##plugins.themes.oapBasic.skip##
Rivista di storia dell’arte adriatica Cerca

O novome nakon modernizma: stvaralaštvo u kontekstu proširenog pojma umjetnosti

DOI 10.15291/ars.2932

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

V. 9 (2019)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Katarina Rukavina Akademija primijenjenih umjetnosti, Sveučilište u Rijeci
U radu se ispituje što pojam stvaralaštva podrazumijeva nakon povijesnih avangardi, odnosno neoavangardi i postavangardi gdje dolazi do radikalnog preispitivanja i proširenja pojma umjetnosti sve do točke u kojoj umjetnost samu sebe dovodi u pitanje, postaje neprepoznatljiva čisto zamjedbenim svojstvima te se potvrđuje kao neka vrsta filozofije. Često se navodi kako je umjetnost time došla do kraja svojeg povijesnog razvoja, odnosno do „povijesne samosvijesti koja je u stanju prepoznati sve povijesno determinirane razlike.” Riječ je o kontroverznom razdoblju u povijesti umjetnosti koje s jedne strane obilježava vrhunac modernizma najčišćim formalističkim izrazom, a s druge strane napuštanjem njegove glavne ideje (vjera u napredak i emancipaciju čovječanstva), kritikom autonomije umjetnosti, ukidanjem razlike između visoke i popularne  umjetnosti, izlaskom iz studija i muzeja u svakodnevni život, na ulicu, u krajolik i sl. Cilj je rada analizirati pojam stvaralaštva u kontekstu suvremene umjetničke prakse gdje je diskurs o nemogućnosti novog, prema teoretičaru umjetnosti B. Groysu, postao osobito utjecajan i raširen.
avangarda, modernizam, novo, umjetničko stvaralaštvo, suvremenost, umjetnost
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Abstract
  2. Uvod
  3. BILJEŠKE

Uvod

U tekstu se ispituje što pojam stvaralaštva podrazumijeva nakon povijesnih avan- gardi, odnosno neoavangardi i postavangardi gdje dolazi do radikalnog preispitiva- nja i proširenja pojma umjetnosti i to u mjeri u kojoj umjetnost samu sebe dovodi u pitanje, postaje neprepoznatljiva čisto zamjedbenim svojstvima te se potvrđuje kao neka vrsta filozofije. Često se navodi kako je umjetnost time došla do kraja svojeg povijesnog razvoja odnosno do „povijesne samosvijesti koja je u stanju prepoznati sve povijesno determinirane razlike”.1 Pri tom se povijest umjetnosti vidi kao povi- jest umjetničkih inovacija u terminima linearnog hoda vremena. Slijedom teorije o kraju umjetnosti i postmodernističke kritike ideje progresa ili utopija modernog doba, diskurs o nemogućnosti novoga u okviru suvremene umjetničke prakse posta- je osobito utjecajan i raširen.2 Tako se umjesto stvaralaštva danas radije rabe pojmovi produkcije, reprodukcije, postprodukcije, citata, aproprijacije, estetizacije, eklekticiz- ma i sl. Je li to ujedno i kraj modernističkog shvaćanja umjetnosti kao neprestanog stvaranja nečeg novog ili novo još bitno određuje smisao i vrijednost umjetničkog djela/događaja, pitanje je o kojem raspravlja ovaj tekst.

