##plugins.themes.oapBasic.skip##
Tijdschrift voor Adriatische kunstgeschiedenis Zoek

„Relacijska forma” kao umjetnički jezik: pristupi i prijepori

DOI 10.15291/ars.2763

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Vol 8 (2018)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
Rad se bavi mapiranjem i teorijskim konceptualiziranjem polemika vezanih uz „relacijsku formu”. Pri tome ne predstavlja pokušaj pacifikacije različitih pozicija niti zauzimanja „strane” u polemikama, već se temelji na studiji koncepata (concept-based metodology) koja služe kao pomagala boljem razumijevanju objekta istraživanja. Premda je forma suvremene umjetnosti, bilo da je čine procesi ili postupci, prema tradicionalnom shvaćanju „razbijena”, cilj rada je ispitati suprotno. U prvom dijelu analizirat će se pojam „relacijske forme” te diskursi vezani uz njezino artikuliranje. U drugom se dijelu istražuju tehnike i postupci odnosno strategije konceptualnih avangardi 1990-ih i 2000-ih. Zaključno se razmatraju napori, prijepori i mogućnosti umjetnosti u proširenom polju relacijskih praksi. Istraživanje će poslužiti za pobliže određenje ontološkog statusa suvremenih umjetničkih formi.
estetika, interakcija, javni prostor, participacija, politika, relacijska forma
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Samenvatting
  2. Uvod
  3. BILJEŠKE

Uvod

„Relacijska forma” kao naslovljena tema rada predstavlja pojmovnu odrednicu za različite vrste suvremene umjetničke prakse koje se konceptualno pozivaju na soci- jalnu dimenziju svojih artefakata. One uključuju stvaranje interaktivnih umjetničkih instalacija ili performansa u javnom prostoru propitivanjem relevantnih društvenih, gospodarskih i političkih tema vezanih uz užu ili širu društvenu zajednicu. Relacija, interakcija i participacija publike pri tom formiraju radove koji funkcioniraju na ne- vidljivoj razini. „Relacijska forma” tako obilježava čitav spektar umjetničkih pojava počevši od socijalno angažirane, aktivističke ili dijaloške umjetnosti, preko partici- pacijske umjetnosti do javne umjetnosti novog žanra (New Genre Public Art) koje kritičarka umjetnosti i arhitekture Miwon Kwon1 definira kao treću fazu promjene paradigme umjetnosti u javnom prostoru posljednjih desetljeća: od umjetnosti u javnom prostoru obično modernističkih apstraktnih skulptura na otvorenom koji- ma se „uljepšava” ili „obogaćuje” gradski prostor, preko koncepta umjetnosti u jav- nom prostoru koji teži intenzivnije integrirati umjetnost, arhitekturu i okoliš, zbog čega umjetnici u okviru trajnih projekata surađuju sa stručnjacima i odgovornim osobama za razvoj grada, do tzv. umjetnosti u javnom interesu koja za razliku od okoliša naglašava društvene teme, rad s društvenim grupama pretpostavlja radu sa stručnjacima te participacijskim metodama uključuje čovjeka u kreativni proces na- stojeći podizati političku svijest u društvu.2 Budući da umjetnost u javnom prostoru kao kulturu sjećanja ili reprezentaciju moći možemo smatrati jednom od najstarijih umjetničkih formi, suvremena se inačica od potonje razlikuje participacijskim me- todama i interaktivnošću među ljudima pomoću umjetničkog procesa ili proizvoda kojima problematizira pitanja nasljeđa, značenja i moći u javnoj sferi. Interaktivnost i participacija predstavljaju relacijski aspekt koji više nije samo društveni okvir re- cepcije umjetnosti, već sama bit umjetničke prakse.3 Prvi se put događa da interak- tivnost postaje polazište i odredište, osnovni izvor informacija za aktivnost umjetni- ka. Model društvenosti, interakcije i participacije uspostavlja se, dakle, kao osnovni element forme djela. Zajedničko obilježje različitih umjetničkih orijentacija prema modelu društveno- sti ili socijalnom kontekstu jest odbacivanje tradicionalnog odnosa između umjet- ničkog djela, umjetnika i publike. Umjetnik nije individualni proizvođač odvojenog objekta već prije suradnik i proizvođač situacija. Umjetničko djelo kao konačan, ma- terijalan, potrošački produkt transformira se u nestabilan, dinamički i često dugotra- jan projekt s nejasnim početkom i nejasnim krajem. Dok se recipijent tradicionalno shvaća kao promatrač ili gledatelj, ovdje se repozicionira u ulogu koproducenta ili participanta. Naznačene promjene imaju za cilj izvršiti pritisak na konvencionalne oblike umjetničke produkcije i kapitalizam. Neke od posljedica tih promjena jesu prijepori oko kvalitete i jednakosti (quality and equallity), pojedinačnog i kolektiv- nog autorstva te umjetnosti i politike.4 S tim u svezi, preokupacija umjetnika partici- pativnošću i interaktivnošću u javnom prostoru oblikovala je nove funkcije, poetike i tehnike umjetnosti, ali također i drugačije pristupe u njezinom izlaganju, razumi- jevanju i poučavanju te osporila stare hegemonijske diskurse, uključujući i diskurs akademske discipline povijesti umjetnosti i umjetničke kritike. Rad se bavi mapiranjem i teorijskim konceptualiziranjem polemika vezanih uz „relacijsku formu”. Pri tome ne predstavlja pokušaj pacifikacije različitih pozicija niti zauzimanja „strane” u polemikama, već se temelji na studiji koncepata (concept-ba- sed metodology) koja služe kao pomagala boljem razumijevanju objekta istraživanja. Premda je forma suvremene umjetnosti, bilo da je čine procesi ili postupci, prema tradicionalnom shvaćanju „razbijena”,5 cilj rada je ispitati suprotno. U prvom dijelu analizirat će se pojam „relacijske forme” te diskursi vezani uz njezino artikuliranje.

pristupi i prijepori

U drugom se dijelu istražuju tehnike i postupci odnosno strategije konceptualnih avangardi 1990-ih i 2000-ih. Zaključno se razmatraju napori, prijepori i mogućnosti umjetnosti u proširenom polju relacijskih praksi. Istraživanje će poslužiti za pobliže određenje ontološkog statusa suvremenih umjetničkih formi.

Diskursi Pojam relacijske forme uvodi francuski kustos i teoretičar Nicolas Bourriaud6 za umjetničke prakse koje su stupile na kulturnu scenu devedesetih godina prošlog sto- ljeća, a u čijim poetikama pronalazi izvjesne zajedničke točke kao dio novih kretanja u umjetnosti. Premda su Umberto Eco s „otvorenim djelom” i Roland Barthes kroz „smrt autora” još isticali aktivnu ulogu recipijenta u stvaranju značenja umjetničkog djela polazeći od toga da su sva djela otvorena i nedovršena, Bourriaud takvim naziva samo relacijsku formu koja jedino i postoji kao otvorena i nedovršena. Ona proizlazi iz avangardnih pokreta prošlog stoljeća od dadaizma, futurizma, konstruktivizma pa do situacionističke avangarde koji prate modernistički projekt promjene kulture, mentaliteta, individualnih i društvenih životnih uvjeta pomoću umjetnosti. Vrhu- nac te ideje ostvaruje se tijekom studentske pobune 1968. kada poraz alternativnih prevratničkih kretanja mladih postaje i kraj neoavangarde i začetak postavangarde (anticipacija postmoderne), a obilježava ga neostvarivost revolucionarnih promje- na individue i društva kroz umjetnost ponajprije zbog konsolidiranja birokratskih institucionalnih modela društva, kulture i umjetnosti. Naime, visoki modernizam šezdesetih godina postaje dominantna internacionalna kultura gdje se ideal ranog modernizma za autonomijom umjetnosti paradoksalno rasplinjava uspostavljanjem kulturne industrije i tržišta umjetnosti nakon čega, prema riječima Petera Bürgera, umjetnost naprosto više nije moguća.7 Prihvaćanjem ready madea kao predmeta do- stojnog izlaganja u muzeju, provokacija, koja je obilježila avangardu, prelazi u svo- ju suprotnost: ovaj čin ne osporava umjetničko tržište, već mu se štoviše priklanja. Otuda forma kao temeljni jezik i identifikacijsko uporište likovno-vizualnih umjet- nosti tradicionalno vezano uz specifična zamjedbena svojstva umjetničkih djela – autonomnih objekata, odvojenih od efekata i funkcija kulture – od neoavangardi naovamo doživljava radikalnu transfiguraciju i transformaciju, neusporedivu čak ni s onom iz prethodnog razdoblja enformela. Paralelno preispitivanjima statusa um- jetničkog objekta, subjekta umjetnika i pojma umjetnosti, forma se transformira do točke u kojoj nadilazi svoju materijalnu dimenziju (konceptualna umjetnost), širi se izvan galerije u prirodu (land art), urbani prostor (public art), na tijelo (body art, performance) ili događaj pomiješan s glazbom, bojom, publikom, poezijom (fluxus) zadirući sve više u polje „drugog”: kulturu, društvo, politiku, seksualnost (…).8 U zapadnim društvima unutar takve transfiguracije razvija se model zastupanja druš- tvenosti i interakcije kao reakcija na komodifikaciju umjetnosti i konzumerizam kapitalizma. S tim u svezi, C.G. Argan tezu o kraju umjetnosti formulirat će kao rascjep između umjetničkog i estetskog: „U ovom trenutku kriza umjetnosti, koje se simptomi već dugo zamjećuju u uznemirujućem porastu, dosegla je graničnu točku, ili, kako se kaže, točku nepovrata. Ne pitamo se više može li ili ne doći do smrti umjetnosti što ju je Hegel navijestio otprilike prije stoljeće i po, nego je do nje već došlo ili tek dolazi. Uvjereni smo također da se smrt umjetnosti nije zbila niti će se zbiti onako kako je predvidio filozof, kao konačno sublimiranje i rastvaranje u uzvi- šenom području znanosti i filozofije, apsolutnog duha. Umjetnost je mrtva ili umire zato što se našla u opreci, neprevladivoj opreci, sa sadašnjim kulturnim sustavom, s civilizacijom našeg stoljeća. Objektivno je provjerljiva suprotnost između sustava tehnika umjetnosti i sustava industrijskih tehnika; ali kako je tehnologija samo jed- na sastavnica sustava, suprotnost se ne ograničuje na razmimoilaženje, natjecanje,

