Preskoči na sadržaj
Tijdschrift voor Adriatische kunstgeschiedenis Traži

Glavni oltar u crkvi Male braće u Dubrovniku i njegov predložak u Anconi te crtica za slikara Antonija Belluccija i kipara Giuseppea Mariju Mazzu

DOI 10.15291/ars.4641

Preuzmi PDF

Svezak 14 (2024)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

Mramorni glavni oltar u franjevačkoj crkvi Male braće u Dubrovniku pripada najvažnijim ostvarenjima barokne altaristike u Hrvatskoj. Podignuli su ga 1712. – 1713. majstori Celio i Giovanni Toschini. Oltar dosad nije bio kontekstualiziran s obzirom na naručitelja, specifičnu tiplogiju te izrazit scenografski smještaj u crkvi. Sagrađen je zaslugom dubrovačkog franjevca Francesca Caffarellija koji se 1711. vratio u domovinu nakon službe u samostanu San Francesco ad Alto u Anconi. Za njegova su boravka u tom samostanu braća Toschini 1706. – 1707. sagradila glavni oltar kao okvir slavnoj Tizianovoj Pali Gozzi, a u 19. stoljeću preseljen je u crkvu San Domenico u Anconi. Upravo je taj oltar poslužio kao predložak za onaj dubrovački. U drugom se dijelu teksta slikaru Antoniju Bellucciju pripisuje maleno platno s temom Pietà iz privatne zbirke u kojem se može prepoznati model ili uspomena za istoimeno majstorovo djelo naslikano neposredno prije 1694. za oltar Jakoba Schella von Schellenburga u nekadašnjoj franjevačkoj crkvi u Ljubljani. Konačno, kiparu Giuseppeu Mariji Mazzi pripisuje se terakotni kip sv. Grgura pape u Musei Civici u Trevisu u kojem se prepoznaje glineni model plaćen skulptoru 1705., a prema kojem je izliven istoimeni brončani kip na glavnom oltaru u bazilici Il Redentore u Veneciji.

Celio i Giovanni Toschini, Dubrovnik, Ancona, barokna skulptura, Antonio Bellucci, Ljubljana, Giuseppe Maria Mazza, Venezia, Il Redentore
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. BILJEŠKE

1. 1656. – Bassano, 1729.).9 On se školovao u Rimu, a u Veneciji i zaleđu je ostvario niz Unutrašnjost franjevačke crkve altarističko-kiparskih djela koja karakteriziraju složene i inovativne atektonske oltare Male braće u Dubrovniku (foto: D. Tulić) proizašle iz rimskih i đenovskih modela te altaristike braće Marinali, dok u skulpturi interpretira niz uzora spajajući venecijansku tradiciju s umjetnošću velikog Filippa Interior of the Franciscan church of the Friars Minor in Dubrovnik Parodija (Genova, 1630. – 1702.), đenovskog kipara djelatnog u Liguriji i Venetu.10 Dovršetak i kruna uređenja obnovljene franjevačke crkve ogleda se u podizanju novoga glavnog oltara početkom drugog desetljeća 18. stoljeća. Tada je pod trijum- falni luk smješten oltar s četirima velikim tordiranim stupovima koji poput slavoluka flankiraju središnji otvoreni i lučno zaključeni prostor s golemim mramornim kipom Uskrslog Krista. Na temelju knjige Administracije samostana u vrijeme provincijala oca Benedikta iz Dubrovnika između 1710. i 1713. godine, Kruno Prijatelj ustanovio je da ga je sagradio tada nepoznati majstor arhitekt Celio iz Ancone.11 Arhivi spomi- nju majstorov dolazak iz pokrajine Marche u Dubrovnik kako bi učinio nacrt oltara, njegov boravak i dnevnice za put između dviju obala 1712. i 1713. godine te prijevoz mramora i stupova u Grad. Vraćajući se glavnom oltaru u studiji iz 1985. godine Prijatelj je udio majstora Celija ograničio samo na arhitekturu i izvedbu oltara, a kiparsku dekoraciju, preciznije skulpturu Uskrslog Krista pripisao je venecijanskom kiparu Marinu Groppelliju (Venecija, 1662. – 1728.) koji je u to vrijeme boravio u Dubrovniku dovršavajući crkvu Svetog Vlaha.12 Polazeći od njegove atribucije Kri- sta Marinu Groppelliju, Radoslav Tomić 1995. godine tom je venecijanskom kiparu pripisao i cjelokupnu skulptorsku dekoraciju glavnog oltara, odnosno dva poklekla anđela – putta na tabernakulu, četiri sjedeća anđela – putta te četiri kerubinske glave na atici.13 Valja napomenuti kako se iz navedene kiparske cjeline trebaju izdvojiti dva anđela – putta nekoć na tabernakulu jer stilski ne pripadaju izvornoj cjelini glavnog

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

2. Glavni oltar u crkvi Male braće u Dubrovniku oko 1970. godine (izvor: KRUNO PRIJATELJ / bilj. 3, 1975./, 108) High altar in the church of the Friars Minor in Dubrovnik around 1970

oltara iz drugog desetljeća 18. stoljeća (sl. 2). Oni su danas bez jasnijeg konteksta postavljeni na stube prezbiterija sa strana jednostavnog koncilskog oltara i tik uz razmještene mramorne balustrade koje su nekoć zatvarale prostor svetišta. Navedeni se anđeli mogu datirati u treću četvrtinu 18. stoljeća, a stilski bi se mogli pripisati ra- dionici venecijanskog kipara Carla Tagliapietre (Venecija, 1703. – nakon 1770.), sina te nasljednika uglednog i u Dalmaciji dobro znanog kipara Alvisea (Venecija, 1670. – 1747.).14 Ključni obrat u identificiranju autora oltara i atribuciji kipova na glav- nom oltaru franjevačke crkve učinio je Matej Klemenčič 2000. godine prepoznavši u majstoru altaristu Celiju iz Ancone brata i suradnika kipara Giovannija Toschinija (Carrara, oko 1650. – Ravenna ?, dokumentiran do 1735.) pa je potonjem pripisao

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

kip Uskrslog i ukupnu dekoraciju na atici.15 Od tada se dubrovački oltar redovito navodi kao rad Celija i Giovannija Toschinija.16 Ipak, do sada ovo velebno djelo nije bilo kontekstualizirano s obzirom na mogući predložak i naručitelja, kao i izvornu originalnu sugestivnost koju oltar, s obzirom na smještaj u prostoru, ima u cjelokupnoj baroknoj altaristici dubrovačkog kraja. Još je Kruno Prijatelj 1975. godine naveo da je oltar izveden 1712. – 1713. godine po modelu nekog oltara iz Ancone, otklanjajući mogućnost da je to onaj u franjevačkoj crkvi San Francesco alle Scale za koju je portal gradio Juraj Dalmatinac.17 Podatak o neidentifi- ciranom oltaru u Anconi preuzeo je iz vodiča po franjevačkoj crkvi i samostanu Male braće franjevca Frana Jurića iz 1921. godine. Međutim, izvorni je Jurićev tekst ipak sadržajniji te uz opis oltara donosi i do sada nezamijećen, a iznimno važan podatak o njegovu naručitelju. Opisujući nakon potresa obnovljenu crkvu Jurić donosi: „Njezina glavna odlika sastoji se u tome, što posjeduje 7 kolosalnih oltara od krasnog mramora. Svi su malne istog smještaja, okruženi stupovima korinskih kapitela, sa dosljednim zabatom. Većinom su građeni u umjerenom renesansnom stilu, dok oltar Veliki i Kar- mina imaju očite crte baroka. Veliki oltar bi zgotovljen god. 1712. marom o. Frana Kafarela iz Dubrovnika. Izrađen je po modelu onoga u Jakinu. Sličnoga viđamo i u franjevačkoj crkvi u Ljubljani. Prof. Gjelčić piše o njemu, da je to najljepša mramor- na radnja u Dubrovniku. Čitav oltar ostaje umetnut u trijumfalnom luku. Četiri ga na spuž viguglasta bijela stupa, korinskih glavica, volutnih basa, ispunjaju. U praznini otvorenog luka ostaje kip božanskog Spasitelja, impozantnog stasa. U lijevoj ruci drži barjak pobjede, a desnu je pružio na blagoslov. Gornje polje oltara odaje nam crte jačeg baroka, dok mensa, predela i okolišna balustrata mirnijeg su izražaja.”18 Naža- lost, dobro upućeni Jurić ne navodi odakle je preuzeo ove podatke, no posve je izvje- sno da je za to rabio Povijest dubrovačke franjevačke provincije oca Sebastiana Slade Dolcija tiskanu u Napulju 1746., kao i Povijesne crtice o dubrovačkim franjevcima oca Ivana Evanđelista Kuzmića (Giovanni Evangelista Cusmich) objavljene u Trstu 1864. te istovremenu Povijest franjevaca u Dalmaciji i Bosni oca Donata Fabijanića (Donato Fabianich) publiciranu u Zadru.19 Dubrovački franjevac Francesco Caffarelli, odnosno Frano Kafarel (Dubrovnik, oko 1640. – 1722.) bio je posvojeno dijete obrtnika Leo- nija Decija, doseljenika iz Otranta, a dubrovačkoj je franjevačkoj zajednici pristupio oko 1658. godine. Školovao se u Rimu te je obnašao brojne visoke dužnosti unutar franjevačkog reda, primjerice onu generalnog definitora 1679. te 1694. godine. Tada odlazi na dugo godina u Anconu u bratski samostan San Francesco ad Alto da bi se 1711. godine vratio natrag u Dubrovnik. Kao izniman teolog i vrlo vješt govornik bio je savjetnik ankonskom biskupu i kardinalu Giovanniju Nicoli Contiju, a po povrat- ku u domovinu izabran je za službenog teologa Dubrovačke Republike. Iz povijesnih je navoda posve jasno da se podizanje glavnog oltara u dubrovačkoj crkvi poklapa s povratkom oca Caffarellija iz Ancone te da je on zaslužan za njegov izgled kao i za an- gažman braće Toschini u Gradu. Međutim, pitanje izravnog predloška za dubrovački oltar do sada nije razmatrano, a nedavna otkrića talijanskih kolega nisu dovela u vezu dva oltara na suprotnim obalama Jadrana. Opservantska crkva i samostan San Francesco ad Alto, gdje je znatan dio redov- ništva proveo Caffarelli, podignuta je na brežuljku Astagno na jugozapadnom rubu grada gdje je prema tradiciji boravio sveti Franjo 1219. godine te time predodredio mjesto prvoga franjevačkog samostana u Anconi.20 Franjevci su stoljeće poslije sa- gradili drugu crkvu u centru grada, San Francesco alle Scale (prvotno Santa Maria Maggiore), koja je po razdvajanju franjevačkog reda 1517. godine ostala sjedište kon- ventualaca, a prvotni San Francesco ad Alto opservanata. Potonja je jednobrodna cr- kva posve obnovljena, proširena i bogato opremljena u 15. i 16. stoljeću, a sa svojih ukupno četrnaest bočnih kapela postala je renomirano mjesto ukopa gradske aristo- kracije te bogatih doseljenih trgovaca.21 Nažalost, raskošan inventar crkve posve je