Poiesis Stvaranje (poiesis) u antičkoj misli u najširem se smislu odnosi na sve ono što po- drazumijeva prelazak nečega iz nebića u biće te time obuhvaća i tvorevine svih um- jetnosti (tehne). Ipak, pojmom stvaralaštva Grci se nisu služili u odnosu na umjetnost i umjetnike, kao na primjer slikare i kipare, jer ti umjetnici ne izrađuju nove stvari, nego samo oponašaju one koje postoje u prirodi.3 Pored toga, pojam stvaralaštva po- drazumijeva slobodnu djelatnost, a grčki pojam umjetnika i umjetnosti implicira po- dređivanje zakonima i pravilima: u likovnim umjetnostima proporcija, kanon, mjera.4 Umjetnik je otkrivač (zakona), a ne stvaratelj. Iznimka je poezija, no ona nije smatrana umjetnošću. Pojam stvaralaštva u smislu činjenja ni iz čega, počeo se formirati pred sam kraj antike i bio je negativan. Naime, kasnoantički materijalisti (Lukrecije) tvrdili su da nema ničeg takvog kao što je činjenje nečega ni iz čega, a ondašnji nematerijalisti također negiraju stvaralaštvo jer su zagovarali emanaciju.5 Stvar se mijenja sa sred- njim vijekom u kojem se stvaralaštvo upotrebljava isključivo za označavanje djelatnosti Boga, stvaranja ni iz čega, creatio ex nihilo, te se ni ovdje ne odnosi na umjetnost. Prema slavnom poljskom filozofu Władysławu Tatarkiewiczu, umjetnost kao oblik stvaralaštva, odnosno kao rađanje novih stvari, ustalila se tek u modernim vremenima. Tek s 19. stoljećem stvaralaštvo ulazi u polje umjetnosti i upotrebljava se isključivo u odnosu na umjetnike i njihov rad. Sada se smisao izraza radikalno promijenio: stva- ralaštvo više podrazumijeva rađanje novih stvari negoli rađanje stvari ni iz čega. Nije svaka novost bila stvaralaštvo, ali novost ga kao takva u novom dobu bitno definira.6 Dok su stara vremena u umjetniku vidjela oponašatelja ili otkrivača (zakona), moderna vremena u njemu vide pronalazača ili stvaratelja nečeg novog.7 U likovnoj se umjetnosti od renesanse naovamo formira svijest o individualnosti i originalnosti umjetnika koja potpuno dolazi do izražaja u romantičkom pojmu genija. Kako se novost ne javlja samo u umjetničkim djelima nego i u djelima znanosti i tehnike, opseg pojma se u 20. sto- ljeću proširuje na cijelu ljudsku kulturu i ima naročitu dvoznačnost: označava proces u stvarateljevu umu i sami proizvod tog procesa.8 Ipak, u ovom širem pojmu stvaralaštva umjetnost je sačuvala iznimnu poziciju: znanstvenik će ostvariti svoj zadatak kad točno raspozna pojave, tehničar kad izmisli korisno oruđe, a za umjetnika je zadatak upravo stvaralaštvo – ono što je ukras znanosti i tehnike, za umjetnost je bit stvari.9 Za analizu suvremenog umjetničkog stvaralaštva, međutim, bitna je još jedna promjena koja se dogodila unutar samog modernizma i ujedno subvertirala njegov razvoj, a to je pojava avangardne umjetnosti. Ključno mjesto u teoriji avangarde zau- zima teza da se nove teorije i nova umjetnička djela u moderni više ne mogu prosu-

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

đivati starim kategorijalnim aparatom. Razlog tomu valja tražiti u temelju određenja moderne koji postavlja načelo novoga u samu bit realiteta. Novo se razumijeva kao napredak u spoznaji te je i moderna umjetnost, u hegelijanskom smislu, otjelovljenje pojma „povijesne samosvijesti” koja je u stanju stvoriti vlastiti odnos spram tradicije, tj. starog svijeta.10 Radikalni raskid avangardne umjetnosti s tradicijom „povijesne samosvijesti”, koji podrazumijeva drukčiji odnos prema zbilji, predstavljen je u za- htjevu za promjenom društva i društvenih institucija te u promjeni sistema prikazi- vanja. Marcel Duchamp, danas citiran kao jedan od najvećih i najutjecajnijih umjet- nika 20. stoljeća, postavljanjem prvog ready madea 1913. godine (Stalak za boce), običnog predmeta uzetog iz svijeta stvari, u izložbeni prostor i njegovim proglašava- njem umjetničkim djelom, negira sve ono što je dotada bilo uvriježeno kao umjetnič- ko stvaralaštvo: autonomne morfološke odrednice i materijalnost novog proizvoda stvorenog rukom umjetnika iz njegove stvaralačke intuicije. Duchamp ovim činom radikalno mijenja ulogu umjetnika: umjetnik nije više ili nije samo stvaratelj novih umjetničkih djela, već je prije svega sofisticirani, inteligentni promatrač koji mijenja odnose stvari u svijetu (običan predmet postaje umjetnost), koji imenuje i preimenu- je stvari.11 Modernistički pojam stvaratelja ovdje je dekonstruiran (vještina, tehnika, novina), a umjetničko djelo dematerijalizirano i transponirano u koncept, kontekst i ideju jer se više ne može recipirati kao čisto vizualni fenomen. Prema teoretičaru um- jetnosti Mišku Šuvakoviću, Duchamp je u likovne umjetnosti uveo jednu bitnu stvar, a to je proces imenovanja i označavanja (jezik, društvena praksa, sistem umjetnosti). Drugim riječima, ready made je omogućio da se umjetnost promatra kao jezik: znače- nje jednog komada, jednog predmeta, njegova je upotreba u jeziku.12 Time Duchamp stubokom mijenja dotadašnje shvaćanje stvaranja, izvođenja i recepcije umjetničkog djela te najavljuje sve ono što implicira sintagmu „prošireni pojam umjetnosti”.

