##plugins.themes.oapBasic.skip##
Sztuka Adriatyku Szukaj

Destrukcija i zaborav kao kritički (motivirajući) faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

DOI 10.15291/ars.3197

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Tom 10 (2020)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Sandra Uskoković Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilište Dubrovnik Branitelja Dubrovnika 41 HR - 20000 Dubrovnik
Dobar dio autora i teoretičara koji se bave baštinom i memorijom tvrdi da je organizirani zaborav u velikoj mjeri prisutan u društvu, pa bismo, shodno tomu, mogli zaključiti da svako društvo svjesno zaboravlja. Nositelji ili izvršitelji projekta zaborava često nastoje izbrisati čitavo sjećanje „neprijatelja” destrukcijom baštine čime se želi prisiliti one koji ih baštine i čuvaju da ih zaborave. U ovom članku nastojat ću uputiti na to da povijesni artefakti sačinjavaju dio procesa društvenog zaborava što ujedno otvara i sljedeće pitanje-temu: može li se povijest konstruirati i rekonstruirati iz povijesti amnezije, a ne povijesti memorije? Proces „suočavanja s gubitkom, tj. destrukcijom” u baštinskoj je praksi i politici još uvijek u povojima i češće se odnosi na priznavanje problema nego na sam odgovor na problem. Paradigma spasitelja koja prožima baštinski diskurs je fundamentalno utemeljena na sustavu koji podjednako implicira žrtvovanje i gubitak manje vrijednih kulturnih ostvarenja nasuprot zaštiti i konzervaciji više vrijednih ostvarenja. Ova pitanja i dileme su fundamentalno politički i svode se na odluku: koje priče/objekte očuvati, slaviti i zapamtiti, a koje zaboraviti? Objašnjavajući pojmove destrukcije i zaborava na primjerima porušenog Zadra, splitskog Peristila, Starog mosta u Mostaru i, naposljetku, antifašističkih spomenika, pokušala sam uputiti i utvrditi da i mjesta odsutnosti mogu biti mjestima memorije, te da je baština po svojoj prirodi performativna. Povijesne građevine, naime, nisu same po sebi inherentno smislene i bitne, već postaju važne samo onda kad su društveno konstruirane kroz performativni čin.
memorija/zaborav, konzervacija/rušenje, splitski Peristil, Vojin Bakić
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Abstrakt
  2. UVOD
  3. BILJEŠKE

UVOD

Destabilizaciju sadašnjeg ekološkog, političkog i ekonomskog poretka prati an- ticipacija ubrzanog i nepredvidivog gubitka u raznim kontekstima, uključujući i onaj koji se odnosi na širok raspon baštinskih objekata, lokaliteta i praksi. Zbog ubrzanih klimatskih promjena, kao i promjene okoliša, obećanja o očuvanju (a time i konzervaciji) izgledaju sve neodrživijima. Ako su predviđanja o klimatskim promjenama točna, tada će određeni oblik gubitka baštine u obalnim područjima biti neizbježan i vrijednosti baštine trebat će se adaptirati kako bi reflektirale ovu novu realnost.3 Budući da dobar dio autora i teoretičara koji se bave baštinom i memorijom tvrdi da je organizirani zaborav u velikoj mjeri prisutan u društvu, možemo li zaključiti da svako društvo svjesno zaboravlja?4 Nositelji ili izvršitelji projekta zaborava često nastoje izbrisati čitavo sjećanje „neprijatelja” kao što je bio slučaj s rušenjem Starog mosta u Mostaru i antifašističkih spomenika u Hrvatskoj čime se htjelo prisiliti one koji ih baštine i čuvaju da ih zaborave. U ovom članku nastojat ću uputiti na to da povijesni artefakti sačinjavaju dio procesa društvenog zaborava što ujedno otvara i sljedeće pitanje-temu: može li se povijest konstruirati i rekonstruirati iz povijesti amnezije, a ne povijesti memorije? Aktualnost ove teme se sasvim slučajno pokazala i globalnim, političkim pita- njem s obzirom na to da u trenutku dovršavanja ovog članka svjedočimo „probuđe- noj” kulturnoj revoluciji u zapadnom svijetu gdje se ruše spomenici kontroverznim povijesnim ličnostima povezanim s kolonijalizmom, ropstvom ili monarhijama. Proces „suočavanja s gubitkom” u baštinskoj praksi i politici još uvijek je u po- vojima i češće se odnosi na priznavanje problema nego na sam odgovor na problem. Paradigma spasitelja koja prožima baštinski diskurs je fundamentalno utemeljena na sustavu koji podjednako implicira žrtvu i gubitak određenih manje vrijednih kul- turnih ostvarenja nasuprot zaštiti i konzervaciji više vrijednih ostvarenja.5 Ova su pitanja i dileme fundamentalno političke i svode se na odluku: koje priče/objekte očuvati, slaviti i zapamtiti, a koje zaboraviti?

1. BAŠTINA KAO DIO DRUŠTVENOG ZABORAVA „Skepticizam o baštini je integralni dio baštine” Alan Bennett, Writing Home 6

Gaston Bachelard objašnjava da iako se memorija može opisati kroz građevine, memorija ne udjeljuje sebi fizički opis, a još manje oblik.7 Slično Marcel Proust piše o moći objekata da prizivaju memoriju, no upozorava da je ovaj proces rizičan, jer objekti nikad ne mogu prenijeti memoriju ljudskoj svijesti.8 Zapadnjački svijet već dugo „pati” od fascinacije materijalnim svijetom koji je u dugotrajnom procesu propadanja. Vrijednost ruševina još uvijek direktno ovisi o stupnju po kojem je njihova destrukcija vidljiva, što omogućuje da se njihov sta- tus direktno doživi kao kulturna baština.9 George Simmel opisuje svoju fascinaciju prema propadanju kao dominantnom osjećaju koji nas privlači k ruševnim gra- đevinama. „Gledatelj, flaneur, hodočasnik, istraživač ili umjetnik gledajući ruševi- ne doživljava nostalgiju, memoriju, kontinuitet, amneziju, umjetničku inspiraciju, divljenje.”10