pristupi i prijepori

možebitnu nesukladnost dvaju tehnoloških sustava. I doista je nalazimo na drugim razinama: ekonomskoj, društvenoj, političkoj, moralnoj. Umjetnost, kao takva, nije više sastavnica kulturnog sustava: ne samo da se tip vrijednosti koje je ona ostvarila ne može uklopiti u novi sustav vrijednosti, nego bi ga, kad bi u nju bio pripušten, doveo u opasnost.”9 Nakon 1968. osjeća se odsutnost utopijskog mišljenja, kritika visokog moder- nizma zbog integracije eksperimentalne i provokativne avangardne i neoavangardne umjetnosti u kasnomodernističku visoku umjetnost te kritika utopijskih projekata avangardi. Prema Mišku Šuvakoviću, u tom periodu teorijski se razrađuje „ideo- loška i lingvistički-semiološka analiza prirode umjetnosti i kulture”10, te se nihili- stički teži „pokazati da je svaki epohalni smisao ideologije, estetike ili psihologije verbalna fikcija”.11 Bourriaud, međutim, zastupa stav da modernizam nije mrtav, već samo njegova idealistička i teleološka verzija. Stoga umjetnost iz devedesetih godina XX. stoljeća naziva modernom poslije postmoderne, postpostmodernom ili altermodernom. Današnja umjetnost nastavlja borbu, tvrdi Bourriaud, no ne kao „preteča neke neminovne historijske evolucije” koja najavljuje ili priprema buduće svjetove. Umjesto toga, umjetnost danas znači „naučiti kako bolje živjeti u svijetu”, kako se nositi s različitim činjenicama današnjice, kako oblikovati moguće svjetove. Relacijska forma otuda tematizira odnose, komunikaciju i interakciju, a od srodnih performativnih i konceptualnih radova iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina razlikuje se po važnoj promjeni konteksta i značenja: „Intersubjektivnost ne predstavlja samo društveni okvir recepcije umjetnosti, njezin ‘milje’ ili ‘polje’ (Bourdieu), već je sama suština umjetničke prakse”.12 Nasuprot sličnim umjetničkim tendencijama iz pret- hodnih razdoblja, usmjerenih proširivanju granica umjetnosti te istraživanju odnosa unutar svijeta umjetnosti, relacijska forma istražuje odnose izvan umjetnosti, unutar kulture eklekticizma: „Svi komunikacijski procesi i načini susretanja i uspostavljanja odnosa (skupovi, sastanci, proslave i sl.) predstavljaju estetski predmet (formu) koji se kao takav može proučavati i posredstvom kojeg se proizvode nove relacije između ljudi i svijeta.”13 Za analizu relacijske forme Bourriaud polazi od iste situacije od koje su i umjet- nici pošli, tj. od novog političkog, kulturnog i društvenog konteksta informacijeske epohe, ekspanzije interneta i globaliziranog društva u kojem živimo. Iz takvog kon- teksta i promjene „mentalnog prostora” proistječe novi način mišljenja što potpuno mijenja odlike, statuse i funkcije suvremene umjetnosti, dijeleći je od prethodnog perioda postmodernizma. Nova masovna medijska infrastruktura kraja XX. stoljeća sama po sebi nameće novi oblik komunikacije pa i one s umjetnošću. Komunikacija ili proces komunikacije postaje sadržaj i forma umjetničke prakse ili, kako bi rekla Kristina Leko, komunikacija radi komunikacije: „bez predumišljaja, radi bezintere- snog dodira, radi upoznavanja s onim drugim.”14 S obzirom na odnose koje stvara unutar određenog konteksta u kojem se odvija, relacijska forma predstavlja jedan oblik upotrebe svijeta, „beskonačno pregovaranje različitih stajališta”, izmišljanje svakodnevnice i preuređivanje iskustvenog vremena, otkrivanje novih spojeva i mo- gućih relacija. Za Bourriauda, ona formira „međuprostor” ili pukotinu u tzv. društvu statista, inačici društva spektakla. Međuprostor ili alternativni prostor oblik je otpora ili mogućnost funkcioniranja na drugi način. Umjetnost postaje generator ponašanja i mogućih novih uporaba kulturnih kodova, prodajnih proizvoda, gotovih formi, već sagrađenih zgrada, svih oblika svakodnevnice, svih djela svjetske baštine, koji izaziva takvu „pasivnu” kulturu suprotstavljajući joj proizvode i njihove konzumen- te. Bourriaudovim riječima, ”suvremena komunikacija usmjerava ljudske kontakte prema mjestima kontrole gdje se društvene veze razvrstavaju u različite proizvode. Umjetničko djelovanje na manje ambiciozan način nastoji otvoriti nove putove i ot- kloniti prepreke na nekim prolazima te uspostaviti odnos između razdvojenih razina

