Preskoči na sadržaj
Rivista di storia dell’arte adriatica Traži

Zidne slike u južnoj apsidi crkve Sv. Krševana - prijedlog za Ivana Petrova iz Milana

DOI 10.15291/ars.1379

Preuzmi PDF

Svezak 7 (2017)

Otvoreni pristup

Metrike članka

  • 3 412 Pregledi sažetka
  • 1 248 Preuzimanja PDF-a
  • 12 Preuzimanja po danu
  • 164 Preuzimanja ovaj mjesec
  • Emil Hilje Odjel za povijest umjetnosti Sveučilište u Zadru
Ostatci kasnogotičkih zidnih slika u južnoj bočnoj apsidi crkve Sv. Krševana u Zadru odavno su poznati, ali su, prvenstveno zbog lošeg stanja u kojem se nalaze, tek uvrštavani u šire preglede, bez ozbiljnijih pokušaja da im se nađe jasnije mjesto u okvirima zadarskog i dalmatinskog slikarstva 15. stoljeća. Ipak, u sklopu napredovanja spoznaja o ključnim ličnostima zadarskog gotičkog slikarstva moguće je ukazati na određene paralele i podudarnosti, pa i pokušati se konkretnije odrediti o mogućem autorstvu. Naime, navedene je slike moguće kronološki vezati uz djelatnost opata Petra Krešave (1420-47.) ili onu opata Deodata Veniera (1459-85.). U vrijeme Petra Krešave u Zadru su djelovali Menegelo Ivanov de Canali, Blaž Jurjev Trogiranin, Ivan Petrov iz Milana, Dujam Marinov Vučković i Donat Bragadin sa svojim sinovima, a u vrijeme Deodata Veniera Carlo Crivelli, Vittore Crivelli i Petar Jordanić. Ako navedene slikare prihvatimo kao moguće kandidate za autorstvo, već je na prvi pogled jasno da to ne mogu biti ni braća Crivelli ni Petar Jordanić, pa kao vjerojatnija opcija ostaju slikari iz prve grupe i datiranje slika u vrijeme između 1420. i 1447. godine, vjerojatno ipak bliže kraju tog razdoblja nego njegovu početku. S obzirom na likovne odlike koje je ipak moguće očitati na slikama u crkvi Sv. Krševana, kao najozbiljniji kandidat za njihovo autorstvo ističe se Ivan Petrov iz Milana, a kao temelj za usporedbu pojedinih karaktirističnih elemenata mogu poslužiti tri njegova djela: "Ugljanski poliptih" u samostanu Sv. Frane u Zadru, freske u kapeli Sv. Duje u splitskoj katedrali i poliptih u muzeju Ermitaž u Petrogradu. Pritom je najizrazitija zajednička odlika naglašena preciznost crteža i specifičan tretman draperija, a uočljive su i neke specifične podudarnosti u skraćivanju podlaktica stojećih likova, ali i u vrlo specifičnom tipu oklopa lika Sv. Krševana, koji se pojavljuje i na slikama u crkvi Sv. Krševana i na "Ugljanskkom poliptihu". Riječ je o vrsti konjaničkog oklopa kakav ne nalazimo na drugim djelima dalmatinskog gotičkog slikarstva, ali niti na djelima mletačkih gotičkih slikara, pa je njegovu pojavu na dva slikarska djela u Zadru možda moguće dovesti u vezu s podrijetlom slikara koji je došao iz Milana, gdje je mogao upoznati tada još rijedak i inovativan tip modernog konjaničkog oklopa kakav su proizvodile radionice porodice Missaglia.
zidne slike, 15. stoljeće, Zadar, Ivan Petrov iz Milana
Odjeljci
  1. Sažetak
  2. Bilješke

Remnants of the late Gothic wall paintings in the southern lateral apse of St Chrysogonus’ church in Zadar are badly damaged, which makes it very difficult to link them to renowned artists or opuses. However, since they can be approximately dated to the second quarter of the 15th century, the number of possible candidates is significantly reduced to only a few painters who are known to have been active in Zadar at the time. In that context, certain visual correspondences to the works of Giovanni di Pietro from Milan (the “Ugljan Polyptych” at St Francis’ monastery in Zadar, frescoes in the chapel of St Doimo in the cathedral of Split, a polyptych at the State Hermitage Museum in Sankt Petersburg), as well as the use of some typical elements, indicate this painter as the possible author of these fragments.

