##plugins.themes.oapBasic.skip##
Rivista di storia dell’arte adriatica Cerca

O stilskom rješenju bivše augustinske crkve Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju pluralizma stilova u sakralnoj arhitekturi 18. stoljeća

DOI 10.15291/ars.4343

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

V. 13 (2023)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Dubravka Botica Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti dbotica@ffzg.unizg.hr ##plugins.themes.oapBasic.correspondingAuthor##

Intenzivna istraživanja spomeničke baštine Rijeke u 18. stoljeću koja se provode u novije vrijeme iznijela su niz novih spoznaja, ključnih za spomeničku baštinu tog razdoblja i omogućila preciznije ocrtavanje slike umjetničke djelatnosti u tom gradu. Na temelju tih istraživanja moguće je provesti i stilsku analizu i novu interpretaciju korpusa arhitekture 18. stoljeća, a bivša augustinska crkva Sv. Jeronima, koja je novootkrivenim dokumentima potvrđena kao djelo najvažnijeg riječkog kipara Antonija Michelazzija (Gradišće na Soči, 1707. – Rijeka, 1771.), predstavlja posebno zanimljiv primjer. Barokna obnova gotičke crkve izvedena 1768. godine predstavlja spoj nekoliko stilskih rješenja različitog podrijetla te lokalne tradicije, odnosno primjer je pluralizma stilova zrelog 18. stoljeća. Spoj stilova i utjecaja logična je posljedica smještaja Rijeke na mjestu dodira različitih umjetničkih strujanja, mediteranskog odnosno venecijanskog i onog srednjoeuropskog, koji se očituju i na augustinskoj crkvi. Barokna obnova crkve u radu se razmatra i u širem kontekstu barokizacija srednjovjekovne arhitekture, raširene pojave u 18. stoljeću, u mediteranskom i u srednjoeuropskom krugu.

barokna obnova, sakralna arhitektura, Rijeka, 18. stoljeće, pluralizam stilova, neopaladijanski tip crkve, Venecija
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Abstract
  2. Uvod

Uvod

Nova intenzivna istraživanja baštine ranog novog vijeka u Rijeci koja se provode posljednjih godina donijela su iznimno važne i zanimljive rezultate,1 koji su uveli- ke proširili spoznaje i upotpunili sliku umjetničke djelatnosti u tom gradu. Tako se sada arhitektonska baština Rijeke ranog novog vijeka, zanemarena u ranijim istra- živanjima i velikim dijelom uništena u 20. stoljeću, novim istraživanjima, posebno arhivskih dokumenata, ističe brojnošću i visokom kvalitetom. Odraz je intenzivnog razvoja grada nakon 1719. godine, kada je za vrijeme cara Karla VI. proglašena car- skom lukom, te postaje prometno i trgovačko središte, važna luka Habsburške Mo- narhije za područje Austrijskog primorja sa sjedištem uprave u Trstu.2 Intenzivan razvoj nastavit će se i u drugoj polovici 18. stoljeća, u vrijeme Marije Terezije, koji će rezultirati i širenjem grada prema moru.3 Rijeka postaje važno propulzivno umjet- ničko središte, u kojem se odvija intenzivna umjetnička djelatnost na svim poljima koja uvelike mijenja lice grada. Podižu se nove kuće,4 vijećnica,5 palače,6 crkve se opremaju kvalitetnim djelima, a grad postaje bitno središte kiparske produkcije i altaristike na sjevernom Jadranu.7 U arhitekturi grada spajaju se utjecaji iz venecijan- ske i srednjoeuropske sredine, posebno izraženi u gradnji crkava. U drugoj polovici 18. stoljeća izvodi se barokna obnova najvažnije srednjovjekovne crkve u gradu, au- gustinske crkve Sv. Jeronima, zanimljiv primjer barokizacije u kojoj je ostvaren spoj venecijanskih i srednjoeuropskih utjecaja, ali i rješenja iz lokalne arhitektonske tra- dicije, te je istaknut primjer stilskog pluralizma karakterističnog za arhitekturu 18. stoljeća. U istraživanjima arhivskih dokumenata Damir Tulić i Mario Pintarić našli su potvrdu da je autor te barokizacije riječki barokni kipar Antonio Michelazzi.8 Cilj ovog rada jest razmotriti stilsko rješenje barokne obnove augustinske crkve u kontekstu riječke arhitekture i njezino mjesto u širem kontekstu arhitekture sjever- nojadranskog kao i srednjoeuropskog prostora, te razmotriti podrijetlo utjecaja koji su oblikovali njezino rješenje.

Kipar i arhitekt Antonio Michelazzi Među kiparima djelatnima u Rijeci u baroknom razdoblju najvažnije ime je Antonio Michelazzi (Gradišće na Soči/Gradisca d’Isonzo/Gradišče ob Soči, 1707. – Rijeka, 1771.). U Rijeku dolazi kao član radionice Paola Zulianija krajem 1724., a trajno se nastanio od 1727. godine, privučen pogodnostima za umjetnike koje je garantirao carski patent iz 1725. godine.9 Djelovanje kipara Michelazzija dugo je bilo predmet istraživanja domaćih i stranih povjesničara umjetnosti,10 a novim istraži- vanjima Damira Tulića i Marija Pintarića otkrivena su i do sada nepoznata djela koja upotpunjuju njegov impozantan opus. U kontekstu istraživanja arhitekture 18. stoljeća, posebno su važna njegova novootkrivena djela kao arhitekta, koja otvaraju novu temu istraživanja do sada nepoznatog dijela njegove razgranate djelatnosti.11 Veći dio Michelazzijevih arhitektonskih projekata ostao je nerealiziran, sačuvan samo u arhivskim dokumentima, uglavnom zbog prevelikih troškova. O važnosti njegova djelovanja kao arhitekta kao i značenju njegova arhitektonskog opusa jasno govori činjenica da od 1755. nosi titulu Cesareo Reggio Architetto, a najviše je bio angažiran od tršćanske uprave. Michelazzi je izradio nekoliko projekata izrazito utilitarne naravi. Prvo djelo je 1750. prijedlog za rušenje kuće u Krku, a djeluje i kao javni procjenitelj u Omišlju. U Senju 1758. izrađuje projekt regulacije nove luke, nove regulacije potoka kao i za nove građevine.12 Iste godine radi planove za pregradnju stana zapovjednika, novog zdravstvenog ureda, dvije mesnice, štale za konje, cisterne i novi mandrač u Karlo- bagu, kao i za obnovu kaštela.13 Zbog prevelikih troškova ti projekti nisu realizira- ni, a iako je riječ o utilitarnim djelima bez izraženih stilskih odlika, ipak se uočava