pristupi i prijepori

stvarnosti”15 Umjetnik Jens Haaning u radu Turkish Joke pušta preko razglasa viceve na turskom na jednom kopenhaškom trgu proizvodeći mikrozajednicu imigranata povezanih kolektivnim smijehom koja kroz umjetničko djelo obrće njihovu situaciju egzilanata, umjetnica Julija Scher u radu Security by Julia izlaže naprave za praćenje i nadzor posjetitelja te je osnovni materijal i tema rada samo kretanje ljudi i moguć- nost njegova usmjeravanja, umjetnica Christine Hill zapošljava se kao prodavačica u supermarketu i tjedan dana drži satove tjelovježbi u galerijskom prostoru, umjetnik Rikrit Tiravanija stvara instalacije koje često uzimaju formu pozornice ili prostorije za zajedničke objede, kuhanje, čitanje ili slušanje glazbe i sl. Konstrukcija takvih dje- la često obuhvaća kulturalne procedure remiksiranja, reprogramiranja, sempliranja i remakea već postojećih umjetničkih i kulturnih pojava, kao skupa oruđa (toolbox) u cilju proizvođenja novih relacija: Nekadašnji stvaratelj umjetničkog djela „postaje ‘autor projekta’, te doprinosi konačnom brisanju granica između produkcije i potroš- nje, stvaranja i kopiranja. Stoga dolazi do konačnog ukidanja kategorija originalnog, autonomnog i zatvorenog djela”16 Dijeljenje kao kolektivni ideal predstavlja stav da svi oblici kulture i umjetnosti podjednako pripadaju svima: prisvajanje bez posjedo- vanja. Nove tehnologije, računalo i internet otvaraju mogućnosti globalnog umreža- vanja, spajanja udaljenog i nepoznatog, novu vrstu interakcije i komunikacije, pa i terminologije. Za ono što se uobičajeno naziva realnošću, tvrdi se da je „montaža”; realnost u kojoj živimo nije jedina moguća. Njezine alternativne verzije moguće je stvarati iz istog „materijala” pomoću umjetnosti na razini fragmentarnih okolnosti u domeni mikropolitike i mikroutopije svakodnevice. Tome su, prema riječima Sonje Briski Uzelac, u hrvatskoj umjetnosti osobito doprinijele strategije Dalibora Marti- nisa i Sanje Iveković.17 Svaka vrsta umjetnosti na ovaj ili onaj način povezana sa socijalnim kontekstom te participacijom, kolaboracijom i interakcijom s publikom zahtijeva određeno me- todološko čitanje koje se barem djelomično referira na filozofiju politike i sociologi- ju. Općenito uzevši, takvo čitanje prati postmetafizičku epistemologiju koja govori o promijenjenom teorijskom statusu filozofije, prije svega o njenoj društvenoj (kultur- noj) uvjetovanosti. Promjena se očituje u obratu u pojmu istine gdje pojam nužnosti biva zamijenjen pojmom kontingencije (R. Rorty). Istina se prestaje shvaćati u tradi- cionalno platonističko-metafizičkom smislu, kao jedna i vječna, kao nešto što postoji po sebi, neovisno o prostoru i vremenu nastanka kao i o spoznavajućem subjektu, nešto što tek treba spoznati, otkriti ili adekvatno odraziti. Istina postaje čovjekovo djelo, nešto eminentno ljudsko, dakle subjektivno, rezultat konsenzusa i dogovora kompetentnih sudionika u razgovoru. Umjesto spoznaje izražene formulom subjekt – objekt, ovdje je u spoznaji presudna intersubjektivnost, izražena formulom subjekt – subjekt. Takav obrat u spoznaji i epistemologiji proizašao je iz intenzivne i opširne filozofske kritike (koja je počela s Edmundom Husserlom, a nastavila se s Marti- nom Heideggerom i Mauriceom Merleau-Pontyjem) kartezijanske podjele između subjekta i objekta spoznaje koja leži u temeljima novovjekovne epistemologije. Na- ime, Descartesov subjekt ostaje prva i jedina izvjesnost nakon dosljedno provedene redukcije te dospijeva jedino pred svijet, nasuprot svijetu, izdvojen iz svijeta ili od onog Drugog. Razvojem mehaničkog materijalizma i devetnaestostoljetnog poziti- vizma Descartesovo ime izjednačilo se sa scijentizmom i monokularnim, statičnim i bezličnim pogledom apstraktnog ljudskog oka čiji je metaforički prototip camera obscura. Temelj kritike tzv. kartezijanskog perspektivizma sastoji se u činjenici da čovjek nije samo suočen sa svijetom, već je i u njemu kao njegov sastavni dio što prije svega potvrđuje naša tjelesnost (oka) kao konstanta svakog našeg odnosa, kako prema sebi tako i prema Drugome. Otuda je moguće pratiti niz promjena u mo- dernoj, postmodernoj i suvremenoj umjetnosti kao što je transformacija koncepcije prostora (Cezanne), uvođenje četvrte dimenzije ili vremena (kubizam, futurizam)

pristupi i prijepori

te promjena uloge publike, tj. promatrača u recepciji, komunikaciji i medijaciji um- jetnosti (Marcel Duchamp). Uslijed takvih transformacija formu postaje nemoguće prepoznati bez konteksta, bez koncepta, bez pojma. Zbog svog nevizualnog, kontek- stualnog okvira, ona više nije čisto vizualni fenomen. Za razliku od još uvijek bitne uloge vidljivog u konceptualnoj umjetnosti i per- formansima iz 1960-ih i 1970-ih, koja je evidentna i na foto-dokumentaciji (izaziva različite reakcije: zbunjenost, zabavu, šok ili provokaciju), u relacijskoj umjetnosti ona se gotovo potpuno gubi. Vizualna analiza nije dostatna za njezino razumije- vanje zato što je najčešće dostupna samo u dokumentarnom materijalu: neformal- ne fotografije ljudi koji razgovaraju, jedu, pohađaju radionice ili seminare govore malo, gotovo ništa, o konceptu i kontekstu nekog projekta. Ovdje je bitan nevid- ljiv i nedovršen proces direktno dokučiv tek kao jednokratno iskustvo iz prve ruke: kroz atmosferu, dinamiku odnosa, socijalni kontekst, izmjenu energije, podizanje svijesti.18 Usprkos tome što se forma rada ne vidi, Bourriaud ne odustaje od samog pojma forme već ga štoviše koncipira iz materijalističke tradicije: „Što nazivamo for- mom? Koherentno jedinstvo, strukturu (autonomni entitet unutrašnjih ovisnosti) koja pokazuje karakteristike nekog svijeta: umjetničko djelo nema ekskluzivno pravo na formu, ono je samo podskup u ukupnosti postojećih formi. U tradiciji filozof- skog materijalizma čiji su začetnici Epikur i Lukrecije, atomi paralelno i u bogatoj dijagonali padaju u prazninu. Ako jedan od tih atoma skrene s putanje, on ‘uzrokuje susret sa susjednim atomom i ti neprestani susreti dovode do sudara i rođenja svije- ta’. Tako se iz ‘skretanja’ i slučajnog susreta dotad paralelnih putanja elemenata rađa forma. Kako bi se stvorio svijet, taj susret mora biti trajan: elementi susreta moraju se ujediniti u jednoj formi, odnosno u njoj mora doći do vezivanja elemenata (kao što se hvata led). (…) Sastav tog veziva, kojima atomi susreta stvaraju svijet, ovisi, naravno, o povijesnom kontekstu: ono što danas upućena publika podrazumijeva pod ‘držati skupa’ nije isto što je smatrala publika XIX. stoljeća. Danas je ‘ljepilo’ manje vidljivo jer je naše vizualno iskustvo postalo složenije, obogaćeno u stoljeću fotografije, zatim filma (uvođenje sekvence kao nove dinamičke jedinice) što nam omogućuje da kao jedan ‘svijet’ prepoznamo skup razbacanih elemenata (primjeri- ce instalaciju) koju nikakva sjedinjujuća materija, nikakva bronca ne povezuje. (…) Forma suvremenog umjetničkog djela nadilazi njegovu materijalnu formu: ona je vezivni element, načelo dinamičkog stapanja. Umjetničko djelo je točka na liniji.”19 Nastala pod utjecajem Karla Marxa te na postmarksističkim idejama P.F. Guatta- ria, G. Deleuza, L. Althussera i G. Deborda, Bourriaudova estetika nastavlja se na postmodernističke teorije umjetnosti koje karakterizira kritika autonomije umjetno- sti, dekonstrukcija teorijskih sustava, tj. metafizičke univerzalne teorije umjetnosti i kulture te intertekstualnost kao operativno kretanje kroz različite teorijske sisteme (fenomenologija, semiologija, kritička teorija društva, psihoanaliza, filozofija jezika, filozofija percepcije, dekonstrukcija, teorija simulacija i sl.). Po uzoru na Althussera, Bourriaud relacijsku formu naziva „materijalizmom susreta” ili aleatornim materi- jalizmom. Njegovo je polazište „kontigencija svijeta bez porijekla, bez prethodno danog smisla i uzroka koji bi mu zacrtao cilj. Bit čovječanstva tako je potpuno tran- sindividualna, sklopljena od sveza koje međusobno spajaju pojedince u društvene forme koje su uvijek povijesne (Marx: bit čovječanstva je ukupnost društvenih od- nosa). Nema mogućeg ‘kraja povijesti’, niti ‘kraja umjetnosti’ budući da se partija igre uvijek iznova nastavlja, ovisno o kontekstu, odnosno o igračima i sustavu koji oni stvaraju ili kritiziraju.”20 Centralna figura referencijalnog okvira Bourriaudove „relacijske estetike” fran- cuski je teoretičar i filozof Guy Debord i njegova teorija „društva spektakla”. Kao što je poznato, Debord prokazuje i kritizira otuđujuće i razdvajajuće efekte kapitalizma i postmodernističkog društva zasnovanog na spektaklu i nekontroliranoj proizvodnji i

