Preskoči na sadržaj
アドリア海の芸術——美術史と建築の研究誌 Traži

Za Jurja Pavlovića

portret Ane Marije Marović s roditeljima (1846.)

DOI 10.15291/ars.4642

Preuzmi PDF

Svezak 14 (2024)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Ivana Mance Cipek Institut za povijest umjetnosti imance@ipu.hr Korespondentni autor

U članku se priopćava postojanje portreta obitelji Marović koji se pripisuje Jurju Pavloviću na temelju iskaza Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji se do sada smatrao zagubljen. Portret se čuva u negdašnjem Istituto Canal Marovich ai Servi u Veneciji. Slika se analizira s ikonografskog aspekta, odnosno svraća se pozornost na detalj pisma koji Ana Marija Marović drži u rukama. Budući da je riječ o pismu austrijske carice Marije Ane iz 1845. godine, koje je primila u znak zahvale za sliku koju je carici naslikala, predlaže se teza da je taj događaj bio i neposredni povod portretiranja obitelji, što potvrđuje i pisani izvor koji sliku datira u ljeto 1846. godine. Slika se nadalje analizira sa stilskog gledišta te se propituju argumenti koji govore u korist Pavlovićeva autorstva; predlaže se smještanje djela u drugo stvaralačko razdoblje slikara te se uspoređuju elementi slikarske izvedbe koji ga dovode u vezu s drugim poznatim djelima. Također, slika se žanrovski identificira kao obiteljski portret te se vrednuje kao jedini primjer svoje vrste u Pavlovićevoj portretistici. Na kraju se naglašava da Pavlovićev portretistički opus valja sagledavati u znaku stilskog kontinuiteta između romantizma i ranog, tj. bidermajerskog realizma.

Juraj Pavlović, Ana Marija Marović, portret, slikarstvo 19. stoljeća, Venecija, Dalmacija

1. Portret obitelji Marović (Maria, Giuseppe, Anna), 1846., ulje na platnu, ca. 50 x 70 cm. Istituto Canal Marovich/Ostello S. Fosca, Venezia (foto: I. Mance Cipek) Portrait of the Marovich family (Maria, Giuseppe, Anna), 1846, oil on canvas, ca. 50 x 70 cm, Istituto Canal Marovich/Ostello S. Fosca, Venice

carskoj „narudžbi” ubrzo je stigla i do istočne obale Jadrana, pa pismo već na proljeće 1846. Augustin Antun Grubišić spominje u biografskom portretu Ane Marović u listu La Dalmazia.16 Nema sumnje da je i slikar portreta dobro upoznat s tim događajem, pa je i predložio prikaz koji će istaknuti zasluženu čast koju je carica iskazala mla- doj slikarici. Vlastoručno pismo milostive carice spominje i Kukuljević u podnesku o putovanju,17 a u Slovniku o tome i opširnije pripovijeda, citirajući u fusnoti caričine riječi.18 Nameće se pitanje je li Kukuljević doista propustio uočiti da je tema carskog pisma prisutna i kao atribut slikarice na portretu za koji tvrdi da je Pavlovićev ili tu sliku ipak nije sam vidio te je o njoj informaciju dobio posrednim putem. Pismo carice Marije Ane ujedno predstavlja i donju vremensku granicu nastanka slike. Ne utječući se drugim izvorima, moguće je postaviti i gornju granicu datira- nja djela – smrt Josipa Marovića, oca Ane Marije, 1854. godine, koji je na portretu prikazan kao jedar muškarac srednje dobi. Čini se da osnovu za precizno određiva- nje godine nastanka, međutim, pružaju pisma Ane Marije Marović kardinalu Jaco- pu Monicu, bliskom sugovorniku i duhovnom mentoru, s kojim je vodila redovitu prepisku.19 U postavu memorijalne sobe citiraju se navodi iz dvaju pisama iz lipnja 1846. godine, koji se odnose na zgodu portretiranja.20 U prvom od 10. lipnja Ana Marija Marović piše kako je „obiteljski prijatelj slikar” predložio njezinim rodite- ljima da izradi njihov portret, ali i njezin, što su oni prihvatili, te kako je unatoč načelnoj odbojnosti prema tom činu na nagovor svojeg tutora [Danielea Canala, op. a.] pristala pozirati, a da utjehu pronalazi u slikarevu prijedlogu da pogled usmjeri k nebu.21 U drugom pismu od 26. lipnja javlja kako su portreti skoro završeni te mora- listički komentira vlastiti, ističući stav o ispraznosti ovozemaljskih vrijednosti.22 Na osnovi te prepiske sliku je, dakle, moguće datirati u 1846. godinu, nepunih godinu dana od primitka caričina pisma koje je napisano u kolovozu. Pretpostavi li se da je slikar blizak obitelji Marović bio upravo Juraj Pavlović, može se nagađati da je novostečena slava mlade pjesnikinje i slikarice našijenačkog podrijetla možda i bila neposredan povod portretiranja obitelji tijekom njegova boravka u Veneciji.

s roditeljima (1846.)