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

Slično kao Bachelard i Proust, Paul Connerton tvrdi da materijalni objekti u društvu imaju manje značenje za perpetuiranje memorije nego utjelovljena iskustva, rituali i normativno društveno ponašanje, te pitanje kako društvo zaboravlja, ostaje neistraženo.11 Marin Heidegger pisao je da jedino ono što je zaboravljeno može biti upamćeno: „Jednako kao što je očekivanje moguće na osnovi čekanja, sjećanje je moguće jedino na osnovu zaborava, a ne obrnuto.”12 Naime memorija je ovisna o svojoj suprotnosti – zaboravu, i u ovom smislu prvo je postojao zaborav, a memorija se zapravo bori da prizove što može (koliko je moguće). U zapadnjačkoj tradiciji memorije, trajni materijalni objekti predstavljaju fragil- ne mentalne memorije (npr. grobovi, memorijali, fotografije i suveniri), a destrukcija i propadanje predstavljaju put u zaborav.13 Adrian Forty pak smatra da je ova logika prejednostavna i samo dijelom istinita jer objekti nužno ne djeluju „kao posrednici kolektivne memorije”. Freud je tvrdio da putem psihoanalize impresije oblikovane u našoj svijesti mogu biti potisnute, ali ne i izbrisane.14 Stoga uništenje ili propadanje baštinskog objekta nužno ne znači prepreku za njegovu sposobnost da omogući sje- ćanje u društvu. Naime, danas je prihvaćeno da je baštinski objekt proces nastajanja, a ne fiksirano materijalno stanje, stoga njegovo značenje nije odmah definirano, već se stalno razvija i objekt može i dalje ispunjavati vrijednu funkciju u društvu, čak i kad je podređen većim promjenama.15 S druge strane, postoje lažne memorije koje se nasilno stvaraju – tzv. sindrom ko- lektivnog lažnog sjećanja. Poznati je primjer sjećanja na Holokaust kojeg nacisti nisu htjeli sasvim izbrisati, već su planirali muzej nekadašnjeg židovskog života u Pragu koji bi trebao slaviti Konačno rješenje: „Židovi nisu trebali biti uništeni i zatim za- boravljeni, već uništeni i u sjećanju zauvijek.”16 Svjesno zagovaranje zaborava uvijek koegzistira, tj. paralelno živi s potrebom za komemoracijom.17 Rušenje Berlinskog zida nije spriječilo sjećanje jer se njegovo povijesno značenje danas može osjetiti iako na njegovu mjestu nema više materijalnih ostataka. Leo Schmidt, stoga, tvrdi: „Najznačajniji podsjetnik granice je vakuum koji je zid osta- vio, vidljiv i opipljiv u prostoru; praznina nastala uslijed rušenja... Stoga i praznina... može postati mjestom kulturnog značenja.”18 Iako je ovo stoljeće opsjednuto memorijom kao što dosad nikad nije bilo – svje- doci smo kolosalnih investicija u muzeje, baštinu, ratne memorijale, informatičku tehnologiju, arhive – no bez obzira na sve to, zaborav je uvijek bio jedan od najvećih poteškoća.19 Sama riječ amnestija govori o javnom zaboravu i većina društvenih teo- rija države na kojima se temelje moderne demokracije pretpostavljaju da su njihovi članovi spremni zaboraviti najrazličitije razlike koje postoje među njima. Ernest Re- nan je napisao: „Suština nacije je da većina pojedinaca ima dosta toga zajedničkog ali isto tako da su zaboravili određene stvari. Svaki francuski građanin je trebao za- boraviti Bartolomejsku noć.”20 Relativna stabilnost zapadne Europe od 1945. godine velikim je dijelom nastupila zbog kolektivnog, sporazumnog zaborava među zaraće- nim stranama. Stoga je europska amnezija u svezi s Drugim svjetskim ratom najve- ćim dijelom dobrovoljni fenomen, i određeni stupanj amnezije za stabilni politički život (kao i za zdrav život pojedinca) sasvim je poželjan. Za Freuda, fizički se artefakti više ne mogu promatrati kao nositelji ili zamjen- ska značenja memorije, jer mentalni proces sjećanja ne podliježe istom procesu propadanja kao objekti u pojavnom svijetu. S tim u vezi, artefakti se ne mogu više smatrati isključivim nositeljem kolektivne memorije, ali isto tako ne mogu prolongirati, produžiti, tj. prenositi memoriju u budućnost. Michael de Certeau piše: „Memorija je vrsta anti-muzeja: ona se ne može lokalizirati.”21 Za Certeaua, glavno obilježje memorije je da dolazi odnekle drugdje, izvan same sebe, i kada prestaje biti sposobna na promjenu, tj. kada postaje fiksirana na objekte, to znači

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

da propada. Unutar ovog razmišljanja, objekti su neprijatelji memorije; oni su ono što memoriju zarobljava (ograničava) i vodi k zaboravu. Perspektiva koja uvažava baštinske objekte kao trajne, ali i one koji se kontinu- irano transformiraju u procesu razvoja i stvaranja koji stalno traje, može baštinski sektor više otvoriti prema ideji da je postojeće baštinske objekte moguće zamijeni- ti novostečenim objektima koji imaju istu vrijednost u društvu.22 Ovaj novonastali smjer u upravljanju baštinom uvažava proces promjene i kreativne transformacije jer pomaže održati vrijednosti kulturne baštine u društvu.

2. DESTRUKCIJA UMJETNOSTI „Čak i najvjernije povijesti”, piše Descartes, „koje ne mijenjaju niti uveličavaju značenje stvari da bi bile čitljive, skoro uvijek propuste zajedničko mjesto i naj- značajnije događaje, iskrivljujući na taj način povijest kroz ono što propuštaju tj. ostavljaju.”23 Damnatio memoriae tijekom čitave se povijesti u različitim naličjima održala kao uobičajena praksa. Činjenica je da su slike dugo smatrane realnom nadopu- nom, zamjenom za osobe koje su predstavljale, i iako danas to više nije slučaj, i dalje je prisutna doslovna ili metaforička uporaba i zlouporaba slika. Ikonoklazam podrazumijeva određeni stupanj natjecanja, tj. suparništva u političkoj i društve- noj situaciji. Smatra se da Francuska revolucija ne bi bila toliko ekstremna u svo- jem ikonoklazmu da se francuska aristokracija nije toliko oslanjala na umjetnost kao politički instrument. S druge strane, Francuska revolucija označila je presud- ni trenutak podjednako u povijesti destrukcije i zaštiti umjetnosti. Naime, pojam patrimoine (baština) jest „upravo rođen iz nečuvenih katastrofa ove revolucije”24. Kontradikcije i paradoksi ovog Janusa dugo su bili predmetom interpretacija i kontroverzi, jer je destrukcija umjetnosti postala glavni argument u evaluaciji či- tave francuske revolucije. Revolucijski je ikonoklazam imao estetsku komponentu – kritiku umjetnosti kao luksuza, nepotrebnog i opasnog za čovječanstvo, čemu je i Jean-Jacques Rousseau pridonio na teoretskom planu – sažeto u ikonoklastičkom sloganu: „spomenik tašti- ne uništen radi koristi.”25 Nakon revolucije, koncept i praksa restauracije snažno su se razvili, ali s vremenom doveli i do problematičnog pogleda prema „originalnom stanju” objekta što je često uzrokovalo „restauracijski vandalizam”. Drugim riječima, konzervacija i destrukcija ne mogu biti razdvojeni jedno od drugog. Naime, i konzervacija i zaštita kulturne baštine mogu same po sebi biti destruk- tivni procesi. Primjerice, James Beck proglasio je Gianluigija Colaluccija, Maurizija Rossija, Piergiorgia Bonettija i ostatak tima krivim za zločin protiv kulture zbog re- stauracije svoda Siktinske kapele u razdobolju između 1980. i 1994. godine, gdje su permanentno oštetili freske zbog pretjeranog čišćenja.26 Ono što je izazvalo polemike u vezi s ovim restauratorskim radovima jest činje- nica da se Michelangelo koristio takozvanim nerofumom, mješavinom čađe (crnog pigmenta od čađe) i veziva kojom bi lazurno prekrio oslik kako bi naglasio konture figura i sjene, pa samim time i voluminoznost naslikanih tijela, a koja je uklonjena zadnjom restauracijom, što je ostavilo plošnije figure i kričavije boje.27 Svaki čin konzervacije i restauracije nepromjenjivo utječe i transformira izvornu suštinu baštine što uključuje određeni stupanj gubitka. „Opsesija fizičkom konzerva- cijom toliko je utjelovljena u mentalitet 20. stoljeća da je teško odvojiti pokušaj ra- zumijevanja prošlosti i njezina značenja od agonije odabira koje dijelove (prošlosti) treba zaštititi i očuvati. Široki raspon načina kako se prošlost koristi u društvu time se reducira na doslovni čin očuvanja njezina fizičkog aspekta.”28

