##plugins.themes.oapBasic.skip##
Revista de História da Arte Adriática Pesquisar

Simbolistički opus Mihe Marinkovića i njegova recepcija u srpskoj sredini

DOI 10.15291/ars.2928

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Vol. 9 (2019)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Igor Borozan Odjel za povijest umjetnosti Filozofski fakultet u Beogradu
U radu se analizira simbolistički opus nedovoljno istraženog djela slikara Mihe Marinkovića. Školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, poglavito je poznat kao slikar zaumnih tema, koje se mogu svrstati u korpus simbolističkih tema krajem devetnaestog stoljeća. Od 1904. godine nastanjen u Beogradu, bio je aktivni sudionik kulturne scene srpske prijestolnice. Marinkovićeve su slike izlagane u Paviljonu Kraljevine Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Njegov simbolisitički opus obuhvaća standardne teme simbolističkog slikarstva: Meduza, Lucifer, Grešnik, koje upućuju na umjetnikovu ličnost i na kompozitno doba na razmeđu vjekova. Simbolizam u Marinkovićevu opusu odražavaju njegove pouke stečene u Münchenu, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio europski centar somnambulnih tema i umjetničkih eksperimenata. Marinkovićev je opus promatran u skladu s općim strukturama simbolizma, s posebnim osvrtom na münchenski simbolizam. Upućeno je na pojedine likovne kritike Marinkovićevih simbolističkih slika, koje svjedoče o povijesti recepcije njegova djela u kulturi Kraljevine Srbije početkom dvadesetog stoljeća. Pozitivno prihvaćanje Marinkovićevih slika u srpskoj sredini potvrđuje skladištenje trideset i pet njegovih djela u fundusu Narodnog muzeja u Beogradu.
Miho Marinković, simbolizam, slikarstvo, München, Beograd, likovna kritika
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Resumo
  2. BILJEŠKE

Kritičar („Observator”) u nastavku ističe da je poimanje Marinkovićevih slika „psihološka stvar” – promatrač vidi „neobične stvari”.34 Spominje sliku Uobraženi bolesnik (sl. 2) objavljenu u Novoj Iskri,35 i sliku Očajnik.36 Obje su slike za kritičara primjer psihologizacije karaktera, i tako upućuje na opće osnove suvremenog tuma- čenja simbolizma. Naime, u kontekstu komparacije i povijesnog preplitanja simbo- lizma i moderne psihoanalize ističe se – posebno na primjeru Marinkovićeva učitelja Franza von Stucka – snažan upliv arhetipskih struktura čovjeka, o čemu svjedoči i sam Stuck: „kod izbora materije ja polazim od toga da stvorim samo ono što je čisto

recepcija u srpskoj sredini

3. Čežnja (izvor: Nova iskra 4, 1911., 213) Longing

– ljudsko, večno važeće”.37 Arheologija nesvjesnog vodila je revitalizaciji iskonskih nagona, koje je trebalo osloboditi i vizualizirati „kao principe ljudskog ponašanja od vanvremenske važnosti koji su prikazani kroz arhetipove”.38 U tom kontekstu možemo razumjeti Marinkovićeve slike Čežnja39 (sl. 3) i Očajnik,40 objavljene u Novoj Iskri 1911. godine. Tipična tema simbolističkih slikara i pjesnika, prikaz čežnje, iskazuje duboke osjećaje generacije simbolista. Osjećaji nemogućno- sti i nostalgije te potraga za izgubljenim imaju korijene u europskom romantizmu. Koncept nemogućnosti ostvarenja sreće, opjevan u slavnim Novalisovim stihovima s početka devetnaestog stoljeća, reinterpretira se u kulturi simbolizma. Ovaj koncept postaje princip modernog čovjeka i njegove nemoći da ostvari potpunu sreću u nesta- bilnom i otuđenom svijetu suvremene civilizacije. Melankolija je umnogome uobličila patos simbolističkog slikarstva tijekom posljednjih desetljeća devetnaestog stoljeća.41 Branko Lazarević, književni i likovni kritičar, formiran u frankofilskom duhu, prenosio je u srpsku sredinu moderne tendecije o autonomiji čiste likovnosti. U Srp- skom knjževnom glasniku za 1911. godinu iznio je svoju ocjenu o prvoj samostalnoj izložbi Mihe Marinkovića, s posebnim osvrtom na slike Očajanje42 i Uobraženi bo- lesnik.43 U kontekstu sagledavanja ovih slika te nekoliko drugih među izloženima, Lazarević je naveo: „G. Marinković je slikar i vrlo često samo studius mimike; i u tome je uglavnom njegovo udaljavanje od prirodne normale. Njemu je mimika glav- no, a sve ostalo sporedno i potčinjeno. To je i bitna mana njegove umetnosti, to što je sporedno u slikarstvu uzeo kao glavno. Mimika, sama po sebi, predmet je glume i pantomime; u svakoj drugoj umetnosti, ona može doći samo kao sporedno.”44 U nastavku svoje opaske, kritičar ističe da su osnovni Marinkovićevi nedostatci likovne prirode prije svega likovnih elemenata: crteža, kolorita i kompozicije. Zapravo je ri- ječ o već istaknutoj dihotomiji na relaciji morfologija i fenomenologija umjetničkog djela. Kao nositelj ideje o autonomiji likovne forme, Lazarević slikarsko platno do- življava kao plošnost. Poput Juliusa Meiera Graefea, u samotematiziranju je vidio put k modernosti i trasu k čistom slikarstvu. Svijet podsvjesnoga i onostranoga koji je materijaliziran mimikom nije bio prijemčiv istaknutom kritičaru, koji je preferirao purificirani odnos likovnih elemanata. U novijim sagledavanjima simbolističke poetike ističe se mimika kao jedno od ključnih izražajnih sredstava – kao vidljiva manifestacija unutrašnje osjetljivosti.45

