Skip to content
アドリア海の芸術——美術史と建築の研究誌 Search

Inner Form as an Artistic licentia poetica

Tomislav Čeranić’s Series of Drawings Plein Air

DOI 10.15291/aa.3557

Download PDF

Vol. 11 (2021)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month
  • Jagor Bučan Academy of Fine Arts, University of Zagreb jbucan@alu.hr Corresponding author

The article focuses on the distinctive artistic poetics used by the contemporary Croatian artist Tomislav Čeranić in conceiving and creating his works. His drawings are characterized by heterogeneous iconic components, interconnected by two strategic links. One is the strategy of mimesis (imitating the objective reality and the graphic imprint performed in the technique of copperplate engraving/etching), while the other is the strategy of combining different objective phenomena without a visible logical link. The author discusses the poetic means by which Čeranić unifies the said links as the inner form. This notion is presented in an aesthetic perspective, then in the context of linguistics, and finally as an aspect of artistic poetics, exemplified by Čeranić’s drawings. The appendix succinctly presents the phenomenon of pareidolia, which as such is related to the appearance of the inner form in some of Čeranić’s works. Finally, the author considers the fundamental cognitive assumptions on the basis of which the inner form, as a carefully chosen poetic means, reaches the desired meaning. For this purpose, the final part of the paper refers to the ancient theory of phantasmatic cognition. 

Tomislav Čeranić, inner form, artistic poetics, drawing, mimesis, bridge meaning, bridge form, pareidolia, phantasm

dajući ni jednim od umijeća proizvođenja tih stvari”.4 Stoga za Platona slikarska i kiparska umijeća nisu vrijedna toga naziva, što je za nj dovoljno opravdani razlog da ih protjera iz svoje zamisli idealne države. U Čeranićevoj pojetskoj strategiji oponašanje ima, dakle, važnu provedbenu ulogu, počevši od izvedbene, tehničke razine crtačkoga umijeća, sve do oponašanja koje se (u mogućoj problemskoj interpretaciji) proteže sve do filozofijskoga poima- nja zbílje. Ta interpretativna protega Čeranićevih crteža u smjeru Platonova nauka o idejama za nas nije posve lišena svrhovitosti. Ona nas dovodi do pojma nutarnjega oblika, koji smo izdvojili kao središnji termin u našemu pristupu autorovoj likov- noj pojetici. Tu sintagmu, naime, kasniji Platonov sljedbenik Plotin u svojim (este-

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

tičkim) razmatranjima rabi da bi njome označio Platonov pojam prvostupanjskoga Oblika. On kritički razmatra Platonovo poimanje ontološkoga statusa umjetničko- ga djela, pri čemu se trsi „iskupiti” trećerazredni status umjetnine. To čini tako što uvažava umijeće kojim umjetnik oplemenjuje rudimentarno tvorivo kojim se služi pri oblikovanju. Uzimajući za primjer Fidijin kip Zeusa, Plotin razlikuje netaknutu masu bezobličnoga kamena od minuciozno oblikovanoga kipa što ga je od te mase načinio slavni kipar. Ljepota Zeusova kipa – prema Plotinu – ne počiva na pukome tvorivu kamena, već biva takvom „zahvaljujući Obliku koji je unijelo umijeće”.5 Une- seni Oblik posredovan kiparevim umijećem jamči ljepotu djela, koje više ne oponaša tek sjenu sjene (izvanjski oblik), već se utječe oponašanju izvornoga oblika (nutarnji Oblik). Plotin ujedno daje koncizan primjer načina na koji se kipar odnosi spram svojega oblikovnog zadatka: Oblik kao počelo koje koordinira bezobličnu tvar u cjelinu, ne pripada kamenu od početka, već postoji „u kiparu prije no što će ući u kamen”, utoliko što ga on posjeduje „ne po opremljenosti […] svojih ruku, već po njegovu sudioništvu u njegovu umijeću” (V 8, 1). Taj oblik koji preegzistira u duhu kipara prije no što njegovim rukama biva unijet, naziva se nutarnji Oblik. Sudjelujući u nutarnjem Obliku, koji prethodi svakoj tvari, masa bezobličnog kamena zadobiva lijepo obličje koje se naziva „Oblik u tjelesnini” (I 6, 3).6 Na tu i takvu Plotinovu reinterpretaciju Platonova nauka uputio je japanski este- tičar Tanehisa Otabe u tekstu u kojemu razmatra povijesne transformacije pojma nutarnjega oblika u estetičkome kontekstu.7 Ovdje se nećemo podrobnije baviti tim vidom toga pojma koji je u bitnome obilježio mijene estetičkih razmatranja tijekom novoga doba (osobito tijekom 17. i 18. stoljeća) pa sve do 20. stoljeća. Uvođenjem ideje nutarnjega oblika u našu raspravu nagovijestit ćemo nešto drukčiji način na koji se on može sagledati u kontekstu likovne pojetike kojom se služi Čeranić. Za tu će nam pak nakanu poslužiti pregled jezikoslovnoga konteksta toga pojma, koji ćemo izvesti nešto poslije. 2) Druga strateška razina u spajanju heterogenih sastavnica kojom se Čeranić dovitljivo služi predstavlja susret različitih predmetnih pojavnosti. Tu smo stvaralač- ku strategiju u glavnim crtama odredili kao manirističku odnosno postmodernistič- ku, uputivši ujedno i na arhivske izvore koji autoru stoje na raspolaganju pri montaži raznorodnih elemenata. Sada ćemo pomnije sagledati njihove specifične oblikovne odlike. U njegovim se crtežima združuju organski i anorganski oblici, predmeti stvoreni ljudskom rukom i stvari prirodnoga podrijetla, neobični artefakti potekli iz kakvoga kabineta čuda vjenčani s fragmentima arhitektonskih zdanja, s reproduk- cijama mikrobioloških struktura, i s kojekakvim, raznorodnim predmetima koji se međusobno susreću bez prividnoga razloga i reda. Sa stajališta stilskih odrednica ta se odlika Čeranićevih čudnovatih akumulacija može dovesti u vezu s uvriježenom nadrealističkom pojetikom, anticipiranom u glasovitoj Lautréamontovoj poetskoj slici u kojoj se susreću kišobran i šivaća mašina na operacijskome stolu.8 Čeranić s velikim majstorstvom pronalazi sveze između posve raznorodnih pojava, koje zdru- žene njegovom osebujnom i izvornom imaginacijom postaju oblikovni sklopovi što svojom neobičnošću i enigmatičnošću plijene promatračevu pažnju (sl. 2). No, osim što to umijeće ostvaruje doživljajni efekt začudnosti, snovitosti i tajno- vitosti, ono ima i sebi pripadajuću strukturu koja se odlikuje određenim tvorbenim ustrojem. O čemu je riječ? Da bi učinkovito združio spomenute heterogene sastav- nice, Čeranić mora pronaći prikladni montažni obrazac, oblikovni pattern koji omo- gućuje da likovna tvorba bude ostvarena po pravilu umijeća – lege artis. Tragajući za odgovarajućim sredstvom, on dolazi do dvaju temeljnih vidova odnosne sprege. Montažna jukstapozicija počiva s jedne strane na kategoriji razlike: što su dva ili