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

bliskost s kontinentalnim utjecajima, posebno onima iz Kranjske.14 Djelatan je kao arhitekt i u Rijeci, radi projekt obnove gradskog tornja oštećenog u potresu 1750.15 Iako njegova uloga, osim u kiparskoj dekoraciji, nije jasnije precizirana, autori ističu identično oblikovan detalj tankih voluta koje flankiraju središnje polje na tornju, a koje se nalaze i na projektu tornja u Karlobagu. Ovdje treba upozoriti i na jed- no ranije rješenje kao mogući uzor za taj Michelazzijev projekt: srodno oblikovane uspravne volute konkavnog obrisa nalaze se i na portalu Karla VI. u riječkom La- zaretu, podignutom od 1722.16 Dva desetljeća nakon obnove gradskog tornja, 1770. izrađuje projekt nove klaonice i rušenja starog bastiona ispod Sv. Jeronima, koji nije izveden.17 Michelazzi 1768. izvodi i jedino realizirano i sačuvano arhitektonsko dje- lo, obnovu augustinske crkve Sv. Jeronima. Krajem 1768. godine radi projekt crkve Sv. Filipa Apostola u Mrkoplju, čije podizanje prate brojne poteškoće i odgađanja, a srušena je u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu.18

Povijest gradnje i barokna obnova augustinske crkve Sv. Jeronima Augustinci, Ordo Eremitarum Sancti Augustini, bili su prva redovnička zajednica u Rijeci, gdje djeluju od 14. stoljeća do zatvaranja u vrijeme crkvenih reformi Josipa II. 1788. godine. Bivši augustinski samostan i crkva Sv. Jeronima pripadaju najvaž- nijim primjerima arhitekture gotičkog razdoblja u Rijeci i okolici. Nakon ukidanja reda 1788. crkvu je vodio dijecezanski svećenik, a od 1951. preuzimaju je domini- kanci. U starijoj literaturi navodio se podatak da su augustinski samostan i crkvu Sv. Jeronima utemeljili 1315. knezovi Devinski, feudalni gospodari grada Rijeke,19 od kojih 1399. posjed preuzima obitelj austrijskih grofova Walsee. Novi vlasnici inici- rali su pravi zamah u izgradnji i opremanju kompleksa samostana i crkve, koji s 23 nadgrobne ploče postaje svojevrsnim mauzolejom riječkog patricijata.20 Povjesničar Marko Medved u recentnim istraživanjima početak djelovanja i izgradnju samostana i crkve Sv. Jeronima augustinca pustinjaka smješta u drugu polovicu 14. stoljeća, a ne, kako je prije bilo smatrano, u početak 14. stoljeća.21 Crkva je dovršena početkom 15. stoljeća, 1408., odnosno 1409. godine.22 Kvalitetom se ističu kapele u klaustru samostana, kapela Sv. Trojstva podignuta 1437. – 1450. godine, koja predstavlja naj- važniji primjer gotičke arhitekture u Rijeci, a srodnosti s istovremenim primjerima iz arhitekture Kranjske upućuju na vjerojatni angažman stranih umjetnika i najvišu razinu feudalnih naručitelja.23 Uz nju je podignuta i nešto kasnija kapela Blažene Djevice Marije od Milosti. Samostan i crkva imali su važnu ulogu u gradu, te su u njoj djelovale brojne bratovštine s članovima istaknutim pojedincima.24 Sačuvano je nekoliko prikaza crkve i samostana, na temelju kojih možemo re- konstruirati izgled i kasnije pregradnje sklopa. Posebno je bitna kolorirana veduta Rijeke iz 1578. godine kartografa Ivana Klobučarića/Joannes Clobucciarich Flumi- nensis (Dubašica na Krku, oko 1545./1550. – Fürstenfeld, oko 1605.) koji je jedno vrijeme bio i prior samostana.25 Crkva je bila jednobrodna, manjih dimenzija, za- ključena svetištem s poligonalnim troosminskim zaključkom. Jednostavno pročelje rastvoreno je rozetom, a na bočnom južnom pročelju vidljivi su uski visoki prozori. Sjeverno od crkve ucrtane su obje kapele, a niži ogradni zid povezuje samostanski kompleks s gradskim zidinama. Između južnog krila samostana i crkve je zvonik, zaključen nižim četverolisnim krovom.26 Na kasnijim prikazima 16. i 17. stoljeća samostan i crkva nešto su jednostavnije izvedeni, gotovo shematski. Na poznatoj veduti grada St. Veith am Flaum Matthäusa Meriana iz 1656. (sl. 1) crkva je prikaza- na bez apside. Valvassorova veduta Statt S. Veith am Pflaum vulgo Fiume oder Reka iz 1689., iz Die Ehre des Herzogthums Krain pokazuje vrlo naglašen zvonik, koji će dominirati i na prikazima 18. stoljeća, primjerice na veduti iz 1728. godine, nastaloj prigodom dolaska cara Karla VI. u Rijeku ili na prikazu grada na oltarnoj pali u

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

1. riznici isusovačke crkve Sv. Vida, gdje je prikazan zvonik s biforom pri vrhu.27 De- S. Veit am Flaum, Grafika taljniji prikaz stanja crkve prije obnove je na oltarnoj pali na glavnom oltaru Blažene objavljena u Topographia Provinciarum Austriacarum. Djevice Marije s Isusom i sv. Jeronimom i Augustinom iz 1744. godine, no sama je Frankfurt, Matthaeus Merian slika starija, s kraja 17. stoljeća. Donosi položaj zvonika, zid samostana, vidljivi su st., 1642. (Grafička zbirka NSK, prozori južnog pročelja te glavno pročelje s portalom i rozetom.28 GZGS 1893 mer 11.) Označen augustinski samostan i crkva. Na svetištu crkve 1744. godine izvedena je veća intervencija, kada je u crkvu po- stavljen novi mramorni oltar A. Michelazzija, koji je donirao bogati riječki trgovac S. Veit am Flaum, printed in Josip Minolli.29 On je financirao i pregradnju svetišta, koje je zbog dimenzija oltara the Topographia Provinciarum Austriacarum, Frankfurt, Matthaeus povišeno i ponovno svođeno, a tada su povećani i prozori30 (sl. 2., sl. 3). Merian the Elder, 1642. The Augustinski kompleks teško je oštećen u potresu 1750. godine, obnova crkve Augustinian monastery with the uslijedila je 1768., a opremanje je dovršeno 1788. godine. Zadržano je gotičko sveti- church is indicated. šte izmijenjeno dva desetljeća prije, a brod je produžen i novooblikovan te je podi- gnuto novo pročelje. Spomenutim recentnim istraživanjima Damira Tulića i Marija Pintarića kao autor barokne obnove identificiran je riječki kipar Antonio Michelazzi. U novopronađenom arhivskom zapisu, datiranom 8. studenoga 1768. godine, sam Michelazzi navodi i svojim potpisom neopozivo potvrđuje da je osobno i na licu mjesta istražio i ponovno izmjerio crkvu riječkih augustinaca, a koja je nedavno preuređena prema njegovu nacrtu.31 Utvrdio je da je ostala iste širine, odnosno 31 venecijansku stopu te da je produžena za 15 venecijanskih stopa. Djelatnost umjetnika u više grana likovnih umjetnosti nije iznimka nego je bila pravilo sve do 19. stoljeća. Tek se intenzivnim osnivanjem akademija i tehničkih ško- la sustavno i jasno provodi razlika između školovanja i djelovanja kipara, slikara i ar- hitekata, koji su se do tada zajedno često školovali i bili djelatni na više polja. Tako je bila organizirana nastava na najvažnijoj akademiji sv. Luke u Rimu, a najveća imena visokobaroknog razdoblja u Rimu bila su djelatna u više polja – Pietro da Cortona bio je slikar i arhitekt, Gianlorenzo Bernini kipar i arhitekt. Instutucionalizirano ob-

