Skip to content
Rivista di storia dell’arte adriatica Search

Šezdeset najuzbudljivijih godina hrvatskog kiparstva

DOI 10.15291/ars.531

Download PDF

Vol. 5 (2015)

Open access

Article metrics

  • 3 412 Abstract views
  • 1 248 PDF downloads
  • 12 Downloads per day
  • 164 Downloads this month

Ive Šimat Banov, Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas, Zagreb, Naklada Ljevak, 2013., 814 str., ISBN 978-953-303-596-3

U istoj 2013. godini, u izdanju zagrebačke Naklade na princip predavačkog/govorničkog diskursa, njegove Ljevak, objavljeni su dugo očekivani naslovi iz edicije su knjige ipak nudile pouzdanu građu za rekonstrukciju Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, Hrvatsko kiparstvo od „fenomena” i „imena”. Naravno, kako u uvodu knjige o 1950. do danas, autora Ive Šimata Banova, i Hrvatsko kojoj ovdje govorimo ističe Šimat Banov, Gamulinovoj slikarstvo od 1945. do danas, autorice Sandre Križić Ro- knjizi o hrvatskom kiparstvu nedostaju i „komparativne ban. Prvih pet knjiga iste edicije povjesničara umjetno- porednice s europskim kiparstvom u cjelini, tj. odnos si- sti Grge Gamulina godinama su bile jedini kompendiji metrije i asimetrije hrvatskog modernog kiparstva pre- i udžbenički pregledi hrvatskog slikarstva i kiparstva ma širim kiparskim interesima” (I. Šimat Banov), kao i 19. i 20. stoljeća. Posljednja knjiga Hrvatsko kiparstvo nedostatak kritičkog stava prema političkim idejama XIX. i XX. stoljeća objavljena je 1999., dvije godine na- koje su također određivale fizionomiju našega kiparstva. kon Gamulinove smrti, i zadugo je, do aktualne Šimato- Gamulinova knjiga počinje s Antonom Dominikom ve, bila jedinom knjigom s pretenzijama sveobuhvatna Fernkornom, strancem na zadatku izvođenja konjanič- predstavljanja domaćeg kiparstva. No ono što je godina- kog kipa nacionalnog junaka bana Josipa Jelačića, a za- ma izazivalo i prijepore kada su u pitanju Gamulinove pravo Vatroslavom Doneganijem, glavnim kiparom Stro- knjige, pomalo je neobičan način pisanja za takvu edi- ssmayerova projekta đakovačke katedrale, tog emporija ciju, više primjeren akademskoj nastavi negoli diskursu probuđene umjetničke, nacionalne i vjerske samosvijesti knjiškog tipa. Naime, Gamulinovi tekstovi, neprijepor- Hrvata. Ne isključujući iz geneze hrvatskog kiparstva jed- no eruditski, svježi u svojim komentarima i inovativni noga stranca koji nije posebno vezan za našu umjetnost, u gledanju na pojedine autore i pojave, imali su nešto već je ponajprije uspješan autor srednjoeuropskih javnih od one „razbarušenosti” koju srećemo na predavanju, spomenika, ali i još jednog spomeničkog kipa Sveti Ju- kada se tema predočuje „iz glave”. Nimalo neobično, re- raj u borbi sa zmajem (nabavljena na izložbi u Parizu od kli bismo, jer su Gamulinove knjige i nastale najvećim nadbiskupa Haulika i prvotno postavljena u Maksimiru) dijelom kao zbir bilježaka s predavanja, što im uma- te kipa Majke Božje na stupu ispred zagrebačke katedra- njuje knjiško-udžbenički karakter, a gdjegdje oduzima i le, Gamulin je s pravom krenuo s Fernkornom kao onim na uravnoteženosti i sistematičnosti. Zamjeralo se Ga- koji posredno, preko zagrebačkih naručitelja, sudjeluje u mulinu i na proizvoljnosti poglavlja gdje se, primjerice, oblikovanju našega umjetničkog krajolika, odnosno uku- izdvajala kategorija keramoplastičara, ili onih „izvan sa sredine. Naravno, Donegani i još više Ivan Rendić, te struje”, potom klesara Splita i Dalmacije. To je ediciji ne- Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović, percipirani sporno oduzimalo na dosljednoj i sistematičnoj struktu- su kao istinski utemeljitelji hrvatske kiparske kvalitete u riranosti. Premda se nerijetko bilo teško probijati kroz osvit modernog doba. Knjiga završava velikim poslije- Gamulinov „gust diskurs” pun referencija i usputnih ratnim modernistima Kostom Angelijem Radovanijem, primjedaba, neočekivanih digresija koje ukazuju upravo Ksenijom Kantoci i Vojinom Bakićem. Knjiga Šimata Ba-

