##plugins.themes.oapBasic.skip##
Rivista di storia dell’arte adriatica Cerca

Igor Zidić u sarajevskom Izrazu (1962.)

DOI 10.15291/aa.3558

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

V. 11 (2021)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Dragan Čihorić Akademija likovnih umjetnosti u Trebinju, Univerzitet u Istočnom Sarajevu alutb@teol.net ##plugins.themes.oapBasic.correspondingAuthor##

Igor Zidić, u nakani da kritički replicira institucionaliziranoj konzervativnosti hrvatskih ranih šezdesetih, u sarajevskom Izrazu publicirao je dva osvrta: o američkom akcijskom slikarstvu (ožujak 1962.), te o aktualnom djelu Frana Šimunovića (listopad 1962.). Bazirani na ideji zaborava, inzistirali su na drukčijim umjetničkim i socijalnim posljedicama. Zidić je slijedio tragove Harolda Rosenberga i njegovo razumijevanje modernističke geneze i pratećih konzekvencija. Tragajući za točkom oslonca koja bi u sebi objedinila modernistički ekskluzivitet i lokalno producirane okolnosti, zaustavio se pred aktualnim Šimunovićevim djelom. Pred izdvojenim kamenom kao dokazom do koje je razine apstrahiranje na hrvatskoj likovnoj sceni moglo dohvatiti. Ipak, u Zidićevu slučaju sve analogije i svako pozivanje na okolnosti šire postavljene modernosti nisu pomogle u impliciranoj nakani da u bosanskohercegovačkom ambijentu nađe odgovarajućeg sugovornika. Konzervativne inhibicije bile su izraženije, te je, osim svjedočanstva o kratkotrajnom sukobu s Babićevim tezama, nastup Igora Zidića ostao sakriven na margini općeg povijesnog interesa.

Igor Zidić, Ljubo Babić, Izlaz, Arshile Gorky, modernizam, kamen

1. ziranje jezične norme. Arshile Gorky nije bio voljni produkt društvenog sistemati- Frano Šimunović, Dalmatinski ziranja, što u isto vrijeme nije značilo da je njegov konačni smještaj odlučen izvan pejzaž, 1958., ulje / platno, dim. 62,5 x 133,5 cm (© Galerija posljedičnih manifestiranja tog istog procesa. Njegova atomiziranost činila je gotovo umjetnina Split) induciranu gestu, životno upornu i do religijske odlučnosti svedenu. Onu koja nije Frano Šimunović, Dalmatian uzmicala pred mrakom, duboko svjesna da je i to na što je bila primorana, poput Landscape, 1958, oil on canvas, svega drugog što je iz ljudske nakane kretalo, samo još jedan ideološki konstrukt 62.5 x 133.5 cm koji je disao i supostojao s činjenicama opće diskurzivne hegemonije. Je li taj sustav bilo moguće umoriti? Iscrpsti ga i ostaviti bez daha? Da, ako mu, na način kako je to Zidić sugerirao, pristupimo raznovrsnošću pojedinačnih postignuća. Onih izra- slih u zaboravu i na temelju iskustvenog minimuma. „Tako je u mraku pripremano prevladavanje mraka. Kao u daleko doba gotičkog vjerskog zanosa... sada umjetnik ulaže onu plemenitu anonimnost u svoje djelo. On prinosi građevini samo jedan ka- men, kola pijeska ili svoj radni dan.”34 Uvijek svoje, osobno i bez izostanka, a da bi se na koncu oplodilo činom nekakve drukčije formulirane cjeline. „Nije ona nastala iz podražavanja, nije htjela da bude slična ma čemu što postoji prije nje. Ona, štaviše, nije htjela... Paradoksi stoje nadomak svake istine. Proroci žestine identificirali su se sa nekom minutom samog sebe, s nekim odlomkom (jedan kamen, jedna kola...) i anonimnost je mogla da ih ujedini u otporu.”35 Nije ta razdrobljenost bila ona koja je neumitno slijedila velikim urbanim pothva- tima. Zidić je nije nalazio u Wollheimovoj projekciji babilonske razdraženosti, jer, na zatamnjenu dnu, u zaboravu i osobnosti, nije obitavala manična projekcija trenut- ka.36 Nije bilo ničega od pretpostavke da svoditi na osnovnu fenomenologijsku ovoj- nicu znači biti impresionistom ili nekim tko raspolaže modernošću pripravljenim okom. Na taj je način polazna točka pariških atelijera kasnog 19. stoljeća isprazno koincidirala s vježbom – vrlo tjelesnom i dovršenom konzervativnim standardima flaneurova postojanja. Lišena užasavajućih konzekvencija suvremenog života, rana je modernost – i cijeli Pariz uz nju – stajala određena eskapizmom i napadno isticanim zaboravom. Ne na način kako je zaborav funkcionirao u pastelnim nanosima Arshila Gorkyja. Sve je u početku bilo smješteno nadohvat ignoranciji i njezinu besramno manifestiranom sljepilu. Zidić je to detektirao, a da je time bio nezadovoljan ili ne- spreman ići do logičnog kraja.

