##plugins.themes.oapBasic.skip##
Adriai Művészettörténeti Szemle Keresés

Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu

DOI 10.15291/ars.429

##plugins.themes.oapBasic.downloadPdf##

Évf. 1 (2011)

##plugins.themes.oapBasic.openAccess##

##plugins.themes.oapBasic.articleMetrics##

  • 3 412 ##plugins.themes.oapBasic.abstractViews##
  • 1 248 ##plugins.themes.oapBasic.pdfDownloads##
  • 12 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsPerDay##
  • 164 ##plugins.themes.oapBasic.downloadsThisMonth##
  • Ivan Basić Odsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet u Zagrebu nepostojeci126@gmail.com ##plugins.themes.oapBasic.correspondingAuthor##
Predmet rada je crkva Svetog Mateja, koja se do 1881. nalazila uz južni ulaz u splitsku katedralu, naknadno umetnuta između periptera i temenosa Dioklecijanova mauzoleja. Analizom antičke prostorne situacije, pisanih izvora, raspoznatljivih ostataka crkve i njenoga izvornog sadržaja (sarkofag ukrašen reljefom ukriženih ljiljana s epitafom nadbiskupa Ivana) autor se zalaže za njenu dataciju u drugu polovinu 8. stoljeća. Naglašava ravensko porijeklo uzoraka reljefnog ukrasa, naslovnika crkve te njenog utemeljitelja, kojeg poistovjećuje s obnoviteljem salonitanske nadbiskupije u Splitu, Ivanom iz Ravene.
Split, crkva Sv. Mateja, Ivan Ravenjanin, sarkofazi, rani srednji vijek, arhitektura, skulptura
##plugins.themes.oapBasic.sections##
  1. Absztrakt
  2. Literatura
  3. Hivatkozások

Predmet rada je crkva Svetog Mateja, koja se do 1881. nalazila uz južni ulaz u splitsku katedralu, naknadno umetnuta između periptera i temenosa Dioklecijanova mauzoleja. Analizom antičke prostorne situacije, pisanih izvora, raspoznatljivih ostataka crkve i njenoga izvornog sadržaja (sarkofag ukrašen reljefom ukriženih ljiljana s epitafom nadbiskupa Ivana) autor se zalaže za njenu dataciju u drugu polovinu 8. stoljeća. Naglašava ravensko porijeklo uzoraka reljefnog ukrasa, naslovnika crkve te njenog utemeljitelja, kojeg poistovjećuje s obnoviteljem salonitanske nadbiskupije u Splitu, Ivanom iz Ravene.

1. Gradbeni i izolacijski zahvati na prostoru Peristila i Dioklecijanova mauzoleja s okolinom (izvor: MULJAČIĆ, S., 1958., 68) Constructive and isolative interventions on Peristyle and the Diocletian’s mausoleum with the surrounding area

malo. Najraniji, ujedno i jedini sačuvani prikaz eksterijera argenteum et aedificavit aecclesiam sancti Michaelis de Mare, crkve je bakrorez L. F. Cassasa iz 1782. godine (sl. 3). On tumulatus est in ecclesia sancti Matthaei.14 registrira grubo zidanu, nisku građevinu s veoma strmim Kratka kronika koja je poznata pod imenom Tabula A dvoslivnim krovom (iz kojeg izlaze stupovi periptera), Cutheis dio je narativne građe sakupljene za djelo De Regno s vratima i nekoliko uskih prozora na strani okrenutoj Dalmatiae et Croatiae libri sex trogirskog povjesničara katedrali. Vicko Andrić je ostavio najprecizniji snimak Ivana Lučića-Luciusa te tiskane među dopunama toj stanja iz 19. stoljeća u svojim arhitektonskim snimcima povjesnici, u dodatku Rerum Dalmaticarum scriptores.15 katedrale i njene okoline iz 1852. godine (sl. 4a-b).11 Od Puni naslov kronike glasi Summa historiarum tabula njega potječe tlocrt crkve, njen uzdužni presjek i prikaz A Cutheis de gestis civium Spalatinorum, a Lučić ju je svoda i krovišta. Nešto kasniji tlocrt, veoma sličan prepisao iz tzv. trogirskog rukopisa čuvanog kod splitske Andrićevu, potječe od Aloisa Hausera, iz 1876. godine (sl. patricijske obitelji Cindro (Cindrić).16 5).12 O samoj crkvi pisao je najiscrpnije T. Marasović, kako Jedini pouzdan podatak o autoru jest da je pripadnik iz perspektive tipologije, tako i fenomena transformacije vrlo stare i ugledne splitske obitelji Cutheis, koja je dala kasnoantičke palače u ranosrednjovjekovni grad.13 više pojedinaca istaknutih u društvenom i političkom Rukopisni katalog splitskih nadbiskupa kroničara iz životu. Kronika opisuje mjesna te, osobito u trećem dijelu, obitelji Cutheis pod rednim brojem 62 donosi sljedeći zapis: regionalna i balkanska zbivanja između 1348. i 1371. Iohannes primus archiepiscopus in Spalato. Iste fecit templum godine. Prema svjedočanstvu samog anonimnog pisca,

