Skip to content
Tijdschrift voor Adriatische kunstgeschiedenis Search

New Insights into the Roman activity of the Schiavone Ivan Gapić from Cres

DOI 10.15291/ars.4340

Download PDF

Vol. 13 (2023)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Laris Borić University of Zadar, Department of History of Art lboric@unizd.hr Corresponding author

This paper presents fresh insights into the Roman activity of the stucco artist and painter Ivan Gapić during the latter half of the 16th century, contributing to a more comprehensive understanding of the life of a Schiavone who has only recently been reintroduced to art-historical readership. In Italian historiography, Gapić has been acknowledged only on the margins, with an obscure opus overshadowed by research on the works of prominent figures like Federico Zuccari or Girolamo Muziano. Newly collected data shed light on the mature phase of the Schiavone from Cres, revealing his role in the decoration of the Gregoriana chapel in St Peter’s Basilica and the Altemps chapel in Sta Maria in Trastevere. Additionally, the paper provides new information about Gapić’s involvement in the Confraternity of St Joseph da Terrasanta, his role in the administration of St Luke’s Academy in its early years, and his family connections with the archbishop of Bar (Antivari), known in Croatian scholarly literature as Ambroz Kapić. Besides, the paper brings new data on the membership of other two Schiavoni in this confraternity, the engraver Natale Bonifacio and sculptor Nikola Lazanić. These new insights into Gapić’s participation in significant papal and cardinals’ art commissions, as well as his membership in professional associations, enriches our understanding of his networking activities in the dynamic circumstances before and just after the Council of Trent.

Rome, Cres, grotesques , Shiavon, Ivan Gapić / Giovanni Capei, Federico Zuccari, Girolamo Muziano, Natale Bonifacio, Nikola Lazanić

1. stolske palače. Federico je ondje okupio čitav niz mladih suradnika, mahom rimskih Galleria prvog kata Casine Pija IV. slikara, ali i onih koje je poput Federica Baroccija doveo iz Zuccarijima rodnog Ur- u Vatikanskim vrtovima (izvor: LARIS BORIĆ /bilj. 3/) bina (a s njim je već i prije surađivao), majstore iz Borgo Sansepolcra, ili pak Santija di Tita, kojeg su braća dovela iz Firence. Svi su oni tvorili svojevrstan entourage Galleria on the first floor of the Casina of Pius IV in the Vatican koji je funkcionirao kao jednokratni likovni poduhvat pod Federicovim vodstvom Gardens i prema njegovim likovnim predlošcima,7 dok se složeni ikonografski koncepti pri- pisuju humanističkom eruditu, venecijanskom kardinalu Marcantoniju da Mula koji je osmislio i ikonografiju vatikanske Sala Regia.8 Pišući o osliku velikog pročelnog salona prvog kata Casine, položajem i veličinom njezine najreprezentativnije prosto- rije, Vasari spominje kako je povjeren majstoru kojeg je imenovao kao Giovanni da Carso Schiavone, assai buon maestro di grottesche.9 Da se pod toponimom „Carso” krije pogrešno prenesen talijanski naziv otoka i grada Cresa, Cherso, te da nije riječ o referenciji na prostor tršćanskog Krasa (Carst), dokazuju arhivski podatci koje je još početkom 20. stoljeća objavio Walter Friedlaender, navodeći niz od dvanaest isplata datiranih između listopada 1561. i 8. rujna 1563., kada je za radove na osliku, štuko- dekoraciji i pozlati „galerije” Casine posljednju ratu primio Giouannj da Cherso Ve- nitiano pittorre … p. resto, et compito pagamento del suo lauoro fatto di pittura, stucco et doratura nella quarta stanza ouero galeria di sopra alle stanze del boschetto in Belu. (ede)re.10 Procjenitelji njegovih radova izračunali su ukupno vrijednost od 461 šku- de, dok je Santi di Tito za svoju dionicu ukrasa Casine dobio 260 škuda.11 Tomu treba dodati i podatak kroničara 18. stoljeća Agostina Taje, koji je naveo arhivskim podatcima nepotkrijepljenu tvrdnju da je Giovanni Schiavone, uz Federica Zuccarija zaslužan i za oslik prednjeg zdanja Casine,12 loggie pred ljetnikovcem, premda dobri poznavatelji Zuccarijeva opusa toj atribuciji ne nalaze stilskih argumenata.13 Gapićev svod prostranog salona prvog kata, tzv. Gallerie, prekriven je groteskama u fresku i štuku koje okružuju tri oslikana kršćanska prizora, središnji sa Zarukama sv. Katarine, dok su po sredini bočnih osi likovi sv. Petra i (uništeni) sv. Pavla. Svaki

Schiavonea Ivana Gapića

2. Oslici u Prvoj tiburtinskoj dvorani vile d'Este u Tivoliju (izvor: DORA CATALANO /bilj. 21/) Frescos in the First Tiburtine Hall of the Villa d’Este in Tivoli

je od apostola okružen groteskama sa središnjom ikonografijom Herakla (Petar) i Apolona (Pavao) u humanističkom, predtridentskom prožimanju antičke i kršćanske ikonografije. Na frizu koji teče pod svodom scene su iz Djela apostolskih s Kristom i Petrom s jedne, starozavjetne s druge strane, te likovi pustinjaka, Jone, prizor Poto- pa, panorama zamišljenog grada te jedan krajolik, a neke su dionice posve uništene. Stil Gapićevih groteski Cristina Acidini Luchinat, vrsna poznavateljica opusa Zucca- rijevih, ocijenila je kao „znalački arheološki”, u kojem su bogatstvo kombinatorike te stilska sigurnost izravno preuzeti s carskih modela, a filtrirani kroz iskustva rene- sansnih prethodnika poput dekoracije Rafaelovih loggia, Stuffete kardinala Bibiene, te dvorana u tvrđavi Sant’Angelo.14