Ostati ucijepljen između američke likovne tvarnosti i Rosenberga, njezina pri- sebnog komentatora, nije bilo dovoljno. Zaborav razumjeti lokalnim jezikom, smje- stiti ga u danosti nativne zemlje, to je ono što je vrhunilo Zidićevom zadaćom. Vjerojatno još od ožujka 1962., a da bi listopad 1962., Šimunovićevom izložbom postavio granice zahtijevanom protezanju. Sučeljenje je bilo rosenbergovsko karak- terom – Šimunovićevo je djelo položeno u svojoj cijelosti, od Pariza i predratne Španjolske sve do aktualne Zagore.37 Bio je to trenutak u kojem je zaborav brisao izvedbene i tematske razloge. Ono naučeno, španjolsko, do groteske natjerano, ali i svu snagu ranog izlaska na zemlju. Posnu i kamenim međama ispresijecanu, hr- vatsku, lokalnim narječjem drukčiju i pod naziv Zagore podvedenu. I prvi mu je likovni korak na njoj, a Zidić to hvata u trenu, bio osvajački. „Osvajanje zemlje djelo je jakih.”38 Tako joj je i pristupio. Hegemonijski i u uvjerenju da su tehnič- ke kompetencije donosile kontrolnu moć i posjed. Pedesete su na taj način raz- mjeravale prostor: „Otada naovamo, Šimunović je opisivao svoj motiv: penjao se i spuštao, mijenjao kutove gledanja, varirao osvjetljenje, ubrzavao i usporavao ritam smanjivanjem i uvećavanjem oivičenih česti zemlje. Tražio je svijet, izlučio ga iz kaosa. Kao da je iskušavao stabilnost i istinitost tla pod nogama.”39 Stabilnost i isti- nitost osobnog pariškog nasljeđa. Mjeru do koje je struktura mogla sudjelovati i biti mekanom alternativom, dopunjujući i dalje važeće standarde mimezisa. Onda je – je li i posvema neočekivano? – u predstavu pokuljala tama. Crno kao traka sna, obrubljujući odlomke realnoga i vidljivoga. „Možda ga je ono isticalo, pa ipak – opipljivo je bilo opkoljeno; opkoljeno nepoznatim: u mraku su plutali njegovi ostaci stvarnosti, mrak je prodirao pukotinama, zavlačio se, kuljao gibovima međa: crnilo je pisalo okvire ove pojedinčeve historije.”40 Kakva je ta povjesnica bila? Osobna, na tome je Zidić inzistirao. Likovno ne- moguća za upisati se u nju kao osvajač ili apsolutizirana moć. Pariz je smijenila Bellova teza, onaj totalizirani en face kojim su ukidani prostor i njemu pripadajuće vrijeme. Bez deklarirane arhitekture nije bilo ni realizirane moći. Osvajač nije imao što osvojiti u prostoru smještenom izvan vremena i djelotvorne tradicije. „Masa se razdala plohi, graditelj slikaru, grafika je nadjačala plastiku. A u spletu horizontalnih linija nađe se uvijek presudni organ; onaj koji nema svog simetričnog para.”41 Točno tu, Zidićem dovedeni, pomišljamo o ishodištima uparivanja. Tamo gdje je prostor izdašno natopljen crnilom nije bilo mjesta za povlačenje simetrale. Za udvojenje. Šimunovićevo iskustvo – kao što je i Gorkyjevo bilo – istančalo se do osobite jezič- ne razine. „Mali kamenjar II” (1961.) rezimirao je nakanu. „(I)spupčenja su dobila predznak minus, zid je kanal, ono što je izlazilo, već se uvraća u se... donji je sloj razjeo gornji, planovi su interferirali među sobom: slika se sve više razvija plošno, a ne perspektivno.”42 Je li to bilo slučajno? Ne! Osvajač u zatamnjenoj plošnosti nije nalazio oslon za usađivanje simetrale. Za detaljno odmjeravanje prostora i u tako stečenoj topografiji realiziranje osobne moći. Izohipsama poroditi stil koji bi ga de- klarirao neumitnim gospodarem. To je točka ka kojoj je prst upirao Greg Barnhisel. Modernizam – začet kasnih četrdesetih, u New Yorku, nošen emigracijskim nervom i u potpunosti lokalnom traumom – bio je stil, a odmah i njegovo poricanje, apstraktnim rastakanjem afirmi- rano.43 Tu, doista u toj točki, kada je za Šimunovića sve stajalo na rubu, Zidić uda- ra razdjelnicu. „Nije to vid aktualiziranja jedne sasvim suvremene umjetnosti, nego znak preobražaja u samoj strukturi doživljaja: slobodi mašte nije bio neophodan egzaktan prostor i ona ga se odricala.”44 Mašta (Šimunovićeva) i snovi (Gorkyjevi) istim su znakom jednakosti uvezivani. U posuvraćenosti slike, bez silnica i mime- tičnog dirigiranja ostavljenoj, koračati je bila osobita blagodat. Nikako ne osvaja- čeva. Ne onoga tko je stilskom obvezom tipizirao i u ravan kalupa utjerivao. Zidić je računao na čitateljevo pamćenje, do mjere da je onaj tko je u ožujku vjerovao