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

raspršen kada su 1861. – 1862. crkva i samostan desakralizirani, pregrađeni i pretvo- reni u vojnu zonu, odnosno bolnicu. Na njezinu se glavnom oltaru od 1520. godine nalazila vrhunska umjetnina – Pala Gozzi, odnosno monumentalna slika na dasci s prikazom Bogorodice s Djetetom sa svetim Franjom i svetim Vlahom te donatorom, a potpisao ju je slavni Tizian Vecellio (Pieve di Cadore, oko 1490. – Venecija, 1576.) po narudžbi bogatog trgovca, dubrovačkog plemića Luja Dragova Gučetića (Alvise di Drago Gozzi).22 Lujo (1467. – 1537.) najveći je dio života i karijere proveo u Anconi nakon traumatičnoga nesretnog slučaja kada je u Dubrovniku 1481. godine, kao če- trnaestogodišnjak, ubio godinu dana starijeg plemića Luku Bunića (Bona) te za ka- znu dobio izgon iz Republike. Donator je oporučno ostavio i sto zlatnika za služenje zadušnica te svečane mise na dan svetog Vlaha kao i za nabavu ukrasa za svetište i svoj glavni oltar pred kojim je pokopan 1537. godine. Snažni emotivni naboj među likovima gdje se Gučetiću, pomilovanom 1489. godine, javlja milosrdni lik Bogoro- dice dok mu na nju rukom upućuje sveti Vlaho ujedno i očinski grleći donatora po- kajnika, zacijelo nije mogao ostaviti ravnodušnim ni oca Caffarella, koji će početkom 18. stoljeća, igrom slučaja, biti zadužen za podizanje mramornog oltara kao novoga svečanog okvira Tizianova remek-djela. Oporučnom ostavštinom ankonskog plemića Giuseppea Giacoma Bucellenija od dvije tisuće zlatnika 1703. godine stvorili su se uvjeti za zamjenu dotadašnjega drvenog oltara mramornim, o čemu je svjedočila i spomen-ploča postavljena u koru.23 Nakon zatvaranja crkve San Francesco ad Alto mramorni su glavni oltar početkom srpnja 1862. rastavili vojni inženjeri te je on pre- bačen u gradsku crkvu San Domenico i postavljen u treću kapelu zdesna (sl. 3).24 Nedugo potom na njega je vraćena i Pala Gozzi da bi krajem trećeg desetljeća 20. stoljeća bila skinuta i postavljena u gradsku pinakoteku, najprije u crkvi San Frances- co alle Scale te nakon niza peripetija od 1973. u Pinacoteca Civica Francesco Podesti smještenoj u nekadašnjoj palači Bosdari u srcu starog grada.25 Recentno je u Anconi Marcello Mastrosanti pronašao Bucellenijevu oporuku, ali još važnije, ugovor za glav- ni oltar koji su scultori Giovanni e Celio Toschini da Massa Carrara abitanti a Forlì podignuli između 1706. i 1707. godine.26 Spisima je priložen i vlastoručni kolorirani Giovannijev crtež za oltar s dvama Bucellenijevim grbovima na vanjskim postamen- tima stupova te s grbom Gozzi u tjemenu luka oltarne pale (sl. 4). U kratkom osvrtu na izgled ovog oltara Fabiola Cogliandro i Marco Tittarelli ispravno zaključuju kako on u pojednostavnjenom obliku proizlazi iz slavnoga altarističkog rješenja isusovca Andree Pozza (Trento, 1642. – Beč, 1709.) za oltar Svetog Luigija Gonzage u rimskoj crkvi Sant’Ignazio, koji je ilustriran u drugom dijelu arhitektove slavne knjige Pros- pettiva de pittori e architetti publicirane u Rimu 1700. godine.27 Kako bismo što bolje u opus Giovannija Toschinija i njegova brata Celija pozici- onirali dubrovački oltar, ali i onaj u Anconi, važno je u kraćim crtama osvrnuti se na njihov opus s obzirom na to da su oni u domaćoj literaturi gotovo nepoznate umjet- ničke ličnosti. Giovanni Toschini rodio se oko 1650. godine u Carrari, a o njemu nema pouzdanijih podataka prije negoli je zabilježen u Veneciji 1689. Godine, kada mu se u župi San Samuele krsti prvorođenac Giacomo Antonio.28 U toj je parrocchiji uz Canal Grande bila i Toschinijeva radionica u koju je oko 1693. ušao kipar Pietro Baratta (Carrara, 1668. – 1729.), također iz Carrare i kojem će Giovanni prepusti- ti bottegu pri preseljenju u Forlì i Ravennu 1700. godine.29 Toschini se u nekoliko venecijanskih dokumenata spominje kao dobavljač, odnosno trgovac mramorom. Njega je dobavljao, primjerice, za uklonjeni raskošni oltar u kapeli Svetog Dominika u bazilici Santi Giovanni e Paolo arhitekta Antonija Gasparija (1656. – 1723.) te za skulpture velikih anđela na atici glavnog oltara crkve Santa Croce na Giudecci, koje je izveo 1691. – 1692. godine kipar Marino Groppelli.30 Prema Gasparijevu projektu i potpisanom ugovoru 1695. godine izradio je glavni oltar crkve Santa Maria e Do- nato na Muranu gdje je sam morao organizirati radove i suradnike. Toschini je izveo

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

3. impozantnu mramornu palu Uznesenja Marijina na zidu apside, a pred njom velike Celio i Giovanni Toschini, kipove svetog Lovre Giustinianija i svetog Teodora, biskupa Altina. Kip prvog vene- nekadašnji glavni oltar crkve San Francesco ad Alto u cijanskog patrijarha isklesan je žustrim potezima dlijeta pa mu se mramorna površi- Anconi, San Domenico, Ancona na, napose paramenata, lomi u nizu minijaturnih oštrih rubova i paralelnih pregiba. (foto: D. Tulić) Takvo klesanje, kao i tipologija ljupkih i pojednostavnjenih lica kerubina i Bogorodi- Celio and Giovanni Toschini, ce, i na Muranu i u njegovim kasnijim radovima, jasno upućuje na ugledanje na tada former high altar in the church of vodećega stranog kipara u Veneciji, Filippa Parodija, kao i Toschinijevo najvjerojat- San Francesco ad Alto in Ancona, nije školovanje u Đenovi, odnosno između Toscane i Ligurije.31 Stilski različit kip San Domenico, Ancona svetog Teodora zagrnut meko stiliziranim plaštem prepoznat je kao djelo Pietra Ba- ratte, koji je zajedno s Toschinijem izradio i istovremeni nadgrobni spomenik Guida 4. Brandolinija u župnoj crkvi u Cison di Valmarino te skulpture glavnog oltara u Villa Giovanni Toschini, projekt za glavni oltar crkve San Francesco Prosdocimi u Novanta Vicentina.32 Majstor 1700. godine odlazi u Romagnu, odno- ad Alto u Anconi (izvor: sno u gradove Forlì i Ravennu gdje je altarističko-kiparska konkurencija u mramoru MARCELLO MASTROSANTI / bila znatno manja od one u Veneciji, a tamošnji su ga naručitelji, na prvom mjestu bilj. 26/, 168) samostanski redovi, dočekali „raširenih ruku”.33 Odmah po dolasku u Forlì započeo Giovanni Toschini, project for the je rad na glavnom oltaru te onome bočnom posvećenom svetom Franji Paulskom high altar in the church of San u istoimenoj minoritskoj crkvi, od 19. stoljeća nazvanoj Santa Lucia. No, ni jedna Francesco ad Alto in Ancona dosad poznata narudžba koju je Toschini dobio nije tako ilustrativna kao ambiciozni projekt benediktinaca započet 1700. godine s ciljem da novim mramornim oltarima opreme svoju samostansku crkvu, dragulj bizantske umjetnosti iz 6. stoljeća baziliku

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

5. San Vitale u Ravenni.34 U studenom 1700. godine Mauro Aspini iz Forlìja, benedik- Giovanni Toschini, Oltar tinski administrator, a potom i opat od 1702. do 1704. sklopio je ugovor s Toschini- Oplakivanja Krista – Pietà nekada u bazilici San Vitale jem za podizanje novoga glavnog oltara te onoga posvećenog patronu svetom Vitalu. u Ravenni, Santa Maria del Zatim je 1702. godine naručio gradnju oltara Oplakivanja Krista, a istovremeno je Suffragio, Ravenna (foto: M. ambiciozno predvidio i novi oltar Bogorodice s anđelima i onaj u kapeli relikvija – Klemenčič) Sancta Sanctorum. Marijin će oltar Toschini realizirati tek 1711., dok će za potonji Giovanni Toschini, Altar of the kipovi anđela biti izvedeni konačno 1732. godine. Svi navedeni oltari uklonjeni su iz Lamentation of Christ – Pietà, bazilike početkom 20. stoljeća te se nakon višekratnih premještanja nekadašnji glav- formerly in the basilica of San Vitale in Ravenna, Santa Maria ni oltar nalazi u župnoj crkvi u Castiglione di Ravenna, Svetog Vitala i Oplakivanja u del Suffragio, Ravenna crkvi Santa Maria del Suffragio, Marijin u Santa Maria Maggiore, također u Ravenni, a anđelima s oltara relikvija zameo se trag. Krajem 1700. godine Aspini šalje pismo 6. svojem prijatelju Giuseppeu Barbieriju, opatu benediktinskog samostana San Nicolò Filippo Parodi, Oltar na venecijanskom Lidu gdje kaže kako će oltare izraditi Toschini „koji je sad jako u Oplakivanja Krista – Pietà, modi i koji je još u Veneciji napravio važna djela te ih nastavlja raditi u Forlìju uz Santa Giustina, Padova najveće pohvale”.35 U pismu iz 1703. godine Aspini zahvaljuje Barbieriju jer mu je (foto: D. Tulić) dao ideju, odnosno model po kojem Toschini radi oltar Oplakivanja u San Vitaleu Filippo Parodi, Altar of the (sl. 5). Riječ je o monumentalnome arhitektonsko-kiparskom oltaru s grupom Opla- Lamentation of Christ – Pietà, kivanja iz benediktinske crkve Santa Giustina u Padovi (sl. 6). Skulpture uplakane Santa Giustina, Padua Marije pod Križem s mrtvim Sinom i pratećim likovima svete Marije Magdalene i svetog Ivana izveo je između 1686. – 1688. slavni Filippo Parodi, a njegov se pripre- mni terakotni model 1697. godine čuvao u privatnim odajama padovanskog opata.36 Toschinijeva replika Parodijeva djela, uz nešto manje dimenzije i količine detalja te prilagođena prostoru bizantske bazilike, vjerno ponavlja zadani predložak, a varijaci-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