Schiavonea Ivana Gapića

Radeći na Casini, Gapić je uzimao i druge poslove, na što upućuju zapisi s tužbe- nog procesa 24. srpnja i 9. kolovoza 1563., koji je podignuo protiv slikara i štukatera Ottavija iz Volterre, a koji mu je dugovao 48 giulia (srebrna moneta pape Julija II.) za neke štukaterske radove,15 no zasad nije moguće reći o kojem je poslu riječ. Po dovršetku oslika Casine, ujesen 1563., Federico Zuccari pridružio se bratu Taddeu na oslicima Vignoline vile Farnese u Capraroli, a u ljeto 1565. je na poziv pa- trijarha Giovannija Grimanija u Veneciji, gdje je nakon smrti Battiste Franca dovršio palu za obiteljsku kapelu u San Francesco della Vigna.16 Zanimljivo je kako Kukulje- vić primjećuje Gapićev izostanak iz svetojeronimskih arhiva između 1564. i 1568., pa bi buduća istraživanja pozornost trebala usmjeriti i na mogućnost da se Gapić tih godina pridružio Federicu na izradi grotesko dekoracije kapele Grimani, ali i onima na svodu stubišta palače Grimani kod crkve Sta Maria Formosa, s čijom se izved- bom Federico također povezuje.17 Nadalje, otvara se i pitanje moguće komunikacije s Julijem Klovićem koji ne samo da je radio za Grimanijeve u Veneciji i Farneseove u Rimu već je Federica Zuccarija povezao s Cornelisom Cortom, a možda je bio ključna osoba i u patrijarhovu pozivu da dovrši palu u obiteljskoj kapeli.18 Ostavimo li hipoteze o Gapićevu mletačkom boravku sredinom 60-ih godina 16. stoljeća zasad po strani, iduća arhivski potvrđena njegova aktivnost je uz Cesarea Nebbiju, učenika i bliskog suradnika Girolama Muziana, još jednog ključnog slikara zrelog rimskog cinquecenta, koji su bili vodeći majstori dobrog dijela oslika glaso- vite vile kardinala Ippolita d’Estea u Tivoliju, na kojoj je u dva navrata radio i sam Federico. Schiavone je u Tivoliju zabilježen tijekom 1569., u grupi koja je radila na dekoraciji tzv. Prve i Druge tiburtinske dvorane koju je vodio Cesare Nebbia, a zabi- lježen je u isplatama majstoru imenovanom kao Giovanni Gapei veneziano.19 Muzi- ano i Nebbia su u Tivoliju bili još od 1565., a i sam Federico Zuccari je radio 1566. i 1567. na osliku dvorana Plemstva i Slave, te 1572. u samoj kapeli.20 Proces atribui- ranja pojedinih dionica vile d’Este iznimno je zahtjevan i još uvelike nedovršen,21 te odražava brojne probleme s kojima se povijest umjetnosti druge polovice rimskog cinquecenta još uvijek suočava, pa će u tom procesu i izdvajanje Gapićevih dionica biti dio predstojećih istraživanja. Uz ovdje iznesene podatke, ključan doprinos spomenute skice za Gapićev umjet- nički profil temeljio se na nekoliko dokumenata iz njegova rodnog Cresa. U računskoj knjizi izgradnje zidina, Libri delle fabbrica delle mura Creske komune, na dan 21. ve- ljače 1587. stanoviti je Ivan Gapić primio 68 lira za izvedbu i pozlatu lika krilatog lava Sv. Marka na pročelju Kneževe palače, srušene u 19. stoljeću. Osim toga, u zapisima creskog Velikog vijeća zabilježeno je da se majstor istog imena 5. svibnja 1596. prijavio na natječaj za dekoraciju okvira pale Andree Vicentina, nabavljene za glavni oltar tek pregrađene zborne crkve Sv. Marije Snježne. Nudeći svoje usluge, Gapić je iskustvo do- kazao izjavom o sedmogodišnjem rimskom nauku uz strica: p. servicio della Chiesa, et p. mostrar p. honor mio, ch. no ho speso indarno sette anni co’tinui, ch. so. stato in Roma co.il a Zio famoso pittore, nel qual tempo ho sſuito co.lui, et di pittura, et d’indorattura nella Capella gregoriana, nel soffita d’Arancelli, nel palazzo del gia Ill.mo cardina farnese a’Patto [ili a’Pallo, nečitko, op. LB], et ad altri Ssmi l’esperienza dell’indoratura ch. ho fatto del sa. Marco nella facciata dell pallazzo gia nove anni ch. par fatto feri, nella Chie- sa della Ma. di Nerese, et in altri luochi, et a Cavisole, et altorve, et non ma.caro anco di fedelta’ nel maneggio dell’oro nel quale si potria far dell’inganno.22 Iz tih podataka možemo, dakle, rekonstruirati nastavak rimske karijere Ivana Ga- pića starijeg, za koje razdoblje ante quem datum jest svibanj 1587., kada je Gapić mlađi isplaćen za radove na lavu Sv. Marka s creske Kneževe palače, pretpostavljući da se tada, kao već izučen majstor, vratio iz Rima sa znanjem potrebnim za izradu reljefa koji je zbog podatka o pozlati zacijelo bio izveden u štuku. Nadalje, spomi- nje i druge creske radove, primjerice pozlatu, koja se vjerojatno odnosila na njegove

Schiavonea Ivana Gapića

štukature u crkvi Gospe „di Nerese”, koji je naziv današnje kapele Gospe od Zdravlja južno od creskog franjevačkog samostana, a koja je kao i župna crkva u Belom (tal. Caisole) u kasnijim stoljećima temeljito pregrađena. Izjava završava tvrdnjom kako je radio „i drugdje”. Budući da ništa od toga nije sačuvano, nije moguće suditi o formi i kvaliteti, no zacijelo je indicija jednog od vrlo rijetkih, premda posve slučajnih odjeka groteskne dekoracije 16. stoljeća na istočnoj obali Jadrana. U tom su smislu vrlo za- nimljivi oslici drvenih greda nedavno pronađeni u kući Petris Moisè u Cresu,23 jer se datacijom i motivima preklapaju s istovremenim creskim radovima Gapića mlađeg. Prema creskim je arhivskim podatcima, dakle, Ivan Gapić mlađi sa stricem u Rimu radio na dekoraciji kapele Gregoriane u vatikanskoj bazilici Sv. Petra, na drve- nom stropu crkve Sta Maria Aracoeli na Kapitolu, u palači kardinala Alessandra Far- nesea, kao i na ukrašavanju još nekoliko rimskih crkava koje nećak nije specificirao jer creskoj publici po svoj prilici nisu bile bitne. Osim toga, u dokumentu navedeni radovi nisu kronološki posloženi, pa bi to ovdje trebalo ispraviti. U slavu nedavne pobjede kod Lepanta, rimski je Senat 21. studenog 1571. odlu- čio opremiti franjevačku crkvu Sta Maria Aracoeli novim drvenim soffitom. Izvedba je bila povjerena drvorezbaru Flaminiju Boulangieru koji je prethodno radio i za kardinala Ippolita d’Estea, a do 1574. su dovršeni pod vodstvom Cesarea Trappa- sija.24 Stropna longitudinalno troosna kompozicija u središtu ima reljef s Gospom i grbovima papa Grgura XIII. te Pija IV., rimske komunalne insignije te brojne prika- ze trofeja, oružja i pomorske opreme. No, Boulangier je po dovršenju stropa 1576. radio i na dekorativnom frizu pod stropom na kojem su pozlaćeni maritimni i po- morski ikonografski motivi (dupini, rostre, sirene), popraćeni papinskim grbovima i sakralnim parafernalijama. Premda do danas poznati rimski arhivski podatci ne potvrđuju prisustvo Gapićevih na ovim radovima,25 na temelju creskog navoda i u skladu s kronološkim okvirima, treba dopustiti mogućnost suradnje strica i nećaka Gapića na pozlati friza pod tabulatom Sta Maria Aracoeli. Potvrde li se te pretpostav- ke, Gapićeva je karijera, u odnosu na samostalne i suradničke slikarske angažmane šezdesetih i ranih sedamdesetih godina u Casini Pija IV. i vili d’Este, preusmjerena na organizaciju i izvedbu završne dekoracije djela drugih majstora. Takav se smjer nazire i u sljedećoj suradnji o kojoj govori zapis creskog vijeća, onoj na kapeli Grgura XIII. u novosagrađenoj bazilici Sv. Petra, čija je dekoracija povjerena iskusnom rimskom slikaru Girolamu Muzianu kojeg je Gapić morao po- znavati još za radova za kardinala Ippolita d’Estea u Tivoliju. Muziano je, podrije- tlom iz Brescije i ranim školovanjem u mletačkom ambijentu, zauzeo jedinstveno i prilično utjecajno mjesto u rimskom slikarstvu druge polovice cinquecenta, uvelike mu odredivši stilske okvire.26 Gapić mlađi u kapeli Gregoriani spominje tek radove na pozlati štukoreljefa, no taj se navod isključivo odnosi na njegov doprinos, dok je stricu mogao biti povjeren znatniji udio u toj suradnji. Toj hipotezi u prilog idu i novopronađeni podatci koji se iznose u drugom dijelu ovog rada. Kapelu Gregoria- nu je projektirao i do 1583. dovršio Giacomo della Porta, po narudžbi pape Grgura XIII., kao jednu od prvih instalacija unutar nove bazilike. Jedna od ključnih osoba u pripremi ikonografskog, arhitektonskog i likovnog koncepta kapele bio je glasoviti Tommaso de’Cavalieri, čije je ime, osim u arhivskim podatcima, zabilježeno na nat- pisnoj ploči u ruci sačuvanog izvornog mozaičkog lika Izaije, a iz istog kruga, možda i od samog kardinala Alessandra Farnesea, zacijelo potječe i ideja o obnovi tehnike ranokršćanskih mozaika,27 koji su zamijenili dotad popularne groteske.28 Osim toga, na svodu Gregoriane promijenjena je i kompozicijska shema štukodekoracije, koja je ovdje geometrizirana, pa i u tome slijede ranokršćanske dekorativne sheme. Najzad, creski podatak o radovima za kardinala Alessandra Farnesea posebno je zanimljiv jer je riječ o jednom od najutjecajnijih prelata onodobnog Rima, no lokalitet a’Patto koji creska regesta spominju još nije identificiran.29