Bilješke

1 Ne treba niti navoditi brojne primjere nesigurnih, dvojbenih, pa prepoznatljiv i tek se sasvim uvjetno može dovesti u vezu sa čak i sasvim pogrešnih atribucija koje su pokrenule i pospješile slikama u crkvi Sv. Krševana koje otkrivaju moderniji likovni procese boljeg razumijevanja pojedinih umjetničkih djela, pa i izričaj, znatno bliži zrelim ostvarenjima internacionalne gotike. čitavih opusa. 14 Dakako, pritom ipak treba uzeti u obzir spominjanje pomalo 2 ĆIRIL METOD IVEKOVIĆ, Crkva i samostan Sv. Krševana u enigmatičnog Jakova de Taranto, koji se u Zadru kao stanovnik Zadru - hrvatska zadužbina iz X. stoljeća, Zagreb, 1931., 21; 33.; Zadra spominje 1443. godine, i to zajedno s Ivanom Petrovim TOMISLAV RAUKAR – IVO PETRICIOLI – FRANJO ŠVELEC (EMIL HILJE /bilj. 2, 1999./, 33), pa bi se moglo spekulirati o – ŠIME PERIČIĆ, Zadar pod mletačkom upravom, Zadar, nekakvoj suradnji dvojice slikara. Također je i splitski slikar 1987., 165.; IVO PETRICIOLI, Umjetnička baština samostana Antun Restinović, suradnik Dujma Vučkovića, djelovao u Zadru Sv. Krševana do 16. stoljeća, Zadarska revija, 2-3, Zadar, 1990., 1446. godine (ISTO, 33.), pa ni njega ne treba sasvim isključiti iz 329-330.; EMIL HILJE, Gotička kultura Zadra, Glasje, 1, Zadar, kruga potencijalnih kandidata. 1994., 138.; EMIL HILJE, Gotičko slikarstvo u Zadru, Zadar, 1999., 15 LAUDADEO TESTI, La Storia della Pittura Veneziana - Parte 185.; EMIL HILJE - RADOSLAV TOMIĆ, Umjetnička baština prima: Le origini, Bergamo, 1909., 238, (bilj. 1), 425-428; ISTI, Zadarske nadbiskupije - Slikarstvo, Zadar, 2006., 85. La Storia della Pittura Veneziana - Parte seconda: Il divenire, 3 Obnovu je tijekom 2015. i 2016. godine u nekoliko kampanja Bergamo, 1915., 32, 56, 73, 104, 140.; EMIL HILJE (bilj. 2, vodio konzervator Ivan Srša. 1999.), 34. 4 Manje vjerojatnom čini mi se pretpostavka da bi to mogao biti 16 Dizionario Biografico degli Italiani, Istituto della Enciclopedia Italiana, lik sv. Donata. IVO PETRICIOLI (bilj. 2, 1990.), 329. Volume 13, Roma, 1971. - http://www.treccani.it/enciclopedia/ donato-bragadin_(Dizionario-Biografico)/- pristupljeno 9. XII. 5 O zadarskim ikonografskim prikazima grupa s po tri 2016.; La pittura nel Veneto - Il Quattrocento (a cura di M. Lucco), lika u kompoziciji Deisisa opširno je pisao Igor Fisković, Milano, 1989. 424.; GIULIO LORENZETTI, Venezia e il suo povezavši ove slike sa sličnim kompozicijskim rješenjima u estuario, Padova, 2002., 244.; Triptih u Metropolitan Museum zadarskoj romaničkoj slikarskoj baštini (IGOR FISKOVIĆ, of Art u New Yorku s prikazom Bogorodice s Djetetom između Zidno slikarstvo Radovanova doba u Dalmaciji - Ikonološka sv. Filipa i sv. Agneze, koji se temeljem potpisa nekada pripisivao razmatranja o zadarskim spomenicima, u: Majstor Radovan i Donatu Bragadinu (ARTHUR SAMBON, D. B. di Giovanni, njegovo doba (ur. I. Babić), Trogir, 1994. 