Kraj novoga Iako nije poznato da su se Wittgenstein i Duchamp ikada sreli i poznavali, njihov rad počeli su povezivati umjetnici neoavangarde i postavangarde koji su djelovali na razmeđu kasnog modernizma 60-ih godina i postmoderne 70-ih godina 20. stolje- ća. Tada nastaju neodada, fluxus, pop art, minimalizam, prvi hepeninzi, performansi, land art, konceptualna umjetnost i sl. Riječ je o kontroverznom razdoblju u povijesti moderne umjetnosti koje s jedne strane obilježava vrhunac modernizma najčišćim formalističkim izrazom, a s druge strane napuštanjem njegove glavne ideje (vjera u na- predak i emancipaciju čovječanstva), kritikom autonomije umjetnosti, ukidanjem ra- zlike između visoke i masovne umjetnosti, korištenjem predmeta masovne, potrošačke kulture, korištenjem nove tehnologije, izlaskom iz studija i muzeja u svakodnevni ži- vot, na ulicu, u krajolik i sl. Duchamp utječe na gotovo sve postslikarske tendencije u umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata. Jackson Pollock ne slika kistom, već živi na slici, prosipa boju po slici te pravi od slikanja slike ready made. U razdoblju djelova- nja fluxusa umjetnici upotrebljavaju neumjetničke predmete kao umjetnička djela. U neodadi se predmeti potrošačke masovne kulture, kulture otpada rabe i proglašavaju umjetničkim djelom. Pop art, minimalna umjetnost, konceptualna umjetnost također duguju Duchampu, a postmoderna se prepoznaje u njegovim višeznačnim jezičkim igrama.13 U umjetnost se unose situacije konkretnog života koje se rabe kao materijal umjetničkog rada te prelaze iz estetskog činjenja u političku akciju.14 Do proširenja pojma umjetnosti ne dolazi dakle odmah, u razdoblju povijesnih avangardi, već tek u drugoj polovici 20. stoljeća, odnosno u neoavangardi i posta- vangardi kada se prema nekim utjecajnim teorijama umjetnost razvila do vlastitog pojma odnosno vlastite samosvijesti. Referirajući se na Brillo kutije Andyja Warhola nastale 1964., u kojima se osvještava Duchampov čin, te na Hegelovu tezu o kraju umjetnosti, filozof Arthur Danto u neoavangardi vidi kraj povijesnog razvoja umjet- nosti kao nesvjesne i senzibilne aktivnosti. Prema Dantou, u Warholovu djelu sama