Schiavonea Ivana Gapića

3. Dekoracija svoda u kapeli Gregoriani, bazilika Sv. Petra (foto: L. Borić) Vault decoration in the Gregoriana chapel, St Peter’s Basilica

4. Mozaik Navještenja iz kapele Gregoriane, bazilika Sv. Petra (izvor: PATRIZIA TOSINI /bilj. 27/) Mosaic of the Annunciation in the Gregoriana chapel, St Peter’s Basilica

Spomenuta prva suvremena objava Gapićeva biografskog profila završava podat- kom o smrti koju je zabilježio creski notar Giangiacomo Colombis 9. lipnja 1595. kada je sestre Katarinu i Nikoletu Gapić pok. Frane uveo u posjed koji im je opo- ručno ostavio stric Ivan, navodeći kako je excellentissimo pictore Giovanni Capicio nedavno umro u Rimu.30

Novi podatci o rimskom djelovanju Ivana Gapića Nakon tako impostirane rekonstrukcije Gapićeva životnog puta i rimskih likov- nih mreža unutar kojih je djelovao, nastavljenim se istraživanjima došlo do novih po- dataka koji taj bozzetto dopunjuju i čvršće ga osovljuju do mjere u kojoj će se moći pristupiti preciznijem izdvajanju njegovih likovnih doprinosa unutar niza suradnji u sklopu iznimno gustih i složenih umjetničkih mreža rimskog cinquecenta, a potom i na eventualno prepoznavanje formalno-stilskih osobitosti i njihovih transformacija.31 Kronološko iznošenje novopronađenih podataka treba započeti pomakom naj- ranijeg rimskog spomena Ivana Gapića s 1561., kada ga je Kukuljević pronašao u

Schiavonea Ivana Gapića

nacionalnoj bratovštini, na 1558., kada je naš majstor uplatio članarinu bratovštini slikara,32 čime i pretpostavljeno razdoblje njegova slikarskog nauka treba postaviti u početak 50-ih godina 16. stoljeća. Nadalje, creski navod Gapića mlađeg o radovima za kardinala Ippolita d’Estea u njegovoj vili u Tivoliju treba dopuniti arhivskim podatcima koje je u monografiji o Girolamu Muzianu objavila Patrizia Tosini istražujući arhivske podatke o isplatama za radove u tzv. Prvoj i Drugoj tiburtinskoj dvorani koje su datirane u 1569. Sumnja- jući, na temelju morfoloških odlika, u Coffinovu atribuciju tih oslika Cesaru Nebbiji (a zbog srodnosti stila i Muzianu koji je u vili prisutan tijekom duljeg razdoblja, već od 1563.),33 autorica prepoznaje nekoliko ruku pomoćnih majstora te navodi kako su od veljače do lipnja 1569. isplate za radove u tim dvjema sobama primili Gaspa- re Gasparini, Matteo Martus da Lechius, Paolo Cervia, Giovanni Battista Fiorini te Giovanni Gapei da Cherso, odnosno Ivan Gapić. Izdvajajući potonjeg iz niza slabije poznatih imena, a ne navodeći konkretne razloge, Tosini upućuje na njegove origini veneziane te činjenicu da je Cresanin bio glavni majstor na mozaicima kapele Gre- goriane na kojima je Girolamo Muziano, kao i u ovoj fazi oslika vile d’Este, bio vo- ditelj radova.34 U Drugoj tiburtinskoj dvorani zidovi i svodovi oslikani su freskama unutar grotesko okvira koje će nadolazeća istraživanja detaljno usporediti s onima u Gapićevoj galeriji Casine Pija IV., no vrlo je zanimljiva i freska na dijelu svoda iznad prikaza Tiburtinske sibile, a prikazuje Apolona na Sunčevoj kvadrigi čije konje vode geniji. Na temelju komparacije izvedene na dostupnom fotografskom materijalu, kolorističke, ali i neke pojedinosti crteža i impostacija likova mogu se usporediti s onima na prikazu Apolona s muzama u vatikanskoj Casini, no i tu će slutnju potvr- diti ili odbaciti pomnija komparativna istraživanja temeljena na preciznom fotograf- skom materijalu.35 Creski podatak o radu Gapićevih na dekoraciji kapele Gregoriane koja je nastala kao prva gradnja unutar nove bazilike Sv. Petra u Vatikanu treba dopuniti onima koje je iznijela P. Tosini u monografiji o Girolamu Muzianu, a koji mi pri objavi spomenutog članka o Gapiću nisu bili poznati. Kapelu je papa Grgur XIII. dao podi- gnuti za pohranu relikvija sv. Grgura Nazijanskog, a mozaička je dekoracija nastala prema Muzianovim nacrtima i vodstvom između 1578. i 1585. Do 18. stoljeća izvor- ni su mozaici dobrim dijelom propali, te su zamijenjeni novima, tek u općim oblici- ma prateći stare. Originalni su samo mozaici Navještenja i proroka Izaija i Ezekiela nad oltarom, dok su likovi crkvenih otaca u pandantivima, sv. Grgura Nazijanskog, sv. Grgura Velikog, sv. Bazilija i sv. Jeronima, 70-ih godina 18. stoljeća zamijenjeni novim mozaicima prema nacrtima slikara Nicole Lapiccola.36 Arhivski podatci o dekoraciji kapele Gregoriane govore kako je prije početka ra- dova u proljeće 1578. venecijanski nuncij u Rimu zamoljen da od prokuratora Sv. Marka zatraži dolazak četiriju iskusnih mozaičara koji bi izveli pripremljene Mu- zianove predloške, na što su poslana tri majstora. Tih je dana i sam Muziano pri- mio prve isplate, u svibnju 100 škuda, vjerojatno za pripremne kartone, te kolovozu otkad mu je redovito isplaćivan mjesečni prihod od 25 škuda.37 Radovi su dobro napredovali jer se Muziano već u kolovozu ispričao kamerlengu fabrike katedrale u Orvietu da ne može dovršiti obećane im oltarne pale jer se već prije papi obvezao pozabaviti se mozaičkim narudžbama. U nekoliko idućih dokumenata zabilježena je doprema materijala, pigmenta i staklene paste iz Venecije, a mozaici su dovršeni 1580., svakako do svečanog prijenosa relikvija sv. Grgura Nazijanskog kada se kro- ničar divio uresu svoda, premda je kapela u kojoj je papa pokopan u proljeće 1584. u potpunosti dovršena u veljači 1583.38 Arhivske dokaze o konkretnoj Gapićevoj ulozi u izradi tih mozaika nalazimo u dokumentu od 1. svibnja 1578., kad naš majstor svjedoči ugovoru o stanu koji je Muziano iznajmio stanovitom Lorenzu de Santio di Sambuco. Dva dana poslije,