tezama uvijenim oko Gorkyjeve umjetničke osobnosti, u listopadu kroz taj ovitak imao nazrijeti Šimunovića. Neumitno i čestice one Rosenbergove obrane, koje su, obrambeno položene, Gorkyjev život kao čin vrhunskog estetiziranja nadvisile nad podrijetlom i različitim inercijama. Zidićevo inzistiranje na strukturnoj preobrazbi upijenoj u samo središte umjetnikova jezika ipak je bilo odlučujuće. Odbojna pred totalitarnošću apstrakcije, ta je preobrazba, u istinski drukčijem kodu propisana, na- vješćivala Faulknera, ali različitog od onog u Izrazu smještenoga i u svijet Glembaje- vih zatvorenoga.45 Benji – taj nezamislivi junak – zapremio je cjelovito koncipiranu preobrazbu, koja je, u uvjetima koji su dominirali modernošću, mogla jedino biti parcijalna i fatalno periferijska, na rubovima sna i bolesti zacrtana. Njegovo je ekonomiranje prostorno-vremenskim odrednicama izmicalo logičnom verificiranju, konzekventno tvoreći od njegove osobnosti bezuvjetni model, alegorijsku košuljicu za navlačenje suvremenom, modernošću presićenom čitatelju.46 Što je time postizano? Sugerirati Faulknerovu vrijednosnu otopinu značilo je preorijentirati percepcijske rakurse – ili, slijedimo li Benjijev slučaj, dezorijentirati ih – a da bismo svijet vidjeli u njegovoj nesimetričnosti i bez oslonca u mimetično shvaćenoj zbilji. Tu se dao smjestiti Zi- dićev razlog za distanciranje od totalnog apstrahiranja, jer društveno je cirkuliranje umjetničkog čina bilo vrijedan diskurzivni filtrat u na konsenzus sve manje priprav- nim šezdesetima. Desetljeće je nemilosrdno navijestio Radoslav Putar. Umjetnost je bila društvena koliko i prvorazredna reprezentacijska vrijednost. Ulog za razmjenu u unutrašnjim gibanjima, i sredstvo u kojem je neizbježno i vrlo svrhovito akumulirana ozbiljna tvorbena moć. Zazivajući sav užas nečega izrijekom nazvanog „prokleta avlija”, Pu- tar je vješto polemizirao, kao što je to u stanju bio činiti doista kvalificirani kritičar. Za jedan korak dalje u politiziranoj zoni, tamo gdje je osobnost jednom odlukom, jednim zlonamjernim aktom mogla biti neobranjivo smrvljena. „Desilo se to upra- vo onda, kad se u jednoj skromnoj prilici taj dio naše likovne kritike pokušao an- gažirati i na onom terenu kulturno-političkog rada koji se nalazi izvan uobičajenih okvira manifestiranja stručnog stava i izražavanja individualnog pisanog kritičkog izraza.”47 Zidićevim riječima, kad su vlastito područje učinili nesimetričnim – na- mjerno? – a da bi na koncu dospjeli tamo gdje ih se nije očekivalo. „Opasnost su smjesta uočili upravo oni, čije pozicije počivaju na nekim kulturnim fikcijama i mrtvoj inerciji tradicije, tj. čije se kvalitete u svojoj društvenoj sredini promeću kao moneta bez zlatne podloge.”48 Bjelodanim se ukazao od Zidića proklamirani čin za- borava, sada kao moguće novi tip u mehanici likovnog komuniciranja. U zaboravu je bilo moguće stajati nesimetrično. Moći izbjeći pozvanim autoritetima. Tko su bili ti moćni i nedodirljivi? Putar je široka svjetonazornog stava, te sve što stoluje hrvatskom kritikom smje- šta u zajednički prostor. „Za svakoga je dovoljno mjesta.”49 Jer, na koncu, jedno je personificiranje, usprkos iskazanom razumijevanju, osobito. „I za onog, koji na po- zicijama devetnaestog stoljeća i sa školničkim recepturama o besmrtnom tonskom slikarstvu kroji svoju likovnu pravdu na – nervima modernista.”50 Osovimo li se u traganju na Putareve školničke recepture – i na besmrtnost tonskog slikarstva – pred nama se kao nađena neumitno pomalja figura Ljube Babića. Nema u tome osobitog iznenađenja. Institucije i ljudi koji u njima obnašaju funkcije dogmatiziraju se po autarkičnoj recepturi, pedagoškoj i kompliciranoj – Babić nije bio iznimka. Putaru ime nije ni bilo prioritetno. Na njegovu je mjestu stajalo pitanje moći i njezina rea- liziranja. Sama struktura diskurzivne hegemonije. „Primitivna, no lukava primjena demagoškog tumačenja o društvenoj ulozi kritike – kao posrednika između kreatora i publike, još će neko vrijeme prikrivati potrebu za propagandom privatnih intere- sa... U stvari, što je po srijedi? Ostaci socijalnih odnosa na području kulture, koje