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

umjetnost postaje filozofija. Nakon Warhola ne može se dogoditi više ništa novo, tada nastupa postmoderni eklekticizam u kojem umjetnici ponekad, tek u najboljim djelima, rade ono što filozofi rade, ali u mediju umjetnosti.15 Za teoretičara umjet- nosti i kulture, Hala Fostera, neoavangarda i postavangarda nova su estetička isku- stva, nove spoznajne mogućnosti i političke intervencije koje su posljedica direktnog razumijevanja i kreativnog tumačenja povijesnih avangardnih intencija.16 Naime, avangardno umjetničko djelo nije nikada potpuno recipirano u njegovu inicijalnom momentu. Ono to ne može ni biti, tvrdi Foster pozivajući se na Lacana, jer je trau- matsko – rupa u simboličkom redu svojeg vremena za koju to vrijeme nije pripre- mljeno.17 Peter Bürger nasuprot tomu smatra da radikalni raskid avangardne um- jetnosti s tradicijom označava originalnost koja se u neoavangardama tek isprazno ponavlja i ne postiže jednak efekt, već nerijetko ostavlja samo dojam industrijske proizvodnje. Bürger tvrdi kako je glavna intencija umjetničkih postupaka povijesne avangarde dokidanje umjetnosti u Hegelovu smislu riječi: smrt umjetnosti ne znači njezino uništenje, već prijenos u životnu praksu gdje, premda u promijenjenom obli- ku, ostaje sačuvana.18 Prihvaćanjem ready madea kao predmeta dostojnog izlaganja u muzeju pokazuje se neuspjeh glavne ideje avangarde, a to je dokidanje institucije umjetnosti: ovaj čin ne osporava umjetničko tržište, već mu se štoviše priklanja. Na- kon toga, tvrdi Bürger, umjetnost više nije moguća. Ostaje samo njezin pojam, sada često određivan upravo u okvirima suvremenih umjetničkih institucija. U svim tim brojnim i dobro poznatim raspravama, uključujući i rasprave o ra- zličitim stavovima koji se tiču modernosti i modernizma nasuprot postmodernosti i postmodernizmu, čini se da prevladava gledište prema kojem je avangardna umjet- nost, slijedom Bürgerove teorije, definitivno postala povijesna. Tako filozof i teore- tičar suvremene umjetnosti Boris Groys tvrdi da je diskurs o nemogućnosti novoga u umjetnosti posljednjih desetljeća postao osobito utjecajan i raširen. Štoviše, tvrdi Groys, prati ga određen osjećaj sreće, pozitivnog uzbuđenja zbog navodnog kraja novoga: „Čini se kako je oslobođenje od obveze da se u povijesnom smislu bude no- vim, velika pobjeda života nad dojučerašnjim prevladavajućim povijesnim pričama koje su težile podrediti, ideologizirati ili formalizirati stvarnost. Povijest umjetnosti u prvom redu doživljavamo na način na koji je ona predstavljena u muzejima. Stoga oslobođenje od novog poimamo kao oslobođenje od povijesti umjetnosti, a time i povijesti kao takve. U umjetnosti se ono u prvom redu doživljava kao mogućnost izlaska iz muzeja. Izaći iz muzeja znači postati popularnim, živim, prisutnim izvan zatvorenog kruga etabliranog umjetničkog svijeta, izvan muzejskih zidova. Stoga mi se čini kako je pozitivno uzbuđenje oko kraja novog u umjetnosti prije svega po- vezano s tim novim osjećajem uključivanja umjetnosti u život, s onu stranu svih povijesnih konstrukcija i obzira, s onu stranu opozicije starog i novog”.19 No Groys odmah primjećuje kako je u namjeri da stvaramo istinski živu umjetnost potrebno odgovoriti na pitanje: kada i pod kakvim uvjetima umjetnost izgleda živom, a ne mrtvom? Za njega biti živim znači ni više ni manje nego biti novim.

Topologija aure Groys zahtijeva da svaki put treba točno analizirati što se podrazumijeva pod time kada se danas govori o ukidanju granica između umjetnosti i života, o prevla- davanju i proširivanju umjetničkog sustava, o njegovu izlasku iz muzeja i težnji da ih prihvati široka, demokratska javnost.20 Naime, tvrdi Groys, u naše doba umjetnosti prijete dvije osnovne sile, sila teorije i sila života: „Umjetničko djelo izlaže se opasno- sti da se raspline u bujici diskursa i bujici života te da tako izgubi svoj značaj, svoju predmetnost i sposobnost otpora.”21 Usprkos tomu, spas umjetnosti Groys ipak vidi u teoretskom promišljanju novog pojma umjetnosti pri čemu ne treba zaboraviti da je pojam o djelu još samo pojam. Tako mogućnost stvaranja nečeg novog u postmo- derni objašnjava radikalizirajući Benjaminovu postavku o razlici originala i kopije,