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

2a. Tlocrt istočnog i zapadnog temenosa Dioklecijanove palače s označenim položajem crkve Sv. Mateja (izvor: Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, S., 2005., sl. 3) Ground plan of the east and the west temenos of Diocletian’s palace with the marked position of St. Matthew’s church

kronika je sub brevitate compilata ex diversis chyrographis na zadovoljavajući način tumači povezivanje obaju djela de temporibus retroactis, što bi podrazumijevalo dulji s anonimnim Cutheisom već u najstarijim rukopisima, vremenski odmak između opisanih događaja i njihova tako da u budućim istraživanjima neće biti pogrešno bilježenja. Stoga se i pretpostavljalo da u kroničaru poistovjećivati njihove autore. treba vidjeti jednog od najistaknutijih članova obitelji Mada je iz Cutheisova kataloga razvidno da je u velikoj De Cutheis, kanonika Marina,17 koji je 1402. godine mjeri naprosto preuzimao Tomine podatke (osobito iz neuspješno kandidiran za splitskog nadbiskupa. poglavlja Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat Neposredno nakon kronike Lučić je u svojoj knjizi tis- memoria - “Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen”), kao Memoria archiepiscoporum Salonitanae et Spalatinae ne mijenjajući im ni sintagmatsku strukturu, jednako ecclesiae, katalog salonitanskih i splitskih prvosvećenika značajno obilježje ovoga kratkog spisa jesu podaci kojima od Sv. Dujma († 304.) do Alvisea Michielija (1566.-1575.). su imena pojedinih crkvenih dostojanstvenika dodatno Prema obavijestima iz izvornika kojim je raspolagao Lučić obogaćena, a koji su potpuno zaobišli svaku tekstovnu popis je također pripisan Cutheisu.18 Uvođenjem u pitanje predaju što je dala izvore o ranosrednjovjekovnom Splitu tradicije ovih izvora tzv. Trogirskog rukopisa kao najstari- kojima raspolaže suvremena povijesna znanost. Cutheisov jeg primjerka kronike, kataloga, kao i drugih narativnih pokušaj kompiliranja kataloga salonitanskih i splitskih izvora, M. Barada je pokazao kako i Tabula i Memoria nadbiskupa kojim je raspolagao kao predloškom s pripadaju vremenu ranijem od početka 15. stoljeća, čvrsto onim crpljenim iz Tomina djela rezultirao je pojedinim kronološki fiksiravši nastanak kodeksa između druge anomalijama i lakunama u popisu. On ipak donosi i vijesti polovine 1387. i svršetka 1388. godine, u jedinom periodu iz kojih se vidi autorov pokušaj ažuriranja postojećih u kojemu se vladavina kralja Sigismunda podudarala s tekstova podacima dostupnima, izgleda, samo njemu. Je episkopatom splitskog nadbiskupa Hugolina.19 Zaključno li se pri tome kasnosrednjovjekovni sastavljač kataloga se može potvrditi da je katalog Memoria archiepiscoporum vodio pisanim, kasnije izgubljenim vrelima ili vlastitim Salonitanae et Spalatinae ecclesiae načinjen 1387. ili saznanjima o splitskoj sakralnoj topografiji s lica mjesta? 1388. godine, a Tabula A Cutheis napisana najkasnije te Vjerojatno se na obje postavke može potvrdno odgovoriti, godine, svakako nakon 1371., s kojom se zaključuje u njoj iako je moguće ponuditi samo ograničen kontrolni sadržana naracija. Nadbiskupski katalog i kronika, dakle, mehanizam. Njegove vijesti o posljednjim počivalištima nastaju u podudarnom vremenskom rasponu; time se Ivana Ravenjanina i nadbiskupa Lovre u crkvi Sv. Mateja