recepcija u srpskoj sredini

Lice postaje nositelj značenja koje daje okvir za djelovanje autonomnih elemenata (oči, usta, kosa...). U skladu s polifonijom simbolizma, svaki element lica označavao je mudrost, razboritost, ludost, snagu, seksualnost, čežnju... U zavisnosti o kontekstu, ovi su elementi zadobivali značenja koja su, shodno višesmislenosti simbolizma, bili fluidni i prožimajući. Mimika, ili fiziognomika, kao manifestacija ljudske unutrašnjo- sti, nije novina. Ona svoje korijene ima u vizualnoj kodifikaciji Charlesa le Bruna, i posebno Johanna Kaspara Lavatera.46 U Lavaterovo je vrijeme djelovao i znameniti umjetnik Franz Xaver Messerschmidt, koji je na ekspresivan način iskazao poseb- ne tipske karaktere ljudskih osjećaja. Proučavanja Théodora Géricaulta likovnih djela oboljelih u pariškoj bolnici Sâlpétriere u Parizu, početkom 19. stoljeća,47 utrla su put usponu kliničke psihologije krajem 19. stoljeća. Otvaranje prvih sanatorija u tom pe- riodu proizvelo je pojačano zanimanje za fiziognomiku oboljelih. U „nervoznoj” kli- mi Beča fin de siècla48 došlo je do spoja znanstvenih dostignuća i vizualizacije živčano oboljelih i osoba s fizičkim anomalijama.49 U vrijeme urušavanja starih ideala i susre- tu s nejasnom i prijetećom budućnošću, očitovala se anksioznost modernog čovjeka. Kritika Branka Lazarevića upozorila je na raskorak između aktualnih tendencija u viđenju umjetnosti i postojanju simbolizma u djelu Mihe Marinkovića. Kritičar ističe da slikar ponekad pozajmljuje „impresije” od prirode (pejzaži), ali se uglav- nom „udaljava” od nje (Triton), i tako se približava Graefeovu sagledavanju Arnolda Böcklina. Ipak, usprkos odstupanju od prikaza „impresija” prirode, Marinković nije manje moderan od tada aktualnih modernista. Njegova je modernost samo drukči- ja, i unutrašnji je iskaz o sebi i svijetu u nestabilno vrijeme uoči Velikog rata. Dok su pojedini kritičari negirali unutrašnji svijet simbolizma, težeći čistim formama i samotematiziranju, publika je i dalje favorizirala zaumne slike simbolista, o čemu svjedoči Lazarević: „G. Marinković ima nekoliko radova koji su sasvim dobri. To su oni mali radovi oko kojih se publika nije ni zaustavljala. To su dva-tri crteža na graorastoj artiji, onaj jedini akvarel i portret u zelenilu.”50 Lazarević je već istaknutu snagu mimike uočio i na Marinkovićevoj slici Meduza iz 1910. godine (sl. 4). Iako negativno ocjenjuje ovaj „plakatski” prikaz,51 koji može biti model u „ilustrovanim novinama za pastu za zube”, kritičar mu ipak posvećuje određenu pozornost. Na ekspresivnu snagu uputio je i „Observator”. Hvaleći origi- nalnost slike, kritičar Trgovinskog glasnika je, nakon osvrta na kanonske Meduze Pe- tera Paula Rubensa i Arnolda Böcklina, istaknuo da je Mihina Meduza predstavljena bez uobičajenog atributa – zmijolikih uvojaka kose. U nastavku osvrta ističe da je: „iskezila zube, posuvratila usne, namgrdila se i izvan svega joj mesto zmija padaju uvojci kose”.52 Usprkos odsustvu zmija i mutnih očiju, kritičar ističe da je Marinko- vićeva Meduza postigla efekt koji se još od starih Grka povezuje sa strahom i čuđe- njem. Jasna je namjera da se prikaže uspješnost Marinkovićeve upotrebe mimike i izražajnih elemenata lica. Umjesto eksplicitnog prikaza zastrašujućih zmija, efekt straha Mihine Meduze postignut je hipertrofijom lica kao refleksije unutrašnje mor- bidnosti. Odstupanje od kanonskih simbolističkih Meduza, Arnolda Böcklina (1878) i Franza von Stucka (1892), iskazuje samosvojnost Marinkovićeve mitske kreature. Ona se tumači u skladu s klimom kraja stoljeća, i manifestira dubinski kastrativ- ni kompleks muškarca u modernom dobu. Strah od nove žene, i raznolikih eman- cipacijskih ženskih pokreta, s idejom izmjene patrijarhalnog koda u građanskom društvu 19. stoljeća, doveli su do velike produkcije slika fatalnih i zlobnih žena.53 Opterećenost izmjenom rodnih uloga utjecala je na prikaze furioznih ženskih likova kao utjelovljenja perverzije i zlobe.54 Istovremeno, žene postaju predmet izučavanja kliničke psihologije i komparativne anatomije. Na „naučnim” osnovama utvrđuje se različitost spolova i specificira prirodnost žene.55 Ova „konstrukcija” podrazumijeva ženskost kao posebnu i esencijalnu ženinu datost, koja zapravo iskazuje jedan širi društveni aspekt, u znanosti definiran kao borba spolova s kraja devetnaestog sto-