2. Analiza stilskih obilježja Portret Laure Pavlović rođ. Grisogono, 1830. – 1840., ulje Sabirući Pavlovićeva djela i podatke o njima te rekonstruirajući njegov opus, po- na platnu, 43 x 36 cm, Galerija najprije korpus portreta, Kruno Prijatelj predložio je i periodizaciju toga najznatni- umjetnina Split, inv. br. 97 (foto: jeg i umjetnički najvrjednijeg dijela opusa. Prijatelj razlikuje tri, odnosno četiri faze A. Verzotti) Pavlovićeva portretističkog stvaralaštva. Prvo razdoblje okuplja portrete koji nastaju Portrait of Laura Pavlović née u četvrtom desetljeću, odnosno između približno 1830. i 1840. godine;23 uz najraniji Grisogono, 1830-1840, oil on canvas, 43 x 36 cm, Museum of Fine Arts poznati portret Sebastijana Cambija, to su mahom portreti članova Pavlovićeve obi- Split, inv. no. 97 telji – oca Marina,24 majke Laure (sl. 2),25 braće Lovre (sl. 3),26 Ivana, Nikole, Antuna i sestre Marijete – te autoportret.27 Prema Prijateljevu sudu, taj niz portreta „govori 3. i svojim stilom i svojim vanjskim osobinama jezikom romantizma”,28 što se s jedne Portret Lovre Pavlovića, 1839., ulje strane prepoznaje u „slobodnom tretiranju pikturalne materije”,29 odnosno nano- na platnu, 36,5 x 30 cm, Galerija šenju boje širokim potezima, potom u crtežu, odnosno oblikovanju portretiranih umjetnina Split, inv. br. 99 (foto: fizionomija i draperije, kao i u koloritu, tj. izboru zagasitih maslinastih, smećkastih A. Verzotti) i plavkastih tonova; te s druge strane, u „impostaciji i držanju likova”,30 u njihovoj Portrait of Lovro Pavlović, 1839, oil odjeći i frizuri. Drugo razdoblje Pavlovićeva stvaralaštva nastupa u petom desetlje- on canvas, 36,5 x 30 cm, Museum of Fine Arts Split, inv. no. 99 ću, odnosno između 1840. i 1850. godine, a obilježava ga početni pomak u smjeru realističkoga vizualnog kôda, pravac na kojem će se kretati i u idućim godinama. U četrdesete godine Prijatelj smješta portret Jurja Mascarella de Monteverde,31 naknadno otkriven portret nepoznatog mladića32 te portrete časnikā Anutna Grisogona33 (sl. 4) i Antuna Bassa (sl. 5),34 a između 1845. i 1847. nastaje i niz kopističkih portreta split- skih nadbiskupa, jedina poznata Pavlovićeva narudžba.35 Stvaralaštvo tog desetljeća čini manje-više stilski jedinstvenu cjelinu s djelima nastalima u idućem, šestom de- setljeću, u kojem se pak ističu portreti Pavlovićevih nećaka, posebice portret nećaka Alberta koji Prijatelj izdvaja kao posebno uspjelo očitovanje realističkog shvaćanja portreta,36 potom portreti Ivana Antuna Rendića Miočevića i Marina Šperca,37 te također naknadno otkriven portret člana obitelji Tartaglia.38 Spomenuti pomak u smjeru realizma očituje se u izostanku dramatike u ukupnoj impostaciji likova, u

s roditeljima (1846.)