potvrđene su samim prisustvom spomenutih grobnica u porijeklo u obliku u kojemu ga donosi arhiđakon toj građevini sve do kraja 19. stoljeća; stoga se vjerojatno potkrepljuje, naime, Pavlova oporuka kojom svom ocu, radi o Cutheisovu direktnom uvidu. prioru, ostavlja nasljedstvo.21 Moguće je, dakle, da je i neš- Mogućnost provjere arheološkim putem, ukoliko to ranije došlo do sličnog slučaja spleta najviše crkvene i je provediva, mogla bi pružiti posve novu dimenziju svjetovne funkcije grada unutar dvaju pokoljenja iste obi- Cutheisovim navodima. Zanimljivo je da on, Cutheis, telji, što je Cutheis mogao doznati na više načina. Poznat Ravenjaninovoj graditeljskoj djelatnosti pripisuje splitsku mu je bio i točan dan i mjesec smrti nadbiskupa Lovre, crkvu Sv. Mihovila “na obali” (in ripa maris, de mari), što što je također podatak koji ne sadrži Toma Arhiđakon kao se također može tumačiti takvom obaviješću koja je stajala ni jedan drugi izvor (epitaf na nadbiskupovu sarkofagu u Cutheisovu izvoru, ili pak nekom vrsti komemorativnog ne sadrži formulu datacije): IIX. die Mens. Julio. Točna zapisa ili natpisa koji je u kroničarevo vrijeme unutar te godina smrti nadbiskupa Lovre nije poznata (vjerojatno crkve još bio vidljiv.20 1099.), dok je posljednji diplomatički dokument koji Sintagma je, onakva kakva je doprla do nas, sročena ga spominje kao živućeg izdan 1095. godine.22 Ovi tako da nije valjano razumljivo predstavlja li ona manje- jedinstveni Cutheisovi podaci vjerojatno potječu iz više doslovan ispis iz nesačuvanog starijeg vrela ili pak kakva mjesnog nadbiskupskog kataloga ili pontifikalne zaključak ispisivača. Izraz koji donosi Cutheis može kronike kojima se tragovi nisu sačuvali u drugim jednako tako potjecati, primjerice, iz službenog zapisa tekstovima splitske pisane predaje. Iz istog vrela potječu i o gradnji ili gradbenog natpisa, za koji također treba ekskluzivni podaci o prvom splitskom nadbiskupu (osim, postavljati pitanje je li, prepisan, stajao u kroničarevu možda, onog o grobnom mjestu, za koji zaseban zapis vrelu ili bio javno izložen na uvid svem općinstvu. i nije bio nužan) o “srebrnom hramu” i Sv. Mihovilu in U smislu vrednovanja Cutheisovih izvora posebice ripa maris. Drugospomenuti Cutheisov podatak, onaj o su intrigantna dva njegova podatka: onaj o službi templum argenteum koji je dao načiniti Ivan Ravenjanin, nadbiskupova oca naveden uz ime crkvenog poglavara tumačio se oduvijek kao srebrni tabernakul namijenjen Martina iz druge polovine 10. stoljeća te onaj o nadnevku glavnom oltaru katedrale.23 Ne ulazeći u pitanje radi li smrti nadbiskupa Lovre. U prvom slučaju je anonimni se o tabernakulu ili ciboriju optočenom srebrom, kao sastavljač vijestima o Martinu prenesenima iz Tomine pouzdan zaključak valja istaknuti tek to da anonimni kronike naprosto pridružio rečenicu o nadbiskupovu ocu: splitski kroničar iz 14. stoljeća zasigurno nije iz osobnog & pater ejus fuit Comes istius Civit[atis, op. I.B.]. Vijest uvida poznavao taj predmet, jer nije vjerojatno da bi se je neprovjerljiva, ali se može uspoređivati s Tominom takav sačuvao neokrnjen kroz šest stoljeća. Zato u ovom obaviješću o generaciju kasnijem splitskom nadbiskupu izrazu također valja vidjeti podatak preuzet iz pisanih Pavlu, čiji je otac Prestancije uistinu bio primarius, hoc est vrela starijega doba. rector, civitatis Spalatine (HS c. XIV, 57). Nadbiskupovo Na ovaj način revalorizirani podaci iz sastavka anonimnog Cutheisa pokazuju kako vijesti kojima obogaćuje svoj primarni tekstualni predložak potječu iz ranosrednjovjekovne starine te sadrže autentičnu jezgru poduprtu, nažalost izgubljenim, vrelima iz toga vremena.

Istraživanja i interpretacije S. Gunjače

Zasluga je S. Gunjače što je u opširnom i kritičkom pregledu čitave problematike kompleks pitanja vezanih uz dataciju i atribuciju ranosrednjovjekovnog sarkofaga s prikazom ukriženih ljiljana (sl. 6) priveo uspješnom razrješenju.24 Gunjača je među prvima upozorio da najstariji spomen veze između sarkofaga u crkvi Sv. Mateja i osobe Ivana Ravenjanina predstavlja zapis u jednom od mnogih srednjovjekovnih kataloga salonitanskih i 2b. Dioklecijanov mauzolej u istočnom temenosu. Pogled sa zapada splitskih nadbiskupa, onom čijim je autorom anonimni s označenim položajem crkve Sv. Mateja (izvor: Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, S., 2005., sl. 9) A Cutheis. Treba se u cijelosti složiti s Gunjačinim Diocletian’s mausoleum in the east temenos. West view with the marked zaključkom kako je u Cutheisovu popisu nadbiskupâ position of St. Matthew’s church naveden podatak o grobnom mjestu Ivana Ravenjanina