recepcija u srpskoj sredini

4. ljeća. Sumu ovih idejnih, kulturnih, znanstvenih i drugih konstrukcija o „ženskosti” Meduza, 1910., ulje na platnu, sublimirao je Oto Weininger u kanonskom djelu Geschlecht und Charakter (1903.).56 79 х 60,6 cm, Narodni muzej u Beogradu, inv. br. 032_1945 Marinkovićeva redukcijska Meduza konačno je definirana kao proizvod fantazije. Promatrana iz muškog rakursa, izvedena u skladu s umjetnikovom osobnošću, ali i Medusa, 1910, oil on canvas, 79 x 60.6 cm u duhu vremena, slika je odavala revitalizaciju starih arhetipova odjevenih u antičko ruho. Metamorfoza antičkog mita izvršena je shodno vremenu u kojem je moderni 5. čovjek i njegov likovni izraz odražavao aktualni društveni i kulturni trenutak.57 Mržnja, do 1911. (izvor: Nova iskra Izvjestitelji su se osvrnuli i na Marnikovićevu sliku Mržnja, objavljenu u Novoj Iskri. 8, 1911., 235) (sl. 5)58 Na njoj je predstavljena izobličena muška glava s aureolom. Slika je u onovre- Hatred, before 1911 menoj periodici bila raznoliko imenovana – Lucifer, Anarhist, Antikrist. Najverojatnije je riječ o jednom prikazu s „trojakim” nazivom. Izvjestitelj Pijemonta imenuje dvije sli- ke: Lucifer i Anarhist.59 „Observator” pak upućuje na sliku Lucifer,60 i posebno apostro- fira aureolu oko glave demonskog lika: „kao svetac, to je valjda zato, što po slikarevu mišljenju, i on, kao gospodar pakla, ima pravo na to”.61 Dvojstvo stvaralačke energije jasno je istaknuto, kao i zamagljen odnos prema religiji u kulturi simbolizma. Simbo- listi se nisu držali dogmatski intonirane vjerske prakse. U njihovim slikama i književ- nim djelima prevladava slobodan odnos prema religiji. Prožimanje vjerskog osjećaja nerijetko s okultizmom upućivalo je na viđenje religije kao slobodne strukture koja je iznad pitanja morala i dogmatske isključivosti. U tom kontekstu možemo se osvrnuti na Nietzscheove teorije o Dionizu i Apolonu.62 Svijet uljepšanog i idealnog klasicizma postupno se urušavao. Klasicističe forme i načela, satkana na revokaciji svjetonazorne antike, i mit o zlatnom dobu pretrpjeli su radikalnu Nietzscheovu negaciju. Rušilački Dioniz, bog požude i razvrata, nastupio je umjesto starih božanstava. Duh arhajske i vitalne antike, ispunjen neregularnošću i brutalnim vitalizmom, izbio je na površinu.

recepcija u srpskoj sredini

Iznesenu hipotezu da je slika Anarhist objavljena u Novoj Iskri pod imenom Mr- žnja potvrđuje Branko Lazarević. U svojem osvrtu ističe Anarhistovu desnu ruku kao vizualni i fokalni centar kompozicije,63 a „Observator” upućuje: „Molim vas, vidite anarhista koji živi da ubija i da bude ubijen, on je sa blagim očima i bledim licem, ali pogledate li njegovu ruku videćete da je Marinković svu anarhistovu zloči- načku energiju usredotočio u onoj ruci.”64 Opis ubilačkog lika i zbrka oko naslova Marinkovićeve slike – Mržnja, Anarhist ili Antikrist – nužno ne zbunjuju. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, došlo je do radikalizacije političkih, socijalnih i klasnih ustrojstava širom Europe. Anarhizam je kao bauk najčešće povezivan sa strahom, destrukcijom i razaranjem, koji su suštin- ski destabilizirali uvriježeni moralni i politički sustav europskih društava, i koji su možda utjecali na Marinkovićevu sliku. Moguća razmimoilaženja oko naslova slike upućuju na prepoznatljivost rušilačkog koncepta predstavljenog lika, koji se razu- mije kao metafora aktualnog trenutka. Istovremeno, nedefinirano imenovanje slika, ili njihova ambivalentna recepcija govori u prilog simbolističkom okviru. U kulturi simbolizma nedovršenje narativa uvjetovalo je nedefinirane, ili neodređene naslove slika, koji su govorili o polifoničnosti i defiksiranosti simbolističkog diskursa. Još jedna Marinkovićeva slika s izložbe održane u beogradskoj Građanskoj kasini 1911. godine privukla je pozornost kritičara Branka Lazarevića.65 U svojem osvrtu najšire je analizirao sliku Triton o čijim se formalnim elementima veoma nepovoljno izrazio (beskrvno, loše crtana...). U istom osvrtu navodi da muški poluakt izlazi s vodom, i da je Triton predstavljen s repom. Svijet mitskih i izmaštanih bića (fauni, nimfe, kentauri...), koja su na svojim platnima slikali veliki simbolisti (Mihin učitelj Franz von Stuck, Arnold Böcklin), nadopunjen je aktualnim znanstvenim tumače- njem vizualizacije koncepta darvinizma u kulturi posljednjih desetljeća 19. stoljeća.66 Od 1859. godine i objavljivanja kanonske knjige Charlesa Darwina On the Origin of Species by Means of Natural Selection or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life (Postanak vrsta putem prirodnog odabiranja) vizualna su djela bila potvrda osnovnih koncepata evolucijske teorije.67 U kontekstu mogućih veza i uzora Marinkovićeve slike, posebno se ističe uzornost Böcklinove slike Triton i Nereide iz 1874. godine, koja se razumije kao „prikaz hibridnih stvorenja nastalih iz saznanja iz morfologije i anatomije mnogo više nego iz mitologije”.68 Slika se poima i kao vizual- ni prikaz finog prijelaza u evolucijskom razvoju čovjeka, koji potvrđuje da „između čoveka i životinjskog sveta ne postoji čvrsti pregradni zid”.69 Marinkovićev se Triton kao poluriba i polučovjek može razumjeti kao posebna i nedostajuća karika u evolu- cijskoj teoriji o razvoju čovjeka. Konačno, na spomenutoj su izložbi predstavljena i djela Autoportret (sl. 6) i Lu- cifer (sl. 7), kako ih imenuje kritičar pod pseudonimom K. M. (najverojatnije slikar Kosta Miličević) u Pijemontu za 1911. godinu.70 Pod nazivom Moj portret (Auto- portret) i Lucifer obje su slike objavljene u Novoj Iskri.71 Pogled na njih upućuje da je riječ o prikazu samog umjetnika. Portretne crte na objema slikama nesumnjivo dokazuju Marinkovićev dvojni iskaz. Posrijedi je jedna od ključnih struktura sim- bolističkog svijeta – odnos života i smrti, čovjeka i njegova smrtnog blizanca. Slika Arnolda Böcklina Smrt koja svira iz 1872. godine najpoznatiji je primjer smrtnog blizanca u slikarstvu simbolizma.72 Ova „irealna alegorija” tumači se kao prikaz ogle- danja i umjetnikova alter ega.73 Umjetnik i njegov smrtni blizanac nisu odvojeni, već su uvjetovani jedan drugim. Oni imaju sadržajno jedinstvo i čine idealni duali- zam, „kao što su kreativnost i destruktivnost”.74 Koncept alter ega tijekom povijesti je različito tumačen. Paul Ricoeur smiješta ga unutar selfhooda, što navodi da ono subjekta čini bitnim.75 Ishodeći iz rimskog perioda, alter ego predstavlja dvojnika dobrog prijatelja.76 U modernoj je psihologiji alter ego drukčije postavljen i, sagledan iz frojdovskog rakursa, predstavlja zlog bliznaca – ono. Drugost postaje refleksija