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

tzv. topologijom aure. Navodeći za primjer prakse umjetničke dokumentacije,22 a posebno instalaciju koju danas u sve većoj mjeri susrećemo u umjetničkim prosto- rima, on govori o strategijama ponovnog smještanja i upisa temeljenog na situaciji i kontekstu što omogućuje pretvorbu artificijelnoga u nešto živo, a repetitivnoga u nešto neponovljivo.23 Groys naime primjećuje kako posljednjih desetljeća umjet- nički svijet sve više teži preusmjeravanju svojeg zanimanja s umjetničkog djela k umjetničkoj dokumentaciji te tvrdi kako je ta promjena osobiti pokazatelj šire pre- obrazbe koju umjetnost danas prolazi.24 Dok se, prema tradicionalnom shvaćanju, umjetničkim djelom smatralo nešto što samo po sebi utjelovljuje umjetnost, čine- ći je istog trena postojećom i vidljivom, te stoga što jest umjetnost ne može upu- ćivati na umjetnost, umjetnička dokumentacija po svojoj definiciji nije umjetnost, ona tek upućuje na nju „jasno pokazujući kako umjetnost više nije prisutna i sto- ga istog trena vidljiva, već je prije odsutna i skrivena”.25 Primjeri uključuju perfor- manse, privremene instalacije ili happeninge, ali i složene i raznovrsne umjetničke intervencije u svakodnevnom životu, dugotrajne i komplicirane procese diskusija i analiza, stvaranje neobičnih životnih okolnosti, umjetničkih istraživanja o recepciji umjetnosti u različitim kulturama i sredinama, politički motiviranim umjetničkim akcijama itd. Kako od samog početka te umjetničke aktivnosti nisu imale za cilj stvaranje umjetničkog djela u kojem se umjetnost kao takva može manifestirati, nijedna od tih umjetničkih aktivnosti ne može biti predstavljena ni na jedan dru- gi način osim umjetničkom dokumentacijom.26 Takva se umjetnost ne pojavljuje u obliku predmeta jer nije proizvod ili rezultat „kreativne” aktivnosti. Groys tvrdi kako je sama umjetnost ta aktivnost, odnosno praksa umjetnosti kao takve: „U skladu s tim, umjetnička dokumentacija ne pokušava učiniti neki prošli umjetnički događaj prezentnim, niti je obećanje budućeg umjetničkog djela, nego je jedini mogući oblik upućivanja na umjetničku aktivnost koja ne može biti predstavljena na neki drugi način.”27 Naime, bit umjetničke dokumentacije jest u tome što je ona rezultat bez rezultata – ona prije dokumentira umjetnost negoli je predstavlja: „Za one koji su se radije posvetili stvaranju umjetničke dokumentacije, nego stvaranju umjetničkih djela, umjetnost je identična životu, zbog toga što je život zapravo čista aktivnost koja ne vodi nikakvom konačnom cilju. Predstavljanje bilo kojeg takvog konačnog rezultata – recimo u formi umjetničkog djela – pretpostavljalo bi razumijevanje ži- vota kao pukog funkcionalnog procesa čije je vlastito trajanje negirano i izbrisano stvaranjem konačnog proizvoda, koji je ekvivalent smrti. Hotimice, muzeje tradi- cionalno uspoređuju s grobljima: predstavljajući umjetnost kao konačni cilj života, brišući život jednom i zauvijek. Umjetnička dokumentacija, naprotiv, znači pokušaj korištenja umjetničkih medija u umjetničkim prostorima kako bi se uputilo na život sam, kao da je bez želje da ga se direktno predstavi. Umjetnost postaje oblik života, dok umjetničko djelo postaje neumjetnost, puka dokumentacija te životne forme.”28 Da bi objasnio kako funkcionira smještaj dokumentacije u nekoj instalaciji, Groys se poziva na utjecajni tekst Waltera Benjamina „Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije”. Kao što je poznato, Benjamin se u navedenom tekstu koristi pojmom aure kako bi upozorio na razliku između živog konteksta umjetničkog djela i njegove tehničke reprodukcije, koja nema mjesto i kontekst. Ta je razlika za Benja- mina isključivo topološka, kontekstna i u potpunosti neovisna o materijalnoj prirodi djela. Naime, nestanak materijalne razlike između originala i kopije, koji se događa zahvaljujući modernoj tehnologiji reprodukcije, ne znači nestanak razlike kao takve: original ima auru koju kopija nema. Groys ističe kako pomno čitanje Benjaminova teksta pojašnjava da pojam aure, i sama aura, pripadaju isključivo moderni. Ona je kao kriterij razlikovanja neophodna tek kad tehnologija reprodukcije proglasi sve materijalne kriterije beskorisnima,29 odnosno „ona se pojavljuje istog trena kad je izgubljena. I pojavljuje se zbog istog razloga zbog kojeg je izgubljena.”30 Pri tome aura za Benjamina znači ponajprije odnos umjetničkog djela spram njegova vanj-