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

1. Razrušeni Zadar, 1944. (izvor: HR – DAZD-385 Zbirka fotografija, 5.8.400) Devastated Zadar, 1944

Bilo da su minorne ili radikalne, više ili manje brutalne ili progresivne, navedene su transformacije često definirane kao „defunkcionalizacija” baštine, no zapravo je riječ o promjeni funkcije i korištenja unutar sustava funkcija i upotreba. Sve do mo- dernog vremena bilo je sasvim normalno da se eliminira ono što danas zovemo spo- menikom ili umjetničkim djelom u trenutku kad se smatralo zastarjelim ili nije više odgovaralo potrebama i očekivanjima koje je prethodno zadovoljavalo.29 Primjerice, portret nekog vladara koji više nije na vlasti često se odbacivao ili uništavao, osim ako nije bio smatran umjetničkim djelom. U moderna pak vremena imamo situaciju da se određena umjetnička djela u muzejima iz izložbenog djela prebacuju u skla- dište kada određeni umjetnik, stil ili razdoblje pada u zaborav ili nije više aktualan. Sistemsko i masovno uništavanje civilnih meta i baštine (pogotovo nepokret- ne) tijekom dva svjetska rata često je bilo obilježeno propagandističkim terminom „vandalizma” kojim su se zaraćene strane međusobno optuživale.30 Zadar je nakon savezničkog bombardiranja kraj rata dočekao kao jedan od najrazrušenijih gradova u bivšoj Jugoslaviji (sl. 1).31 Nažalost, „vandalizam” se i nakon oslobođenja Zadra na-

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

2. stavio kroz nemar i destrukciju prema spomenicima čemu je svjedočio Krleža kada Porušena Frauenkirche, 1944., 1944. godine zapisuje: „Gdje smo i kako smo, danas kada Zadar leži sedmi put sru- Dresden (izvor: Bundesarchiv_ Bild_183-60015-0002,_ šen do temelja, usred ovog latinsko-grčko-islamskog bjesnila, te nema krova u ovoj Dresden,Frauenkirche,Ruins_ zemlji da nije planuo?”32 en.wikipedia.org.) U europskim gradovima, pak, koji su bili samo djelomično oštećeni, obnova i rekon- Devastated Frauenkirche in strukcija pokazala se još destruktivnijom nego sami rat, i to ne samo zbog nedostatka Dresden, 1944 financijskih sredstava, već i zbog okolnosti koje su favorizirale radikalnu modernizaciju. Vrlo indikativan u aktualnoj interpretaciji baštine je primjer destrukcije Frau- enkirche, barokne kupolne crkve u Dresdenu. Kao i čitav grad, crkva je uništena u zračnim napadima 13. veljače 1945. godine. I dok je najveći dio grada ponovno izgrađen poslije rata (uključujući ostale spomenike poput palače Zwinger i zgrade Opere), Frauenkirche je ostavljena kao gomila kamenja zaraslog u travu koja domi- nira središtem grada (sl. 2).33 Gotovo ironijski, ako ne i s tom namjerom, crkva je postala najmoćnijim memorijalom Drugog svjetskog rata u svijetu. Nakon pada komunizma i ujedinjenja Njemačke, kada su brojni spomenici iz doba sovjetske okupacije i istočnonjemačkog režima porušeni, ovaj specifični spo- menik prošao je kroz obrnuti proces jer su građani Dresdena započeli njegovu re- konstrukciju. Ovaj bizarni čin protuikonoklazma izgradnjom „stare crkve” kako bi se zaboravilo što je njezino nepostojanje označavalo, rezultirao je suzbijanjem jed- ne memorije (istočne Njemačke), ali i istovremeno isključivanjem druge memorije (Drugog svjetskog rata).34 Naime, ono što neki nazivaju destrukcijom, nekad predstavlja način na koji se baština različito „konzumira”. Drveni se Jingu hram u Iseu (Japan) od 7. stoljeća svakih 20 godina ruši i ponovno rekonstruira na način da se oblici i tehnika izvedbe izvode na autentičan, izvoran način, dok je materijal taj koji nije više toliko „star” kao u prvom izvorniku.35 Naime, postizanje apsolutne autentičnosti baštine objek- tivno je nemoguće te se uvijek žrtvuje jedan vid autentičnosti, bilo da je riječ o ma- terijalu, tehnici izvedbe ili namjeni.36

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

3. „Destrukcijom” baštine mogli bismo nazvati i umjetnički rad kineskog umjetnika Ispuštanje vaze Han dinastije, Aija Weiweija koji je vaze iz razdoblja Han dinastije pretvorio u pulveriziranu for- 1995., Ai Weiwei (izvor: https:// www.reddit.com/r/ArtHistory/ mu i smjestio u moderne veze koje je pritom obojio industrijskom bojom i ubacio comments/af8l5r/ai_weiwei_ komercijalni logo Coca- Cole na njih, te ih je ispuštao na pod kako bi se razbile (sl. dropping_a_han_dynasty_ 3).37 Ipak, Ai Weiwei nije fatalno uništio vaze, već je jedan povijesni sustav značenja urn_1995/ ) zamijenio drugim – umjetničkim koji je možda čak povećao komercijalnu vrijednost Ai Weiwei, Dropping a Han ovih vaza. Ponovno rođenje vaze je također bio društveni i politički komentar na Dynasty Urn, 1995 gubitak povijesne materijalne kulture zbog rastuće modernizacije Kine i posljedice globalizirane masovne proizvodnje na tradicionalni obrtnički rad. Iako su vaze raz- bijene i pretvorene u prah, one nisu nepovratno izgubljene, već je stavljena na test njihova ustrajnost, i stoga su na određeni način za vrijeme ove umjetničke interven- cije „nastavile svoj život”.38 Za naš bi kontekst svakako trebalo spomenuti umjetničku akciju, tj. urbanu inter- venciju Crveni peristil iz 1968. godine na Peristilu Dioklecijanove palače u Splitu (sl. 4). Automatski se postavlja pitanje: je li akcija bojenja Peristila prijetnja razumijevanju i uvažavanju baštine Dioklecijanove palače ili su dio narativa ovog lokaliteta? U vri- jeme intervencije jedino je Cvito Fisković od povjesničara umjetnosti stao u obranu Crvenog peristila, da bi mu se nakon nekoliko godina pridružili i drugi stručnjaci i akademici, te u ovoj urbanoj intervenciji prepoznali novi umjetnički žanr. Iako se upotreba crvene boje tada tumačila političkom provokacijom prema komu- nizmu, svakako je indikativno da je crvena boja ujedno i imperijalna boja, tj. da su Rimljani u antici bojili svoje hramove, statue i javne površine od kojih je crvena boja imala posebno statusno značenje (primjerice, crvena toga imperatora). Stoga ako se ova akcija promatra kroz simbolizam boje unutar povijesti lokaliteta, onda ona ima zna- čajke svojevrsnog kolorističkog reenactmenta drevne, odnosno prve povijesti lokaliteta. Kao što je istaknula Jelena Mandić – Crveni Peristil izazvao je sablazan koji je osuđen kao vandalski čin, ali pritom je umjetnost ipak postala nezaobilazna riječ svih iskaza „bez obzira na njezinu doslovnu ili ironijsku upotrebu”.39

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

4. Crveni Peristil (kromatsko oblikovanje ambijenta Peristila), urbana akcija, 11. siječnja 1968., Split, fotografija u boji, 500 x 700 mm (2) (izvor: Kolekcija Marinko Sudac) Red Peristyle (chromatic shaping of the Peristyle area), urban action, January 11, 1968, Split, colour photograph, 500 x 700 mm (2)

Ova je akcija dala jedno novo čitanje, bolje reći dodatni povijesni sloj Peristi- lu, koji je danas neizostavni dio povijesti ovog lokaliteta, njegova tumačenja, ali i kulturno-povijesne vrijednosti. Naime, upravo je kontinuirana povijest promjenã tijekom brojnih stoljeća učinila Dioklecijanovu palaču u Splitu, kao i brojne druge UNESCO-ove lokalitete i gradove, svjetskom baštinom. Bilo koja umjetnost koja ima tendenciju da se bavi memorijom to može ostvariti jedino tako da uzme u obzir čemu se memorija uzalud opire. Jer umjetnost se ne može baviti memorijom a da se ne suoči sa zaboravom. Nisu uzalud stari Grci smje- stili izvore Lethe (Zaborav) i Mnemosyne (Memorija) jedan pored drugog, tako da oni koji dođu po savjet proročice u Trophoniousu prvo piju vodu s jednog, a onda s drugog izvora.40