recepcija u srpskoj sredini

6. potrage za sobom i prepoznaje se kao integralni proces spajanja s potisnutim dvoj- Moj portret (Autoportret), (izvor: nikom (Doppelgänger). S druge strane, Carl Gustav Jung dvojnika postavlja kao ar- Nova iskra 4, 1911., 115) hetip sjenke u svijetu kolektivno nesvjesnog, i kao seksualno konotiran i ujednačen My Portrait (Self-portrait) dualitet između animusa i anime. Možemo zaključiti da Lucifer nije nužni neprijatelj 7. i razorni element. Njegova se destrukcija postavlja u službu stvaralaštva i izgradnje Lucifer (izvor: Nova iskra 7, 1911., identiteta umjetnika (Marinkovića). 209) Stefan George, njemački liričar i paradigmatska figura kompozitnog čovječanstva Lucifer s kraja 19. stoljeća, upućuje na to da slike i portreti imaju jače značenje od riječi.77 Autoportreti sve više postaju sredstvo ubjeđivanja o posebnosti individue. Nadilazi se tipski i socijalni prikaz portretiranog i inzistira na vizualizaciji umjetnika koji po potrebi otkriva i skriva svoje maske (lica). Franz von Stuck svoj je lik pozajmljivao, ili ga je približavao, važnim akterima unutar povijesne drame čovječanstva. Umjet- nik je sebe prikazao u liku Krista na slavnoj Pieti iz 1891. godine, i u liku Lucifera iz 1899. godine. Njegova je identifikacija s uzornim i arhetipskim likovima neupitna. Pozajmljivanje identiteta dvaju najvećih opozita u povijesti čovjenstva upućuje na moguće uzore za sličan postupak Mihe Marinkovića. Dva uvjetna Marinkovićeva portreta (Autoportret i Lucifer) možemo poimati kao dvojni prikaz raspolućenog ili, bolje rečeno, spojenog sebstva. Ovakvo definiranje sebstva i drugosti osobito je razmatrano u konceptu gotskog romana. Znameniti ro- man Frankenstein iz 1818. godine Mary Shelley, i roman Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde Louisa Stevensona iz 1886. godine, govore o „redukciji sopstva i nasilnog potiskivanja drugosti kao psihobiološke drugosti, kao ne-drugog-ja”.78 Prodiranje u

recepcija u srpskoj sredini

8. razlučeno sebstvo i njegovo prepoznavanje kao psihobiološke drugosti nametnulo se Glava Krista, oko 1925., ulje na kao skrivena potka u priči o doktoru Frankensteinu i njegovoj kreaturi. Izolacija ne- platnu, 47,6 х 31,6 cm, Narodni muzej u Beogradu, inv. br. prihvatljive drugosti, njegova redukcija na socijalnom planu, dovela je do šokantnog 032_1953) potiranja „službene” polovine na psihološkom nivou. Gotska fikcija kao anticipacija Head of Christ, ca. 1925, oil on moderne psihoanalize nastoji pokazati da je „fuzija” dvaju sebstva osnova revita- canvas, 47.6 x 31.6 cm, National lizacije holistički intonirane cjeline čovjekova sebstva. Proces povratka izgubljene Museum in Belgrade, inv. no. drugosti tumači se kao dinamični proces samoraspoznavanja i prihvaćanja sebe u 032_1953 cijelosti. Reintegracija drugosti put je k iscjeljenju jedinke. Susret s drugošću neri- jetko je šokantan i poražavajuće neugodan, i razumije se kao traumatičan susret s dvojnikom.79 Poput Platonova demiurga i modernog Prometeja, doktor Frankenste- in, težeći uspostavljanju izgubljenog jedinstva, stvara kretauru s kojom igra vječitu igru života i smrti. U kontekstu gotske fikcije, ili strukture tamnog romantizma80 – kakvim ga je u kanonskom djelu La carne, la morte e il diavolo nella letteratura romantica (1930.) definirao Mario Prac81 – možemo tumačiti Marinkovićeve slike Moj portret (Au- toportret) i Lucifer. Karakterna i fiziognomička podudarnost dvaju portretiranih likova govori o eventualnom izmirenju sebstva i drugosti. U ovom slučaju dolazi do izmirenja i uravnoteženja između apsolutiziranog Ja i demoniziranog drugog Ja.82 Marinković vizualizira i mapira unutrašnji prostor, koji u naizgled oprečnoj simbiozi sjedinjuje dionizijsko (drugost) i apolonsko (sebstvo) u jedinstveni svijet samospoznaje, gdje dva portreta postaju avers i revers integralnog sebstva. Konač- no, Marinković je najverojatnije sebe predstavio i prikazom Glava Krista (sl. 8) iz

recepcija u srpskoj sredini

oko 1925. godine. Poput spomenutog Stuckova približavanja liku osnivača kršćan- stva, i Marinković je sebe „umetnuo” u Kristov lik, zaokruživši svoj imaginarni vizualni triptih: Autoportret – Lucifer – Krist. Tako je proizvoljno čitanje religijskih prikaza u kulturi simbolizma dopunjeno jednim posebnim slikarskim eksperimen- tom Mihe Marinkovića. Autoportret kao sredstvo iskazivanja melankolije postaje važan fenomen kra- jem 19. stoljeća, posebno u kulturi simbolizma. Lice postaje zamjena tijela, i so- cijalni iskazi prelaze na fiziognomiku lika. Izolirani i neshvaćeni genije, samopro- zvani prorok koji djeluje u blaziranom svijetu građanske hipokrizije, vrednuje se pozitivno u svijetu umjetnosti i literature. Umjetnik postaje borac koji inspiraciju crpi iz onostranih svjetova, on je posrednik između svjetova i nositelj subjektivnih osjećaja. Tako se shvaćaju i „herojski” prikazi Marinkovićeva dualnog sebstva. Oni postaju vizionarske ekspresije raspolućenog i iznova spojenog sebstva, koji visoko vrednuje koncept genija destruktivnosti kao stvaralačkog principa u svijetu pove- ćane nervoze. Konačno, stvaralačka ličnost nastupa spram nepodnošljivo industri- jalizirane sadašnjosti.