Schiavonea Ivana Gapića

3. svibnja 1578. Muziano je isplatio 24 dnevnice za radove na mozaicima u kapeli Gregoriani: Dadi 3 di maggio per tuto di 24 detto le giornate de liomini che taliono el musaico e capalo da un colore a laltro, poimence navodeći Giovannija da Venezia, Raffaelea Veronesea i Lattanzia da Crema, a 6. je isplaćen stanoviti Gioanni Guni po narudžbi majstora Giovanija che fa el mosaico per la capela gregoriana, zacijelo našeg Gapića.39 Dana 10. svibnja Giovanni Capei primio je 20 škuda per la sua Provisione del presente mese per haver a fare il mosaico o pittura nella capella gregoriana, et con- tinuare sino che non si ha altro ordine in contrario come per mandato generale.40 Mje- sec dana poslije, 6. lipnja dostavljen je drveni materijal koji je upravo on i naručio m.o giova gapei musaicaro, a 12. istog mjeseca navode se robe comprate msl giovani gapei; kad je naš majstor nabavio staklenu pastu, žuti pigment terra gialla, dlaku za kistove i marteline, zubače za obradu mozaičkih tesera. Dana 4. i 9. kolovoza 1578. Cresanin je namiren za nabavu kartona, sveščiće carta reale, žuti, crveni i crni pi- gment te azurnu staklenu pastu.41 Kako su mozaici kapele Gregoriane, izuzev Navještenja, davno propali, za ocje- nu tih radova treba se obratiti zapisima posjetitelja kapele koji su se u njezinu izvor- nom izgledu izrijekom divili njihovoj ljepoti i kvaliteti, poput Raffaellea Borghinija koji je u svojem Riposu 1584. zapisao: È questa ricca opera stata fatta fare da Gre- gorio XIII, dove si veggono con belissimi ordini compartiti misti fini di più sorte, e colonne lucidissime di pietre Affricane: ha le volte adorne di dorati stucchi con vaghi- ssime pitture: dimostra la tribuna sottilissimi fogliami, et imprese del Papa altre cose sifnigficanti (…) e tutti i musaici, che vi sono con tanta arte, che paiono dipinti col. Penello, e con colori, talche il Muziano ne ha riportato laude grandissima, e massime havendo trovato un nuovo modo di fare stuccco differente da quello che usavano gli antichi col quale più facilmente, e meglio si compone il mosaico.42 Slično ponavlja i Baglione u Vitama (1642.), navodeći Muziana kao autora disegna i pripremnih kar- tona za mozaike, ali i njegovih naknadnih intervencija na njima; ma volle con le sue proprio mani formare molte teste, et altre cose importanti (…) questo è il pù bel mu- saico, che sia stato fatto dagli antichi in sin’ al nostro temp.43 Borghini u drugom opi- su mozaika u tekstu „Nove chiese di Roma” (1639.) ponavlja opasku o inovacijama mozaičke tehnike koje pripisuje Muzianu il quale ritrovo la maniera di lavorar mu- saici con olio, ed egli stesso di sua propria mano vi fece alcune teste, ed altre opere,44 a dojam osobite luminoznosti i svjetlucavosti po svoj prilici stvarali su umetci od staklene paste iz Murana koja je upotrijebljena umjesto dragog i poludragog kame- nja, premda su za nabavu i ugradnju bili isplaćivani zlatari, a ne staklari, primjerice Mariotto iz Montepulciana i Giovanni iz Firence, dok je trajni dobavljač mozaičkog materijala bio je staklar Tarquinio di Cristoforo iz Perugie.45 Takva raznovrsnost specijalizacija i podrijetla majstora pozivanih iz Venecije i Toskane potvrđuje am- bicioznost projekta koja je rezultirala sjajnim dojmom koji navode posjetitelji pri opisu njezina izvornog izgleda. Objavljeni dokumenti Fabbrice di San Pietro potvrđuju da je capocantiere, glav- ni organizator i voditelj radova koji je nadzirao sve procese na izradi mozaika bio upravo Ivan Gapić.46 Predloške je izradio Girolamo Muziano s učenikom i Cesare- om Nebbiom, a Baglione je zabilježio i slikarske suradnike poput Paola Rosettija te Brescianina Giacoma Stellu.47 Schiavone je iz tih navoda kao tehnički suradnik izostavljen, premda je u arhivskim zapisima zabilježen kao „slikar mozaika”, u obliku Giovanni da Venezia, uz stanovitog Raffaelea iz Verone.48 Muzianov je umjetnički krug uključivao i druge mozaičare, poput Ferdinanda Sermeija koji je sa spomenu- tim Paolom Rosettijem radio na pročelju katedrale u Orvietu, a Rosetti je izradio i mozaik sv. Frane u rimskoj crkvi Gospe od Loreta, surađivao je i s Cesareom Nebbi- om na mozaicima glavne kupole u Sv. Petru, na svodu kapele Clementine te, prema nacrtima Federica Zuccarija, u kapeli Caetani u Sv. Pudenziani.49

Schiavonea Ivana Gapića

O Gapićevu udjelu u dekoraciji kapele Gregoriane govori i ranije spomenuti nećak u dopisu creskom Velikom vijeću koji je izričito naveo kako je sa stricem surađivao na osliku i pozlati kapele Gregoriane, pa bi Gapiću starijem trebalo pri- pisati i dio raskošne štukodekoracije svoda. Borghini se u spomenutom tekstu divio štukoukrasima, koji uokviruju oslike, a koji prema P. Tosini, „bikromijom bijelog

Schiavonea Ivana Gapića

5. iz zlatnog u kontrapunktu s raznolikim tonovima antičkog mramora vješto prate Svod kapele Altemps, Sta Maria arhitektonske partiture”, pa bi i ovdje budućim istraživanjima trebalo taj štukaterski in Trastevere, Rim (izvor: https:// commons.wikimedia.org/ angažman dokazati ili ga ostaviti na razini pretpostavke o vodećem mjestu u organi- wiki/Category:Santa_Maria_ zaciji dekoracije kapele. in_Trastevere_-_Cappella_ Krajem osamdesetih godina 16. stoljeća Gapić je bio angažiran na još jednom Altemps#/media/File:Santa_ kardinalskom projektu, dekoraciji kapele Altemps s ikonografskim konceptom fre- Maria_in_Trastevere,_Rome_ (15047716179).jpg, CC by 2.0) sko oslika Pasqualea Catija u službi novog postava ranosrednjovjekovne ikone Ma- donne della Clemenza sred mariološkog programa kapele s naglaskom na posrednič- Vault of the Altemps chapel, Sta Maria in Trastevere, Rome ki koncept Djevice osvjedočen kroz stoljetno štovanje njezinih ikona.50 Pregradnju kapele prigrađene južno od apside njegove titularne bazilike Sta Maria in Trastevere od Martina Longhija Starijeg 1587. naručio je utjecajni kardinal Marco Sittich Altemps. Budući da je Longhi bio i arhitekt matične crkve Gapićeve nacional- ne bratovštine,51 u tim bi okvirima trebalo istražiti mogući Schiavoneov angažman. U tom je smislu posebno zanimljiv podatak da je još 13. ožujka 1579., na samom počet- ku radova na Gregoriani, Gapić postao članom ugledne Compagnia di San Giuseppe di Terrassanta, iz kojeg će se razviti Accademia dei Virtuosi al Pantheon, čiji su članovi bili ugledni arhitekti, kipari i slikari, između ostalih Taddeo i Federico Zuccari, Vi- gnola, Pirro Ligorio, te upravo Martino Longhi.52 S druge strane, valja imati na umu i da je kardinal Altemps nećak pape Pija IV. (i rođak Karla Boromejskog), štoviše u kapeli su prikazani na dvojnom portretu nad glavnim oltarom. Pio IV. bio je jedan od prvih Gapićevih naručitelja, još ranih šezdesetih godina kada je na njegovoj vatikan- skoj Casini prema Zuccarijevim predlošcima izveo svoj najvažniji rimski rad. U sva- kom slučaju, po dovršetku građevinskih radova u siječnju 1588. Gapić je u kapeli Al- temps, uz Giovannija Antonia iz Varesea,53 dokumentiran na pozlati štukodekoracije kojom su obloženi zidovi i svodovi kapele Altemps, uz istovremene oslike Pasqualea Catija. Svakako treba primijetiti da su ta dvojica majstora ovdje bila angažirana isklju- čivo na završnim radovima pozlate štukodekoracije koju su izradili majstori Pompeo dell’Abbate i Stefano Fuerreri.54 Takva redukcija Gapićeva likovnog djelovanja na or- ganizaciju završnih radova pozlate potvrđuje iznesenu tezu o svojevrsnom zaokretu u Schiavoneovoj rimskoj karijeri, od izvedbenog angažmana prema organizacijskim aktivnostima kakav se mogao naslutiti već iz njegova pribavljanja materijala za moza- ike kapele Gregoriane, a potvrđuje ga i niz procjeniteljskih aktivnosti na kojima je bio angažiran tijekom druge polovice osamdesetih godina 16. stoljeća, za pontifikata Sik- sta V. Gapić je, naime, u nekoliko navrata zabilježen kao procjenitelj tuđih slikarskih i štukaterskih radova, i to kao zastupnik papinske strane, uz Giacoma Rocchettija koji je zastupao slikare i štukatere. Tako je u siječnju 1588. naš majstor procijenio oslike Cesarea Nebbije i Giovannija Guerre u srušenom hospitalu dei Mendicanti,55 oslik triju dvorana i hodnika u Lateranskoj palači,56 Nebbijine freske na svodovima i zido- vima u Scala Santa,57 te svodne groteske, sgraffito i fresko zidne oslike u Vatikanskoj biblioteci, na svim izvještajima potpisan kao Giouanni Capitio pittore.58 Ivan Gapić čitav je svoj umjetnički vijek ostao povezan s Federicom Zuccarijem i njegovim umjetničkim krugom, o čemu svjedoči i njegova prisutnost u procesima transformacije tzv. Università de Pittori u Akademiju sv. Luke u kojem su upravo Zuccari i Muziano odigrali vodeću ulogu, a Federico će postati i prvim principeom. Premda je među članovima zabilježen u siječnju 1589., po svoj je prilici nazočio već prvom službenom okupljanju 21. 12. 1588. kojim je „Collegio sive Universitate Pic- torum” ušao u posjed crkve Sv. Martine.59 Naime, Gapić je već 1588. uplatio jednu škudu članarine za Università de Pittori, a potom mu ime, u latinskom obliku Io.es Capitius, nalazimo među članovima Bratovštine sv. Luke, koji su 29. siječnja 1589. potvrdili primitak Michelea Timoteija, rektora crkve Sv. Martine u Bratovštinu sv. Luke, kojoj je istovremeno za prokuratora postavljen Niccolo Circignani.60 U listo- padu te godine Gapić je uplatio 20 bajocha za nabavu svijeća uoči blagdana bratov-