smo ostatke baštinili, još nisu likvidirani. Vrijeme ih je, doduše, pregazilo, ali ele- menti kritičnog prelaza još traju, neki ih stvarni zakoni kolektivne psihologije, a i drugi razlozi, još podržavaju.”51 Zidić je sumnjao, ništa manje no što je i Putar sam, da je kukuljica novog vre- mena dovoljno zrela, ali nikako ne i realizirana. Talozi proteklih iskustava bili su gusti i nemilosrdno su pritiskali. Putareva opaska bila je voditeljica: rastvoriti ilu- ziju o društvenoj svrhovitosti kritike. Od konzervativne ljuske trebalo se oslobađati osobno i nesimetrično, u prostoru koji je možda nekad, prije sna i dogmatizirane narkoze, bio prepoznatljiv, a sad je čekao drukčiji pristup i nove kodove vlastitog re- aliziranja. Bilo je potrebno razotkriti taj presudni organ, tu odlučujuću asimetričnost koja je, usprkos duboko zarivenim simetralama, porađala novi svijet... i kamen u njemu. Za Zidića bila je to stajna točka – onaj Gorkyjev kamen ili jedna kola pijeska – kalcificirani trag koji je, zbrojen u zidovima i međama, remetio težinu i nametnuti ekvilibrij. Teret za utonuće u tamno more, Šimunović je to znao. U patetičnom za- ključku i naspram utonuću, hrvatski Ararat za na njega istupiti. Recimo da je Zidić u Šimunovićevu radu uočio samo jedan kamen u dugačkom nastojanju. Religijski napet čin, do osobne skromnosti dotjeran. Tu, na tlu, u Zagori, u recentnoj posuvraćenosti i svemu što joj je prethodilo. I to je točno, kao što je toč- no da je o njemu svjedočio u Sarajevu, u Izrazu, u nečemu što je te 1962., slijedom vlastitih unutarnjih kretnji, bilo podržavljeno i na drugoj strani ograde postavljeno.52 Zidić ju je prekoračio, a mi danas vjerujemo da je upravo to – taj potez više u odno- su na Putara u ipak zagrebačkom Telegramu – ključ dešifriranju brave kojom je dis- kurzivna dominacija bila osigurana. Nju se nije dalo otključati isključivo u Zagrebu ili Hrvatskoj. Način na koji je konzervativnošću zapriječen put drukčijim zaključci- ma tražio je opće, još uvijek jugoslavenski koncipirano rješenje. Jer, onako kako su stvari stajale, sve je bilo s namjerom smrznuto, i to na znatno širem planu, možda već u postavci i enciklopedijskom nacrtu Miroslava Krleže.53 Eshatologijskom i u punoj snazi političkog afirmiranja mjesta i uloge Josipa Broza Tita i Komunističke partije Jugoslavije (Saveza komunista Jugoslavije). Da bi do tog nacrta uopće i došlo, konstruiran je cjeloviti sustav mitologijskog referiranja, protegnut unutar sukcesij- skog niza bitaka i krvavih okupacija. Točno onakav kakav je ne jedanput praktici- ran u različitim trenutcima južnoslavenskog integriranja i pod različitim ideološkim konceptima, ali u trajnom uvjerenju da je dinaridski pojas trajao kao integralna plat- forma zajedništva i njegove revolucionarne snage. Poput nečega reprezentiranoga čvrstim kodovima povijesne spoznaje. Prva bi zadaća Zidićeve kritike bila reflektirana odbijanjem Babićevih akademi- ziranih propozicija, koje su, držeći se rigoroznih pedagoških regula, uporno inzi- stirale na mimetičkim predlošcima. Nema nikakve sumnje da je na taj način rea- lizirana teza eksploatirala sličnost vladajuće ideološke matrice s osnovnom tezom simplificirano viđenog modernizma. Egzaktnost likovne predstave producirana je činjeničnom podudarnošću s elementima perceptivno postojećeg svijeta. Baza je i u ovom slučaju afirmirala nadgradnju, tvoreći od Babićeve paradigme zahtjev- nu i duboko konzervativnu oblogu. Zaštitni sloj vladajuće ideologije, kojem je, u Zidićevoj interpretaciji Šimunovićeva viđenja Zagore, bilo moguće doskočiti mra- kom. Tamnim, gustim namazima koji su upijali i prostor i vrijeme, minimizirajući gravitacijsku moć odozgo protežirane stvarnosti. Razlaganje ideološke konstrukcije eliminiralo je balastne viškove, svodeći nametani totalitet na čin potpuno individu- alizirane reakcije. U Šimunovićevu slučaju, na kamen i njegovu likovnu predstavu. Ali, i tu je stajala skrivenom konačna namjera Zidićeve opcije, taj je kamen – jedan, iskorijenjen, iz jedinstvene zidine izvađen – sugerirao produljenje posebne vrste. Alegorizirajući vlastitu nazočnost u tematiziranim prostorima Šimunovićeve Zago- re, Zidić je i sam postao ulogom vrijednim razmatranja. Kamen koji je, prateći vre-