9. Grešnik, oko 1912., ulje na platnu, 174 х 146 cm, Narodni muzej u Beogradu, inv. br. 032_1962 Sinner, ca. 1912, oil on canvas, 174 x 146 cm, National Museum in Belgrade, inv. no. 032_1962

recepcija u srpskoj sredini

Postscriptum: Rat, alijenacija i sveza nesvjesnoga i izražajnoga u djelu Mihe Marinkovića Miho Marinković nakon velike samostalne izložbe u Beogradu nastavio je stva- rati u simbolističkom duhu. Oko 1912. godine izveo je kompoziciju Grešnik (sl. 9) koja se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Prikaz očajnog grešnika kao moguća reminiscencija na predodžbu vječitog Jude, omiljenu temu simbolista, prikazuje tip unesrećenog grešnika obuzetog boli. Grešnikovo tijelo prati vrba, koja duplira njego- vu ličnost i podcrtava žalost koju simbolizira. Ekspresivne boje čine udio simbolike boje u naglašavanju osjećaja. U sličnoj maniri nastao je i Marinkovićev prikaz Ikar iz 1916. godine (sl. 10). Za razliku od uobičajenih akademskih prikaza Ikara u padu ili letu, i u cijeloj figuri, Marinković se fokusirao na lik mitskog junaka u blizini užarenog Sunca. Snažne boje iskazuju ekspresionistički dinamizam scene i ujedno Ikarovu bol u njegovoj neuspje- loj misiji – metafori pada cjelokupnog čovječanstva. Marinković je za vrijeme Velikog rata izveo monumentalnu sliku Pobjeda (sl. 11).83 Ovaj prikaz možemo čitati kao iskaz o ratnim strahotama i sumraku civilizaci- je, i kao određenu reminiscenciju na slavnu Stuckovu sliku Rat. Ipak, umjesto snažne Stuckove slike jahača smrti, koji gazi po groblju mrtvih, ovdje je predstavljena figura pobjednika. Suština je slična – prikaz pobjednika koji dominira iznad razbacanih mrtvih tijela govori o trijumfu smrti i sublimira ljepotu/užas nekrofilije. Eventualno moralizatorsko tumačenje slike kao metafore sumraka civilizacije i nestanka kulture

10. Ikar, 1916., ulje na platnu, 104,7 х 102,7 cm, Narodni muzej u Beogradu, inv. br. 032_1955 Icarus, 1916, oil on canvas, 104.7 x 102.7 cm, National Museum in Belgrade, inv. no. 032_1955

recepcija u srpskoj sredini

11. Pobjeda, do 1918., ulje na platnu, 229 х 202 cm, Narodni muzej u Beogradu, inv. br. 032_1963

Victory, before 1918, oil on canvas, 229 x 202 cm, National Museum in Belgrade, inv. no. 032_1963

preinačeno je u dekadentan prikaz smrti s posrednim reminiscencijama na slikar- stvo talijanskog simbolizma.84 Povezivanje sa Stuckom upućuje na kritički osvrt Di- mitrija Mitrinovića, izrečen prigodom Marinkovićeva nastupa u paviljonu Kraljevi- ne Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Kritičar navodi: „G. Miho Marinković ima krepku, ali tvrdu modelaciju, oseća formu, ali ne oseća ton, kada je savestan – što je retko – vidi se vešt crtač, ali nikad se ne vidi osećanje za čistotu kolorita, svetlosne efekte i spiritualni karakter boje, crteža, fizionomije, kompozicije: ima mnogo od onoga što je najgore u Štuku i premalo ličnog osećanja i shvatanja: umetničkih kvaliteta nema, slikarskih ima.”85 Mitrinović, kao vatreni agitator Me- štrovićeve dinamične i vitalne umjetnosti, u Marinkovićevu slikarstvu nije mogao vidjeti ništa drugo do blazirane verzije Stuckova slikarstva prije svega njegovih ne- uvjerljivih segmenata. Titanski duh nove Meštrovićeve modernosti nije se uklapao s dekadentnim slikama introvertne i suviše subjektivne Marinkovićeve vizije svijeta. Slika Pobjednik može se, s dozom opreza, povezati i s mentalnim stanjem Mihe Marinkovića, koji je tijekom rata boravio na rodnom Visu. Po navedenim komentatorima,86 slikar je, protestirajući protiv pokušaja mobiliziranja u austro- ugarsku vojsku, iskočio iz jednog broda, i pri tom se ozbiljno ozlijedio. Usprkos

recepcija u srpskoj sredini

navodima da je svjesno skočio u more s idejom subverzije, i s idejom da simulira ludilo i tako spriječi odlazak u rat, možemo naslutiti određeni umjetnikov psihički poremećaj. Marinkovićeva hipohondrija, anksioznost i drugi oblici mentalnih pore- mećaja nagovještavali su njegov tragični kraj – umjetnik se 1933. godine bacio kroz prozor Opće državne klinike u Beogradu.87 Nesretni događaj uklopio se u narativ s kraja 19. stoljeća o izoliranom umjetniku, koji nerijetko u sukobu sa sredinom i samim sobom pribjegava samoubojstvu kao krajnjem (anti)egzistencijalnom činu. Povezivanje likovnog opusa s ličnosti umjetnika može se raznoliko sagledati u kontekstu nervozne klime na razmeđu stoljeća. Usprkos somnabulnim slikama i za- umnim temama,88 život Franza von Stucka bio je socijalno i društveno prihvatljiva epizoda. Očigledna diskrepancija između života i djela govorila je o blaziranoj formi simbolizma. S druge strane, postojali su simbolisti poput Arnolda Böcklina koji su mračnim temama reflektirali unutrašnje stanje.89 Postupak tumačenja sebstva kroz umjetnička djela može se primijeniti i na svezu djela i života Mihe Marinkovića. Njegove su slike vizualni prikazi duše i čine vizualne iskaze sfere nesvjesnog. One govore o introvertnom slikarevu svijetu i njegov su podsvijesni/svijesni odgovor na aktualan društveni univerzum.