Schiavonea Ivana Gapića

štinskog patrona sv. Luke, a još ga jednom u takvom popisu nalazimo 1593.61 Te je godine njegov ugled potvrđen imenovanjem za jednoga od sindika Akademije,62 u ispravi od 31. listopada 1593. kojom se imenuje prokurator Giovanni Pietro Paolo Picioni, Io: Capitius je među potpisanim ovjeroviteljima.63 U obama su dokumen- tima prisutni i njegovi bliski suradnici i kolege Girolamo Muziani, Cesare Nebbia, ali i Federico Zuccari, Schiavoneov mentor iz mladih dana i cjeloživotni drug, koji je istovremeno kao principe postavio prvi kurikul Akademije.64 Dana 30. listopada 1593. je na popisu omnes infrascritti confratres Societatis Pictorum.65 Među posljed- njim poznatim dokumentima koji Gapića spominju u upravnim tijelima Akademije onaj je iz veljače 1594. u kojem je i dalje jedan od sindika uz Cristofora Roncallija,66 a nakon nazočnosti na sjednici održanoj 27. prosinca 1594. u objavljenim dokumen- tima te institucije više ga ne nalazimo.67 Zanimljiv podatak kojim treba dopuniti skicu za Gapićevu biografiju odnosi se na srodstvo s barskim nadbiskupom Ambrozom Kapićem. Spomenuto je da se naš majstor 19. ožujka 1579. pridružio Bratovštini sv. Josipa di Terrasanta koja je od ustanovljenja 1542. okupljala – kako je to u molbi papi Pavlu III. istaknuo njezin utemeljitelj Desiderio d’Adiutorio – insigni artefici di architettura, di pittura, di scul- tura, ali i maestri dell’arte metallaria, lignaria e fusoria e delle diverse arti.68 Tom je prigodom u dokumentima bratovštine naš majstor zaveden kao Giovanni Capitio Schiavone pittore di Cherso, a istom je ondje primljen i brat mu, Reverendo Ambro- sio Capitio Arcivescovo de Antivari, Primate di Servia et adminstratore di Budone et Corone.69 Riječ je o učenom franjevcu, u našoj historiografiji poznatom kao Ambroz Kapić, doktoru teologije, kojeg je papa Grgur XIII. 9. siječnja 1579. imenovao nadbi- skupom Bara koji je tada bio pod osmanlijskom vlašću. Prebivajući u Budvi, nadbi- skup Kapić u nekoliko je navrata intervenirao u Veneciji i Rimu (1584. – 1585.) zbog uzurpacije nadbiskupske imovine u Baru. Zbog protuosmanskih zagovora, 1585. mu je zabranjen pristup naslovnom gradu, a umro je u Budvi 31. 8. 1598.70 Obezvučeni prvi glas prezimena kakav se u nas ustalio, a zbog kojeg ga se nije povezivalo sa Schiavoneom Gapićem, zacijelo je uzrokovan prijevodom latinske inačice prezimena Gapićevih (Capitio, Capitivs), kako ga, primjerice, naziva Farlati.71 Najzad, inačicu Kapić ne nalazimo u cresko-osorskim arhivima. I u ovom bi pitanju trebalo precizni- je utvrditi rodbinske odnose slikara Ivana i nadbiskupa Ambroza, a posebno ulogu koju je potonji mogao imati u rimskom i eventualnom venecijanskom djelovanju creskog Schiavonea. Barski je nadbiskup u zapisnicima sastanaka bratovštine nave- den tek dvaput, pri prijemu u članstvo te na idućoj sjednici 12. travnja 1579., kada je povodom Cvjetnice bratimima podijelio blagoslovljene palme. Creski se slikar, pak, nakon te sjednice godinama ne pojavljuje na mjesečnim sjednicama, sve do 1. ožujka 1587., a 13. prosinca te godine je čak izabran za jednoga od elektora regenta, predlažući Martina Longhija, no izabran je Didaco Franco.72 Na marginama ovog rada posvećenog Gapiću treba zabilježiti članstvo još dvojice Schiavona u Bratovštini sv. Josipa da Terrasanta. Šibenski graver i crtač zemljovida, Natale Bonifacio dobar je dio radnog vijeka proveo u Rimu, gdje je došao 1575., a u rodni se grad vratio netom prije smrti, u siječnju 1592.73 Njegovo je članstvo u naci- onalnoj Bratovštini sv. Jeronima poznato, no i u Compagniji sv. Josipa bio je ugledan bratim, te mu je nazočnost zabilježena na gotovo svakoj sjednici između 19. siječnja 1578., kada je pri primanju u članstvo naveden kao Natale Bonifazi intagliatore in rame i 1586. kojom završavaju objavljeni zapisnici.74 Ondje je 10. travnja 1580. člani- com postala i supruga mu Magdalena.75 Šibenčanin je tijekom 1583. i 1584. obavljao dužnost blagajnika, 1585. je bio zadužen za posjete bolesnoj subraći, 1586. je corista, a 1587. jedan od sakristana.76 Treći Schiavone, član Bratovštine sv. Jeronima koji je bio aktivan i u Compagni- ji di San Giuseppe da Terrasanta, bio je Nikola Lazanić. Na sjednicama je obično

Schiavonea Ivana Gapića

naveden kao Niccolò Lasaneo, a katkad i s dodatkom della Brazza, primjerice 10. prosinca 1581., kada je postao bratimom. Kao i Bonifacio, Lazanić je redovito obav- ljao dužnosti člana, a kada je 11. studenog 1584. napustio Rim otišavši u Veneciju,77 bratovštini je poklonio dva kipa od terakote donate per sua memoria a questo nostro oratorio (…) degne di esser riposte tra le nostre cosse belle. Iz zapisnika iduće sjednice održane 9. prosinca 1584. doznajemo da su Lazanićevi kipovi evanđelista sv. Marka i sv. Luke postavljeni na oltar u kapeli bratovštine u Panteonu, a poglavar Camillo Ducci pohvalio je pobožnu donaciju.78 Spomenimo najzad i podatak da je 8. travnja 1582. u bratovštinu primljen mini- jaturist „Claudio di don Giulio” u kojem je Vitaliano Tiberia prepoznao Klovićeva suradnika Claudija Massarellija.79 Ipak, sam Klović ne spominje se u arhivima San Giuseppe di Terrasanta.