menom i prostorom nerazgraničenu nervaturu vapnenih ograda, stajao u tamnom talogu nasukan u Bosni, na stranicama sarajevskog Izraza, čekajući sugovornika i kamen razumijevanja s te gotovo do u detalj identične i jednakom konzervativnosti posjednute strane. On nikad nije došao – ne u Izrazu – dajući priliku Zidićevoj implikaciji. Niko se nije osmjelio, te je, gotovo paradoksalno, njegovu stajalištu naj- bliže prišao onaj koji s njime nije dijelio alegorizirane pretpostavke promjene. Ivan Focht, predano posvećen čistim zonama umjetničke apstrakcije, već je u prvom broju 1957. navijestio buduću Zidićevu preokupiranost. Njegov je prikaz Mišolov- ke, romana Radomira Konstantinovića, okončan jasno profiliranom svijesti da iza namještene poze javnog komuniciranja, u komešanju i bezizlazu inicirani postoje jedino tamni svjetovi vizualnog i lingvističkog raspada.54 Babić je, istovremeno, u Izrazu, konzervativan i opterećujući, težak teret svemu što je namjeravalo biti različito.55 Zidićevo suprotstavljanje bilo je logično, makar kratkotrajno i bez vidljivih posljedica. U smislu općih odnosa, njegovo apeliranje na Rosenbergovu poziciju zakasnilo je i nije bilo pripravno na drukčije generiranu estetiku.56 Još je i manje bilo u stanju hermetiziranim jezikom umjetničke namjere ukloniti političku moć i njome producirani sklop populističkih nakana, brutalnog kažnjavanja i uopćenog snižavanja već postojećih kriterija.57 U sve napetijem ozračju šezdesetih malo je toga preostajalo, a da bi u njemu svoju punu vrijednost dosegnula nezamislivo liberalna teza Walta Withmana.

„All goes onward and outward, nothing collapses. And to die is different from any one supposed, and luckier.”58