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Ivanu Ravenjaninu, omogućuje određenje terminus post quem non oblikovanju iste tradicije. Ona se morala konstituirati prije konca 14. stoljeća, a nakon ponovnog korištenja sarkofaga u 12. ili 13. stoljeću. Navedenim je argumentacijskim slijedom Gunjača s lakoćom otklonio mišljenje Bulića i Bervaldija o kasnom, ranonovovjekovnom postanku tradicije o pripadnosti sarkofaga Ivanu Ravenjaninu. Već sama činjenica uvriježenosti navedene tradicije u 14. stoljeću, u razdoblju kada je Cutheis sastavljao svoj katalog, pobija svaku pretpostavku o njenom nastanku tijekom uskoga 3. Pogled s Peristila na Dioklecija- kronološkog luka između Lučićeva vremena i 1700. nov mauzolej (izvor: CASSAS, L. F. odnosno 1724. godine.27 - LAVALLÉE, J., 1802., Pl. 39) Skromno nadograđujući Gunjačine rezultate, u View from the Peristyle to the interpretaciji bi se moglo krenuti i korak dalje. Iz do Diocletian’s mausoleum sada iznesenih spoznaja, naime, proizlazi da se sarkofag ukrašen reljefnim ljiljanovim križevima u crkvi Sv. “zaključio sastavljač nekog kataloga, najvjerojatnije na Mateja nalazio od davnine, od postanka građevine, da osnovi iznesenog natpisa na sarkofagu koji se u toj crkvi je za nju bio namijenjen te da je ona građena kako bi nalazio”.25 Dekonstruirajući teze starijih istraživača, primila svečanu grobnicu nadbiskupa Ivana, kao grobna autor je bio u prilici formulirati nekoliko izrazito važnih crkva. U skladu s tim nije nužno a limine odbacivati zaključaka26: sponu između reorganizacije biskupske crkve u osobi 1. Jednodušna izjava pregršta svjedoka otvaranja dvaju Ivana Ravenjanina i ovdje mnogo puta spomenutog sarkofaga 1700. godine, dana pod prisegom i unesena sarkofaga, koji je doista mogao pripadati njemu, u zapisnik Farlatijeva suradnika kanonika Jerolima biskupu iz druge polovine 8. stoljeća. Jednako tako, Bernardija 1724. godine ne može potpadati pod sumnju; makar Cutheisov katalog iz 1387.-88. godine pouzdano njihov je iskaz istinit i autentičan (potvrđuje ga brojnost determinira gornju kronološku granicu postanka i istovjetnost svjedočenjâ, visoka dob i društveni ugled tradicije o pripadnosti sarkofaga ovom nadbiskupu, svjedokâ - redom svećenika metropolitanske crkve, kako trijezno zaključuje Gunjača, diskutabilnim ostaje među kojima i dvojice kanonika - te nemogućnost izrade viđenje prema kojemu njegovu donju granicu mora podataka iz iskaza u tendenciozne svrhe jer ne daju utvrditi najkasnija reutilizacija istog sarkofaga. U nekim pozitivan odgovor na pitanje cui bono?), kako u cjelini je nepoznatim povijesnim okolnostima, smatramo, veza tako i u detalju koji se odnosi na mitru vrlo niskog tipa grobnice s Ravenjaninom mogla iščeznuti iz kolektivne koju su svi svjedoci zapazili na pokojnikovu tijelu. svijesti građana Splita, da bi bila iznova uočena i 2. Činjenica da svjedoci navedenog događaja bez- valorizirana tijekom razdoblja predrenesanse u kojem iznimno i samoinicijativno identificiraju tijelo otkriveno u djeluje Cutheis, a u kojem je srednjodalmatinski grad sarkofagu kao corpus Joannis Ravennatis ili cadaver Joannis predstavljao sredinu s dostatnom kulturnom podlogom Ravennatis potvrđuje da se ta spontanost iskaza može za starinarska istraživanja ovog tipa. objašnjavati jedino od davnine ustaljenom tradicijom o Moguće je, dakako, da veza sarkofaga s poštovanim grobnici Ivana iz Ravene upravo u crkvi Sv. Mateja. Starina prvim crkvenim poglavarom i nije bila izblijedjela iz u kojoj se tradicija formira u svakom slučaju za barem sjećanja, ali da je njoj usprkos grob ad hoc reutiliziran nekoliko desetljeća prethodi 1700. godini. u, pobliže nepoznatim, okolnostima kada se nije moglo 3. Iz nalaza u ranosrednjovjekovnom sarkofagu pronaći kakvo primjerenije rješenje, a sahranu uslijed liturgijskog ruha (niska mitra) koje može pripadati epidemije ili drugih razloga trebalo obaviti ubrzano, što najranije 12. ili 13. stoljeću nedvojbeno proizlazi kako je bio čest slučaj. Dodajmo da je za dvadeset nadbiskupa je grobnica sekundarno upotrijebljena za ukop drugog koji su se na splitskoj katedri izmijenili između nadbis- nadbiskupa u kasnom srednjem vijeku, kada je jedino kupa Bernarda (1198.-1217.) i, uključivo, Petra Diškovića i mogla primiti takav inventar. Posljednja reutilizacija (1420.-1426., od čijega su doba grobna mjesta splitskih sarkofaga daje pouzdan terminus ante quem non postanku prvosvećenika podrobnije zabilježena), mjesto ukopa tradicije o pripadnosti sarkofaga Ivanu Ravenjaninu. potvrđeno ili pretpostavljeno tek za njih devet.28 Ne bi 4. Cutheisov nadbiskupski katalog, nedvosmisleno trebalo u potpunosti odbaciti ni mogućnost da se neki atribuirajući grobnicu u crkvi Sv. Mateja nadbiskupu nadbiskup kasnijega vremena namjerice dao sahraniti

u grobnici uvaženoga prethodnika, htijući na taj način ili preinačavanju epigrafske komponente na grobnici, naglasiti vlastitu ulogu u vodstvu splitske crkve, pa i zadržavši cjeloviti natpis prvotnog vlasnika. ideološku vezu s njenim utemeljiteljem. Vjerojatno na taj Na mogući prigovor kako bi bilo vrlo neobično da način valja tumačiti sličan postupak nadbiskupa Rogerija podatak o mjestu ukopa nadbiskupa Ivana, kao stožerne († 1266.), Tomina suvremenika, koji je naložio da ga osobe početaka splitskog povijesnog narativa, ne nađe mje- se nakon smrti položi u sarkofag dalekog predšasnika sto u kronici arhiđakona Tome, može se ponuditi jednak ugledne uspomene, Krescencija (1099.-1112.), pred odgovor kakvim je S. Gunjača replicirao kritičarima koji glavnim portalom katedrale.29 Da pri tome postojeći su izvlačili dalekosežne zaključke ex silentio izvorâ: “Nije nadgrobni natpis starijeg korisnika grobnice nije morao metodično očekivati od starijih pisaca da nam kažu sve pričinjavati smetnju novoukopanome, svjedoči činjenica ono što nas interesira (...) Otkuda slijedi da su stariji pisci što Rogerije, kao ni kasniji prelati sahranjeni u sarkofage sve morali znati, otkuda slijedi i to da su morali iznositi sve nadbiskupâ Ivana i Lovre, nije inzistirao na uklanjanju što su znali ili drugo: da su bili sveznalice, pa da im ništa,