Zaključna razmatranja i premise za daljnja istraživanja Gapićeva likovnog opusa Ovdje izneseni i protumačeni biografski podatci o rimskom djelovanju Schiavo- nea Ivana Gapića formiraju svojevrstan okvir za predstojeća istraživanja kroz neko- liko ključnih pitanja i metodoloških pristupa koji iz njih proizlaze. To se prije svega odnosi na pobliže definiranje Gapićevih dionica unutar složenih skupnih likovnih poduhvata unutar kojih je u pravilu djelovao, što je i inače modus operandi rimskih slikarskih krugova 16. stoljeća.80 Najveći dio njegova rimskog opusa doista pripada domeni arti minori, pa će to biti i najveći razlog mnogih nepoznanica. Ipak, po- mnom komparativnom analizom arhivski dokumentiranih Gapićevih radova mogla bi se razviti jasnija slika likovnog profila, pa i nekih osobnih stilema, ponajviše u ranijim radovima u vatikanskoj Casini i vili d’Este. To bi potaknulo i razrješenje teza o drugom ključnom pitanju, mjestu i razdoblju Gapićeve likovne naobrazbe i likovne profilacije. Zasad, na temelju okolnosti i ranih radova, možemo pretpostaviti da je izniknuo iz rimske tradicije groteski koju su generacije nakon Rafaela i njegove škole njegovale u Rimu polovicom stoljeća.81 S druge strane, to je mogla biti i Vene- cija (ili Veneto), jer su se u ukusu tamošnjih humanističkih krugova oslikane i štuko groteske udomaćile već u 20-im godinama 16. stoljeća, primjerice na Odeu Cornaro u Padovi,82 a u nekim dionicama fresko oslika Casine i vile d’Este, upravo u dvorana- ma na kojima je među ostalima zabilježeno i Gapićevo ime, prepoznata je prisutnost venecijanskih kromatskih specifičnosti i pejzažnih model,83 primjerice na prikazima sv. Jeronima i sv. Ivana Krstitelja.84 Takvi su, doduše, zaključci uglednih istraživača koji se njime i nisu izravno bavili mogli biti potaknuti atributom Venetiano kojim je Schiavone često imenovan, a ne odnose se na mjesto podrijetla, niti nužno stilskog formiranja, već po svoj prilici na politički prostor iz kojeg je potekao, no mogućnost školovanja u Venetu ne može se bez temeljitijih istraživanja odbaciti. U tom bi smi- slu posebnu pozornost trebalo obratiti na ulogu uglednog venecijanskog kardinala Marcantonia da Mula koji je autor ikonografskog programa Casine Pija IV., a mogao je biti posrednikom pri Gapićevu priključenju Zuccarijevu slikarskom krugu.85 Čak i ako većina ovdje iznesenih teza i tragova bude izmijenjena, te se Gapićev opus konačno svede na vješte, arheološki znalačke groteske u štuku i fresko osliku, a poslije se Gapićeva karijera usmjerila na ulogu voditelja i organizatora mozaičkih i štukodekoracija koje izvode drugi majstori, Schiavoneovo mjesto unutar rimskih likovnih mreža druge polovice 16. stoljeća neće biti marginalno. Štoviše, pri kraju karijere u nekoliko je navrata imenovan papinskim procjeniteljem likovnih narudž- bi, a o Gapićevu ugledu ponajviše svjedoče prestižne narudžbe na kojima je čitavog života dobro umrežen – od radova za pape Pija IV., Grgura XIII. i Siksta V. do onih kardinala Ippolita d’Estea, Alessandra Farnesea i Marca Sitticha Altempsa. Najzad,

Schiavonea Ivana Gapića

da nije osoba s rubova rimske likovne scene 16. stoljeća, svjedoče i Gapićeva druš- tvena umrežavanja, od cjeloživotnog djelovanja u nacionalnoj Bratovštini sv. Jero- nima, članstva u umjetničkoj udruzi Sv. Josipa da Terrasanta u Panteonu, kasnijoj Akademiji de Virtuosi, uz rame slikarske elite u ključnim godinama nastanka Aka- demije sv. Luke kojoj je 1593. bio jednim od rektora Muziano, jedan od osnivatelja, a njegov blizak kolega i mentor iz mladih dana, Federico Zuccari i prvi principe.

BILJEŠKE 1 LJERKA DULIBIĆ, Andrea Schiavone (alias Andrija Medulić) 14 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT (bilj. 7), 138. nella storiografia e nel collezionismo croato dalla metà del XIX 15 GUY-MICHEL LEPROUX, Les peintres romains devant le tri- secolo a oggi, Splendori del Rinascimento a Venezia: Schiavone tra bunal du sénateur, 1544-1564, Monuments et mémoires de la Parmigianino, Tintoretto e Tiziano, (ur. Enrico M. dal Pozzoro, Li- Fondation Eugène Piot, 72 (1991.), 129. onello Puppi), Milano, 2015., 149–157; IVANA PRIJATELJ-PAVI- 16 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT (bilj. 7), 227–240; Federico ČIĆ, Schiavoni: umjetnici, nacija, ideologija, Zagreb, 2018. Zuccari a Venezia, Per l’arte da Venezia all’Europa, Studi in onore 2 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Slovnik umjetnikah jugosla- di Giuseppe Maria Pilo, dall’antichità al Caravaggio, (ur. Mario venskih. Zagreb, 1858., 1. Piantoni, Laura de Rossi), Monfalcone, 2001., 235–240. 3 LARIS BORIĆ, A Forgotten ‘Schiavone’: A Reconstruction of 17 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT (bilj. 7), 235. the Artistic Profile of Ivan Gapić (Giovanni Da Cherso), Vasari’s ‘Assai Buon Maestro Delle Grottesche’, Capitale Culturale - Stu- 18 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT, Federico e la divulgazio- dies on the Value of Cultural Heritage 7 (2018.), 119–136; LARIS ne, Federico Zuccari: Le idee, gli scritti, Atti del convegno di BORIĆ, JASENKA GUDELJ, Uveliko i u malo. Lik i likovnost re- Sant’Angelo in Vado (ur. Bonita Cleri), Milano, 1997., 174. nesansnog Cresa, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2019., 173–175. 19 DAVID COFFIN, The Villa d’Este at Tivoli, Princeton, 1960., 4 VINKO KISIĆ, Najnoviji događaji – dodatak k razpravi Hrvatski 61–62. Bez navoda arhivskih izvora. zavod u Rimu, L’Istituto croato a Roma: studio storico, (ur. Luka 20 PATRIZIA TOSINI, Girolamo Muziano e la nascita del paesaggio Jelić), Zadar, 1902., 138. alla veneta nella Villa d’Este a Tivoli: con alcune osservazioni 5 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (bilj. 2), 1. su Federico Zuccari, Livio Agresti, Cesare Nebbia, Giovanni de’ Vecchi ed altri, Rivista dell’Istituto Nazionale d’Archeologia 6 GIORGIO VASARI, Le vite dei più eccellenti pittori, scultori e ar- e Storia dell’Arte, 54 (1999.), 189–231; Esercizi Di Stile: Pittori chitetti, Roma, (1568.) 2007., 1184. All’opera Sui Ponteggi Di Villa d’Este Tra Cinque e Seicento, Stu- 7 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT, Taddeo e Federico Zuccari, di de Memofonte 5 (2010.), 5–35. Milano, 1998., 6. 21 DORA CATALANO, The Decoration of the Palace, Villa d’Este 8 GRAHAM SMITH, The Casino of Pius IV., Princeton, 1977., 5. a Tivoli, (ur. Isabella Barisi, Marcello Fagiolo, Maria Luisa Ma- 9 GIORGIO VASARI (bilj. 6), 1184. donna, Beatrice Pediconi, Gianluca Bianchi i Nico Marziali), 10 WALTER FRIEDLAENDER, Das Kasino Pius des Vierten, Roma, 2003., 53, n. 18. i 19. Leipzig, 1912., 129; GRAHAM SMITH, A Drawing for the Inte- 22 NICOLO LEMESSI, Note storiche geografiche artistiche sull’isola rior Decoration of the Casino of Pius IV., The Burlington Maga- di Cherso. Roma, 1979., 501–502. Knjige creskog Velikog vijeća zine, 112/803 (1970.), 72. sa zapisima između 1556. i 1622. izgubljene su, no sačuvana su 11 MICHEL HOCHMANN, Venise et Rome 1500-1600, Geneve, regesta Stefana Petrisa, koja je 1579. cjelovito objavio Lemessi. 2004., 367. 23 TEA SUŠANJ PROTIĆ, Tabulae pictae u palači Petris-Moise u 12 AGOSTINO TAIA, Descrizione del Palazzo Apostolico Vaticano, Cresu, Ars Adriatica, 8 (2018.), 81–104. Roma, 1750., 503. Ti su navodi bili razlogom da je u recentnoj 24 PAUL ANDERSON, Marcantonio Colonna and the Victory at publikaciji Giovanniju Schiavoneu atribuiran oslik Stvaranja Lepanto: The Framing of a Public Space at Santa Maria Ara- Adama. AMBROGIO M. PIAZZONI, GIOVANNI MORELLO, coeli, Perspectives on Public Space in Rome, from Antiquity to LUIGI BERNARDI, ERIKA YOUNG, Guida ai giardini vaticani : the Present Day, (ur. Gregory Smith i Jan Gadeyne). Farnham storia, arte natura, Roma, 2016., 99–100. – Burlington, 133–134; GIANLUIGI SIMONE, Di legname 13 CRISTINA ACIDINI LUCHINAT (bilj. 7), 138. più eccelenti che fusseno in Roma’: L’intagliatore Flaminio Bo-