4. staloženijoj, manje ekspresivnoj interpretaciji fizionomija, u višoj razini deskripcije Portret Antuna Grisogona, 1840. – u slikanju odjeće, osobito u slučaju časničkih odora, kao i smirenijem skladanju boja 1850., ulje na platnu, 57 x 45 cm, Galerija umjetnina Split. inv. br. 98 bez upadljivih svjetlosnih akcenata, što sve vodi k ukupnom dojmu trezvenog prika- (foto: R. Matić) zivanja. Posljednje razdoblje Pavlovićeva stvaralaštva prema Kruni Prijatelju nastupa Portrait of Antun Grisogono, 1840- u sedmom desetljeću; osim daljnjim odmakom na putu egzaktnog opisivanja lika 1850, oil on canvas, 57 x 45 cm, bez uočljive poetizacije, posljednje razdoblje obilježeno je i većom kvalitativnom ne- Museum of Fine Arts Split, inv. no. 98 ujednačenošću. Kao bolja ostvarenja tog razdoblja Prijatelj izdvaja portrete bračnog para Karaman, Dujma i Ane (1865.).39 Na osnovi periodizacije portretističkog dijela Pavlovićeva opusa prema Kruni 5. Portret Antuna Bassa, 1849., ulje Prijatelju, portret obitelji Marović pripadao bi drugomu kreativnom razdoblju tog na platnu, 70 x 55 cm, Muzej grada slikara, kada u njegovu pristupu počinje prevladavati nagnuće k realističkom pri- Splita, inv. br. MGS-1055 kazivanju. Prije svega valja istaknuti specifičnost portretnog sižea ovog djela i, po- Portrait of Antonio Basso, 1849, oil on sljedično, njegove kompozicije; posrijedi je, naime, grupni portret, što bi svakako, canvas, 70 x 55 cm, Museum of the barem prema sadašnjim spoznajama, bio jedinstveni slučaj u Pavlovićevoj slikarskoj City of Split, inv. no. MGS-1055 praksi. Na venecijanskom portretu Ana Marija Marović naslikana je, dakle, kao mla- da žena, zajedno s majkom Marijom i ocem Josipom. U linearno koncipiranoj kom- poziciji lik oca zauzima središnje mjesto, dok se majka i Ana nalaze njemu s lijeve odnosno desne strane. U kadru rezanom u visini poprsja pojavljuju se i ruke Ane Marije i njezine majke; dok se desnom rukom oslanja na očevo rame, Ana Marija u ljevici drži spomenuto pismo, istaknuto u prvom planu slike; majka se pak s nasu- protne strane također naslanja na rame supruga, i to s objema rukama, isprepletenih prstiju. Tako složen kompozicijski program ruku portretirane osobe nije tipičan za Pavlovića; kako primjećuje i Kruno Prijatelj, upravo slikanje ruku i ramena odaju manjak Pavlovićeve spreme, koji nerijetko bivaju neprirodno spušteni, odnosno dr- venasti.40 Na ovom portretu, međutim, prevladava opći dojam uspješnosti kompozi- cije: trup središnje figure oca u blagoj je dijagonali u odnosu na ravninu slike, kako bi se figura majke mogla uza nj prisloniti sprijeda, a figura Ane Marije od pozadi.

s roditeljima (1846.)

6. Portret Ane Karaman, 1865., ulje na platnu, 60 x 52,3 cm, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, inv. br. MG-694 (foto: P. Mofardin) Portrait of Ana Karaman, 1865, oil on canvas, 60 x 52,3 cm, National Museum of Modern Art, inv. no. MG-694

Unatoč blago spuštenim ramenima, ukupni je aranžman njihovih tijela, koji plani- metrijski prikaz razbija iluzijom ispred-iza, efektan. Tomu pridonosi i igra ruku, o kojoj se također ne sudi negativno; zamjerke u anatomskoj logici majčinih šaka i prstiju minorne su u odnosu na složenost zadatka, dok su Anine šake i prsti izvedeni korektno. Kao primjer uspješnijeg rješenja ženske ruke, točnije šake u Pavlovićevu opusu Kruno Prijatelj navodi portret Ane Karaman,41 koja sjedi ruke zabačene preko naslona polufotelje, dok šakom pridržava sklopljenu lepezu (sl. 6). Položaj njezine sličan je položaju šake Ane Marije Marović kojom pridržava pismo, što govori u korist Pavlovićevih mjestimičnih dosega u slikanju tog dijela tijela. Sama portretna karakterizacija jest pak argument za tezu o Pavlovićevu zaokretu prema realističkom kôdu. Josip Marović u sredini kompozicije portretiran je en face, dok su portreti majke Marije i Ane Marije koncipirani u tričetvrt profilu. Na svim portretima jasno je zamjetna težnja prema nedvosmislenom prikazivanju specifičnih obilježja pojedinačne fizionomije: npr. vertikalnih bora na čelu, spuštenih vjeđa i po- dočnjaka, koji Josipovu portretu, unatoč osmjehu i izražajnom nosu, daju zabrinut izraz; podočnjacima i kapcima uokvirenih očiju, madeža i pomalo ušiljenog nosa na licu majke; krupnih očiju, istaknute brade i zubi koji proviruju iz poluotvorenih usta na licu Ane Marije itd. Podrobno opisivanje prakticira se u prikazu odjeće – povezanog ovratnika, prsluka s dugmadi i revera kaputa, kao i naušnice na Josipovu portretu; čipkastih rubova ovratnika i orukavlja te nakita na ženskim portretima. Usmjerenost na detaljan opis bitnih svojstava fizionomije i odjeće ne isključuje, da- kako, i dimenziju fabulativne karakterizacije, koja se prije svega očituje u pozama portretiranih članova obitelji Marović – pogledom se izravno obraća gledatelju samo Josip, dok je majka prikazana spuštene glave i pogleda, a Ana Marija uzdignutih, što odašilje manje-više jasnu poruku o njihovu karakteru: dok iz oca zrači pouzda- nost praktičnog čovjeka, položaj majke sugerira poniznost i krotkost, a Ane Marije usmjerenost na više duhovne sfere. Ovakvi se položaji glave sreću i na Pavlovićevim

s roditeljima (1846.)