nova zato logično, u smislu isticanja „rodoslovnog stabla” umjetnošću prožetim „teorijama odraza”. Činjenicu da našega kiparstva, počinje kratkim osvrtom na kiparstvo nas i u slučaju socijalističke spomeničke skulpture, važna do 1950-ih godina, a završava najrecentnijim autorima dijela poslijeratnog uzleta kiparske oblikotvornosti u jav- umjetnosti danas. nom prostoru, stranci često bolje vide i razumiju, govori U jednom se svakako slažu i Gamulin i Šimat Banov i nedavni projekt belgijskog fotografa Jana Kempenaersa kada je riječ o razdoblju našega kiparstva između dva- Spomenik (2010.). Oduševljen spomeničkom ostavšti- ju svjetskih ratova. Analizirajući zašto je naše međuraće nom jugoslavenskog socijalizma, Kempenaers je obišao kiparski evidentno siromašno i međunarodno nekon- prostor bivše Jugoslavije i Hrvatske, fotografirajući velike kurentno, upravo na primjeru najznačajnije izložbe toga javne skulpture. Njegova izjava dana Jutarnjem listu go- razdoblja Proljetnog salona, Gamulin kiparsku nazočnost vori sve: „komunizmu ste sagradili skulpture avangardni- u usporedbi sa slikarskom označava kao „malen i nebi- je od režima koji su slavile.” Potaknut Kempenaersovom tan dio hrvatskog kiparstva toga vremena”. Dakako, nije izložbom nizozemski arhitekt Jan Neutelings (Banov i riječ samo o odsustvu skulpture s izložbe nego i o onome njega citira u potpoglavlju Ipak i umjetnost) također je za što navodi Šimat Banov uspoređujući tadašnju situaciju naše medije izjavio: „niti jedna druga zemlja komunistič- s onom nakon 50-ih godina kada se, kaže, „situacija (se) kog režima nije bila toliko otvorena prema apstraktnim u hrvatskom modernom i suvremenom kiparstvu može spomenicima… Svidio mi se neutralan, gotov frivolan označiti pravim procvatom i ponovno nađenom europskom vizualni jezik, radovi koji izgledaju poput skulptura u sudbinom – što nije bio slučaj s kiparstvom između dva otvorenom muzeju, više nego uobičajeni ratni memorija- svjetska rata” (I. Šimat Banov). Banov s pravom i razdoblje li puni patosa.” U časopisu Damn Neutelings je dopunio do 30-ih označava kao slikarsko u kojemu je, za razliku svoje viđenje i zaključio da „nije riječ o prikazima veli- od kiparstva, „prisutan duh europske avangarde” (I. Š. Ba- kih vođa” i da ti spomenici „nemaju simbole komunizma nov). Nadovezujući se na Gamulinovo mišljenje o kipar- kao što su zvijezde ili isklesani radnici i njihove supruge. stvu koje u naznačenom razdoblju za razliku od slikarstva Oni su ikonografija slavlja i u potpunosti su neutralni.” I nije prolazilo kroz intenzivne stilsko-oblikovne mijene, nedavna knjiga austrijskog fotografa Wolfganga Thalera Banov za razdoblje između 1920. i 1950. godine konstatira Arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji upotpunjava priču da ono nije dijelilo nijedan gorući problem europskog ki- o našem iskoraku iz „realsocijalističke estetike” i na planu parstva. Nema u nas ni ready madea, ni nadrealizma, kon- arhitekture. Thaler navodi: ”U Jugoslaviji je u doba soci- struktivizma, futurizma. Nema tih inovacija u većoj mjeri jalizma stvoren zavidan opus modernističke arhitekture, ni u slikarstvu, a pogotovu ne u skulpturi, u kojoj nema koja ne može ući u postojeće, pojednostavljene klasifi- ni novih materijala koji se tada nameću u Europi: željeza kacije pa ruši već uspostavljene kategorije modernizma i čelika. Banov stoga preporučuje da ne tražimo nikakav u svijetu”. Šimat Banov na kraju knjige posvećuje znatan genius loci tadašnjeg kiparstva, već da izdvojimo pojedine dio upravo spomeničkoj skulpturi povlačeći paralele sa kipare, i opet ne po tome što trasiraju nove putove, nego spomenicima iz vremena zajedničke jugoslavenske drža- po tome što se izdvajaju kao snažni pojedinci, navodeći ve i samostalne Hrvatske. Konstatira da je socrealizam I. Rendića, R. F. Mihanovića, R. Valdeca, I. Meštrovića, mentalno dugo razdoblje koje i danas ima odjeka u rje- B. Deškovića, F. Kršinića, A. Augustinčića, I. Kerdića, P. šenjima nove javne skulpture, makar se ona kitila novim Pallavicinija, V. Radauša. Pritom se najnapredniji, uz neke simbolima i ideološkim znacima. Tu pojavu autor naziva izuzetke kao što su Rendić sa svojim akademizmom i Val- revivalom neosocrealizma i kaže da kada se kompariraju dec sa secesijom i realizmom, oslanjaju na non plus ultra spomenici nastali u počast Domovinskom ratu i oni u kiparski uzor u vremenu, velikog Augustea Rodina. počast NOB-u, u vrijednosnom smislu više toga govori u U poglavlju „Meki” oblik socrealizma (od 1945. do prilog potonjima. Pitanje suodnosa političkih i umjetnič- 1950.) Šimat Banov provlači dvije relevantne teze. Prva je kih sloboda time se u našem slučaju do kraju relativizira. da je slaba ukorijenjenost socrealističke umjetničke dok- Šimatova teza o ponovno nađenoj europskoj sudbini trine, posebice u Hrvatskoj, dijelom uvjetovana prijerat- hrvatske umjetnosti, s pravom je, i za kiparstvo, označe- nim usmjerenjima umjetnika koji su nastavili djelovati u na situacijom nakon 1950-ih. Dakako, Radovani, Bakić poraću i nisu se željeli privikavati na direktivni oblik um- i Kantoci, kao i kod Gamulina, zaglavni su kamenovi te jetnosti socrealizma, nego kontinuirati svoju međuratnu europeizacije, uz napomenu da se ne radi ni o kakvu na- opredijeljenost. Druga važna činjenica vezana je za su- sljedovanju međuratne skulpture, već o novom početku. kob Jugoslavije s Informbiroom 1948. godine, pa su tako Iako se teorijski raspravlja o odnosu između figuracije i i umjetničke slobode omogućene zahvaljujući političkom apstrakcije, za autore iz tih godina može se reći da su razlazu tadašnje države sa Sovjetskim Savezom i njegovim tu dihotomiju dijalektički prevladali apstraktno-figura-