Schiavonea Ivana Gapića

ulanger e le maestranze attive nei suoi cantieri, Architettura e 43 GIOVANNI BAGLIONE, Le Vite de Pittori, Scultori, Architetti, identità locali, (ur. Lucia Corrain i Francesco P. di Teodoro.), Fi- ed Intagliatori dal Pontificato di Gregorio XIII. de. 1572 fino renze, 2013., 290 i dalje. Primijetimo i da je F. Boulangier, autor a’tempi di papa Urbano VIII. nel 1642, Napoli, 1733., 48; PATRI- stropa Aracoeli, za kapelu Gregorianu 1582. izradio sanduk za ZIA TOSINI (bilj. 27), 415. orgulje. (SIMONE, 298). 44 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 415. 25 OTTAVIANO CAROSELLI, Il Soffitto Della Chiesa Di Santa 45 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 415–416. Maria in Ara Coeli: Studio Storico ed Artistico, Grottaferrata, 46 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 415 sa signaturom. 1922., 31–45. 47 GIOVANNI BAGLIONE (bilj. 43), 169. 26 MICHEL HOCHMANN (bilj. 11), 363–442; PATRIZIA TOSI- NI, From Venice to Tivoli: Girolamo Muziano and the ‘Inven- 48 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 226, 416. Vođena tim geografskim tion’ of the Tiburtine Landscape, Green Worlds in Early Modern atributima, autorica je, ne uzimajući u obzir rimske aktivnosti Italy: Art and the Verdant Earth, (ur. Karen Hope Goodchild, mladog Gapića u svetojeronimskom zboru i na Casini Pija IV., April Oettinger, i Leopoldine Prosperetti), Amsterdam, 2019., kao i vjerojatno sazrijevanje uz braću Zuccari, pretpostavila da 173–194. su oba majstora profilirana u „lagunarnom ambijentu”. 27 PATRIZIA TOSINI, Girolamo Muziano: 1532-1592 dalla manie- 49 MICHEL HOCHMANN (bilj. 11), 396–397. ra alla natura. Roma, 2008., 221 i 417. 50 KRISTIN NOREEN, Time, Space, and Devotion: The Madonna 28 LARIS BORIĆ (bilj. 3), 118. della Clemenza and the Capella Altemps in Rome, Sixteenth Cen- tury Journal, 47/4 (2016), 883–914. Autor koncepta je kanonik 29 LARIS BORIĆ (bilj. 3), 130. bazilike i ugledni teolog Tomas Treter. 30 SILVIO MITIS, La Partecipazione Di Cherso-Ossero alla Civiltà 51 JASENKA GUDELJ, The Hospital and Church of the Schiavo- Italica, Archeografo Triestino, 62 (1927.-1928.), 99–100. Pregle- ni / Illyrian Confraternity in Early Modern Rome, Confraterni- dom fonda Colombis, sačuvanog u Državnom arhivu u Rijeci, tas 27/1–2 (2016.), 5–29; San Girolamo dei Croati a Roma: gli do danas nisam uspio pronaći taj dokument, te ga donosim pre- Schiavoni e il cantiere sistino, u: Identita e rappresentazione. Le ma Mitisovu usputnom navodu. chiese nazionali a Roma, 1450-1650, (ur. Alexander Koller, Su- 31 Osobitu zahvalnost u tom smislu dugujem kolegici Assunti di sanne Kubersky-Piredda), Campisano, 2015., 297–325; San Gi- Sante iz Archivio Storico della Fabbrica di San Pietro. rolamo degli Schiavoni (also: degli Illirici/ dei Croati) in Roma 32 ISABELLA SALVAGNI, Da Universitas a Academia. I. La corpo- communis patria: Constructing National Identity Through Papal razione dei Pittori nella chiesa di san Luca a Roma, 1478-1588, Interventions, RIHA Journal, 242 (2020.). Roma, 2012., 362. 52 DANIELA RICCI, Indice dei personaggi con il loro anno di in- 33 DORA CATALANO (bilj. 21), 53, n. 1. gresso nella Compagnia di San Giuseppe di Terrasanta, La Com- pagnia di S. Giuseppe di Terrasanta nel XVI secolo, Lecce, 2000., 34 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 359. 243–246; Vidjeti i https://www.accademiavirtuosi.it/storia (pri- 35 MARIA LOSITO, The Casina Pio IV in the Vatican, Historical stupljeno 11. 5. 2023.). Federico Zuccari predsjedao je udrugom and Iconographic Guide, Pontifical Academy of Sciences, Vati- 1572. i 1573., te 1580. – 1581., a Martino Longhi 1585. can, 2010., 157–164. U vodiču koji se uglavnom bavi ikonograf- 53 ANTONINO BERTOLOTTI, Artisti lombardi a Roma nei secoli skim opisima scena po dvoranama, objavljene su zasad najkva- XV, XVI, e XVII: studi e ricerche negli archivi romani, Milano, litetnije reprodukcije detalja, osobito središnje scene Zaruka sv. 1881., 115–118, 122. Giovanni Antonio da Varese ili Vanosino, Katarine, groteski s Apolonom i Heraklom te nekoliko scena s kako je imenovan u nekim arhivalijama, slikar je aktivan u Rimu friza koje autorica jedine povezuje s isplatama Gapiću, dok či- istovremeno s Gapićem, od 1562., kada je zabilježen na dekora- tavu prostoriju naziva Zuccari hall. Međutim, tvrdoću crteža na cijama dvorane Cosmografia u Vatikanskoj palači, do 1585. na sceni sv. Katarine teško je povezati s Federicom Zuccarijem, dok radovima u tamošnjoj Sali Mapamundi, a 1595. je procjenitelj se autorica ne osvrće na Vasarijev izvještaj o Gapiću kao majsto- radova Pietra Oldarda nella galleria del Palazzo Apostolico. ru groteski, premda je u istom izdanju citiran na str. 204–205. 54 PIETRO PETRAROIA, S. Maria in Trastevere, Capella Altemps, 36 FRANCESCO LEONE, Lapiccola, Nicola, Dizionario Biografico Roma Di Sisto V. Le Arti e La Cultura, (ur. Maria Luisa Ma- degli Italiani, vol. 63, 2004. https://www.treccani.it/enciclopedia/ donna), Roma, 1993.; KRISTIN NOREEN (bilj. 49), 893. nicola-lapiccola_(Dizionario-Biografico)/ (pristupljeno 11. 5. 2023). 55 ANTONINO BERTOLOTTI, Artisti Modenesi, Parmensi e Della Lunigiana in Roma Nei Secoli XV, XVI e XVII: Ricerche e Studi 37 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 413. s referencijama na ranije pu- Negli Archivi Romani, Modena, 1882., 45–46; ENZA MILANESI, blikacije. Signatura: ASV. Nunziatura di Venezia, 1578, vol. 19. Ospedale Degli Mendicanti, Roma Di Sisto V: Le Arti e La Cultu- f. 105; vol. 29. f. 45. Za precizniju kronologiju isplata Muzianu ra, (ur. Maria Luisa Madonna), Roma, 1993., 162. vidjeti str. 415 istog izdanja. 56 ANTONINO BERTOLOTTI (bilj. 55), 32–37. 38 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 414. 57 ANTONINO BERTOLOTTI (bilj. 55), 37–39. 39 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 526, sa signaturama dokumenta. 58 ANTONINO BERTOLOTTI (bilj. 55), 39–45 40 MICHEL HOCHMANN (bilj. 11), 396–397, n. 50. 59 ISABELLA SALVAGNI, Da Universitas ad Academia. II. La fon- 41 PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 538. sa signaturama dokumenata. dazione dell’Accademia de i Pittori e Scultori di Roma nella chiesa 42 RAFFAELO BORGHINI, Il Riposo, Fiorenza, 1584., 576–577. dei santi Luca e Martina. Le professioni artistiche a Roma: istitu-