BILJEŠKE

* Simbolistički opus Mihe Marinkovića pripada općem okviru duhu vremena i vlastitom unutrašnjem biću. Većinu svojih njemačkog i posebno münchenskog simbolizma. Njegov temat- djela Marinković je plasirao u Beogradu 1911. godine, kada je ski repertoar i formalni izraz pripadaju jedinstvenom svijetu simbolizam već gubio vitalnost, povlačeći se pred modernom simbolizma. Učenik velikih münchenskih slikara Carla von avangardom (ekspresionizam...) i rastućim totalitarnim oblici- Marra i Franza von Stucka, na originalan je način sintetizirao ma umjetničkih praksi u međuratnom periodu. Revitalizacija iskustvo njemačkog i europskog simbolizma u kompozitno simbolizma dio je višestoljetnog tumačenja kulture simbolizma doba europskog fin de siècla. Tematske varijacije velikih nje- u okviru koje svoje mjesto ima Miho Marinković – slikar zau- mačkih simbolista, konstantne izmjene formalnog izraza (aka- mnih tema i umjetnik koji je izazvao snažnu reakciju kritičke demizam, secesija, ekspresionizam...), i neodređeni nazivi slika javnosti u srpskoj prijestolnici na početku drugog desetljeća svjedoče o stvaralačkim pozajmicama umjetnika školovanog dvadesetog stoljeća. u centru njemačkog simbolizma. Istovremeno, onostrane Ma- Rad je nastao na projektu MPNIT Republike Srbije, pod nazi- rinkovićeve slike dio su njegove samosvojne prerade i potvrda vom Predstave identiteta u umetnosti i verbalno-vizuelnoj kul- originalnosti umjetnika koji je münchenske pouke prilagodio turi novog doba, redni broj 177001.

recepcija u srpskoj sredini

1 Lazar Trifunović u kanonskoj studiji Srpsko slikarstvo 1900- 12 Margot Th. Brandlhuber, Franz von Stuck - Klassizismus und 1950. upozorio je na „osetljivost” Marinkovića. U bibliograf- Urgewalt, u: Franz von Stuck. Mesterwerke der Malerei, (ur. Mar- skom odjeljku navedeni su pisani izvori o Marinkovićevu djelu got Th. Brandlhuber, Michael Buhrs), München 2008., 109−110. u međuratnom periodu: V. Petrović, Marinković Miho, Narodna 13 Hans H. Hofstätter, Symbolismus in Deutschland und Euro- enciklopedija SHS II; 1926., 787−788; A. Uvodić, Kod lika pok. pa, u: SeelenReich. Die Entwicklung des deutschen Symbolismus Mihe A. u splitskoj galeriji, Jad, 13. IV 1934., preneseno u: Лазар 1870−1920, 17−27. Трифуновић, Српско сликарство 1900-1950, Београд 1983., 45, 491. Kratak osvrt dan je u: N. Bezić, Marinković Miho, Enciklope- 14 Zbog uvjetovanosti analizom djela Mihe Marinkovića izdvajamo dija likovnih umjetnosti III; Zagreb 1964, 408. Grgo Gamulin u ka- studiju o recepciji njemačkog simbolizma među južnoslaven- nonskom osvrtu na hrvatsko slikarstvo ne spominje Marinkovića: skim umjetnicima u Kraljevini Srbiji tijekom posljednjih deset- Grgo Gamulin, Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, sv. 2, Zagreb 1988. ljeća 19. i početkom 20. stoljeća: Игор Борозан, Сликарство U novije vreme došlo je do revitalizacije Marinkovićeva djela: 100 немачког симболизма и његови одјеци у култури Краљевине vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz zbirki Narodnog muzeja u Србије, Београд 2018. Beogradu (ur. Radovan Vuković), Zagreb 2007., 82. 15 Ibidem, 165−168. 2 Jovan Sekulić objavio je kopije upisnih knjiga Akademije u 16 Frank Büttner, The Academy and Munich’s Fame as a City of Münchenu u kojima se, usprkos velikom broju upisanih južno- Art, u: American Artist in Munich. Artistic Migration and Cul- slavenskih umjetnika, ne nalazi ime Mihe Marinkovića: Јован tural Exchange Processes, (ur. Christian Fuhrmeister, Hubertus Секулић, Минхенска школа и српско сликарство, Београд Kohle, Veerle Thielemans), Berlin−München 2009., 27−42. 