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

skog konteksta. Original ima posebno mjesto i upravo ga to posebno mjesto kojim je upisan u povijest čini jedinstvenim predmetom, unikatom. Za razliku od toga, kopiji nedostaje autentičnost. Ona je bezmjesna, virtualna, ahistorijska te se od samog po- četka pojavljuje kao potencijalno umnožavanje i baš stoga što nema mjesto, nije upi- sana u povijest.31 Prema Groysu, baš zbog toga za Benjamina tehnička reprodukcija sama po sebi nije razlogom za gubitak aure. Njezin nestanak uzrokovan je novim estetičkim ukusom modernog potrošača koji više voli kopiju od originala: „Današnji potrošač umjetnosti više voli da mu se umjetnost dostavi. (...) Draže mu/joj je da original dođe do njega/nje, kao što to zapravo i čini, ali u vidu kopije. Kad je razlika između originala i kopije topološke prirode, tada topološki određeno kretanje samog gledatelja stvara tu razliku. Ukoliko mi idemo k umjetničkom djelu, tada se radi o originalu. Ako prisiljavamo umjetničko djelo da dođe do nas, tad je riječ o kopiji.”32 Groys zaključuje kako Benjaminova nova interpretacija razlike između originala i kopije otvara mogućnost ne samo stvaranja kopije iz originala nego i stvaranje originala iz kopije. Naime, tvrdi Groys, ako je riječ jedino o topološkoj, kontekstnoj razlici, tada je moguće ne samo ukloniti original s njegova mjesta i deteritorijalizirati ga nego i reteritorijalizirati kopiju. Tako smještaj umjetničke dokumentacije, koja se po definiciji sastoji od reprodukcija tekstova i slika u neku instalaciju, jest njezino ovdje i sada povijesnog smještaja, čime ona zadobiva auru originala, životnog, povi- jesnog.33 „Budući da je razlika između originala i kopije u cijelosti topološka i situ- acionistička, svi dokumenti postavljeni u instalaciji postaju originali – i stoga s pra- vom mogu biti smatrani originalnim dokumentima života koji žele dokumentirati. Ukoliko reprodukcija stvara kopije iz originala, instalacija stvara originale iz kopija. (...) U modernom dobu originalnost je postala promjenjivom kategorijom – ona nije naprosto izgubljena.”34 Drugim riječima, mogućnost novoga u „doba zastarjelosti novoga” doista postoji, ali ne u vidu materijalnosti predmeta, već njegovom aurom, njegovim kontekstom, povijesnim mjestom. Za Groysa biti original i posjedovati auru znači isto što i biti živ: naime, život nije nešto što živo biće nosi „po sebi”, već je to upis živog bića u životni kontekst – u životni vijek i životni prostor.35 Benjaminovu interpretaciju razlike između originala i kopije Groys dalje razvija u raspravi o novome. Razdvajajući koncepciju novoga od koncepcije povijesti, tj. li- nearnog shvaćanja povijesnog vremena, on zagovara tezu da se inovacija ne događa u vremenu, već prije svega u prostoru, na granici između muzeja i beskonačnosti vanjskog svijeta. Štoviše, tvrdi Groys, muzej je jedino mjesto na kojem su inovacije moguće: „umjetničko djelo koje se svojim vizualnim svojstvima ne izdvaja dovoljno iz svog okruženja, moguće je percipirati jedino u muzeju. Time strategije umjetničke avangarde koje su se temeljile na brisanju vizualne razlike između umjetničkog djela i običnog predmeta neposredno vode osnaživanju muzeja koji ovu razliku instituci- onalno učvršćuje.”36 Groys istodobno predlaže novo shvaćanje novoga misleći pritom na razliku između tradicionalno modernističkih i suvremenih umjetničkih strategija. Dok je u moderni- stičkoj tradiciji umjetnički kontekst smatran stabilnim (idealizirani kontekst univerzal- nog muzeja), a inovacija se sastojala od postavljanja nove forme, nove stvari u taj ne- promjenjivi kontekst, u našem se dobu na kontekst gleda kao na nestalan i promjenjiv okvir, a strategije suvremene umjetnosti obuhvaćaju stvaranje specifičnog konteksta unutar kojeg neki oblik ili stvar izgleda drukčijom, novom ili zanimljivom. Dok je tra- dicionalna umjetnost djelovala na nivou forme, suvremena umjetnost operira na nivou konteksta, pozadine ili na planu nove teorijske interpretacije.37 No, usprkos razlikama, cilj je isti – stvoriti kontrast između forme i povijesne pozadine, učiniti formu naizgled drukčijom i novom: „U namjeri da se uspješno nametne ‘u životu’, umjetnost mora postati različitom – neobičnom, iznenađujućom, ekskluzivnom – a povijest pokazuje da je to jedino moguće ukoliko umjetnost crpi svoju snagu iz klasičnog naslijeđa mi- tologije i religije, prekinuvši svoju vezu s banalnim, svakidašnjim iskustvom. Uspješ-