Schiavonea Ivana Gapića

zioni, sedi, società (1588-1705), Roma, 2021., 135–136. U popisu 75 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 153. (...) madonna Madalena, okupljenih autorica omaškom navodi imena Giovannija Schia- moglie del messer Natal Bonifatij, qual per elemosina dono un pilo vonea i Giovannija Capeija, dok je u regestu dokumenta na str. per l’acqua benedetta de mischio africano per tener nel oratorio… 462 naveden Giovanni Schiavone. 76 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 193, 203, 207, 216. 60 Archivio di Stato di Roma (dalje ASR), TNC, uff. 11, 1589, pt. 77 Navod o odlasku u Veneciju potvrđuje dataciju nastanka popr- 1, vol. 12, f. 241-241’. Dokument je objavljen na stranicama Na- sja Ecce Homo sačuvanog u Noventi Padovani. DAMIR TULIĆ, tional Gallery u Washingtonu, u sklopu projekta The History of Nepoznati Ecce Homo Nikole Lazanića u Italiji, Ars Adriatica 10 the Accademia di San Luca, c. 1590-1635. https://www.nga.gov/ (2020.), 110. accademia/en/documents/ASRTNCUff1115890129.html# (pri- 78 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 192–193. stupljeno 11. 5. 2023.). Regesta s popisom nazočnih objavile su PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 529, doc. 75 i 78, te ISABELLA 79 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 160, n. 143. O Massarelliju: SALVAGNI (bilj. 59), 463. ELENA DE LAURENTIIS, Il contributo di Claudio Massarelli da Caravaggio al Lezionario Farnese (Towneley Lectionary) e la 61 ISABELLA SALVAGNI (bilj. 59), 465, 480. miniatura dopo Giulio Clovio, Rivista di Storia della Miniatura, 62 MARIO BEVILACQUA, Giovanni Capitio, Roma Di Sisto V. Le 25 (2021.), 174–190. Arti e La Cultura, (ur. Maria Luisa Madonna), Roma, 1993., 524. 80 ROBERT WILLIAMS, The Artist as Worker in Sixteenth-Centu- 63 Archivio di Stato di Roma, TNC, uff. 11, 1593, pt. 3, vol. 27, ff. ry Italy, Taddeo and Federico Zuccaro: artist-brothers in Renais- 168-169’. https://www.nga.gov/accademia/it/documents/ASRTN sance Rome, (ur. Julian Brooks), Los Angeles, 2007., 95. CUff1115931031.html (pristupljeno 11. 5. 2023.). 81 ALESSANDRA ZAMPERINI, Le Grottesche: Il sogno della pittu- 64 GIUSEPPE CUCCO, Regesti, Federico Zuccari: le Idee, li Scritti: ra nella decorazione parietale, San Giovanni Lupatato, 2013., 134 atti del Convegno di Sant’Angelo in Vado, (ur. Bonita Cleri), Mi- i dalje. lano, 1997., 118. 82 ALESSANDRA ZAMPERINI (bilj. 81), 148 i dalje. 65 ISABELLA SALVAGNI (bilj. 59), 481. 83 WALTER FRIEDLAENDER (bilj. 10), 94; CRISTINA ACIDINI 66 ISABELLA SALVAGNI (bilj. 59), 193, 232, 482, tablica H sa signa- LUCHINAT (bilj. 7), 138; CATERINA VOLPI, L’oro, il marmo turama dokumenata. e la porpora la decorazione della Casina, La casina di Pio IV 67 ISABELLA SALVAGNI (bilj. 59), 486. in Vaticano, (ur. Daria Borghese), Torino-New York, 2011., 55; 68 VITALIANO TIBERIA, La Compagnia di S. Giuseppe di Terra- PATRIZIA TOSINI (bilj. 27), 359. santa nel XVI secolo, Lecce, 2000., 17–25. Riječ je o današnjoj 84 MICHEL HOCHMANN (bilj. 11), 367. Pontificia Insigne Accademia di Belle Arti e Lettere dei Virtuosi 85 MICHEL HOCHMANN (bilj. 11), 417. Osim toga, kardinal da al Pantheon. Mula bio je istaknuti humanist, prijatelj Giangiorgia Trissina, 69 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 145. Pietra Bemba i Pietra Aretina, a prije crkvene karijere bio je u 70 LOVORKA ČORALIĆ, Ambroz Kapić, Hrvatski biografski službi Serenissime. Tako je od 7. studenog 1540. do 19. studenog leksikon, 2008. https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9604 (pri- 1542. bio na dužnosti zadarskog kneza, upravo u vrijeme kada stupljeno 13. 5. 2023.). Dodajmo i podatak kako je nadbiskup su nastala Sanmichellijeva Kopnena vrata koja se neobičnom Kapić 13. studenog u Veneciji posvetio pregrađenu crkvu Sv. ikonografijom detalja razlikuju od standardne likovne opreme Groba (San Sepolcro): LOVORKA ČORALIĆ, Hrvatski iseljeni- gradskih vrata te radionice, osobito u postavu staračke i satirske ci u Mlecima, crkva S. Sepolcro i barski nadbiskup Ambroz An- glave nad bočnim prolazima. Za kardinalovu biografiju vidjeti: tun Kapić (16. st.), Croatica christiana periodica, 36/69 (2012.), https://www.treccani.it/enciclopedia/marcantonio-da-mula_(Di- 1–9. To je osobito zanimljivo u svjetlu podatka o njegovu rim- zionario-Biografico)/ (pristupljeno 23. 11. 2022.). skom članstvu u bratovštini koja je uglavnom okupljala umjet- nike. S druge strane, osnivač Compagnie di Terrasanta, cistercit Desiderio d’Adiutorio je u matičnoj kapeli u Panteonu pohra- nio grumene zemlje koju je donio iz Jeruzalema. https://www. accademiavirtuosi.it/storia (pristupljeno 11. 5. 2023.). Riječ je o prvoj kapeli lijevo od ulaza u Panteon. VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 25. 71 DANIELE FARLATI, Illyricum sacrum, vol. VII, Venetiis, 1807., 106–107. Citirano prema LOVORKA ČORALIĆ (bilj. 70 /2012./, 7). 72 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 221–222. O razlozima deseto- godišnjeg izostanka iz života bratovštine možemo tek nagađati, no možda je povezan s višegodišnjim sporom što ga je Federico Zuccaro vodio zbog duga od 100 škuda koje je kao trajni re- gent trebao isplatiti bratovštini, a to je godinama izbjegavao (str. 176–178, 186–190, 195–198, 202–203). 73 MILAN PELC, Natale Bonifacio, Zagreb-Šibenik, 1997. 74 VITALIANO TIBERIA (bilj. 68), 135–222.

Most read articles by the same author(s)

Similar Articles

1-10 of 85

You may also start an advanced similarity search for this article.