portretima iz ranije faze, odnosno iz četvrtog desetljeća: položaj blago pognute glave i spuštena pogleda usmjerena postrance prisutan je na portretu sestre Marijete, dok su blago uzdignuti glava i pogled najizraženiji na slikarevu autoportretu. Ipak, im- postaciju članova obitelji Marović ne odlikuje teatralnost svojstvena ranijim djelima poput autoportreta ili portreta braće Lovre i Nikole, već su njihove poze ukupno umjerenije u afektu, posredujući novu kvalitetu prirodnije životnosti. Razmatrajući koncepciju grupnog prikaza članova obitelji Marović, može se raz- motriti i pitanje obiteljskog portreta kao žanra, koji se afirmira upravo u epohi resta- uracije (njem. Vormärz), tj. u razdoblju od Bečkog kongresa do novog vala revolucija koji će se proširiti Europom tijekom 1848. i 1849. godine.42 Takvi portreti koji prika- zuju sve članove obitelji, često u interijeru vlastita doma, afirmiraju vrijednosti nove građanske klase, među kojima upravo obiteljski život zauzima visoko mjesto, nudeći intimni zaklon od izazova modernog doba. Premda portret obitelji Marović nema tako ambiciozan program, odnosno ne prikazuje osobe u punoj figuri kao ni ambijent koji bi potvrdio njihov društveni položaj, vrijednosti i navike, ne može se poreći te- žnja da se prikazani pojedinci predstave i kao obiteljska zajednica – neposredni fizički kontakt upućuje na bliskost portretiranih osoba, a caričino pismo koje u ruci drži Ana Marija svojevrsni je mikrozaplet čitavog prikaza, tj. događaj u kojem afektivno sudjeluju svi članovi obitelji. Štoviše, na zadatak prikazivanja obitelji u tako skučenom formatu slikar je zapravo odgovorio nadasve uspjelim rješenjem, koje odaje prisnost portretiranih osoba. U slučaju da ga je izradio Pavlović, ovaj portret neprijeporno otkriva nov aspekt njegovih umjetničkih domašaja u koncipiranju slike. U korist Pavlovića, napokon, govore i neka svojstva same slikarske izvedbe. Pišući o Pavlovićevu načinu slikanja, Prijatelj na više mjesta ističe svježinu slobodnog poteza kistom, odnosno slobodnog tretiranja slikarske materije,43 što naglašava i Gamulin.44 Obojica autora postavljaju retoričko pitanje o podrijetlu tog načina slikanja, na koje nemaju odgovor jer ni o pouci koju je Pavlović morao negdje primiti niti o njegovim kontaktima s umjetnošću tijekom boravaka i putovanja u inozemstvu nema egzaktnih spoznaja.45 Svakako, slikar Pavlović sklon je sažimanju vizualnih informacija u veće obojene plohe, od kojih su neke i vidljivo nošene potezom, primjerice u slikanju dra- perije. U slikanju lica prevladava ujednačena modelacija i selektivnost u deskripciji, s težištem na karakternim čimbenicima fizionomije – očima, nosu, usnama – dok se, primjerice, ušima i kosi ne pridaje odviše pozornosti. Takav pristup moguće je pre- poznati i na portretu obitelji Marović: kompaktne plohe inkarnata s ne baš mekim ali ujednačenim sjenčanjima i postupnim kolorističkim prijelazima, veća zasićenost de- taljem u prikazu karakternih zona lica, sumarno prikazivanje kose i ušiju; slobodniji potez očituje se u slikanju odjeće, posebice ovratnika i čipkastih rubova. U usporedbi s Pavlovićevim portretima iz ranijeg razdoblja, tj. iz tridesetih godina, uočljivo je i ravnomjernije osvjetljenje; nema svjetlosnih akcenata na draperiji, kao ni snažnijih svjetlosnih kontrasta na licu, kakvi se zamjećuju, primjerice, na portretu brata Nikole ili autoportretu, a što bi sve govorilo u prilog tezi da se u petom desetljeću slikar odrekao romantičnog tenebrizma i stao se koristiti svjetlom kao alatom razabiranja i jasnoće, tipičnim za slikarstvo ranog realizma. Kao konstantnu, prepoznatljivu indi- vidualnu odliku Pavlovićeva načina slikanja Kruno Prijatelj posebno ističe i kolorit; taj se „slikar može prepoznati u svom ličnom crvenkastosmeđem, tamnosmeđem ili maslinastom koloritu pomalo muzejske intonacije koji je konsekventno upotreblja- vao skoro u svim svojim radovima”.46 U toj se gami na Pavlovićevim djelima gotovo redovito prikazuje odjeća portretiranih osoba, ali i pozadina, koju rješava prema uvi- jek istoj shemi, gotovo bez iznimke: zelenkasta monokromija plohe mjestimično se rasvjetljava u neposrednoj blizini figure, rjeđe uz dodatak nekog srodnog tona, pre- težno pragmatično obnašajući funkciju neutralne pozadine, osim možda na slikare- vu autoportretu ili portretu Antuna Bassa, gdje kovitlaci lazurnih namaza posreduju

