Preskoči na sadržaj
アドリア海の芸術——美術史と建築の研究誌 Traži

Vraćanje duga „socijalističkom modernizmu“

DOI 10.15291/ars.513

Preuzmi PDF

Svezak 4 (2014)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec

Vojin Bakić, Svjetlonosne forme (retrospektivna izložba), Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, 7. XII. 2013. –2. III. 2014.; kustosica izložbe: Nataša Ivančević; autorice likovnog postava: Ana Martina Bakić, Vjera Bakić

Da je izložba Vojina Bakića dugo očekivana, a da je ovo pitanje provocirali na različite načine. Jedan od njegov opus vapio za revalorizacijom institucija, postaje ključnih pomaka bila je svakako samostalna izložba jasno već iz predstavljanja retrospektive „Svjetlonosne Vojina Bakića održana 2007. godine, prvi put nakon forme”. Naziv izložbe „Svjetlonosne forme” proizlazi iz njegove prve i posljednje samostalne izložbe 1966. Bakićeva ciklusa Svjetlosni oblici u kojima je sažeo sva godine. Izložbu je organizirao kustoski kolektiv WHW svoja dotadašnja istraživanja i doveo ih do konačna u skromnu i svakako infrastrukturno neprikladnu ispunjenja – radikalizacije tradicionalnog medija prostoru Galerije Nova u Zagrebu. Upravo su prostor i skulpture. Ne referirajući se isključivo na spomenuti stanje izloženih (nerestauriranih) skulptura iz privatnog ciklus, naziv upućuje na svjetlost kao inherentno svojstvo vlasništva Bakićevih nasljednika odredili specifičnost Bakićeve skulpture, važan stilskooblikovni element ove izložbe. Ona leži u načinu prezentacije radova u prepoznat u načinu definiranja površine: od svjetlosti zaključanoj galeriji, iza prozorskih stakala. Na taj je način kao modulacijskog faktora do njene doslovne uporabe doslovna i metaforička fizička nedostupnost skulpture kao refleksije. Međutim, ovaj klasičan, formalistički ujedno predstavljala i komentar na stanje poluvidljivosti pristup koncepciji izložbe gotovo pada u drugi plan, Bakićeva opusa. Izložba je tada istovremeno ukazala na dok se u svakoj prigodi ističe činjenica da je to „prva” nedovoljno i fragmentarno kontekstualiziran Bakićev retrospektiva ovoga značajnog hrvatskog kipara ili rad kao posljedicu naknadno mu pripisivanih posve pak „ispravak nepravde” prema umjetniku. Čini se neautentičnih značenja, koja su bila odraz ideološkog da su ideološki prijepori oko opusa Vojina Bakića, zaokreta i antagonizama devedesetih godina u Hrvatskoj. nepoznati veliku dijelu publike, nadišli i sam karakter Bakića, naime, u kontekstu recentnije hrvatske povi- retrospektive koja svakako nije tek linearan prikaz jesti nije zaobišla sudbina postjugoslavenskog kulturnog Bakićeve poetike, već je i komentar na dugogodišnje jaza uvelike zasnovana na „politici” kolektivnog zabo- zanemarivanje važnosti njegova stvaralaštva. Prije negoli rava, zamijenivši tako autentičnu modernističku ideju je uopće retrospektiva realizirana u Muzeju suvremene stvaranja globalnoga kulturnog jezika/identiteta i umjetnosti, jedan je dio struke sustavno ukazivao na kolektivnog sjećanja Jugoslavije, što Bakićev formalni neadekvatno tretiranje i marginaliziranje modernističkog repertoar itekako dobro ocrtava. Posljedica je to nasljeđa od političkih i kulturnih struktura. Inicijativu velikih proturječja kada je u pitanju nasljeđe iz bivše za promjene po pitanju Bakićeva nasljeđa, ali i nasljeđa multinacionalne države, prilikom čega se na Bakića (socijalističkog) modernizma u Hrvatskoj uopće, često gledalo podozrivo kao na režimskog umjetnika poticale su uglavnom neoficijelne udruge, kustoski čija je umjetnost bila dijelom socijalističkog projekta u kolektivi, umjetnici, povjesničari umjetnosti, koji su službi ideologije. U konačnici će to rezultirati potpunim