pristupi i prijepori

potrošnji robe i informacija te zagovara kolektivno proizvođenje „situacija”. Za mno- ge umjetnike i kustose, njegova kritika ulazi u srž razloga zašto je participacija važna kao projekt: ona rehumanizira društvo otupljeno i otuđeno represivnim sredstvima kapitalističke proizvodnje. Budući da je tržište dovelo do totalnog zasićenja imagi- narnim repertoarom te da se estetičko iskustvo danas može doživjeti gotovo na sva- kom koraku, umjetničku praksu više ne zadovoljava konstruiranje novih predmeta koje konzumiraju pasivni promatrači. Umjesto toga, umjetnost bi se trebala suočiti sa stvarnošću te postati aktivna društvena intervencija i kritika koja mijenja situaciju u kojoj se događa, pa makar i u najmanjoj mjeri. Bourriaudovim riječima: „U svi- jetu uređenom prema načelu podjele rada i uske specijalizacije, postajanju strojem i zakonu isplativosti, strukturama moći važno je da se međuljudski odnosi usmjere prema za to namijenjenim mjestima te da se oni odvijaju prema jednostavnim na- čelima koja su podložna kontroli i ponavljanju. Vrhunac ‘odvajanja’ koje utječe na relacijske tijekove predstavlja posljednji stadij preobrazbe prema ‘društvu spektakla’ što ga opisuje Guy Debord. To je društvo u kojem se ljudski odnosi više ne ‘proživ- ljavaju izravno’, već su otuđeni u njihovoj ‘spektakularnoj’ reprezentaciji. I upravo je to goruća problematika suvremene umjetnosti: je li danas, u praktičnom polju kakvo je povijest umjetnosti, uopće moguće stvarati odnose spram svijeta budući da je ona tradicionalno vezana za ‘reprezentaciju’? Za razliku od Deborda i njegovog poima- nja umjetnosti kao izvora primjera koje konkretno i u svakodnevnom životu treba ‘realizirati’, danas umjetničko stvaranje više djeluje kao plodan teren za društvene eksperimente, kao prostor djelomično sačuvan od uniformizacije ponašanja.”21 Zastupanjem modela društvenosti i interakcije, bilo da se radi se o potrebi de- šifriranja društvenih odnosa koji proizlaze iz društvenih okolnosti ili o poticanju posebnih vidova društvenosti čiji se ritam razlikuje od svakodnevnih nametnutih komunikacijskih zona, relacijska forma predstavlja kulturalno orijentiran i politič- ki razvijen koncept umjetnosti. Otuda modernizam nastavlja svoje trajanje, no cilj umjetničkih djela više nije stvaranje imaginarnih ili utopijskih stvarnosti, već preu- ređivanje iskustvenog vremena, oblikovanje formi postojanja i modela djelovanja u postojećoj stvarnosti. Za razliku od tzv. „prvog modernizma” koji je bio utemeljen na konfliktu i opozicijama, u „drugom modernizmu” napredovanje se gradi na kon- senzusu, otkrivanjem novih spojeva i mogućih relacija (altermoderno): „Umjetnička djelatnost stvara formu koja bi trebala ‘trajati’ približavajući heterogene entitete na koherentnoj ravni kako bi se stvorio odnos prema svijetu.”22

Kolektivizam, participacija i „relacijski antagonizam” Iz svega navedenog proizlazi da je o relacijskoj formi vrlo teško raspravljati unu- tar konvencionalnih okvira umjetničke kritike. Projekti što zagovaraju suradnju, participaciju i dijalog te osjećaj zajedništva i empatije automatski se ocjenjuju kao demokratski i zato dobri. To je navelo poznatu britansku kritičarku i povjesničar- ku umjetnosti Claire Bishop da se zapita što „demokracija” u tom kontekstu doi- sta znači. Njezinim riječima, „ako relacijska umjetnost proizvodi društvene odnose, onda se nameće sljedeće logičko pitanje: koje tipove odnosa ona proizvodi, za koga i zašto?”23 Iako tvrdi kako Bourriaudova knjiga predstavlja prvi korak u prepozna- vanju recentnih tendencija u suvremenoj umjetnosti kao i poticanju diskurzivnih i dijaloških projekata, također smatra da takvi projekti više odgovaraju muzejima i ga- lerijama nego istinskoj političkoj promjeni društvene realnosti. S tim u svezi, u utje- cajnim esejima Antagonizam i relacijska estetika i Društveni obrat: suradničke prakse i dvojbe koje izazivaju Bishop oštro kritizira Bourriaudov manifest relacijske estetike u kojem suradničke prakse predstavljaju sredstvo iscjeljivanja i/ili obnavljanja raski- nutih društvenih spona. Autorica se suprotstavlja zagovaranju takvih amelioracijskih

pristupi i prijepori

projekata osporavajući njihovu navodnu radikalnost i političku vrijednost te ističe društveni antagonizam i sukob kao temeljne sastavnice zdravog i funkcionalnog de- mokratskog društva. Njezina je intencija istaknuti participaciju i kolaboraciju kao kreativne tehnike što se doduše razvijaju pod utjecajem Bourriaudove relacijske este- tike te dijele s njom zajedničku retoriku i diskurzivni okvir, ali u praktičnom smislu puno više predstavljaju politički rad. No problem koji iznosi u kritici Bourriaudove teorije Bishop detektira i u proširenom polju relacijskih praksi, odnosno u raznim oblicima participacijske umjetnosti 2000-ih. Kako bi naglasila konotaciju uključenosti velikog broja ljudi (za razliku od in- teraktivne umjetnosti koja može funkcionirati i u jedan na jedan odnosu) s jedne strane i izbjegla dvosmislenost socijalno angažirane umjetnosti (koja se može refe- rirati na širok raspon radova, od „angažiranog” slikarstva do intervencijskih akcija u virtualnim prostorima masovnih medija te, u konačnici, na svu umjetnost s ob- zirom da ona uvijek na određeni način djeluje na sredinu u kojoj nastaje) s druge, Bishop u spomenutom istraživanju koristi i elaborira pojam participacijske umjet- nosti.24 Participacijsku umjetnost tako određuje definicija u kojoj ljudi konstituiraju glavni umjetnički medij i materijal, slično teatru i performansu, pri čemu se događa živi, fizički susret sudionika u specifičnom kontekstu. Teatar i performans u tom smislu predstavljaju krucijalni oblik izražavanja u većini radova participacijske um- jetnosti. Autorica štoviše zagovara ponovno promišljanje povijesti umjetnosti XX. stoljeća kroz rakurs teatra i performansa, umjesto slikarstva (Greenberg) ili ready- madea (Krauss, Bois, Buchloh, Foster) imajući u vidu tri bitna razvojna momenta: invenciju popularne masovne publike u talijanskom futurizmu i inovacije u teatru u ruskom konstruktivizmu u prvim dekadama XX. stoljeća, situacionističku internaci- onalu 1960-ih te pojavu participacijske umjetnosti 1990-ih. Njezina je teza da svaka od ovih umjetničkih pojava prati istodobne političke prevrate i društvene promjene globalnih razmjera u zapadnoj Europi, pri čemu posljednju povezuje s padom ko- munizma 1989., kada se čini da ljevičarski projekt potpuno nestaje s pozornice po- vijesti, a „projekt” kao takav postaje privilegirano sredstvo utopijskog eksperimenta umjetnosti. Navedena tri povijesna termina oblikuju narativ trijumfa, herojske faze i kolapsa kolektivističke vizije društva. Sve stadije obilježavaju utopijski napori za pro- mjenom društva pomoću umjetnosti te stoga u svakom od njih dolazi do ponovnog propitivanja njezine produkcije, konzumacije i komunikacije.25 Prema Bishop diskurs spektakla bitno je odredio najrelevantniju umjetnost po- sljednje dekade koju autorica prepoznaje kao obnovu afirmacije kolektiviteta. Re- lacijska umjetnost 1990-ih njezin je inicijalni oblik. Umjesto stvaranja i plasiranja nove robe za svjetsko tržište, današnja umjetnost kanalizira umjetnički simbolički kapital prema konstruktivnoj promjeni društva: umjetnici osmišljavaju socijalne si- tuacije kao dematerijalizirane, antitržišne, politički angažirane projekte nastavljajući napore povijesnih avangardi te predstavljaju avangardu današnjice. Ističući vrijed- nost umjetničkog rada kao „društvenog oblika” čije kvalitete suradnje, interakcije i participacije potiču pozitivne odnose među ljudima te imaju emancipacijski učinak, suradničke prakse u socijalnom polju najčešće funkcioniraju kao sredstvo iscjelji- vanja i/ili obnavljanja otuđenih i raskinutih društvenih veza. Takvi amelioracijski projekti djeluju protiv dominirajućih imperativa tržišta odbacivanjem pojedinačnog autorstva u korist kolaborativnih aktivnosti. Individualizam se povezuje s vrijedno- stima hladnoratovskog liberalizma i njegove transformacije u neoliberalizam odno- sno ekonomsku praksu privatnog prava vlasništva, slobodne trgovine i slobodnog tr- žišta. Suvremeni umjetnik postaje model fleksibilnog, pokretnog, nespecijaliziranog radnika koji se može kreativno adaptirati na različite situacije i postati svoj vlastiti brand. Nasuprot ovom modelu stoji kolektiv: kolaborativna praksa koja se razumije kao ponuda drugačijeg modela socijalne zajednice, bez obzira na aktualne politike.