7. Oltar svetog Luigija Gonzage u rimskoj crkvi Sant'Ignazio iz djela Andree Pozza Perspectiva pictorum et architectorum (izvor: Perspectiva pictorum / bilj. 41/, fig. 63) Altar of St Luigi Gonzaga in the Roman church of Sant’Ignazio from Andrea Pozzo’s Perspectiva pictorum et architectorum

je su tek u odabiru crnog mramora za stipes i postamente skulptura.37 Međusobne su prijateljske veze i poznanstva naručitelja odigrale tako ključnu ulogu u izboru kako će izgledati oltar u San Vitaleu. Za brojna je djela koja je izveo u pokrajini Romagni Giovanni surađivao s bratom Celijem, altaristom i vrsnim marmoristom umrlim u veljači 1734. godine, a u nekim se njihovim djelima kao suradnik spominje altarist – kipar Girolamo Bertos podrijetlom iz Gradisce d’Isonzo.38 Braća 1704. godine rade na nesačuvanome glavnom oltaru crkve San Francesco u Ravenni pa nije za odbaciti mogućnost da je upravo franjevačka veza bila ključna za njihov angažman na novom tržištu u Marchama, odnosno 1706. godine u Anconi, kao što je to bilo presudno u Dubrovniku početkom drugog desetljeća. Glavni oltar iz crkve San Francesco ad Alto, od 1862. godine u crkvi San Dome- nico u Anconi zajednički je rad braće Toschini, gdje altarističko-izvedbeni dio valja prepoznati kao Celijev, dok je Giovanni zaslužan za ideju, odnosno nacrt i ukupnu kiparsku dekoraciju. Donji je dio oltara posve jednostavan, gotovo rigidno sastavljen od neukrašenih površina stipesa i bočnih postamenata ispunjenih zelenim te obru- bljen žutim mramorom. U zoni predele postavljena su četiri neobična manja posta- menta nalik na naopake jednakokračne trapeze, a njihova konveksna linija s gornje je strane ispunjena velikim žutim listovima. Tlocrtno gledano, ovi su postamenti blago zakošeni prema van u odnosu na središnji dio lučne pale čime je postignut dinamič- niji izgled cjeline. Najprepoznatljiviji dio oltara svakako su njegova četiri masivna tordirana bijela stupa prošarana sivim venama, a imaju baze i korintske kapitele od žutog mramora. Oni nose raskinuto gređe s kontinuirajućim vijencem nad kojim je veliki polukružni zabat. Tordirani stupovi postali su velika tema u umjetnosti baro-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

8. Giovanni Toschini, Anđeo, nekadašnji glavni oltar crkve San Francesco ad Alto u Anconi, San Domenico, Ancona (foto: D. Tulić) Giovanni Toschini, Angel, former high altar in the church of San Francesco ad Alto in Ancona, San Domenico, Ancona

ka kada je Bernini napravio golemi brončani ciborij od 1624. do 1633. godine pod kupolom bazilike Svetog Petra u Rimu, za što su mu kao inspiracija poslužili antički mramorni stupovi s pergule nad grobom Apostolskog Prvaka u nekadašnjoj Konstan- tinovoj vatikanskoj bazilici. Prema tradiciji, ne starijoj od sredine 15. stoljeća, ti su stupovi pripadali Salomonovu jeruzalemskom hramu, a na jednog od njih – Colonna Santa bio se naslonio i sam Krist kada je u njemu propovijedao.39 No, tordirani ili sa- lomonski stupovi planetarnu su slavu stekli, napose zbog brze difuzije predloška, tek u djelu čuvenog Andree Pozza koji ih je primijenio na golemom oltaru Svetog Lui- gija Gonzage iz 1696. – 1700. godine u rimskoj crkvi Sant’Ignazio.40 On je publiciran kao figura 63. i 64. u Perspectiva pictorum et architectorum 1700. godine u Rimu, a sam je autor ponosno istaknuo kako su upravo tordirani stupovi zbog veličine, obli- ka te skupocjenog mramora njegov najupečatljiviji dio (sl. 7).41 Takav je oltar mogao poslužiti u nizu varijacija ili simplifikacija za podizanje glavnih, odnosno bočnih ol- tara, bez obzira na to jesu li u središtu sadržavali sliku na platnu, reljef, nišu za kip ili skulpturalnu grupu. Ne iznenađuje stoga što je njegova difuzija započela na čitavom

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

9. Giovanni Toschini, Anđeo, nekadašnji glavni oltar crkve San Francesco ad Alto u Anconi, San Domenico, Ancona (foto: D. Tulić) Giovanni Toschini, Angel, former high altar in the church of San Francesco ad Alto in Ancona, San Domenico, Ancona

prostoru Italije i šire, praktički odmah po objavljivanju traktata, a napose od drugog desetljeća 18. stoljeća. Oltar braće Toschini drastično pojednostavnjuje Pozzovo rje- šenje, napose uklanjanjem dvostruke atike i stipesa nalik na urnu te ga prilagođava lučnoj Tizianovoj pali. Kao originalni detalj svakako se mogu prepoznati neobični lisnati trapezi pod stupovima te široka kartuša ispod slike. Među Giovannijevom skulpturalnom dekoracijom, odnosno tri para kerubina i dva anđela – putta s križem na vrhu, visokom se kvalitetom ističu dva velika poklekla anđela u osi unutrašnjih stupova (sl. 8, 9). Njihova monumentalna tijela mišićavih torza i dijelom pokrivena teškom draperijom kleče na oblacima nalik na stilizirane plitke diskovime. Ovalna su im lica meko klesana te su prožeta ljupkom kontemplativnom radošću, dodatno naglašenom u zanosu otvorenim ustima. Majstorski klesana lelujava kosa s mnoš- tvom incizija i rupica od svrdla dodatno ističe ove skulpture među najkvalitetnija dosad poznata Toschinijeva djela. Ankonski anđeli predstavljaju tako korak naprijed u stilskom sazrijevanju kipara, a njima prethode nešto robusniji anđeli na glavnom oltaru crkve Santa Maria delle Grazie u Este iz sredine 90-ih godina 17. stoljeća te

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

10. Celio i Giovanni Toschini, nekadašnji glavni oltar crkve San Francesco ad Alto u Anconi s umetnutom Tizianovom Palom Gozzi, San Domenico, Ancona (rekonstrukcija: D. Tulić) Celio and Giovanni Toschini, former high altar in the church of San Francesco ad Alto in Ancona with Titian’s Pala Gozzi inserted, San Domenico, Ancona

oni na oltaru svetog Franje Paulskog u istoimenoj crkvi u Forlìju s početka 18. stolje- ća.42 Slični su im i nešto kasniji te jednostavnije stilizirani anđeli iz 1711. godine na glavnom oltaru crkve Santa Maria Maggiore u Ravenni, nekoć u San Vitaleu. Kada je riječ o glavnom oltaru u crkvi Male braće u Dubrovniku, onda je potreb- no istaknuti da je inicijalni predložak za njega doista oltar u Anconi, međutim, nije riječ o doslovnoj replici, već o razradi istog modela i njegovu prilagođavanju mjestu i funkciji unutar crkve. Dok Tizianova pala zatvara čitav prostor oltara koji joj služi kao impozantni arhitektonski okvir, kod Male braće oltar postaje transparentni sla-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

11. Celio i Giovanni Toschini, glavni oltar u crkvi Male braće u Dubrovniku (foto: D. Tulić) Celio and Giovanni Toschini, high altar in the church of the Friars Minor in Dubrovnik

voluk omogućujući pritom s jedne strane privatnost redovnicima u koru, ali istovre- meno i njihovu povezanost sa zajednicom u crkvenom brodu u vrijeme liturgijskih i molitvenih slavlja (sl. 10, 11). Stoga je jasno zašto je Celio Toschini putovao iz Ancone u Dubrovnik kako bi učinio nacrt, a bez sumnje, pod budnim okom i uz odobravanje Francesca Caffarella, koji se u domovinu vratio 1711. godine. Dubro- vački je oltar umetnut cijelom visinom i širinom u otvor trijumfalnog luka kao neka vrsta pulsirajuće opne između velikog prostora crkve i kora za redovnike smještenog u izduženoj polukružnoj apsidi iza njega. Tlocrtno gledano, suprotan je onom u An-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

12. coni jer su mu vanjski stupovi postavljeni ispred trijumfalnog luka, a unutrašnji su Celio i Giovanni Toschini, uvučeni pod luk u drugi plan, dok je u trećem planu rastvorena niša s kipom Krista. glavni oltar u crkvi Male braće u Dubrovniku s pogledom u Donji je dio oltara gotovo identičan ankonskom, a ističu se karakteristični neobični redovnički kor s uklonjenim lisnati postamenti nalik na trapez te impresivni bijeli tordirani stupovi s bazama i zastorom (foto: D. Tulić) kapitelima od žutog mramora. Ovi su monolitni stupovi najraniji i najmonumental- Celio and Giovanni Toschini, niji na našoj obali, a zbog složenoga matematičkog izračuna te nužne velike vještine high altar in the church of the i iskustva u njihovu klesanju, takvih je primjera relativno malo. Mogu se navesti tek Friars Minor in Dubrovnik, view to the monks’ choir with the manji oltari s jednim parom tordiranih stupova, primjerice, dva oltara na trijumfal- curtain removed nom luku franjevačke crkve u Šibeniku, kao i oni što ih je izradio Pasquale Lazzarini na oltaru svetog Petra u riječkoj zbornoj crkvi te na oltaru svetog Stanislava Kostke i Luigija Gonzage u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi, također u Rijeci. Najveće su razlike 13. Giovanni Toschini, Uskrsli između dubrovačkog oltara i onog u Anconi u zoni atike gdje se u osima vanjskih Krist na glavnom oltaru u crkvi stupova dižu segmenti lučnog zabata s dva anđela – putta, dok je središnji dio nalik Male braće u Dubrovniku na trapez flankiran mesnatim volutama te zaključen blago valovitim vijencem s dva (foto: D. Tulić) živahna anđela – putta s križem. U središtu atičkog polja je ovalni perforirani otvor Giovanni Toschini, Risen Christ s reljefnim pozlaćenim IHS simbolom s tri čavla i upisanim u sunce. Upravo Isusovo on the high altar in the church ime na atici, stilizirano na način karakterističan za isusovački red, ponovno aktua- of the Friars Minor in Dubrovnik lizira ishodište ovakvog modela u Pozzovim rješenjima. Nije na odmet napomenuti kako su dvadesetak godina poslije, oko 1729. u dubrovačkoj isusovačkoj crkvi po- dignuta dva nasuprotna mramorna oltara, svetog Augustina i Marijina prikazanja