207). L’Arte, XXXII (1929.), 15-21.; FERN RUSK SHAPLEY, Paintings 6 Tijekom posljednje obnove odstranjen je dio preslika koji je from the Samuel H. Kress Collection, Italian Schools XV-XVI prekrivao svetačke likove u gornjem dijelu i pozadinu iznad njih. Century, London, 1968., 29.), danas se veže uz Donata de Bardi 7 Taj dio oslika je u međuvremenu uništen. (FEDERICO ZERI – ELIZABETH E. GARDNER, A Catalogue 8 IVO PETRICIOLI (bilj. 2, 1990.), 329. of the Collection of the Metropoliten Museum of Art: North Italian School, Vicenza, 1986., 1-2.). 9 Opširnije o trojici opata vidi u: EDUARD PERIČIĆ, Samostan Svetog Krševana kroz lik i djelovanje njegovih opata, Zadarska 17 Nažalost, ostatak zidne slike s prikazom Lava sv. Marka u revija, XXXIX/2-3, Zadar, 1990., 216-219. i MIROSLAV crkvi Sv. Krševana u Zadru u međuvremenu je uništen, pa GRANIĆ, Opatija Sv. Krševana u komendi, Zadarska revija, kao materijal za usporedbu može poslužiti tek malena i ne baš XXXIX/2-3, Zadar, 1990., 268-270. čitka fotografija koju donosi Ćiril Iveković (ĆIRIL METOD IVEKOVIĆ, bilj. 2, sl. 32.). 10 U većem dijelu starije stručne literature koristi se varijanta prezimena „Vušković”, ali u novijim je radovima uglavnom 18 Opširnije o djelatnosti tih majstora i problemu identifikacije prihvaćen prijedlog da se, temeljem načina bilježenja tog njihovih opusa vidi u: EMIL HILJE (bilj. 2, 1999.), 92-133; Premda prezimena u izvornim dokumentima. EMIL HILJE (bilj. 2, 1999.), tako predložena identifikacija u stručnoj literaturi nije jednodušno 131., bilj. 1.; EMIL HILJE, Dva popisa dobara splitskih slikara iz prihvaćena, pa neki autori i dalje inzistiraju na tezi o Dujmu 15. stoljeća, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Vučkoviću kao autoru „Ugljanskog poliptiha” i nekih drugih 49, Zadar, 2007., 302., bilj. 48.), usvoji čitanje „Vučković”. dijela koja se mogu dovesti s njim u vezu (JOŠKO BELAMARIĆ, The Painting of Dujam Vučković on the Constitution of the 11 Arhivske vijesti o navedenim majstorima vidi u: EMIL HILJE Confraternity of Holy Cross in Split (1439), Scripta in honorem (bilj. 2, 1999.), 34, 51-56, 92-94, 122-124, 135, 139, 145.; EMIL Igor Fisković. Zbornik povodom sedamdesetog rođendana (ur. HILJE, Nepoznati dokument o radu Vittorea Crivellija u Zadru, M. Jurković i P. Marković), Zagreb - Motovun, 2015., 187-194.), Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 32, Zagreb, 2008., 43- smatram da niti jedan od argumenata koji podupiru navedenu 45.; EMIL HILJE, Slika Bogorodice s Djetetom u The Courtauld identifikaciju nije ozbiljno doveden u pitanje, pa u kontekstu Institute of Art u Londonu - prijedlog za Petra Jordanića, Ars ovoga rada ne smatram potrebnim još jednom je obrazlagati. Adriatica, 4, Zadar, 2014., 217-219. Međutim, podrobnija analiza djelatnosti Dujma Vučkovića u 12 Jednako tako treba isključiti i Jurja Čulinovića, koji se u Zadru Šibeniku navedenu identifikaciju dodatno osnažuje (EMIL HILJE, spominje 1461. godine. EMIL HILJE (bilj. 2, 1999.), 141. Splitski slikar Dujam Marinov Vučković u Šibeniku - u tisku). 13 Menegelo je umro između konca 1427. i početka 1431. 19 Izrazito precizan crtež opća je odlika svih Ivanovih radova, dok godine (EMIL HILJE /bilj. 2, 1999./, 56), a njegov je stil vrlo je na Dujmovim znatno manje prisutan i naglašeno tvrđi.

