Skip to content
Sztuka Adriatyku Search

Iconographic Patterns in the Commissioning Strategies of Zadar’s Archbishop Maffeo Vallaresso (1450–1494)

DOI 10.15291/ars.4636

Download PDF

Vol. 14 (2024)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Laris Borić Department of History of Art, University of Zadar lboric@unizd.hr Corresponding author

This paper examines the commissioner profile of Maffeo Vallaresso, Archbishop of Zadar, focusing on his architectural and artistic preferences and the iconographic strategies embedded in the complex political, social, and cultural dynamics of Zadar’s quattrocento. Two defining aspects of Vallaresso’s personality and ecclesiastical function emerge: his status as a prominent humanist who fostered the corresponding cultural practices in Zadar, and his expertise in canon law. Serving as Zadar’s archbishop from 1451, Vallaresso projected these dual aspects of his identity through a range of commissions. Over time, the characteristics reflecting his legal expertise and his iconographic strategies became increasingly dominant. His projects primarily aimed to regulate ecclesiastical relations between the archdiocese and its subjects, which, by the late Middle Ages, had developed varying degrees of financial and organizational independence. Furthermore, the archbishop played a crucial role in aligning the once powerful medieval commune of Zadar with the state frameworks of the Serenissima, especially by transforming the semantic layers associated with the medieval cults of Zadar’s patron saints, which positioned him as a direct agent of Venetian political interests.

Zadar, Republic of Venice, humanist culture, early Renaissance, Archbishop Maffeo Vallaresso, patron saints
Sections
  1. Abstract
  2. BILJEŠKE

Struktura pregrađene Nadbiskupske palače (sl. 1) dobrim je dijelom preuzela zidove starijega, romaničkog zdanja, a čini se da netom dovršeno zdanje požar i obnova koju je početkom 16. stoljeća proveo nadbiskup Francesco Pesaro nisu znat- nije mijenjali.18 Na maketi Zadra u venecijanskom Museo storico-navale, datiranoj u 1560-e, prikazano je zdanje pravokutnog tlocrta s četiri krila koja omeđuju unu- trašnje dvorište s jednokrilnim zapadnim trijemom, dok je u istočnom bilo vanjsko stubište kojim se prilazilo gornjim etažama i nadbiskupovu stanu, te s kraćim petim krilom prema katedrali koje je zatvaralo dvorište krstionice. Sa zapadne strane pala- če dva su vrta bila odijeljena zidom. Prema opisu inventara nastalom za nadbiskupa Vittorea Priulija (1688. – 1712.),19 u prizemlju su se nalazile gospodarske prostorije oko trijema s unutrašnjim dvorištem. One su zauzimale i dio prvog kata na kojem su se nalazili i prostori za poslugu i administraciju, na drugom se katu nalazila nad- biskupska rezidencija, a na povišenju trećeg kata camera in alto chiamata soffitta te prolaz prema tavanskim prostorima. Svojim monumentalnim dimenzijama, impo- zantnom širinom, pročelje je, s ogradnim zidom vrta koji se na njega nastavljao sa zapadne strane, definiralo sjeverni obris Campe, trga koji je služio kao gradska tržni- ca. S te je strane bilo rastvoreno u pet ponešto nepravilnih osi sa središnjim naglas- kom na glavnom prizemnom portalu i nešto izmaknutim balkonom drugog kata. Prema prikazu nastalom dvadesetih godina 19. stoljeća uoči rušenja palače,20 prvi je kat bio razdijeljen u četiri pravilne osi s po jednim prozorskim otvorom. Dva unu- trašnja bila su zaključena polukružnim profiliranim lukovima na doprozornicima s ukladama, naglašenih kapitelnih zona, dok su dva krajnja pravokutna na jedinstven i neobičan način bila povezana s gotičkim monoforama kata nad njima. Povezivale su ih menzole monofora drugog kata sa spomenutim festama romanama, pa su ti prozori zapravo formirali spomenuti „zadarski tip” koji će se endemski proširiti is- ključivo u Zadru. Riječ je o Ruskinovu šestom tipu prozora uobičajenom u Veneciji, upisanom u pravokutni okvir s bočnim paterama i kuglicama, ali samo u Zadru

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

opremljenim trokutnom menzolom s grbom i – često – girlandama.21 Doprozornici su im učestaloga dalmatinskog tipa kakav su širili Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i ostali pripadnici tog kruga, kanelirani i nadvišeni školjkama, obrubljeni motivom tordiranog bastona, a imali su gotičke lisnate kapitele i profilirane baze s lisnatom dekoracijom. Profilirane prozorske klupčice tih prozora nosile su trokutaste kon- kavne menzole ukrašene Vallaressovim grbovima s vrpcama. Heraldički su štitovi bili prikazani kao „obješeni” kamenim vrpcama o kuku, a bočno od menzole bile su prikazane po dvije figure među kojima su visjele girlande lišća i voća. Sačuvana su tek dva takva Vallaressova potprozornika s konjskim i ovnujskim lubanjama, a iz izvora znamo da su na jednom reljefu bile prikazane harpije.22 Još se barem jedan takav prozor nalazio na zapadnoj fasadi. Spomenuti, veliki balkon drugog kata bio je oblikovan u čistim renesansnim ob- licima.23 Vanjski okvir činila su dva kanelirana pilastra s korintizirajućim kapiteli- ma na koje je nalijegao profilirani arhitrav oslonjen na četiri konzole. Kanelirani doprozornici balkona također su nosili arhitravnu gredu na kojoj je bilo ispisano Vallaressovo ime.24 Parapet zida iznad arhitrava, a između gornjeg dijela trupa i ka- pitela vanjskih velikih pilastara bio je ukrašen Vallaressovim grbovima sa – vjerojat- no – središnjim prikazom kaleža s grožđem kao euharistijskim simbolom. Ograda balkona bila je obočena dvama glatkim pilastrima među kojima je niz od sedam prelomljenih trolisnih lukova oslonjenih na jednostavne gotičke kapitele mesnatih listova koji počivaju na koničnim stupićima s profiliranim bazama.25 Podest balkona počivao je na četirima lisnatim konzolama. Prema spomenutom prikazu iz dvadese- tih godina, na istočnome, povišenom dijelu pročelja nalazila se balkonata slična oni- ma s drugog kata, no bez pravokutnog okvira s rozetama, a menzolu joj nije krasila konzola s grbom i festonima, već čaška cvijeta izduženih latica. Vallaressova je palača temeljito pregrađena u klasicističkim oblicima između 1829. i 1832. godine,26 a od njezine arhitektonske dekoracije sačuvana su tek tri ulomka menzola monofora koje su nosile klesane vijence od lišća, cvijeća i voća, obješene vrpcama o ovnujske glave, konjske lubanje, a jedan ulomak iz lapidarija Muzeja grada Zadra ima i likove harpija, no nije sačuvan grb, pa je teško reći je li s Vallaressove palače.27 (sl. 2, 3, 4) Sva tri ulomka imaju prosječnu obradu vijenaca, no onaj s konjskim lubanjama koje su prikazane tako da su uvučene u kožne maske ko- jima su bili opremljeni ratni konji, izvanredne je kiparske izrade, ne samo u kontroli oblika već i u prilagodbi postava di sotto in su kojima je prikaz efektno prilagođen promatračevu oku. I ostale dvije sačuvane Vallaressove girlande daju naslutiti razno-

2. Menzola s Vallaressovim grbom i girlandom s konjskim lubanjama, lapidarij Muzeja grada Zadra (izvor: NIKOLA JAKŠIĆ, EMIL HILJE /bilj. 103/, 54, sl. 69)

Corbel with Vallaresso’s coat of arms and a garland featuring horse skulls, lapidarium of the Zadar City Museum

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

2a. Detalj konjske lubanje s kožnom maskom (foto: L. Borić) Detail of a horse skull with a leather mask

like izvedbene domete radionice još uvijek neidentificiranog majstora zaposlenog na pregradnji Nadbiskupske palače, a problem predstavlja i njihova precizna datacija. Sam je nadbiskup u treviškom pismu iz 1453. naveo kako se „upravo bavi nekim gradnjama u nadbiskupskoj palači”,28 no u tim je ranim godinama, po svoj prilici, bila riječ o zidarskim radovima, dok stilsko preplitanje cvjetnogotičkih i ranore- nesansnih elemenata nužno datira svijetle otvore pročelja u koje desetljeće poslije. To bi se pitanje moglo rasvijetliti usporedbom sa srodnim zadarskim primjerima svijetlih otvora, od kojih se među ranije može datirati monofora kuće Ghirardini pripisana suradnji Alešija i Firentinca, pa je post quem non principom datiran preki- dom njihove trogirske suradnje već sredinom sedamdesetih godina, nakon rada na Tremitima.29 Tradicionalno se tu Firentinčevu atribuciju, kao onu prozora Pasini,30 povezivalo s njegovim jedinim poznatim ugovorom u tom gradu, onim iz 1482. za

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

3. radove na prozorima svetokrševanskog samostana,31 no za to nema pravog razloga. Vallaressova menzola s Bez obzira na ta pitanja, datiranje Vallaressovih menzola s motivom feste romane u ovnujskim glavama koja je 1829. izložena u perivoju generala von kasne sedamdesete i rane osamdesete godine 15. stoljeća potkrepljuju i ostali rano- Weldena, danas Perivoj kraljice renesansni elementi svijetlih otvora, prozori prvog kata s polukružnim lukovima i Jelene u Zadru; detalj desne uklade na bočnim licima doprozornika gotičkih monofora, te ponajviše čiste rano- ovnujske glave (foto: L. Borić) renesansne forme velikoga pročelnog balkona. Gornju granicu datacije Vallaressovih Vallaresso’s corbel adorned with girlandi čini ugovor između zadarskog plemića Saladina Soppea i majstora Petra ram heads, displayed in 1829 in Meštričevića od 12. ožujka 1489. u kojem se izričito traži da se majstor treba ugleda- the Park of General von Welden, today’s Park of Queen Jelena, in ti na one s balkonata nadbiskupove palače, pa naručuje … una fenestra come quela Zadar; detail of a ram head de monsignor che e in la faza del arciviscovato sul campo.32 Kada je pak riječ o izvorištu tog motiva u Trevisu, prema kojima je crteže izradio stanoviti Donatello, taj se podatak u nas često povezivao s firentinskim kiparom, tim više što se godina 1453. poklapa i s krajem njegova desetogodišnjeg padovanskog boravka.33 Ipak, prihvatljiviji jest oprez onih koji su iza tog spomena slutili nekoga lokalnog treviškog majstora,34 osobito stoga što Vallaresso izrijekom spominje kako bi „Barbarov Donatello” trebao nacrtati „dvije-tri poput onih što ih je sam naslikao u Vašoj palači”, te inzistira i na obojenosti crteža kako „ne bi bilo nikakve poteškoće u oponašanju predloška”.35 Jedna od iznesenih hipoteza o identitetu tog Donatella,36 uzela je u obzir podatak da je kasnih četrdesetih godina 15. stoljeća u zadarskoj kate- drali zabilježeno djelovanje mletačkog slikara Donata Bragadina koji se 1445., 1448. i 1452. spominje u Zadru, gdje je sa sinovima Jacopom i Tommasom radio na osliku kapele Sv. Stošije u zadarskoj katedrali,37 dok je treći sin, Pietro, zabilježen 1460. na radovima u samostanu Sv. Dimitrija.38 Ipak, s obzirom na dominantne kasnogotičke karakteristike Bragadinova stila u kojemu je K. Prijatelj zamijetio „rafinirani lirizam prožet melankolijom”,39 manje je vjerojatno kako bi on bio autor crteža all’antica gir- landi. Konačno, on je od 1448. do 1452. boravio u Zadru, a nije zabilježen u Trevisu na Barbarovim radovima na biskupskoj palači. Bez obzira na atributivna i pitanja datacije, u kontekstu razmatranja prijenosa modela i datacije stilskih inovacija, oso- bito je zanimljiva i Vallaressova opaska kako „tu vrstu slikanja” on nije uspio „ov- dašnjim majstorima objasniti jer oni nisu sposobni shvatiti”.40 Doista, vrijeme Valla- ressova zadarskog dolaska poklapa se s vrhuncem razvoja kasnogotičkog slikarstva