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

u Hramu, čiji je izgled s manjom varijacijom ponovno preuzet od Pozza. Riječ je o figuri 79. iz Perspectiva Pictorum et Architectorum gdje je ilustriran projekt neime- novanog oltara. Ta je figura poslužila kao temelj za znatan broj varijacija, primjerice u Montepulcianu, Macerati i Fermu.43 Izvorna čar dubrovačkog oltara leži u dosad nezamijećenom efektu koji je, bez sumnje, bio pomno osmišljen. Naime, interkolumnij i središnji lučni prostor posve je otvoren i u njegovu je središtu kip Uskrslog. S triju velikih prozora u koru iza oltara pada obilna količina svjetla koja gotovo stvara zasljepljujući efekt uokolo skul- pture pa se čini kao da se pred promatračem svakodnevno odvija trijumf Isusova ustajanja od mrtvih. Gledajući iz crkvene lađe, odnosno s mjesta gdje su laici pratili bogoslužje, Kristov se lik točno poklapa sa središnjim lučnim prozorom čiji skošeni doprozornici djeluju poput svjetlosne mandorle u kojoj lebdi Otkupitelj (sl. 12).44 Ovaj efekt svjetla koje titra prema promatraču dodatno je potaknut i kroz interko- lumnij stupova prateći njihove ondulirajuće siluete. Danas je taj cjelokupni ugođaj anuliran naknadno postavljenim visokim spremišnim ormarima sa stražnje strane oltara koji se penju gotovo do zone kapitela i blokiraju prolaz svjetla, kao što to čini i teški zastor iza kipa Uskrslog. Moguće je da je i reljef s Isusovim imenom na atici bio nekoć perforiran kako bi protusvjetlo također dalo izniman scenski efekt. Najimpresivniji dio kiparske dekoracije oltara iz Male braće svakako je veliki kip Uskrslog, snažno modeliranog torza i smirenog izraza lica (sl. 13). Njegova se dra- perija lomi u širokim i oštrim naborima, a podsjeća na onu nešto ranijeg lijevog anđela na glavnom oltaru u Santa Lucia u Forlìju. Kristovo lice sintetizirane ljepote dijelom derivira iz lica Parodijeva mrtvog Krista u padovanskoj Santa Giustini, kojeg je Giovanni replicirao 1702. godine na grupi Oplakivanja iz San Vitalea. Značenje Toschinijeve skulpture Uskrslog za Dubrovnik, ali i za istočnu jadransku obalu po- kazuju i njezine iznimne dimenzije pa se s 220 cm visine može usporediti jedino s monumentalnim dva i pol metra visokim mramornim svetim Jurjem Alvisea Taglia- pietre na glavnom oltaru crkve Svetog Jurja i Eufemije u Rovinju iz 1741. godine.45 Važna je i dobro osmišljena ikonografija glavnog oltara, ujedno i oltara Presvetog

14. Giovanni Toschini, Anđeli – putti s križem na glavnom oltaru u crkvi Male braće u Dubrovniku (foto: D. Tulić) Giovanni Toschini, Angels – Putti with a cross on the high altar in the church of the Friars Minor in Dubrovnik

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

Sakramenta, jer je u predelu uklopljen tabernakul koji služi kao postolje Kristovu kipu. U svetohraništu se čuva oku nevidljivo Isusovo mistično tijelo u liku posve- ćenog kruha, a to isto tijelo, ali sada proslavljeno u liku Uskrslog, vidimo isklesano u mramoru. Time je ostvarena i poveznica s idejom tabernakula kao počivališta ili groba u kojem je ono boravilo tri dana prije slavnog uskrsnuća. Ne treba smetnuti s uma da su dubrovački franjevci odigrali važnu ulogu u Kustodiji Svete zemlje – Cu- stodia Terrae Sanctae i da je upravo fra Bonifacije Dubrovčanin (poč. 16. st. – 1581.) bio taj koji je 1555. godine obnovio edikulu Kristova Groba u Jeruzalemu, mjesto koje je ujedno i sinonim za Anastasis – Ustajanje (Uskrsnuće).46 U tom smislu valja iščitati i veliki IHS reljef s Isusovim monogramom na atici, odnosno „Imenom, nad svakim imenom”, kako o njemu govori sveti Pavao u poslanici Filipljanima u kojoj je koncentrirana bit, i to: Kristova imena, smrti na križu, uskrsnuća te proslave – odnosno svih likovno vidljivih elemenata na dubrovačkom oltaru.47 Od preostale kiparske dekoracije najuspjeliji su anđeli – putti na vrhu s križem postavljenim di- jagonalno čime je dodatno postignut dojam dubine i pokrenutosti likova, stoga ova grupa djeluje uvjerljivije od rigidnog pandana na vrhu oltara u Anconi (sl. 14).48 Toschinijeva altaristička macchina u cijelosti usmjerena na središnji lik Otkupi- telja svojevrsna je metafora uskrsnuća Dubrovnika i franjevačke crkve nakon kata- klizme iz 1667. godine. Iste, 1713. godine, kada je Uskrsli postavljen u redovničku crkvu, posvećena je i otvorena nova katedrala Gospe Velike, a njezina je elegantna kupola postala najprepoznatljiviji simbol u vizuri obnovljenog Grada. U njezinoj se sjeni, gledajući s mora, gradila još jedna nova megastruktura – raskošna jezuitska crkva Svetog Ignacija nalik na zaglavni kamen barokne preobrazbe Dubrovnika. Ko- načno, kao što na početku Straduna Toschinijev Uskrsli Krist uzdignutom desnicom blagoslivlja u franjevačkoj crkvi okupljene i otkupljene, tako na njegovu kraju isto- vremeni kip svetog Vlaha Marina Groppellija na vrhu netom dovršenog pročelja nove Parčeve crkve udjeljuje blagoslov Gradu i Republici.

*** Nastavljajući se na prethodnu dubrovačku temu povezanu s predlošcima, mo- delima i naručiteljima u opuse slavnoga venecijanskog slikara Antonija Belluccija (Venecija, 1654. – Soligo, 1726.) te čuvenog bolonjskog kipara Giuseppea Mariju Mazzu (Bologna, 1653. – 1741.) potrebno je uvrstiti dva dosad neprepoznata djela, a povezana su s njihovim važnim narudžbama u Ljubljani i Veneciji. Antonio Bellucci nije nepoznato ime u Dalmaciji, jer je on po narudžbi plemića Lovre Fondre (1644. – 1709.) za njegov obiteljski oltar u šibenskoj crkvi Svetog Lovre oko 1708. godine naslikao palu s prikazom svetčeva mučeništva.49 To je hvaljeno djelo „koje je pripadalo među najvrjednije narudžbe toga vremena u Hrvatskoj” izgorjelo 1965. godine te je poznato jedino sa starih fotografija.50 Slikareve veze s Dalmacijom potvrđene su arhivskim vijestima iz kojih se doznaje da je u mladosti između 1668. i 1676. godine živio upravo u Šibeniku stječući prve pouke kod lokalnog majstora Dominika Divnića.51 Na jednom od svojih najslavnijih djela Zavjet dužda Nicolòa Contarinija blaženom Lorenzu Giustinianiju, golemom teleru iz 1691. godine u sve- tištu venecijanske katedrale San Pietro di Castello, Bellucci je među arhitekturom u pozadini, a kao memento svoje mladenačke dalmatinske epizode, naslikao i začelni dio katedrale Svetog Jakova u Šibeniku (sl. 15.).52 Desetljeće prije negoli je Lovro Fondra naručio Bellucijevu palu za svoj šibenski oltar, pred kojim je i pokopan, slič- na, no složenija, naručiteljska aktivnost odvila se u kranjskoj prijestolnici Ljubljani, a potanko su je rekonstruirali Matej Klemenčič, Enrico Lucchese i Ferdinand Šerbelj.53 Bogati trgovac i bankar Jakob Schell von Schellenburg (1652. – 1715.) krajem 1694. godine sklopio je ugovor s kameoklesarom Mihaelom Kušom (1657. – 1699.) o podi- zanju oltara Svetog Križa u kapeli Svetog Ivana Krstitelja u sklopu nekadašnje ljubljan-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

15. ske franjevačke crkve Marijina Uznesenja. Složeni mramorni oltar bio je opremljen Antonio Bellucci, začelni dio drvenim likom mrtvog Krista ispod menze, visokom predelom s dva mramorna anđe- šibenske katedrale Svetog Jakova na slici Zavjet dužda la u kojoj je postavljena velika slika Oplakivanja – Pietà te nad njom monumentalno Nicolòa Contarinija blaženom drveno raspelo okruženo zavjesom od crnog mramora. Nedugo nakon što je naručitelj Lorenzu Giustinianiju u crkvi od cara Leopolda I. 1696. godine dobio plemićki naslov – von Schellenburg, odlučio San Pietro di Castello u je 1699. godine preoblikovati dovršeni oltar, a pred njime urediti obiteljsku grobnicu. Veneciji (foto: D. Tulić) Stoga je nad visoku predelu dodana arhitektonska edikula s kipovima Marije i Ivana uz Antonio Bellucci, rear part of starije raspelo te sa strana i skulpture svetog Jakova i svete Katarine, osobnih zaštitnika the Šibenik Cathedral of St James in the painting Doge supružnika Jakoba i Katarine Schell von Schellenburg, djela venecijanskog kipara Pa- Nicolò Contarini’s Vow to Blessed ola Callala. Da je slavni Bellucci autor slike Pietà, spomenuo je već u svojem rukopisu Lorenzo Giustiniani in the church Janez Gregor Dolničar sredinom drugog desetljeća 18. stoljeća. Ova je slika, najvje- of San Pietro di Castello in rojatnije zbog oštećenja od vlage, bila skraćena i oko 1730. zamijenjena slobodnom Venice kopijom slikara Valentina Metzingera (1699. – 1759.). U vrijeme reformi cara Josipa II. samostan i crkva su zatvoreni, poslije i porušeni, a oltar je 1787. godine prodan, prilagođen i postavljen kao glavni u župnoj crkvi Svetog Martina u Hrenovicama kod Postojne, gdje je 30-ih godina 20. stoljeća drastično prepravljen. Izvorna slika Pietà s predele u međuvremenu je zagubljena, a nedavno je otkrivena i identificirana kao dje- lo Antonija Belluccija te izložena u Narodnoj galeriji u Ljubljani (sl. 16). Ulje na platnu dimenzija 145 x 177 cm prikazuje žalosnu Mariju pogleda uprtog u nebo kako u krilu oplakuje mrtvo Isusovo tijelo koje pridržavaju dva rastužena anđela. Slika je stilski naj-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