s roditeljima (1846.)

neku neodređenu sugestiju. Srodno rješenje pozadine prepoznaje se i na portretu obi- telji Marović; unisono maslinasta pozadina, koja se u međuprostoru figura po sredini kompozicije rasvjetljava svjetlijim, žućkastim tonom. U trenutku u kojem pozitivan dokaz autorstva slike izostaje, ovakve neporecive srodnosti u načinu izvedbe svakako su plauzibilan argument za njezinu atribuciju Jurju Pavloviću.

Zaključno Atribucija portreta obitelji Marović koji se nalazi u negdašnjem Istituto Canal Marovich, današnjem studentskom domu Santa Fosca na Cannaregiu u Veneciji Jur- ju Pavloviću, predstavljala bi dobrodošlu nadopunu poznatih djela tog slikara. Okol- nosti nastanka tog portreta odgovaraju poznatim biografskim podatcima o Jurju Pavloviću, ponajprije predaji da je razmjerno često putovao, uključujući i u Veneciju kao jedan od centara Austrijskog Carstva. Godina nastanka slike (1846.) poklapa se i s okvirnim vremenom Pavlovićeva umirovljenja,47 padajući u drugo desetljeće nje- gova bavljenja slikarstvom, iz kojeg su preostala i neka druga djela. Nadalje, u korist atribucije Pavloviću govore i elementi slikarske izvedbe; na razini slikarskog ruko- pisa u užem smislu to je za slikara tipičan kolorit, kao i način slikarske modelacije, kako lica, glave i ruku, tako i slobodnijim potezima slikane draperije i pozadine. U širem smislu, pojam izvedbe mogao bi se protegnuti i na interpretaciju fizionomija, koje u Pavlovića nisu tipske, ali koje ipak pokazuju izvjesne srodnosti u čimbenicima karaktera kao što su nos, obrve i oči te usne. Venecijanski portret obitelji Marović otvara, dakako, i raspravu o stilu, odnosno ulozi stilskih obilježja u vrednovanju Pavlovićeva slikarstva, ponajprije portretistič- kog dijela opusa. Prema ukupnim stilskim svojstvima te izvjesnoj godini nastanka, slika bi dodatno potkrijepila razvojni put Pavlovićeva slikarstva kako ga je protuma- čio Kruno Prijatelj, odnosno pomak od romantičarskog afekta prema realističkom pristupu – pomak koji odgovara općenitom opisu europskog slikarstva prve polovice 19. stoljeća, u kojem se dionice klasicizma i romantizma, romantizma i ranog realiz- ma, doduše, često isprepliću, odnosno zvuče u akordu. Krepki realizam fizionomija portretiranih osoba, ali i portretni siže, koji isticanju pojedinačne geste pretpostavlja komunikacijsku povezanost grupe, jasno upućuju na taj smjer. Štoviše, identificira li se djelo kao obiteljski portret, usađenost u umjetničkom vremenu ranog, odnosno bidermajerskog realizma biva još i čvršćom, svjedočeći o popularnosti takvog načina portretiranja, kojeg bi ovo djelo u Pavlovićevu opusu bilo i jedinstveni primjer. U svjetlu tog uvida valja promotriti i dosadašnju evaluaciju Pavlovićeva portretizma općenito: Prijateljevo mišljenje, koje preuzima i Gamulin, da Pavlović „svoje mjesto u našoj historiji umjetnosti XIX. stoljeća” kao „najizrazitiji odjek romantizma u sli- karstvu Dalmacije”, odnosno da su njegova portretistička ostvarenja „najizrazitija po- java slikarstva romantizma u dalmatinskim gradovima”,48 ne treba tumačiti nauštrb stilskog pojma ranog realizma. Ne osporavajući, već nadograđujući spomenutu tezu o promjeni u stilu koja nastupa potkraj petog desetljeća, predlaže se da se Pavlovi- ćeva portretistika, naime, ocjenjuje u znaku kontinuiteta, što su dali naslutiti i drugi autori49 – sagledavajući portretistički opus u cjelini, Pavlović je splitskoj sredini po- nudio nov koncept građanskog portreta, čija je bitna odrednica bio upravo realizam. Štoviše, romantizam i realizam načelno se ne isključuju; više stav negoli stil,50 roman- tizam nije stilski specifičan, odnosno ima mnoga očitovanja. Realizam se pak ideal- tipski, odnosno gnoseološki ne suprotstavlja romantizmu, nego idealizmu; ta dva pristupa nadilaze specifične povijesne formacije. U Pavlovića se težnja k romantičnoj idealizaciji očitovala upadljivo, ali ipak lateralno: vehemencija u gesti i pozi, prije svega prisutna u autoportretu te portretima dvojice od braće, tek je štafaža portret- nog zadatka, koja već istekom trećeg desetljeća nestaje. Kao solidnu konstantu svih