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

4. Ulomak girlande s likom harpije, donedavno u vanjskom lapidariju Muzeja grada Zadra (foto: L. Borić) Fragment of a garland featuring a harpy, until recently in the external lapidarium of the Zadar City Museum

u opusima Ivana Petrova iz Milana i Dujma Vuškovića, pa nije neobično primijetiti stilski procijep novih likovnih htijenja i postojećih stilskih standarda ranih pedesetih godina. U svakom slučaju, Vallaressova želja da u Zadru ostvari upravo takve ukrase nastala je zato što je treviške girlande i sam gledao, boravivši ondje kao kanonik.41 Treviška je nadbiskupska palača stradala u požaru u 19. stoljeću, no znamo da je 1447. godine bila temeljito pregrađena,42 pa bi se tada trebale datirati i zidne de- koracije, koje je Vallaresso odlučio, možda isprva u slikanoj, ali svakako najzad u klesanoj formi, prenijeti na potprozornike svoje zadarske palače. Novi Vallaressovi all’antica motivi svojom su amblematskom vrijednošću, kao svojevrstan biljeg pripadnosti humanističkom ambijentu, kod zadarske elite ubrzo postali jedan od omiljenih dekorativnih elemenata u Zadru kasnog quattrocenta.43 Iako je do danas, u cijelosti ili djelomice, sačuvano tek pet primjeraka girlandi na menzolama potprozornika, bilo ih je više. Zanimljiva je spomenuta narudžba za kuću Saladina Soppea koji je od Petra Meštričevića naručio prozore poput onih s pročelja Nadbiskupske palače, jedan ukrašen likovima harpija, drugi ovnujskim gla- vama, a treći konjskima.44 Fotografije dvaju izgubljenih primjeraka zadarskih pot- prozornika koji su u 19. stoljeću prodani u Veneciju objavio je P. Paoletti, no ne zna im se izvorni ni današnji smještaj.45 No, osim tih Meštričevićevih radova i njihovih inačica koje variraju feste romane s Vallaressove palače, zanimljivo je tumačenje mo- tiva donio i Nikola Firentinac, u za njega standardnom motivu putta koji razvlače girlandu s prozora kuća Ghirardini i Pasini, na kojima je kipar preinačio Vallaressov potprozorski predložak tako da vijenci nisu klesanim vrpcama obješeni o alke, već ih drže ili razvlače koračajući putti,46 što je zapravo njegov standardni trogirski motiv, ovdje postavljen na menzoli potprozornika kao kod Vallaressovih primjera. Firen- tinčevi putti s kuća Ghirardini i Pasini odavno su zamijećeni kao izvanredne male skulpture, kao i oni pripisani Marku Andrijiću s kuće Nassis,47 ali treba upozoriti i na one s Vallaressove palače, ulomak s likom harpije iz lapidarija Muzeja grada Zadra, a osobito onaj s konjskim lubanjama presvučenima kožnim maskama (sl. 2, 2a) koje kvalitetom izvedbe nadmašuju prosječnu dalmatinsku kiparsku produkciju druge polovice quattrocenta. Iako ih je C. Fisković ocijenio prosječnim klesarskim radom48, što možda vrijedi za girlandu s ovnujskim glavama koju je austrijski ge-

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

neral von Welden 1829. postavio u svoj zadarski perivoj. Ipak, konjske lubanje iz Muzeja vrlo su fino oblikovane, prilagođene, kao i girlande s grbom, donjem rakursu promatračeva oka. Neobična modelacija čeone kosti i gornje čeljusti lubanje prika- zana je kao presvučena maskom od štavljene kože s istaknutim središnjim šavom, ostatkom vojne opreme na lubanji davno poginulog konja. Da je doista riječ o kož- noj konjskoj masci, dokazuju i kožne uzde koje se na jedinstven način prepliću pod girlandom. Sve to govori u prilog zaključku o kvalitetnim predlošcima, ali i majstoru dosega većih od prosječnih.

Vallaressova gradnja katedralnog zvonika Uređenje crkvenih prilika i stroga primjena kanonskog prava na sve podređene mu subjekte koji su u srednjem vijeku razvili vlastite modele i uzance djelovanja i stjecanja prihoda, bili su u fokusu Vallaressove dugovječne zadarske uprave,49 pa u tom smislu treba promatrati još jedan njegov graditeljski poduhvat, nastavak izgradnje katedral- nog zvonika (sl. 5). Prizemna etaža tog zdanja po svoj je prilici bila podignuta već za njegovih prethodnika na kvadratnom tlocrtu s malim portalom prelomljenog luka do kojeg vode vanjske stube.50 Na tu je strukturu nadbiskup Vallaresso dao podignuti prvi kat kojem je na sjeveroistočnu fasadu postavljen grb pape Pavla II. obočen dvama Vallaressovim insignijama, pa se podizanje tog kata sigurno datira pontifikatom Pietra Barba između 1464. i 1471. godine. Ipak, gradnja je nakon toga prekinuta iz još nepo- znatog razloga. Dovršio ga je tek 1894. glasoviti oksfordski arhitekt Thomas Graham Jackson,51 autor gornjih neoromaničkih etaža koje su se variranjem korpusa rapskoga katedralnog zvonika bešavno uklopile u ambijent katedrale, episkopija i grada. U ar- hitektonskoj studiji istočnojadranske povijesne arhitekture Jackson je prenio devetna- estostoljetnu lokalnu tradiciju da su Vallaressovi radovi započeli mnogo kasnije od razdoblja na koje upućuje Barbov grb, tek 1480. godine, te da su bili prekinuti nadbi- skupovom smrću i navodnom bojazni Vallaressovih nećaka da će u njegovu gradnju utrošiti sav imetak, zbog čega su sredstva bila preusmjerena u izgradnju nadbiskupova

5. Prvi kat zvonika zadarske katedrale s grbovima pape Pavla II. i nadbiskupa Maffea Vallaressa, 1464. – 1472. (foto: L. Borić) The first floor of the Zadar Cathedral bell tower with the coats of arms of Pope Paul II and Archbishop Maffeo Vallaresso, 1464–1472

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

ljetnikovca u Sukošanu.52 Ta teza ne stoji zbog grba koji zasigurno dataciju pomiče prije 1480., ali i zbog novih spoznaja o sukošanskom ljetnikovcu na kojemu Vallaresso, izgleda, nije napravio gotovo ništa.53 U svakom slučaju, daleko više od pitanja datacije, na Vallaressovoj su etaži zvonika zanimljivi stilski elementi njegove artikulacije, jer je riječ o svojevrsnom kvatročentističkom historicizmu, pokušaju da se arhitektonska plastika zvonika stilski prilagodi romaničkoj naravi katedrale. Prvi kat zvonika zidan je pravilnim sljubljenim pravokutnim kvadrima, a od prizemne je etaže razdvojen snaž- nim volumenom razdjelnog vijenca sastavljenog od konkavnih i konveksnih profila kakvi su, prema I. Petricioliju, uobičajeni na zadarskim romaničkim kućama.54 Kva- dratne plohe svih četiriju fasada uokvirene su oblim i rubnim pravokutnim profilom koji se na kutovima zvonika previja u ugaone lezene. Snažne sjene i vješto oblikovani konveksni oblici profila naglašavaju geometričnost i masivnost. Nad donjim vijencem istaknuta je glatka greda na kojoj počivaju polustupovi koji nose vanjske polukružne lukove prozora na zapadnoj strani zvonika, a slijepe lukove na trima ostalim stranama. Baze polustupova kubične su, zasječenih gornjih kutova, debla su im glatka te nose masivne kapitele mesnatih listova kakve, primjerice, nalazimo na južnoj fasadi Sv. Kr- ševana. Lukovi su im nešto uži od renesansnih, no ipak širi od romaničkih srpastih lukova koji su, sasvim očito, ovdje tek prizivani. U gornjem dijelu ova etaža završava još jednim (post)romaničkim razdjelnim vijencem. Razmišljanje o tim anakronim, „neoromaničkim” oblicima datiranima u treću če- tvrtinu 15. stoljeća treba dopuniti napomenom Loredane Olivato i Lionella Puppija, koji su pišući o Codussijevu zvoniku venecijanske katedrale, čija je gradnja započeta osamdesetih godina 15. stoljeća, upozorili na to kako se arhitekt prema romaničkom nasljeđu odnosio na isti način na koji se Alberti u projektu zvonika ferarske katedrale prilagodio tamošnjim oblicima padovanske romanike.55 U tom bi smislu i Vallaressova etaža zadarskog zvonika mogla biti zanimljiv doprinos razumijevanju fenomena svoje- vrsnoga „ranorenesansnog historicizma”, odnosno svijesti o povijesnim stilovima, koji bismo u zadarskom slučaju također mogli povezati s humanističkim obzorima odnosa prema povijesnosti na kakve je upozoravao Peter Burke.56 Buduća bi istraživanja o tom pitanju svakako morala povesti računa, tim više što je Vallaressova korespondencija uključivala i ferarske humaniste koji su morali biti upoznati s pretpostavljenim Alber- tijevim konceptima. Još važnije, Vallaressovu namjeru gradnje zvonika treba promatrati i u kontekstu političke uloge zadarskih nadbiskupa koja je na zadarskoj katedri bila dijelom strate- gija Serenissime još od 13. stoljeća,57 a nakon 1409. intenzivirana je kroz podržavlje- nje rituala u katedrali i naručiteljske djelatnosti kroz koje su se u njezinu svetištu im- plementirali ikonografski i likovni, ali i urbanističko-arhitektonski programi iz kojih se jasno očitavala pripadnost Zadra nastajućem mletačkom commonwealthu.58 Osim ulaganja u popravak dotrajalih struktura same katedrale, za što je bio angažiran pro- tomajstor Vidul Ivanov,59 zadarski su nadbiskupi tijekom prve polovice 15. stoljeća znatna sredstva ulagali u uređenje liturgijskih instalacija njezina svetišta, osobito kroz Moronzonovu korsku pregradu s kiparskom grupom Raspeća obočenom kipo- vima apostola, nedvosmisleno i s političkom porukom izvedenu po predlošku one iz bazilike Sv. Marka,60 ali i kroz uređenje svetišta s korskim sjedalima.61 Obnavljala se i kapela nadbiskupske zaštitnice Sv. Stošije u sjevernoj apsidi katedrale oslicima Donata Bragadina62 i izvanrednom mramornom efigijom sv. Stošije, a za planirani su zvonik izlivena dva zvona, jedno s Venierovim, drugo s Vallaressovim grbom.63 Već je tijekom prve godine Vallaressova zadarskog boravka kraju privedena izrada korskih sjedala za svetište katedrale koje je od Mateja Moronzona bio naručio još nadbiskup Luca iz Ferma 1418. godine.64 Nadbiskupovo sjedalo (sl. 6) posred sjever- nog krila (nasuprot kneževu), podignuto je nad ostala za nekoliko stuba, a na vrhu naslona je Vallaressov grb obočen inicijalima i puttima grbonošama, nadvišen likom

