Skip to content
Revista de História da Arte Adriática Search

Anchored in the Genius Loci

On the Second Edition of Marijan Bradanović’s Book Branko Fučić, Art Historian and Conservator

DOI 10.15291/ars.4652

Download PDF

Vol. 14 (2024)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Laris Borić Department of History of Art, University of Zadar lboric@unizd.hr Corresponding author

In his review of Branko Fučić’s biography, Rijeka’s art historian Marijan Bradanović highlights the key features of the personal and scholarly habitus in the work and life of this prominent humanist from the second half of the 20th century. In the complex social circumstances of his times, Fučić developed a distinctive methodological approach to the history of art and culture, one that in a way anticipated contemporary global perspectives. His work identified the architectural and artistic dynamics of specific locales by studying the locally rooted specificities of life, shaped by the interplay of natural and cultural landscapes. Found at the periphery of mainstream academic and cultural life – first within the framework of socialist state and later amid the upheavals of the 1990s – Fučić reinvented his scholarship in methodologically innovative principles of an authentic humanist and firmly adhered to his meticulously constructed ethical standards, often at the cost of social and professional marginalization by political and cultural elites.

Branko Fučič, Kvarner, Istria, genius loci, Croatian art history

jući pod nadzorom vojno-političkih vlasti i preporukama Ljube Babića – kulturno- povijesnu baštinu s primarnim ciljem argumentacije pri predstojećem razdvajanju talijanskih i jugoslavenskih državnih granica na prostoru Istre i Krasa, uključivši i cresko-lošinjski arhipelag. Tada je prvi put doslovno prehodao sav taj prostor, obi- lazivši naselja u kojima je bilježio i fotografirao ambijente, urbanističke posebnosti i građevinsku baštinu, a osobito arhitektonske specifičnosti sakralnih zdanja i njiho- va inventara koje je trebalo pripremiti za konzervatorsku i restauratorsku obadu. U tim su obilascima ustanovljene teme i metode njegova budućeg znanstvenog rada, jer su mu se pod noktima počele raskrivati stoljećima skrivene freske, a sustavno je bilježio i glagoljske natpise koji su osobito ulogu dokaza nacionalne opstojnosti trebali odigrati u predstojećim pregovorima. Za samog je Fučića dragocjena narav tih terenskih godina sadržana i u mrežama poznanstava mjesnih ljudi, osobito lokal- nih župnika koje su rezultirale i prvim konzervatorskim zahvatima, pa je s pravom očekivao da će ga po povratku s dvogodišnjega vojnog roka čekati radno mjesto u novouspostavljenoj regionalnoj konzervatorskoj službi sa sjedištem u Rijeci. Uplita- nje moćnika u kadrovsku politiku hrvatskih konzervatorskih i muzeoloških institu- cija tijekom idućih će desetljeća postati učestalom praksom, a Fučić je bio jedna od njezinih prvih žrtava, uz objede kako njegov znanstveni doprinos nije dostatan da bi bio primljen u konzervatorske redove. Godinama je – prema svjedočenju poznanika

knjige Marijana Bradanovića, Branko Fučić...