s roditeljima (1846.)

desetljeća valja stoga vrednovati i realizam, što Pavlovića nužno ne diskvalificira kao romantičara. Moglo bi se uzgred primijetiti da je među mnogim idejama romanti- čarskoga estetičkog diskursa, premisa o primatu prirode nad umom i promatranja nad znanjem, odnosno nasljedovanjem uzora, potjerala ovomu priučenom slikaru vodu na mlin; spletom okolnosti ograničenog znanja, no s nesumnjivom sviješću o stilskom kôdu i prirodnim darom promatranja, Pavlović je prilagodio stilsku pa- radigmu svojem umijeću i potrebama sredine. U drugim slikarskom žanrovima, u kojima se trebao osloniti na znanje, a ne na subjektivni opažaj, kao što su primijetili Kruno Prijatelj i Radoslav Tomić,51 slikarevi su rezultati bili bitno slabiji. Pod pretpostavkom Pavlovićeva autorstva, portret obitelji Marović na koncu je i povijesni izvor koji dopunjava slikarevu biografiju: potvrđuje da je boravio u Ve- neciji po umirovljenju iz vojne službe 1846. godine, da je gajio poznanstvo s obitelji Marović bokeljskog podrijetla, da mu je bio poznat uspjeh Ane Marović, s kojom ga je spajala ljubav prema slikarstvu, a možda i još poneko svojstvo karaktera ili težnja duha. Koliko god neznatni, ovi podatci crtica su više u Pavlovićevu profilu.