20 Svu do sada poznatu arhivsku građu o Ivanu Petrovu iz Milana 29 Premda se u venecijanskom slikarstvu prve polovine 15. stoljeća vidi u: EMIL HILJE (bilj. 2, 1999.), 92-94, 116-119. takva vrsta oklopa ne pojavljuje, nalazimo ga na rezbarenom 21 EMIL HILJE – RADOSLAV TOMIĆ, 2006., 170-179. (s pregledom poliptihu iz crkve San Antonio abate u San Daniele del Friuli starije literature); D. VUKIČEVIĆ-SAMARŽIJA, Gotika, u: (danas u Museo del Territorio), koji se temeljem sačuvanog Hrvatska umjetnost - Povijest i spomenici, (ur. Milan Pelc), Zagreb, ugovora pripisuje rezbaru Paolu di Amedeu i slikaru Micheleu 2010., 155. Bonu (Giambonu) i datira u 1441. godinu (VINCENZO JOPPI, Di alcune opere d’arte in San Daniele del Friuli, Archivio Veneto, 22 Te su freske, nedugo nakon što su otkrivene, temeljem isplate XXXI, Venezia, 1886., 468-469.; La scultura nel Friuli-Venezia za njihovu izradu slikarima Dujmu Marinovu i Ivanu Pavlovu, Giulia II (a cura di Paolo Goi), Pordenone, 1988., 22, 23.). zabilježene 3. siječnja 1429. godine, poslužile kao temelj za Međutim, u novije je vrijeme dovodeno u pitanje povezivanje atribuciju „Ugljanskog poliptiha” Dujmu Vučkoviću (DAVOR ovoga poliptiha sa zabilježenom narudžbom iz 1441. godine i DOMANČIĆ, Freske Dujma Vuškovića u Splitu, Prilozi povijesti datacija pomaknuta u treću četvrtinu 15. stoljeća (TIZIANA umjetnosti u Dalmaciji, 11, Split, 1959.). Bez obzira na različita FRANCO, Michele Giambono e il monumento a Cortesia de mišljenja o autorstvu splitskih fresaka (TOMISLAV RAUKAR Serego in Santa Anastasia a Verona, Padova, 1998., 87.), što bi – IVO PETRICIOLI – FRANJO ŠVELEC – ŠIME PERIČIĆ taj prikaz pomaklo prema vremenu kada je takav tip oklopa (bilj. 2), 162; EMIL HILJE (bilj. 2, 1999.), 97, 106-110), likovne već postao znatno češći i rašireniji. U mletačkom renesansnom podudarnosti između ta dva djela na koje je ukazao Davor slikarstvu takav se tip oklopa razmjerno rijetko pojavljuje, a Domančić nisu dovedene u pitanje. kao najpoznatiji primjeri oklopa „tipa Missaglia” navode se 23 Petrogradski poliptih pripisao je Andrea de Marchi Dujmu onaj na liku sv. Jurja na poznatoj Mantegninoj slici u Gallerie Vučkoviću (ANDREA DE MARCHI, Un polittico Spalatino dell’Accademia iz šezdesetih godina 15. stoljeća i onaj na di Dujam Vušković a Hermitage, Prilozi povijesti umjetnosti u Carpacciovom liku sv. Jurja u Scuola di San Giorgio degli Dalmaciji, 36, Split, 1996.), no pritom je podrazumjevao da je Schiavoni s početka 16. stoljeća (LUISA NIEDDA, (bilj. 25). Vučković autor „Ugljanskog poliptiha”. U istom je radu Vučkoviću 30 Najistaknutiji predstavnici te milanske porodice izrađivača (to jest autoru „Ugljanskog poliptiha”) pripisao i ostatke gotičkih oklopa bili su Tommaso zvani Missaglia i njegov sin Antonio. fresaka u crkvi Sv. Šime u Zadru (ISTO, 22). Nažalost, za tu Tommaso je bio sin nekog Petra, za kojega se pretpostavlja da atribuciju nije iznio nikakve argumente, pa je teško reći kakve je je također bio izrađivač oklopa. Taj Petar je imao četvoricu likovne podudarnosti pritom imao na umu. sinova, koji su u lipnju 1428. godine podijelili očinska 24 IVO PETRICIOLI (bilj. 2, 1990.), 329. dobra. Od njegovih sinova, Tommaso i Dionigi se kasnije