3. MJESTA ODSUTNOSTI KAO MJESTA MEMORIJE? Upravo je primarna uloga identiteta – nasuprot teritorijima – u recentnim kon- fliktima na našem području, glavni razlog za neopisivu destrukciju kulturnih obje- kata. U bivšoj Jugoslaviji, građevine (crkve) i slike uništavane su tijekom „etničkog čišćenja” i naglasak na urbane ciljeve opravdao je neologizam „urbocida”. Primarno simbolička dimenzija destrukcije nije nigdje bila tako očita kao u slučaju Starog mo- sta u Mostaru, u južnoj Bosni 9. studenoga 1993. godine, koja je bila praćena dirlji- vim svjedočanstvima građana, koji su izrazili žaljenje da bi radije da su oni poginuli nego da je most srušen (sl. 5).41 Brojne slike (fotografije i TV snimke) destrukcije Starog mosta učinile su ovaj objekt vidljivijim nego prije, i same postale označite- ljem, predstavljajući čak i više sada ono što je objekt nekad simbolizirao (most kao metafora multikulturne Bosne), tj. spomenik je postao vidljivijim upravo u svojoj odsutnosti. Njegova rekonstrukcija, nažalost, danas nije simbol multikulturalizma i pomirenja, već prije predstavlja idealizirano iskustvo prošlosti i nadu u budućnost. 42 Solidarnost i interakcija između objekta i onoga što on simbolizira (kao i između znaka i označitelja u širem smislu) može ići u obama smjerovima, i to se upravo događa kod ikonoklazma u odnosu na druge vrste „tretmana” baštine. Iako su an- tifašistički spomenici u Hrvatskoj simbolizirali isključivo žrtve, a u drugoj instanci

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

antifašizam (koji je globalna pojava), njihovo značenje se u političkim prevratima devedesetih godina 20. stoljeća, kao i u Domovinskom ratu, nažalost, kod pojedi- naca pretvorila u simbol bivšeg političkog režima koji je i sam doslovno uništen, a spomenici su trebali značiti i njegovo metaforičko uništenje. Baština žrtvi ima dva oblika: jedan je baština gubitka zbog osvajanja, pljački, ra- tova, prirodnih katastrofa, a drugi je baština prizvana u sjećanje kroz njezinu od- sutnost.43 Ratni memorijali su objekti najbliže povezani s modernom sviješću o me- moriji. Napušteni i dijelom uništeni antifašistički memorijali u Hrvatskoj ne govore samo o odsutnosti, već nas prisiljavaju da zapamtimo upravo ono što nedostaje, što je izvan dosega, tj. nepristupačno. Arthur Danto razlikuje memorijale od spomenika na način da su prvi posvećeni iscjeljujućem sjećanju i pomirenju, dok su drugi slavljenički i slavodobitnički.44 Na tragu eseja Mourning and Melacholia u kojem Freud objašnjava proces tugovanja (u povodu nečije smrti), Mark Cousins objašnjava da svaki objekt umire dva puta: prvi put u času svoje smrti, i drugi put kroz odvajanje subjekta od vlastite identifikacije kada objekt ulazi u povijest, s obzirom na to da su tugovanje i sjećanje odvojene faze. Memorijali, stoga, postaju spomenici kao rezultat uspješnog procesa tugovanja.45 Antifašistički spomenici su moderni spomenici, gdje se rabila apstrakcija kako 5. bi se stvorio memorijal bez ikonografije, simbola ili doslovnosti. Antifašistički spo- Razrušeni Stari most, Mostar 9. 11. 1993. godine (foto: W. menici, koje je podržala i priznala državna vlast, bili su široko prihvaćeni u javnom Goddard) životu i predstavljali su važan dio društvenog života i društvenih vrijednosti u so- Devastated Old Bridge in Mostar, cijalističkoj Jugoslaviji. Početkom osamdesetih godina, ovi su spomenici privlačili November 9, 1993 milijune posjetitelja godišnje, a posebno mlade pionire radi njihova „patriotskog

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

obrazovanja”.46 Spomenike je naručivala komunistička politička elita i bivši jugosla- venski predsjednik Josip Broz Tito još od šezdesetih godina, a u cilju komemora- cije mjesta gdje su bile vođene borbe u Drugom svjetskom ratu, koncentracijskih logora ili gdje su građani vodili borbe za oslobođenje mjesta ili grada. Spomenike su oblikovali poznati kipari i arhitekti te su predstavljali snažan vizualni utjecaj u svojem okolišu kako bi prikazali povjerenje i snagu Socijalističke Republike. Ovi su spomenici prenosili snažne komunikativne i obrazovne vrijednosti koje su privlačile milijune posjetitelja godišnje. Mnogi od ovih brojnih i jedinstvenih spomenika bili su razvijeni iz topografije i pejzaža kao mjesta za razmišljanje, imajući kao cilj sje- ćanje i kontemplaciju, kako ne bi bili svedeni na isključivo estetske objekte. Dobar dio antifašističkih spomenika bio je lišen simbola komunizma ili drugih ideologija i osvježavajuće drukčiji od monumentalnog, figurativnog rječnika socijalističkog rea- lizma.47 Ernest Gombrich tvrdio je da su slike, tj. vizualne pojavnosti uvijek otvore- ne i prijemčive za različita motrišta fokusa i interpretacije, te ako se žele rabiti kao memorijski alati, onda moraju biti pojednostavljene i shematizirane, te lišene previše informacija i detalja.48 Takve pojednostavljene vizualne pojavnosti ne nose nikakvo očito značenje (što apstraktni stil antifašističkih memorijala potvrđuje), već je kao i sa svakom vizualnom pojavnošću njihovo određeno značenje oblikovano i uteme- ljeno kroz društveni kontekst i fizičko lociranje. U svojoj pojednostavljenoj jedno- stavnosti, antifašistički su memorijali omogućili jačanje fleksibilnosti i kreativnosti u samom činu sjećanja. Pojednostavljena, apstraktna ikonografija ovih memorijala omogućila je tihu, mirnu središnju točku kontemplacije uslijed kontroverzi koje bilo koji aspekt rata uzrokuje. Ona je otvorila fragment prostora ili vremena koji se mogao univerzalno poštovati jer je sadržavao suštinsko značenje komemoracije gdje se nijedno izriči- to ili određeno značenje nije moglo dogovoriti, zaboravljajući pri tome razlike koje dijele one koji su komemorirali mrtve.49 Iako su memorijali davali minimalna tu- mačenja u svezi s mrtvima, raznolike aktivnosti koje su bodrile ljude i okruživale memorijale nudile su njihove interpretacije na daleko eksplicitniji način. Svaki spomenik ili memorijal na prvom mjestu zahtijeva trajnu pažnju kako bi se osiguralo njegovo trajanje. Gledajući s aspekta fizičke održivosti memorijala, u vrijeme njihova podizanja postojale su organizacije koje su bile posvećene njihovu održavanju, tj. lokalne vlasti.50 Ove su organizacije osiguravale trajnost memorijala, održavajući njihov integritet i „uzvišenost”, štiteći ih od skrnavljenja i omogućavajući im da prkose „zubu vremena”.51 Sudbina i odnos prema memoriji podjednako su određeni načinom na koji je povezivanje ljudi i memorijala organizirano, tvrdi Suzanne Kuchler.52 Kao i memori- jali iz Prvog svjetskog rata, antifašistički memorijali zadobivali su i zadržavali svoje značenje kroz organizirane društvene aktivnosti.53 Halbwasch tvrdi da se memorije prošlih događaja uglavnom strukturiraju i održavaju kroz društvene grupe, a ne po- jedince. „Društvena memorija se jedino može stimulirati na neposredan način kroz čitanje ili slušanje, ili komemoracije i festivale gdje se ljudi okupljaju da bi se zajed- nički sjećali djela i postignuća davno preminulih članova društvene grupe.”54 Komemoracija je, stoga, više bila rezultat utjecaja institucija, a ne u tolikoj mjeri spontano okupljanje pojedinaca koji izražavaju zajedničke ideje, a kamoli političke vrijednosti.55 Drugim riječima, pripisivanje moralnih i političkih vrijednosti memo- rijalu bio je mogući izvor konflikta, a ne jedinstva. Za većinu ljudi, memorijal je bio podsjetnik i upozorenje da se rat više ne ponovi, pa često sam memorijal nije bio toliko bitan, već vrijednost sjećanja na mrtve, kao i djela živućih koji će spriječiti novi rat. Navedeno je nastojanje bilo simptom neurotske, potisnute boli kao odgovor na smrt u ratu, jer su i dalje postojali realistični razlozi za tjeskobu oko društvenih i političkih pitanja, s obzirom na to da je rat ostao „nedovršeni posao” u određenim