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

2. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. I., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. I, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

više elemenata tipski međusobno raznorodniji, tim je njihova sveza upečatljivija. Taj bismo montažni vid mogli nazvati načelom kontrastiranja. Drugo pak montažno pravilo počiva na suprotnome obilježju i mogli bismo ga nazvati načelom podudara- nja. Dok načelo kontrastiranja zahvaća semantički vid prikazanih predmeta, načelo podudaranja odnosi se na njihov oblikovni, formalni vid. To bismo načelo još mogli kolokvijalno nazvati i likovnim rimovanjem. Što se u likovnome poretku može rimovati? Likovi srodnoga obličja koji imaju po- dudarne obrisne karakteristike (okomitost, zakrivljenost), zatim sličnu teksturu (toč- kani, crtkani, šarani raster), razvedenost (ornamentalna arabeska), ritam (periodičnost razlikovnih izmjena), simetriju u užemu smislu (središnja, osna, ravninska), simetriju

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

3. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. XVII., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. XVII, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

u širemu smislu (razmjernost sastavnica cjeline / sukladnost, skladnost) itd. Veliko je i nesvakidašnje Čeranićevo umijeće u mirenju tih dvaju oprečnih načela i u pronalaže- nju nebrojenih i neobično maštovitih kombinacija u sprezanju navedenih oblikovnih i odnosnih obilježja. On uspijeva pronaći ikonografski posve različite predmete, koji istodobno imaju neočekivane oblikovne podudarnosti. Na koji mu način to polazi od ruke? Tako što dva navedena načela Čeranić združuje jedinstvenom sponom dvojako- ga obilježja. Upravo tu sponu arbitrarno smo naumili odrediti kao nutarnji oblik. Pridružimo li leksemu oblik pridjev nutarnji, to predmnijeva da postoji i nešto poput izvanjskoga oblika. Sve pozitivne vidove Čeranićevih crteža koje smo do sada naveli možemo okarakterizirati kao izvanjsko obilježje, neovisno o tome je li riječ o

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

morfološkim ili pak značenjskim aspektima. Drugim riječima, sintagma „izvanjski oblik” odnosi se na sve zamijećene pojavnosti koje možemo evidentirati na konkret- nim crtežima. Na što bi se onda odnosila sintagma „nutarnji oblik”? Odnosila bi se na one aspekte istih crteža koje ne možemo označiti kao pozitivne pojavnosti. Što bi to bilo? Prije svega i nadasve upravo odnos između pozitivnih pojavnosti. Odnos je kvaliteta koju ne možemo detektirati kao pozitivnu činjenicu; odnos je ono između, ono nešto što spreže sastavnice neke cjeline po načelu kontrastiranja ili podudaranja. Odnos je polarna snaga koja privlači ili odbija. Odnos je sveprisutna sila u primje- reno oblikovanoj likovnoj cjelini. Poglavito, odnos se očituje u zasebnim oblikovnim konfiguracijama kao sastavna moć, kao višekomponentni lijepak. Stručnije rečeno: odnos je strukturna korelacija koja spreže različite likovne morfeme. No odnos je ujedno i korelacija tih morfema s onim sadržajima koji se posljedično pojavljuju u duhu promatrača. Čeranić se skrbi s podjednakim interesom za oba vida odnosa, čime svjedoči o zavidnoj razini umjetničke samosvijesti (sl. 8). Kako možemo evidentirati nutarnji oblik u crtežima Tomislava Čeranića? Na koji način možemo evidentirati spregu nutarnjega oblika sa sadržajima koji se pojavljuju na promatračevu nutarnjemu zaslonu? Da bismo mogli primjereno odgovoriti na to pitanje, prvo ćemo se uteći području iz kojega smo preuzeli rečeni pojam. U jeziko- slovnome kontekstu nutarnji oblik ima jasno i precizno značenje, iako se ono une- koliko razlikuje zavisno od interpretativne pozicije različitih autora. Štoviše, nutar- nji se oblik u perspektivi raznih tumačenja (osobito ako mu pripišemo i spomenuti estetički kontekst) nadaje kao kameleonski pojam; nomadski pojam koji prelazi iz jednoga područja u drugo – iz estetike u lingvistiku i natrag, nerijetko mijenjaju- ći svoja značenjska obilježja. Taj nomadski karakter nutarnjega oblika daje nam za pravo da se i sami njime okoristimo pri interpretaciji Čeranićeve specifične likovne pojetike. A razmatranje konkretnih jezikoslovnih aspekata toga pojma pomoći će nam – nadamo se – da shvatimo o čemu je zapravo riječ kada govorimo o odnosnim vezama u Čeranićevim crtežima.

Jezikoslovni kontekst nutarnjega oblika Pregled enciklopedijske natuknice pruža nam uvid u sljedeći opis nutarnjega oblika: Nutarnji oblik riječi obično se definira kao ideja temeljne značajke na kojoj poči- va pojam sadržan u riječi. Nutarnji oblik riječi bi se preciznije definirao kao se- mantička ili strukturalna korelacija [kurziv J. B.] leksičkog ili gramatičkog morfe- ma riječi s drugim morfemima određenog jezika koji bi se mogli pojaviti u duhu govornika kad se analizira struktura te riječi. Ta korelacija može biti objektivna, kad je u strukturi riječi zadržan izvorni etimon (ruski snegir’ [zimovka] i sneg [snijeg]), ali može biti i rezultat takozvane pučke odnosno pogrešne etimologije (ruski blizorukii [kratkovidan]; prema obliku blizo-[bliz]-zorkli [viđeno], što je kontaminirano riječju ruka [ruka]).9 Za razliku od semantike, u stilistici se razumijevanje toga pojma združuje s nu- tarnjom figurativnosti riječi, odnosno s konotacijom koja se javlja u određenome kontekstu. U tome se slučaju nutarnji oblik očituje u vidu različitih denotativnih i sustavnih kombinacija riječi. Taj se pojam, dakle, može sagledati u okviru poje- dine riječi, ali jednako tako i u kontekstu književnoga djela kao cjeline. Tako čine ukrajinski i ruski filolog Oleksandr Opanasovyč Potebnja (Aleksandr Afanasjevič Potebnja) i jezikoslovci poniknuli u ruskoj formalističkoj tradiciji, na koju je utjecao taj devetnaestostoljetni ukrajinsko-ruski filolog i filozof jezika (koji je zaslužan za inauguriranje koncepta nutarnjega oblika riječi). No, osim u tim dvama konteksti- ma, nutarnji se oblik može pojaviti i u kontekstu jezika kao cjeline. Takav pristup