BILJEŠKE 1 Kruno Prijatelj o Jurju Pavloviću objavio je više monografskih stu- 3 Biografska literatura o Ani Mariji Marović razmjerno je izdašna. dija, članaka u kojima je novim djelima dopunjavao slikarev opus, Nakon prvog prikaza života i rada Ferdinanda Apollonija (Anna a Pavlovićem se bavio i u okviru preglednih tekstova o slikarstvu Maria Marovich: fondatrice dell’Istituto Canal ai Servi. Memorie Dalmacije u 19. stoljeću. Monografske studije i članci: KRUNO raccolte da D. Ferdinando Apollonio, Venezia, 1900.), pokretanje PRIJATELJ, Juraj Pavlović, dalmatinski slikar iz sredine XIX. sto- postupka beatifikacije u razdoblju međuraća potaknut će novi ljeća, Hrvatsko kolo, 3 (1948.), 449–458; ISTI, Juraj Pavlović u val interesa za njezin život i djelo. Više naslova o Ani Mariji Ma- splitskoj Galeriji, Slobodna Dalmacija, 26. 10. 1950.; ISTI, Split- rović objavio je tada i kulturni povjesničar Boke kotorske Niko ski slikari XIX stoljeća, Split, 1959., 5–10, 25–26, kat. 39–40, table; Luković, dok je njezine stihove na hrvatski preveo Gracija Ivano- ISTI, Juraj Pavlović, Split, 1962.; ISTI, Slikarstvo u Dalmaciji 1774 vić. U novije joj je vrijeme pozornost poklanja i hrvatska histori- – 1884, Split, 1989., 29–41; ISTI, [Predgovor], Juraj conte Pavlović. ografija, posebno Lovorka Čoralić. Vidi npr.: NIKO LUKOVIĆ, Retrospektiva, Split, 1996., s. p. Dopune opusa: ISTI, Klasicistički Ana Marija Marović. Prikaz života i rada, Kotor, 1963.; LOVOR- slikari Dalmacije, Split, 1964., 40, T XXIV/Sl. 48; ISTI, Dopune ka- KA ČORALIĆ, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi, Zagreb, 2003., talogu splitskih slika sredine prošlog stoljeća, Kulturna baština, 14 146–157; ISTA, Službenica Božja – Bokeljka Ana Marija Marović (1983.), 84–86 [79–89]; ISTI, Portreti Jurja Pavlovića iz splitskoga (1815. – 1887.), Marulić, 2 (1996.), 263–268. Sjemeništa, Adrias (1987.), 215–221; ISTI, Uklanjanje jednog upit- 4 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 8–9, 22. nika. Uz članak Portreti Jurja Pavlovića (?) iz splitskog Sjemeništa, 5 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Slovnik umjetnikah jugosla- Baština, 21 (1991.), 103–108; ISTI, Slikarski pabirci, Kulturna ba- venskih od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Zagreb, 1858., 246–247 ština, 28-29 (1997.), 102–104, 106 [101–106]. Pregledi slikarstva: (s. v. Marović Anka). ISTI, Prilozi slikarstvu Dalmacije u XIX. stoljeću, Jadranski zbor- 6 Ibid., 247. nik (1960.), 311–324; ISTI, Dalmacija, u: Slikarstvo XIX. stoljeća u Hrvatskoj, Zagreb, 1961., 53–63, 210–211, kat. 72–75, sl. 72, 73; 7 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 9. ISTI, Problemi i ličnosti slikarstva 19. stoljeća u Dalmaciji, Mo- 8 Vidi: IVANA MANCE, Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcin- gućnosti, 2-3 (1979.), 356–357 [354–364]; ISTI, Osnovni tokovi ski. Povijest umjetnosti i politika, Zagreb, 2012., 198–208. slikarstva 19. stoljeća u Dalmaciji, u: II kongres Saveza društava 9 LOVORKA ČORALIĆ, Iz prošlosti Boke: Dobrotski rodovi i hr- povjesničara umjetnosti SFRJ [Celje, 1978.], Zagreb, 1982., 63–68; vatska Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima, Radovi Zavoda ISTI, Slikarstvo u Splitu u vrijeme narodnog preporoda, u: Hrvat- za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42 (2000.), 221–260. ski narodni preporod u Splitu, Split, 1983., 261–273. 10 Vidi: NEDJELJKA BALIĆ-NIŽIĆ, Nabožni soneti Bokeljke Ane 2 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1959.) Splitski slikari XIX. stoljeća, Marije Marović (1815. – 1887.), Croatica Christiana Periodica, 26. Usp. i: ISTI (bilj. 1, 1961), 61; ISTI (bilj. 1, 1962.), 8–9, 22. 46 (2000.), 197–220.

s roditeljima (1846.)