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

aspektima. Kako god, ideja da živući moraju dati značenje smrti u ratu kroz prak- tične aktivnosti nije bila laka za implementiranje jer koja bi vrsta aktivnosti najbolje predstavljala ideale i ciljeve mrtvih? Novinari i govornici koji su sudjelovali ili pratili komemorativne događaje pokušavali su dati odgovor, no on je prije svega bio poli- tički i pristran.56 Kao što Bodnar piše: „Glavni naglasak u komemoraciji nije prošlost... već ozbilj- ni problemi u sadašnjosti. Kroz komemoraciju različiti dijelovi društvene strukture izmjenjuju mišljenja o pitanjima koja su im važna. Funkcija komemoracije je udje- ljivanje autoriteta jednoj interpretaciji društvenog realiteta nasuprot neistomišljeni- cima (suparnicima).”57 Komemoracije su specifične vrste ritualnih događaja koje generiraju kolektivnu memoriju, a komemorativni čin je fizička ponovna izvedba povijesnog događaja kojim sudionici tjelesno ponovno izvode povijest i time stvaraju konjukturu prošlosti i sa- dašnjosti u kojoj se osjećaj prolaska vremena ili promjene poništava.58 Komemorativni čin je, kao svi ritualni događaji, formalan i repetitivan, no njegova je moć dodatno naglašena jer se ponovno predstavljanje događaja odvija na godišnjicu istog događaja čime se potvrđuje nepromjenjivost vjerovanja i identiteta sudionika. Svaki sudionik, tj. glumac u ovim ritualima, oživljava iskušenja prethodnika u „retoričkoj ponovnoj izvedbi”.59 Navedenim činom, sudionici učvršćuju njihov kolektivni identitet u sadaš- njosti i istovremeno potvrđuju svoje kolektivno jedinstvo s prošlosti (sl. 6). Ova izvedbenost koja je utjelovljena u samom činu komemoracije antifašističkih memorijala zapravo nam jako puno govori o performativnosti baštine. Naime, povije- sne građevine nisu inherentno same po sebi smislene i bitne, već postaju važne samo onda kad su društveno konstruirane performativnim činom (jer baština jest performa- tivna). Ipak, mnogi stručnjaci i dalje smatraju da će kulturna baština nakon što je saču- vana služiti, tj. funkcionirati i u budućnosti kao dragocjen povijesni izvor i memorija, i to zbog istog razloga iz kojeg je sada važna ili je bila važna u prošlosti.60

6. Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, Petrova gora, Vojin Bakić, 1982. (izvor: Arhiv CCN- images) Monument to the uprising of the people of Banija and Kordun, Petrova gora, Vojin Bakić, 1982

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

Rad na podizanju antifašističkih memorijala u Hrvatskoj doprinio je koheziji sje- ćanja na mrtve, kao društvenoj i simboličkoj aktivnosti, u nedostatku opće sheme vrijednosti koju bi svi uključeni/sudionici podržali. Memorijali su, naime, simbolički objekti koji su transcendirali razlike među sudionicima, i to praktičnim aktivnosti- ma, a ne nekim apstraktnim idejama koje se s njima povezuju. Jednoglasnost koju je bilo nužno uspostaviti kako bi se memorijali izgradili na- javila je njihov uzvišeni, ujedinjujući karakter. Uspostavljena jednoglasnost za ko- memoraciju prema mrtvima nije uključivala slaganje oko značenja memorije prema mrtvima, ali je svakako bila zajednička akcija protiv potpunog zaborava rata ili ne- kakve alternativne memorije koja bi bila ponižavajuća. Nasuprot zaboravu i alterna- tivnim memorijama o ratu, stvoren je ograničeni oblik zaborava u kojem značenje patnje i rata nije bilo sasvim zatvoreno, već je otvoreno za proturječje između hero- izma i viktimizacije, uzvišenosti i užasa. Upravo je apstraktni, modernistički izričaj antifašističkih spomenika (uz njihovu memorijalno-komemorativnu vrijednost) omogućio navedeni uzvišeni, ujedinjujući karakter, ali i doprinio novoj umjetničkoj vrijednosti o čemu nam najbolje svjedoče djela našeg poznatog modernističkog kipara Vojina Bakića na Petrovoj gori i u Ka- menskoj u Slavoniji (sl. 7). Spomenici su doživjeli ikonklastičku oluju devedesetih go- dina 20. stoljeća i čitav je memorijalni kompleks na Petrovoj gori već dva desetljeća

7. Spomenik narodu heroju Slavonije, Kamenska, Vojin Bakić, 1968. (izvor: Arhiv CCN-images) Monument to the heroes of Slavonia, Kamenska, Vojin Bakić, 1968 (source: CCN-images Archive)

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

8.-9. Oštećeni i opljačkani spomenik na Petrovoj gori, 1995. (izvor: Arhiv CCN-images) Damaged and looted monument on Petrova gora, 1995

prepušten devastaciji i polaganom propadanju te krađi nehrđajućih prokromnih ploča kojima je obložen (sl. 8-9).61 Spomenik u Kamenskoj koji prema riječima Tonka Maro- evića „svojom apstraktnošću nadilazi ideologiju” srušen je 1992. godine (sl. 10). Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina, antifašistički su spome- nici kompletno zanemareni i njihovo je simbolično značenje bilo potisnuto i izbrisa- no, s namjerom brisanja kolektivnog sjećanja razdoblja poslije Drugog svjetskog rata kao manifestacije bivšeg političkog sustava i ideologije. U razdoblju između 1990. i 2000. godine gotovo polovica ukupnog broja antifašističkih spomenika je uništena.62 Tijekom posljednjeg desetljeća, započeo je proces obnove antifašističkih spome- nika i dosad je obnovljeno oko 3 % od ukupnog broja spomenika. S obzirom na uče- stale zahtjeve brisanja antifašističkih memorijala iz Nacionalnog registra kulturnih dobara (zbog njihova uništenja ili oštećenja od 1991. do 1995. godine), Ministarstvo kulture predložilo je reviziju „antifašističke baštine” i njezino uklanjanje iz Nacional- nog registra kako bi ih se uvrstilo u odvojenu kategoriju, tj. „ratnu baštinu”.63 Većina konzervatorskih odjela smatra da se treba obaviti nova valorizacija antifaši- stičkih spomenika, i to prema dvama kriterijima: povijesnog i dokumentarnog znače- nja događaja i osoba koje spomenici obilježavaju, te estetskog i umjetničkog kriterija.64

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

10. Uništeni spomenik u Kamenskoj, 1992. (izvor: https://sh.wikipedia. org/wiki/Datoteka:Ponosni_ rušitelji_spomenika_u_Kamenskoj. jpg) Devastated monument in Kamenska, 1992