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

2. razovanje specijalizirano samo na arhitekturu započinje u Francuskoj, utemeljenjem Svod svetišta crkve Sv. Jeronima Académie royale d’Architecture u Parizu, koja s radom započinje 3. prosinca 1671., no (snimila: D. Botica) do potpunog razgraničenja obrazovanja i djelovanja arhitekata i kipara doći će tek u Vault in the sanctuary of the church 19. stoljeću.32 Isprepletenost djelovanja kipara, slikara i arhitekata u baroknom raz- of St Jerome doblju imala je i teorijsku podlogu, tako je jedan od najutjecajnijih traktata baroka,

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

3. Perspectiva Pictorum et Architecorum Andrea Pozza iz 1693./1700. bio namijenjen Pročelje svetišta crkve Sv. Jeronima i slikarima i arhitektima. U tom kontekstu ne iznenađuje da je najvažniji umjetnik s vidljivim povišenim dijelom (snimila: D. Botica) tog razdoblja u Rijeci, Michelazzi, bio istaknuti kipar, ali i djelatan kao arhitekt, tim više što je pri sklapanju ugovora za oltare, uz navođenje materijala i izgleda njegove Façade of the sanctuary of the church of St Jerome with the arhitekture, po ustaljenom običaju prilagao i popratne nacrte.33 elevated part visible Opis crkve Razdoblja gradnje crkve čitljiva su u jednobrodnoj crkvi s izduljenim poligo- nalno zaključenim svetištem, svođenim križnim svodom. Tlocrtno rješenje svetišta s poligonalnim zaključkom i kontraforima je iz gotičkog razdoblja, kao i prozori na svetištu. Zbog povišenja svetišta novi je svod podignut 1744. i ponavlja oblike gotičkog svoda, naglašene se susvodnice spajaju i tvore križni svod. Posebno je to vidljivo na poligonalnom zaključku, u gusto raspoređenim dubokim susvodnicama naglašenih bridova. Longitudinalni brod bačvasto je svođen s duboko zasječenim susvodnicama. Naglašeni trijumfalni luk polukružnog nadvoja oslanja se na pilastre koji nose odlomke gređa. Bočni zidovi broda raščlanjeni su s po dvjema oltarnim nišama sa svake strane (sl. 4), te pilastrima koji odvajaju šira polja u kojima su niše s oltarima i uža polja koja ih flankiraju. Udvojeni pilastri s bogato profiliranim kapite- lima oblika odlomaka gređa nose profilirano gređe. Ritam susvodnica, odnosno peta svoda i pilastara ne poklapa se u potpunosti, pilastri tvore nešto šira polja od onih u svodu (sl. 5). Oltarne niše uokviruje polukružna profilacija, koja seže do friza gređa, odnosno „pokriva” donje profilacije gređa, a na krajevima se nastavlja u horizontal- ne profilacije. U toj kompoziciji višeg središnjeg lučno zaključenog otvora i bočnih

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

4. Brod crkve Sv. Jeronima (snimio: D. Tulić) Nave of the church of St Jerome

5. Bočni zid crkve i baza svoda u crkvi Sv. Jeronima (snimio: D. Tulić) Lateral wall and a vault base in the church of St Jerome

ravno zaključenih prepoznajemo reducirani motiv serlijane, odnosno paladijanskog otvora. Bogate, precizno izvedene višestruke profilacije arhitektonske artikulacije – posebno obrati gređa nad pilastrima, kao i koloristički odnosi tamnije artikulacije na svijetloj pozadini zida – stvaraju učinak složene i bogate, gotovo titrajuće raščlambe zidova, koja je naglašena i polikromijom mramornih bočnih oltara. Noviji dio crkve

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

diskretno se ističe oblikovanjem, povijena ograda pjevališta mekano ulazi u prostor, a naglašena je profilacijama na vrhu kao i tamnijim nosačima (sl. 6). Krivulja je prisutna i na novom pročelju. U donjem dijelu raščlanjenom pilastrima je portal uokviren edikulom sa stupovima na visokim postamentima koji nose gređe i pre- kinuti segmentni zabat, a dovratnici lučni nadvoj nad kojim je trokutasti zabat (sl. 7). Posebno se ističe kvalitetno oblikovana ograda nad vratima od kovanog željeza sa stiliziranim povijenim viticama poput rocaillea (sl. 8). Pročelje zaključuje zabat

6. Ograda pjevališta crkve Sv. Jeronima (snimio: D. Tulić) Choir railing in the church of St Jerome

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

7. 8. Pročelje crkve Sv. Jeronima i Portal crkve Sv. Jeronima zgrada Municipija, Chiesa di S. (snimila: D. Botica) Girolamo, Piazza del Municipio, Portal of the church of St 1940. (Soprintendenza monumenti Jerome Trieste, sada Soprintendenza Archeologia, belle arti e paesaggio del Friuli Venezia Giulia, inv. br. 6096) Façade of the church of St Jerome and the Municipium building, Chiesa di S. Girolamo, Piazza del Municipio, 1940

s rozetom, povijene obrisne linije s blago uvis polukružno potisnutim zaključkom. Pročelje tako tvori „elegantnu scenografsku kasnobaroknu kulisu”,34 danas, nažalost, devastiranu neprimjerenom namjenom trga pred crkvom kao parkirališta.

O stilu riječke augustinske crkve Obnova crkve Sv. Jeronima zanimljiv je primjer spoja starog i novog te ispre- plitanja različitih utjecaja, odnosno pluralizma stilova, dominantnoj karakteristici arhitekture 18. stoljeća.35 U odnosu starijeg dijela crkve i novooblikovanog broda odražava se odnos prema prošlosti specifičan za srednjoeuropski kulturni krug, a u oblikovanju su prisutni brojni elementi u kojima možemo naći utjecaj lokalne arhitekture, koji do sada nisu bili razmatrani. Dominira utjecaj sjevernojadranske umjetnosti, kako je još R. Matejčić istaknula, crkva je bliska primorskoj skupini uz primjese austrijskog rokokoa.36 Barokizaciju augustinske crkve, odnosno baroknu obnovu, odlikuje spajanje srednjovjekovne supstancije i suvremenog oblikovanja u nedjeljivu cjelinu, dakle spoj inovacije i kontinuiteta. Gotička crkva zadržana je i integrirana u novoj crkvi, oblikovanje svetišta upotrebom oblika gotičke arhitek- ture u pregradnji 1744. izraženi je primjer osjećaja za tradiciju i čuvanje memorije prostora. I veća barokna obnova 1768. zadržava svetište s gotičkim oblicima, kao i naglašeni trijumfalni luk. Takav pristup barokizacijama u kojima se spaja srednjo- vjekovno i barokno oblikovanje karakteristično je za srednjoeuropski krug, prema podjeli Meinrada von Engelberga, koji razlikuje francuski, talijanski i srednjoeu- ropski pristup.37 U lokalnom kontekstu i funkciji crkve o kojoj je bilo riječi prije, takvo je oblikovanje posve razumljivo.