Vinko Srhoj: Šezdeset najuzbudljivijih godina hrvatskog kiparstva Ars Adriatica 5/2015. (248-253)

tivnom sintezom. Nedavna retospektiva Vojina Bakića u MSU-u (npr. radovi Spomenik streljanima u Bjelovaru, Stjepanu Filipoviću u Valjevu, Marksu i Engelsu) potvrdi- la je upravo to da apstraktno i figurativno nisu više ljuti protivnici, nego da i u opusu jednog umjetnika mogu sretno koegzistirati. Ako je Šimatu Banovu i bilo često teško, s obzirom na nesvodivost pojedinih opusa pod trend ili duh vremena – što je opća karakteristika po- slijeratne umjetnosti usredotočene na individualističku samodostatnost – smjestiti umjetnike u kunsthistorijske ladice, to mu je bilo olakšano da, kako kaže T. Maroe- vić, svoju taksonomijsku rešetku primijeni na značajne pokrete koji su se sami označili odnosno izdiferencira- li, kao što su Exat 51, Nove tendencije ili Gorgona. No muke s nesvodivošću pojedinih opusa nastavile su se, pa je za okupljanje pod stijeg zajedništva u pomoć priskoči- la njihova materijalna konstitucija. Tako su neka od po- glavlja zadobila svoju definiranost s obzirom na korišteni materijal, primjerice Željezno doba hrvatske skulpture ili Skulptura u drvu – doba drva hrvatske skulpture. U dru- gim slučajevima u pokušaju raspoređivanja građe, autor pribjegava sasvim drugačijoj taksonomiji. Predstavljaju- ći, primjerice, Mariju Ujević Galetović, pribjeći će ideji psihološkog stanja i reminiscirajućih stilema u poglavlju Pitanje manirističke samoće ili Poussin suvremenog ki- parstva. Iako usporedba s Poussinom ima svoje oprav- danje u smislu klasične stabilnosti, mjere i ljepote (kako navodi autor) unutar postmoderne nestabilnosti, ipak to je ekspresionizam na neki način kontinuirao do, kako povijesno podsjećanje, shvatimo li knjigu i kao studijski ga Šimat naziva, Schopenhauera hrvatskog kiparstva udžbenik, zavodi proizvoljnošću spominjanja jednoga Vanje Radauša (posebice je izdvojen ciklus Panopticum konkretnog imena koje osim spomenute usporedbe, ne Croaticum). Nastavak slijedi s Valerijem Michielijem i komunicira ni na koji način s umjetnicom. Ljubom Ivančićem, da bi se u 70-im godinama prelio u Po jednoj od podjela umjetnosti 20. stoljeća stoji bijafranski paroksizam. Naime, kad uporabimo tu riječ tvrdnja da se sva umjetnost prošloga stoljeća može podi- za dvanaesteročlanu grupu Biafra (1970. – 1978.), onda jeliti na konstruktivističku i ekspresionističku tendenciju. mislimo na gotovo bezobzirnu tzv. umjetnost groze koja Te dvije snažne struje, tj. njezin drugi pol, prepoznaje je u vremenu, pored onih koji su joj aklamirali, izazvala nakon 50-ih i autor knjige u potpoglavlju Kontinuitet i jednak broj osporavatelja. Poglavlje o Biafri, jednoj od ekspresivne figuracije u hrvatskoj umjetnosti nakon 1950., svega četiri značajne poslijeratne umjetničke grupacije u odnosno u poglavlju Od ekspresionizma do egzistencija- hrvatskoj umjetnosti, ujedno je dakle i priča o razdjel- lizma. Sjetimo li se prvih ekspresionizirajućih rješenja nici dvaju svjetova: eksperimentalnoj umjetnosti raznih Frangeša i Meštrovića, svakako bi, bez obzira na mi- intervencionista i konceptualaca i bijafranskoj „funk art” nornost njegova djela u usporedbi s prethodnima, u taj figuraciji, kojoj je zamjerano da je estetiku zamijenila pregled valjalo uključiti zatajna Jurja Škarpu (spominje etikom, sadržaj istaknula na štetu forme, moraliziranje ga i Gamulin). Umjetnik s margine, Škarpa je za naš ki- stavila ispred oblikovanja. No, u svakom slučaju, Bia- parski ekspresionizam značajan zato što ga je početkom fra je jedna od onih isticajnih tema domaće umjetnosti 20-ih godina oslobodio natruha literature, simbolizacije koja je zaslužna za opstojnost i kontinuitet ekspresivnih i secesijskih komponenata, kojim je „onečišćenjima” naš tendencija domaće umjetnosti, iako bez neposrednih na- rani ekspresionizam bio u cjelini amalgamiran. „Čisti” sljedovatelja i bez snažnijeg utjecaja na domaću likovnu ekspresionizam animalizirane ljudskosti, stanja gladi, scenu, za razliku od primjerice Exata 51, Novih tenden- srdžbe, histerije…, odterećen (baš kao i Meštrovićev cija, Gorgone, Grupe šestorice, s kojima dijeli inovativan, Job) literarno-simboličkih „poboljšivača okusa”, Škarpin angažiran prostor naše poslijeratne umjetnosti.