Karla Lebhaft: Vraćanje duga „socijalističkom modernizmu” Ars Adriatica 4/2014. (421-424)

zanemarivanjem i/ili devastiranjem njegovih radova, u godina poslije zadobio identifikaciju „Drugog”. Otuda se i prvom redu spomenika, ali i marginalizacijom Bakića u često tužna sudbina devastacije i rušenja u Domovinskom intelektualnim sferama društva. ratu (približna brojka porušenih spomenika kreće se Unatoč spomenutim rekontekstualizacijama kojima oko 3.000) prelomila i preko brojnih vrijednih Bakićevih se estetska sfera „gura” iza političkih opredjeljenja, Bakić spomenika, kao nepravda prema „neutralnoj” umjetnosti, nikako ne može biti izdvojen iz konteksta „socijalističkog a ne „opravdan” gnjev okrenut omraženim simbolima modernizma”. Socijalistički modernizam karakterističan komunističkog režima. Takve se razlike, uostalom, je za specifičnu poziciju Jugoslavije unutar konstelacije tijekom „domovinskog kipocida” nisu ni pravile. Da blokovske podjele svijeta, čime je omogućena relativna nas često bolje vide i razumiju stranci, govori i nedavni liberalizacija i otvorenost jugoslavenskoga kulturnog i projekt belgijskog fotografa Jana Kempenaersa koji je, umjetničkog prostora prema internacionalnim tokovima oduševljen spomeničkom ostavštinom jugoslavenskog zapadnog modernizma. Iako se sam termin uglavnom socijalizma, obišao prostor bivše Jugoslavije i Hrvatske, koristi u kontekstu vizualnih umjetnosti, može se reći da je fotografirajući velike javne skulpture. Kempenaersova socijalistički modernizam bio, riječima Fredrica Jamesona, izjava dana Jutarnjem listu govori sve: „U komunizmu ste „kulturna logika” samoupravnoga jugoslavenskog sagradili skulpture avangardnije od režima koji su slavile.” socijalizma. To se jasno može iščitati upravo iz ovako U te skulpture (ili kako bi ih A. Caro nazvao: sculpitecture) „cjelovita” uvida u opus jednog od najznačajnijih hrvatskih svakako pripada i Bakićev spomenik na Petrovoj gori koji i jugoslavenskih modernističkih kipara. Radikalan prekid je ušao u Kempenaersov projekt „Spomenici”, predstavljen s estetikom socrealizma je s jedne strane Bakića potvrdio na izložbi u New Yorku. Potaknut tom izložbom nizozemski kao protagonista u otvaranju puta liberalnijem jeziku arhitekt Jan Neutelings također je za naše medije izjavio: umjetnosti i uspostavi univerzalnog jezika modernizma „niti jedna druga zemlja komunističkog režima nije bila pedesetih godina. Samim time nije pogrešno reći da je toliko otvorena prema apstraktnim spomenicima… Svidio Bakić sudjelovao u estetskom oblikovanju „specifična” mi se neutralan, gotov frivolan vizualni jezik, radovi koji jugoslavenskog identiteta koji je, mimo estetske kategorije, izgledaju poput skulptura u otvorenom muzeju, više nego prilikom stvaranja novoga nacionalnog identiteta, četrdeset uobičajeni ratni memorijali puni patosa.” U časopisu