16. bliža djelima nastalima za vrijeme Belluccijeva boravka u Beču, u zadnjem desetljeću Antonio Bellucci, Pietà, 17. stoljeća, počevši od 1692. godine, primjerice, Marijinu krunjenju u uršulinskom Narodna galerija u Ljubljani (izvor: MATEJ KLEMENČIČ, samostanu u Linzu ili Bezgrešnom začeću u carskom mauzoleju u Grazu. Evidentan ENRICO LUCCHESE, je i neskriveni utjecaj emilijanskog slikarstva, napose vodećeg bolonjskog slikara Car- FERDINAND ŠERBELJ la Cignanija (1628. – 1719.), dok je bolonjski klasicizam uočljiv i u kompoziciji koja /bilj. 53/, 130) derivira iz slika Annibalea Carraccija (1560. – 1609.), a njihova je djela Bellucci bez Antonio Bellucci, Pietà, National sumnje poznavao u dvorskim bečkim zbirkama.54 Stoga je posve opravdano zaključe- Gallery in Ljubljana no kako je Belluccijeva Pietà bila naručena i izvedena u Beču najvjerojatnije između 1692. i 1694. godine. Nju je početkom 18. stoljeća kopirao slikar Giulio Quaglio (1668. – 1751.), danas u Nadbiskupskoj zbirci, a oko 30-ih godina 18. stoljeća slobodniju je verziju izveo Valentin Metzinger, sada u franjevačkom samostanu, također u Ljubljani. U bečkoj aukcijskoj kući Kinsky 2014. godine na prodaju je bilo ponuđeno ulje na platnu dimenzija 37 x 46 cm s prikazom Pietà i označeno kao djelo đenovske slikarske škole, koje potječe iz jedne privatne austrijske zbirke.55 U ovome malenom, no iznimno vješto naslikanom platnu, snažnog kolorita i spretnog poteza, moguće je sada prepoznati djelo Antonija Belluccija, a predstavlja minijaturni prikaz velike slike Pietà koja je nekoć resila ljubljanski oltar Jakoba Schella von Schellenburga (sl. 17). Ističu se titrave lumeggiature napose na draperijama, kao i iznimni detalj tro-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

17. pleta ruku Bogorodice, Krista i anđela definiran mekim i elastičnim potezom kista. Antonio Bellucci, Pietà, Posebno valja skrenuti pozornost na tri malena kerubina u gornjemu lijevom kutu, privatna zbirka (izvor: Im Kinsky /bilj. 55/) koja se nisu sačuvala na velikoj slici zbog njezina rezanja, odnosno kraćenja. Njihove su individualizirane fizionomije izvedene u svega nekoliko majstorskih poteza, a po- Antonio Bellucci, Pietà, private collection sebno se na lijevom kerubinu uz rub slike koloristički ističu smećkasto-ružičasta kri- la smjelo prošarana zeleno-žutim te ljubičasto-plavim akcentima. Ova se slika tek u neznatnim detaljima, primjerice stilizacija draperije na Marijinim grudima, razlikuje od one izvedene za oltar. Može se zaključiti kako je, najvjerojatnije, s obzirom na do- rađenost cjeline i malene dimenzije, ovdje riječ o finalnome prezentacijskom modelu ponuđenom naručitelju neposredno prije izrade velikog platna da bi potom bio dan Schellenburgu ili je učinjen odmah po izradi slike kao ricordo – uspomena za Jacobo- vu osobnu pobožnost, odnosno za njegovu zbirku. Naime, iz popisa slika sastavljenog po Schellenburgovoj smrti 1715. godine doznaje se da je on posjedovao još jednu Belluccijevu sliku, ikonografski široko određenu kao „prikaz Marije”.56 S oprezom i hipotetski bi se moglo pomisliti da bi to moglo biti ovo maleno Belluccijevo platno. Kako je utvrđeno u studiji o Schell von Schellenburgovoj Pietà iz 2015. godine, slika je bila rezana, odnosno skraćena te joj nije sačuvan lijevi bočni te gornji dio. Originalni izgled slike, odnosno izrezane dijelove moguće je rekonstruirati na teme-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

18. Rekonstrukcija donjeg dijela Schellenburgova oltara s Belluccijevom slikom (izvor: MATEJ KLEMENČIČ, ENRICO LUCCHESE, FERDINAND ŠERBELJ /bilj. 53/, 131) Reconstruction of the lower section of Schellenburg’s altar with Bellucci’s painting

lju kasnije kopije Giulija Quaglia (sl. 18).57 Sada se može utvrditi da ni Quagliova kopija nema posve sačuvan izgled Belluccijeva originala jer joj nedostaje lepršavi završetak majstorski slikane draperije lijevog anđela, dio krila te tjemena grupe ke- rubina u gornjemu lijevom kutu, kao i obodna linija draperije anđela zdesna. Stoga je ovdje prepoznato bečko platno jedina potpuna informacija o izvornom izgledu sjajne Belluccijeve slike Pietà za nekadašnji Jakobov ljubljanski oltar.

*** Kratku crticu, odnosno prilog opusu Giuseppeu Mariji Mazzi – Fidiji iz Bologne, kako su ga nazivali suvremenici, moguće je također povezati s prestižnim naručitelji- ma za jedan iznimno važan sakralni ambijent u Veneciji. U svojoj doktorskoj diserta- ciji o kiparu Silvija Massari je 2013. godine sintetizirala golemu bibliografiju povezanu s podizanjem i opremanjem glavnog oltara u crkvi Il Redentore, u čijoj je finalnoj fazi sudjelovao i Mazza.58 Po želji Senata, kao protukužni zavjet 1576. godine započeta je gradnja votivne bazilike posvećene Otkupitelju – Santissmo Redentore (Il Redentore) prema projektu Andree Palladija (1508. – 1580.), a na službu je povjerena kapucini- ma. Njezin prvotni glavni oltar s brončanim kipovima svetog Franje i svetog Marka te golemim raspelom izradio je Girolamo Campagna (1549. – 1625.) 1590. godine. Potonji je 1679. godine zamijenjen mramornim nalik na veliki tabernakul prema pro- jektu kapucina fra Giuseppea iz Vicenze te su na njega smješteni stariji Campagnini kipovi (sl. 19). Arhitekt je predvidio da na tabernakul budu postavljene manje bronča- ne skulpture svetih Roka i Sebastijana, svetih Petra i Pavla, potom četvorice crkvenih naučitelja i, konačno, šest anđela s instrumentima Kristove muke na vrhu uz kupolu. Te su skulpture, nepoznatog majstora, izvedene u glini i privremeno postavljene, no bile su likovno slabe, premale u odnosu na oltar i s vremenom oštećene pa ih je tre- balo zamijeniti novima. Kada je početkom 1705. godine javnosti predstavljen golemi brončani reljef Poklonstva pastira u venecijanskoj crkvi San Clemente in Isola, čiji je glineni model 1703. izradio Mazza, kipar je postao zvijezda bez premca u Laguni. Sto- ga se Senat iste godine, na preporuku i troškovnik javnog ljevača Giovannija Francesca Alberghettija, odlučio da kod Bolonjca naruči nove, bolje modele, prema kojima će se u venecijanskom Arsenalu izliti brončani kipovi te time konačno dovršiti glavni oltar

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

19. Fra Giuseppe iz Vicenze, glavni oltar u crkvi Il Redentore u Veneciji (foto: D. Tulić) Fra Giuseppe of Vicenza, high altar in the church of Il Redentore in Venice

u Il Redentoreu. Alberghetti je procijenio da bi trošak za izradu spomenutih modela te rad cizelera, bez cijene materijala, iznosio oko 300 dukata. U veljači 1706. godine odobrena je isplata od 180 dukata preko povjerenika Francesca Anichinija koji novac treba dati Mazzi jer je on već napravio modele u glini za prvih šest skulptura za glavni oltar. Krajem iste godine skulpture su izlivene u bronci, no zbog smrti ljevača Gio- vannija Francesca Alberghettija, na oltar su postavljene u travnju iduće 1707. godine, a cizelatorske je radove učinio njegov nasljednik Francesco Marcolini. Za dovršenje brončane opreme tabernakula nedostajalo je još šest skulptura anđela te likovi svetih Petra i Pavla, stoga su ponovno kod Mazze naručeni glineni modeli, a izliveni su i na oltar postavljeni 1708. godine čime je složeni ukras glavnog oltara bio okončan.

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

20. Giuseppe Maria Mazza, Sveti Grgur Papa, Musei Civici u Trevisu (izvor: Forme ritrovate / bilj. 59/, 181) Giuseppe Maria Mazza, St Gregory the Pope, Musei Civici in Treviso

Do sada su se Mazzina djela za Il Redentore prosuđivala ne temelju odljeva u bronci prema njegovim izgubljenim glinenim modelima. Međutim, jedan je od ovih modela ostao neprepoznat u zbirci Musei Civici u Trevisu. Riječ je o izvrsnoj tera- kotnoj skulpturi visine 72,5 cm koja prikazuje svetog Grgura Velikog te je u katalo- gu izložbe muzeja prvi put publicirana kao djelo venetskog majstora iz sredine 18. stoljeća.59 U ovoj terakoti treba prepoznati jedan od šest glinenih modela koje je Mazza učinio 1705. godine, preciznije svetog Grgura Papu i po kojem je Giovanni Francesco Alberghetti u venecijanskom Arsenalu 1706. godine izlio postojeći kip u

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

21. Giuseppe Maria Mazza, Sveti Grgur Papa, bazilika Il Redentore u Veneciji (foto: D. Tulić) Giuseppe Maria Mazza, St Gregory the Pope, basilica of Il Redentore in Venice

Il Redentoreu (sl. 20, 21).60 Usporedbom glinenog modela i brončanog kipa jasno je kako je potonji nastao prema terakotnom jer su istih dimenzija i izgleda. Oštećenja na terakotnom modelu, nedostaje, primjerice, dio baze, potom pontifikalna papuča, lijeva šaka te fanoni na papinskoj tijari, mogla su nastati pri uzimanju kalupa za lijevanje u Arsenalu. Također, kod finalnog je cizeliranja izostavljen florealni sitni motiv ukrasa poruba plašta, koji je Mazza delikatno urezao u svježu glinu. Na mo- delu do izražaja dolazi kipareva hvaljena vještina oblikovanja uvjerljive impostacije i prirodnosti pokreta, kao i formiranja mekog kjaroskura zaobljenih fluidnih draperi-

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

ja. Mazzin se talent napose vidi u modeliranju golobrada svetčeva lica, istovremeno živa i klasicizirajuća izgleda, čiji bi se prototip mogao prepoznati u liku akolita s mitrom na velikom štukoreljefu s prikazom Pričesti svete Juliane u kapeli Manzoli bolonjske crkve san Giacomo Maggiore iz 1681. godine.61 Poznato je kako su bo- lonjski majstori njegovali klasicizam kod svojih likova i kako su se slikari i kipari međusobno inspirirali. Za impostaciju lika i stilizaciju pontifikalne odjeće svetog Grgura Velikog, Mazza se poveo monumentalnim likom svetog Andree Corsinija slikara Guida Renija (1575. – 1642.) iz Pinacotece u Bologni nastalog 1638. – 1639., zrcalno ga okrenuvši za svoj kip u Il Redentoreu.62 Zamijećeno je i da su, po kvaliteti lijevanja i cizelirana, kipovi svetog Grgura, svetog Jeronima te svetih Roka i Sebasti- jana rafiniraniji od preostalih figura, što je ispravno protumačeno kako je njih izveo iskusniji Giovanni Francesco Alberghetti, a preostale po njegovoj smrti nasljednik Francesco Marcolioni. Mazzin sveti Grgur Veliki u Musei Civici u Trevisu dopuna je golemom kiparevu opusu u glini, međutim, on postaje iznimno važan kao prvi do sada majstorov prepoznati model za jedan od najvažnijih sakralnih prostora Sereni- ssime – votivnu baziliku Il Redentore.