4a. Tlocrt prizemlja Hrama s okolnim termama, Vicko Andrić, 1852. (izvor: KEČKEMET, D., 1993., T. III) Ground plan of the Temple with the sourrounding thermae, by Vicko Andrić, 1852

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

što je krupna ili senzacionalna, nije moglo izmaći?”.30 oprez pri svođenju njihove interpretacije na jednake Uostalom, Toma ni jednom riječju ne spominje ni grob kriterije - valja istaknuti da bi spomenuti itacizam u ovom nadbiskupa Lovre koji u Povijesti salonitanskih i splitskih kontekstu mogao dodatno učvrstiti određenje samog prvosvećenika zauzima gotovo jednako značajno mjesto latinskog nadgrobnog natpisa kao i spomenutoga grčkog kao obnovitelj dijeceze, a lokacija je arhiđakonu morala formulaičnog poklika u istu kronološku ravan, drugu biti poznata. polovinu 8. stoljeća. S obzirom, naime, na istovjetnost grafijske manire na oba natpisa koju smo gore istaknuli, ta se dodatna neobičnost ne može interpretirati kao Prilog datiranju slučajnost, već kao anomalija koja se na objema plohama opetuje kao ortografička konstanta. Ona je ovdje, doduše, Jedan od faktora za datiranje sarkofaga nadbiskupa proistekla iz dviju različitih jezičnih praksi prodirućih u Ivana jest, u starijoj literaturi prilično zanemarivan, to doba, vulgarnolatinskog i novogrčkog izgovora (što natpis na njegovu poklopcu. Formula HC XC NHKA znači da se ne mogu leksički uspoređivati ona slova koja varijanta je poznate formule IC XC NIKA, koja se prema su istovjetne morfologije ali druge glasovne vrijednosti), istraživanjima I. Nikolajević javlja tek sredinom 8. stoljeća, no reflektira realne dosege romanskog jezičnog izričaja u u Konstantinopolu. Za taj natpis trebalo bi izraditi analizu Dalmaciji kakav je bio na svršetku 8. stoljeća. Drugačije kojom bi se pokazalo je li njegovo urezivanje na poklopac rečeno, grafijska i jezično-sadržajna koherentnost u sarkofaga istovremeno urezivanju grobnog natpisa. Tek bi sprezi s likovnim efektom postaje i prepoznatljivom se tada o dataciji obaju elemenata mogli izvući sigurniji odlikom ujednačenog epigrafsko-klesarskog stila kojim zaključci. I preliminaran uvid u duktus pojedinih slova splitski radionički krug kasnog 8. stoljeća pristupa formule na poklopcu dopušta navedenu mogućnost. spomeniku. Reljefni ukras pročelja sarkofaga, ponajviše Osobito su indikativna srpasto C te A s prelomljenom zahvaljujući raščlambama Ž. Rapanića i N. Jakšića36 spojnicom, kakva se javljaju i na samom epitafu; uncijalno uspješno pozicioniran unutar fenomena “liutprandske X oblikovano je ukriženim potezima nejednake duljine. renesanse” zrelog 8. stoljeća, zatim poklopac sarkofaga, pa X i K nemaju ekvivalente u latinskom natpisu, dok H i grčki kao i latinski natpis pokazuju međusobno suglasje N morfološki uglavnom odgovaraju kapitali kakva je komponenata, suglasje koje nas ovlašćuje da ih u njihovoj nazočna u latinskom epitafu.31 Prožimanje kapitale i ukupnosti pripišemo tako izvorno zamišljenoj i u jednom uncijalnog pisma tvori i izvjestan dekorativni efekt, navratu ostvarenoj likovnoj koncepciji, ne ostavljajući pojačan likovnom komponentom strogo ocrtanog križa. mjesta adiciji pojedinih ornamentalnih i epigrafskih Sve su ove epigrafičke odlike sukladne onima s grobnog elemenata u postupnom vremenskom slijedu. Stil reljefne natpisa na sanduku, koji sadrži blago vertikalno izduljena dekoracije, tipologija pokrivala s osobitim tipom križa kapitalna slova prožeta ponekom uncijalnom formom u korelaciji s grčkim natpisom, grafijske odlike obaju (C, E, Q, U, G, R). Stoga bismo bili skloni kronološki natpisa i stadij glasovnog razvoja koji se reflektira u povezati ukupan reljefni ukras prednje strane sarkofaga, njihovom sadržaju - sve se komponente, osim posljednje, pridruživši mu epitaf te formulu Kristove pobjede oko mogu neovisno datirati kasnim 8. stoljećem - nastali su, križa, s razdobljem u kojem je zasvjedočen prelat Ivan, zasigurno, u uzajamnoj zavisnosti te je stoga posve čvrsto prisutan na Nicejskom koncilu 787. godine.32 uporište identifikacije ličnosti spomenute u samom nat- Čini se značajnim istaknuti da je pokraćena inačica pisu s povijesnom osobom nadbiskupa Ivana, sudionika grčkog natpisa s Kristovim dvodijelnim imenom na crkvenog sabora održanog u Niceji 787. godine. Time, poklopcu sarkofaga pisana itacistički, dosljedno u riječju, otklanjamo potrebu za viđenjima o sukcesivnosti dva navrata supstituirajući jotu etom, ovdje umjesto dovođenja ovog grobnog spomenika u njegov postojeći kapitalnog slova I s urezanim H. Grafija, pak, latinskog oblik kroz sekundarne i tercijarne preradbe. Prvotno je epitafa podno poklopca također očituje tu pojavu preklesavanje mramornog antičkog sarkofaga u kasnom 8. vulgarnog latiniteta koja je u epigrafici rimske Dalmacije stoljeću, dakle, prema našem mišljenju bilo i definitivno, potvrđena već od kasne antike.33 U latinskom epitafu stoji dok je sam sarkofag višekratno reutiliziran (što nije requiiscet mjesto requiescet i Johannis mjesto Johannes, urodilo spomena vrijednim posljedicama po njegov dok istodobno u penultimi nenaglašenog vokala dolazi izgled). Ukazujući na nepotrebnost razdvajanja natpisa do zamjene ĭ > e: fragelis mjesto fragilis, inutelis mjesto na prednjoj strani sarkofaga od onoga na pokrovnoj inutilis.34 Iako je ovdje riječ o dvjema različitim jezičnim ploči, ukazujemo istodobno i na jedinstvenost latinsko- i grafijskim tradicijama - latinskoj i grčkoj, koje su se grčkog epitafa kao primjera biskripturalnosti (ne nužno susrele na istom mediju,35 što upućuje na razumljiv i bilingviteta), upadljivo odsutne iz korpusa epigrafije i