Kao i memorija, ostatci iz prošlosti koji su dugo napušteni ili zaboravljeni mogu postati dragocjeniji nego oni koji su u kontinuiranoj upotrebi. Privremeni diskonti- nuitet daje im svojevrsnu istaknutost, pogotovo ako njihovoj fragilnosti prijeti nemi- novno odumiranje. Naposljetku, memorijalna je svrha prije svega didaktična. Zaborav je jedino moguć svjesnim, slobodnim i namjernim činom da se nešto zaboravi.65 Jednako se može primijeniti i za baštinu. Jedino kad se nekoj građevini, lokalitetu ili tradiciji namjerno ne posvećuje više nikakva pažnja i time ne ispunja nijednu funkciju u društvu, taj je objekt učinkovito izgubljen kao baština. Drugim riječima, svjesni zaborav ne implicira fizičko uništenje objekta. S tim u vezi samo ru- šenje spomenika ili novonastala praznina nakon rušenja antifašističkih memorijala ne mogu poništiti ustrajnost baštinskog objekta ili lokaliteta – osim ako nikomu više nije stalo da ih se sjeća. Društveni antropolog Tim Ingold objašnjava kako naizgled izgubljena baština, svejedno omogućuje i olakšava sjećanje, te stoga i dalje funkcio- nira kao kulturna baština u društvu.66 Krajnje je ironično da je upravo čin destrukcije prizvao antifašističke memorijale u sjećanje, pa čak i određene aktivnosti povezane s njihovom aktivacijom u kolektiv- nom sjećanju, poput raznih publikacija koje su se recentno počele pisati o njima ili pak umjetničkih projekata koji su ih nastojali revitalizirati. Unutar navedenog kon- teksta, destrukcija i konstrukcija/stvaranje mogu se shvatiti kao podjednako važna obilježja imortalizacije. „Gubitak i promjena su dio života i dio onoga što daje našoj baštini vrijednost” tvrde De Silvey i Harrison.67 Sam gubitak nije toliko problematičan, već način na koji pojedinci, zajednice i društva odabiru nositi se s gubitkom, tj. destrukcijom. Naposljet- ku, baština je kontinuirana manifestacija promjene tijekom vremena, a ne njezina žrtva. Odnedavno se i Međunarodni odbor za spomenike i lokalitete (ICOMOS) zalaže da se upravljanje kulturnom baštinom ne odnosi samo na očuvanje fizičkih materi- jala i sprječavanje njihova mogućeg propadanja. Trebalo bi biti upravljanje promje- nom u pokušaju da se zaštiti vrijednost i značenje umjesto sprječavanja promjene „borbom” da se zaštiti materijalnost baštine. „Glavne vrijednosti baštine počivaju u značenjima i vrijednostima koje ljudi ulažu u baštinske objekte, a ne u njihovoj fizičkoj supstanci”, tvrdi predsjednik ICOMOS-a.68

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

4. ZAKLJUČAK: STRAH OD GUBITKA Baština se često okrivljava da je društveno regresivna, stvorena za ozymadiansko samoveličanje.69 Naime, najvažniji su spomenici stvoreni kroz nepravdu: piramide kroz incest i ropstvo, Titov slavoluk u Rimu kroz imperijalnu aroganciju, Versailles kroz apsolutizam, georgijanski London kroz rad karipskih robova. Slično vrijedi za svete tekstove: Stari zavjet i Kuran nastali su kroz plemenske krvave obračune i mi- zoginiju. Regresivna priroda globalnog naslijeđa/baštine na neki je način satirizirana u pozdravu „najveličanstvenijem i najtrajnijem ljudskom ostvarenju - jazu između bogatih i siromašnih.”70 Čitava povijest je prije svega povijest promjene. Povijest arheoloških lokaliteta i artefakata uključuje različite reinterpretacije, izvore, uzroke vandalizma i druge mo- difikacije. Povijest kao takva ne zadobiva prednost radi povećanja zaštićenih obje- kata, kao ni što joj se ne može naštetiti destrukcijom baštine. Što god se događa s kulturnom baštinom povijesno je jednako važno kao manifestacija određenog anga- žiranja s poviješću, bilo da je riječ o zaštiti ili promjeni ostataka iz prošlosti. U nekim slučajevima povijesna promjena znači da jedan dio baštine nestaje, jer se i povijest i prošlost ponovno pišu/otkrivaju sa svakom generacijom. No, jednako kao i baština, i povijest i prošlost su obnovljivi izvori.71 S druge strane, neki narodi prolaze dramatske promjene u svojem baštinskom nasljeđu – vrednujući malo jedne, pa malo druge ostatke prošlosti. Primjerice, Mađari dvoje između dvaju nasljeđa: jednog primitivnog, nomadskog porijekla (populističko, azijsko, mađarsko, seljačko, folklorno) i drugog civiliziranog, ali servilnog imperijalnog nasljeđa (kozmopolit- skog, europskog, habsburškog, visokokulturnog).72 Prošlost se često uljepšava tako da ispravljamo i uvećavamo preživjele materijale i memorije, čisteći ili odbacujući ono što sad nije poželjno. Ponekad antikiziramo ili moderniziramo svoje nasljeđe kako bismo ga učinili egzotičnijim ili bližim, a ponekad povijest upisujemo sa željenom sadašnjošću, ili sadašnjost s idealiziranim tragovima prijašnjih vremena. Bez adaptivne uporabe, većina bi artefakata i sjećanja brzo propala; stoga njihovo mijenjanje, kako bi služile današnjoj uporabi, produžu- je njihovu egzistenciju. Nova uporaba ih zapravo štiti. Da Partenon nije služio kao džamija, harem i barutana, najvjerojatnije bi se urušio od erozije i pljačke. S druge strane, pariški je Panteon sukcesivno bio kršćanski hram, amblem prosvjetiteljstva, ikona nacionalnog jedinstva i hram čovječanstva. Kako promjena čini ranije funkcije zastarjelim, opstanak zahtijeva novu uporabu.73 Shodno današnjoj bihevioralnoj ekonomiji, strah protiv gubitka vlada ljudskim ponašanjem.74 Često se preferira izbjegavanje gubitka kulturne baštine nasuprot stje- canju nove kulturne baštine, pa čak ako ova nova ima istu vrijednost za društvo. Kulturnu baštinu tipično shvaćamo kao staru i fragilnu, i ugroženu, te je nastojimo zaštiti od uništenja kako bismo je očuvali za budućnost kao neodrživi izvor. No, ipak, našu baštinu najviše vrednujemo kad je ugrožena; prijetnja gubitka ujedinjuje njezine vlasnike i korisnike da se brinu o njoj. S druge strane, eksponencijalni porast količine baštine može nas odvratiti od ak- tivnog procesa oblikovanja kulturnih memorija u sadašnjosti.75 Danas se predlaže izmještanje pristupa konzervaciji baštine, od sadašnjeg naglaska na materijalnu fosi- lizaciju baštine kao proizvoda, k pristupu koji se fokusira na baštinu kao „proces”, te je pitanje u kojoj mjeri trebamo dopustiti rast, promjenu, propadanje i „pomlađiva- nje” baštine ako su ovi procesi integralni aktualnim značenjima i vrijednostima koje baštinu okružuju.76 Destrukcija i gubitak nisu suprotnost baštini, već dio njezine suštine. Naime, već danas postoje određeni pristupi u sektoru baštine gdje ne postoji strah od gubitka baštine u fizičkom smislu. Ovaj pristup ujedno upućuje na to da vrijednosti baštine

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

nisu inherentne, već relativne u odnosu na promjenjive društvene i kulturne kontek- ste u kojima ispunjavaju svoju funkciju.77 Ako želimo razumjeti ulogu baštine u suvremenom svijetu, moramo je poče- ti promatrati kroz termine promjene i trajnosti, ali i u ustrajnosti unutar procesa kontinuiranog rasta i kreativne transformacije. Kulturna baština na koju su duboko utjecala politička previranja može posljedično zadobiti dodanu vrijednost akvizici- jom novih slojeva asociranih s povijesnim procesom. U svakodnevnom životu vidimo kako zloupotreba (i upotreba) i destrukcija (kre- acija) objekata, među kojima su umjetnička djela, igraju važnu ulogu u transforma- ciji društava. Ako ovaj naš svijet vidimo kao cilj čovječanstva i kraj povijesti, onda ove fenomene možemo smatrati ili privremenim povratkom u ranije faze razvoja, ili ih možemo iskoristiti da revidiramo razumijevanje nas samih te važnost „simboliz- ma” u našim društvima. „Ne postoji dokument civilizacije”, podsjeća nas Benjamin, „koji u isto vrijeme nije i dokument barbarizma.”78 Poput Erazmusa, dužni smo zajedno prigrliti loše s hrabrim, zlo s neizbježnim, tužno s veličanstvenim – jer sve to čini cjelinu prošlosti koja je naše nasljeđe.