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

4. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. XVI., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. XVI, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

pojmu nutarnjega oblika uveo je Wilhelm von Humboldt (od kojega je Potebnja preuzeo tu sintagmu, promijenivši joj unekoliko značenjski koncept). On je u jeziku razlikovao „vanjski oblik („izraz što ga jezik stvara za mišljenje”) i nutarnji oblik – to jest sustav pojmova koji odrazuje posebne značajke Weltanschauunga [svjetonazora] govornikâ određenog jezika, i koji su poduprti vanjskim oblikom jezika. Zajedno, nutarnji i vanjski oblik tvore oblik jezika, koji je Humboldt suprotstavljao sadržaju”.10 Jednostavnije rečeno, izvanjski oblik bio bi zvučna forma jezika, a nutarnji pak oblik bio bi sadržajni, odnosno semantički vid jezika. Narav jezika u perspektivi takvoga tumačenja treba biti shvaćena u ispravnoj i snažnoj međusobnoj prožetosti oblika zvuka i idejâ.

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

5. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. XIV., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. XIV, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

Vrijedi ovdje navesti i W. Leopoldovu sažetu interpretaciju poimanja nutarnjega oblika u Humboldta. Svojim izvorištem u umjetnosti, pojam nutarnjega oblika kod Humboldta obnaša pojam forme kako je tumači Aristotel (oblik kao opreka bezo- bličnomu). No, osim te statične interpretacije moguće ga je sagledati i kao dinamič- nu pojavu, kao „djelatnu moć (ponekad zvanu ‘nutarnji smisao govora’) koja sirovoj građi pribavlja formu. Ona se često uzdiže na poziciju idealne forme. Konačno, ona predstavlja psihički korelat vanjskog oblika, koji se obično naziva ‘značenje’”.11 Pod Huboldtovim utjecajem, Heymann Steinthal nutarnji oblik jezika određuje kao sredstvo izražavanja psihičkoga sadržaja jezika. Kao takav on je suprotstavljen glasovnoj građi („vanjskom fonetskom obliku”), jednako kao i psihičkomu sadržaju.

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

6. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. VIII., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. VIII, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

No, već s pojavom Potebnje jezikoslovlje se u razmatranju nutarnjega oblika odvraća od cjeline jezika i priklanja se leksičkomu kontekstu. Taj će trend zahvaljujući Poteb- nji prevladati osobito u modernoj i suvremenoj ruskoj jezikoslovnoj teoriji, s time da će osim pojedinačnim riječima interes jezikoslovaca biti zaokupljen i idiomima, frazemima i književnim odnosno pjesničkim djelima. Potebnja riječ raščlanjuje na trojnu razlikovnu shemu: zvuk / smisao / nutarnji oblik, pri čemu nutarnji oblik riječi (vnutrennyaya forma slova) pobliže određuje kao „omjer sadržaja misli i spoznaje (otnoshenie soderžȁniya mysli k soznaniyu)”12. Najjednostavnije rečeno, riječ je o na- činu na koji ljudi reflektiraju svoje misli. „Nutarnji oblik riječi jest odnos između sa- držaja misli i svijesti; on pokazuje kako čovjek sebi prikazuje svoju vlastitu misao.”13

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

To prije svega podrazumijeva sagledavanje najbližega etimološkog značenja rije- či, a potom i uvažavanje psihologijske motivacije pri odabiru pojedinoga leksema. Dihotomiju vanjsko / nutarnje Potebnja određuje na sljedeći način: U riječi razlikujemo: njezin vanjski oblik (vneshnyaya forma), to jest njezin arti- kulirani zvuk, njezin sadržaj (soderzanie), koji je objektiviran uz pomoć zvuka, i njezin nutarnji oblik (vnutrennyaya forma), odnosno etimološki najbliže znače- nje, sredstvo uz pomoć kojega se izražava sadržaj.14 No u Potebnje problematiziranje nutarnjega oblika ne ostaje tek na leksičkoj razini. Ono se razvija u trima problemskim kategorijama: u oblikovanju riječi, u spoznajnome i jezikoslovnome razvoju, i na koncu u poeziji. U svakoj od tih sfera razlikuju se značenje i funkcija nutarnjega oblika. Podrobno razlažući Potebnjinu uporabu toga pojma Trippiccione je sistematizirala različita određenja nutarnjega pojma, zavisno od triju spomenutih sfera interesa:

1. UOBLIČENJE RIJEČI • Nutarnji oblik je prvi sadržaj utjelovljen u zvuku, kao što je i ono što povezuje zvuk i sadržaj • To je predstavljanje, jer mu je funkcija osobi predstaviti sadržaj njezina vlastitog uma kroz jedan jedini atribut

2. KOGNITIVNO I LINGVISTIČKO USAVRŠAVANJE • On je tertium comparationis, nešto što osobi omogućuje usporediti dvije razli- čite veličine • On je izravni etimološki sadržaj • On služi kao postojani prirok za više podmeta • Stoga, on je ono što omogućuje da se iste riječi odnose na više predmeta

3. POEZIJA • On je ono što riječi omogućuje biti pojetskom • Njegovo iščeznuće označuje prijelaz od poezije na prozu.15

Osim Potebnje, važan doprinos u razvoju i tumačenju toga pojma ostvario je austrijski filolog i filozof jezika Anton Marty. On – prema Leopoldovu tumačenju16 – posvema izokreće razumijevanje nutarnjega oblika u značenju koje su mu pridavali Humboldt i Steinthal. Umjesto da ga svrsta u područje semantike, on ga svrstava u područje forme, pri čemu se pod formom podrazumijevaju izražajna sredstva jezika. Svrstavajući potonju dvojicu (uključujući i Wundta) u tzv. nativiste, on svoj sistem određuje kao iskustveno-teleologijski. Nativizam pretpostavlja da jezik izrasta izrav- no iz uma, da je stoga s njime izravno i neraskidivo povezan. Iz te pretpostavke za nativiste proizlazi razumijevanje da je govor u prvome redu izraz psihičkoga stanja, i kao takav lišen bilo kakve svrhovitosti. Zauzetost svrhom komunikacije tek je se- kundarna. Iskustveno-teleologijski pak pristup jezične oblike poima kao građu koju um rabi posve arbitrarno, u svrhu posredovanja misli, osjećaja i voljne sposobnosti drugim pojedincima. Komunikacijska svrha u tome i takvome poimanju primarna je svrha jezične aktivnosti. Marty na toj liniji drži da svaki zasebni govorni čin – kao što nadalje tumači Leopold – pretpostavlja hotimičan izbor između više izražajnih mogućnosti. Takva govorna aktivnost, mimo govornikove nakane, utječe na razvoj jezika. Stvaralačka je sposobnost teleološki uvjetovana; ona je, dakle, svrhovita. Ta i takva aktivnost služi se općeprihvaćenim oblicima, ili pak poseže za onim formama u kojih je uvriježeno značenje dovoljno blisko ciljanomu, s time da se ispravno razumijevanje u slušača