u Milanu spominju kao izrađivači oklopa, dok se druga dvojica 25 LUISA NIEDDA, Armature e scudi nella pittura mediterranea del sinova, Zanino i Lanfranco, više ne spominju u arhivskoj Quattrocento, Bollettino Telematico dell’Arte, 10 Settembre 2003., građi (Dizionario Biografico degli Italiani, Istituto della n. 340 - http://www.bta.it/txt/a0/03/bta003.html (pristupljeno 19. Enciclopedia Italiana, Volume 78, Roma, 2013. - http://www. III. 2017.); Za usporedbu može poslužiti oklop koji se čuva u treccani.it/enciclopedia/negroni-da-ello_(Dizionario-Biografico)/ - Walters Art Gallery u Baltimoreu, a koji se datira oko 1450. pristupljeno 9. XII. 2016.). Premda bi bilo preuzetno u jednom godine i pripisuje Antoniu Missaglia (http://art.thewalters.org/ od njih htjeti prepoznati našeg slikara Ivana Petrova iz Milana, detail/40677/sallet/ - pristupljeno 19. III. 2017.). neke su podudarnosti znakovite. Činjenica je da takvo precizno 26 Vidi u: FABIO MARCELLI, Gentile da Fabriano, Milano, 2005., poznavanje oklopa, koji je u to doba bio tehnološki i tipološki 152, 158-159, 161. novitet, pretpostavlja neku vrstu bliske veze s onima koji su ih 27 GIAN ALBERTO DELL’ACQUA – RENZO CHIARELLI, Pisanello, izrađivali. A to da je najistaknutiji od njih imao brata Zanina Milano, 1966., 100.; LIONELLO VENTURA, Pisanello, Art (dakle Ivana, sina Petrova), koji se u Milanu posljedni put e dossier, 113, Firenze, 1996., 32-37.; Sličan oklop Pisanello spominje u lipnju 1428. godine, otprilike pola godine prije nego prikazuje i na reversu medalje Novella Malateste iz 1445. godine se slikar Ivan Petrov iz Milana prvi put spominje u Splitu, može (ISTO, 46, 47). u najmanju ruku biti poticaj za razmišljanje. 28 U dalmatinskom slikarstvu kao usporedni materijal mogu poslužiti 31 Pritom nemam na umu lutanja u atribuciji radova između likovi vitezova kod Menegela (sv. Juraj na Triptihu Varoške Gospe), Ivana Petrova i Dujma Vučkovića, koja ne smatram stvarnim Blaža Jurjeva (sv. Mihovil na poliptihu iz crkve Sv. Ivana Krstitelja problemom, nego prije svega izvorišta Ivanova specifičnog stila, u Trogiru i sv. Mihovil na poliptihu u Dijecezanskom muzeju u dijelom bliskog, a dijelom znatno odmaknutog od uobičajenih Šibeniku), Lovre Dobričevića (sv. Mihovil na poliptihu iz crkve odlika onovremenog dalmatinskog i mletačkog slikarstva (EMIL Sv. Dominika u Dubrovniku) i Vicka Lovrina (sv. Mihovil na HILJE /bilj. 2, 1999./, 95-96, 114). poliptihu iz franjevačke crkve u Cavtatu). Menegelo i Blaž Jurjev prikazuju staromodne srednjovjekovne oklope punih metalnih površina, a Dobričević oklop koji se u predjelu bokova sastoji od okomito poslaganih lamela (slično kao i kod većine mletačkih i padovanskih slikara 15. stoljeća). Jedino Vicko Lovrin prikazuje konjički oklop koji se u predjelu bokova sastoji od vodoravno poslaganih lamela, poput onog na svetokrševanskim zidnim slikama, no njegov poliptih potječe iz znatno kasnijeg doba, kada se takva vrsta oklopa već proširila Europom.

Emil Hilje: Zidne slike u južnoj apsidi crkve Sv. Krševana... Ars Adriatica 7/2017. (99-112)

Najčitaniji članci istog autora / istih autora

Slični članci

1-10 od 187

Također možete Započni napredno pretraživanje sličnosti za ovaj članak.