BILJEŠKE

1 Destrukcija je druga ili zamjenska riječ za gubitak. 11 PAUL CONNERTON, How Societies Remember, UK: Cambridge 2 GEORGE PEREC, Think/Classify, Le Genre Humain, 2, 1982., 191. University Press, 1989., 124. 3 DAVID HARVEY – JIM PERRY, The Future of Heritage as Cli- 12 MARTIN HEIDEGGER, Being and Time, New York: State Uni- versity New York Press, 1996., 40. mates Change: Loss, Adaptation and Creativity, London: Rout- ledge, 2015., 15. 13 ADRIAN FORTY, The Art of Forgetting, Oxford: Berg, 1999., 17. 4 LOTTE JENSEN, Free Access to the Past, Brill, 2010., 38. 14 SIGMUND FREUD, Mourning and Melancholia, London: Ho- garth Press, 1957., 28. 5 CAITLIN DE SILVEY – RODNEY HARRISON, Anticipating 15 DAVID HARVEY, Heritage Pasts and Heritage Presents: tempo- loss: rethinking endangerment in heritage futures, International rality, meaning and the scope of heritage studies, International Journal of Heritage Studies, Vol. 26, No.1, (2020.), 7. Journal of Heritage Studies, 7:4, (2001.), 330. 6 ALAN BENNET, Writing Home, Faber & Faber, 1994., 211. 16 ELIZABETH DOMANSKY, Kristallnacht, the Holokaust and 7 GASTON BACHELARD, The Poetics of Space, Paris: Presse Uni- German Unity. History & Memory, 4:1 (1992.), 60. versitaires de France, 1957., 68. 17 DAVID LOWENTHAL, The Heritage Crusade and the Spoils of 8 MARCEL PROUST, A la Recherche du Temps Perdu, Grasset & History, London: Viking, 1996., 101. Gallimard, Paris, 1931., 25. 18 LEO SCHMIDT, The architecture and message of the ‘wall‘, 9 CHRISTOPHER WOODWARD, In Ruins, London, Random 1961-1989, German Politics & Society 29:2, (2011.), 57. House, 2001., 31. 19 ADRIAN FORTY (bilj. 13), 156. 10 GEORGE SIMMEL, Two Essays: The Ruin, The Hudson Review, 20 ERNEST RENAN, What is a Nation? And Other Political Writ- 11:3 (1958.), 379. ings, New York: Columbia University Press, 2018., 35.

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

21 MICHEL DE CERTEAU, The Practice of Everyday Life, Berkeley: 47 Anđela Horvat u časopisu Arhitektura iz 1975. godine tematski University of California Press, 1984., 108. posvećenom Memoriji revolucije piše u svojem članku „Spome- 22 CORNELIUS HOLTORF, Averting loss aversion in cultural heri- nici kulture i spomenici narodne revolucije socijalističke Repu- tage, International Journal of Heritage Studies, 21:4, (2015.), 418. blike Hrvatske”: „da za spomenike kulture i spomenike narodne revolucije u SR Hrvatskoj nema valorizacije ni kategorizacije kao 23 RENE DESCARTES, Discours de la méthode pour bien conduire i da je najveći dio spomenika umjetničkog značaja. Evidencija la raison et cherchez la vérité dans les sciences, Indianapolis: Hac- spomenika NOB-a nije konačna jer se i dalje podižu spomenici kett, 1998., 51–52. u čast narodne revolucije. Spomenici NOB-a često od lako pro- 24 DARIO GAMBONI, The Destruction of Art: Iconoclasm and Van- padljivog materijala – izloženi oštećivanju.” dalism since the French Revolution, London, Reaktion, 1997., 14. 48 ERNST GOMBRICH, Art and Illusion: A Study in the Psychology 25 DARIO GAMBONI, (bilj. 24), 15. of Pictorial Representation, Oxford: Phaidon, 1980., 59 26 JAMES BECK – MICHAEL DELAY, Art Restoration: The Cultu- 49 VJERAN PAVLAKOVIĆ, Uvod, u: Framing the Nation and re, the Business and the Scandal, W. W. Norton., 1995., 24. Collective Identities: Political Rituals and Cultural Memory of the 27 JAMES BECK I MICHAEL DELAY, (bilj. 26), 25. Predmet pole- Twentieth Century Trauma in Croatia, (ur. Vjeran Pavlaković i mike bilo je i prečišćavanje na licima figura gdje su izbrisane oči. Davor Pauković), London: Routledge, 2019., 17. Kritičari također smatraju kako je tijekom obnove uklonjena i 50 Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1241/SI-1, Republički odbor patina, koja čini neraskidiv dio umjetničkog djela. Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske 28 GRAHAM FAIRCLOUGH, The New Heritage and Re-shapings 1947-1992 (fond). of the Past, u: In Reclaiming Archaeology: Beyond the Tropes of 51 Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1241/SI-1, Republički odbor Modernity, (ur. Antonio González-Ruibal), London: Routledge, Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske 2013., 198. 1947-1992 (fond). 29 ARTHUR DANTO, The Veterans Memorial, The Nation, 31 Au- 52 SUSANNE KUCHLER, Images of Memory: On Remembering gust 1986., 155. and Representations, Washington, DC: Smithsonian Institute 30 MAURIZIO PELEGGI, The politics of ruins and the business of Press, 1991., 92. nostalgia. Bangkok: White Lotus, 2002, 67. 53 ĐOKICA JOVANOVIĆ, Još jednom o nekim pitanjima kome- 31 DUBRAVKA KISIĆ – ANTONIJA MLIKOTA, Zadar - poslije- morativne kulture, Sociologija, 56:3, (2014.), 309. ratno urbanistička arhitektonska obnova 1944-1958, Zadar: Dr- 54 MAURICE HALBWASCH, On Collective Memory, Chicago: žavni arhiv Zadar, 2017, 4. University of Chicago Press, 1992., 24. 32 MIROSLAV KRLEŽA, Illyricum sacrum: odlomci rukopisa iz 55 MITJA VELIKONJA, Povratak otpisanih. Emancipatorski poten- kasne jeseni 1944., Kolo: časopis za književnost, umjetnost i kul- cijali jugonostalgije, u: Zid je mrtav - živeli zidovi! Pad Berlinskog turu, 1 (CXXI)/7, (1963.), 149. zida i raspad Jugoslavije, (ur. Ivan Čolović), Beograd: XX. vek, 389. 33 ADRIAN FORTY, (bilj. 13), 19. 56 VJERAN PAVLAKOVIĆ, (bilj. 49), 18. 34 ADRIAN FORTY, (bilj. 13), 12. 57 JOHN BODNAR, Public Memory, Commemoration and Patrio- 35 DARIO GAMBONI, (bilj. 24), 20. tism in the 20th century, Princeton: Princeton University Press, 36 JUKKA JOKILEHTO, Considerations on authenticity and inte- 1992., 83. grity in world heritage context, City & Time, 2(1), (2006.), 3. 58 PAUL CONNERTON, (bilj. 11), 105. 37 JOSEPH NEWLAND, Ai Weiwei: Dropping the Urn, Glenside, 59 MICHAEL HALDRUP – JORGEN DE BOERENHOLDT, Heri- PA: Arcadia University Art Gallery, 2010., 31. tage as Performance, u: The Palgrave Handbook of Contemporary 38 DARIO GAMBONI, (bilj. 24), 21. Heritage Research, (ur. Steve Watson i Emma Waterton), Lon- 39 SUZANA MARJANIĆ, Kronotop hrvatskog performansa: Od don: Palgrave McMillan, 2015., 58. Travelera do danas, Školska knjiga: Zagreb, 2014., 883. 60 CORNELIUS HOLTORF, Can Less be More? Heritage in the 40 ADRIAN FORTY, (bilj. 13), 16. Age of Terrorism, Public Archaeology, 5, (2006.), 101–109. 41 MAJA POPOVAC, Reconstruction of the Old Bridge of Mostar, 61 GAL KIRN, Transformation of Memorial Sites in the Post-Yugo- Acta Polytechnica, 46:2, (2006)., 50. slav Context, u: Retracing Images: Visual Cultures after Yugosla- via, (ur. Slobodan Karamanici i Daniel Šuber), Leiden: Brill Pu- 42 CARL GRODACH, Reconstituing identity and history in post- blishers, 2012., 273. war Mostar, Bosnia-Herzegovina, CITY, 6:1, (2002.), 74. 62 Hrvatsko vijeće za kulturna dobra, XXI. sjednica, 2006: Ukupan 43 NAUM PANOVSKI, New Old Times in the Balkans the Sear- broj registriranih, preventivno zaštićenih i evidentiranih NOB-a ch for a Cultural Identity, Journal of Performance and Art, 28:2 spomenika: 1151. Ukupno devastirano NOB-a spomenika tije- (2006.): 61–74. kom Domovinskog rata: 421. Ovaj broj će se još znatno povećati 44 ARTHUR DANTO, (bilj. 29), Danto, 159. kada se prikupe cjeloviti podaci za sve spomenike jer su mnogi 45 MARK COUSINS, Inside, Outside, Tate Magazine, Winter 1996., 29. uslijed neodržavanja, utjecaja atmosferilija i dr. zapušteni pa im 46 JURAJ HRŽENJAK, Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvat- je također potrebna obnova. skoj 1990-2000, Savez antifašističkih boraca Hrvatske, Zagreb, 63 Izvod iz Zapisnika XXI. sjednice Hrvatskog vijeća za kulturna do- 2001., 14. bra održane 19. prosinca 2006. godine u Zagrebu: Pitanje revizije

faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

zaštićenih NOB-a spomenika kulture: Rasprava o ovoj temi pota- 65 SIGMUND FREUD, Civilization and its Discontents, London: knuta je učestalim zahtjevima za brisanje iz Registra kulturnih do- Hogarth Press, 1969., 6. bara većeg broja memorijalnih obilježja, područja i pojedinačnih 66 TIM INGOLD, Materials against materiality, Archeological dialo- građevina iz razdoblja NOB-a, koje su zbog devastiranja, nestan- gues, 14:1, (2007.), 10. ka, minornog značaja događaja ili obilježja, izgubile opravdanje 67 CAITLIN DE SILVEY – RODNEY HARRISON, (bilj. 5), 6. za zaštitu. Za pristup tako opsežnoj i složenoj temi neophodno je prethodno izraditi kriterije vrednovanja, zaštite i očuvanja povije- 68 GUSTAVO ARAOZ, Heritage Classifications and the Need to sne baštine tih razdoblja. S obzirom da se kontinuirano publici- Adjust Them to Emerging Paradigms, u: Values and Criteria in raju registri kulturnih dobara za pojedina područja, a da će sre- Heritage Conservation, (ur. A. Tomaszewski), Florence: Edizioni đivanje kulturne baštine ratnih razdoblja vezanih za XX. stoljeće Polistampa, 2008., 179. potrajati neko vrijeme, predlaže se donošenje posebne Odluke da 69 DAVID LOWENTHAL, (bilj. 17), 75. se prigodom objave registra izostave ova kulturna dobra i odredi 70 DAVID LOWENTHAL, The Past is a Foreign Country, Cambrid- njihovo objavljivanje kao zasebnih korpusa. Za potpuno uništene ge University Press, 1985., 45. spomenike ali i za one za koje nije utvrđena kulturno-povijesna 71 CORNELIUS HOLTORF, The Heritage of Heritage, Heritage & vrijednost neki odjeli predlažu brisanje iz Registra, a za neke koji Society, 5:2, (2012.), 155. su preventivno zaštićeni u tijeku je postupak revizije, dok neki odjeli nisu predložili prioritetnu listu za obnovu spomenika. 72 CORNELIUS HOLTORF, (bilj. 60), 164. 64 Izvod iz Zapisnika XXI. sjednice Hrvatskog vijeća za kulturna do- 73 LOTTE JENSEN, (bilj. 4), 17. Do 19. stoljeća, „gomilanje spo- bra održane 19. prosinca 2006. godine u Zagrebu: Prema do sada menika” posvećenih nacionalnoj slavi prijetilo je da uguši grad- dobivenim podacima neki konzervatorski odjeli ne raspolažu cje- ske trgove i pitoreskne lokalitete Europe. Spomenici iz ranijih lovitim popisom NOB spomenika na terenu, kojih prema sazna- povijesnih razdoblja podsjećali su ljude u što vjerovati i kako njima postoji još veliki broj, te u tabeli nije iskazan konačan broj se ponašati. Krajem 19. stoljeća, sjećanje je zamijenilo ovo po- spomenika. Postojeći popisi su rađeni bez jasno utvrđenih kriterija ticanje na vjerovanje i ponašanje, i slavljenje je preuzelo smjer: vrednovanja zbog čega veliki broj spomenika nije uvršten na njih, Spomenik više nije govorio što raditi, jednostavno je objašnjavao a autorski su radovi najznačajnijih hrvatskih kipara iz druge polo- neku bitku ili slično. vice 20. st. (A. Augustinčića, V. Radauša, F. Kršinića, V. Bakića, D. 74 CAITLIN DE SILVEY – RODNEY HARRISON, (bilj. 5), 2. Džamonje, Ž. Janeša, M. Lah, Š. Vulasa i drugih). Pojedini odjeli do 75 RODNEY HARRISON, Critical Heritage, London: Routledge, sada nisu valorizirali sve spomenike NOB-a jer smatraju da je po- 2013., 35. trebno izvršiti revalorizaciju događaja tijekom NOB-a za koju pre- 76 SIAN JONES, Wrestling with the Social Value of Heritage: Pro- ma njihovom mišljenju konzervatori nisu kvalificirani, a drugi su blems, Dilemmas and Opportunities, Journal of Community Ar- dali svoje prijedloge obnove za sve spomenike (R, P, E) i bez obzira cheology & Heritage, 4, 2017., 36. na valorizaciju. Iz materijala sa XXI. sjednice Hrvatskog vijeća za kulturna dobra je vidljivo da konzervatorski odjeli nemaju istovje- 77 GRAHAM FAIRCLOUGH, (bilj. 28), 200. tan pristup zaštiti antifašističkih spomenika, te je potreban dogovor 78 WALTER BENJAMIN, Illuminations, New York: Schocken, na nivou službe i usuglašavanje stavova o ovoj problematici. 1969., 256.

Inne teksty tego samego autora

Podobne artykuły

1-10 z 11

Możesz również Rozpocznij zaawansowane wyszukiwanie podobieństw dla tego artykułu.