11 Vidi: IVANA MANCE CIPEK, Ana Marija Marović, slikarica na 27 Slikarev autoportret i portreti braće Ivana, Nikole i Antuna te glasu svetosti, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 47 (2023.), sestre Marijete vlasništvo su obitelji Pavlović u Splitu. Vidi i: 125–144. KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1996.), s. p. 12 Prvu vijest o Ani Mariji Marović u domaćem listu La Dalma- 28 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 12. zia objavio je Augustin Antun Grubišić, a paralelno s Kuku- 29 Ibid. ljevićem u svoj leksikon je uvrštava i Šime Ljubić. Vidi: A. 30 Ibid. A.GRUBISSICH, Cenni biografici, u: La Dalmazia, 15 (1846.), 113–144; ŠIME LJUBIĆ, Dizionario biografico degli uomini illu- 31 Ibid., 14. stri della Dalmazia compilato dall’ab. Simeone Gliubich di Città 32 Portret je na poleđini signiran i datiran (1845.). KRUNO PRIJA- Vechia, Vienna – Zara, 1856., 197 (s. v. Marovich, Anna). TELJ (bilj. 1, 1997.), 103–104. 13 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Najnovije putovanje g. Ivana 33 Portret Antuna Grisogona nalazi se u Galeriji umjetnina u Splitu. Kukuljevića u poslu istraživanja jugoslavenskih staropovijestnih 34 Portret Antuna Bassa datiran u 1849. godinu nalazi se u Muzeju spomenikah, Neven, 39 (1853.), 619 [617–620]. grada Splita. 14 Jacopo Monico (Riese nel Trevigiano, 26. lipnja 1778. – Veneci- 35 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1987. i 1991.). ja, 20. travnja 1851.), biskup Cenede (Vittorio Veneto) od 1822., na stolici venecijanskog patrijarha od 1827. do 1850. Vidi: GI- 36 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1961.), 211. OVANNI VIAN, La Chiesa cattolica e le altre Chiese cristiane, 37 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 15–16. u: Storia di Venezia. L’ottocento e novecento (ur. Mario Isneng- 38 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1983.a), 84–86. hi – Stuart Woolf), Roma, 2002., 653; MICHELE GOTTARDI, 39 Portret Ane Karaman nalazi se u Nacionalnom muzeju moder- Monico, Jacopo, u: Dizionario Biografico degli Italiani, vol. 75, ne umjetnosti. KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 16; DAJANA Roma, 2011. https://www.treccani.it/enciclopedia/jacopo-moni- VLAISAVLJEVIĆ, Slikarski portreti 19. stoljeća iz fundusa Mo- co_(Dizionario-Biografico). derne galerije, Zagreb, 1997., 8, 67. 15 IVANA MANCE CIPEK (bilj. 11), 130. 40 KRUNO PRIJATELJ, (bilj. 1, 1962.), 22. 16 A. A. GRUBISSICH (bilj. 12), 114. 41 Ibid., 16. 17 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (bilj. 13), 619. 42 Vidi npr.: INGRIED BRUGGER, Das Bildnis als Handlungsträ- 18 IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI (bilj. 5), 246. ger. Zur Gattungsmischung im Wiener Biedermeier, u: Wiener 19 IVANA MANCE CIPEK (bilj. 11), 126. Biedermeier. Mallerei zwischen Wiener Kongress und Revolution 20 Trenutačno nije moguće provjeriti nalazi li se citirana korespon- (ur. Gerbert Frodl und Klaus Albrecht Schröder), München, dencija u osobnom fondu Jacopa Monica koji se čuva u Archivio 1992., 54–56 [53–59]; GEBERT FRODL, Wiener Malerei der Bi- storico del Patriarchato di Venezia. edermeierzeit, Rosenheim, 1987., 13–17 [12–19]. 21 Ebbi, anzi ho tuttavia, una buona occasione di esercitare l’ubbi- 43 KRUNO PRIJATELJ, (bilj. 1, 1959.), 7–8; ISTI (bilj. 1, 1962.), dienza in una cosa che era per me assai ripugnante. Un pittore 11–13; ISTI (bilj. 1, 1996.), s. p. amico di famiglia si esibì ai miei genitori di fare i loro ritratti, ed 44 GRGO GAMULIN, Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, Zagreb, anche il mio, ed essi vi aderirono. A me dispiaque sommamente 1995., 175. che venisse fatto il ritratto mio, ma il mio Direttore mi disse che mi 45 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 21–22. rassegnasi, e così ho ubbidito. Ieri feci perciò la prima seduta, ed il 46 Ibid., 23. pittore mi ha detto che guardassi il cielo la qual cosa mi piacque e mi cagionò consolazione. 47 Ibid., 8. 22 I ritratti sono quasi compiuti, ma non posso dirle se il mio propria- 48 Ibid., 21, 11. mente mi rassomigli, essendo cosa che più facilmente potranno deci- 49 Vidi: MIROSLAV GAŠPAROVIĆ, Slikarstvo u doba historiciz- derla gli altri. Quello che mi fa riderre è che il pittore ha voluto che ma u Hrvatskoj, u: Historicizam u Hrvatskoj, I, Zagreb, 2000., il mio ritratto esprima una cosa ch’io non me la sono neppure so- 323; DAJANA VLAISAVLJEVIĆ (bilj. 39), 67. gnata. Così anche di questa, come di tante altre cose di questa terra, 50 […] auf die Gesinnung kommt es eben bei der Romantik an, die si potrà dire con verità non essere altro che vanitas et mendacium. keinen eigenen und eigentlichen Stil ausbildet. GUSTAV PAULI, 23 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 11–14. Die Kunst des Klassizismus und der Romantik, Berlin, 1925., 97. 24 Portret oca Marina nalazi se u Galeriji umjetnina u Splitu. 51 KRUNO PRIJATELJ (bilj. 1, 1962.), 17–20; RADOSLAV TO- 25 Portret majke Laure rođ. Grisogono nalazi se u Galeriji umjetni- MIĆ, Juraj Pavlović, slikar religiozne tematike, Kulturna baština, na u Splitu. 28-29 (1997.), 107–112. 26 Portret brata Lovre signiran je i datiran u 1839. godinu; nalazi se u Galeriji umjetnina u Splitu.

Djelo je objavljeno pod uvjetima Creative Commons Autorstvo 4.0 Međunarodne licence (CC BY 4.0), koja omogućava korisnicima umnažanje, redistribuiranje, mijenjanje i prerađivanje materijala u bilo koju svrhu, pa i komercijalnu, uz uvjet ispravnog navođenja autorstva i izvora: https:// creativecommons.org/licenses/by/4.0/.

Slični članci

1-10 od 119

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.