na sadržaj
Искусство Адриатики: журнал истории искусства Traži

"Bez brige, profesor Petricioli sve to zna!"

DOI 10.15291/ars.485

Preuzmi PDF

Svezak 4 (2014)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Miljenko Domijan Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine nepostojeci191@gmail.com Korespondentni autor

In memoriam

Početkom listopada nađoh se u Zadru. Prva Bijaše to ne samo dragocjeno iskustvo već i predavanja o umjetnosti ranoga srednjeg vijeka. Zbio neizmjerno duhovno bogaćenje kojega možda ne se tada novi, drugačiji i zacijelo „pravi” profesor bijasmo niti dovoljno svjesni. Ujedno međutim, Petricioli. Odredio se tada i moj radni i životni put u barem što se mene tiče, usmjeravalo nas je prema smjeru konkretiziranja povijesnoumjetničke predmetne svojevrsnoj komociji i nemaru u vlastitu pregnuću pojavnosti umjesto estetizirajućeg filozofiranja. k nekim nužnim spoznajama. Čemu trud kada to Bilo je to prvo predavanje, ili možda prvi seminar, ionako sve zna profesor Petricioli i, naravno, sve će na kojemu zbog poznavanja tehničkog crtanja dobih nam reći. Osim toga, sve će biti točno, upravo tako i zadatak iscrtavanja tlocrta svih predromaničkih crkava nadasve korisno. Spomenik će biti na najbolji način u Dalmaciji. Bez potrebita pribora crtati sam mogao prepoznat i vrednovan, a njegovo očuvanje ili obnova samo u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u prizemlju upravo onakva kakva je trebala biti konzerviranjem, Nadbiskupske palače. Za to se pobrinuo profesor konsolidiranjem, restauriranjem, a ako su to socijalne Petricioli, a njegovoj je zamolbi udovoljila ravnateljica ili bilo kakve druge, uglavnom memorijalno-didaktičke, Ksenija Radulić (eto opet saljskih veza) i predavačica prilike nalagale, i rekonstruiran. na našem studiju. Dođoh tada i ostadoh zauvijek. Je Neće biti nikakva digresija ako kažemo da je li bilo moguće zamisliti takvo ostvarenje i okruženje Ivo Petricioli bio izvrstan fotograf, ne samo kao takvim nastavnicima, mentorima i učiteljima, a na kraju povjesničar umjetnosti koji je bilježio predmete svoga i svojevrsnim gotovo roditeljskim zaštitnicima? Tom se znanstvenog interesa već i kao nadaren likovnjak za okruženju ubrzo pridružio, u radu i studiranju dragocjen što je i nekoliko puta nagrađivan. Uostalom, s njime se suradnik, sada sveučilišni profesor Pavuša Vežić. moglo na zavidnoj razini raspravljati o jeziku ili, bolje O slobodnom ili, kako se to kaže, prostoručnom reći, o jezicima mrtvima i živima, glazbi, književnosti, crtanju, za anegdotu koju ću ispričati, potakla me povijesnim i aktualnim socijalnim i političkim temama. duhovito i vješto dizajnirana naslovnica časopisa koju mi Ako smo pokatkada u pretjeranoj kritičnosti prigovarali je proslijedio profesor emeritus Nikola Jakšić (još jedan suhoparnosti njegovih znanstvenih tekstova, bio je dragocjen Petriciolijev sljedbenik) s karikaturama kolega nenadmašno nadaren i zaista duhovit pripovjedač koji sudionika koje je u kreativnoj dokolici na sjednicama je oduzimao ne riječ, već dah. Uvijek je od toga ponešto vijeća crtao Ivo Petricioli. Bio je vrlo dobar crtač, a i za nas ostalo. njegova ironična i pomalo cinična narav ostvarivala se Životne okolnosti, ponekad tragično okrutne, na posve osebujan način upravo u karikaturama. bivaju paradoksalno razlogom boljega i neposrednijeg Usudio sam se jednom reći kako bih bolje nacrtao suživota čimbenika u takvu okruženju. U našem najstariji pečat zadarske komune no što ga je on nacrtao, okruženju bijaše to prerana i u tom trenutku uz hitar i vrlo oštar prijekor Ksenije Radulić. nenadoknadiva smrt Ksenije Radulić, ravnateljice Profesor je Petricioli, rekao bih, da se niti u sjećanju Zavoda. Kadrovske i uopće okolnosti u Zavodu, pa i u ne povrijedi, lukavo to prepoznao te sam se, bogme, gradu, bile su takve da su zahtijevale neku prijelaznu otada dobrano nacrtao u gotovo svim njegovim fazu, nekakvo suvereno mentorstvo. Naravno, publikacijama. S izraženim ponosom kojega se i danas osigurao ga je svojim ugledom i autoritetom i upravo ne odričem. Bilo mi je to zadovoljstvo i čast. zaštitničkim činom Ivo Petricioli. Bilo je u tom činu Učenje je bilo dvojako i dvostruko, na Katedri puno odgovornosti prema zadarskoj baštini i njezinu i u Zavodu. U potonjem možda i više vrijedno, a očuvanju, ali i upravo roditeljske brige prema našem svakako konkretnije i praktičnije. Opet se osjećasmo kolektivu, kadru zaista mladu, nedovoljno spremnu privilegiranima i počašćenima, a bijasmo i pomalo i stasalu da istog trenutka preuzme upravljanje. dirnuti pažnjom i brižnošću našeg profesora u Bio je dakle dvije godine i administrativni zadarski ekspliciranju svojih spoznaja i zamisli bez katedarske konzervator, odnosno ravnatelj Zavoda. Veza se dakle distancije u neposrednu dodiru sa svakovrsnim formalizirala, ali se edukacija još bolje nastavila, te baštinskim emanacijama i prepoznavanjima njihove se ništa suštinski nije promijenilo niti nakon mojeg vrsnoće, a na kraju i određivanja konzervatorskog preuzimanja dužnosti ravnatelja. Miljenko i Pavuša pristupa u njihovu očuvanju. (ispričavam se suradniku Vežiću na ovakvoj osobnosti, Trajao je takav odnos sve dok je među nama trajao ali tako je zaista bilo) bijahu trajni profesorovi sufragani. i naš profesor te slobodno možemo parafrazirati jednu Brinuo se i o našem strukovnom napredovanju, za što talijansku uzrečicu: una volta ministro, sempre ministro, mu se na najbolji način odužio Pavuša Vežić, danas dakle jednom profesor, uvijek, ili bolje reći, zauvijek profesor. sveučilišni profesor i njegov svojevrstan sljedbenik na