U pregledu našega kiparstva uvršteno je i poglavlje šić, M. Bijelić, K. Kovačić, V. Popržan, E. Schubert, D. o medaljerstvu Veličina maloga formata, za koje Bogdan Sokić, M. Mijić). Kao nastavak tradicije „trošnosti” Šimat Mesinger u knjizi kaže da je ono jedno od najuzbudljivi- Banov u poglavlju Drugo željezno doba izdvaja i one koji jih i najsloženijih u svjetskoj medaljistici. Ističući osobine koriste čvrste materijale poput željeza i čelika, ali na nov nekih autora (Ž. Janeš) Šimat Banov ih smješta pod na- strukturni način koji ističe prirodu materijala, a ne re- zivnik „minimonumenti”, smjerajući prema definiranju prezentativnost sadržaja, odnosno teme. spoja koji je načinjen između medalja i plaketa s čisto Jedno od zanimljivijih, rekli bismo, i potentnijih kiparskim rješenjima tzv. male plastike. poglavlja domaće skulpture svakako su prostorno-ki- Preskačući mnoga poglavlja kojih bi nam opisivanje netički i svjetlosni uradci, objedinjeni većim poglav- ovaj prikaz učinilo preopširnim, zaustavit ćemo se na ljem Svjetlost, prostor, animacija i potpoglavljima Tekući opoziciji ekspresionističkoj struji hrvatskog kiparstva, prostor – Sub-art i Procesi rasta kao procesi skulpture. onoj konstruktivističkoj. Poglavlje Memorijski govor kon- Dakako, Nove tendencije tu figuriraju kao nemimoila- struktivizma bavi se opusima Branka Lepena i značajnim zna podloga iz vremena razmaha prostornih, lumini- opusom nove geometrije i kinetizma referencijalnog tipa stičkih i kinetičkih djela, a autor je poglavlje posvetio Duje Jurića ili postindustrijskom estetikom željeznih nasljedovateljima te tradicije u novije vrijeme, od Ivane konstrukcija Olega Hržića. Parafraze iz razdoblja avan- Franke do Mirjane Vodopija, Dubravke Rakoci, Gorana gardi i konstruktivizma predstavlja Damir Sokić. Sjetimo Petercola, Ive Dekovića i brojnih drugih. Neo-pop art ili se ovdje njegove drveno-metalne konstrukcije – elekrič- umjetnost konzumerizma (Duh sreće ili svijet kao robna ne stolice, ironično naslovljene Crni pravokutnik i crveni kuća) propituje prinose umjetnika kojima je suvreme- krug kao reminiscenciju na Maljevićev suprematizam, ni konzumeristički krajolik postao vrelom inspiracije, gdje je pravokutnik metalni naslon električne stolice, a redovito s ironijskim ili do banalnosti poigravajućim crveni krug zažarena aureola za glavu osuđenika. Tu je sadržajima svijeta potrošnje, reklama, spektakla, kao i i Petar Barišić koji je svoju izvanrednu instalaciju Gluho redovite stereotipizacije koje ti sadržaji nose (od Ines zvono (klatno dugo 13 metara, s mašinerijom kinetičkih Krasić, do Zlatka Kopljara, Kristijana Kožula, Matka objekata razmještenih u prostoru crkve) izložio u našem Vekića, Roberta Šimraka, Tomislava Brajnovića i dru- Sv. Donatu 2011. godine, kao jednu od najboljih ikada