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

6. Boga Oca. Zanimljivo, još jedan njegov grb izrezbaren je i na nasuprotnom naslonu Matteo Moronzon, nadbiskupovo kneževa sjedala, ispod krilatog lava sv. Marka. Ideju o postavu heraldičkih putta gr- sjedalo u korskim klupama zadarske katedrale (izvor: bonoša moguće je također vidjeti kao izravnu referenciju na njegov interes za nove NIKOLA JAKŠIĆ, EMIL HILJE / likovne programe, primjerice nekoliko godina prije postavljenih putta grbonoša na bilj. 103/, 226) pročelju palače dužda Francesca Foscarija, što se drži jednim od najranijih pojava Matteo Moronzon, Archbishop’s ovog motiva u Veneciji.65 Posebnu je brigu mladi ambiciozni nadbiskup vodio i o seat in the choir pews of the Zadar liturgijskoj opremi te je katedralu opremio i (novim?) orguljama.66 Cathedral Vallaressov padovanski pastoral 7. Pastoral nadbiskupa Vallaressa, U tim ranim godinama njegove zadarske službe zanimljiva je i narudžba nad- oko 1460., SICU, Zadar (izvor: biskupova pastorala (sl. 7). To izvanredno zlatarsko djelo nekoć je bio pripisiva- NIKOLA JAKŠIĆ /bilj. 67/, 188) no dalmatinskim zlatarskim radionicama67, no nedavno ga je N. Jakšić na temelju Crosier of Archbishop Vallaresso, ca. formalno-morfoloških i tipoloških karakteristika uvjerljivo pripisao padovanskim 1460, SICU, Zadar zlatarskim radionicama aktivnima sredinom 15. stoljeća, dodatno potkrijepiv-

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

ši atribuciju natpisom iz 1460.: R(everendus) D(ominus) MAFEVS VALARESSUS ARCHEP(iscop)VS HYARENSIS. FA(cien)DVM CVRAVIT MCCCCLX. te činje- nicom da je još L. Jelić u prijepisima dijelova nadbiskupova epistolarija objavio nekoliko njegovih pisama odaslanih od jeseni 1458. do zime 1459. upravo iz Pado- ve. Razlozi narudžbe prepoznati su u desetogodišnjici zadarskog ustoličenja, a iz Vallaressova kontakta s padovanskim zlatarskim radionicama u kojima su nastali najvažniji padovanski relikvijari tog vremena, poput komunalne narudžbe osten- zorija padovanske katedrale, očitavaju se i obrisi njegovih naručiteljskih ambicija projiciranih u pastoralu koji je il regalo più nobile e costoso.68 Osim morfološko- stilskih aspekata, za razumijevanje nadbiskupova naručiteljskog profila osobito su zanimljivi ikonografski odabiri jer se pri vrhu Vallaresso dao prikazati pred zaštitnicom nadbiskupije, sv. Anastazijom. Uokolo volute su, pored Krista, likovi starozavjetnih proroka, na način kakav je uobičajen u zlatarstvu Veneta,69 no među prikazima proroka Ilije, Mojsija, Danijela, Jakova, Arona, Jeremije, Amosa, Jero- boama i Tobije, prikazan je i sv. Šimun,70 zadarski patron u specifičnoj ikonograf- skoj inačici kakva će se poslije u Zadru, oko 1600. pojaviti i na frizu nedovršenog pročelja Sv. Šimuna Novog: Bogoprimac kao posljednji starozavjetni prorok koji je najzad i doživio očekivani Mesijin dolazak. Promišljena simbolika ikonografskog odabira prisutna je i u nišama dvoetažnog kaštilca na tijelu pastorala. U donjoj su zoni likovi Gospe s Djetetom, Mrtvi Krist i Krstitelj, a u gornjoj dalmatinski (sv. Jeronim) i zadarski zaštitnici: sv. Petar (ranokršćanski titular katedrale), sv. Krše- van, sv. Stošija, sv. Zoilo i sv. Donat biskup, s očitom namjerom osnaženja kulta katedralnih, odnosno dijecezanskih svetaca (sv. Stošije i sv. Donata) uz nadbiskup- sku aproprijaciju onih s izričito snažnim komunalnim nabojem prožetim tada još tinjajućom memorijom rojalističkoga anžuvinskog, protumletačkog naboja, poput sv. Krševana71 i sv. Šimuna.72 U tom bi smislu trebalo otvoriti pitanje i onodobne promjene titulara rotunde Sv. Trojstva u onaj Sv. Donata.73 Osim toga, tijekom 15. stoljeća je za katedralnu riznicu naručeno i nekoliko relikvijara za moći zadarskog biskupa iz 9. stoljeća: relikvijari klavikule s grbom Vallaressova prethodnika, nad- biskupa Lorenza Veniera, kao i relikvijar prsta, a još je jedan relikvijar ruke sv. Donata u 15. stoljeću bio naručen za crkvu Sv. Silvestra. Konačno, Donatov je lik zlatar Toma Martinov godine 1496. uvrstio među četiri zadarska parca na prednjoj strani škrinjice sv. Petra i Pavla, proroka Danijela i biskupa Martina.74

Vallaressov projekt novog pročelja kolegijalne crkve Sv. Marije Velike (Sv. Šimuna) Tako postavljen ikonografski odabir nadbiskup Vallaresso je varirao u barem još dvjema narudžbama koje se s njim gotovo sigurno mogu povezati – skulpturama s pročelja kolegijalne crkve Sv. Marije Velike i renesansnom reljefu umetnutom u anžuvinsku škrinju sv. Šimuna – zbog čega bi se moglo govoriti o svojevrsnoj strate- giji s određenim ciljevima koji se iz tih procesa mogu razabrati. Nadbiskup je 28. srpnja 1472. sklopio ugovor s majstorom Petrom Berčićem za pregradnju pročelja zborne crkve Sv. Marije Velike,75 (sl. 8) najveće i najuglednije zadarske crkve nakon katedrale, sjedišta kanoničkog kaptola pa se nazivala i Sve- ćeničkom. U njoj se čuvala štovana slika Gospe, bila je sjedištem kulta sv. Zoila, a upravo je u toj crkvi bio usidren tada najsnažniji komunalni kult sv. Šime u ko- jemu su još uvijek tinjali protumletački, proanžuvinski sentimenti i potencijalna prizivanja drevnih oporbi.76 Relikvija je u formi mumificiranog tijela pribavljena tijekom druge polovice 13. stoljeća, te je bila smještena u kameni sarkofag s re- ljefom svetčeva lika koji je bio izložen u crkvi Sv. Marije Velike. Za relikvije je hrvatsko-ugarska kraljica Jelena Anžuvinska 1377. od Frane iz Milana naručila

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

srebrnu škrinju, dovršenu 1380., a potom se 1397. započelo s prigradnjom svet- čeve kapele u kojoj je taj novi komunalni kult trebao imati primjereno sjedište.77 Kapela i crkva su srušene 1571. godine kako bi ustupile prostor bastionu Sv. Roka, pa je tek nekoliko arhivskih podataka omogućilo nekoliko pretpostavki o izgledu i smještaju tog zdanja u odnosu na romaničku baziliku. P. Vežić se tako priklo- nio izvještaju C. F. Bianchija, vjerojatno nastalom prema zagubljenom rukopisu Anonima, koji navodi da je „kapela kovčega sv. Šimuna proroka” smještena „u vrhu desne pokrajnje lađe, to jest na sjeveru,” potkrepljujući stav sumnjom da bi kapela zasebno prigrađena korpusu crkve imala čak šest traveja o kojima svjedoče arhivi.78 Nasuprot tomu, I. Petricioli je pretpostavio zdanje prigrađeno bazilici sa sjeveroistočne strane. Svakako se plan tijekom gradnje mijenjao, jer se u prvoj fazi spominje osam križnih svodova, a poslije šest.79 Na višedesetljetnoj gradnji izmijenilo se nekoliko protomajstora, od Pavla iz Sulmone (1398. do 1400.),80 Nuzija Ucinellijeva iz Ferma (1401. do 1410.),81 do Vidula Ivanova (od 1432. do 1448.) i njegovih sinova Frane i Jurja Vidulića.82 Kapela je bila opremljena i bo- gatim kiparskim programom koji je uključivao 12 apostola, Krunidbu Djevice, Navještenje, Boga Oca te likove anđela, a njezina dugotrajna izgradnja, čini se, nije bila uzrokovana samo nedostatkom financija u složenim okolnostima koje su se napredovanjem stoljeća višestruko usložnjavale, već i ozbiljnim statičkim problemima zbog kojih su sredinom 15. stoljeća na njezinu pročelju bile vidljive pukotine.83 Iz svjedočenja hodočasnika Pietra Casole (1494.) i Ludwiga von Rau- tera (1569.),84 doznajemo da je anžuvinska škrinja bila postavljena iznad starije, kamene u kojoj je i dalje počivala relikvija, ali oni ne donose podatke o izgledu 8. i strukturi neposrednog ambijenta.85 Tijekom izgradnje kapele, zbog statičkih je Rekonstrukcija pročelja crkve problema morao biti srušen i nanovo izgrađen i zvonik Sv. Marije Velike, za što je Sv. Marije Velike u Zadru (izvor: PAVUŠA VEŽIĆ /bilj. 78/, sl. 2a) 1423. bio angažiran majstor Vidul Ivanov, nešto prije nego što će raditi na svetče- voj kapeli.86 Novi je zvonik, koji se po rekonstrukciji P. Vežića nalazio jugoistočno Reconstruction of the front façade of St Maria Maggiore in Zadar after od crkve, od polovice visine do vrha trebao vijencima biti razdijeljen na tri etaže P. Vežić koje su na sve četiri strane bile rastvorene biforama. Trup zvonika podignut je do