Odjelu za povijesti umjetnosti. Moj je put bio, nažalost, nikakvih elektronskih pomagala) škarama izrezivati drugačiji i o njegovoj svrsishodnosti u očuvanju ne veće ili manje dijelove već objavljenih radova i samo zadarske baštine sudit će javnost. ugrađivati ih u nove. Rekosmo mu tada da smo iz Uspio je na svoj taktičan i odmjeren način motivirati kuće u suglasju s njegovom suprugom i kolegicom Lukreciju Pavičić-Domijan kao suradnicu u novome Sofijom odnijeli sve škare. Rekli smo još da smo mu monografskom katalogu Stalne izložbe crkvene zašiljili nekoliko olovaka kojima je obično pisao. Sve umjetnosti. Suradnja i njegova prisutnost u Zavodu trajala je to bilo na dobroćudan način izrečeno, a rezultat je je ipak još u onom vremenu kada smo Pavuša Vežić i ja bio maestralan, nov i nadahnut uvodni tekst. Katalog otišli, a slično radno ozračje u nemogućim postbeličnim i izložba predstavljeni su u javnosti kao „homage uvjetima, uspješno provodila pročelnica Anastazija zadarskoj školi povijesti umjetnosti i konzervacije”. Magaš Mesić, također njegova izvrsna studentica. U svojoj suzdržanosti i ponekad ciničnoj Bolest i kojekakve uglavnom nesretne okolnosti čangrizavosti, koja bijaše izražajnija kako mu dokinule su ovu pola stoljeća dugu vezu, započetu već u odmicahu godine, pomalo je grintajući prigovarao onom nemogućem okruženju kasnih četrdesetih godina kako neki spomenici još nisu obnovljeni. Umirivali 20. stoljeća u tijesnoj suradnji s pokojnim Grgom smo ga, vjerujem i naposljetku umirili, obnovom i Oštrićem, prvim zadarskim konzervatorom u tim za vraćanjem u život gotovo cjelokupna korpusa zadarske porušen grad novim vremenima. urbane baštine, ako i one u zaleđu i na otocima. Splitski maturant, zagrebački student i doktorand Skoro sve što je poželio vidio je obnovljenim. Mogli vratio se u zavičaj. Možemo samo pretpostavljati u kakvo, bismo kao paradigmatski primjer navesti gradić Nin ne samo fizičko već i socijalno-psihološko okruženje. i njegovo opće zapušteno stanje prije kojih trideset Dugo godina sâm s majkom istovrsne kulturološke i godina. Danas je Nin vratio sliku gotovo ubava zavičajne provenijencije. Svu je svoju pamet predavao priobalnog gradića. Konzervirani su ili djelomično Zadru, a emocije potom supruzi Sofiji i sinu Donatu restaurirani: bivša katedrala s riznicom, Sv. Križ, znakovita imena. Ime kćeri Mirne bijaše valjda veza Sv. Nikola, Sv. Ivan, Sv. Ambroz, dobar dio zidina, sa širim domovinskim određenjem. Njegove emocije, barokna kuća pored Sv. Križa, gornji i donji most, bilo koje vrste, bile su zaista duboke, ali uvijek izražene ulični pločnici, arheološka zbirka, antički hram, itd. dostojanstveno i odmjereno bez ikakve egzaltacije. Istovrstan pristup evidentan je na spomeničkoj baštini Na studiju u Zagrebu profesor Petricioli pohađao zadarskih otoka u samostanima i crkvama. Manastiri je tečaj konzervacije spomenika kulture, a ovo i samostani, brojne crkve, neke u cijelosti porušene u pregnuće ostvarilo se u