gih). Poglavlje Sumnja u stvaranje umjetničkih djela, s postavljenih instalacija za zadarske sakralno-izložbene potpitanjem Gdje je skulptura u konceptualnoj umjetno- prostore. Djelo je, što se tiče zadarske sredine, usporedi- sti, navodi autora na promišljanje da je prevaga koncep- vo još samo sa Zrinščakovom instalacijom za isti prostor ta bila samo na štetu skulpture kakvu smo poznavali, i „paukovom mrežom” od neonskih cijevi Viktora Popo- pogotovu stoga što polimedijski karakter te umjetnosti, vića za zadarsku Gradsku ložu 2011. godine. kao i njezin ikonoklazam, jedva da mogu ići u prilog U poglavlju Modernizma novih sadržaja, odnosno skulpturi, tj. onomu što nazivamo tijelom umjetnosti. potpoglavlju Povratak kiparstvu, autor signalizira obnov- Odnosno ono što je kao control-object tijekom čitave ljen interes za modernističke principe voluminoznosti i povijesti umjetničkog oblikovanja podrazumijevalo da punoće kiparske mase u djelima autora koji nastupaju spoznaja umjetnosti nije moguća bez pojavnosti/tjele- 80-ih godina, kao i narativnosti koja ide smjerom ale- snosti (skulpturalnost u najvećoj mjeri podrazumijeva gorije, mita, zoomorfizama, gromadnosti materijala, ali i nazočenje predmetnog), sada izostaje na štetu skulpture fragilnosti i narušivosti njihove konzistencije (S. Drinko- koja je postala „misaona kategorija” ili se prebacila na vić, P. Bogdanić, M. Zrinšćak, D. Stošić). nepoznato mjesto i ovisi o povjerenju u autora koji tvrdi Pojmu Druge skulpture koja obuhvaća razdoblje od da je samo skrivena, primjerice u radu Gorana Trbulja- samih početaka 60-ih nastavljajući se do 80-ih godina, ka koji nas napisom na tabli zabodenoj u zemlju uvjera- posvećeno je poglavlje znakovita naslova: Materijali i va: Moja skulptura skrivena je u parku. Naša konceptua- njihova prolazna sudbina, ustanovljujući primjenu po- la, koja je više ili manje radikalno poništavala tjelesnost stupaka koji sugeriraju nestalnost, „siromaštvo” i potro- kipa, svoje početke ima u već mitiziranoj Grupi Gorgo- šivost materijala kojih se ne bi udostojao klasični kipar na iz ranih 60-ih godina, dok bi je kao osviještenu poja- okrenut „vječnosti i solidnosti” tradicije u kamenu, bron- vu u suglasju s europskim „duhom vremena”, odnosno ci ili mramoru. Naravno, i ti su materijali zastupljeni u internacionalnim razmahom konceptualnih tendencija, „drugoj skulpturi”, ali u smislu žive organičnosti koja se susreli na posljednjoj izložbi Novih tendencija 1973. troši, propada, lomi, razjeda. Također se može govoriti godine. Zajednički naziv Nova umjetnička praksa (M. i o „toplini” tretmana starih i novih materijala i oblika Stilinović, V. Martek, B. Demur, G. Trbuljak, V. Dodig skinutih s postamenata i približenih promatraču (A. Ra- Trokut, L. Galeta, B. Dimitrijević…) pod kojim se po-