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

Barokizaciju augustinske crkve treba razmotriti i u kontekstu onodobne lokalne arhitektonske produkcije. U Rijeci se podiže ili obnavlja nekoliko važnih sakralnih objekata u 17. i 18. stoljeću, a neke elemente nalazimo u više primjera, što upućuje i na postojanje određenih lokalnih uzora. Zadržavanje starijih dijelova građevina koji se integriraju s novim dijelovima nalazimo u jednoj od prvih crkava podignutih u baroknom razdoblju, franjevačkoj crkvi na Trsatu. U obnovi koja je započela nakon požara 1629., a većim dijelom dovršena do 1652., za vrijeme gvardijana Franje Gla- vinića, zadržano je staro svetište te naglašen gotički trijumfalni luk, što ćemo pola stoljeća poslije vidjeti i u obnovi augustinske crkve. Najvažnija crkva u Rijeci u baroknom razdoblju svakako je isusovačka crkva Sv. Vida, podignuta od 1638. prema projektu Giacoma Briana (1589. – 1649.). U 18. stoljeću donesena je odluka o nastavku radova, angažiran je Bernardin Marti- nuzzi (1708. – 1753.), odnosno prema recentnim istraživanjima Carlo Martinuzzi (oko 1673. – 1726.),38 tambur kupole povišen je za prostor galerija za sjemeništar- ce i redovnike, a crkva je dovršena 1744. godine. U oblikovanju crkve podignute nad poligonalnim tlocrtom s vijencem kapela i naglašenim centraliziranim sveti- štem odražavaju se utjecaji sjevernotalijanske i venecijanske arhitekture. U pojedi- nim elementima, kao što su voluminozni polustupovi na visokim postamentima koji flankiraju otvore kapela i nose snažno gređe, te oblikovanju artikulacije u tamnom kamenu koji čini snažan kontrast svijetlim zidovima, možemo ustvrditi prvi snaž- niji dotok paladijanizma oblikovanog Longheninim stilom naglašenih plastičkih i sceničnih vrijednosti u našu arhitekturu. Iako je taj učinak umanjen naknadnom intervencijom 18. stoljeća – kada je podignuta galerija i povišen prostor, a artikula- cija ploha pilastrima i polustupovima remeti ritam donje zone – iznimna oblikov- na vrijednost i specifična uloga arhitektonske artikulacije kao i kolorističkih efekata utjecala je na graditelje 18. stoljeća, pa tako i na obnovu augustinske crkve. Brojne pregradnje provode se u zbornoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije tijekom 17. i 18. stoljeća,39 ali je ostala sačuvana srednjovjekovna trobrodna bazi- likalna struktura crkve. Između 1716. i 1726. godine kao zaklada plemićke obitelji de Orlando izvedena je obnova svetišta, postavljen oltar i trijumfalni luk u crnom kamenu. Naglašene kapitele nosača trijumfalnog luka i polukružni nadvoj nalazi- mo nekoliko desetljeća poslije u manjem mjerilu u augustinskoj crkvi. U baroknoj obnovi zborne crkve angažirani graditelji i umjetnici iz Ljubljane i Goricije stvaraju ključno mjesto ulaska srednjoeuropske umjetnosti u Rijeku. Posebno je zanimljivo oblikovanje bočnih brodova crkve, u kojima se nižu centralizirani kupolasto svođe- ni traveji, stvarajući prostorni ritam koji će dominirati u longitudinalnoj sakralnoj arhitekturi srednje Europe od kraja 17. stoljeća.40 U opremanju unutrašnjosti crkve drveni oltari zamijenjeni su mramornima iz radionice Lazzarinija, Michelazzija i Pe- truzzija. U ovom kratkom pregledu svakako je potrebno naglasiti i danas nestalu crkvu Sv. Roka u sklopu samostana benediktinki, koja je stajala u neposrednoj bli- zini zborne crkve. Nakon potresa 1750. baroknu obnovu provodi arhitekt Antonio de Verneda (1693. – 1774.). Crkva je srušena 1911. godine.41 Na sačuvanom crtežu pročelja vidljiv je polukružni valoviti zabat, koji će se poslije u nešto složenijem obli- ku ponoviti na pročelju augustinske crkve. (sl. 9) U barokizaciji augustinske crkve preuzimaju se, dakle, neka rješenja već prisutna u riječkim crkvama – spoj starijeg svetišta i novog broda iz trsatske crkve, koloristič- ki istaknuta neopaladijanska artikulacija iz isusovačke crkve, istaknuti trijumfalni luk zborne crkve te valovita linija pročelja s crkve Sv. Roka, koje će se spojiti s dominan- tnim utjecajima iz drugih sredina u skladnu cjelinu. Zanimljivo je razmotriti i jedan primjer utjecaja barokizacije augustinske crkve na novopodignute građevine. Na sa- mom „izdisaju baroka”42 krajem 18. stoljeća, arhitekt Ignacije Hencke (1740. – 1798.) gradi na području civitas novae pravoslavnu crkvu Sv. Nikole, zajedno sa suradnikom

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

9. Nacrt samostana benediktinki i crkve Sv. Roka (preuzeto s http:// fluminensia.org/sveti-rok-u- starom-gradu) Plan of the Benedictine nunnery and the church of St Rochus

Giuseppeom Capovillom.43 Primjer je gradnje sakralne arhitekture u jozefinskom raz- doblju, kada na temelju planova za tzv. normirane ili tipske crkve koji se izrađuju u bečkom Hofbauamtu, odnosno središnjem uredu za izgradnju, u svim dijelovima Mo- 10. Unutrašnjost crkve Sv. Nikole narhije nastaju srodna rješenja.44 Na pročelju se isprepliću barokni klasicizam i Zopf (snimila: D. Botica) stil, dok se u jednostavno oblikovanoj unutrašnjosti s tamnije izvedenom arhitekton- skom artikulacijom raščlambe (pilastri, profilirano gređe, pojasnice), neuobičajeno za Interior of the church of St Nicholasw ovakav tip crkava, preuzimaju rješenja iz augustinske crkve (sl. 10).