4b. Bočni snimak južne strane Hrama i zvonika, Vicko Andrić, 1852. (izvor: KEČKEMET, D., 1993., T. V) South-side view of the Temple and the belltower, by Vicko Andrić, 1852

tekstova na mekim materijalima u ranosrednjovjekovnim kružnica uoči ponovne upotrebe sarkofaga umetnut je dalmatinskim gradovima, ipak podvrgnutima višestoljet- dvaput opetovan motiv stiliziranih dijagonalno ukriženih nom bizantskom političkom suverenitetu od kakvog bi ljiljanovih cvjetova unutar četvrtastih kaseta, kreativno se očekivala snažnija prisutnost grekofonske populacije i organički pripojen površini izvorno drugačije zadane i grčkog pisma. Primjena dvopismenosti i dvojezičnosti likovne koncepcije. Istovremeno, gornje stranice istih na nadbiskupovoj grobnici u Splitu krajem 8. stoljeća u kaseta ne tangiraju ravninu u kojoj leži odgovarajući dio svojoj je gotovo potpunoj izoliranosti, kao i u odabiru tada medaljona, već ovaj zadire u natpisnu plohu te ju na taj popularne siglirane formule očito, rječito svjedočanstvo način sužava, onemogućavajući uklesivanje natpisa na posebnih odnosa između dalmatinskog grada i istočno- segmentu pročelja nad kružnicom. Liniju natpisa, dakle, rimske prijestolnice. prekida tjeme medaljona, što sasvim jasno pokazuje da N. Jakšić je, pak, primijetio da donje stranice pravo- su kasete s obiju strana središnjeg crux coronata klesane kutnih reljefnih kaseta na susjednom sarkofagu priora i dimenzionirane s namjerom pozicioniranja epitafa Petra u jugoistočnom interkolumniju periptera leže u upravo na mjestu na kojem se nalazi. Da je istodobno istoj ravnini s vanjskom koncentričnom kružnicom što s likovnom bila predviđena te izvedena i epigrafska obrubljuje središnji medaljon s križem, preostatak izvor- komponenta, svjedoči upravo činjenica što su pravokutna nog jedinog ukrasa prednjice ranokršćanskog sarkofaga reljefna polja snižena u odnosu na središnji motiv, te je bračko-salonitanskog tipa iz 6. stoljeća37 respektiranog gornji rub sarkofaga tako prilagođen umetanju natpisa.38 pri preklesavanju sarkofaga tijekom ranog srednjeg Ovako naumljena cjelina, s odabirom specifičnog vijeka kada je središnji motiv zadržan, a s njegovih strana odnosa između natpisa i reljefa, pretpostavlja svjesno uklesan nov reljefni ukras. Lijevo i desno od središnjeg imitiranje ne samo reljefnog ukrasa starijeg nadbiskupova polja s bareljefnim prikazom križa unutar koncentričnih sarkofaga, već i imitiranje dispozicije njegove epigrafske i

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

5. Projekt izolacije i restauracije Mauzoleja-Katedrale, tlocrt, Alois Hauser, 1876., detalj (izvor: KEČKEMET, D., 1993., sl. 63) Project for the isolatioin and restoration of Mausoleum-Cathedral, ground plan, Alois Hauser, 1876, detail