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

može usmjeriti s pomoću pripadajućega konteksta. Tu vrstu pomoćnoga sredstva Marty naziva etimon (ἔτυμος: ‘istinski, pravi, stvarni’). Rabimo li idiome poput „us- pona i pada carstva”, ili pak „propasti Zapada” (Marty17), time evociramo poimanje koje ne evocira izravno željeno odnosno ciljano značenje, ali koje slušatelju pomaže da ga asocijativnim dosluhom dohvati. Tako upriličena uporaba etimona u Martyje- vu sustavu poprima funkciju nutarnjega oblika. U tome smislu svaka metafora pod- liježe kategorizaciji nutarnjega oblika. Etimon kao nutarnji oblik poiman je izrije- kom kao prikaz što služi kao poveznica – dakle: odnosna sveza – između izvanjskoga vidljivog znaka i njegova značenja. Taj uvid osobito nam je dragocjen, jer će u našoj interpretaciji pojma nutarnjega oblika – kao što smo to maloprije naglasili – upravo dimenzija odnosa biti od ključne važnosti za razumijevanje sveze izvanjskoga i nu- tarnjega oblikovanja Čeranićevih crteža. U razvojnim transformacijama njegove uporabe u okviru jezikoslovnih teorija, nutarnji oblik poprima sve konkretniju lingvističku deskripciju, kroz prizmu koje se u sve većoj mjeri sagledava upravo kao odnosna funkcija. Tako najistaknutiji učenik vodećega ruskog fenomenologa Gustava Špeta Maksim Kenigsberg za taj pojam kaže da ga se može opisati kao „odnos između gramatičke forme i logičke forme”.18 A sâm Špet u djelu Nutarnji oblik riječi također govori o nutarnjemu obli- ku kao o „odnosu između izvanjske značenjske forme i predmetne forme njezina stvarnog sadržaja”.19 Ili pak: „Nutarnji oblik riječi, kao pojam, nije sâmo značenje, već određeni odnos između dvaju korelativa: riječ – značenje”.20 Dok je kod Potebnje ta sveza bila u znaku individualističkoga, odnosno psihologijskoga obilježja, potonji je autori u sve većoj mjeri sagledavaju kao strukturnu funkciju. Tako Šklovskij – jezikoslovac Petrogradskoga formalističkoga kruga – za književno djelo drži da je ono „čisti oblik, ono nije stvar ili građa, nego odnos između gradbenih sastavnica”21 [kurziv J. B.]. Kao što smo vidjeli iz dosadašnjega razmatranja, takvo poimanje funkcije nutarnjega oblika ponajmanje je psihološki ili pak sadržajno motivirano (Humboldtov / Steinthal / djelomično Potebnja), a ponajviše je određeno odnosnim – dakle formalnim – poimanjem leksičke strukture. Pilshchikov u svojemu nadasve temeljitom i razrađenom ogledu22 što ga u ovome odlomku konzultiramo naglašava da je odnosni koncept forme karakterističan za sve grane ruskoga formalizma. Svi antagonisti među formalistima (petrogradskim i moskovskim) predlažu – kao što Pilshchikov tvrdi – ovaj ili onaj vid toga koncepta, od Šklovskoga do Vinokura, od Jarcha do Špeta. Odnosna funkcija je, štoviše, toliko bitna u razmatranju nutarnjega oblika kao lek- sičko-gramatičke pojave da je W. Leopold još daleke 1929. godine smatrao da bi zbog višeznačja toga termina, kao i zbog njegove kameleonske naravi, u pojedinim sustavi- ma interpretacije trebalo pribjeći kovanju nove odrednice. On je iznalazi u dvama poj- movnim prijedlozima: značenjski most (bridge meaning) i oblični most (bridge form), smatrajući da se tim terminima ponajbolje dade razvidjeti funkcija premoštenja jaza između jezičnoga oblika i njemu pripadajućega značenja. Za ilustraciju: U „begreifen”, „shvatiti”, „pojmiti”, određena ideja bi bila značenjski most izme- đu zvučnog oblika i apstraktnog značenja; a fonetski oblik bio bi oblični most između konkretnoga i apstraktnoga značenja. U [engleskome izrazu] „he stood convicted” [doslovce: „stajao je osuđen”], oblik „stood” [„stajao”] jest most izme- đu značenjâ „to stand” [„stajati”] i „to be convicted” [„biti osuđen”], a pomoćni pojam „standing” [„stajanje”] jest most između oblika „stood” [„stajao”] i novog značenja koje taj oblik želi prenijeti, to jest ishod nekog čina.23 Daljnji razvoj u razmatranju i interpretaciji nutarnjega oblika u okvirima dvade- setstoljetne lingvistike u sve većoj mjeri jamči učinkovitu leksičku analizu, poglavito analizu idioma i frazema. U nastojanju da se raznolike značajke našega pojma preci-

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

7. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. X., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. X, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

znije odrede, tijekom vremena su u optjecaj jezikoslovnih teorija ušli i drugi termini koji imaju podudarna, no ne i posve identična značenja: domena izvora, okvir izvora (izvorni okvir), slikovna sastavnica, kategorizacija prema osnovi, etimološka memorija itd. Ovdje ih nećemo pobliže razmatrati, jer nam je cilj čitatelju pružiti tek okvirni uvid u jezikoslovni domašaj toga pojma.24 Neka bude spomenuto i Jakobsonovo poimanje nutarnjega oblika, s obzirom na to da ono ima spoznajni doseg koji nam može biti od koristi pri razmatranju Čeranićeve likovne pojetike. Sagledavajući (na tragu Saussurea) pojetiku kao granu lingvistike, a lingvistiku kao granu semiologije, Jakobson proširuje i poimanje nutar- njega oblika. Kao što navodi Pilshchikov, to čini tako što pojetičku etimologizaciju