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

11. 12. Venecija, pročelje crkve Venecija, unutrašnjost crkve S. Girolamo (preuzeto S. Girolamo (preuzeto s s https://it.m.wikipedia. http://www.churchesofvenice. org/wiki/File:San_ co.uk/cannaregio. Girolamo_%28Venezia%29.jpg) htm#sangir) Venice, façade of the church of S. Venice, interior of the church Girolamo of S. Girolamo

Dominantna značajka u oblikovanju novog broda augustinske crkve svakako je utjecaj sjevernojadranske arhitekture, kako je još R. Matejčić istaknula, srodnost s „primorskom skupinom crkava”, odnosno, kako se prema V. Markoviću naziva ta grupa, s crkvama „neopaladijanskog tipa”.45 Crkve te grupe podižu se tijekom 18. stoljeća u sjevernojadranskoj Hrvatskoj, od župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Umagu, 1730. sve do izmaka 18. stoljeća.46 Ključna karakteristika ovog tipa crkava je preuzimanje i interpretacija elemenata sakralne arhitekture Andree Palla- dija, raširena pojava u arhitekturi sjevernojadranskog bazena u 17. i 18. stoljeću. Kao model za gradnju crkava poslužila je Palladijeva crkva Il Redentore (građena 1577. – 1592.), u kojoj je longitudinalni prostor flankiran s tri para kapela obli- kovan klasicizirajućom arhitektonskom dekoracijom.47 Kao ključna karakteristika ovog tipa crkava, koji je u širokoj upotrebi u 18. stoljeću, a nastao je pod utjecajem Palladijeve arhitekture, ističe se raščlamba bočnih zidova otvorima plitkih kapela i manjim nišama, te koritasti svod zasječen dubokim susvodnicama unutar kojih su termalni prozori. Marković taj tip naziva neopaladijanskim, jer se „ne temelji se na klasicističkom ‘naboju’ koji pojam (neo)paladijanizma redovno sadrži, nego se smjera na određenu arhitektonsku shemu koju je Palladio ostvario brodom crkve ll Redentore”, razlikujući tako primjenu rješenja koje se temelji na Palladijevoj crkvi u ovoj grupi od paladijanizma kao klasicističkog oblikovanja nadahnutog Palladi- jevim opusom.48 Ti elementi oblikovanja broda, u pojednostavnjenom obliku i manjim dimen- zijama, javljat će se u različitim inačicama u djelima arhitekata 17. i 18. stoljeća. Ključnu ulogu u stvaranju tipa crkve koji će biti primjenjiv u manjim sredinama, a

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

istovremeno zadržati karakteristike Palladijeve arhitekture imala su djela Giorgija Massarija (1687. – 1766.)49 i Antonija Gasparija (1656. – 1723.). Projekt potonjeg za venecijansku crkvu S. Maria della Fava (1705. – 1715.),50 u kojem smanjuje dubinu kapela, uvodi pilastre umjesto polustupova te naglašene obrate gređa nad pilastrima, lišen suvišne dekoracije, u jasnim odnosima zida i otvora, postaje iznimno primje- njiv model za gradnju crkava 18. stoljeća. U njima se s jedne strane pozivanjem na zajednička mjesta očituje pripadnost regiji i određeni prepoznatljivi državni stil, što postaje sve važnija tema u arhitekturi i utjecaju države na arhitekturu tijekom 18. stoljeća. S druge strane, taj model crkve bio je dovoljno prilagodljiv i primjenjiv na različite zadatke, i ne sputava osobni stil pojedinih arhitekata. Primjer prilagodbe tog modela pojedinoj narudžbi i specifičnom kontekstu grad- nje je i barokna obnova riječke crkve Sv. Jeronima. Srodnosti s crkvama paladijanske tradicije u prvom redu se očituju u oblikovanju bočnih zidova, kompozicijom otvo- ra s velikim uokvirenim nišama u kojima su oltari i naglašenom arhitektonskom atrikulacijim. Ključne razlike u odnosu na ustaljena rješenja ovog tipa javljaju se u oblikovanju svetišta i naglašenog trijumfalnog luka kao i u obliku svoda broda, što je rezultat specifičnih okolnosti gradnje i očuvanja starijeg sloja građevine. Najbliži uzori za oblikovanje broda mogu se naći u Istri, primjerice u plitkim nišama u crkvi Sv. Vida u Grožnjanu (1748.), no uokvirenima korintskim pilastrima. I u Friuliju se u djelima G. Massarija nalaze paralele, posebno u crkvi Sv. Marka u Crespano del Grappa (1735.), u oblikovanju prvog i trećeg traveja.51 No ključni uzor držim da je bila obnova venecijanske augustinske crkve S. Girolamo na Cannaregiu, nakon po- žara 1705., koju provodi Domenico Rossi (1657. – ­ 1737.).52 U jednostavnom brodu bočne kapele svedene su na plitke niše uokvirene korintskim pilastrima. Ponavlja se dvodijelna prostorna kompozicija longitudinalnog broda, definirana dvama većim nišama za smještaj oltara, a ne trodijelna kako je ustaljeno. Brod je svođen korita- stim svodom s dubokim susvodnicama nad nišama, što je izvedeno i u riječkoj crkvi (sl. 10). Jednostavna i suzdržana raščlamba prostora s dobrim osvjetljenjem, bez bo- gate dekoracije i raskoši materijala kao u drugim Rossijevim projektima, primjerice za isusovačku crkvu u Veneciji (1714. – 1736.) ili pročelje crkve S. Stae,53 predstav- ljalo je primjenjivo rješenje i za manje sredine. Riječki augustinci za crkvu istog ti- tulara (!) prilagođavaju Rossijevo djelo manjem mjerilu, ali i specifičnim potrebama. Pročelje crkve S. Girolamo, s nižom gornjom zonom, V. Marković ističe kao uzor za umašku crkvu (sl. 11).54 Uz utjecaje iz venecijanske i lokalne riječke arhitekture, te starijih slojeva same građevine, u augustinskoj crkvi razaznajemo i utjecaje iz srednjoeuropskog umjet- ničkog kruga, a koji se očituju u upotrebi krivulje. Povijena ograda pjevališta unosi zrele kasnobarokne kvalitete u prostor, a posebno se to očituje na pročelju koje s naglašenim zabatom s krivuljom tvori efektno kasnobarokno rješenje. Krivulja se rijetko javlja na pročeljima crkava na sjevernojadranskom području, npr. u Žminju na župnoj crkvi Sv. Mihovila (1717.), ili u Malom Lošinju, na župnoj crkvi Rođenja Marijina (1757.). U neopaladijanskim crkvama venecijanskog područja pročelja su zaključena klasičnim zabatom, koji postaje sve naglašeniji od sredine stoljeća jača- njem klasicizirajuće struje. U toj povijenoj liniji R. Matejčić prepoznala je utjecaj austrijskog rokokoa, a posebno su zanimljive paralele s pročeljem nestale crkve Sv. Roka Antonio de Vernede. Srodan no složeniji primjer tog tipa pročelja s pilastar- skom raščlambom donjeg dijela i naglašenog zabata s krivuljom ima i uršulinska crkva u Ljubljani Carla Martinuzzija (1674. – 1727.), građena 1718. – 1726., te upu- ćuju na zajedničko izvorište.55 U svjetlu novootkrivenog autorstva crkve, rješenje pročelja vjerojatno možemo tražiti i u arhitekturi oltara, gdje se u 18. stoljeću pri- mjenjuju različite forme prekinutih odnosno složenih vijenaca i zabata.