foto: Ana Opalić

Damn Neutelings je dopunio svoje viđenje i, kao da opisuje Bakićevu spomeničku skulpturu, zaključio da „nije riječ o prikazima velikih vođa” i da ti spomenici „nemaju simbole komunizma kao što su zvijezde ili isklesani radnici i njihove supruge. Oni su ikonografija slavlja i u potpunosti su neutralni”. Imajući to u vidu, na retrospektivi se mogu razlučiti dva dijela koji čine koherentnu cjelinu bez intencije da se ona strukturalno dezintegrira. Glavni tok izložbe, koji funkcionira kao provodna nit, svakako je vezan za razvoj Bakićeva vizualnog repertoara od akademskih začetaka do monumentalnih apstraktnih formi u foto: Ana Opalić javnim prostorima. Taj je razvoj u postavu koncentriran oko prijelomnih godina kojima su obilježeni različiti fenomeni njegova opusa, vidljivi u skulpturama poput često prizivaju oblike takozvane primitivne, tribalne Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak, popularno umjetnosti, ritualnih objekata, ali i antičkih torza. Ti zvanom Bjelovarac, zatim Bik, Spomenik Marxu i Engelsu, su radovi okupljeni u posebnoj sobi u tematske cikluse Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije (Kamenska), Portreti, Ptice, Torza, Bik, Ljubavnici. Moguće je da, radi ciklus Svjetlonosne forme i konačno Spomenik ustanku njihove asocijacije smjerom arheoloških fragmenata koje naroda Banije i Korduna (Petrova Gora). Na taj se ponekad nije moguće identificirati, skulpture raspoređene način, kroz jasno razlučene faze stvaralaštva, pregledno u prostoru na zasebne postamente podsjećaju na formu prate promjene formalnog, konceptualnog i ideološkog lapidarija, što odaje dojam sakrosanktnosti umjetnosti likovnog repertoara od figuracije do potpune apstrakcije. rađene za vječnost. „Umjetnost rađenu za vječnost”, One su predstavljene u korelaciji s društvenim i ali i daljnje eksperimentiranje rastvaranjima forme u političkim prilikama na čije je mijene Vojin Bakić uvijek prostoru, omogućila je Bakiću uporaba netradicionalna vrlo spremno i smiono odgovarao, što njegov jezik čini skulptorskog materijala poput nehrđajućeg čelika ili izrazito polivalentnim. U kratkom vremenu Vojin Bakić inoksa. Nove mogućnosti kojima je težio najbolje se vide prelazi put od akademskog realizma preko socrealističkog u usporedbi dvaju Spomenika Ivanu Goranu Kovačiću, repertoara do redukcije antropomorfnih oblika na jednog u zagrebačkom parku Ribnjak izrađena u kamenu, njihovu osnovnu geometrijsku formu i, konačno, a drugog u Lukovdolu izrađena od nehrđajućeg čelika. internacionalnog jezika apstrakcije. Taj se put može Dok kod portreta izrađena u kamenu još uvijek pratimo najbolje pratiti na formi bika, svojevrsna „lajtmotiva” derivacije kubiziranih formi ranijih skulptura, u ispoliranu Bakićeva opusa, kojem se uvijek vraćao, a kojeg će kasnije materijalu višedimenzionalnost forme dolazi u potpunosti apstrahirati gotovo do neprepoznatljivosti, „zarobljujući” do izražaja negirajući sam medij skulpture i pretvarajući u kamenu prirodu životinje koja uvijek oscilira između ga u objekt. Težnja za pronalaskom idealne forme kristala pasivnosti, nepokrenutosti i dinamične, usmjerene snage. na čijim će se trokutastim fasetama prelamati svjetlost, Upravo takav osjećaj za potentan trenutak između statike ovdje je spojena s Bakićevom vječnom inspiracijom – i dinamike Bakić ugrađuje u svaku svoju skulpturu, pri pjesnikom I. G. Kovačićem, kojeg je portretirao tijekom čemu svjetlost dobiva dvostruku ulogu: ulogu gradbenog cijelog stvaralaštva. Sličan način oblikovanja karakterizira materijala i ulogu medijatora između skulpture i i skulpturu u Spomen-parku Dotrščina u Zagrebu, koja uz promatrača. Nakon kratke, socrealističke faze u čijoj je Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj realizaciji izmakao upražnjavanju umjetnosti kroz retoriku i Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj i apologetiku, karakteristične za ideologiju socrealizma, Gori predstavlja remek-djelo u opusu umjetnika. Studije Bakićev prijedlog za spomenik Marxu i Engelsu stoji za potonja dva prvi su put izložene upravo na ovoj na početku novih istraživanja forme. Ta će istraživanja retrospektivi, a uz foto- i videodokumentacije spomenika krenuti u dva smjera: jedan je daljnja kubizacija i lomljenje jedini su svjedoci izvornog stanja spomenikâ od kojih oblika na fasete, započeta Spomenikom Marxu i Engelsu prvog više nema, a drugi je i dandanas prepušten te snažno, ekspresivno izražena u Autoportretu iz 1952., propadanju. Svjedoci su također tomu, kako će reći a drugi je usmjeren na istraživanja organske apstrakcije Potkonjak i Pletenac u jednome svom tekstu referirajući se na tragu Arpovih torzičnih skulptura i Brancusijeve na tezu Mihnea Mircana, da se gubici nastali „neslaganjem robusne ili zaglađene reducirane forme. Potonje skulpture s vječnosti”, upisani u ovom slučaju u etički sadržaj