i kolega – bio ogorčen na takav preokret, no s druge strane Babićevo pokroviteljstvo omogućilo mu je dugogodišnju zavjetrinu u riječkim uredima JAZU-a iz koje se mogao posvetiti terenskim obilascima i znanstvenom radu, i to upravo razvijaju- ći teme i nalaze iz formativnih terenskih godina, urbanističke i arhitektonske teme kvarnerskih otoka i Istre, a osobito istarske kasnosrednjovjekovne freske u kojoj je temi njegov doprinos postao seminalan. Osim toga, započeo je i s istraživanjima izvan povijesti umjetnosti, osobito glagoljske baštine, čije su ga analize dodatno izve- le iz okvira povijesti umjetnosti prema širem području kulturoloških interesa koji su s obzirom na uočena ishodišta i metodološke matrice kakve je nastavio primjenjivati u tekstovima druge polovice 20. stoljeća, postali njegov prirodni akademski habitat. Poslije je istaknuo kako je u tim temama slučajno, ali prirodno, završio, kao dijete ljubavi, „a fačuki znaju biti najsretnija djeca.” Od prvih članaka kasnih pedesetih, preko Fučićeva ljubljanskog doktorata o istarskim freskama pod paskom privrženog mu mentora Franceta Steleta koji ga je u vezi s tim pitanjima umrežio u krugove srednjoeuropskih stručnjaka, nastali su brojni znanstveni radovi, eseji, studije manjih i većih opsega, no svi uglavnom povezani s istraživačkim pitanjima koja je zarana otvorio te se u njima jasno išči- tava tada već posve kristaliziran fučićevski pristup i način. Shodno tomu, u njegovu pisanom korpusu, koji je Bradanović detaljno ispisao na kraju knjige, bok uz bok nalazimo izvanredne povijesno-umjetničke rasprave o temeljnim pitanjima istarske, kvarnerske i primorske arhitektonske i likovne baštine poput ranokršćanske osor- ske katedrale, sintetske monografije o istarskim freskama ili studija o kasnogotičkim fresko majstorima poput Alberta iz Konstanza ili Vincenta iz Kastva, do dragulja „malih formi” poput eseja o savičentskom groblju. Među tim, još uvijek nedovoljno čitanim, Fučićevim doprinosima mogu se pronaći i tekstovi na koje bi suvremena hrvatska povijest umjetnosti trebala obratiti osobitu pozornost u ovim vremenima samopropitivanja i redefiniranja putova i smjerova kojima kani krenuti. Tu bih sva- kako istaknuo gotovo programatski članak „Ars non idonea”, o kasnosrednjovjekov- noj skulpturi prostora kvarnerskoga urbaniziranog agrara, umjetnosti „deformiranih i izopačenih likova”, kako ju je Alberto Fortis definirao krajem 18. stoljeća, a koju Fučić ukorjenjuje u specifičnosti svakodnevice i ambijenta iz kojeg je ta skulptura izniknula. Drveni likovi svetaca „arhajski i kumirski, rustična skulptura istisnuta iz grumenja surove i opore materije pod udarcem primitivčeva bata i dlijeta”. Takva su čitanja, dakako, dio globalnih tendencija povijesti umjetnosti prvih desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata, i u njima se Fučić ističe kao jedan od onih hrvat- skih povjesničara umjetnosti koji su itekako bili svjesni tekućih teoretskih matrica. U tom smislu, Bradanović sjajno poentira duboko promašenu predodžbu koju su imale riječke društvene elite, ali često i nacionalni povijesno-umjetnički krugovi jer su vidjeli Branka Fučića isključivo kroz prizmu „pučkog” izričaja dijela njegove pu- blicistike, poput radijskih gostovanja ukoričenih kao Terra incognita, preko duhovi- te manipulacije navodno pronađenom sedamnaestostoljetnom kuharicom Gaštro- nomija grišnoga fra Karla z Dubašnice, do sada već legendarnih Apsyrtides, vodiča po cresko-lošinjskom arhipelagu koji je mnoge uputio u ljepote i značenjske slojeve prostora u kojem su rođeni i odrasli, a na neke je, poput autora ovih redaka, presud- no utjecao u formativnim adolescentskim godinama. Pa i u tim tekstovima pisanim za širu javnost i pisanim jednostavnim, neposrednim stilom, Fučić je umio prenijeti srž svojih kunsthistoričarskih i kulturoloških metodoloških načela, narativ o geniusu loci kao ključnoj oblikovnoj sili koja uvjetuje lokalne varijante univerzalnih likovnih tendencija. Kao takav, ponovit ću, Fučić je u spokoju svojega kvarnerskog, istarskog i primorskog ambijenta pisao povijest umjetnosti koja je vrlo bliska suvremenim ten- dencijama struke koja je, shvaćajući da je nadrasla samu sebe, započela rastakati vla- stite dugo i pomno ocrtavane, no okoštale, obrise koji su je počeli sputavati. Tonko

knjige Marijana Bradanovića, Branko Fučić...

Maroević izvanredno je prepoznao esenciju Fučićeve metode u posmrtnom slovu: „… stvorio je svoj mikrokozmos koji je u njemu na neki način ostvario pozitivistički jednu cjelinu, jednu aktivu koja je neusporediva s bilo kojom. … On je znao gledati integralno. Od prve rečenice ući na neki način u djelo unutra svoga konteksta, svoga socijalnog prostora, podijeliti ga s onima koji su ga naslijedili, koji su s njime živjeli a opet često iz perspektive moderne i novog života, tj. iz perspektive novih potreba, obrane, zaštite i očuvanja.” Ovaj se prikaz, nakon već objavljenih pomnijih i sadržajnijih ocjena Bradanovi- ćeve knjige kolege Franka Ćorića i kolegice Sunčice Mustač, može činiti izlišnim, no povodom sada već drugog izdanja ovog hommagea Branku Fučiću, koji je kao pod- sjetnik na njegovu (ne)prepoznatu povijest umjetnosti autor posvetio svojim stu- dentima. Nadahnut tim tekstom poželio sam akcentuirati ga ovim kratkim osvrtom, te osobito pozvati studente povijesti umjetnosti i srodnih disciplina da prouče ovu biografiju, a potom se posvete čitanju Fučićevih tekstova. Jedna od majstorija u koju će ih on zasigurno moći uputiti jest presudna za održanje duhovnog i mentalnog zdravlja u suvremenom svijetu, ili Fučićevim riječima: “Igra je igra, a igrarija je …”.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 65

You may also start an advanced similarity search for this article.