BILJEŠKE 1 IGOR ZIDIĆ, Mogućnost života, Izraz, 3 (1962.), 281. 17 LJUBO BABIĆ (bilj. 16), 451–452. 2 Agilno reagirajući, Zidić je u Izrazu publicirao osvrt na Izložbu 18 LJUBO BABIĆ (bilj. 16), 452. suvremene američke umjetnosti, koja je, u drugoj polovici 1961., 19 IGOR ZIDIĆ, Nevrijeme svijeta, vrijeme djela, Ogled o Ljubi obišla Beograd, Ljubljanu, Rijeku i Zagreb. Ivančiću, u: RUKOPIS OKA, Likovne teme i ogledi 1967 – 2013., 3 Korpus probranih radova započinje 1967. godinom, te, shodno Zagreb, 2014., 172–185. tomu, eliminira sve što je za sarajevski Izraz Zidić napisao počet- 20 IGOR ZIDIĆ (bilj. 19), 178. „Svoje Figure iz 1957. on je zapo- kom šezdesetih. IGOR ZIDIĆ, Rukopis oka, Likovne teme i ogledi čeo kao figure na žalu, a što je nastalo od njih? U toku slikanja 1967-2013., Zagreb, 2014. nastala su od njih sablasna oderana bića u nekom neodređenom 4 „This grass is very dark to be from the white / heads of old smeđem prostoru. Što one rade u njemu? One očito nose u sebi mothers...” WALT WHITMAN, Song of Myself 6, A child said, neku neizmjernu tugu i očaj besmislene egzistencije.” GRGO What is the grass, https://poets.org/poem/song-myself-6-child- GAMULIN, Umjetnost Ljube Ivančića 1960. godine, Izraz, 6 said-what-grass (posljednji put pristupljeno 6. 6. 2021.). (1960.), 561. 5 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 281. 21 Frank Kermode bio je izričit. Modernost je bila čin drukčije rea- 6 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 281. liziranog senzibiliteta. „Or you might say, equisite sensibility and realism. The new sensibility required formal experiment, which 7 Opći pregled podrijetla i standarda zrelosti američkog slikarstva was therefore associated with decadence; squatness and ugliness akcije vidjeti u: CHARLES HARRISON, Abstract Expressionism, of presentation, a prudent lack of enterprise in content, could u: CONCEPTS OF MODERN ART, From Fauvism to Postmoder- now confer upon publishers who declined the financial and so- nism (ur. Nikos Stangos), London, 1997, 169–211. cial risks of modernity a certain adventitious virtue.” FRANK 8 DANIEL BELL, The Eclipse of Distance, Encounter, 116 (1963.), 55. KERMODE, Modernisms, Cyril Connoly and Others, Encounter, 9 HAROLD ROSENBERG, Arshile Gorky, The Last Move, The 150 (1966.), 53. Hudson Review, 1 (1960.), 103. 22 GRGO GAMULIN, Tamni pejzaži Frana Šimunovića, Izraz, 6 10 „The existing order is complete before the new work arrives; for (1958.), 699. order to persist after the supervention of novelty, the whole exist- 23 GRGO GAMULIN (bilj. 22), 699–700. ing order must be, if ever so slightly, altered; and so the relations, 24 LJUBO BABIĆ, Problem izraza u crtežu, Izraz, 3 (1959.), 267–270. proportions, values of each work of art toward the whole are re- 25 LJUBO BABIĆ (bilj. 24), 268. adjusted; and this is conformity between the old and the new.” T. S. ELIOT, Tradition and the Individual Talent, The Egoist, 4 26 Babić je 1921. precizno formulirao, a zatim i trasirao osnovnu (1919.), 55. hodnicu mladim balkanskim (hrvatskim) umjetnicima. U tako spremljenoj mješavini doticali su se Louvre, barbarska svježina i 11 Osnovne teze o likovnim dvadesetima, njihovoj konzervativno- Račić i Kraljević, a sve pomno harmonizirano s ključnim činite- sti i općoj regresiji zbrojene su u: KENETH E. SILVER, A More ljima konzervativne obnove dvadesetih. LJUBO BABIĆ, Umjet- Durable Self, u: CHAOS AND CLASSICISM, Art in France, Italy, nička nastava, Kratak predgovor jednom referatu, Nova Evropa, and Germany 1918-1936 (ur. Kenneth E. Silver), New York, 2010, 14 (1921.), 554–561. 14–51. 27 O Babićevu nastupu krajem pedesetih, a osobito u svezi sa sa- 12 „Gorky now starts a drawing and looks to it for surprises. He rajevskim Izrazom vidjeti u: DRAGAN ČIHORIĆ, Ljubo Babić experiments with close renderings of grass and flowers car- u sarajevskom Izrazu 1959, Zbornik Seminara za studije moder- ried into fantasy by the spontaneous intervention of his hyper- ne umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, 16 trained hand. The loosening of the classical stranglehold has its (2020.), 85–97. strongest effect upon his composition.” HAROLD ROSENBERG (bilj. 9), 106. 28 Epizoda o kojoj s naglašenim obzirom piše Wolfram Eilenberger, selektirajući Heiddegerovo i iskustvo Waltera Benjamina s po- 13 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 284. četka dvadesetih za primjere iz kojih je u ondašnji europski am- 14 „The Agony”, 1946-1947, olovka i pastel na papiru, 33 X 48 cm, u bijent niknula svijest o mimetičkim aspektima mišljenja. Između privatnom vlasništvu. neba i zemlje, ideje i njezina postvarenja, umetan je čovjek, kva- 15 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 284. lificirani prevoditelj. Samom zadaćom i zahtijevanim povjere- njem osoba od izrazita autoriteta. WOLFRAM EILENBERGER, 16 LJUBO BABIĆ, Petit maitres de la folie, Izraz, 5 (1962.), 448– Time of the Magicians, The Invention of Modern Thought 1919 452. Konciznu povijest sukoba iz 1956. izlaže Jasna Galjer, crta- – 1929, London, 2020, 96–102. jući glavne osobnosti (Grgu Gamulina, između ostalih) i ključna događanja, a sve na temu likovne slobode i širine subjekatskoga 29 O okolnostima hrvatskog ulaska u poratni socijalizam, druš- gledišta. Pravo konačnog suda pripalo je Ljubi Babiću, upravite- tvenim ustupcima i paradigmi koju se imalo slijediti, vidjeti u: lju Razreda za likovne umjetnosti JAZU, a trag toga sukoba vodit DEJAN JOVIĆ, Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji, Reč, 75 će sve do Sarajeva i tamošnjeg Izraza. O sukobu detaljnije vi- (2007.), 61–98. djeti u: LJILJANA KOLEŠNIK, Između istoka i zapada, Hrvatska 30 Secirajući Hamletov lik, T. S. Eliot odbacio je njegov karakterni umjetnost i likovna kritika 50-ih godina, Zagreb, 2006., 238–246. profil. Menand ga citira: „The intense feeling, ecstatic or terrible,