2002. U tekstu Leona Krempela upućeno je na određen broj 17 О umjetničkoj atmosferi u Münchenu i akademskom uobliča- srpskih i hrvatskih umjetnika koji su tijekom posljednjih deset- vanju srpskih umjetnika: Јасна Јованов, Минхенска школа и ljeća upisali Akademiju u Münchenu. Ipak, među njima se ne српско сликарство, Нови Сад 1985. nalazi ime Mihe Marinkovića: Leön Krempel, Wie international war die Münchener Kunstakademie?, u: 200 Jahre Akademie der 18 Ursula Frohne, „A kind of Teutonic Florence.” Cultural and Pro- Bildenen Künste München, (ur. Nikolaus Gerhart, Walter Gra- fessional Aspirations of American Artist in Munich, u: American sskamp, Florian Matzner), München 2008., 266, 571−572. S dru- Artist in Munich. Artistic Migration and Cultural Exchange Pro- ge strane, matične knjige Akademije upućuju na datum slikareva cesses, 73−86. pristupa 30. 10. 1902. godine. Slikar je zaveden pod matičnim 19 Više o liku i djelu Franza von Stucka: Franz von Stuck. Me- brojem 2503: https://matrikel.adbk.de. O Marinkovićevu prisu- sterwerke der Malerei, (ur. Margot Th. Brandlhuber, Michael Bu- stvu na Akademiji u Münchenu: Irena Kraševac, Petar Prelog, hrs), München 2008. Ljiljana Kolešnik, Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu i 20 Više o liku i djelu Franza von Lenbacha: Lenbach. Sonnenbilder hrvatsko slikarstvo, Zagreb 2008., 140. und Porträts, (ur. Reinhold Baumstark), München 2004. 3 100 vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz zbirki Narodnog mu- 21 Wolfgang Kehr, Nastavnici hrvatskim studentima na münchen- zeja u Beogradu, 82. skoj Akademiji u razdoblju od 1870. do 1920. godine, u: Zagreb 4 Ovakvu povijesnu periodizaciju njemačkog i europskog sim- München. Hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti bolizma predlagali su autori kanonskog zbornika o simboliz- u Münchenu, (ur. Irena Kraševac, Petar Prelog), Zagreb 2011., mu SeelenReich iz 2000. godine: Ingrid Ehrardt, SeelenReich – 92−93; Birgit Jooss, „Gegen die sogenannten Farbenkleckser” Eine Einführung, u: SeelenReich. Die Entwicklung des deutschen Die Behauptung der Münchener Kunstakademie als eine In- Symbolismus 1870−1920, (ur. Ingrid Ehrardt, Simon Reynolds), stituion der Tradition (1886-1918), u: 200 Jahre Akademie der München 2000., 9−15. Bildenen Künste München, (ur. Nikolaus Gerhart, Walter Gra- 5 Jutta Hülsewig-Johnen, Von Mythen und Menschen, Die symbo- sskamp, Florian Matzner), München 2008., 44−53. listische Moderne in Deutschland, u: Schönheit und Geheimnis. 22 Божидар С. Николајевић, Из минулих дана, сећања и Der deutsche Symbolismus. Der andere Moderne, (ur. Jutta Hül- документи, Београд 1986. sewig-Johnen, Henrieke Mund), Bielefeld 2013., 10−11. 23 Игор Борозан (bilj. 14), 94. 6 Ibidem, 11. 24 Божидар С. Николајевић (bilj. 22), 127. 7 Angelika Wesenberg, Symbolismus versus Impressionismus: Ar- 25 Ibidem, 110, 126. nold Böcklin und Hans Thoma als umstrittene Galionsfiguren der deutschen Kunst um 1900, u: Schönheit und Geheimnis. Der 26 Michael Quick, Frank Duveneck, Carl Marr, and other German- deutsche Symbolismus. Der andere Moderne, (ur. Jutta Hülsewig- Americans, u: American Artist in Munich. Artistic Migration and Johnen, Henrieke Mund), Bielefeld 2013., 123. Cultural Exchange Processes, 171−174. 8 Više o Böcklinovu djelu: Hans Henruk Brummer, Noch einmal: 27 Ibidem, 173. Der Fall Böcklin, u: SeelenReich. Die Entwicklung des deutschen 28 Više o Stuckovu djelu u kontekstu njegove recepcije među juž- Symbolismus 1870−1920, 29−41. noslavenskim umjetnicima: Игор Борозан (bilj. 14), 76−86. 9 Ibidem 37−40. 29 Slikarica se osvrnula na Marinkovićeve slike izložene na Umjet- 10 Hubertus Locher, Deutsche Malerei im 19. Jahrhundert, Padebo- ničkoj izložbi u Splitu 1908. godine: Надежда Петровић, rn 2005., 166−167. Ликовне критике, (прир. Бранко Кукић), Чачак 2015., 70. 11 Jutta Hülsewig-Johnen (bilj. 5), 10. 30 Игор Борозан (bilj. 14), 142−150.