likovne komponente, koja je za priorov sarkofag, dakako, je položen Petrus dominus et prior i naslov priora koji mogla biti zamišljena i drugačije. K tome je recentnom nosi svjetovni poglavar zadarske gradske općine Andrija analizom sadržaja triju epitafa na sarkofazima iz Splita u vlastitoj oporuci iz 918. godine bili su u prijašnjim - onog nadbiskupa Ivana, nadbiskupa Ivana Tvrdakova interpretacijama smatrani uzajamno ovisnima.40 (prva trećina 10. st.) i priora Petra - N. Jakšić uspostavio Ovu privatnu ispravu kojom je tantillus peccator terminus post quem non nastanku priorove grobnice. Andreas prior formulirao svoju posljednju volju Uočivši da epitaf mlađeg nadbiskupa Ivana kompilira kritički je raščlanila N. Klaić, nastojeći komparacijom segmente teksta s preostalih dvaju sarkofaga, uspostavio s odgovarajućom europskom diplomatičkom građom je kronološki niz unutar kojeg je sarkofag priora Petra pokazati kako se u formalnom pogledu radi o diplo- zauzeo drugo mjesto u vremenskom slijedu, što ga, matičkom falsifikatu sastavljenom u 12. stoljeću, kako bi uzimajući u obzir i stilsku konfrontaciju dvaju sarkofaga podupro pretenzije samostana Sv. Krševana na posjede (plošan tretman čitava pročelja, oblikovanje florealnih koje je ovoj crkvenoj instituciji navodno zavještao motiva troprutom vrpcom, gubitak realnog karaktera prior Andrija. Ovako porazan zaključak nametnula motiva u korist dekorativnog učinka), prilično pouzdano je provedba skupne analize nutarnjih i vanjskih određuje u 9. stoljeće.39 karakteristika nekoliko isprava datiranih između 918. Ovim Jakšićevim razmatranjima pridružili bismo i 1072. godine iz fonda zadarskog samostana, u kojima nekoliko vlastitih. Naime, datacija ovog sarkofaga u kojem se javljaju dužnosnici s naslovima tribuni i consules.

Ukupnost značajki koje su odavale da je priorova isprava dovelo do neizbježnog zaključka kako je samostanski nastala u uvjetima važećeg pravnog razvitka anakronima skriptorij barem dio spornih isprava sastavljao “na u odnosu na navodnu dataciju dokumenta (okolnosti osnovi istinitih podataka”. I ovaj se autor, doduše, utječe primijenjenih instrumenata javne vjere upućivale zaključku o falsificiranju “na osnovi podataka iz neke su na mnogo kasnije doba, kada se formira notarska knjige anala u kojoj su bili ubilježeni osnovni podaci o isprava rigorozno utvrđena oblika), navela je autoricu najvažnijim zbivanjima u samostanu i oko njega pa i o da Andrijinu oporuku zajedno s drugim spomenutim pojedinim pravnim poslovima, a osobito o darovanjima ispravama definira kao krivotvorine sastavljene u i kupoprodajama, tj. podaci o objektu pravnog posla, skriptoriju Sv. Krševana nakon druge polovine 12. o svjedocima i o vremenu u kojem se pravni posao stoljeća.41 dogodio”, čime zapravo nepotrebno rekonstruira Naknadno su, međutim, gledišta N. Klaić o čitavoj sastavne dijelove vrlo, vrlo detaljnog predloška (kakav skupini svetokrševanskih dokumenata - pa tako i bi, ukoliko nije riječ o nekoj vrsti kopijalne knjige, bilo o oporuci priora Andrije - opovrgnuta ozbiljnim i teško zamisliti) a koji skupno, u stvari sačinjavaju upravo kvalificiranim argumentima. Prve među njima iznio izvornu, autentičnu ispravu!42 je L. Margetić, prihvaćajući generalno mišljenje o Konačno, iscrpna su onomastička istraživanja V. krivotvorenju isprava, ali i upozorivši da se taj zaključak Jakić-Cestarić pokazala kako je struktura osobnih imena ne može upirati o pojavu naslova tribunus u svojstvu prisutnih u oporuci priora Andrije upadljivo različita u počasnog aristokratskog naslova isključivo u Zadru, odnosu na njihovu strukturu u kasnijoj diplomatičkoj i to jedino u ovdje spominjanom korpusu isprava. građi, vjerno reflektirajući stadij etničkog razvoja Naime, stav N. Klaić bio je u velikoj mjeri određen dalmatinskih urbanih sredina kakav je bio dostignut u upravo pojavom ovih dužnosnika zajedno s konzulima u vremenu u koje je isprava datirana. Sudeći po sastavu i funkciji svjedokâ, što je tumačila namjernim umetanjem porijeklu imenâ, infiltracija slavenskih etničkih eleme- ovako tituliranih osoba u podmetnute isprave, kako bi nata tada je još vrlo suspregnuta, dok je s druge strane one stekle kontekstualnu uvjerljivost i vjerodostojnost kontinuitet starosjedilačkog romanskog supstrata i u suvremenom zadarskom društvu. Margetićeva su dalje vrlo izražen.43 Takav antroponimijski obrazac u istraživanja, međutim, pokazala da zadarski tribuni mlađem vremenu ne bi mogao biti krivotvoren, već u 12. i kasnijih stoljeća nisu mogli djelovati kao svjedoci, obzir dolazi jedino vješto baratanje izvornom priorovom upravo stoga što se u kasnom srednjovjekovlju pod tim oporukom iz početka 10. stoljeća i modificiranje njena naslovom podrazumijevalo sudske činovnike srednjeg sadržaja kako bi ga se prilagodilo novouspostavljenim ranga (što je pravna novina), čija je uloga u sudskom važećim pravnim pretpostavkama. Time a fortiori dolazi postupku bila unaprijed određena te razdvojena od do izražaja okolnost da je u postojećem, prerađenom službe svjedoka. U kronološkom lûku između ranog obliku oporuke, uz dodatke diplomatičkih formula 12. srednjeg vijeka i vremena sastavljanja svetokrševanskih stoljeća, ipak sačuvan znatan dio dva stoljeća starijeg falsifikata došlo je, prema Margetiću, do transformacije autentičnog predloška. funkcije i značaja tribunske službe, tako da svjedoci - O stupnju autentičnosti najstarijih svetokrševanskih ugledni građani s počasnim naslovom tribuna - koji isprava raspravljao je, u drugom kontekstu, i N. Jakšić, nazoče pravnim činima u zbiru sumnjivih isprava obrađujući topografska, toponomastička i pravnopovijesna iz samostana Sv. Krševana nemaju, zapravo, ništa pitanja u vezi s velikim posjedom u Diklu kraj Zadra, zajedničkog s kasnijom specifičnom službom tribuna što ga je samostan Sv. Krševana stekao kraljevskom iz pretpostavljenog vremena sastavljanja krivotvorina. darovnicom u 10. stoljeću. Otklanjajući diplomatičku Drugim riječima, “ovjeravanje” isprave iz početka 10. raščlambu same darovnice, Jakšić je, između ostalog, stoljeća tada nepostojećim komunalnim činovnicima pokazao da je u vrijeme sastavljanja tzv. hirografa opata dovelo bi u pitanje samu svrhovitost čina krivotvorenja Petra 1067. godine - u koji je kao dokazni materijal bila kao i motivaciju sastavljača patvorine, jer u tom slučaju ugrađena darovnica Mihajla Krešimira II. (949.-969.) krivotvorena darovnica ne bi bila svrsishodna, budući da za Diklo, kao i njena potvrda izdana od Petra Krešimira bi se pozivala na svjedoke koji to nisu mogli biti, odra- IV. - skriptorij samostana Sv. Krševana već raspolagao žavajući pravno stanje jednog drugog vremena. Podaci te korpusom veoma starih isprava na kojima su se temeljila vrste dakle, zasigurno, nisu mogli biti ugrađeni u isprave odgovarajuća posjedovna prava samostana, te da su već po uzoru na kasnosrednjovjekovne zadarske sudske tada, u vrijeme sastavljanja ranih prijepisa, ti dokumenti službenike; oni, štoviše, vjerno oslikavaju realitet rano- držani autentičnima. Nadovezujući se na rezultate do srednjovjekovnog sudskog postupka, što je Margetića kojih je došla V. Jakić-Cestarić, autor je istaknuo da