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

poima kao kalambur (slijedeći pri tome Potebnjinu intepretaciju Andreja Belyja).25 O čemu je riječ? Nutarnji oblik razumijeva se kao interakcija prvotnoga značenja riječi s njezinim drugotnim značenjima, jednako kao i interakcija s riječima koje imaju isti korijen. On se ujedno poima i kao međusobni utjecaj između homonima i sinonima. Dakle, kao međudjelovanje između riječi koje su slične ili pak istovjetne po zvučnosti, i riječi koje su slične ili pak identične po značenju. U skladu s takvim razumijevanjem, Jakobson formulira sljedeći iskaz: Ideal riječi jest njezina autonomija, suverenost, to je maksimum dosega, maksi- mum primjene, maksimum ostvarenosti njezina nutarnjeg oblika i zvučnog oblika: tu se značenje riječi intenzivno umnaža kao dio grozda srodnih riječi, kao raznoli- kost njezinih značenja, riječ stupa u razne aktivne odnos s riječima što se tu pojav- ljuju […] i nije jednoznačenjski amblem, već simbol u pravome smislu te riječi, to jest višeznačenjski znak, znak koji ima više razina. Potebnja postavlja pitanje: gdje se taj ideal najučinkovitije i najdosljednije primjenjuje? Odgovor je očit: u umjet- ničkom stvaralaštvu, u poeziji. Stoga je poezija najviše očitovanje jezika.26 S toga se vidika nutarnji oblik može shvatiti kao paradigmatski vid pojetske tvor- be, kao pojetička poluga što jamči ostvarivanje ideala o kojemu s jednakim uvje- renjem govore Potebnja i Jakobson. A to se jamstvo ostvaruje u analogiji nutarnje forme riječi spram nutarnje forme pojetskoga djela: Analogno nutarnjim logičkim oblicima što postoje u riječi, koji uspostavljaju odgovarajući predmet našega razumijevanja i kroz njihovo razumijevanje otkri- vaju smisao, u poeziji postoje njoj navlastiti nutarnji oblici, pojetski, „sa slikom povezani” „simbolički” oblici, razumijevanje kojih je put do razumijevanja po- jetskoga smisla.27

Nutarnji oblik u Čeranićevim crtežima Nakon ove poduže jezikoslovne digresije (koja, međutim, tek u najopćenitijim crtama sažima doista obimnu tematsku građu) razmotrimo pobliže na koji se način nutarnji oblik može evidentirati na primjeru konkretnih Čeranićevih radova. Au- torov crtež iz ciklusa Plein air (sl. 3) – kao i mnogi drugi njegovi crteži – ogledni je primjer na kojemu možemo sagledati aspekte nutarnjega oblika u jezikoslovno- me kontekstu što smo ga razmotrili. Prema analogiji spram Potebnjine odrednice nutarnjega oblika riječi, u tome crtežu možemo opaziti i razlikovati odnos između vanjskoga i nutarnjega oblika. Vanjski oblik – artikulirani zvuk kao fonetski sadržaj riječi – ovdje ima svoj pandan u (ob)likovnoj artikulaciji zasebnih morfema. Ta se artikulacija očituje u vidu tonskih vrijednosti ostvarenih rafiniranim grafičkim ra- sterom različite granulacije, odnosno konturnim opisivanjem forme. Nutarnji oblik – etimološki najbliže značenje, sredstvo s pomoću kojega se izražava sadržaj – svoj pandan ima u (pred)ikonografskome „čitanju” forme, koja se prepoznaje kao prepo- znatljiva stvar (lisnata krošnja / kosa, kostur dinosaura28 / nos itd.). Svrsishodnija shema za našu uporabu Martyjevo je poimanje nutarnjega oblika kao etimona koji predstavlja poveznicu između izvanjskoga vidljivog znaka i nje- gova značenja. No, još je približnija Čeranićevoj pojetičkoj strategiji Leopoldova dihotomija značenjski most (bridge meaning) i oblični most (bridge form). Oblični most ovdje bi bio morfem grafičke konfiguracije koji figurira kao premosnica izme- đu izravnoga značenja (lisnata krošnja) i kontekstno izvedenoga značenja (kosa); značenjski pak most bio bi dvoznačna značenjska nadogradnja te oblikovne kon- figuracije. Oblični most odnosi se, dakle, na formu-kao-takvu; značenjski most na idejnu, značenjsku protežnost koja se toj konfiguraciji može pridodati, zavisno od autorove namjere, odnosno od naše sposobnosti da tu namjeru spoznajno usvoji- mo kao dostupnu kategoriju. Srodan primjer takve pojetičke strategije jest i sljedeći