Zadru izvrsnom obnovom Domovinskom ratu, u zadarskom zaleđu također su nekoliko značajnih graditeljskih spomenika, od kojih uglavnom obnovljene. U svim tim radovima usađen je izdvajamo uzorne modele u cjelovitu istraživačkom, posredno ili neposredno Petriciolijev duh. konzervacijskom i prezentacijskom postupku Sv. U Zadru gotovo sve, svaki pojedini spomenik, Stošije na Puntamici, Sv. Petra Starog i Stomorice u svaki spomenički sklop, samostani i crkvene riznice, Zadru. Bivao je stalnim suradnikom i savjetnikom javni prostori i, usuđujem se reći, ukupna povijesna u Restauratorskoj radionici JAZU, a potom Zavoda slika grada iako dobrano narušena oštećenjima i u Zadru, gdje su njegove preporuke osiguravale djelomičnim razaranjima u posljednjem ratu. Iako adekvatan restauratorski tretman mnoštvu svakovrsnih se opseg šteta u gradu ne može ni u kojem slučaju spomenika, tzv. pokretnih kulturnih dobara. Ovaj uspoređivati s onim u Drugome svjetskom ratu, smo dio njegove preuzetnosti na najbolji način emocionalno smo proživljavali ono što i naš profesor predstavili kulturnoj javnosti velebnom izložbom u onim davnim godinama. Mi kao jeku roditeljskog Sjaj zadarskih riznica u Zagrebu. Bio sam zadužen za podsjećanja, a on kao neposredan svjedok. I u ovom praktičnu realizaciju postava te nemala bijaše moja našem angažmanu dijelili smo s njime strah i tjeskobu strepnja, ali potom i još veća radost i zadovoljstvo evakuiranja svekolike pokretne zadarske baštine, a u kada je razgledavši doslovno izjavio: „Ovo je bolje posljednjim godinama njegova života radost obnove. nego u Stalnoj izložbi u Zadru”. Usuđujem se navesti U tom ću kontekstu navesti još jednu anegdotu da je takvu razinu dosegao i prateći katalog u kojem čiji je čimbenik ekskluzivna Zadranka, časna je svoj značajan obol ostavio i Pavuša Vežić. Možda majka zadarskih benediktinki, Benedikta Braun. će još jedna anegdota upotpuniti doživljaj i ujedno Već vremešna kada se vratiše u netom obnovljeno oslikati intelektualno i duhovno ustrojstvo našeg istočno krilo samostana, rekla je da, eto, može profesora. Imao je pokatkada običaj (nije bilo još mirno umrijeti; potom je svaki put s mirom odlazila

poslije obnovljenog zvonika i kapitularne dvorane, Nadam se da smo mu se, opet napominjem uz njegovo otvaranja Stalne izložbe i na kraju crkve, dočekavši 96. stalno mentorstvo, na odgovarajući način odužili, ili smo se godinu života. Samostan je ponovno postao stožerni na neki način zajedno odužili prebogatoj zadarskoj baštini. spomenik zadarske i nacionalne povijesti i kulturne A njemu opet posebno za ljubav koju je on na tako suzdržan baštine te dragocjen primjer očuvanja i vraćanja u vrlo i nenametljiv način svima nama podijelio kao zalog za bolje dinamičan suvremeni život. očuvanje njegova, a nadam se odsad i našeg zavičaja. Naš profesor nije doživio tako duboku starost, ali je doživio na gotovo istovrstan način radost obnove i onih spomenika kojima se takvu činu nadao nije. Miljenko Domijan