Vinko Srhoj: Šezdeset najuzbudljivijih godina hrvatskog kiparstva Ars Adriatica 5/2015. (248-253)

javljuju takve tendencije, obilježio je razdoblje od 1966. kon 2000. godine obnoviteljski primjeri performansa i do 1978. godine kao vrijeme sumnje i odbacivanja, umjetničkih akcija koji doživljavaju svoje „zlatno doba” čak i modernističkih tendencija koje su konformirale s (S. Tolj, Ž. Labrović, I. Grubić, M. Crtalić…). predmodernim razdobljima, okrenuvši se izradi slika i Razmatrajući odnos umjetnika i kritike, Šimat Ba- kipova za muzejsku produkciju i pohranu. nov zamjećuje u novije vrijeme korjenite promjene koje U poglavlju Alter-ego skulpture: skulptura 90-ih (De- su čak obrnule ulogu kritičara i umjetnika, pa je prvi strukcija, samorefleksija i paradoks) Šimat Banov uočava postao umjetnikom koncepta izložbe s tezom u koju iz osobine skulpture 90-ih godina koja se udaljila od tzv. limba neodređenosti i nepripadnosti ubacuje umjetnike druge skulpture (70-ih i 80-ih) – s kojom je veže kori- koje sada gledamo s novom pažnjom i funkcijom u tako štenje netradicionalnih, odnosno nekiparskih i neposto- stvorenu kontekstu. Umjetnici jednako tako sve više po- janih materijala, tj. propitivanja načina, metoda i konsti- staju predavači, voditelji umjetničkih zbirki i ravnatelji tuensa oblikovanja – i „počela razmišljati o skulpturi kao muzeja, pa i pisci o umjetnosti često zavidne teorijske in- konceptu” (Z. Maković). Ili, kako Šimat Banov s pravom formiranosti i izgrađene retoričke aparature. Kritičar više kaže, niti materijal niti oblik nisu više toliko važni, nego nije netko tko stoji sa strane, promatrač i procjenitelj s „oblikovanje misli” koje postaje važnije od „oblikovanja potpunom vlašću nad kriterijima i prosudbom, već „je plastike”. Zato ta djela više ne mare za tradicionalno ili samo jedan od mnogih pozvanih na tribinu ili raspra- netradicionalno u oblikovanju, uporabu ovakvih ili ona- vu o djelu u kojemu je ‘forma minimalna a tema maksi- kvih materijala, koliko za isticanje ideje djela. Nastupi- malna’ (D. Kuspit)”. Kuspit tu s pravom akcentira da se lo je za skulpturu vrijeme u kojemu se ne obračunava tema umjetnosti sve više počela graditi na djelu često i s prethodećom tradicijom kiparstva, ne uvode inovacije skromne oblikotvornosti, ali nikad prostranijeg kontek- ili forme koje polemiziraju, već se težište prebacuje na sta, odnosno uklopljive nadgradnje u kojoj opstoji kao ideju/koncept koji se češće usmjerava na izvanumjetnič- dio neke veće cjeline teorijskog fenomena. Kritičan pre- ka područja, pitanja egzistencije, identiteta, društvenog ma takvu stanju hipertrofirane kontekstualizacije, Šimat okvira, prirode, vremena… Banov citira izjavu S. Sontag da danas „nitko ne može Poglavlje Vrijeme neobaroka i postestetska umjetnost povratiti onu nevinost prije svih teorija kada umjetnost označava razdoblje nakon 