Karla Lebhaft: Vraćanje duga „socijalističkom modernizmu” Ars Adriatica 4/2014. (421-424)

foto: Ana Opalić socijalističkih spomenika te njihove ideološke konotacije, parka Dotrščina koji djeluju poput objekata spuštenih bez obzira na njihov apstraktan oblik „bezvremenske iz neke druge galaksije ili, kako ih je nazvao Robert vremenskosti”, pojavljuju kao gubici „sakralne svetosti” Burghart, „poslanicima dalekih zvijezda”. Stoga, kako bi nekadašnjega društvenog rituala vezana uz socijalističku se širu javnost, ali i struku senzibiliziralo za promišljanje spomeničku formu. toga prošlog vremena, retrospektiva kao svoj glavni cilj Pod taj je, dakle, historiografski slijed podvučen drugi izdvaja potrebu za kritičkom analizom i interpretacijom segment izložbe koji funkcionira kao svojevrsno kritičko Bakićeva rada u kontekstu hrvatskog i europskog promišljanje stanja Bakićeva nasljeđa u postjugoslavenskom modernizma druge polovine 20. stoljeća. Oslanjajući se na kontekstu. Tom su dijelu izložbe priključeni i radovi taj cilj, retrospektivno gledajući njegov opus, nastavila bih suvremenih umjetnika Marka Lulića, Davida Maljkovića sa zaključkom da izložba upravo potvrđuje Vojina Bakića i Igora Grubića koji na različite načine reinterpretiraju kao jedno od vodećih imena u konstituiranju hrvatske ili, da parafraziram naslov Lulićeva rada, „reaktiviraju” odnosno jugoslavenske umjetnosti kao integrativna Bakićev rad u suvremenom kontekstu – u dijapazonu dijela europskog modernizma. Po svemu sudeći, zadatak od individualnog performativnog „dijaloga” umjetnika da nam to potvrdi dobila je ravnateljica Tate Britaina sa skulpturom (Lulić), medijacije između prošlosti i Penelope Curtis, stručnjakinja za britansku modernističku sadašnjosti u kontekstu društvene (ne)vidljivosti skulpture skulpturu 20. stoljeća, koja je u sklopu retrospektive (Maljković), do konačne kritike odnosa ovdašnjeg društva održala predavanje u Muzeju suvremene umjetnosti. Iako prema spomenicima NOB-a (Grubić). vidno neupućena u Bakićev opus, što je i sama više puta Iz vizure današnjeg promatrača, naviknuta na istaknula, Curtis je, vjerujem nekima na razočaranje, stalne vizualne senzacije, neki radovi iz opusa Vojina zanemarila glavninu umjetnikova opusa naglašavajući Bakića promatrani izvan konteksta vremena gube na da su (uništeni) Bakićevi apstraktni spomenici njegov atraktivnosti koju su nekoć imali. Njegova poetika, koja najimpresivniji dio. Samim time Curtis je narativ izgrađen je svjedokom jednoga prošlog vremena u kojem je zaista oko imena i djela Vojina Bakića u recentnijoj hrvatskoj bila inovativna, a ponekad i provokativna, u današnjem će povijesti vratila na početak, ondje gdje nastaju ideološki vremenu djelovati pomalo passé. Ipak, malo tko će ostati prijepori, pritom ustvrđujući da se radi o lokalnom „ravnodušan” pred spomenicima navedenog Spomen- umjetniku s internacionalnom perspektivom.

Najčitaniji članci istog autora / istih autora