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

1432., a majstor Vidul je 1439. na njegove završne etaže postavio šest svetačkih kipova visokih po pet stopa,87 što je otprilike odgovaralo ljudskoj visini. Budući da Vidul kao graditelj vjerojatno nije mogao biti i njihov autor, kipovi su u tom trenutku već bili izrađeni, a još su dva kipa bila naručena 1501. od kipara Barto- lomeja iz Dubrovnika u vrijeme kada je završnu etažu zvonika dovršavao majstor Tomaž Hrboka.88 Ta ikonografski složena instalacija doista je jedinstven primjer kiparske dekoracije zvonika u gradovima istočnog Jadrana, a prikazana je na ve- duti grada Konrada von Grünemberga iz 1486. godine,89 na kojoj dvije strane zvonika kvadratnog tlocrta bez završne piramide krase parovi svetačkih kipova priličnih dimenzija. Grünembergov je prikaz u nekim detaljima proizvoljan, no kako arhivski podatci doista svjedoče o šest kipova, a poslije su dodana još barem dva, nije posve jasno o kakvom je ikonografskom odabiru riječ. Godine 1472. nadbiskup Vallaresso odlučio je privesti kraju pregradnju već šezdesetih godina 15. stoljeća zamišljenoga novog pročelja romaničke bazilike. To novo pročelje je, prema izmjerama P. Vežića, bilo najviše u gradu, te je sa svojih 29 m visine za trećinu nadmašivalo 19,5 m visok pročelni zabat katedrale.90 Nadbi- skup Vallaresso je u dokumentu sklopljenom 28. srpnja 1472. godine s majstorom Petrom Berčićem ugovorio da će staro pročelje crkve Sv. Marije Velike do temelja srušiti, te ga iznova sagraditi od bračkog kamena, i to prema nacrtu što ga je prera- dio slikar Vittore Crivelli koji je tih godina boravio u Zadru. Berčiću je trebao biti isplaćen početni iznos od sto dukata za gradnju čija je ukupna cijena procijenjena na osamsto dukata, u koju će se svotu uračunati i dvadeset i pet dukata prethodno isplaćenih Andriji Alešiju. Posao je trebalo dovršiti u iduće tri godine. Uslijedilo je nekoliko isplata od 1474. do 1477. koje svjedoče o kontinuitetu radova,91 no neke od njih su ključne za atribuciju projekta Jurju Dalmatincu. Dana 29. ožujka 1473. Berčiću je prokurator Grgur Detrico isplatio stotinu i sedamdeset dukata, a maj- stor se obvezao da će od Alešija preuzeti rečenu svotu.92 O kakvom je prethodnom Alešijevu angažmanu riječ, objašnjava isprava dužda Cristofora Mora od 4. ožujka 1465. kojom je razriješena složena situacija u kojoj je Alešijev početak radova na pregradnji tog pročelja sprječavao stanoviti Grgur iz Šibenika, pa dužd poništava Grgurovu ispravu, čime Alešiju omogućava nastavak posla. Emil Hilje, analizom i kontekstualizacijom ovog dokumenta, došao je do posve uvjerljive hipoteze kako je rečeni Gregorius zapravo bilježnikov pogrešan upis imena Georgius, te da je zagonetna osoba koja je onemogućavala Alešija u radu zapravo Juraj Dalmtinac koji bi u tom slučaju bio i autor izvornog nacrta novog pročelja Sv. Marije Velike.93 Takvu pretpostavku osnažuju i stilski elementi sačuvanoga krajnjeg jugozapadnog pilastra pročelja, no u Vallaressovu ugovoru s Berčićem treba istaknuti i dva deta- lja koja ocrtavaju njegov naručiteljski profil, odnosno strategiju koja opetuje iko- nografsku triangulaciju zadarskih zaštitnika primijećenu na pastoralu i kasnijem reljefu Tome Martinova. Spomenuta je izgradnja kapele Sv. Šime i zvonika Sv. Marije Velike bila posljed- nji veliki čin srednjovjekovne zadarske komune, završni pokušaj utjelovljenja nje- zina identiteta, snage i samodostatnosti, njezina središnjeg mjesta u kojem je bilo smješteno tijelo svetca čiji svi narativi o translaciji i čudima potvrđuju iznimnu povezanost s neovisnim gradskim identitetom kroz legendu o namjeri redovnika da prepoznato svetčevo tijelo, unatoč spletki mletačkog trgovca, zadrže u samo- stanu, čemu se suprotstavio sam svetac objavivši se u snu gradskim rektorima. U gotovo svim ugovorima s protomajstorima, Pavlom iz Sulmone, Nucijem iz Ferma, Vidulom Ivanovim i Ivanom Hreljićem, u svojstvu ugovaratelja pojavljuju se isklju- čivo prokuratori škrinje, predstavnici komunalne elite koje je biralo Veliko vijeće. U anžuvinskom Zadru to je posve očekivano, pa Krešo Varikaša, Damjan Nassi i Andrea Grisogono, Blaž Soppe i kraljevski vitez Šimun Detrico na gradnji kapele

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

angažiraju 1398. i 1400. Pavla iz Sulmone, prvi i posljednja dvojica 1401. potpisuju ugovor s Nucijem iz Ferma, godine 1405. žalbu na majstorov rad ulažu spomenuti Varikaša, Magiolo Fanfogna i Ivan Grisogono,94 a 1408. i 1410. na čelu odbora za gradnju je Andrija de Cesanis koji s Mihovilom Soppeom sklapa novi ugovor s Nucijem.95 Godine 1423., 1424. i 1439. ugovore s majstorom Vidulom Ivanovim za radove na kapeli i zvoniku sklapa prokurator Šimun Detrico, a 1439.96 Vidulovi si- novi Juraj i Frane (1459.), te Nikola (1463) od Grgura Detrica isplaćeni su za radove na zvoniku i kapeli,97 a o dovršetku gradnje oporučno se brine ugledni Zadranin, osnivač hospitala sv. Jakova, te glagoljaških samostana u Zadru i Zaglavu, imućni pučanin Grgur Mrganić.98 Kada je pak riječ o novom pročelju bazilike Sv. Marije Velike, izvorni dokumenti iz sredine šezdesetih godina 15. stoljeća nisu pronađeni, najranije je tek spomenuto duždevo pismo kojim se Aleši oslobađa obveza majstora Gregoriusa te je slobodan raditi na tom poslu, no naručitelj nije naznačen, tek je ser Nikola Begna naveden kao posrednik koji je u Veneciji izložio problem i kneževo pismo. U svakom slučaju, u dokumentu iz srpnja 1472. osoba koja je čitavu stvar preuzela u vlastite ruke vrlo je jasno naznačena, to je Reverendissimus dominus Mapheus Vallaresso Dei et apostolice sedis gratia dignissimus archiepiscopus Hyadrensis tamquam patronis et curator eccle- siarum sue diocesis subiectarum cupiens quod Ecclesia Sancti Symeonis prophete de Hyadra alias Sancte Marie presbiterorum ornetur et decoretur…99 U kasnijim se ispla- tama pojavljuje njegov opunomoćenik Grgur Detrico, te prokuratori gradnje škrinje, kao i realizirane ranije donacije poput one Lombardina Soppea,100 no fraza kojom se Vallaresso koristi nedvojbeno upućuje na njegovo autoritarno preuzimanje kontrole

9. Petar Berčić, kipovi sv. Stošije i sv. Zoila, 1470., SICU, Zadar (foto: L. Borić) Petar Berčić, statues of St Anastasia and St Zoilus, 1470s, SICU, Zadar

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

nad projektom. Nadbiskup, dakle, posred jednoga izrazito komunalnog ambijenta naručuje konačnu realizaciju golemoga novog pročelja romaničke kolegijate, oda- birući majstora, te određujući korekciju izvornog projekta, vjerojatno naručenog od Jurja Dalmatinca, … exemplum disegni super inde reformati per magistrum Uictorem pictorem habitatorem Iadre in quadam carta pergamena in qua manu mei Dominici notarii cancelerai scripta sunt formaliter hec verba…101 Slikar Viktor, dakako, Vittore je Crivelli, koji je za bratom Carlom u Zadar došao sredinom šezdesetih godina 15. stoljeća, a ostao i nakon njegova odlaska u Marche, jer ga dokumenti u dalmatin- skom središtu bilježe od 1465. do 1476.102 Što je V. Crivelli kao slikar mogao prepraviti, reformirati na postojećem nacr- tu? Ako je izvorni projekt izradio Juraj Dalmatinac, on je posve sigurno estetski i tehnički morao zadovoljavati profinjeni Vallaressov ukus. Crivellijev je dekorativni program gotovo identičan, s pokojim ranorenesansnim detaljem. Moguće je da je Vittore Crivelli tek doradio pokoji dekorativni element, možda i nacrte za skulpture zadarskih zaštitnika u tabernakulima za koje ne znamo jesu li bile dio ranijeg pro- jekta, o čemu se raspravlja na drugom mjestu. Vallaressovo pročelje bazilike Sv. Marije Velike – sada ga već možemo tako na- zivati – u Zadru je bilo vertikalno razdijeljeno četirima pilastrima cvjetnogotičkog ukrasa, kaneliranih školjkastih ništa, lisnatih vijenaca i gotičkih četverolista, s ta- bernakulima u kojima su se nalazili kipovi četiriju zadarskih zaštitnika, od kojih su gotovo nesumnjivo sačuvana dva, likovi sv. Stošije i sv. Zoila, danas izloženi u SICU103 (sl. 9). Oba kipa, uvjerljivo atribuirana Petru Berčiću, upućuju na autora koji radi prema inovativnim konceptima, no dometima ih ne prati u potpunosti. Zamjerke se mogu pronaći u nespretnostima detalja draperija i ruku, kao i sumar- nosti obrade koju možda ipak treba pripisati primjeni principa optičke prilagodbe s obzirom na visinu na koju su bili postavljeni. To se očituje i u impostaciji likova koji pokazuju ranorenesansni di sotto in su, pa je Berčić, čak i u većoj mjeri nego Aleši, izgleda prihvatio neke od ranorenesansnih kiparskih inovacija. No za optiku ovog članka važniji je ikonografski odabir četiriju zadarskih paraca. Premda kipovi iz preostalih dvaju tabernakula nisu sačuvani, a ni arhivski ih izvori ne spominju poimence, analogijom sa spomenutim Vallaressovim odabirom svetaca na pastoralu i svetošimunskom reljefu, moglo bi se pretpostaviti da su na pročelju bili postavljeni i kipovi sv. Krševana i sv. Donata. Odabir potonjeg umjesto parca Šimuna vjerojatan je s obzirom na to da je čitava crkva posvećena sv. Šimunu čiji se lik mogao nalaziti na zabatu, kao i kontekstu spomenute pretpostavljene nadbiskupske promocije kulta sv. Donata u 15. stoljeću. Konačno, Donat je i na Vallaressovu pastoralu prikazan među gradskim patronima, dok je sv. Šimun izdvojen, među prorocima, u svojemu ključnom ikonografskom kontekstu posljednjeg od njih, a srodna je situacija i na srebrnom reljefu koji je u škrinju 1497. umetnuo zlatar Toma Martinov, gdje je sv. Šimun izdvojen u središnjoj sceni Prikazanja u Hramu, dok je sv. Donat uvršten među četiri gradska zaštitnika.