2000. godine. Autor smatra nije poznavala potrebu pravdanja.” Smještajući „potrebu da je taj naziv primjereniji od nedovoljno određenih pravdanja” i u suvremene kustoske prakse ili strategije, kao što su postmoderna ili postskulptura, jer „sve što je baš kao što je do jučer opstojala u tzv. autorskim kon- pratilo barok prati i današnji trenutak: nepravilnost, ne- cepcijama izložaba, Šimat Banov se vrlo kritički odnosi dostatak stila, pretjerivanje, nedostatak mjere” (I. Šimat prema, kako kaže, silovanju umjetnika i djela njihovim Banov). Citirajući J. Panera Cuevasa, autor će nadodati ugrađivanjem „u teorijski pripremljene kaveze”. „Tako su da „ako je povijesni stil nastao kao stav protureformaci- djela i umjetnici samo ono što Valery naziva ‘građom’ za je, neobarok je ‘svojevrsni izraz protu-modernizma bez njihove sudove”, tvrdi autor. Nevinost djela po sebi, re- ikakova cilja’”. Banov takav stav suvremenog umjetnika kli bismo, kao da je iščezla preplavljena teorijskim kon- povezuje sa sviješću o krizi koja „uvijek na kraju, po tekstom koji je, za razliku od uklopljenih djela, postao mnogima, opravdava barokni trenutak.” I doista, kriza predmetom prosudbe, ocjenjivanja valjanosti, teorijskog bez stvaranja/naziranja alternative ili, Cuevasovim ri- pravdanja. Uočavajući da je djelo sve više podloga ili po- ječima, protumodernizam „bez ikakova cilja” označa- vod, Šimat Banov pomalo marginaliziranu ulogu djela po va recentni trenutak bez postojanja projekta drugačije sebi vidi i u uzmicanju onoga što je djelo kroz povijest umjetnosti ili barem polemičkog stava kojim se propi- neizostavno određivalo: dovršenost. Banov tvrdi da sada tuju modernističke zablude. Iz velike „difuzije stilova” djelo, odnosno „njegove vrline ne ovise o finalizaciji i (H. Read) danas, Šimat Banova podsjeća na kaos pun dovršenosti (pa bila i filigranska poput djela K. Kožula) proturječja i nepostojanja „stabiliziranog pogleda i tu- nego, kao figure na šahovskoj ploči dobivaju značenja u mačenja”, kaos koji proizvodi nesigurnost i u pogledu ovisnostima i u odnosu na trenutačne konstelacije.” No procjene nekog djela. On to naziva manirizmom raz- bez obzira na tu pomalo uzmičuću ulogu umjetničkog mišljanja pa „se vrijednosti djela ili opusa umjetnika djela, sama knjiga još uvijek slijedi tradicionalnu strate- i umjetnosti vrednuju po kriterijima koje nije ni lako giju prezentiranja uspješnica, tj. onoga što opstoji u kon- odrediti, niti ih je lako opisati.” Opći je zaključak, koji tekstu neke ovakve knjige, a ne neke kustoske prakse ili autor s pravom ističe u opisu generacije umjetnika koji autorske koncepcije koje bi bile ispred djela. nastupaju krajem 90-ih godina, da oni „nisu ni protiv Uz već spomenuto poglavlje Spomenici u kojemu su, kiparske tradicije ni za nju.” Također se razmatraju na- za razliku od onih istaknutih prije Domovinskog rata,