recepcija u srpskoj sredini

31 Tom prilikom izložene su slike: Icaro, Autoportrait, I peccatori, 55 Sigrid Ruby, Mutterkult und Femme fatale. Frauenbilder, u: Bramosia, Mio padre, L’ ammalata: Esposizione di Roma 1911. Geschichte der bildenden Kunst in Deutschland, Bd. 7, Vom Bie- Padiglione delle belle arti del regno di Serbia. dermeier zum Impressionismus, (ur. Hubertus Kohle), München 32 Ibidem, 100−108. 2010., 511−534. 33 Обсерватор, Приказ изложбе Миха Маринковића у 56 Oto Vajninger, Pol i Karakter, Beograd 1998. Više o djelu Ota просторија Грађанске касине, Трговински гласник, бр. 207, Vajningera: Chandak Sengopta, Oto Weininger, Sex, Science and стр. 5, 1911, preneseno u: Изложбе у Београду 1904−1911, Self in Imperial Vienna, Chicago 2000. (прир. Миодраг Коларић), Београд 1990., 145−146. 57 O metamorfozama antičkog mita kroz stoljetne kulturne slojeve 34 Ibidem,145. na tlu Hrvatske: Metamorfoze mita. Mitologija u umjetnosti od srednjeg vijeka do moderne, (ur. Dino Milinović, Joško Belama- 35 Нова искра 4 (1911.), 119. rić), Zagreb 2012. 36 „Observator” spominje sliku Očajnik. No vjerojatno je riječ o 58 Нова искра 8 (1911.), 235. drugom likovnom djelu, s obzirom na to da navodi kako je na njoj prikazan ugojeni lik, što nije slučaj sa slikom Očajnici: Нова 59 KOSTA МILIČEVIĆ, О изложби слика Миха Маринковића, искра 4 (1911.), 117. Пијемонт 16 (1911), 3, preneseno u: Изложбе у Београду 1904−1911, 146. 37 Margot Th. Brandlhuber (bilj. 12), 105. 60 Обсерватор (bilj. 33), 146. 38 Ibidem, 106. 61 Ibidem. 39 Нова искра 7 (1911), 213. 62 Martin Urmann, Dekadenz. Oberfläche und Tiefe in der Kunst 40 „Observator” spominje sliku Očajnik. No, vjerojatno je riječ o um 1900, Wien-Berlin 2016., 146−150. drugom likovnom djelu, s obzirom na to da navodi da je na njoj prikazan ugojeni lik, što nije slučaj sa slikom Očajnici: Нова 63 Бранко Лазаревић (bilj. 43), 148. искра 4 (1911.), 117. 64 Обсерватор (bilj. 33), 146. 41 Simon Reynolds, Sehnsucht nach Arkadien, u: SeelenReich. Die 65 Бранко Лазаревић (bilj. 43), 148. Entwicklung des deutschen Symbolismus 1870−1920, 77. 66 Darwin. Kunst und die Suche nach der Ursprüngen, (ur. Pamela 42 I u ovom slučaju došlo je do različitog imenovanja iste slike, ili Korrt, Max Hollein), Frankfurt 2009. je možda riječ o različitim likovnim djelima pod nazivom Oča- 67 Pamel Kort, Arnold Böcklin, Max Ernst und die Debaten um janje, Očajnici, Očajnik. Ursprünge und Überleben in Deutschland und Frankreich, u: 43 Бранко Лазаревић, Приказ изложбе Миха Маринковића, Darwin. Kunst und die Suche nach der Ursprüngen, (ur. Pamela Српски књижевни гласник XXVII, 547−549, preneseno u: Korrt, Max Hollein), Frankfurt 2009., 24. Изложбе у Београду 1904−1911., 147−148. 68 Ibidem. 44 Ibidem, 147. 69 Ibidem. 45 Hans H. Hofstätter (bilj. 13), 20−21. 70 KOSTA МILIČEVIĆ, (bilj. 59), 146. 46 O kompleksnom Lavaterovu opusu: Das Kunstkabinet des Jo- 71 Нова искра 4 (1911.), 115; Нова искра 7 (1911), 213. hann Caspar Lavater, (ur. Gerda Mraz, Uwe Schögl), Wien 1999. 72 Kerstin Borchardt, Des Künstler Alter Ego, Kreativität und De- 47 Stefan Germer, Pleasurable Fear: Géricault and uncanny trends struktivität in Arnold Böcklins “Selbstbildins mi den fiedelnden at the opening of the nineteenth century, Art History 2 (1999), Tod”, Saarbrücken 2010. 159−3. 73 Hubertus Locher (bilj. 10), 160. 48 Više o kulturi krajem 19. stoljeća u Beču: Karl E. Šorske, Fin de Siécle u Beču. Politika i kultura, Beograd 1998. O umjetnosti i 74 Ibidem. kulturi u Beču krajem 19. stoljeća i njegovu utjecaju na zagre- 75 Пол Рикер, Сопство као други, Београд 2004., 22−23. bačku kulturnu scenu: Izazov moderne. Zagreb - Beč oko 1900. 76 O kratkoj povijesti razvoja figure dvoјnika, i njegovu umetanju u Slikarstvo, kiparstvo i arhitektura zagrebačke i bečke secesije, (ur. svijet psihoanalize: Братислав М. Милошевић, Франкештајн Irena Kraševac, Petra Vugrinec), Zagreb 2017. – пример редукције сопства у готској књижевности, Филолог 49 Madnes & Modernity. Kunst und Wahn in Wien um 1900, (ur. 16 (2017), 297−298. Gemma Blackshaw, Leslie Topp), Wien 2009. 77 O portretima i autoportretima u simbolizmu: Annette Dorger- 50 Бранко Лазаревић (bilj. 43), 148. loh, „Die Melancholie alles Fertigen” Porträt und Selbsbildins 51 Ibidem, 148. im deutschen Symbolismus, u: SeelenReich. Die Entwicklung des deutschen Symbolismus 1870−1920, 259−267.Više o portretima i 52 Обсерватор (bilj. 33), 146. autoportretima u kulturi 19. stoljeća: Annette Dorgerloh, Besee- 53 Gudrun Körner, Sünde und Unschuld. Frauenbilder bei Franz lung der Bilderscheinung. Porträt und Selstbildins im 19. Jahr- von Stuck, u: SeelenReich. Die Entwicklung des deutschen Symbo- hundert, u: Geschichte der bildenden Kunst in Deutschland, Bd. lismus 1870−1920, 155−159. 7, Vom Biedermeier zum Impressionismus, (ur. Hubertus Kohle), 54 Bram Dijkstra, Idols of Perversity: Fantasies of Femine Evil in Fin- München 2010., 436−438. de-Siécle Culture, New York 1986. 78 Братислав М. Милошевић (bilj. 76), 297.

recepcija u srpskoj sredini

79 Ibidem, 299. 85 Димитрије Митриновић, Срби и Хрвати на Међународној 80 O konceptu tamnog romantizma u umjetnosti u 19. i prvim de- уметничкојизложби у Риму, Српски књижевни гласник 9 setljećima 20. stoljeća: Dark Romanticism. From Goya to Max (1911), 717−727, preneseno u: О књижевности и умјетности, Ernst, (ed. Felix Krämer), Ostfildern 2012. Сабрана дјела I, Сарајево 1990., 329. 81 Mario Prac, Agonija romantizma, Beograd 1974. 86 U listu Politika je neposredno nakon umjetnikova samoubojstva izašao kratak pregled njegova života: С. Ф. (bilj. 83), 5. 82 Братислав М. Милошевић (bilj. 76), 305. 87 Ibidem. 83 С. Ф., Сликар и наставник техничког факултета Михо Маринковић скочио кроз прозор нервног одељења Опште 88 Hubertus Kohle, Franz von Stuck, Arnold Böcklin und die (Na- државне болнице, Политика 2484 (1933.), 5. tur) Wissenschaften ihrer Zeit, u: Franz von Stuck. Meisterwerke 84 Može se istaknuti eventualna komparacija sa slikom Dijana efe- der Malerei, 130−148. ska Gulia Aristide Sartoria iz 1890. – 1899. Razbacana ljudska 89 Mario Erdheim, Agathe Blaser, Malend das Unbewußte erkun- tijela ispod i pored kultne boginje mogu se dovesti u vezu sa den, u: Eine Reise ins Ungewisse. Arnold Böcklin, Giorgio de Chi- sličnim motivima na Marinkovićevoj slici Pobjeda: Fernando rico, Max Ernst, (ur. Guido Magnaguango, Juri Steiner), Zürich Mazzocca, „L’arte del sogno”. Il simbolismo in Italia, u: Symboli- 1997., 78−86. smo. Arte in Europa dalla Belle Époque alla Grande Guerra, (ur. Fernando Mazzocca, Claudia Zevi), Milano 2016., 39−40.

Artigos Similares

1-10 de 55

Também poderá iniciar uma pesquisa avançada de similaridade para este artigo.