Vallaressov program zlatarske intervencije u anžuvinskoj škrinji sv. Šimuna Toma Martinov na škrinji sv. Šimuna, osim središnjeg Prikazanja u Hramu, unutar all’antica trijema s polukružnim lukovima na korintizirajućim kapitelima prikazao je stojeće likove patrona sv. Donata, sv. Krševana, sv. Stošije i sv. Zoila, a u trokutnim je odsječcima lukova osam medaljona s brončanim poprsjima likova iz antičke rimske povijesti i mitologije. Dva su ikonografska aspekta te intervencije korisna za razumijevanje naručiteljeve strategije; kao i na pastoralu – a, vidjeli smo, i na pročelju crkve u kojoj je škrinja bila izložena – ovdje se inzistira na skupnom

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

prikazu zadarskih zaštitnika, i to upravo unutar relikvijara sv. Šimuna prvorazred- ne anžuvinske narudžbe pregnantne političkim konotacijama,104 te odabir klasičnih motiva, medaljona s poprsjima Nerona, Cezara, Seneke ili Katona Starijeg (u tuma- čenju S. Kokolea), Lukrecije, Klaudija (u tumačenju R. Tomića) ili dugokosog mladi- ća, možda Antinoja (S. Kokole) i Minerve,105 te kompoziciju Apolona i Marsije, koji su nastali prema predlošcima izvedenima iz antičkih gema. Štoviše, onu s Apolonom i Marsijom, tzv. Neronov pečat,106 posjedovao je upravo papa Pavao II.107 s kojim je Vallaresso bio blisko povezan još od kardinalskih dana toga uglednog venecijanskog humanista, Pietra Barba, u čijoj je rimskoj palači sv. Marka (danas Palazzo Venezia) Vallaresso boravio u nekoliko navrata.108 Kada je riječ o tehničkoj izvedbi, još je I. Petricioli uočio razliku u kvaliteti, ali i tehničkim detaljima izvedbe medaljona i Prikazanja te zadarskih svetaca, što otvara mogućnost da je Toma Martinov zapravo samo ugradio pribavljene reljefe u vlastitu kompoziciju za koju, nota bene, nije sigurna ni izvorna namjena, kao ni zamišljeni postav.109 Ipak, kontekstu ocrtavanja Vallaressova naručiteljskog, ali i kolekcionarskog profila, važan je doprinos dao S. Kokole uvjerljivo uputivši na to da je upravo Maffeo Vallaresso morao biti posrednik prijenosa tih antičkih modela u Zadar, bilo u vidu brončanih plaketa koje su nastajale u glasovitoj ljevaonici u Barbovoj rimskoj palači ili su pak kao gotove medalje ugrađene u svetošimunski reljef.110 Natpisom je prikaz datiran u 1497. (sl. 10), na posvetnom se natpisu spo- minje Vallaressov nasljednik Giovanni Robobella uz trenutačne podestate, kneza Franesca Marcella i kapetana Giovannija Bollana, no s obzirom na narav njihove službe, ovdje je riječ o počasnom navodu upravitelja na kratkoj, dvogodišnjoj služ- bi. Od dvaju prokuratora škrinje sv. Šimuna koji se spominju u natpisu ističe se ime Maura Grisogona koji je još 1493. spomenut u dukali kojom se planiralo ukrašava- nje škrinje, a s kojim bi datumom trebalo povezati i osmišljavanje narudžbe. Time se, prema Kokoleu, dodatno prisnažuje teza o izravnome Vallaressovu uključenju u pripremu oblikovanja reljefa umetnutog u škrinju zadarskog zaštitnika.111 Konač- no, nadbiskup Robobella, po svoj prilici, još dugo nakon imenovanja 19. 12. 1494. nije pristigao u Zadar, gdje je za vikara imenovao kanonika Martina Mladošića, bliskog Vallaressova suradnika i naručitelja Carpacciove oltarne pale te jednog od najutjecajnijih nadbiskupskih klerika krajem 15. stoljeća,112 koji je mogao osigurati kontinuitet izvedbe pet do šest godina prije osmišljene narudžbe. Gotovo svi an- tički modeli koje je Toma Martinov ugradio u svetošimunski reljef bili su iznimno popularni krajem 15. stoljeća u italskim humanističkim krugovima, pa su sačuvane njihove brojne inačice, no indikativno je da je prikaz Apolona i Marsije, preuzet s glasovite geme koja je bila u vlasništvu Pavla II., završio i na reversu papine meda- lje koju je Cristoforo di Geremia izradio 1468. godine,113 upravo u vrijeme kada je Vallaresso učestalo boravio u rimskoj palači Venezia. Oni su bili bliski još dok je Barbo bio kardinal, pa je zadarski nadbiskup za njegovu kolekciju pribavljao antič- ke geme i medalje koje je i sam prikupljao.114 Posljednja, no zapravo presudna indicija o Vallaressovu osobitom interesu za nadzorom, pa i svojevrsnom nadbiskupskom aproprijacijom kulta sv. Šimuna iz njegove prethodne izrazito komunalne te rojalističke simbolike, davno prije na- stanka Tomina reljefa, seže već u prve godine njegova zadarskog boravka. Riječ je kontroverznom pokušaju prisvajanja svih četiriju ključeva svetčeve rake, onih koje su uz nadbiskupa čuvali gradski knez, župnik Sv. Marije Velike i prokuratori rake, na što je 9. 8. 1454. reagirao i dužd Franceso Foscari.115 S druge strane, gotovo če- trdeset godina poslije, 1493. navodi se da je nekom prilikom nadbiskup bez oklije- vanja pristao predati svoj ključ za otvaranje škrinje.116 Takva promjena raspoloženja indicira da je realizacija ideje o takvome novom odnosu kultova zadarskih svetaca privedena kraju, a i simboličko značenje takvih odnosa krajem 15. stoljeća više nije

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

10. Toma Martinov, reljefi u škrinji sv. Šimuna, 1497. (izvor: NIKOLA JAKŠIĆ /bilj. 67/, 117–119) Toma Martinov, reliefs on the casket of St Simeon, 1497

imalo raniji politički naboj s obzirom na to da je Serenissima potpuno konsoli- dirala svoju vlast u Dalmaciji i njezinu upravnom središtu. Iako su svi navedeni argumenti o Vallaressovoj presudnoj ulozi u narudžbi i oblikovanju renesansnih reljefa umetnutih krajem 15. stoljeća u škrinju sv. Šime okolnosne naravi, te još nije pronađen presudan arhivski ili likovni dokaz, teza je u kontekstu specifičnosti zadarskog quattrocenta dovoljno čvrsto osovljena da se u ovom trenutku prepozna kao vrlo vjerojatna.

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

Zaključak Ovako postavljeno čitanje Vallaressovih narudžbi upućuje na tezu da se kao jedan od temeljnih koncepata njegovih ikonografskih programa izdvaja svjesna promocija svih četiriju zadarskih patrona koja je, uz promociju kulta biskupa sv. Donata, bila dijelom pronicljivog projekta kojim se prije spomenuta srednjovjekovna opozicija svetačkih simbolika biskupske zaštitnice Anastazije i komunalnog patrona Krševana nastojala razriješiti njihovom aproprijacijom pod pokroviteljstvom nadbiskupskih narudžbi, kao i izdvajanjem kulta sv. Šimuna iz njegova prijašnjeg specifično ko- munalnog simboličkog prostora u onaj pod izravnim nadbiskupskim autoritetom. Taj će proces kulminaciju ostvariti 1632. u konačnom izmiještanju relikvije sv. Šime u ambijent novouređenog svetišta točno nasuprot Kneževoj i Providurovoj palači, svojevrsnoj kapeli mletačke uprave u Dalmaciji,117 i u utrobi novouspostavljene ad- ministrativno-vojne četvrti, no i o tome se raspravlja na drugom mjestu.118 Zadarska služba Maffea Vallaressa koincidirala je s intenzivnim prodorom huma- nističkog svjetonazora i popratnih ranorenesansnih formalnih i ikonografskih rje- šenja, no šezdesetih godina 15. stoljeća opetovale su kužne epidemije što je, uz sve ozbiljnije sigurnosne prijetnje od prodora osmanlijskih pljačkaških trupa na posjede zadarske vlastele u zaobalju, u nekoj mjeri intenziviralo i graditeljske aktivnosti na otocima, prije svega u vidu izgradnje ladanjskih objekata vezanih uz otočne posjede lokalne vlastele. Sukošansko naselje još je u srednjem vijeku bilo posjedom Zadarske nadbiskupije, no prema istraživanjima S. Sorić, Vallaresso se za pribježište od kuge koristio smještajem u Božavi na Dugom otoku, a kao ljetnikovac mu je služio nadbi- skupski posjed na otočiću Ošljaku.119 Prema Bianchijevim,120 ne uvijek pouzdanim, navodima, za izgradnju ljetnikovca na umjetnom otočiću sred sukošanske vale Va- llaresso se odlučio 1470., što otprilike koincidira s gradnjom katedralnog zvonika i pročelja Sv. Marije Velike, ali okvirno i s pretpostavljenim datiranjem Nadbiskupske palače. Ipak, čini se da su ondje načinjeni tek pripremni radovi nasipavanja pozici- je u uvali materijalom starih brodova, kako je to bio običaj u Veneciji za formira- nje „fondamenta”, no radovi nisu odmaknuli jer 1491. sve svoje posjede na kopnu i otocima, izuzev Ošljaka i zemalja na Ugljanu, daje u koncesiju kanoniku Martinu Mladošiću,121 naručitelju Carpacciove pale.122 Nadbiskup Vallaresso umro je u prosincu 1494. godine, a bio je pokopan u juž- nom brodu katedrale, pod nadgrobnikom koji je vrlo zanimljiva inačica nadgrob- nika Ivana Sobote, Vallaressova prijatelja, koju su 1469. u trogirskoj dominikanskoj crkvi podignuli Nikola Firentinac i Andrija Aleši. Ugovor s majstorima Petrom Me- štričevićem i Nikolom Španićem, sastavljen je 4. 1. 1499.123 Nadgrobnik je demon- tiran u barokizaciji katedrale krajem 18. stoljeća, te je od njega sačuvan tek donji vijenac koji pokazuje vrlo visoke oblikovne standarde dvojice klesara, od kojih je Meštričević bio stariji i iskusniji, a s obzirom na to da mu je bila povjerena i izra- da nadbiskupova lika, očito je bila riječ o kiparu određenih dometa o kojemu su istraživanja u tijeku. Tipologija nadgrobnika, njegova struktura i dekorativni reper- toar nesumnjivo su povezani s Nikolom Firentincem i njegovim krugom iz kojega je morao potjecati i projekt grobnice, no o tome tko je bio posrednik, odgovorit će možda istraživanja koja su u tijeku. Vrlo je vjerojatno da je nacrt bio načinjen već za Vallaressova života, prije svega zbog toga što je to bila nerijetka praksa, ali osobito zbog činjenice da su nadbiskup i pokojnik, Ivan Sobota, za života bili bliski prijatelji, što je osvjedočeno i korespondencijom.124 Iako obrazovanjem i djelovanjem vrstan humanist, nadbiskup Maffeo Vallaresso nije ispunio puni potencijal svojih sposobnosti, a pogotovo ambicija. Političke, eko- nomske prilike, davno formirane specifičnosti crkvenih prilika, pa i kulturna klima Zadra čiji je srednjovjekovni sjaj u 15. stoljeću ušao u svoj suton, atmosfera grada