pristupi i prijepori

Čak ako umjetnički rad nije direktno kolaboracijski, referencije na zajednicu, druš- tvo i revoluciju dovoljno pokazuju kritičku distancu prema neoliberalnom novom svjetskom poretku.26 Socijalna komponenta umjetničkog rada predstavlja ne samo tendenciju ka konkretnim ciljevima, već i to da su ti ciljevi bitniji, „realniji” i važniji od samog umjetničkog iskustva. Većina kritičkih analiza ovakvih praksi temelji se na kriteriju prema kojem umjetnici zadovoljavaju dobar ili loš model suradnje. Nagla- šava se proces u odnosu na produkt ili, još preciznije, proces kao produkt, čime se umjetnost direktno suprotstavlja kapitalističkoj komodifikaciji. Ono što se vrednuje nije umjetnička vještina i osobnost, već konsenzualna kolaboracija, bez obzira što se radom postavlja ili zapravo postiže. Istodobno, tvrdi Bishop, ovako shvaćeni društve- ni ciljevi nikad se ne uspoređuju s aktualnim (i inovativnim) društvenim projektima koji se događaju izvan sfere umjetnosti, već se njihova kritička vrijednost prosuđuje iz opozicije prema tradicionalnim, ekspresivnim ili objektnim modalitetima umjet- ničke prakse.27 To, međutim, dovodi do situacije u kojoj su sve suradničke prakse jednako važne umjetničke geste otpora: ne mogu postojati loši, neuspješni ili dosadni radovi jer su svi jednako nužni u zadaći popravljanja društvenih veza. Bishop, me- đutim, smatra da su neki projekti nesumnjivo bogatiji, gušći i slojevitiji od drugih zahvaljujući talentu umjetnika u kreiranju složenih radova i njihovom postavljanju unutar specifičnog vremena, mjesta i situacije. Stoga naglašava da je krucijalno ra- spravljati, analizirati i uspoređivati ove radove kao umjetničke, tim prije što je umjet- nost institucionalno polje u kojem se takvi radovi potvrđuju i šire, čak i onda kada se kategorija umjetnosti u njihovim obrazloženjima permanentno izbjegava. Iako ne postoji recept za dobru umjetnost, Bishop sugerira potrebu fokusiranja na značenje koje pojedini radovi participacijske umjetnosti produciraju. Umjesto na- glašavanja samog procesa kao procesa, puno je važniji rezultat – medijacijski objekt, koncept, slika ili priča – kao nužna veza između umjetnika/ice i sekundarne publike (svakog tko nije direktno participirao u izvedbi na licu mjesta). Pozivajući se na Rolanda Barthesa koji konstatira u Smrti autora kako je svako autorstvo na određeni način višestruko jer ovisi o drugima, Bishop ističe ideje, iskustva i mogućnosti što generiraju iz kontinuirane interakcije autora i publike. Vrijednosni sud ili prosudbu pojedinog rada u tom smislu temelji na doprinosu u načinu razumijevanja i pojaš- njavanja zajedničkih vrijednosti koje u danom povijesnom trenutku svi skupa dije- limo.28 Nasuprot umjetnicima na koje se Bourriaud referira, Liama Gillicka i Rikrita Tiravaniju,29 čije instalacije i/ili performansi privilegiraju intersubjektivne relacije što kao takve ujedno predstavljaju i sadržaj ili temu rada (na primjer, što, kako i za koga Tiravanija kuha manje je važno od činjenice da zgotovljeno jelo dijeli besplatno), Bishop postavlja radove švicarskog umjetnika Thomasa Hirschhorna i španjolskog umjetnika Santiaga Sierre koji također polaze od relacijskih praksi ističući dijalog i diskusiju, no njihove su „akcije”, prema autoričinom sudu, mnogo složenije i kon- troverznije.30 Prije svega, Hirschhorn i Sierra u svojim radovima produciraju relacije obilježene osjećajem nelagode i neugode. Njihov cilj nije samo relacija i interakcija među ljudima, već im je cilj pozvati na preispitivanje političkih i etičkih pretpostavki koje uvjetuju osjetilne i emocionalne reakcije na ono što vidimo. Dok kod umjetnika povezanih Bourriaudovom relacijskom estetikom međusobna druženja i interakcije izazivaju osjećaj pripadnosti, neobaveznosti i čak zabave, instalacije i/ili performansi Hirschhorna i Sierre proizvode tenzije u odnosima između promatrača, participana- ta i samog konteksta. Integralni dio tih tenzija jest uključivanje suradnika koji dolaze iz različitih ekonomskih miljea čime se poentira nemogućnost „mikroutopije” i dis- kreditira uvriježeni stav o suvremenoj umjetnosti kao kategoriji koja podrazumijeva demokraciju i emancipiranost te obuhvaća različite socijalne i političke strukture. Riječ je o tzv. delegiranim performansima, suradničkim modelima u kojima umjet- nici kao medij i materijal u svojim radovima koriste tijela Drugih.

pristupi i prijepori

Za razliku od body arta 1960-ih i 1970-ih, gdje u izvedbama koriste vlastita ti- jela, u delegiranim se performansima umjetnici služe tijelima unajmljenih, nepro- fesionalnih izvođača/ica, najčešće pripadnika marginaliziranih, socijalno osjetljivih skupina poput imigranata ili radnika na crno. Neke od temeljnih izvedbenih praksi delegiranog performansa su: „1. korištenje zamjenskih tijela u svrhu propitkivanja tema autorstva i autentičnosti; 2. korištenje, ili čak namjerno eksploatiranje tijela Drugoga u svrhu oživljavanja pojedinih etičkih i političkih debata; 3. rekonstruira- nje traumatičnih povijesnih događaja u suradnji s unajmljenim, neprofesionalnim izvođačima/cama; 4. problematiziranje globalne krize unajmljivanjem pripadnika/ ica ekonomski ugroženih i/ili ‘problematičnih’ društvenih skupina; 5. uključivanje unajmljenih izvođača/ica u interakciju s publikom u svrhu stvaranja naglašeno arti- ficijelnih i nelagodnih situacija, kako bi se gledatelje/ice potaknulo na promišljanje samog koncepta neposrednosti i pretpostavljene autentičnosti susreta u živo.”31 Dok Tiravanija prakticira darivanje, Sierra zna da nema takvih stvari kao što su besplatni obroci: sve i svatko ima cijenu. Njegov se rad, prema Bishop, može razu- mjeti kao neka vrsta etnografskog realizma: „Prije nego što je Sierra 1999. za svoj rad unajmio latinoameričke radnike, delegirani performans uglavnom je bio rezer- viran za bijela tijela. Bilo je radova u kojima su sudjelovali unajmljeni/e izvođači/ce, no ti radovi nisu problematizirali društveni/ekonomski status sudionika/ca. Sierra, pak, u prvi plan smješta rasnu i ekonomsku komponentu, pokazujući nam radni- ke spremne obavljati ponižavajući ili besmislene poslove za minimalnu naknadu. Određena doza nelagode prisutna je kod većine delegiranih performansa, budući da smo uvijek suočeni s pojedincima koji se unajmljuju kako bi ‘izvodili’ određene sa- stavnice vlastitog identiteta (rod, seksualnost, etničku pripadnost, ekonomski status, invaliditet itd.), a ne, primjerice, demonstrirali vlastite vještine ili talente. Spoznaja o nejednakom odnosu moći između publike i unajmljenih izvođača/ica neizbježno izaziva zbunjenost i proturječne reakcije, što kao posljedicu ima dokidanje užitka gledanja i stvaranje nelagode.”32 I Sierra i Hirshhorn u svojim radovima problematiziraju ideju međuljudskih od- nosa kao fluidnih i slobodnih veza pokazujući kako su sve naše interakcije, kao i javni prostori, rascijepljeni odnosima moći, tj. socijalnim i legalnim isključivanjima nekog Drugog. Stoga njihovi projekti svjesno i intencionalno kod gledatelja izazivaju „loše osjećaje” (feel bad) i postavljaju složena etička pitanja. Dok relacijska i par- ticipacijska umjetnost ovisi o aktivaciji, nerijetko o fizičkom uključivanju publike, odnosno sudionika/ica, ovdje se inzistira na granicama koje razdvajaju umjetnika/ icu, sudionika/icu i gledatelja/icu. Drugim riječima, naše se djelovanje ograničava na čin gledanja. Za Bishop radovi Hirshhorna i Sierrre predstavljaju bolju umjet- nost od one koju zagovara Bourriaudova relacijska estetika ne samo zato što su više politički, već i zato što priznaju granice onog što je moguće kao umjetnost. Njihovi radovi razotkrivaju da je postojanje harmonične zajednice fikcija te pokazuju ono što se njezinim kreiranjem isključuje, čime se „pruža konkretnije i polemično polje za promišljanje našeg odnosa prema svijetu i jednih prema drugima”.33