without an object or exceeding its object (...) is something which 44 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 287–288. every person of sensibility has known; it is doubtless a subject of 45 Izraz je pratio Faulknerovu popularnost pedesetih, razvijajući study for pathologists.” Bolesna stanja nisu se smjela, u okolno- središnju tezu između dvaju idejnih motrišta. S jedne strane, stima stabilizacije, dvadesete to jesu bile, miješati s umjetnošću i stajala je Ladanova teza, socijalizirana i sravnjena s dijalektič- njezinim razumski utvrđenim jezikom. LOUIS MENAND, Disco- kom pretpostavkom bazičnoga gibanja u središtu kapitalistič- vering Modernism, T. S. Eliot and His Context, Oxford, 2007., 138. kog svijeta, gdje je, po impliciranoj logici, ono što je hrvatske 31 Pokrenut u siječnju 1957., Izraz je (dominantno pod uredniš- Glembajeve protreslo prije rata, sada trebalo uzdrmati i moralno tvom Midhata Begića) inzistirao na platformi znatno široj od diskreditirano zapadno građanstvo. Toj se eshatologiji, na drugoj one regionalizirane, iscrpljujući se u pokušaju da definira do- strani, suprotstavila lingvistička analiza Bugarskog, inzistiraju- pustive granice modernosti. Granice koje bi iza sebe očuvale ći na strukturnom lomu, u jezik usječenom, ne i na ekonom- dovoljno suvremenih tendencija, ali i djelotvorno zaštitile ono sko-političkim traumama i njihovim moralnim reperkusijama. naše i lokalno od pretjeranih, pomodno konstruiranih upli- TOMISLAV LADAN, Faulknerovi Glembajevi, Izraz, 2 (1959.), va. U ožujku 1957. Izraz pokreće anketu pod pitanjem: „Šta je 204–211; RANKO BUGARSKI, O nekim pokušajima prevazi- moderno i gdje ga vidite?” Prilog Vlatka Pavletića, makar oba- laženja granica konvencionalnog jezika u modernom romanu, viješten i na široke kulturne predispozicije osovljen, bazično je Kafka, Fokner, Džojs, Izraz, 11 (1962.), 355–377. potvrđivao ustrajnost konzervativnog svjetonazora i od Babića 46 Benjijevo stanje, njegova perceptivna nemoć i nespososbnost zacrtanu društvenu opipljiviost umjetničkog akta. „Imitirajući da svjesnim učini realitet svijeta koji je naseljavao, gradili su te- ljudske pokrete i geste majmun ne postaje čovjek. Majmunišući i melj Faulknerovu i uopće modernističkom transformiranju po- prenemažući se, brojni šarlatani i opsjenari zamućuju čiste vode javnosti. „The modernity of these works, then, partially resides autentične umjetnosti; prikazuju se modernistima, ali plodovi in the negotiation of an essential contradiction between a rejec- njihove rabote nisu umjetnost, već pomodna talmi-roba. Oni i tion of the past and the inevitable repetition of the past in the jesu najveći krivci u lancu nesporazuma oko pojma i sadržaja very rejection. This contradiction exists because modernism can modernog.” VLATKO PAVLETIĆ, Šta je moderno i gdje ga vidi- be viewed as an attempt to replace outworn orders... with new, te?, Izraz, 3 (1957.), 260. linguistic orders and imagined geographies that, necessarily, re- 32 LJUBO BABIĆ (bilj. 24), 268. produce the structures which have preceded them.” Na taj ga je 33 LJUBO BABIĆ (bilj. 24), 268. način trebalo vidjeti u pozađu Zidićeva rekonstruiranja. PAT- RICK O’DONNEL, Faulkner and Postmodernism, u: The Cam- 34 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 282. bridge Companion to William Faulkner (ur. Philip M. Weinstein), 35 IGOR ZIDIĆ (bilj. 1), 282. Cambridge, 1995, 33–34. 36 Wollheimova teza radikalno je eliminirala svrhovitost 47 Izvorno tiskan u zagrebačkom Telegramu – 18. 8. 1960. – Pu- kritičarskog prianjanja uz formu i vanjske manifestacije stila. tarev je tekst detaljno analizirao kretanja u ondašnjoj hrvatskoj Umrtvljene vrijednosti onoga što je impresionizam s namjerom likovnoj kritici, duboko zasijecajući do ozbiljnih anomija i pra- pounutrio tražile su da ih se prepozna. „For the most part, the tećih nesuglasnosti. RADOSLAV PUTAR, Prokleta avlija kritike, creators of the industrial nightmare emerge from the canvases u: Radoslav Putar, Likovne kritike, studije i zapisi 1950 – 1960, of Impressionism credited with having been so many theatrical Zagreb, 1998., 348. designers or landscape gardeners or genius. The Impressionists personally were, as we know, men of radical opinions: but their 48 RADOSLAV PUTAR (bilj. 47), 348. style of seeing and painting prevented at any rate the warmth of 49 RADOSLAV PUTAR (bilj. 47), 348. radicalism from permeating their art.” RICHARD WOLLHEIM, 50 RADOSLAV PUTAR (bilj. 47), 348. Babylon, Babylone, Encounter, 104 (1962.), 28. 51 RADOSLAV PUTAR (bilj. 47), 350. 37 IGOR ZIDIĆ, Pronicanje kamena, Izraz, 10 (1962.), 285–289. 52 Detalje o ranim šezdesetima, o njihovim konfliktima i već oz- 38 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 287. biljnoj idejno-političkoj sumnjičavosti koja je prožimala različite 39 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 286–287. strukture jugoslavenske federacije, vidjeti u: ZDENKO RADE- 40 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 287. LIĆ, Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991., Od zajedništva do ra- 41 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 287. zlaza, Zagreb, 2006., 329–369. 42 IGOR ZIDIĆ (bilj. 37), 287. 53 O južnoslavenskom narodnom stasavanju, okupacijama i otporu, te o završnom činu integrirano u pobjedničkoj sintezi socijali- 43 „Bell and Hillyer and Larkin, like the other antimodernists, stičke Jugoslavije, i eksplicitno naglašenoj ulozi političke dogme identified in modernism a fundamentally antinomian attitude – i Josipa Broza Tita, vidjeti u: MIROSLAV KRLEŽA, O nekim in Irwing Howe’s words, ‘an unyielding rage against the existing problemima enciklopedije, Republika, 2/3 (1953.), 109–132. order’, an unrelenting drive to reject, break down, and toss out, all in search of the new – that was deeply threatening to the sur- 54 IVAN FOCHT, Bosch, Munch ili Hartung, O Mišolovci Radomi- vival of our cultural patrimony, to the comforts and freedoms ra Konstantinovića, Izraz, 1 (1957.), 61–63. and securities of Western civilization. And yet if modernism 55 Ozbiljno angažiran, idejno je nazočio i krajnje konzervativnim wanted to undermine bourgeois culture, it was an utter failure.” tekstovima, poput onoga Hrvoja Lisinskog, u kojem je inzistira- GREG BARNHISEL, Cold War Modernists, Art, Literature, and no na jezičkoj metamatrici, onoj koja bi, bez izostanka i u ras- American Cultural Diplomacy, New York, 2015, 1. ponu od Kristovih portreta do Rembrandtovih monumentalnih