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

u kojemu su se kroz Vallaressova desetljeća sigurnosne prilike počele drastično mi- jenjati osmanlijskim pljačkaškim prodorima i vojnim napredovanjima koji su pred kraj njegova života kulminirali Krbavskom bitkom, zasigurno su poticali njegove pokušaje dobivanja lukrativnije i lagodnije crkvene službe. U Zadru se, uz početne humanističke zalete, najveći dio njegova polustoljetnog djelovanja sveo na brojne sporove u nastojanjima strožeg uređenja crkvene hijerarhije, snažnijeg podvrgavanja crkvenih subjekata nadbiskupskoj upravi,125 ali i realizaciju aktivne uloge zadarskih nadbiskupa u političkoj promociji i društvenom reorganiziranju komune u sklopu širega, državnog sustava Serenissime. Takvi se odnosi prema simboličkom potenci- jalu relikvija nastavljaju na srednjovjekovne prakse koje je upravo Venecija provodila aproprirajući simbolički naboj relikvija osvojenih prostora, ugrađujući ih u vlastitu tradiciju i nove rituale, istovremeno integrirajući vlastite administrativne, ritualne i simboličke strukture, a onda i arhitektonske i likovne, u gradove diljem Stato da Mar i njezine Terraferme kojima se osobito proširila u 15. stoljeću u procesima koje je Ennio Concina definirao kao Tempo novo.126 U Zadru su se ti procesi, između ostaloga, očitovali i kroz ikonografske progra- me nekoliko Vallaressovih stvarnih i pretpostavljenih naručiteljskih koncepata i stra- tegija kojima će se komunalna simbolika nekoć tako snažno prisutna u kultovima sv. Krševana, a onda i sv. Šimuna, stvarno i simbolički podvesti pod nadbiskupski nadzor. To se razabire već u njegovim ranijim narudžbama pastorala dovršenog u padovanskim zlatarskim radionicama 1460. godine, kao i u kasnijim arhitektonskim projektima u koje je bio izravno uključen, poput nastavka izgradnje zvonika, čija je gradnja prekinuta nakon 1471., te preuzimanja kontrole nad pregradnjom velebnog pročelja romaničke bazilike Sv. Marije Velike u kojoj se čuvala relikvija sv. Šimuna, a u čijoj je anžuvinskoj raki Vallaresso, po svoj prilici, također osobno intervenirao kroz srebrne reljefe četiriju zadarskih zaštitnika oko Prikazanja u Hramu, ukrašene all’antica medaljama iz kolekcije nekadašnjega nadbiskupova zaštitnika, pape Pavla II. U tim se medaljonima reflektira i nadbiskupova humanistička, kolekcionarska narav koja ga je još u predzadarskom razdoblju povezala s mletačkim kardinalom Barbom za kojega je i u ranim zadarskim godinama nastojao pribaviti antičke me- dalje, geme i druge predmete od kolekcionarskog interesa, nesumnjivo nastojeći za Pavlova papinstva postići transfer u ugledom i financijama primamljivija humani- stička i crkvena središta. To mu nije uspjelo, a čini se da je još manje prilika imao osamdesetih godina, kada se dvaput, bezuspješno, natjecao za biskupske pozicije u Padovi i Trevisu.127 Konačno mu je preostalo provesti svoje usamljene zadarske dane daleko od žiže kulturnih i političkih zbivanja, u palači koju je započeo pregrađivati i ukrašavati all’antica motivima još u svojim ranim zadarskim godinama, i nastaviti djelovati na prije definiranim nadbiskupskim programima. Ipak, njegovo humani- stičko nasljeđe nije bilo posve zatrto. Oko Vallaressa je djelovalo nekoliko crkvenih suradnika kroz čije je literarne i likovne interese Zadar nastavio aktivno participirati u humanističkim praksama nabave tekstova i raspravama, ali i narudžbama djela važnijih majstora, spomenimo tek humanista i literata, mansionarija kaptola Jeroni- ma Vidulića, te kanonike Martina Mladošića, koji je za svoj oltar u katedrali naručio Carpacciovu palu, možda i ne bez posredovanja nekoga iz obitelji Vallaresso,128 ili pak Mateja Sturičića koji je uz Vallaressa napredovao u društvenoj hijerarhiji te je svoj novostvoreni grb formirao od polovice Vallaressovih insignija.129

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

BILJEŠKE

1 GIUSEPPE PRAGA, Il codice marciano di Giorgio Begna e Pi- 11 RADOSLAV TOMIĆ, Prilog proučavanju Škrinje sv. Šimuna i etro Cippico, Archivio Storico per la Dalmazia, 13 (1932.), 323– pojava renesanse u Zadru (medaljon Apolon i Marsija na relje- 331; ALEKSANDAR STIPČEVIĆ, Djela antičkih pisaca u sred- fu Tome Martinova), Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 29 njovjekovnom Zadru, Croatica et slavica Iadertina, 8/1 (2012.), (2005.), 75–92 s prijepisom (J. Neralić) i prijevodom (B. Lučin) 47–88; LARIS BORIĆ, O pojavi ranorenesansnih dekorativnih pisma na str. 87. motiva u zadarskoj gotičkoj stambenoj arhitekturi sedamdese- 12 GIUSEPPE PRAGA (bilj. 1); LUKA ŠPOLJARIĆ (bilj. 1). tih godina 15. stoljeća, Peristil, 56 (2013.), 49–59 (2012); LUKA 13 LARIS BORIĆ, From Triton Neptvni Tubicen to the Glory of Le- ŠPOLJARIĆ, Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: panto: the Early Modern Rebirth(s) of a Roman Arch in Zadar, Juraj Benja Zadranin, Colloquia Maruliana, 28 (2019.), 73–110. Venezia arti, 32 (2023.), 51–66. 2 IVO BABIĆ, Antičke starine u srednjovjekovnom Zadru, Rene- 14 MILAN PELC, Renesansa, Zagreb, 2007., 326. sansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske – Zbornik Dana Cvita 15 JASENKA GUDELJ, Europska renesansa antičke Pule, Zagreb, Fiskovića II., (ur. Jasenka Gudelj i Predrag Marković), Zagreb, 2014., 35, 51. 2008., 427–440; PAVUŠA VEŽIĆ, Primjeri protorenesanse u Zadru, Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske – Zbornik 16 CARLO FEDERICO BIANCHI, Fasti di Zara religioso – politi- Dana Cvita Fiskovića II., (ur. Jasenka Gudelj, Predrag Marković), co – civili dall’anno 1184 av. Cr. all’anno 1888 della era volgare, Zagreb, 2008., 441–449. Zara, 1888., 65. Autor navodi neimenovan izvor prema kojem je to bilo 1460., no s ozbirom na stilske elemente svijetlih otvora, 3 MATTEO MELCHIORRE, Un arcivescovo umanista tra Zara, tada je dugotrajna pregradnja tek mogla započeti. Venezia e Roma: Maffeo Vallaresso (1415 – 1494) e il suo epi- stolario, Maffeo Vallaresso, Epistolario (1450 – 1471) e gli altri 17 LARIS BORIĆ, Festoni i putti u zadarskoj ranorenesansnoj skul- documenti trasmessi dal codice vaticano Barberiniano latino 1809, pturi, Metamorfoze mita, Zbornik Dana Cvita Fiskovića IV, (ur. (ur. Matteo Melchiorre, Matteo Venier), Ljubljana, 2021., 9–73. Dino Milinović, Joško Belamarić), Zagreb, 2012., 53–63. 4 DARKO NOVAKOVIĆ, Epistolarij nadbiskupa Maffea Vallares- 18 LOVORKA ČORALIĆ, IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Zadar- sa kao vrelo za povijest hrvatskoga humanizma, Colloquia Ma- ska nadbiskupska palača u vrijeme nadbiskupa Vittorija Priulija ruliana, 21 (2012.), 5–24. Quirinijevi specifični interesi utjelovili (1688. – 1712.) i Vicka Zmajevića (1713. – 1745.), Građa i prilozi su se u debati s Poggiom Bracciolinijem o plemstvu i republici, za povijest Dalmacije, 16 (2000.), 99. te su u tom smislu prožeti političkim pitanjima, kao i poslanica 19 LOVORKA ČORALIĆ, IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ (bilj. 18), papi Nikoli V. o padu Konstantinopola, dok su se nakon pada 113–114. Taj je zapis nastao nakon obnove koja se zacijelo mo- Konstantinopola usmjerili upravo na prikupljanje i spašavanje rala provesti nakon što je za Kandijskog rata palača bila predana rukopisa, kroz njegovo trgovačko djelovanje na rodnoj Kreti na- na korištenje vojsci, koju je proveo nadbiskup Giovanni Par- kon 1452. Vidjeti i MARGARET KING, Umanesimo e patriziato zagho (1669. – 1688.). ISTO, 98–99. a Venezia nel Quattrocento, Roma, 1989., 26, 62, 108 (f. 15), oso- 20 IVO PETRICIOLI, Prilozi poznavanju renesanse u Zadru, Rado- bito 166–181, te 395, 617–620. vi Filozofskog fakulteta u Zadru, 6 (1969.), sl. 1. 5 LUKA JELIĆ, Regestum literarum zadarskog nadbiskupa Mafeja 21 LARIS BORIĆ, O pojavi ranorenesansnih dekorativnih motiva Vallaressa (1449 – 1496), Starine, 29 (1898.), 33–94; LUKA ŠPO- u zadarskoj gotičkoj stambenoj arhitekturi sedamdesetih godina LJARIĆ, Venecijanski skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u 15. stoljeća, Peristil, 56 (2013), 49–59. čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. godine, Colloquia Maruliana, 27 22 CVITO FISKOVIĆ, Dva reljefa iz radionice Nikole Firentinca u (2018.), 43–74. Šibeniku, Peristil, 20 (1977.), 33–38, 37, bilj. 33. Autor spominje 6 LUKA ŠPOLJARIĆ (bilj. 5), 45–47. Jeronim je sin Jurja Vidulića da su reljefi s harpijama bili prodani u Veneciju. Po svoj je prilici i unuk Vidula Ivanova, jednog od najvažnijih graditelja kasno- riječ o dvama ulomcima čije je fotografije donio Paoletti (PIETRO gotičkog Zadra o čijoj se gradnji kapele i zvonika Sv. Šimuna PAOLETTI, L’architettura e la scultura del Rinascimento in Venezia, raspravlja i u ovom članku. Na marginama njegovih bilježničkih vol. II., Venezia, 1893., 257), no njihove su heraldičke oznake otu- zapisa sačuvani su brojni crteži, između ostalog, i arhitektonskih čene, a kvalitetom zaostaju za menzolom s konjskim lubanjama struktura, a prema njegovu disegnu je drvorezbar Ivan Petrov i Vallaressovim grbom iz Muzeja grada Zadra, pa je možda riječ iz Korčule 1486. radio ukrase za interijer kuće Saladina Soppea o reljefima s nekoga drugog zadarskog pročelja, nastalima prema čije je prozore s motivom feste romane radio Petar Meštričević, o Vallaressovima, kao što su to, primjerice, oni koje je Petar Me- čemu se također raspravlja u ovom članku. štričević načinio za Saladina Soppea 1489. Inače, Cvito Fisković u toj bilješci implicira da su Firentinčevi putti s kuća Ghirardini 7 LUKA ŠPOLJARIĆ (bilj. 5), 45. i Pasini zapravo poslužili klesaru plastike s Nadbiskupske palače 8 ALEKSANDAR STIPČEVIĆ (bilj. 1), 58. kao model kojeg su „lišili figura putta koje nadomjestiše drugim 9 TOMISLAV RAUKAR, IVO PETRICIOLI, FRANJO ŠVELEC, renesansnim motivima iz antike”, ne obazirući se na Vallaressovo ŠIME PERIČIĆ, Prošlost Zadra III: Zadar pod mletačkom upra- treviško pismo. Spominje i bukranij danas ugrađen na nesuđenoj vom 1409 – 1797, Zadar, 1987., 384. palači paških biskupa, no taj morfologijom pripada cinquecentu. 10 IVO PETRICIOLI, Stara nadbiskupska palača u Zadru, Tkalčićev 23 PAVUŠA VEŽIĆ (bilj. 10), 26. Autor na temelju stilskih osobi- zbornik I., (ur. Ivan Bach), Zagreb, 1954., 91–97; PAVUŠA VEŽIĆ, na datira glavni balkon nešto kasnije od gotičkih monofora, no Nadbiskupska palača u Zadru, Peristil, 22 (1979.), 17–36. istovremeno miješanje „stilski čistih” svijetlih otvora na jednom