*** Sve tri ovdje izložene teme zasebne su studije slučaja, a s gotovo istovremenim kronološkim okvirom povezuje ih i načelna ideja o upotrebi predloška i modela. U Dubrovniku za glavni oltar braća Toschini variraju vlastitu ideju za onaj iz neka- dašnje crkve San Francesco ad Alto u Anconi, za koji prerađuju i slobodno inter- pretiraju predložak iz čuvenog Pozzova traktata. Ipak, ključna je poveznica naruči- telj, ugledni dubrovački franjevac i teolog Francesco Caffarelli koji se po povratku iz Ancone u domovinu odlučuje za angažman istih majstora i varijaciju njihova već provjerenoga altarističkog rješenja, sada uspješno prilagođenog ambijentu redovnič- ke crkve. U slučaju Belluccijeve Pietà, maleno platno iz privatne zbirke moglo je biti posve dorađeni prezentacijski model za naručitelja ili pak uspomena na prestižnu veliku sliku za oltar, odnosno obiteljski mauzolej u nekadašnjoj franjevačkoj crkvi u Ljubljani. Konačno, u trećem primjeru glineni Mazzin model za kip svetog Grgura Pape ima posve jasnu funkciju, treba poslužiti za lijevanje skulpture u trajnijem ma- terijalu – bronci. Stoga ovi primjeri upućuju na kompleksnost korištenja predloška i modela, ali i ključne uloge naručitelja u procesu nastajanja umjetničkih djela, bilo da je riječ o složenim arhitektonskim strukturama poput oltara ili pak kipova te slika.

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

BILJEŠKE

1 DANIEL PREMERL, Stoljeće opremanja barokne katedrale, u: 8 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1975.), 92–99. O kronologiji Cabian- Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku (ur. Katarina Horvat-Le- cina boravka u južnoj Dalmaciji vidjeti: KRUNO PRIJATELJ, Ca- vaj), Dubrovnik – Zagreb, 2014., 215–269; RADOSLAV TOMIĆ, biancin oltar u crkvi Sv. Jakova na Višnjici u Dubrovniku, Radovi Skulptura od 16. do 18. stoljeća, u: Zborna crkva svetog Vlaha u Instituta za povijest umjetnosti, 12-13 (1988. – 1989.), 247–249. Dubrovniku (ur. Katarina Horvat-Levaj), Dubrovnik – Zagreb, 9 Cabiancino autorstvo oltara Gospe Karmelske, odnosno njegove 2017., 193–233; VINICIJE B. LUPIS, Obnova dubrovačkog do- kiparske dekoracije bilo je osporeno te su predloženi kipari Pietro minikanskog samostana i crkve u 19. stoljeću: stara knjižnica i Baratta te Giovanni Toschini. MASSIMO DE GRASSI, Francesco crkveni oltari, Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, 2 (2015.), Cabianca e la prima attività veneziana di Pietro Baratta, u: Fran- 115–130. cesco Robba and the Venetian Sculpture of the Eighteenth Century 2 JUSTIN V. VELINIĆ, Samostan Male braće u Dubrovniku – po- (ur. Janez Höfler), Ljubljana, 2000., 55; SIMONE GUERRIERO, vijesni prikaz života i djelatnosti, u: Samostan Male braće u Du- Giovanni Toschini e gli esordi veneziani di Pietro Baratta, Venezia brovniku (ur. Justin. V. Velnić), Zagreb, 1985., 110–11, 124–125. arti, 13 (1999.), 41–42. Bernarda Tabacca kao autora dubrovačkog 3 KRUNO PRIJATELJ, Contributi per la scultura barocca a Ragusa oltara u svojim izlaganjima uvodi Matej Klemenčič 2004. godine, (Dubrovnik) I, Arte veneta, XXIII (1969.), 230–231; ISTI, Contri- a prihvaćaju ga Radoslav Tomić i Damir Tulić. RADOSLAV TO- buti per la scultura barocca a Ragusa (Dubrovnik) II, Arte veneta, MIĆ, Kiparstvo II. Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, Za- XXIV (1970.), 238–243; ISTI, Doprinosi o baroknoj skulpturi u dar, 2008., 155–156; DAMIR TULIĆ, Prilozi za Bernarda Tabacca Dubrovniku, Dubrovnik, XIII/2 (1970.), 83–91; ISTI, Studije o i nota za Giovannija Toschinija i Francesca Cabiancu, Zbornik za umjetninama u Dalmaciji III, Zagreb, 1975., 87–110; ISTI, Barok umetnostno zgodovino, n. s. XLVII (2011.), 99, bilj. 10. u Dalmaciji, u: Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, 10 O Tabaccu vidjeti: DAMIR TULIĆ (bilj. 9), 98–111; AGOSTI- Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., 749, 757; ISTI, Neki problemi NO BROTTO PASTEGA, Bernardo Tabacco. Un splendido re- o slikama i oltarima u samostanu Male braće u Dubrovniku, u: galo di Venezia a Bassano, L’illustre bassanese, 160/161 (2016.), Samostan Male braće u Dubrovniku (ur. Justin. V. Velnić), Zagreb, 5–29. Na simpoziju Studium et ardor – znanstveni skupu povo- 1985., 508–509. dom stote obljetnice rođenja Radmile Matejčić održanom 24. i 4 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1985.), 504–505. 25. studenog 2022. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci izložio sam temu pod nazivom „Venecijanska skulptura oko 1690. 5 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1985.), 505–506; RADOSLAV TO- godine: slučaj kipara i altarista Bernarda Tabacca”. (Knjižica saže- MIĆ, Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Zagreb, 1995., 50–53. taka, 26–27, dostupno na URL: https://ribri.uniri.hr/wp-content/ Prema podatcima koje na temelju pisama Giovannija Vincentija uploads/2022/11/Studium-et-ardor-knjiga-sa%C5%BEetaka.pdf iz Venecije donosi Carlo Palumbo Fossati, kronologija podizanja ?fbclid=IwAR3DwTSXZKId7bqqskqi-WO0jC-4CkbChPhmYzx oltara neznatno je drukčija. Za oltar Bezgrešnog začeća, za koji wZG9vUC3TMWmdkX59GQ4. Tom sam prigodom u majstorov je Sardi izradio i vlastoručni nacrt, zaključuje kako je podignut opus uvrstio: glavni oltar u župnoj crkvi u furlanskom Tarcentu, oko 1683. godine, a njemu nasuprotni oltar svetog Franje izme- veliki mramorni reljef s prikazom Vjere s nekadašnjeg spomenika đu 1685. i 1686. godine, navodeći kako se potonji gradi novcem Elene Lucrezije Cornaro Piscopije iz Basilice del Santo u Padovi iz nasljedstva dubrovačke plemkinje Jelene Zamagna. CARLO danas ugrađen u pročelje župne crkve Santa Elena Imperatrice PALUMBO FOSSATI, Gli architetti del Seicento Antonio e Gi- u mjestu Monigo pokraj Trevisa, dva anđela na glavnom oltaru useppe Sardi e il loro ambiente, Bollettino storico della Svizzera župne crkve San Bartolomeo u mjestu Gaggio di Marcon te po- italiana, 1/4 (1986.), 64–65, bilj. 430. Ime donatorice sugeriralo prsje Krista iz crkve Santa Maria Maddalena u Trevisu. Konačno, bi da je upravo na ovom oltaru mogla stajati monumentalna pala u istom je izlaganju predstavljena i mramorna bista starca dosad pravokutnog formata s prikazom svetog Franje Asiškog i svete Je- nazivana Ahasver, a pripadala je zbirci bana Ivana Mažuranića lene Križarice danas pohranjena u Muzejskoj zbirci franjevačkog te se danas nalazi u spomen-kući Ivane Brlić Mažuranić u Sla- samostana. Slika je pripisana slavnomu rimskom slikaru podri- vonskom Brodu. Navedeno je djelo ikonografski precizirano kao jetlom iz Đenove, Giovanniju Battisti Gauliju zvanom il Baciccio poprsje antičkog Heraklita, pripisano radionici venecijanskog (Genova, 1639. – Rim, 1709.), a model za nju čuva se u Pinacoteca kipara Michelea Fabrisa zvanog L’Ongaro (Bratislava, oko 1644. – Comunale u Deruti. TIMOTHY CLIFFORD, Dubrovnik: Italian Venecija, 1686.) te datirano u zadnju četvrtinu 17. stoljeća. Valja Art, c. 1400-1800, u: Croatia. Aspects of Art, Architecture and napomenuti kako je glavni oltar u Tarcentu kao Tabaccovo djelo Cultural Heritage, London, 2009., 154. Ako ne prije, ova je pala istovremeno prepoznao i objavio Paolo Goi. PAOLO GOI, Per najvjerojatnije zamijenjena sadašnjom s prikazom svetog Franje Bernardo Tabacco, Zbornik za umetnostno zgodovino, n. v. LVII- u molitvi, koju je 1888. izradio Mato Celestin Medović (Kuna, LVIII (2021. – 2022.), 239–246. 1857. – Sarajevo, 1920.). 11 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1975.), 106–110; ISTI, (bilj. 3, 1985.), 6 NINA KUDIŠ BURIĆ, DAMIR TULIĆ, Una pala d’altare di 504, 508–509. Johann Carl Loth a Ragusa (Dubrovnik), Arte documento, 26 (2010.), 238–241; RADOSLAV TOMIĆ, Umjetnost od 16. do 19. 12 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1985.), 508–509. stoljeća, u: Milost susreta. Umjetnička baština Franjevačke provin- 13 RADOSLAV TOMIĆ (bilj. 5), 119, 192, 204. cije sv. Jeronima (ur. Igor Fisković), Zagreb, 2010., 128. 14 Oni su vrlo slični Carlovim anđelima – puttima na glavnom ol- 7 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1985.), 506–507. taru crkve Gospe od Anđela u Velom Lošinju. O tome vidjeti:

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

MASSIMO DE GRASSI, Note sulla scultura veneziana nelle iso- narudžba Tizianove pale Luja Gučetića za franjevačku opservant- le di Cherso e Lussino, Arte a Friuli, arte in Trieste, 30 (2011.), sku crkvu u Anconi, u: Umjetnost i naručitelji. Zbornik radova 284–285; BOJAN GOJA, Prilozi venecijanskoj baroknoj oltaristici znanstvenog skupa „Dani Cvita Fiskovića“ održanog 2008. godine i kiparstvu u Dalmaciji i na Kvarneru: Marco Torresini i Carlo (ur. Jasenka Gudelj), Zagreb, 2010., 81–92; RADOSLAV TOMIĆ, Tagliapietra, Peristil, 58 (2015.), 71–73. Za Alvisea Tagliapietru s Lujo Gučetić i Nikola Radulović, dubrovački naručitelji Tiziano- novim doprinosima i bibliografijom, napose o djelima na Jadranu vih i Caravaggiovih slika, u: Umjetnost i naručitelji. Zbornik ra- vidjeti MARIO PINTARIĆ, „… far et intagliar, e scolpir il nuovo dova znanstvenog skupa „Dani Cvita Fiskovića“ održanog 2008. Tabernacolo”: Alvise Tagliapietra i mramorni tabernakul za neka- godine (ur. Jasenka Gudelj), Zagreb, 2010., 93–95. O premještanju dašnju katedralu u Osoru, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, i restauraciji Tizianove slike vidjeti: GIOVANNA BONASEGNA- 47 (2023.), 43–56. LE, La Pala Gozzi di Tiziano nella Pinacoteca Civica di Ancona: 15 MATEJ KLEMENČIČ, Giovanni Toschini, u: La scultura a Ve- vicende museali e restauri, u: La magia del restauro scritti in onore nezia da Sansovino a Canova (ur. Andrea Bacchi), Milano, 800, di Donatella Zari (ur. Giovanna Bonasegale), Roma, 2018., 33–49. fotografija br. 652. 23 FABIOLA COGLIANDRO, MARCO TITTARELLI (bilj. 20), 93. 16 ALBERTO RIZZI, Guida della Dalmazia. Arte Storia Portolano, bilj. 74. Altare cum tabula / a celebri Titiano depicta et ab Aloysio II, Trieste, 2007., 560; TIMOTHY CLIFFORD (bilj. 5), 152; RA- Gozio Patrizio / Epidauri / cum legeno ornamento anno MDXX DOSLAV TOMIĆ (bilj. 6), 130; ISTI, Barokna skulptura u jadran- / In sacello maiori erectum / Joseph Jacobus Buccellenus / Patriti- skoj Hrvatskoj, u: Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici (ur. us Anconitanus / Legatis duabus aureorum millibus / Lapideo hoc Milan Pelc), Zagreb, 2012., 351; MIRJANA REPANIĆ BRAUN, opere ornati mandavit / Anno MDCCIII. Franjevci i poslijetridentska ikonografija, u: Trident u Hrvatskoj: 24 FABIOLA COGLIANDRO, MARCO TITTARELLI (bilj. 20), 94, vizualizacije tridentskog programa u likovnoj baštini (ur. Sanja 121. Cvetnić, Danko Šourek, Tanja Trška), Zagreb, 2022., 259. 25 GIOVANNA BONASEGNALE (bilj. 22), 33–39. 17 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 3, 1975.), 108, 110, bilj. 13. 26 MARCELLO MASTROSANTI, Il 1700 ad Ancona. Attraverso i 18 FRANO JURIĆ, Vođ po franjevačkom samostanu Male Braće u documenti, Ancona, 2022., 164–168. Autor ne ulazi u povijesno- Dubrovniku, Dubrovnik, 1921., 43–44. umjetničku analizu oltara niti njegovih umjetnika. 19 SEBASTIANO DOLCI, MONUMENTA HISTORICA PROVIN- 27 FABIOLA COGLIANDRO, MARCO TITTARELLI, Insedia- CIAE RHACUSINAE ORDINIS MINORUM S. P. N. FRANCISCI menti francescani ad Ancona: la chiesa di San Francesco ad Alto, …, NEAPOLI, MDCCXLVI., 70. […] presertim vero Cardinali u: Rappresentazione, Architettura e Storia. La diffusione degli or- de Comitibus Anconitano Praesuli, in qua Urbe diu Sedem fixit, dini religiosi in Italia e nei Paesi del Mediterraneo tra Medioevo nostrumque illud Coenobium pluribus exornvit aedificiis. Obiit ed Età Moderna, Atti del Covegno Internazionale 10-11 maggio tandem Rachusii post Aram majorem suo studio ex marmore con- 2021 (ur. Rossana Ravesi, Roberto Ragione, Sara Colacei), Roma, structum anno 1722., aetatis suae 82.; GIOVANNI EVANGELI- 2023., 314. STA CUSMICH, Cenni storici sui Minori Osservanti di Ragusa, 28 SIMONE GUERRIERO (bilj. 9), 48. bilj. 5. Trieste, 1864., str. 46–47. Nel 1711 ritornò nel Convento di Ragusa, ove, sul modello di quello d’Ancona, fecce costruire l’altar maggiore 29 Ove je podatke još 1737. zabilježio Tommasao Temnaza u svojem della nostra Chiesa, la arrichì col dono di preziosi apparati, accreb- Zibaldonu. TOMMASO TEMANZA, Zibaldon (1737.), (ur. Nico- be la biblioteca di duecento volumi […]; DONATO FABIANICH, la Ivanoff), Venezia – Roma, 1963., 72–73; SIMONE GUERRIE- Storia dei frati minori dai primordi della loro instituzione in Dal- RO (bilj. 9), 41; MATEJ KLEMENČIČ (bilj. 15), 799–800. mazia e Bossnia fino ai giorni nostri, II, Zara, 1864., 198–199. Vis- 30 SIMONE GUERRIERO, Sculture di Marino e Paolo Groppelli a se lungo tempo a san Francesco ad Alto di Ancona, il cui bell’altare Lussingrande, Arte veneta, 52 (1998.), 120, 127–128. Ti se anđeli maggiore é dovuto alla sua industria. Aggravato dalla podagra, si od početka 19. stoljeća, zajedno s oltarom, nalaze u župnoj crkvi restituì fra i suoi nel 1712. Negli ultimi dieci anni di vita non cessò u Velom Lošinju. di promuovere il benessere del patrio convento: ristaurò la bibliote- 31 SIMONE GUERRIERO (bilj. 9), 45–46; MATEJ KLEMENČIČ, ca, arsa nel gran terremoto, e’l arrichì di molte recentissime opere; Francesco Robba (1698. – 1757.) Beneški kipar in arhitekt v baročni abbellì la chiesa di nuovo altare maggiore foggiato sull’architettura Ljubljani, Maribor, 2013., 25–27. del poc’anzi ricordato. Sintetizirana biografska nota o Caffarelliju 32 SIMONE GUERRIERO (bilj. 9), 44–48; MATEJ KLEMENČIČ objavljena je u: Hrvatski franjevački biografski leksikon (ur. Vicko (bilj. 30), 26–27. Kapitanović, Emanuel Hoško), Zagreb, 2001., 176–177. Koristim prigodu kako bih zahvalio kolegi Ivanu Viđenu na pomoći oko 33 Za Toschinijeve radove u Ravenni i Forlìu: STEFANO TUMIDEI, starih izvora za crkvu Male braće u Dubrovniku. Giovanni Toschini, u: La Basilica di San Vitale a Ravenna. Saggi (ur. Patrizia Angiolini Martinelli), Modena, 1997., 263–269; GI- 20 FABIOLA COGLIANDRO, MARCO TITTARELLI, Cronache ORDANO VIROLI, Scultura dal Duecento al Novecento a Forlì, della chiesa di S. Francesco ad Alto di Ancona dal XVI al XIX Milano, 2003., 146–148. Recentni pregled razgranate Giovanni- secolo. Cappelle gentilizie e legati testamentari, Picenum Seraphi- jeve aktivnosti u Forlìu, Ravenni i Faenzi sa svojom prethodnom cum, XXXIII (2019.), 82–83. bibliografijom donosi SILVIA FRANCESCHINI, „Natura se puol 21 FABIOLA COGLIANDRO, MARCO TITTARELLI (bilj. 20), ben afadigar, e unir insieme carne, sangue, e vita, ma no’ far cosa 82–114. viva si esquisita, che a questa mai possa aprosimar”. Diffusione 22 Za kontekst narudžbe zajedno s brojnom literaturom o slici i do- della scultura veneta a Forlì, Studi Romagnoli, LXVII (2016.), natoru vidjeti: JASENKA GUDELJ, Ponuda kakva se ne odbija: 152–157.