oni koji tematiziraju prošli rat prošli lošije (uz, narav- dvojice recenzenata knjige (drugi je Zvonko Maković), no, svijetle izuzetke kojih je odista malo), Šimat Banov Tonka Maroevića, da je autoru fenomenologija bliža od se bavi i protuspomenikom i antispomenikom kao i ur- aksiologije, dakle da mu pristup nije išao za primarno banim skulpturama, ističući primjere koji doista i imaju vrijednosnim određenjem pojedinih opusa. Ta se či- smisla u „galeriji na otvorenom”, ispunjenom domoljub- njenica ne iskazuje kao manjkavost knjige koja i nije nim monumentima bižuterijske vrijednosti. koncipirana kao kritička antologija (premda kritičkih Potpuno u duhu postmoderne pomirljivosti, Ive Ši- primjedaba autora u njoj doista ima, svedenih opet na mat Banov u knjizi se zalaže za otklanjanje svih ideja o fenomene i trendove, a ne imena zastupljenih). Maroe- skulpturi kao naprednu ili retardirajućem modelu s ob- vić u osvrtu na knjigu kao odliku navodi i autorovu spi- zirom na stil, figurativno ili nefigurativno, stari ili novi sateljsku strast kojom brani vrijednosti do kojih drži, što medij, ističući kriterij raznolike suvremenosti. Budući da ekskulpira disproporcionalnost „u opsegu i intonaciji je skulptura generički gledano prije svega pitanje tjele- pojedinih priloga i portretnih medaljona” (T. Maroević). snosti, onda ni privremenost tijela ne isključuje skulptu- Nadalje, nabrajajući autore koje je Šimat Banov ispustio ru koja se ipak zadržava u okvirima svoje, iako opadaju- iz svog doista golema pregleda onih koji su participirali će, fizičke konstitucije. u polustoljetnoj povijesti hrvatskog kiparstva, Maroević S druge strane, granice između medija i disciplina do smatra da nije riječ o sitničavosti, nego o manjkavosti te su mjere relativizirane da postaju skoro nevažne. Za- svakog principa sveobuhvatnosti koji se čini nemogu- ključak je da su na koncu mnoga djela koja prebivaju na ćom misijom na tolikom prostoru i vremenskom ras- granici kiparstva prešla u oblike promišljanja o životu, u ponu koji zahvaća. „… Navedena zamjerka proizlazi iz stav ili etiku, u ono što suvremena povijest umjetnosti, otvaranja svojevrsne Pandorine kutije demokratičnosti, uostalom, ne smatra izdajom kiparstva, već proširiva- polimorfnosti, pluralizma, neumjerene želje da ‘cvjeta njem njegovih granica. Što je skulptura, pita se autor, i stotine svjetova’. Upravo nas je svojom otvorenošću i zaključuje da je sve skulptura ili preciznije da sve može svojom razvedenom artikulacijom područja sam Ive Ši- biti skulptura. Pitajući se kamo ide skulptura, Banov pi- mat Banov naveo da mu stavimo i pokoju primjedbu”, tanje preinačuje u: kamo ide umjetnost? Ako ide prema zaključuje Maroević. Nije se teško složiti s takvim mi- davno naviještenoj sintezi sa životom, onda za taj cilj tre- šljenjem koje proizlazi iz imanentne mane svakog pre- ba žrtvovati sve, pa i čvrsto tijelo kipa. No, zaključuje au- gleda koji računa na punu zaokruženost građe koja uvi- tor knjige uočavajući aktualne trendove, od sinteze života jek izmakne, ponekad u središtu fenomena (što bi bila i umjetnosti nema ništa i od nje smo udaljeniji negoli ozbiljnija primjedba) ili na rubu (što svakako nije velik smo bili prije sto ili pedeset godina. Kip danas može op- „krimen”, koji proizlazi iz neostvarivosti svake ambicije stojati i kao sasvim tradicionalna tvorba ili u „plinovitom za sveobuhvatnošću). Šimat Banov svakako je ispustio stanju” (Y. Michaud) i zato je smjer budućnosti kipar- neke kipare koji su zavrijedili mjesto u knjizi (Maroević stva, rekli bismo, sasvim nepredvidljiv. tako navodi, pored ostalih, I. Mirkovića, A. Krstulovića Prikazujući knjigu Nikola Albaneže dao je i neke ili nedostajući segment riječkih autora i druge), a po ne- konkretne redaktorske primjedbe o nedostacima koje je kima istaknuo one koji su bez „bolnog reza” mogli čak u tako važnoj knjizi nesumnjivo trebalo izbjeći, misleći biti izostavljeni. pritom na lektorsko-korektorske nedostatke pa i lapsu- No u svakom slučaju knjiga koja je pred nama zadugo se. No nedvosmislen je afirmativan zaključak da smo će biti jedino mjesto na kojemu će se zrcaliti domaća ki- „dobili štivo iz kojega se može učiti” (N. Albaneže), kao parska tradicija u njezinu najplodnijem razdoblju, znaju- i karakterizacija metode autora „koji ne nameće sudo- ći za teške porođajne muke koje u našem izdavaštvu traju ve, a ipak iznosi stajališta.” Stoji i primjedba jednog od desetljećima do nekoga novog izdanja.

Most read articles by the same author(s)