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

na (posve zasluženo) proizvodnja slika masovne kulture današnjice bavi se napadima izvanzemaljaca, mitovima o apokalipsi i pokajanju, herojima nadnaravnih sposobnosti i tome slično. Sve je to nedvojbeno fascinantno i poučno. Ipak, ponekad čovjek poželi razmišljati ili uživati u nečem normalnom, nečem svakidašnjem, čak banalnom. U našoj kulturi ta želja može biti uslišena tek u muzeju. U životu, s druge strane, jedino nam se nesvakidašnje predstavlja kao mogući predmet divljenja”38 Za Groysa novo ne nestaje u korist obnove staroga. Moderni je muzej sposoban uvesti novu razliku među stvarima, a ta je razlika nova jer ne reprezentira nijednu već postojeću vidljivu razliku: „muzej okreće pažnju gledatelja od vizualnog oblika stvari k njihovoj skrivenoj materijalnoj srži i njihovom životnom vijeku. Novo ovdje ne funkcionira kao reprezentant Drugoga, niti kao sljedeći korak u progresivnom po- jašnjavanju mračnog, nego prije kao novi podsjetnik da opskurno ostaje opskurno, da razlike između stvarnog i simuliranog ostaju dvosmislene, da je dugovječnost stvari uvijek ugrožena, da je beskonačna dvojba o unutrašnjoj naravi stvari nerazrješiva.”39 Ono što, međutim, ostaje prijepornim jest Groysova tipično modernistička du- alna metafizika novoga: njegova dioba moderne kulture, odnosno suvremene um- jetnosti na profani prostor i kulturalni arhiv. Naime, bitan faktor razvoja umjetnosti proizlazi iz tzv. profanog prostora – upravo neslaganjem oko toga je li nešto umjet- nost ili nije. Takvo neslaganje pokazuje sukob između umjetnosti kao dijela institu- cije i umjetnosti kao događaja, što kod Groysa nije slučaj. Ostaje dojam da se pojam i čin stvaralaštva u kontekstu suvremenosti neprestano zapliću u Lyotardovu naizgled paradoksalnu tvrdnju kako ništa ne može biti moderno ako prije toga nije bilo pos- tmoderno: umjetničko je djelo postmoderno kada je još izvan parametra institucije umjetnosti, a moderno kada uđe u nju i izgubi svoju prirodu „događaja”.

Zaključak Shvaćanje umjetnosti kao oblika stvaralaštva ustalilo se, kao što smo vidjeli, tek s modernim vremenima. Stvaralaštvo pritom podrazumijeva rađanje novih stvari, a povijest umjetnosti, također moderna disciplina, podrazumijeva povijest umjetnič- kih inovacija u terminima linearnog hoda vremena. Povezanost umjetničkog stva- ralaštva s pojmom novine valja tražiti u temelju određenja moderne koji postavlja načelo novoga u samu bit realiteta. No slijedom teorije o kraju umjetnosti i postmo- dernističke kritike ideje progresa kao jedne od utopija modernog doba, postavlja se pitanje o mogućnosti, pa i vrijednosti novoga u okviru suvremene umjetničke prakse, odnosno suvremenog stvaralaštva. Razdvajajući koncepciju novoga od koncepcije povijesti, tj. linearnog shvaćanja povijesnog vremena, utjecajni teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys zagova- ra tezu da se inovacija ne događa u vremenu, već prije svega u prostoru, na granici između muzeja i beskonačnosti vanjskog svijeta. Novo je, dakle, moguće i u suvre- menosti usprkos sve dominantnijem diskursu o njegovoj nemogućnosti. Umjesto gubitka aure umjetničkog djela u doba tehničke reproduktibilnosti, za Groysa vri- jeme novih medija obilježava upravo njezin svojevrsni povratak. Groysova se misao pokazuje dalekosežnom za razumijevanje pojma stvaralaštva u kontekstu suvremene umjetničke prakse, a njegovi su tekstovi neki od rijetkih teorijskih analiza pojma no- voga. No ono što se nadaje kao problem jest „novost novoga” koja ostaje apsolutna vrijednost. U nastanku novoga uvijek je posrijedi stanoviti oblik prevrednovanja po- stojećih vrijednosti40 te bi odbacivanje novoga u „doba zastarjelosti novoga” dovelo u pitanje smisao umjetnosti. Stoga poimanje umjetnosti kao neprestanog stvaranja nečeg novog u okviru suvremene umjetničke prakse možda jest prevrednovano, ali nije prevladano. Tako je i Groysova teorija u konačnici paradoksalni povratak na staro te problem novoga nakon modernizma i dalje ostaje otvorenim.