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

Zaključak U baroknoj obnovi bivše augustinske crkve Sv. Jeronima u Rijeci prisutne su ključ- ne karakteristike sakralne arhitekture 18. stoljeća, kao zanimljiv spoj različitih stilskih rješenja i utjecaja vrlo zorno pokazuje pluralizam stilskih rješenja tog razdoblja. Jedno od najvažnijih arhitektonskih djela 18. stoljeća u Rijeci, novim istraživanjem arhivskih dokumenata prepoznato je kao djelo najvažnijeg riječkog baroknog kipara, Antonija Michelazzija. Vjerojatno je i činjenica da obnovu crkve vodi umjetnik kojem je kipar- stvo, a ne arhitektura, primarno područje djelovanja, rezultirala je spojem više razli- čitih utjecaja. Tako je u obnovi augustinske crkve primijenio neka rješenja prisutna u lokalnoj arhitekturi: spoj starog i novog, paladijanski interijer i naglašeni svođeni slavoluk iz riječkih crkava 17. i 18. stoljeća. No dominira bliskost s rješenjima neopa- ladijanske sakralne arhitekture na području Venecije i Veneta te sjevernojadranskog bazena, kako je već 1982. Radmila Matejčić istaknula. U tom brojnom korpusu crkava koje svoje korijene vuku iz Palladijevih rješenja, držim da je obnova venecijanske au- gustinske crkve istog titulara (!) početkom 18. stoljeća bila ključna u odabiru rješenja za oblikovanje novog broda. Produljenjem crkve nastaje prostor i za stilski suvreme- nija rješenja na tlocrtu krivulje, za koje je kipar Michelazzi mogao naći inspiraciju i u riječkoj arhitekturi, ali, naravno, i u arhitekturi oltara. Barokizacija augustinske crkve tako zrcali umjetničku situaciju u Rijeci 18. stoljeća, grada pod vlašću Habsburgovaca, snažno povezanog s Kranjskom i srednjoeuropskim umjetničkim krugom, a istovre- meno otvorena i umjetničkim strujenjima iz najvažnijeg centra na sjevernom Jadranu, iz Venecije. Analizom različitih stilskih rješenja i utjecaja u ovoj barokizaciji potvrđuje se pluralizam kao ključna značajka umjetnosti u graničnim područjima kao prostori- ma intenzivne razmjene.56 Sredina je to u kojoj ispreplitanje različitih utjecaja rezultira originalnim rješenjima, kako je to istaknuo još Ljubo Karaman, ističući slobodu stva- ranja i široke stvaralačke sinteze kao važnu odliku umjetničke produkcije granične i periferijske sredine kao mjesta dodira različitih umjetničkih krugova.57

BILJEŠKE 1 Posebno su važna istraživanja u sklopu istraživačkog projekta nik radova znanstvenog skupa „Klasicizam u Hrvatskoj”, (ur. Irena HRZZ-a ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Kraševac), Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2016., 127–146. Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800., IP- PETAR PUHMAJER, Stambene palače kasnog 18. stoljeća u Rijeci: 2016-06-1265, voditeljice prof. dr. sc. Nine Kudiš, 2017. – 2021. prostorna i tipološka obilježja, Ars Adriatica, 11 (2021.), 285–310. 2 U Trstu je 1749. osnovana Trgovačka intendatura za Primorje, 5 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Stara nova upravna jedinica koja je obuhvatila Akvileju te do 1776. – gradska vijećnica u Rijeci: povijest sjedišta gradske vlasti od naj- 1777. i Rijeku, Bakar, Trsat i Kraljevicu, Hrvatska enciklopedija, ranijih zapisa do 19. stoljeća, Radovi Instituta za povijest umjet- https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=70826 nosti, 42 (2018.), 71–84. 3 Za potrebe širenja grada zatrpava se obrambeni jarak uz zidi- 6 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Palača ne, u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća u novom dijelu grada podižu Benzoni – primjer stambene arhitekture 18. stoljeća u riječkom se javne palače i kuće višeg građanstva, u stilu kasnobaroknog Starom gradu, Ars Adriatica, 6 (2016.), 185–198; PETAR PUH- klasicizma posebno i pod vodstvom graditelja Antuna Gnamba, MAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Barokna palača i vrt RADMILA MATEJČIĆ, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: Giovannija Felicea de Gerliczyja u Rijeci: prilog identifikaciji i Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hr- valorizaciji, Ars Adriatica, 7 (2017.), 237–250. vatskoj, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982., 383–648, 424– 7 NINA KUDIŠ, DAMIR TULIĆ, Barokna Rijeka, Hrvatska revija 428; KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokna arhitektura, Zagreb: 2, (2019.), https://www.matica.hr/hr/584/barokna-rijeka-29387/ Naklada Ljevak, 2015., 643–644. 8 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ, Prilozi za kipara i arhi- 4 PETAR PUHMAJER, KRASANKA MAJER JURIŠIĆ, Stambena ar- tekta Antonija Michelazzija o 250. obljetnici majstorove smrti, hitektura Rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća, Zbor- Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 45 (2021.), 127–144.