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

crtež iz istoga ciklusa (sl. 4). U njem privid čovjekove lubanje počiva na združenoj konstelaciji različitih predmeta (globus, elementi rezbarenoga stilskog namještaja, zubalo itd.), čime su istom, jedinstvenom slikovnom predodžbom objedinjene funk- cije obličnoga i značenjskoga mosta. Po svoj prilici, najprikladnija pak interpretacijska shema Potebnjina je trodijel- na podjela. Po njoj, nutarnji oblik je, kao što smo vidjeli: 1) prvi sadržaj utjelov- ljen u zvuku (morfemi grafičke konfiguracije), kao i ono što povezuje zvuk i sadržaj (odnosna sveza koja omogućuje sljubljivanje oblika i značenja). Potom: 2) nutarnji oblik je tertium comparationis (treći element koji služi poredbi) kao nešto što nam omogućuje usporediti dva različita reda značenja (krošnja / kosa). On služi kao po- stojani (formalni) prirok za više (značenjskih) podmeta i omogućuje da se iste riječi (grafički morfemi) istodobno odnose na više predmeta (krošnja / kosa). Na koncu: 3) nutarnji oblik je ono što riječi (grafički morfem) omogućuje da bude pojetsko iznašašće. Njegovo iščeznuće označuje prijelaz od poezije (likovna tvorba) na prozu (ilustrativnost kao doslovni prikaz). Prirok „pojetsko” ovdje se odnosi na višeznač- nost oblika, odnosno na njihovu simboličku protežnost. Rekli bismo da ta treća di- menzija nutarnjega oblika nadilazi (transcendira) prethodne dvije, i da predstavlja onaj neizrecivi udio slikovitoga koji bismo mogli odrediti kao topos neizrecivosti.29 Dakle, upravo onaj udio koji predstavlja slici / crtežu pripadajući smisao. Smisao u kojemu se značenjske dvoznačnosti u Čeranića sustječu da bi bile prevladane, tj. razriješene u nedohvatnoj projekciji cjeline (sl. 5). U čemu se, dakle, sastoji umješnost uporabe ovoga vida nutarnjega oblika u li- kovnim umjetnostima? U sposobnosti ostvarivanja odnosnih sveza koje umiju po- vezati raznorodna značenja na podlozi pomno odabranoga likovnog oblika. Taj vid likovnoga stvaralaštva podsjeća na umijeće iznalaženja valjanih, inventivnih metafo- ra, koje – kažimo to tako – omogućuju da vjenčanjem dviju raznorodnih sastavnica nastane nova, po modelu „tri u dva”. Nova sastavnica može biti posve apstraktna ideja kojoj su prve dvije sastavnice podarile konkretno osjetilno odnosno slikovno obličje. Spoznajna svrhovitost metafore kao pjesničke slike jest u tome da poveže nespojiva područja iskustva. U Čeranićevu slučaju, prepoznatljivi elementi predmet- noga prikaza prestaju biti samo ono za što se uvriježeno predstavljaju. Oni postaju slikovit imaginativni predložak – upravo fantazma, koja sa sobom donosi sasvim novi značenjski, odnosno smisaoni kontekst (sl. 6). To je područje onoga što bismo najjednostavnije mogli nazvati kreativnom ima- ginacijom. Ili – da se poslužimo sintagmom koju rabi Werner Herzog kada govori o svojoj pojetičkoj strategiji pri stvaranju (dokumentarnih) filmova – riječ je o svoje- vrsnoj ekstatičkoj istini. No u umjetnosti, u glazbi, književnosti i filmu moguće je dosegnuti dublji sloj istine – pojetsku, ekstatičku istinu, koja je tajanstvena i koja može biti dosegnuta tek s naporom; nju se dosiže vizijom, stilom, i vještinom.30 Ekstatična istina za Herzoga pretpostavlja kreativno stiliziranje pukih dokumen- tarnih činjenica (onih kojima se inače utječu direct cinema, cinéma vérité) u svrhu izražavanja više / dublje istine o onome što bismo mogli nazvati zagonetkom čovje- ka, odnosno misterijem svijeta. Čeranićeva iznašašća svojevrsni su most – premo- snica koja nam može poslužiti da se iz područja beznačajne, nepostojane predmetne stvarnosti vinemo u sferu preobražene, transfigurirane zbílje. U sferu transcenden- cije koja predstavlja istinosno pronicanje efemerija. Čeranićeva su iznašašća upravo oblični most, odnosno značenjski most – i utoliko primjeran vid spoznajne učinkovi- tosti nutarnjega oblika (sl. 7). Dakako, otvorena mogućnost intepretativnoga „čitanja” autorovih djela može uputiti i na drukčije aspekte onoga što bismo mogli nazvati pologom smisla:

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

Čeranićeva strategija može se, dakako, povezati i s arcimboldovskim, piranesijev- skim i nadrealističkim strategijama gradnje prizora, ali i s postmodernom koja beznačajnostima daje dignitet visoke vrijednosti. Zato je i moguće da se velika povijest (pa i povijest stilova na koje se naslanja ovo djelo) odjednom javlja kao sjećanje pojedinca, koji pritom ne mari za u kulturi uspostavljenu razliku između dobrog i lošeg ukusa, između niske i visoke kulture, između djelâ primijenjene i nesvrhovite umjetnosti, između linearne smjene poetika i stilova kojih se sli- jed sada može slobodno remetiti. Ono što je u ovoj postmodernističkoj strategiji važno ogleda se u nekoj vrsti dekorativne ekspresivnosti, ohlađene barokizacije (da se poslužimo idejom Ch. Millet i G. Carandentea) koje vode stavu superior-

8. Tomislav Čeranić, Plein air, fig. IX., 2014./2015., olovka, papir, 70 x 50 cm Tomislav Čeranić, Plein Air, fig. IX, 2014/2015, pencil on paper, 70 x 50 cm

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

ne distancije s koje umjetnik poput Čeranića, ne želeći se miješati u uzburkane strasti povijesnostilskih opreka, gleda i nastanak svoga djela koje kao da se rađa samo po sebi.31 Raznolikost tumačenja u pristupu njegovim djelima omogućena je upravo upo- rabom nutarnjega oblika s obzirom na njegovu funkciju „mosta”. No premoštenje ne mora nužno voditi smisaonomu razrješenju, značenjskomu uviru kojim bi se ra- zriješio slikovni kôd, kao što je to slučaj sa slikovnim rebusima. Ono može – kao u Valérijevu promišljanju srži poezije – dovesti do odgađanja susreta između zvuka i smisla. Procijep koji se otvara između dviju mostom povezanih strana, onaj je pro- stor koji nastanjuje senzibilni motritelj; i to onaj koji ne stremi tomu da žurno pri- jeđe most ne bi li razotkrio polog smisla. On svojom usmjerenom pažnjom upravo „uživa” u odnosnim vrijednostima koje nutarnji oblik u sebi povezuje i pomiruje. Postoji još jedan stručni pojam, koji svojim značenjem jasno upućuje na vid nu- tarnjega oblika: pareidolija (pará / παρά = ‘pored, uz, umjesto’; eidōlon / εἴδωλον = ‘slika, oblik’). Riječ je o psihološkoj pojavi u kojoj se u različitim nasumičnim optičkim stimulusima prepoznaje smisaoni stimulus. Tako se u oblacima zamjećuju životinjski likovi, čovjekovo lice na podlozi punoga mjeseca, najrazličitiji narativni sadržaji u talogu kave ili pak u mrljama Rorscachova testa itd. Taj fenomen može biti posljedicom očekivanja (vjernik opaža Isusov ili Djevičin lik na neuobičajenim mjestima), evolucijskoga nasljeđa (usredotočenost na opažanje ljudskih lica od ro- đenja), ili pak neurološki vid procesuiranja informacija koje mozak zaprima (konti- nuirano filtriranje linija, oblika i boja što ga mozak provodi, dajući im ujedno zna- čenje na temelju stečenoga znanja, odnosno dostupnih kategorija). Čeranić se služi fenomenom pareidolije u mnogim svojim radovima, pa tako i u ponekim radovima iz ciklusa Plein air kao što smo to već vidjeli (sl. 3). Time nastoji – rekli bismo – u promatrača potaknuti refleks začudnosti; nastoji pobuditi one razine naše spoznajne prijemčivosti koje su najčešće zastrte pokrovom razumskoga poimanja. Učinak kojim Čeranić u svojim radovima postiže inventivnom uporabom feno- mena pareidolije, precizno je detektirao Vinko Srhoj: Čeranić kao da nas na tragu nadrealista uvjerava da najudaljenije pojave, veli- ki vremenski rasponi i najoprečnija bića, kada se približe, zaiskre očaravajućom ljepotom različitosti, i da upravo zato što su nesvodivi pod prilježne harmonije istovrsnosti, zrače nesvodivom posebnošću.32 Nesvodivom – to će reći takvom posebnošću koju ne možemo spoznati našim uobičajenim, diskurzivnim poimanjem. No, ta posebnost ipak zrači, ona nas oba- sjava svjetlom uvida, čak i ako taj uvid nismo kadri prevesti u jezični iskaz. O ka- kvome je uvidu riječ? Ili radije: o kakvoj je vrsti imaginacije riječ? Jer, Čeranićevi radovi nisu samo plod njegove raskošne likovne mašte; oni su ujedno instrumenti koji potiču našu imaginaciju. Vidjeli smo kojim se pojetskim sredstvom on služi da bi ostvario svoje maštovite slikovne tvorevine. No, na koji se način one odražavaju na zaslonu našega nutarnjeg zora? Što je to što nam omogućuje da ih usvojimo u njihovoj nedjeljivoj punini? Da bismo na to pitanje mogli odgovoriti, uteći ćemo se u najkraćim mogućim crtama antičkoj teoriji fantazmičke spoznaje: Sideralan duh – fantazija ili unutarnji smisao – pretvara poruke iz pet osjetila u fantazme koje duša opaža. Jer, duša ne može pojmiti ništa što nije pretvoreno u niz fantazmi, ukratko, ona bez fantazmi (aneu phantasmatos) ne razumije ništa.33 Razmatrajući taj aspekt drevne spoznajne teorije, Culianu naglašava njezinu bit- nu odliku: (…) fantazma ima apsolutno prvenstvo pred riječju, ona prethodi govoru i ra- zumijevanju svake jezične poruke. Odatle dvije odvojene i različite gramatike,