kontekstu proširenog pojma umjetnosti

BILJEŠKE

* Rad je proširena verzija teksta „Filozofijski diskurs neoavangarde: 24 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 8. Stvaralaštvo u kontekstu proširenog pojma umjetnosti” izlaganog 25 BORIS GROYS, (bilj. 2), 9. na Godišnjem simpoziju Hrvatskog filozofskog društva Filozofija 26 Ibid. i stvaralaštvo u prosincu 2018. u Zagrebu. 27 BORIS GROYS, (bilj. 2), 10. 1 BORIS GROYS, Učiniti stvari vidljivima: strategije suvremene um- jetnosti, Zagreb, 2006., 122. 28 Ibid. 2 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 3), 104. 29 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 23. 3 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, Istorija šest pojmova, Beo- 30 BORIS GROYS, (bilj. 2), 22. grad, 1976., 238. 31 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 24. 4 Ibid. 32 Ibid. 5 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, (bilj. 3), 245. 33 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 26. 6 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, (bilj. 3), 246. 34 Ibid. 7 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, (bilj. 3), 256. 35 Otuda Groys razvija tezu o povezanosti umjetničke dokumenta- 8 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, (bilj. 3), 244. cije i područja biopolitike, no to ne ulazi u okvire ovog rada. 9 Usp. VLADISLAV TATARKJEVIČ, (bilj. 3), 255. 36 BORIS GROYS, (bilj. 2), 119. 10 PETER BÜRGER, Teorija avangarde, Zagreb, 2007., 81. 37 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 131. 11 Izlaganje teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića o Marcelu 38 Ibid. Duchampu i ready-madeu, vidi link: https://vimeo.com/channels/ 39 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 134. umetnost20veka/37403157 (1.12. 2018.). 40 ŽARKO PAIĆ, Teorija umjetnosti za kraj avangarde: Boris Groys 12 Ibid. i paradoksi novoga, u: Učiniti stvari vidljivima: strategije suvreme- 13 Ibid. ne umjetnosti (pogovor), (ur. Nada Beroš), Zagreb, 2006., 135– 142, 140. 14 MIŠKO ŠUVAKOVIĆ, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb, 2005., 57. 15 ARTHUR C. DANTO, Filozofija i suvremena umjetnost, Život umjetnosti, 67/68 ( 2002.), 124–127, 125. 16 HAL FOSTER, The Return of the Real: The Avant-Garde at the End of the Century, Cambridge, 1996., 29. 17 Ibid. 18 PETER BÜRGER, (bilj. 10), 65. 19 BORIS GROYS, (bilj. 2), 104. 20 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 40. 21 BORIS GROYS, (bilj. 2), 38. 22 Serija performansa moskovske grupe Kollektivnye Deystviya iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 20. stoljeća, performans Po- sveta moskovskog umjetnika Francisca Infantea iz istog razdo- blja, instalacije Sophie Calle Les aveugles (Slijepi, 1986.) i Blind Color (1991.) i performanse Carstena Höllera Beduin/Boudewijn Experiment: A Large-Scale, Non-Fatalistic Experiment in Deviati- on (Atomium, Bruxelles, 2001.). Primjerice, serija performansa moskovske grupe Kollektivnye Deystviya koji su se odvijali izvan Moskve u prisustvu samih umjetnika i nekolicine pozvanih go- stiju, široj su publici bili dostupni samo putem dokumentacije, odnosno fotografija i tekstova, a odigravali su se na bijelom polju pokrivenom snijegom koje je asociralo na bijelu podlogu Malevi- čevih suprematističkih slika – zaštitnog znaka ruske avangarde. Istodobno, značenje te bijele podloge bilo je u cijelosti preobra- ženo: Malevičeva radikalna, nepredmetna, autonomna umjetnost premještena je natrag u život. Malevičeve slike gube autonomnost i sada su, naprotiv, interpretirane kao dokumentacija proživlje- nog iskustva – u ruskom snijegu. 23 Usp. BORIS GROYS, (bilj. 2), 28.

Altri articoli dello/a stesso/a autore/rice

Articoli simili

1-10 di 44

Puoi anche Iniziare una ricerca avanzata di similarità per questo articolo.