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

pročelju nije neuobičajeno u 15. stoljeću. Vrsnom obradom pro- 40 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 87. fila i klasične dekoracije također se ističe portal s Vallaressovim 41 Štoviše, već mu je 1425., kao desetogodišnjaku, stric Fantin Va- grbom koji je danas uzidan u južni zid krstionice katedrale. llaresso, tada porečki biskup, pribavio titulu kanonika i prebendu 24 PAVUŠA VEŽIĆ (bilj. 10), 26, gdje je razjašnjeno Farlatijevo po- treviške katedrale od 40 florina. Poslije, za vrijeme padovanskog grešno smještanje tog natpisa na arhitrav glavnog portala (DA- studija u nekoliko je navrata upozoravan na obvezu boravka u NIELE FARLATI, Illyricum sacrum, sv. V., Venezia, 1775., 122). Trevisu. Recentno i detaljno o Vallaressovoj biografiji: MATTEO 25 PAVUŠA VEŽIĆ (bilj. 10), 26. MELCHIORE (bilj. 3). 26 MARIJA STAGLIČIĆ, Graditeljstvo Zadra od klasicizma do sece- 42 GIOVANNI BONIFACIO, Istoria di Trivigi, Venezia, 1746., 469– sije, Zagreb, 2013., 31–33. 470. U dijecezanskom su muzeju izložene djelomično sačuvane 27 Girlande s ovnujskim glavama su netom nakon uklanjanja s pala- freske s perspektivnim prikazima pejzaža i gradova, no oni su iz če, godine 1829. postavljene u inauguracijski palimpsest Gradskog kasnijeg razdoblja. Ipak, motivi girlandi i danas su sačuvani na perivoja što ga je dao urediti general von Welden. One ovješene o oslicima pročelja nekoliko treviških palača, svjedočeći o lokal- konjske lubanje izložene su u lapidariju Muzeja grada Zadra, dok nom širenju modela kakvo se s reljefnim girlandama na Vallare- je fragment s jednom harpijom donedavno bio izložen u vanj- ssovim prozorima dogodilo i u Zadru. skom lapidariju tog Muzeja, a trenutačno je pohranjen drugdje, 43 IVO PETRICIOLI, Renesansni kipar Petar Meštričević u Zadru, u: u nadi mogućeg izlaganja u nekome novom postavu povijesnih Ivan Duknović i njegovo doba, (ur. Igor Fisković), Trogir, 1996., 190. lapida Zadra u sklopu Muzeja dviju palača koji se planira postaviti 44 IVO PETRICIOLI (bilj. 20), 94: … una fenestra come quela de u novoobnovljenom kompleksu Providurove i Kneževe palače. monsignor che e in la faza del arciviscovato sul campo la qual 28 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 87. ha quela guzula di arpie... Item un altra fenestra come quela in 29 SAMO ŠTEFANAC, Kiparstvo Nikole Firentinca i njegovog kruga, predicta faza la qual a la guzula di suto di teste di castron… Item Split, 2006., 153. la terza fenestra come quela in la curte del arciviscovato che la 30 SAMO ŠTEFANAC (bilj. 29), 141. guzula cum le teste di cavalo… 31 KRUNO PRIJATELJ, Boravak Nikole Firentinca u Zadru, Prilozi 45 PIETRO PAOLETTI, (bilj. 22), 257. povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 13 (1961.), 227–231; CVITO FI- 46 KRUNO PRIJATELJ, (bilj. 31), 229–230; LARIS BORIĆ (bilj. 17), SKOVIĆ, Radovi Nikole Firentinca u Zadru, Peristil, 4, (1961.), 59–61. 61–76; EMIL HILJE, LARIS BORIĆ, Tri kiparska djela iz zvoni- 47 ALENKA SABLJAK, PAVUŠA VEŽIĆ, Obnova kuće Nassis u ka Sv. Krševana u Zadru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaci- Zadru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4-5, (1978. ji, 41 (2005. – 2007.), 131–145, 138 i dalje; SAMO ŠTEFANAC – 1979), 166; EMIL HILJE, Djelatnost korčulanskih klesara u (bilj. 29), 141. zadarskoj regiji, Godišnjak grada Korčule, 3 (1998.), 116; LARIS 32 IVO PETRICIOLI (bilj. 20), 94; LARIS BORIĆ (bilj. 21), 58. BORIĆ, Bilješka za Marka Andrijića u Zadru, Ars Adriatica, 4 33 STANKO KOKOLE, The Silver Shrine of Saint Simeon in Zadar: (2014.) 259–262. Collecting Ancient Coins and Casts after the Antique, Fifteenth- 48 LARIS BORIĆ (bilj. 17). Century Dalmatia, u: Collecting Sculpture in Early Modern Eu- 49 JADRANKA NERALIĆ, Judicial Cases in the Court of Maffeo rope, (ur. Nicholas Penny, Eike D. Schmidt), Washington, 2008., Vallaresso, Archbishop of Zadar (1450-1494), Review of Croa- 124, bilj. 31 za najstarije atribucije od Meyera i Venturija nadalje. tian History, 3/1, (2007.), 271–292; ISTA, Dva pokušaja preoti- Vidjeti i: RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 90, bilj. 41 sa starijom manja prihoda operarije katedrale iz druge polovine 15. stoljeća: hrvatskom literaturom koja se oslanjala na Farlatija i Pragu. primjeri Zadra i Trogira, Ascendere historiam – Zbornik u čast 34 SAMO ŠTEFANAC, Niccolò di Giovanni Fiorentino e la cappella Milana Kruheka, (ur. Marija Karbić, Hrvoje Kekez, Ana Novak, del beato Giovanni Orsini a Traù: il progetto, l’architettura la de- Zorislav Horvat), Zagreb, 2014., 113–126. corazione scultorea, Quattrocento Adriatico, fifteenth-century art 50 ANGELO DE BENVENUTI, Storia di Zara dal 1409 al 1907, of the Adriatic rim, (ur. Charles Dempsey), Bologna, 1996., 128; Milano, 1944., 292. Autor bez navođenja izvora tvrdi kako je MATTEO CERIANA, Agli inizi della decorazione architettonica već nadbiskup Venier oporučno ostavio sredstva za gradnju all’antica a Venezia 1455-1470, L’invention de la Renaissance: la katedralnog zvonika. Bianchi najprije (CARLO FEDERICO BI- réception des formes “à l’antique” au début de la Renaissance, (ur. ANCHI, Zara cristiana, vol. I, Zara, 1879., 123) datira zvonik Jean Guillaume), Paris, 2003., 128, bilj. 118. oko 1480. pogrešno navodeći kako papinski grb pripada Sikstu 35 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 87. IV., no u kasnijoj publikaciji Fasti di Zara (CARLO FEDERICO 36 STANKO KOKOLE (bilj. 33), 124, bilj. 31, riječ je o prijedlogu BIANCHI /bilj. 16/, 44) iznosi podatak da je gradnja započeta Carla von Fabriczyja iz 1903. 1452. C. Fisković (CVITO FISKOVIĆ, bilj. 38, 184, bilj. 545) 37 KRUNO PRIJATELJ, Bragadin a Zara, Arte veneta, 16 (1962.), 142– prenosi arhivski podatak o oporuci trgovca Longina iz 1450. ko- 143; EMIL HILJE, Gotičko slikarstvo u Zadru, Zagreb, 1999., 34. jom se za gradnju katedralog zvonika ostavlja 20 dukata. 38 CVITO FISKOVIĆ, Zadarski sredovječni majstori, Split, 1959., 102. 51 MARIJA STAGLIČIĆ, Zvonik katedrale u Zadru, Peristil (25), 39 KRUNO PRIJATELJ, Bragadin, Donato, ad vocem, Diziona- 1982., 149–158; ISTA, Još o zvoniku zadarske katedrale, Peristil, rio Biografico degli Italiani, vol. 13 (1971.), internetsko izdanje: 30 (1987.), 143–146. https://www.treccani.it/enciclopedia/donato-bragadin_(Dizi- 52 THOMAS GRAHAM JACKSON, Dalmatia, the Quarnero and onario-Biografico)/?search=BRAGADIN%2C%20Donato%2F Istria with Cettigne in Montenegro and the Island of Grado, (pristupljeno 22. 5. 2024.). Oxford, 1887., 281.