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

9 Patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine garantira- ropa, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2020., ne su povlastice svim trgovcima, obrtnicima i umjetnicima ako 74–82. Ove teze nisu potvrđene istraživanjima same građevine. se nastane u slobodnim gradovima Trstu i Rijeci, te se osloba- 22 MARKO MEDVED (bilj. 21/2019.), 28–29. đaju obaveze primanja carske vojske kao i drugih nameta, vidi 23 RADMILA MATEJČIĆ, Kako čitati grad – Rijeka jučer, danas, DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 8), 127, 130. Rijeka: Izdavački centar, 1988., 43–44. 10 Iscrpna bibliografija u DANKO ŠOUREK, Altarističke radionice 24 Donosi podatke o djelovanju bratovština Bezgrješnog začeća na granici: Barokni mramorni oltari u Rijeci i Hrvatskom primor- Blažene Djevice Marije, utemljene 1577., Bratovština Gospe od ju, Zagreb: Leykam international, 2015., 16–18, 183–186. Pojasa, utemeljene 1641., Bratovština Gospe od Krunice, uteme- 11 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ, Io Antonio Michelazzi ljene 1579., Bratovština sv. Nikole Tolentinskog, koja se spomi- Architetto di professione. Nepoznati majstorovi projekti i nacrti nje u pravnim dokumentima iz 18. stoljeća, ali nema podataka za Krk, Omišalj, Senj, Karlobag i Rijeku, Ars Adriatica, 9 (2019.), o godini utemeljenja. Kratko je djelovala i Bratovština Presvetog 107–132, donose 12 prije nepoznatih arhitektonskih nacrta A. oltarskog sakramenta. MARKO MEDVED, Bratovštine u augu- Michelazzija. stinskoj crkvi i samostanu sv. Jeronima u Rijeci, Croatica Chri- 12 Radi projekte za trasiranje novog korita potoka, senjsku luku, za stiana periodica : časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog zatvore u kaštelu, zdravstveni ured, klaonicu i trgovine za proda- bogoslovnog fakulteta Sveučilista u Zagrebu, 85 (2020.), 1–14. ju mesa, DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 11), 112 i d. 25 Ivan Klobučarić naizmjenično je boravio u matičnom riječkom 13 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 11), 117 i d. te u austrijskim (štajerskim) samostanima, 1577. imenovan je 14 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 11), 119. priorom riječkog samostana, 1584. imenovan je priorom samo- stana u Völkermarktu, u Fürstenfeldu bio je u više navrata prior 15 Za popravak gradskog tornja oštećenog u potresu 1750. godine između 1585. i 1603., a u Rijeci 1587, 1592. i 1597. Generalnim Michelazzi je 1753. dobio 80 fiorina, DAMIR TULIĆ, MARIO vikarom augustinske provincije štajersko-kranjske imenovan je PINTARIĆ (bilj. 11), 119. 1591. godine. 16 Lazaret sv. Karla Boromejskog gradi se od 1722., rad inženjera i 26 Klaustar ex augustinskog samostana (bilj. 19), 15–16. graditelja Antona Matthiasa Weissa, Carla Martinuzzija te Anto- nija de Vernede, RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 420–421. 27 Prikazana je bifora kakvu ima i zvonik zborne crkve, iako za njega nema dokaza, Klaustar ex augustinskog samostana (bilj. 19), 23. 17 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 11), 121–122. 28 Klaustar ex augustinskog samostana (bilj. 19), 24. Većina se istra- 18 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 8), 138. živača slaže da najtočniji prikaz prije obnove donosi nepoznata 19 Inventar crkve svetog Jeronima i dominikanskog samostana u Rijeci, grafika iz Pomorskog muzeja. Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Odjel za zaštitu kultur- 29 DANKO ŠOUREK, (bilj. 10), 211–212. ne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci, br. elaborata 638, Rijeka, 2005., 3. Ta se godina uzima kao početak gradnje crkve, Klaustar 30 Klaustar ex augustinskog samostana (bilj. 19), 25. ex augustinskog samostana u Rijeci, Republika Hrvatska, Mini- 31 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 8), 137. starstvo kulture, Odjel za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski 32 Pregled povijesti djelovanja, a posebno okolnosti utemeljenja odjel u Rijeci, br. elaborata 637, Rijeka, 2004., 8. Konzervatorska i Académie royale d’Architecture, vidi ALEXANDER GRIFFIN, restauratorska istraživanja kompleksa provode se od 1954. The rise of Academic Architectural Education. The origins and 20 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 479. enduring influence of the Académie d’Architecture, London: 21 Medved ističe da je historiografija najčešće prenosila podatak da Routledge, 2019. je gospodar grada Hugon Devinski 1315. utemeljio riječki samo- 33 DAMIR TULIĆ, MARIO PINTARIĆ (bilj. 11), 108. stan i započeo im graditi crkvu. Potom je Hugon iz druge polo- 34 RADMILA MATEJČIĆ, (bilj. 23), 47. vice 14. stoljeća nastavio njegovo djelo, dajući ključan doprinos 35 Architektur und bildende Kunst befinden sich im Zeitalter der izgradnji crkve Sv. Jeronima i augustinskog samostana. Kada je Aufklärung in einer Übergangsphase, in der sich noch spätbarocke smrću Hugona IX. nestala muška loza Devinaca, naslijedili su Dynamik neben dem importierten Rokoko beobachten lassen, wo ih Walseeovci, točnije Hugonovi zetovi Reinprecht II. i Rudo- sich neue klassizistische Züge abzeichnen und nicht selten mit tra- lf. Walseeovci, novi gospodari grada, dovršavaju gradnju riječke ditionellen Formen zu einem Barockklassizismus vermengen und augustinske crkve i samostana. Na temelju isprava i darovnica, wo man überdies auch bereits mit dem Auftreten romantischer, zaključuje da je samostan postojao 1368., MARKO MEDVED, etwa gotisierender Elemente zu rechnen hat. All das gibt nicht ein Datacija izgradnje augustinskog samostana i crkve sv. Jeronima einliniges Stilbild, einen kontinuierlich verfolgbaren Formwandel, u Rijeci, Croatica Christiana periodica : časopis Instituta za crkve- sondern es liegt ein Stilpluralismus vor, wie er in Zeiten des Wan- nu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilista u Zagrebu, delns nichts Ungewöhnliches ist., cit. prema RENATE WAGNER- 84 (2019.), 21–38, 22, 24–27. Isti autor u monografiji o bivšoj au- RIEGER, Die Kunst zur Zeit Maria Theresias und Joseph II, Wi- gustinskoj crkvi donosi podatke o postojanju starije, veće crkve ener Jahrbuch für Kunstgeschichte, 34 (1981.), 7–22, 7–8. pored gradske utvrde, jugozapadno od današnje crkve, koju su teško oštetili Venecijanci tijekom upada u grad 1509., a srušena 36 „Arhitekt se ovim rješenjem vezao uz „primorsku” crkvenu arhi- je odlukom civilnih vlasti 1528. Otvara pitanje postojanja starije tekturu, iako ne smijemo zaboraviti na utjecaj austrijskog roko- crkve, a današnja je crkva, prema tom tumačenju, građena tek u koa.” RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 479. 16. stoljeću, MARKO MEDVED, Filius conventus Fluminensis. 37 Meinrad von Engelberg razlikuje tri temeljna pristupa baro- Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci, Zagreb, Srednja Eu- ka srednjovjekovnim strukturama: francuski pristup, namjerni

Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju...