Estetika kao politika Prema Bishop jedan od najvećih problema u promišljanju umjetnosti proširenog polja relacijskih praksi jest nijekanje njezine povezanosti s estetskim. To ne znači da radovi ne odgovaraju etabliranim pojmovima atrakcije ili ljepote, iako je to čest slu- čaj, već ponajprije znači da se estetsko u relacijskoj, participacijskoj i kolaborativnoj umjetnosti apriori odbacuje kao kriterij i diskreditira kao (u najboljem slučaju) tek vizualno i (u najgorem slučaju) elitističko područje zavođenja i manipulacije pove- zano sa spektaklom.34 Štoviše, tvrdi Bishop, estetsko se u zadnjih nekoliko dekada

pristupi i prijepori

izjednačava s formalizmom, dekontekstualizacijom i depolitizacijom koja sakriva društvenu nejednakost, ugnjetavanje i isključivanje (rase, spola, klase i sl.) te postaje sinonim za tržište i konzervativnu kulturalnu hijerarhiju.35 No dok su ovi argumenti bili važni za raskrinkavanje duboko ukorijenjene dominacije i autoriteta muške bi- jele elite u 1970-im, danas se ti isti argumenti za Bishop pretvaraju u kritičku orto- doksiju.36 Autorica inzistira na pronalaženju načina koji će omogućiti da se radovi suvremene umjetnosti povezani s „formom društvenosti” čitaju kao umjetnički pri čemu se poziva na Jacquesa Rancièrea i njegovu utjecajnu analizu izvornog značenja pojma estetskog. Naime, poistovjećivanje umjetnosti s političkom praksom dovodi do neizbježne antinomije: da bi inicirala ili postigla određeni model socijalne promjene, umjetnost mora paradoksalno ostati izvan politike, odnosno nezavisna, autonomna zona do- voljno udaljena od stvarnog svijeta kao jedini prostor iz kojeg je moguće operirati, eksperimentirati i oblikovati taj isti svijet. Drugim riječima, u različitim inačicama relacijskih praksi politika se shvaća kao nešto izvanjsko umjetnosti, nešto što se do- gađa i ostvaruje izvan i mimo nje i u odnosu na što se umjetnik/ica postavlja kao kritičar/ka te pokušava svojim radom na nju utjecati, nešto promijeniti ili se od nje, u najgorem slučaju, potpuno ograditi. Ova antinomija jasno je artikulirana u teoriji Jacquesa Rancièrea koji polazi od teze da estetika i politika ne mogu ići zajedno.37 Međutim, za Rancièrea postoji mnoštvo načina na koje su ove dvije kategorije pove- zane. Politika „posjeduje vlastitu inherentnu estetiku: načine disenzualnih izmišlja- nja scena i karaktera, manifestacija i deklaracija različitih od pronalazaka umjetnosti i katkad suprotstavljenih njima. S druge strane, estetika ima svoju vlastitu politiku ili, još bolje, svoju napetost između dvije vrste politike koje su u opoziciji: između logike umjetnosti koja prelazi u životnu praksu pod cijenu poništenja sebe kao um- jetnosti i logike umjetnosti koja se bavi politikom pod izričitim uvjetom da se njome uopće ne bavi.”38 Politika ima inherentnu estetsku dimenziju, a estetika inherentnu političku zato što te aktivnosti, svaka na svoj način, uzrokuju preraspodjelu osjetil- nog (le partagé du sensible): estetika i politika se preklapaju u zajedničkom interesu distribucije i dijeljenja ideja, sposobnosti i iskustava izvjesnim subjektima. Estetika politike proizlazi iz činjenice da politika nije primarno stvar zakona i konstituci- ja, već restrukturiranja osjetilne strukture zajednice u kojoj ti zakoni i konstitucije vrijede („Koji se objekti percipiraju kao zajednički? Koji subjekti imaju javni glas i privilegiju iskazivanja onoga što je zajedničko? Koji se argumenti prakse smatra- ju političkim argumentima i praksama?”39). Politika estetike označava način na koji estetsko iskustvo – kao preraspodjela oblika vidljivosti i poimanja umjetničke prakse i recepcije – intervenira u raspodjelu osjetilnog.40 Estetika se može razumjeti kao „sistem apriornih formi koje određuju što se predstavlja osjetilnom doživljaju (…). Politika se vrti oko onoga što je viđeno i onoga što se o tome može kazati, oko onoga tko ima sposobnost da vidi i obdarenost da govori, oko osobina prostora i moguć- nosti vremena.”.41 S tim u svezi, Rancière razvija tri vrste režima umjetnosti kao načine na koje određena epoha shvaća prirodu umjetnosti: etički režim slika, režim predstavljanja umjetnosti i estetički režim umjetnosti. Glavno polazište Rancièreove estetske teorije jest, dakle, razabiranje postojanja umjetnosti u osnovnom uvjetu koji podrazumijeva formu mišljenja što je prepoznaje kao umjetnost: „U etičkom režimu umjetnička djela nemaju autonomije. Ona se smatraju slikama kojima treba propitivati istini- tost i učinak na etos individuuma i zajednice. Platonova Politea nudi savršen model ovog režima. U režimu predstavljanja, umjetnička djela pripadaju sferi imitacije pa tako nisu više podređene zakonima istine ili zajedničkih pravila korisnosti. Nisu to- liko kopije stvarnosti koliko način postavljanja oblika materiji. Kao takva, ona su podređena nizu unutarnjih normi: hijerarhiji rodova, adekvaciji izraza sadržaja,

pristupi i prijepori

korespodenciji među umjetnostima itd. Estetski režim zbacuje ovu normativnost i povezanost između oblika i materije na kojoj se temelji. Umjetnička djela su sada definirana kao takva, pripadanjem specifičnoj osjetilnosti koja stoji kao iznimka od normalnog režima osjetilnog koji nam prezentira neposrednu adekvaciju misli i osjetilne materijalnosti.”42 Estetički režim umjetnosti, najavljen s prosvjetiteljstvom, traje i danas. U takvom režimu sustav umjetnosti zasnovan je upravo na napetosti između autonomije (umjetnost je izdvojena od svega što ima uporabnu vrijednost) i heteronomije (isprepletenost sa životom) umjetnosti. Za Rancièrea, početna faza estetičkog režima umjetnosti jesu Schillerova Pisma o estetskom odgoju čovječanstva (1794.) nastala pod utjecajem Kantove filozofije i romantizma. Otuda je estetički režim umjetnosti utemeljen na paradoksu da je umjetnost udaljena od politike, ali istodobno uvijek već politička jer sadrži obećanje boljeg svijeta. „Tako izvorna po- zornica estetike otkriva kontradikciju koja nije suprotnost umjetnosti naspram poli- tike, visoke umjetnosti naspram popularne kulture, ili umjetnosti naspram estetiza- cije života. Sve ove suprotnosti su djelomična naličja i interpretacije jedne temeljne kontradikcije. U estetskom režimu umjetnosti, umjetnost je umjetnost u mjeri u ko- joj je ona nešto drugo doli umjetnost. Ona je uvijek „estetizirana”; znači da je uvijek postavljena kao „oblik života”. Ključna je formula estetskog režima umjetnosti da je umjetnost autonomni oblik života: autonomija može biti postavljena iznad života ili život iznad autonomije – i ove linije interpretacije mogu biti u suprotnosti ili se mogu ispreplitati. Takve suprotnosti i ispreplitanja mogu biti uočeni kao igra između tri glavna scenarija. Umjetnost može postati životom. Život može postati umjetnost. Umjetnost i život mogu razmjenjivati svojstva. Ova tri scenarija daju tri konfigu- racije estetskog, ocrtane u tri verzije temporalnosti. Prema logici onoga i svaka je također varijanta politike estetike, odnosno onoga što bismo prikladnije nazvali nje- nom ‘metapolitikom’ – to jest njenim načinom proizvodnje vlastite politike, bilo da politici predlaže preuređenje njezina prostora, da preustrojava umjetnost u političko pitanje ili da sebe postavlja kao istinsku politiku.”43 Jedno od nedostataka ove teorije Bishop prepoznaje u tome što se sva umjetnost tretira kao politička zato što osjetilnost može biti partagé i na progresivan i na reakcio- naran način.44 No, Rancière otvoreno kritizira upravo Bourriaudovu relacijsku umjet- nost45 napadajući ono što zove „etičkim obratom” u suvremenoj misli gdje su politika i estetika podvrgnute moralnom sudu. Etika stoji kao područje koje ima malo što za- jedničkog s estetičkim svojstvom zato što pripada prethodnom modelu razumijevanja umjetnosti. Osim toga, s pojavom tzv. „etičkog obrata” u novoj formi konsenzualnog poretka dolazi do sloma umjetničkog i političkog disenzusa koji predstavlja ključni pojam Rancièreova razumijevanja estetike. Estetika se, prema Rancièreu, ne odnosi na osjet, već na određeni model, tj. određenu raspodjelu osjetilnog. Kao takva, este- tika predstavlja transcendentalni uvjet naše percepcije, koja je povijesna i iznad svega politička. Kako bi objasnio konstrukciju novoga, složenijeg pojma estetike, Rancière se oslanja na Kantovu Kritiku moći suđenja iz koje izvlači tri osnovna elementa što čine tzv. raspodjelu osjetilnog: „Najprije postoji nešto što je dano, oblik koji proizla- zi iz osjeta, npr. oblik palače opisan u drugom dijelu Kantova teksta. Zatim slijedi percepcija toga oblika koja nije isključivo stvar osjeta: osjet je sam po sebi unaprijed podijeljen. Percepcija uključuje odnos među elementima koje Kant naziva moćima: između moći uočavanja izvjesnog oblika i moći da se tomu obliku pripiše smisao. Za te dvije moći grčki jezik ima samo jednu imenicu, aisthesis, moć osjeta, sposob- nost da osjetimo nešto i tome osjetu podarimo značenje.”46 Prema Kantu, osjetu se može podariti značenje na tri načina: u prvom je riječ o poretku znanja gdje je moć pripisivanja značenja nadređena moći osjeta (razum pomoću imaginacije podređuje osjetilnu funkciju); u drugom je riječ o poretku žudnje gdje osjet ima prednost pred razumom; ključna je treća raspodjela osjetilnoga koja izmiče hijerarhijskom poretku