kompozicija, uređivala cjelovito koncipirani svijet likovne imagi- ciranog i s druge strane upućenog kamena nije ni imalo smisla nacije. HRVOJE LISINSKI, Slikarstvo kao obrt i kao umjetnost, nastavljati. Uostalom, stvarnost unutarnjih relacija uputit će ga Izraz, 10 (1959.), 279–286. u drukčijem pravcu, obvezanom ozbiljno definiranim granica- 56 Ono što je omogućilo Gorkyjevu transformaciju, s njom i cijeli ma i nacionalno kodiranim pretpostavkama likovnoga govora. svijet američke akcije, u godinama nakon 1962. postat će dobro Čini se da je onaj trenutak iz 1962. zauvijek ispušten i da je uhodani sustav galerijskih reprezentacija, s korijenima duboko budućnost bila apsolutizirana u očekivanju potpune autarkič- usađenim u novac i imaginaciju svakodnevne potrošnje i uopće nosti. IGOR ZIDIĆ, Naš prostor u umjetnosti, Život umjetnosti, populističkog trijumfa. CATHERINE DOSSIN, The Rise and Fall 1 (1966.), 26–37. Babić je strpljivo čekao, potvrđujući prilogom of American Art 1940s-1980s, A Geopolitics of Western Art Worl- iz prosinca 1963. neprijeporno značenje pedagogije i racional- ds, London, 2017., 151–188. no konstruirane likovne građevine. LJUBO BABIĆ, O likovnom 57 Kako je cijela epizoda u Izrazu okončana? Zidić je, nakon prika- odgoju, Izraz, 12 (1963.), 497–507. za Šimunovićeve izložbe, jednostavno odustao. Bez onog proji- 58 WALT WHITMAN (bilj. 4).

Altri articoli dello/a stesso/a autore/rice

Articoli simili

Puoi anche Iniziare una ricerca avanzata di similarità per questo articolo.