kontrast starog i novog; talijanski pristup – potpuna transfor- MARKOVIĆ, Neopalladijevske jednobrodne crkve 18. stoljeća u macija postojećih građevina i srednjoeuropski pristup – spajanje sjevjernojadranskoj Hrvatskoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dal- srednjovjekovne supstancije i modernih dekoracija u jednu ne- maciji, Split, 33/1 (1992.), 425–458, 425–426. djeljivu cjelinu, dakle spoj inovacije i kontinuiteta; MEINRAD 46 U skupinu je R. Matejčić uvrstila župne crkve u Umagu, Buzetu, VON ENGELBERG, Renovatio Ecclesiae. Die „Barockisierung” Grožnjanu, Završju, Bujama, crkvu Sv. Antuna Opata u Velom mittelalterlichen Kichen, Petersberg, 2005.; MEINRAD VON Lošinju i Gospu od Anđela u Poreču, a V. Marković proširio je ENGELBERG, Renovatio Ecclesiae Germanicae Nationis: the i crkvama franjevačku u Rovinju te crkve u Semićima i Taru, baroque renovation of medieval churches in the Holy Roman Humu i Dolenjoj Vasi, VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 426; Empire, u: Alla moderna: antiche chiese e rifacimenti barocchi - VLADIMIR MARKOVIĆ, Crkve 17. i 18. stoljeća u sjevernoja- una prospettiva europea Old churches and baroque renovations - dranskoj Hrvatskoj, Peristil, 42-43 (1999.-2000.), 97–114, 102; te a European perspective, (ur. Augusto Roca De Amicis, Claudio VLADIMIR MARKOVIĆ, Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipo- Varagnoli), Rim, Edizioni Artemide, 2015., 137–157. logija i stil, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2004., 40–60; 38 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 472–475; RADMILA MA- KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 3), 341–362. TEJČIĆ (bilj. 23), 59–64; KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 47 DEBORAH HOWARD, The Architectural History of Venice, New 3), 89–100. U nedavno obranjenom doktorskom radu MARIO Haven, London, 2004., 203–207, O podrijetlu tipa u venecijanskoj PINTARIĆ, Naručitelji i umjetnici u Rijeci tijekom 17. i 18. stolje- arhitekturi v. VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 427 i d. O utjecaju ća, Zadar: Sveučilište u Zadru, doktorska disertacija, 2022., 318, Palladija u sakralnoj arhitekturi vidi ANNA MARIA MATTEUCCI, donosi prijedlog temeljen na arhivskim izvorima da je autor ga- L’architettura dell Settecento, Torino: Garzanti, 1988., 297 i d. lerije i kupole isusovačke crkve Carlo Martinuzzi, umjesto, kako 48 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 427 (bilj. 5a). se do sada smatralo, Bernardino Martinuzzi. 49 Opširnije o arhitektu koji djeluje u sjevernoj Italiji, Istri i Dalma- 39 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 475–479. ciji u HELENA SERAŽIN, Arhitekt Giorgio Masari (1687–1766), 40 Nosači koji odjeljuju brodove trapezoidnog su presjeka, što do- Sakralna arhitektura na Goriškem, v Furlaniji, Istri in Dalmaciji, datno pojačava učinak centralizacije traveja bočnog broda i na- Ljubljana: ZRC SAZU, Institut Franc Stele, 2007. glašava ritmizaciju prostornog nizanja. 50 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 45), 431, VLADIMIR MARKO- 41 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 479. Nova istraživanja arhivskih VIĆ (bilj. 46 /1999.-2000./), 101 i d. podataka o rušenju crkve Sv. Roka te ženskog benediktinskog 51 HELENA SERAŽIN (bilj. 49), 54–56. samostana, koje je dovršeno 1915. donosi MARIO PINTARIĆ, (bilj. 38), 164–165. 52 To je njegovo prvo dokumentirano djelo u Veneciji, UMBERTO FRANZOI, DINA DI STEFANO, Le Chiese di Venezia, Venecija: 42 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 479. Alfieri, 1976., 113; DEBORAH HOWARD (bilj. 47), 237, HE- 43 RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 480–481; RADMILA MATEJ- LENA SERAŽIN (bilj. 49), 51–52., http://www.churchesofveni- ČIĆ (bilj. 23), 151–155. Carsko dopuštenje izdano je 1785. godi- ce.co.uk/cannaregio.htm#sangir Crkva je zatvorena za vrijeme ne, gradnja započinje 1788., a dovršena je 1790. godine. Napoleonove vladavine, u kasnijim prenamjenama i obnovama 44 O gradnji normiranih crkava vidi DUBRAVKA BOTICA, Dugo uklonjen je izvorni oblik, restauracija u 20. stoljeću. 18. stoljeće u sakralnoj arhitekturi – tipologija sakralne arhitek- 53 UMBERTO FRANZOI, DINA DI STEFANO (bilj. 52), 152–155, ture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Štajerskoj u drugoj polovici 64–65, ali i tu je vidljivo polazište u paladijanskoj arhitekturi 18. stoljeća i na početku 19. stoljeća, u: Neznano in pozabljeno koje kreativno primjenjuje ovisno o narudžbi i upotpunjuje ra- iz 18. stoletja na Slovenskem (ur. M. Preinfalk), Ljubljana, 2011., skošnim dekoracijama. 167–182; KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 3), 323–326. 54 VLADIMIR MARKOVIĆ (bilj. 46 /1999.-2000./), 102. 45 Vidi RADMILA MATEJČIĆ (bilj. 3), 440–441; KATARINA 55 KATARINA HORVAT-LEVAJ (bilj. 3), 323, povezuje oba pri- HORVAT-LEVAJ (bilj. 3), 323. Opis neopaladijanskog tipa cr- mjera s Borrominijevim Oratorio sv. Filipa Nerija. kve donosi Vladimir Marković: „Za arhitekturu 18. stoljeća na području Istre i Hrvatskog primorja osobito je značajna skupi- 56 MORITZ CSÁKY, Die zentraleuropäische Stadt in der Moderne. na velikih, uglavnom župnih crkava kod kojih se ponavlja ista Eine kulturwissenschaftliche Annäherung, u: The Entangled Hi- organizacijska shema. Imaju izduženi pravokutni brod koji je stories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th – 20th century) (ur. nadsvođen u drvenoj gradi konstruiranim i ožbukanim svodom Iskra Iveljić), Zagreb, FFPress, 2015., 11–38, 19–20. koritasta oblika. Kod tih su crkava zidovi broda raščlanjeni paro- 57 Karaman tako pišući o karakteru umjetnosti granične sredine vima pilastara, iznimno polustupova, podignutim na visoke po- „koji je na granici dvaju bitno različitih umjetnosnih krugova stamente. Između pilastarskih parova zid je produbljen plitkim stoji pod utjecajem jednog i drugog takvog kruga” ističe Istru kapelama odnosno oltarnim nišama. Ovisno o broju pilastarskih i Primorje kao takve regije, a za umjetnost periferijske sredine parova, tri su, a rjeđe dva para kapela ili niša s oltarima. Zido- ističe samostalan umjetnički razvoj kao važnu karakteristiku: ve broda zaključuje široko, povrh nosača obratima raščlanjeno „[…] u stanovitom rastojanju od vodećih kulturnih krajeva pri- gređe. Brod je osvijetljen prozorima, postavljenim u osi kapela, ma pobude iz više strana, usvaja ih i prerađuje, razvijajući sa- iznad greda, pa je svod na tim mjestima zasječen susvodnica- mostalnu umjetničku djelatnost na vlastitom umjetničkom tlu. ma. Susvodnica je također iznad trijumfalnog luka, jer on visoko Takve sredine realiziraju široke sinteze iz umjetničkih oblika seže u zonu svoda, te iznad pročelnog zida broda na kojem se različita podrijetla u prostoru i vremenu”, LJUBO KARAMAN, ponavlja ista pilastarska podjela kao i na zidu prema svetištu, pa O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, Za- i obris trijumfalnog luka upušten u zidnu plohu.”, VLADIMIR greb: Društvo povjesničara umjetnosti NR Hrvatske, 1963., 7.

Articoli simili

1-10 di 70

Puoi anche Iniziare una ricerca avanzata di similarità per questo articolo.