pristupi i prijepori

viših i nižih sposobnosti.47 „Među moćima ili postoji hijerarhija koja se može izvrnuti ili takve hijerarhije nema (u tom slučaju nastaje moć čiji potencijal počiva upravo u odbijanju ustaljenog hijerarhijskog poretka). Odbijanje hijerarhijskoga odnosa među moćima uključenima u sposobnost percepcije podrazumijeva izvjesnu neutralizaci- ju društvene hijerarhije. (…) Prevodeći igru moći u sukob nagona, Schiller Kantove čitatelje podsjeća o čemu je riječ. Prije nego što postanu moći koje se udružuju u formaciji suda, razumijevanje i osjet shvaćaju se kao dijelovi duše, bolji, nadređeni dio inteligencije koja ima mogućnost procjene, i podređeni, buntovni dio osjećaja koji poznaje samo šok osjetila i nagon žudnje. Kao što je naglasio Platon, raslojavanje individualne duše istodobno je i raslojavanje kolektivne duše, a time i gradskih sta- leža. (…) Estetsko je iskustvo dopuna toj podjeli – treća mogućnost koja se ne može opisati kao dio, već kao aktivnost i kao razmještanje, aktivnost koja se odvija u smjeru neutralizacije.”48 To je ono što Rancière naziva estetskom dimenzijom ili izmjenom odnosa među osjetima, „višak koji istodobno razotkriva i nastoji neutralizirati podje- lu u srži osjetilnoga”.49 Također, to je ono što Rancière naziva disenzusom. Disenzus nije konflikt, on postoji isključivo onda kad dolazi do neutralizacije konflikta, no to nema nikakve veze s pacifikacijom: „Neutralizacija konflikta između dvije moći, dva- ju dijelova duše ili dviju društvenih klasa jest uvođenje viška, dodatka koji navedeni konflikt prikazuje u još radikalnijem svjetlu.”50 Kao umjetnička propozicija, disenzus se temelji na kritičkom promišljanju mišljenja koja se u društvu podrazumijevaju i prihvaćaju bez rasprave i rasuđivanja (pred-rasude). Umjesto razmatranja autonomije umjetničkog djela, Rancière se dakle posvećuje autonomiji našeg iskustva u odnosu na umjetnost koje je jedinstveno i neusporedi- vo s bilo kojim drugim vrstama iskustva. Jedan od njegovih ključnih doprinosa u debatama oko suvremene umjetnosti jest u tome da sloboda estetičkog suda koja, po uzoru na Kanta, suspendira dominaciju moći razuma (u moralu) i razumijeva- nja (u spoznaji), ujedno otvara mogućnost politike (ovdje shvaćene kao disenzus ili neslaganje), jer neodređenost estetičkog iskustva implicira propitivanje kako je svijet organiziran pa onda i mogućnosti promjene ili reorganizacije tog istog svijeta.51 Tom logikom svi zahtjevi za antiestetskim ili antiumjetnošću još funkcioniraju unutar estetičkog režima umjetnosti.52 Estetika za Rancièrea, dakle, upućuje na sposobnost da se misli kontradikcija: produktivna kontradikcija umjetničkog odnosa prema so- cijalnoj promjeni koju karakterizira paradoks zagovora autonomije umjetnosti i isto- dobno obećanje u bolji svijet koji dolazi. Dok je ova antinomija bila očita u mnogim avangardnim praksama prošlog stoljeća, čini se posebno relevantnom za analiziranje „forme društvenosti” i njezinih opravdavajućih narativa gdje estetsko ne treba biti denigrirano budući da već sadrži ova amelioracijska obećanja.53 Rancièreova kritika „etičkog obrata” ne odbacuje etičnost, već njezino instrumentaliziranje kao strategije u kojoj nestaje politički i estetski disenzus. Bezuvjetnim inzistiranjem na strategija- ma društvene uključenosti i stvaranjem dojma grupnog konsenzusa (što je u pot- punoj opreci stvarnom stanju stvari), prikrivaju se druge nejednakosti i dolazi do nove isključivosti i novih podjela kroz oblike binarnih opozicija poput onih aktiv- no/pasivno, egoistično/kolaborativno, djelovanje/nedostatak djelovanja i sl. Umjesto toga, umjetnost bi trebala predstavljati posredujući „treći termin” – objekt, sliku, priču, film, čak i spektakl54 – koje povećava mogućnosti kolektivne senzibilnosti, razumijevanja svijeta i našeg odnosa prema njemu ispitujući svoje granice u svakom specifičnom kontekstu. Tek kao „treći termin” između osjetilnog i misaonog, koji su nam uvijek već (za)dani, umjetnost može postati specifična praksa što kao au- tonomni „oblik života” posjeduje emancipirajući potencijal. Stoga dobra umjetnost za Rancièrea implicira „savladavanje tenzije između formi umjetnosti i formi neu- mjetnosti čime dopušta formaciju elemenata sposobnih govoriti dvaput: iz njihove čitljivosti i iz njihove nečitljivosti.”55

pristupi i prijepori

Radovi suvremene umjetnosti što artikuliraju ovaj procjep između umjetničkog i neumjetničkog, osjetilnog i smisaonog te estetskog i političkog otkrivanjem na- petosti prikrivenih društvenim sporazumom ne težeći pri tom njihovom izlječenju, moguće je prepoznati i u ranijim umjetničkim pojavama. U hrvatskoj umjetnosti to su Crveni Peristil (intervencije grupe umjetnika u Splitu 1968.), javni perfor- mansi Toma Gotovca u Zagrebu i Beogradu tijekom 1970-ih ili video rad „Trokut” Sanje Iveković iz 1979., a od novijih radova umjetnički projekti Andreje Kulunčić („Nama”, 2000.), političke akcije Igora Grubića („366 Rituala Oslobađanja”, svakod- nevne intervencije u javnom, medijskom i političkom prostoru 2009.) ili intervencije („Suprematizam na trgu”, 2008.) i radovi („Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti”, 2016.) Kristine Leko.