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

od kojih prva nipošto nije manje značajna od druge: gramatika govornoga je- zika i gramatika fantazmičkoga jezika. (…) Takvo razumijevanje, koje je prije umjetnost nego znanost poradi umijeća potrebnog za otkrivanje tajni nepoznate zemlje u koju intelekt putuje, uključuje uzdizanje svih fantazmičkih procesa re- nesanse: eros, umijeće pamćenja, teorijsku magiju, alkemiju i praktičnu magiju.34 Proučavajući pojetičku strategiju Čeranićevih crteža, utekli smo se jezikoslovlju ne bismo li u povučenoj analogiji razaznali bitne odlike te strategije. No čini se da se ta analogija može proširiti i na drugu vrstu jezika, jer fantazma i nije drugo doli nutarnji uvid – dakle: slika. Gramatika fantazmičkoga jezika pretpostavlja prevlast slike nad jezikom. Drugim riječima, da bismo mogli u jeziku prikazati likovno dje- lo, morali bismo prvo poznavati narav fantazme, koja nastaje upravo kao učinak sažimanja osjetilnih poticaja. U tome i jest paradoks s kojim – čini se – Čeranić računa. „Budući da je svrha slike pokazati neizgovoreno, apsurdno je naprezati se kako bismo je razumjeli.”35 Pri interpretaciji njegovih djela taj bismo paradoks – ili, radije, tu aporiju – trebali imati u vidu. Jer, niz ikonografskih konotacija pripada- jućih Čeranićevim crtežima ima izvorište upravo u vrijeme u kojemu fantazmička spoznaja iznova postaje aktualnom, prvo u djelu Marsilija Ficina, a potom i u Gior- dana Bruna i mnogih drugih onodobnih autora.36 Pomnije razmatranje spomenutih „fantazmičkih procesa renesanse” pokazalo bi niz podudarnosti s kojima Čeranić kao prekaljeni erudit zacijelo računa, stvarajući svoja začudna djela.37 U tome smislu, Čeranićevi crteži mogu se sagledati i kao projicirane fantazme, kojima autor – a posredno i njegova publika – kontemplira pojavni svijet i tijela, od- nosno predmete koje u njem zatječe. A ta kontemplacija, u Čeranićevu slučaju, pro- niče puku površinsku pojavnost materijalnih stvari, pronalazeći u njima mogućnosti najneobičnijih sveza i najzačudnijih uvida. Tako shvaćen crtež – odnosno slika – i nije drugo doli svojevrsna projekcija imaginacije, s obzirom na to da imaginacija u svojemu etimološkom izvorištu i jest upravo slika: nutarnja vizija, odnosno fantazma. No, mi u ovome radu nismo krenuli putem interpretacije Čeranićevih djela. Za- nimala nas je upravo pojetička strategija kojom se on kao autor umješno služi. Tu smo strategiju razmotrili u vidu odnosnih sveza koje se mogu sagledati na više po- javnih razina. Zato na koncu možemo – uz malo imaginacijske slobode – dovesti u srodstvo nutarnju formu o kojoj smo govorili, s nutarnjim slikama na zaslonu autorove imaginacije. Oba aspekta mogu se podvesti pod isti, zajednički nazivnik nutrine. Čeranićevi crteži svojom fascinantnom pojavnošću čine vidljivom njezine različite, mnogostruke vidove.

Uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

BILJEŠKE 1 GUSTAV RENÉ HOCKE, Svijet kao labirint: manira i manija u 21 VIKTOR ŠKLOVSKIJ, Розанов, Сборники по теории поэтиче- evropskoj umjetnosti od 1520 do 1650 i u suvremenosti, Zagreb, ского языка 4, Петроград, 1921., 4, cit. u: IGOR PILSHCHIKOV, 1991. (bilj. 13), 48. 2 Čeranić taj podatak iznosi u razgovoru koji je kamerom zabi- 22 IGOR PILSHCHIKOV, (bilj. 13). lježen na otvaranju njegove izložbe pod nazivom Plein air (Stu- 23 LEOPOLD, (bilj. 11), 259. dio NMMU „Josip Račić”, 11. 3. – 4. 4. 2021.), i koji je kao dio 24 Za detaljniji uvid vidi: DMIRTIJ DOBROVOL’SKIJ, (bilj. 12). priloga (autorica Anja Cerar) emitiran 11. 3. 2021. na HRT-u, 25 PILSHCHIKOV, (bilj. 13), 49–50. u emisiji Vijesti iz kulture. U pismenome obliku prenesen je na 26 ROMAN JAKOBSON, Formalistickâ skola a dnesni literârnî vëda internetskoj stranici HRT Magazina, 12. 3. 2021. (https://maga- ruskâ, Praha, 2005., 41, cit. u: IGOR PILSHCHIKOV, (bilj. 13), zin.hrt.hr/kultura/senzacionalni-crtezi-tomislava-ceranica-pred- 49–50. zagrebackom-publikom-1055276). 27 GRIGORIJ OSIPOVIČ VINOKUR: Культура языка: Очерки 3 PLATON, Država, knjiga X, Zagreb, 2009. лингвистической технологии, 2-е издание, исправленное и 4 PLATO, Republic, Cambridge, 1966., 598b-d, cit. u: TANEHISA дополненное, Москва, 1929., 269, cit. u: IGOR PILSHCHIKOV, OTABE, „Raphael without Hands”: The Idea of the Inner Form (bilj. 13), 52. and its Transformation, Jounal of the Faculty of Letters, Vol. 34, 28 Riječ je zapravo o hibridnoj formi, što je – prema autorovu Tokyo, 2009., 55–63, 55. usmenom svjedočanstvu – uobličena od kostura dinosaura koji 5 PLOTINUS, The Enneads, London, New York, V 8, 1, cit. u: TA- je koncipiran prema uzorima zooloških falsifikata iz povijesnih NEHISA OTABE, (bilj. 4), 57. kabineta čuda; na tu hibridnu konstrukciju pridodana je udica. 6 TANEHISA OTABE (bilj. 4), 57. (Plotinove navode djelomice 29 „Sintagma topos neizrecivosti izvorno se odnosi na retoričku fi- prilagodio Otabe, prema: PLOTINUS, The Enneads, London, guru koja se rabi tamo gdje su riječi neprikladne štogod valjano New York, 1991., Kurziv T. O.). iskazati, tamo gdje se raspoložive riječi ne podudaraju s određe- 7 TANEHISA OTABE (bilj. 4). nim sadržajem ili iskustvom. U antičkoj retorici uglavnom se rabi 8 To obilježje Čeranićeve pojetike ponajviše je razvidno u ciklusu tamo gdje se radi o određenom vidu veličajnoga, veličanstvenoga, crteža pod nazivom Discordia. izvošenoga. U kontekstu kršćanske retorike riječ je o figuri kojom 9 The Great Soviet Encyclopedia, 3rd Edition. S.v. “Inner Form.”, su mistički pjesnici nastojali izraziti vid, odnosno iskustvo božan- pristupljeno 2. 10. 2021. putem https://encyclopedia2.thefree- skoga. Vid koji nadmašuje svako moguće određenje, pa tako i ono dictionary.com/Inner+Form pojmovno, odnosno verbalno. Kao metapojetska funkcija javlja se 10 The Great Soviet Encyclopedia, 3rd Edition, (bilj. 9). npr. u Danteovom Raju, gdje se on učestalo žali kako riječi nisu 11 WERNER LEOPOLD, Inner Form, Language, Vol. 5, No. 4 (1929.), dostatne iskazati njegovu blaženu viziju.” JAGOR BUČAN, Riječ 254–260, 254. je o slici: Ogled o odnosu slike i jezika, Zagreb, 2019., 28. U istome 12 DMIRTIJ DOBROVOL’SKIJ, The notion of ”inner form” and idiom djelu autor različite aspekte toposa neizrecivosti opsežno razmatra semantics, Etudes et travaux d’Eur’ORBEM, Proverbes et stéréotypes: u zasebnome poglavlju istoga naslova (107–143). forme, formes et contextes, 1 (1), Paris, 2016., 21–35, 22. 30 WERNER HERZOG, O apsolutu, sublimnom i ekstatičnoj istini, 13 ALEKSANDR AFANASJEVIČ POTEBNJA, Мысль и язык, Arion 17. br. 3. (2010.), 11–12, 9. Tekst je izvorno iznesen 1992. Журнал Министерства Народного Просвещения, отдел П, u Milanu u formi govora, što ga je Herzog održao nakon projek- СХІІІ (1), 1–54; (2), 55–94; (3), 95–118; СХПІ (4), 1–33; (5), cije svojega filma Lessons of darkness. 89–131, СХШ, 87, cit. u: IGOR PILSHCHIKOV, The Inner Form 31 VINKO SRHOJ, predgovor katalogu izložbe Tomislav Čeranić: of the Word in Russian Formalist Theory, Wiener Slawistischer Proteus – varijacije, Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar Almanach, Sonderband92 (2017), 37–64, 47. / izložbeni paviljon Gradska loža, 19. 3. – 12. 4. 2009., 2. 14 ALEKSANDR AFANASJEVIČ POTEBNJA, (bilj. 13), 38. 32 VINKO SRHOJ, (bilj. 31), 1. 15 LIDIA TRIPICCIONE, A. A. Potebnja’s Inner Form. An Excur- 33 IOAN PETRU CULIANU, Eros i magija u renesansi, Zagreb, sus Starting from the Origins of Language, Studi Slavistici, XVI, 2007., 30. 2019, 1: 67–84, 71. 34 IOAN PETRU CULIANU, (bilj. 33), 132. 16 WERNER LEOPOLD, (bilj. 11). 35 NOËL-ANTOINE PLUCHE, cit. u: IOAN PETRU CULIANU, 17 ANTON MARTY, izvornik nije naveden, cit. u: W. LEOPOLD, (bilj. 33), 132. Izvornik u popratnoj bilješci nije naveden; nepre- (bilj. 11), 257. cizno odnosno nepotpuno je navedena referencija na djelo iz 18 MAKSIM KENIGSBERG, Из стихологических этюдов. 1. kojega je navod preuzet. Po svoj prilici riječ je o: ERNST GOM- Анализ понятия «стих» [1924], Philologica 1 (1-2), 1994., BRICH, Icones Symbolicae, Symbolic Images: Studies in the Art 149–185, 161, cit. u: IGOR PILSHCHIKOV, (bilj. 13), 46. of the Reinesance II, Oxford, 1978., 123. 19 GUSTAV ŠPET, Внутренняя форма слова: Этюды и вариации 36 Tu aktualizaciju detaljno razmatra navedena Culianuova studija. на темы Гумбольдта, Москва, 1927, 117), cit. u: IGOR 37 Za pomniji uvid u ulogu imaginacije u razdoblju renesanse vidi: PILSHCHIKOV, (bilj. 13), 47. FRANCES AMELIA YATES, Umijeće pamćenja, Zagreb, 2011. 20 GUSTAV ŠPET, Язык и смысл, Г.Г. Шпет, Мысль и Слово: Vidi također: DANIEL PICKERING WALTER, Spiritualna i de- Избранные труды, Москва, 2005., 470–657, 620, cit. u: IGOR monska magija od Ficina do Campanelle, Zagreb, 2009. PILSHCHIKOV, (bilj. 13), 47.

Similar Articles

1-10 of 24

You may also start an advanced similarity search for this article.