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

34 STEFANO TUMIDEI (bilj. 33), 263–269. 43 RICHARD BÖSEL (bilj. 40), 187–191; JASMINA NESTIĆ, The 35 STEFANO TUMIDEI (bilj. 33), 264. Influence of Andrea Pozzo’s Models from His Treatise Perspec- tivae pictorum atque architectorum on Croatian 18th-Century 36 MAICHOL CLEMENTE, Parodi e Serenissima, u: Ecce Homo. Un Illusionist Altarpieces, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 39 busto di Filippo Parodi restaurato da Venetian Heritage (ur. Ma- (2015.), 91. Valja istaknuti kako je mlađi Andrein brat Jacopo ichol Clemente), Venezia, 2023., 40–42. Nastavno na ikonograf- Antonio Pozzo (1645. – 1721.) poznatiji kao karmelićanin Fra sku temu Ecce Homo, Parodiju se ovdje može pripisati mramorni Giuseppe te djelatan u Veneciji i Venetu, također bio arhitekt i tondo s visokim reljefom virtuozno isklesanog poprsja ispaćenog altarist te je projektirao brojne oltare, među njima i one s tor- Krista okrunjenog trnovom krunom, a nalazi se naknadno uzi- diranim stupovima. Za njegovu djelatnost u Veneciji i primjere dan s lijeve strane oltara u kapeli Presvetog Trojstva (kapelica kra- takvih stupova: ANDREA BACCHI, Giuseppe Pozzo e la ma- ljice Sofije) u katedrali kraljevskog Wawela u Krakovu. gia del „bel composto”, u: Andrea e Giuseppe Pozzo (ur. Roberto 37 Današnji izgled Kalvarije, nevješto sastavljene od crnih mramor- Panceri), Venezia, 2013., 217–246; DAMIR TULIĆ, Gli Angeli di nih pločica, koja u jednu cjelinu povezuje likove rezultat je ra- Clemente Molli, Pietro Baratta e Giovanni Marchiori a Venezia, stavljanja i ponovnog sastavljanja oltara po uklanjanju iz bazilike Vicenza e Conselve, Arte veneta, 74 (2017.), 210–212, bilj. 39. početkom 20. stoljeća. 44 Sa stražnje su strane oltara u redovničkom koru za pospremanje 38 ANNA TAMBINI, Scultura del Settecento in Romagna: L’attività svijećnjaka i različitih oltarnih ukrasa naknadno postavljeni viso- del friulano Girolamo Bertos, Arte a Friuli arte a Trieste, 21-22 ki drveni ormari, i to točno ispred interkolumnija te su tako po- (2003.), 141–148. Girolamo Bertos još uvijek je zagonetna skul- sve blokirali prolaz svjetla kroz otvoreni prostor između stupova. ptorska figura, a njegove se stilske karakteristike jasnije mogu Danas se na tom mjestu svjetlo prema crkvenom brodu probija uočiti tek od kraja drugog i početka trećeg desetljeća 18. stoljeća, tek malo ispod zone kapitela. Odvajanje nekad jedinstvenog pro- primjerice kipovi anđela i kerubina na glavnom oltaru crkve San stora napravljeno je postavljanjem zastora iza kipa, koji je u pot- Antonio u Faenzi. punosti prekrio nišu i pogled iz crkve prema koru s prozorima. Izvorni efekt svjetla u koru bez zastora vidljiv je na fotografiji pod 39 Konstantinovoj perguli podignutoj u prvoj polovici 4. stoljeća brojem 12 učinjenoj za ovu studiju. pripadalo je šest stupova, a još šest vrlo sličnih dodano je u 8. stoljeću kao poklon ravenskog egzarha papi Grguru III. U oba 45 DAMIR TULIĆ, Girolamo Laureato, Alvise Tagliapietra i sinovi, je slučaja riječ o stupovima koji su nastali u vrijeme Rimskog glavni oltar s kipovima svetog Marka, svetog Jurja i svetog Roka, Carstva, negdje na Levantu u drugoj polovici 2. i u 3. stoljeću te u: PREDRAG MARKOVIĆ, IVAN MATEJČIĆ, DAMIR TULIĆ, nikako nisu mogli pripadati hramu (Herodovu) srušenom 70. Kiparstvo 2. Od 14. do 18. stoljeća/Scultura dal XIV al XVIII seco- godine. Pri gradnji nove bazilike Svetog Petra u 16. i njezina lo, Umjetnička baština istarske crkve/Il patrimonio artistico della uređenja u 17. stoljeću, osam je stupova Bernini upotrijebio za chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., 312–316. ukras Logge delle Reliquie na pilonima pod kupolom, dva su po- 46 DINO MILINOVIĆ, „To neizrecivo mjesto, u kojem je tri dana stala dio retabla oltara svetog Franje u kapeli Sakramenta, Co- počivao Sin Čovječji”: Bonifacije Dubrovčanin i obnova Svetog lonna Santa danas je u Museo del Capitolo di S. Pietro, a dvana- Groba, u: Umjetnost i naručitelji. Zbornik radova znanstvenog esta se izgubila. STEFANIA PORTOGHESI TUZI, La Colonna skupa „Dani Cvita Fiskovića” održanog 2008. godine (ur. Jasenka santa e l’ordine salomonico completo, u: Roma barocca. I pro- Gudelj), Zagreb, 2010., 73–79. Za Kustodiju Svete zemlje i ulogu tagonisti, gli spazi urbani, i grandi temi (ur. Marcello Fagiolo), dubrovačkih franjevaca: PIJO M. PEJIĆ, Dubrovački franjevci u Roma, 2013., 140–141. Svetoj Zemlji, u: Samostan Male braće u Dubrovniku (ur. Justin V. Velnić), Zagreb, 1985., 257–270. 40 RICHARD BÖSEL, La fortuna globale dell’altaristica di Andrea Pozzo, u: Andrea e Giuseppe Pozzo (ur. Roberto Panceri), Venezia, 47 Fp. 2, 6-11. (Poslanica sv. Pavla Filipljanima) „On, trajni lik Božji, 2013., 184–187. nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovje- 41 ANDREA POZZO (1700.), Perspectiva pictorum et architectorum ku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Andrei Putei e Societate Jesu. Pars secunda, Romae, Anno Jubilei Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom MDCC. Figura sessantesimaseconda. Altare del B. Luigi, fabricato da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i nella Chiesa di S. Ignazio del Collegio Romano. […] Quello però che podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – tira à se gli occhi de’ spettatori, sono le quattro colonne di verde an- na slavu Boga Oca.” tico spirali pretiosissime non meno per la rarità di questo marmo, di cui vi é ora gran penuria; che per la figura, essendo queste le prime, 48 Mramorni je križ znatno oštećen pri padu s vrha oltara u prezbi- che si sieno vedute in Roma di tal sorte di pietra. terij i kor zbog potresa u noći 22. travnja 2022. godine. 42 Monumentalni glavni oltar u Este ukrašen je skulpturama sveta- 49 RADOSLAV TOMIĆ, Dopune slikarstvu u Dalmaciji (Baldassare ca, anđela, kerubina i Boga Oca, a njegova je kiparska dekoracija D’Anna, Antonio Bellucci, Antonio Grappinelli, Giovanni Batti- najvećim dijelom pripisana Paolu Callalu (1655. – 1725.). SIMO- sta Augusti Pitteri, Giovanni Carlo Bevilacqua), Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 29 (2005.), 174–176. NE GUERRIERO, Paolo Callalo: un protagonista della scultura barocca a Venezia, Saggi e memorie di storia dell’arte, 21 (1997.), 50 RADOSLAV TOMIĆ, Slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj, 82, bilj. 91. Desni lebdeći anđeo uz sliku te desni anđeo na atici, u: Sveto i profano. Slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj (ur. kao i dva kerubina ispod Boga Oca nose sve prepoznatljive karak- Radoslav Tomić, Katarina Srdarev), Zagreb, 2015., 11–12. teristike Giovannija Toschinija, SIMONE GUERRIERO (bilj. 9), 51 MASSIMO FAVILLA, RUGGERO RUGOLO, Venezia Barocca. 49, bilj. 42. Splendori e illusioni di un mondo in 'decadenza', Schio, 2009., 175.

njegov predložak u Anconi te crtica za slikara...

52 NINA KUDIŠ, I teleri del presbiterio di San Pietro di Castello, u: La 60 Ovo je otkriće predstavljeno u izlaganju „Between Private and Pu- chiesa di San Pietro di Castello e la nascita del patriarcato di Vene- blic: Three cases of Art Commissions in Venice and Istria around zia (ur. Gianmario Guidarelli, Michel Hochmann, Fabio Tonizzi), 1700” na međunarodnom znanstvenom skupu u sklopu Hrzz pro- Venezia, 2018., 260–262. Valja naglasiti da se u zbirci Kneževa dvo- jekta Et tibi dabo pod nazivom Public and Private Commissions. ra u Dubrovniku nalazi, začudo, slabo poznata, no vrlo kvalitetna Donors and Works of Art in the Northern Adriatic during the Early Belluccijeva slika s prikazom Svete obitelji sa svetim Ljudevitom Modern Period, Rijeka, 25. – 27. 10. 2018. Knjižica sažetaka dostup- Tuluškim. NINA KUDIŠ BURIĆ, Un dipinto di Antonio Bellucci a na na: https://donart.uniri.hr/wp-content/uploads/2018/10/ET-TI- Ragusa (Dubrovnik), Arte documento, 24 (2008.), 162–165. BI_sa%C5%BEeci_2.-skup_FIN.pdf, 15–16. U izlaganju su kiparu 53 MATEJ KLEMENČIČ, ENRICO LUCCHESE, FERDINAD ŠER- Giovanniju Cominu (1647. – 1695.) pripisane skulpture proroka BELJ, Pietà Antonia Belluccija za Schellenburgov Križev oltar pri Ilije i Eliseja uz nekadašnji oltar svete Marije Magdalene de Pazzi ljubljanskih fračiškanih, Zbornik za umetnostno zgodovino, n. s. (sadašnji svetog Antuna Padovanskog) u crkvi Santa Maria dei Car- LII (2016.), 119–146, s bogatom prethodnom bibliografijom. mini u Veneciji, za što je pronađen i predstavljen crtež pohranjen u Archivio di Stato di Venezia. Također, terakotni reljef s prikazom 54 ENRICO LUCCHESE, Addenda alla prima attività viennese di Mrtvog Krista oplakuju anđeli koji se nalazi u sklopu venecijanskog Antonio Bellucci, Arte veneta, 73 (2016.), 184–185. samostana San Lazzaro degli Armeni prepoznat je kao radionička 55 Im Kinsky (katalog), Wien, 101. Auktion Alte Meister, 24. 6. 2014. replika prema izvorniku sienskog kipara Giuseppea Mazzuolija Lot 419. (1644. – 1725.) ponuđenog kod milanskog antikvara Waltera Pado- 56 MATEJ KLEMENČIČ, ENRICO LUCCHESE, FERDINAD ŠER- vanija te povezana s njegovim istovjetnim djelima koja se čuvaju u: BELJ (bilj. 53), 127, bilj. 24. collezione Chigi Saracini u Sieni, Seattle Art Museumu, Maximili- 57 MATEJ KLEMENČIČ, ENRICO LUCCHESE, FERDINAD ŠER- ansmuseumu Staadtische Sammlungen u Augsburgu, dok se verzija BELJ (bilj. 53), 127, bilj. 24. u mramoru nalazi u Palazzo Sansedoni u Sieni. 58 SILVIA MASSARI, „Il nostro moderno Algardi”: Giuseppe Maria 61 Za spomenuti reljef te bogati ukras kapele vidjeti: SILVIA MA- Mazza scultore bolognese tra Sei e Settecento, I., II., Tesi di Dotto- SSARI (bilj. 58), 298–338. rato, Università degli Studi di Trento, 2013., 195–196; 703–721, sa 62 SILVIA MASSARI (bilj. 58), 709–710. svom prethodnom bibliografijom. 59 Forme ritrovate dall Arte Paleoventa ad Arturo Martini. Sculture dei Musei Civici di Treviso (ur. Carlo Balljana, Andrea Bellieni, Tiziana Tonon, Roberto Zamberlan), Treviso, 2002., 180–181.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

1 2 > >> 

Slični članci

1-10 od 107

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.