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

53 SOFIJA SORIĆ, Nadbiskupski kaštel u Sukošanu, Zbornik radova nje se mitra, ali ne i pastoral koji, po svoj prilici, nije bio izrađen znanstvenog skupa „Sukošan – na dodiru Kotara i mora”, Zadar, po toj narudžbi, no mogao je postojati pa nestati pri otuđenju 2023., 263 – 271. predmeta nadbiskupa Lorenza Veniera 1449. godine (583–584). 54 IVO PETRICIOLI, Ostaci stambene arhitekture romaničkog sti- 69 CARLO FEDERICO BIANCHI, (bilj. 50), 260; NIKOLA JAKŠIĆ la u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9 (1962.), 136, 147. (bilj. 68), 583. 55 LOREDANA OLIVATO, LIONELLO PUPPI, Mauro Codussi, 70 CARLO FEDERICO BIANCHI, (bilj. 50), 260; NIKOLA JAKŠIĆ Milano, 2007., 49. (bilj. 68), 582. 56 PETER BURKE, The Renaissance Sense of the Past, New York, 71 TRPIMIR VEDRIŠ (bilj. 57); LARIS BORIĆ (bilj. 57). 1969., 21–32, osobito 39–49. 72 NIKOLA JAKŠIĆ, Od hagiografskog obrasca do političkog ela- 57 TRPIMIR VEDRIŠ, Communities in Conflict: The Rivalry borata: škrinja sv. Šimuna, zadarska arca d’oro, Ars Adriatica, 4 between the Cults of Sts. Anastasia and Chrysogonus in Medie- (2014.), 95–124. val Zadar, Annual of medieval studies at the CEU, 11 (2005.), 29– 73 CARLO FEDERICO BIANCHI (bilj. 50), 34. 48; LARIS BORIĆ, Patron Saints and Respective Cult Areas in Service of Political Propaganda and the Affirmation of Commu- 74 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 67), 175, 195 i 197. nal Identity: Case of the Dalmatian town of Zadar in Mediaeval 75 CVITO FISKOVIĆ, Nekoliko dokumenata o našim starim maj- and Early Modern Period, Arhitektura in politika, 3, (ur. Renata storima, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 52 (1950.), Novak Klemenčič), Ljubljana, 2016., 9–22. 197; EMIL HILJE Andrija Aleši i Zadar, Umjetnički dodiri dviju 58 RHEINHOLD C. MUELLER, Aspects of Venetian Sovereignty jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, (ur. Vladimir Marković, Ivana in Medieval and Renaissance Dalmatia, Quattrocento Adriatico: Prijatelj Pavičić), Split, 2007., 100–101, s prijepisom dokumenta. Fifteenth-Century Art of the Adriatic Rim, (ur. Charles Demp- 76 NIKOLA JAKŠIĆ (bilj. 72). sey), Bologna, 1996., 30–31, 39–40. 77 IVO PETRICIOLI, Srednjovjekovna kapela Sv. Šimuna u Zadru, 59 EMIL HILJE, Zadarski graditelj Vidul Ivanov i njegovi sinovi, Zbornik za likovne umetnosti, 20 (1984.), 178. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47 (2005.), 78 PAVUŠA VEŽIĆ, Crkva svete Marije Velike u Zadru, Diadora, 8 158. Nadbiskup Venier je s majstorom Vidulom Ivanovim 1437. (1975.), 124, bilj. 26.. ugovorio popravke katedrale i nadbiskupske palače u iznosu od 79 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 38), 169, bilj. 413; IVO PETRICIOLI, 280 dukata. (bilj. 77), 181–182. 60 ANA MARINKOVIĆ, MATKO MATIJA MARUŠIĆ, Istočno- 80 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 178 i dalje; EMIL HILJE, Zadarski jadranske inačice korske pregrade crkve sv. Marka u Veneciji, kipar i graditelj Pavao Vanucijev iz Sulmone, Zadar, 2016., 14–17, Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu, (ur. Ja- s prijepisima poznatih dokumenata o Pavlovu angažmanu na toj senka Gudelj, Predrag Marković), Zagreb, 2016., 58–60; ISTI, gradnji na 81–85. I tramezzi del coro sul “modello di San Marco” nello Stato da Mar. Esempi e comittenti’, Norme e modelli. Il Rinascimento e 81 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 180–181. l’Adriatico orientale, (ed. Jasenka Gudelj), Roma, 2023., 42–44. 82 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 75), 180–171, bilj. 418-420; EMIL HI- Premda se u Zadru ne ponavlja neobična ikonografska inačica LJE (bilj. 59), 171–172. s likom sv. Marka pod Raspećem, kako bi se moglo očekivati u 83 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 181. Autor citira Brunellijev (VITA- slučaju dosljednog prijenosa političko-ikonografskog programa. LIANO BRUNELLI, Storia della Città di Zara dai tempi più remoti 61 IVO PETRICIOLI, Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba sino al MDCCCXV, Venezia, 1913., 425) izvor podatka kod biljež- gotike, Zagreb, 1972., 48–53. nika Nicole de Benedictisa, no bez signature. Brunelli u raspravi 62 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 31), 142–143. navodi i oporuku Grgura Mrganića iz 1460. koja potvrđuje da 63 IVO PETRICIOLI, Zadarska katedrala Sv. Stošije, Zadar, 1985., 14. pročelje kapele još nije dovršeno, no u nastavku teksta izjednačuje kapelu Sv. Šime s crkvom Sv. Marije Velike jer dalje govori o Ber- 64 IVO PETRICIOLI, (bilj. 61), 48–53, 121, prilog 13. čićevu pročelju. Za prijepis Mrganićeve oporuke: ROMAN JELIĆ, 65 JOHN MCANDREW, Venetian Architecture of the Early Renais- Grgur Mrganić, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6-7 (1960.), 502– sance, Cambridge, 1980., 3. 507. Slično i E. Hilje (EMIL HILJE /bilj. 80/, 17, bilj. 65) navodi da 66 DANIELE FARLATI (bilj. 24), 122; CARLO FEDERICO BI- je pročelje kapele Sv. Šime 1472. trebalo zbog slabih temelja srušiti ANCHI (bilj. 16, 66) gdje autor citira neimenovani izvor tvrdeći i graditi iznova, no u podnožnoj se bilješci referira na tekstove koji da je to bilo 1490., te da su bile postavljene nelle gallerie sopra raspravljaju o Berčićevu pročelju crkve Sv. Marije Velike, dok Pe- l’altar del suffragio. tricioli (IVO PETRICIOLI /bilj. 77/, 181) izričito govori o kapeli, 67 CVITO FISKOVIĆ, (bilj. 38), 122; NIKOLA JAKŠIĆ, Zlatarstvo, Vidulovoj šestotravejnoj građevini. Pavuša Vežić (PAVUŠA VE- Umjetnička baština zadarske nadbiskupije, Zadar, 2004., 187–189. ŽIĆ /bilj. 78/, 124, bilj. 26), priklanjao se staroj tezi C. F. Bianchija (CARLO FEDERICO BIANCHI /bilj. 50/, 394) da su se svodovi 68 NIKOLA JAKŠIĆ, Due capolavori medievali dalmati di stile ve- kapele nalazili u sjevernom brodu romaničke bazilike. neto, Letteratura, arte, cultura tra le due sponde dell’Adriatico ed oltre (ur. Nedjeljka Balić Nižić, Luciana Borsetto, Andrijana Ju- 84 IVO PETRICIOLI, Stari Zadar u slici i riječi, Zadar, 1999., 59–60 sup Magazin), Zadar, 2016., 590. Osim toga, time je upotpunjena i 64. i narudžba kojom je nadbiskup Luca iz Ferma pastoral s mitrom 85 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 182, gdje je autor iznio hipotezu da naručio još 1413. U inventaru riznice katedrale iz 1427. spomi- je prvotni (1397.) projekt s osam svodova imao kvadratni tlocrt,

zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa...

s četirima središnjim stupovima koji su nosili središnju kupolu 107 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 80. okruženu nižim križnim svodovima. Bianchi (CARLO FEDERI- 108 MATTEO MELCHIORRE (bilj. 3), 63. CO BIANCHI /bilj. 50/, 393), ne navodeći izvor, govori o longi- 109 IVO PETRICIOLI, Zadarski zlatar Toma Martinov, Radovi Filo- tudinalnoj kapeli 12 x 7 m, s kupolom. Ako takva pretpostavka zofskog fakulteta u Zadru, 25 (1986.), 153. stoji, vjerojatno je riječ o preinačenome, Vidulovu (1432.) pro- jektu sa šest svodova. 110 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 83. 86 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 38), 69 i 169, bilj. 413; PAVUŠA VEŽIĆ 111 STANKO KOKOLE (bilj. 33), 115. (bilj. 78), 123–124; EMIL HILJE (bilj. 59), 151. 112 EMIL HILJE, Još jednom o datiranju poliptiha Vittorea Car- 87 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 38), 69 i 170, bilj. 419; PAVUŠA VEŽIĆ paccia iz zadarske katedrale, Radovi Instituta za povijest umjet- (bilj. 78), 124; EMIL HILJE (bilj. 59), 160, koji navodi da je maj- nosti, 47 (2023.), 11–12. O slaboj vjerojatnosti Robobelline na- stor Vidul bio isplaćen za glačanje šest kipova nepoznatog autora rudžbe: STANKO KOKOLE (bilj. 33), 123–125, bilj. 27. koji su, s obzirom na oblikovne dosege lapicida koji su tada bili 113 STANKO KOKOLE (bilj. 33), 119. aktivni u Zadru, možda naručeni iz Venecije. 114 STANKO KOKOLE (bilj. 33), 117 i dalje. 88 Ni tada zvonik nije bio posve dovršen, jer je još 1504. kamen za 115 DANIELE FARLATI (bilj. 24), 120. Štoviše, nakon duždeva suda tu gradnju isporučivao Ivan Lukin Hreljić. EMIL HILJE, Šibenski knez Andrea Marcello nadbiskupu nije htio ustupiti njegov ključ graditelj i klesar Ivan Hreljić u svjetlu arhivske građe, Ars Adriatica, na što je uslijedio još jedan duždev dopis iz 1457. u kojemu se to 3 (2013.), 151–152, bilj. 10 s referencijama na prethodne objave. izričito nalaže. 89 IVO PETRICIOLI (bilj. 84), 7–8, reprodukcija na str. 11. 116 LORENZO FONDRA, Istoria della insigne reliquia di san Simeo- 90 PAVUŠA VEŽIĆ (bilj. 78), sl. 1.2 ne profeta che si venera in Zara, Zara, 1855., 130–131 i 279–280; 91 CVITO FISKOVIĆ (bilj. 38), 48–49, 158, bilj. 300 i 302; GIUSEP- STANKO KOKOLE (bilj. 33), 123–124, bilj. 27. PE PRAGA, Documenti per la storia dell’arte a Zara dal Medioevo 117 RADOSLAV TOMIĆ, Znakovi identiteta. Sveci zaštitnici u umjet- al Settecento, (ur. Maria Walcher), Trieste, 2005., 280, 281–284. nosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki kotorskoj i Dubrovačkoj 92 EMIL HILJE (bilj. 75), 102 i 103 s prijepisima ugovora. Republici, Split – Zagreb, 2021., 106-125. 93 EMIL HILJE (bilj. 75), 99–100, prijepis ugovora na stranicama 118 LARIS BORIĆ, „Fabricetur ecclesiae sancti Simeonis Grando!”: 105–106. The convoluted history of the edifices of St. Simeon’s cult in Za- dar, u: Art and Adversity: Patrons, Masters and Works of Art, (ur. 94 EMIL HILJE (bilj. 75), 81–85. Nina Kudiš), Rijeka, recenzirano i prihvaćeno za objavu. 95 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 181. 119 SOFIJA SORIĆ (bilj. 53). 96 EMIL HILJE (bilj. 75), 179–189. Za ugovor iz 1424.: CVITO FI- 120 CARLO FEDERICO BIANCHI, Zara cristiana, vol. II, Zara, SKOVIĆ (bilj. 38), 170, bilj. 415. 1879., 162–165. 97 EMIL HILJE (bilj. 88), 170, bilj. 138 i 171-172, bilj. 146. 121 SOFIJA SORIĆ (bilj. 53). 98 IVO PETRICIOLI (bilj. 77), 182. Za prijepis Mrganićeve oporuke 122 EMIL HILJE (bilj. 112). vidjeti: ROMAN JELIĆ (bilj. 83), 502–507, osobito 503. Zanimlji- vo je da dio sredstava ostavlja i za archam sancti Donati quam fieri 123 IVO PETRICIOLI (bilj. 20), 88–90; ISTI (bilj. 43), 174. ordinavit u slučaju da ne bude dovršena za njegova života. 124 IVO PETRICIOLI (bilj. 20), 95–96; ISTI (bilj. 43), 178–179; 99 EMIL HILJE (bilj. 75), 102–103, bilj. 43. MATTEO MELCHIORRE (bilj. 3), 24–26. 100 GIUSEPPE PRAGA (bilj. 91), 280. 125 JADRANKA NERALIĆ (bilj. 49, 2014.), 113–126. 101 EMIL HILJE (bilj. 88), 102., bilj. 43. 126 ENNIO CONCINA, Tempo Novo: Venezia e il Quattrocento, Ve- nezia, 2006. 102 EMIL HILJE (bilj. 37), 139. 127 MATTEO MELCHIORRE (bilj. 3), 68–72. 103 NIKOLA JAKŠIĆ, EMIL HILJE, Kiparstvo I. – Umjetnička ba- ština Zadarske nadbiskupije, Zadar, 2008., 254–256 s detaljnim 128 PATRICIA FORTINI BROWN, Carpaccio’s St. Augustine In His popisom prethodnih objava. Study: A Portrait Within a Portrait, u: Augustine in iconography: History and Legend, (ur. Joseph C. Schnaubelt, Frederick van Fle- 104 Još je S. Kokole (STANKO KOKOLE /bilj. 33/, 124, bilj. 29) upo- teren), New York, 1999., 508–510; ANA MARINKOVIĆ, Saints’ zorio na njemu tantalizing claim Emmanuela Antonija Cicogne Relics in Scuola di S. Giorgio Degli Schiavoni: An Anti-Ottoman da je nadbiskup Maffeo Vallaresso vodio posebnu brigu o osna- Pantheon, ll capitale cuturale, 7 (2018.), 31. ženju kulta sv. Šimuna. 129 IVO PETRICIOLI, Ruke kanonika Sturariusa, Prilozi povijesti 105 Za različita tumačenja prikaza vidjeti RADOSLAV TOMIĆ (bilj. umjetnosti u Dalmaciji, 39 (2001. – 2002.), 303–310; SAMO ŠTE- 11), 75 i STANKO KOKOLE (bilj. 33), 112–113. FANAC, Nekoliko bilješki o Nikoli Firentincu i nadgrobnoj ploči 106 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 11), 77. kanonika Sturariusa, Ars Adriatica, 4 (2014), 251–258.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 66

You may also start an advanced similarity search for this article.