Zaključak Polazeći od pretpostavke da dio novih kretanja u umjetnosti na kraju XX. i počet- ku XXI. stoljeća obilježava tzv. „relacijska forma”, koju kao pojmovnu odrednicu po- četkom devedesetih uvodi Nicolas Bourriaud, a u tekstu se koristi za različite varijan- te relacijskih praksi u javnoj sferi što upućuju na mnogostrukost odnosa između um- jetničkog proizvoda, umjetnika i publike te njihovu važnost u nastajanju suvremenog umjetničkog rada, kroz tekst provlači se pitanje kako takvu formu vidjeti i vrednovati kao umjetničku? Kada se govori o vrijednosti umjetnosti kao „forme društvenosti” i o njenoj političnosti, najčešće se spominju etički kriteriji (ameliorizacija društva, po- pravljanje društvenih odnosa, stvaranje pravednije zajednice i sl.), međutim, kako i zašto te forme uopće čitati kao umjetničke ostaje otvorenim pitanjem. Bez pretenzija da se pruži određeni odgovor, u tekstu su se radije artikulirali pristupi i prijepori ve- zani uz postavljeno pitanje. Pokazalo se da su takva pitanja, koja zadiru u temeljnu fi- lozofsku problematiku umjetnosti uopće, ne samo neizbježna nego i nužna, pogotovo kad se tiču proširenog polja relacijskih praksi. Naime, forma se kao temeljni jezik li- kovno-vizualnih umjetnosti od neoavangardi naovamo potpuno „otvara”, širi i raspli- njuje u kulturi prelazeći granice umjetnosti i prožimajući se s „onim Drugim” gotovo do vlastitog iščeznuća i bilo kakve umjetničke prepoznatljivosti. Čini se da Bourriaud nije slučajno upotrijebio pojam „relacijske estetike” kojim aludira na te mnogostruke funkcionalne relacije umjetnosti i onog izvan umjetnosti čime upravo „relacijska for- ma” uvjerljivo pokazuje svu kompleksnost ontološkog statusa suvremene umjetničke prakse. Jedan od glavnih indikatora takve problematike jest odbacivanje estetske vri- jednosti umjetnosti koje se događa kroz čitavo XX. stoljeće, a pogotovo posljednjih nekoliko desetljeća kada se estetsko povezuje s komodifikacijom i kapitalističkom eksploatacijom, da bi kulminiralo na samom kraju stoljeća zagovaranjem tzv. etič- kog obrata u pristupu relacijskoj, kolaborativnoj i participacijskoj umjetnosti koje predstavljaju posljednju fazu avangardnih nastojanja prelaska umjetnosti u životnu formu pod cijenu njezine vlastite autonomije odnosno njezina kraja. Otuda polazi Rancière u svojoj kritici Bourriaudove teorije: „To je ono što se događa kada nam umjetničke izložbe prezentiraju puke reduplikacije objekata potrošnje i komercijalne filmove, označujući ih takvima, pod pretpostavkom da ovi artefakti nude radikalnu kritiku komodifikacije samom činjenicom da su egzaktna reduplikacija robe. Ova nerazlučivost izlazi na vidjelo kao nerazlučivost kritičkog diskursa, osuđenog ili na participiranje u označavanju ili na njeno denunciranje izjavljivanjem ad infinitum da osjetilnost umjetnosti i osjetilnost svakodnevnog života nisu ništa više nego vječna reprodukcija ‘spektakla’ u kojem je dominacija i zrcaljena i negirana.”56 Rancièreov cilj nije ni braniti ni kritizirati estetiku, nego objasniti što ta riječ doista znači kako bi analizirao uzroke i implikacije tzv. etičkog obrata. Estetika je tako za njega transcendentalni uvjet naše percepcije ili sasvim posebna vrsta moći,

pristupi i prijepori

„sposobnost da osjetimo nešto i tome osjetu podarimo značenje”. Rancière ju poi- stovjećuje s našim iskustvom u odnosu na umjetnost koje je jedinstveno i neuspore- divo s bilo kojim drugim vrstama iskustva. Ono produbljuje kolektivnu senzibilnost, razumijevanje svijeta i naših odnosa prema njemu i jednih prema drugima. Stoga je umjetnost za Rancièrea izrazito politička, ali ju ne treba brkati s politikom: ona je događaj u svijetu i ujedno odmaknuta od njega. Taj ambigvitet ključan je za auto- nomiju umjetnosti. Umjetnička forma u kojoj se ljudi koriste kao medij uvijek po- sjeduje dvostruki ontološki status. Napetost između onog što gura umjetnost prema životu s jedne strane i onog što odvaja estetsku osjetilnost od drugih formi osjetilnog iskustva, s druge, tipična je za suvremenu umjetnost. Zato ne stoji postmodernistič- ka teza da sve može biti umjetnost. Premda ne nudi kriterije prema kojima bi se procjenjivala umjetnička vrijednost relacijskih praksi, Rancière jasno artikulira krizu interpretacije suvremene umjetno- sti, od čega u svojim tekstovima polazi i što dalje razvija Claire Bishop. No, jedan od glavnih doprinosa aktualnim debatama o suvremenoj umjetnosti kao i boljem razu- mijevanju naslovljene teme jest Rancièreova ideja emancipacije iz koje je umjetnost moguće misliti kao politiku a da pri tom ne prestane biti umjetnost. U skladu s time, relacijsku formu ne čini prijenos znanja ili daha umjetnika gledatelju, ni naše sudje- lovanje u nekoj otjelovljenoj moći u kolektivu; ona je umjetnost kao „treća stvar”, „sposobnost koja se uvježbava kroz nesvodljive distance, kroz nepredvidljivu igru asocijacija i disocijacija”.57

pristupi i prijepori

BILJEŠKE

1 MIWON KWON, Public Art and Urban Identities; vidi link:http:// 29 Osim navedenih to su i umjetnici Phillippe Parreno, Pierre Huyg- eipcp.net/transversal/0102/kwon (1. 2. 2017.) he, Carsten Höller, Christine Hill, Vanessa Beefcroft, Maurizio 2 Usp. SUSANNE BOSCH, Razmišljanja o mogućnosti podučava- Cattelan i Jorge Pardo. nja participacijske umjetnosti u javnom prostoru, Život umjetno- 30 CLAIRE BISHOP (bilj. 23), 70. sti, 88 (2011.), 66-77, 67. 31 JULIA AUSTIN, Dijalog o delegiranom performansu, u: Zarez, 3 Usp. NICOLAS BOURRIAUD, Relacijska estetika. Postprodukcija: 11. lipnja 2013., Kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet, Zagreb, 2013., 29. 32 CLAIRE BISHOP (bilj. 23). 4 Usp. CLAIRE BISHOP, Artificial Hells: Participatory Art and the 33 CLAIRE BISHOP (bilj. 23), 79. Politics of Spectartorship, London – New York, 2012., 2. 34 CLAIRE BISHOP (bilj. 4), 26. 5 Usp. NICOLAS BOURRIAUD (bilj. 3), 11. 35 Ibid., 17, 18. 6 Ibid. 36 Ibid. 7 PETER BÜRGER, Teorija avangarde, Zagreb, 2007., 69. 37 JACQUES RANCIÈRE, Problems and Transformations in Criti- 8 SONJA BRISKI-UZELAC, Umjetnost kao trag kulture, u: Vizual- cal Art, u: Participation:. Documents of Contemporary Art, 2006., ni tekst: Studije iz teorije umjetnosti, Zagreb, 2008., 162-178, 162. 83-93, 83. 9 CARLO GIULIO ARGAN, Umjetničko i estetsko, Život umjetno- 38 Ibid. sti, 78/79 (2006.), 66-77, 66. 39 JACQUES RANCIÈRE, Estetska dimenzija: znanje, politika, este- 10 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb, tika (prevela A. Tomčić), Čemu: časopisu studenata filozofije, 20 2005., 92-93. (2011.), 98-112, 104. 11 Ibid., 468. 40 Ibid., 98. 12 NICOLAS BOURRIAUD (bilj. 3), 28-29. 41 JACQUES RANCIÈRE, The Politics of Aesthetics: The Distribution 13 JELENA ARNAUTOVIĆ, Nikola Burio, u: Figure u pokretu. Sa- oft he Sensible, London-New York, 2004., 12. vremena zapadna estetika, filozofija i teorija umetnosti, (ur. Miško 42 JACQUES RANCIÈRE, Estetska revolucija i njezini ishodi, Šuvaković, Aleš Erjavec), Beograd, 2009., 740-754, 744. Čemu: časopisu studenata filozofije, 12/13 (2004.), 109, 109-119, 14 KRISTINA LEKO, Umjetnost, društvo, medijski i javni prostor, bilješka 1. Život umjetnosti, 61/62(1999), 12-15, 13. 43 Ibid., 111. 15 NICOLAS BOURRIAUD (bilj. 3), 12. 44 CLAIRE BISHOP (bilj. 4), 28. 16 JELENA ARNAUTOVIĆ (bilj. 12), 747. 45 JACQUES RANCIÈRE (bilj. 37). 17 SONJA BRISKI (bilj. 7), 176. 46 JACQUES RANCIÈRE (bilj. 37), 98. 18 Usp. CLAIRE BISHOP (bilj. 4), 6. 47 Ibid., 99. 19 NICOLAS BOURRIAUD (bilj. 3), 25, 26. 48 Ibid. 20 Ibid., 24. 49 Ibid. 21 Ibid. 13. 50 Ibid., 100. 22 Ibid., 131. 51 CLAIRE BISHOP (bilj. 4), 27. 23 CLAIRE BISHOP, Antagonism and Relational Aesthetics, Octo- 52 Ibid., 29. ber, 110 (2004.), 51-79, 65. 53 Ibid. 24 CLAIRE BISHOP (bilj. 4). 54 Ibid., 284. 25 Ibid., 3. 55 JACQUES RANCIÈRE (bilj. 37), 84. 26 Bishop navodi umjetnike/ce poput Thomasa Hirschorna, Lorrai- 56 JACQUES RANCIÈRE (bilj. 41), 117. ne Lesson i njenog partnera Petera Dunna (rade pod nazivom The Art of Change) ili turskog umjetničkog kolektiva Oda Projesi. 57 JACQUES RANCIÈRE, The Emancipated Spectator (preveo na engleski G. Elliott), London- New York, 2009., 17. 27 Ibid., 19. 28 Ibid., 8, 9.

Meestgelezen artikelen van dezelfde auteur(s)

Vergelijkbare artikelen

1-10 van 23

U kan ook begin een geavanceerde zoekopdracht naar vergelijkbare inhoud voor dit artikel.