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

nastanak isprava iz samostana Sv. Krševana “nije zamisliv jesno vrelo, kao i najstarije diplomatičko svjedočanstvo o bez tekstualnih podloga iz ranijeg razdoblja”.44 naslovu gradskog čelnika Bizantske Dalmacije u obliku Jezgreni dio podataka oporuke priora Andrije ne prior. Upravo je ova činjenica tvorila terminus post quem za može se, dakle, ozbiljno dovesti u pitanje, jer se, ako je dataciju splitskog sarkofaga nositelja iste titule, koji bi po i bila djelomice umjetno stvorena, isprava zasnivala na tome mogao biti kronološki određen jedino 10. stoljećem. autentičnim starijim samostanskim zapisima narativnog, Alternativno bi se moglo pomišljati na to da Petrov sarko- kronikalnog, analističkog i diplomatičkog karaktera fag i epitaf kronološki prethode vremenu sastavljanja te inim bilješkama, kao i zbog toga što onomastika oporuke zadarskog priora, što bi uporabu službene titu- dokumenta, prema metodologiji antroponimijskih lature ovog tipa u splitskoj epigrafici činilo najranijom istraživanja usmjerenih ka strukturnoj, statističkoj i potvrdom naslova prior u ranosrednjovjekovnom dalma- genealoškoj raščlambi osobnih imena koju je uspješno tinskom gradu, dajući prednost podatku s natpisa u odnosu primijenila V. Jakić-Cestarić, “zrcali cjelinu tekstualnoga na diplomatički podatak. Datacija, međutim, splitskog sklopa i većinu podrobnosti jednoga predloška koji je natpisa zasnivala se isključivo na epigrafskim i stilskim doista nastao na početku 10. stoljeća”.45 kriterijima, posljedično omogućavajući jedino okvirne Zapis o priorovoj posljednjoj volji, u obliku u kojemu kronološke odrednice, što je u suočenju s datiranom je stigao do modernog vremena, riječju, pouzdano je povi- ispravom iz Zadra stvaralo razumljivu suzdržanost pri

6. Sarkofazi nadbiskupa Ivana i priora Petra, Split, crtež (izvor: RAPANIĆ, Ž., 1971., 291, 293) Archbishop Ivan and prior Petar’s sarcophagi, Split, drawing

svakom opredjeljivanju o prvenstvu između dvaju izvora. Riječju, interpretacije historiografije o kronologiji pojave institucije priorata u dalmatinskim gradskim općinama, pa tako i o vremenskom određenju te prvenstvu pojedinih epigrafičkih spomenika sa spomenom te funkcije, otežavala je činjenica što upravo prve tekstualne potvrde prisutnosti priora istočnojadranskih gradova u datiranom diplomatičkom materijalu istovremeno predstavljaju i najstarije sačuvane dokumente tih gradova. Nedavno je, međutim, na zagrebačkoj izložbi sakralne umjetnosti Kotorske biskupije tematiziran i ulomak reljefno ukrašenog natpisa pohranjen u lapidariju muzeja Sv. Mihovila u Kotoru (sl. 7).46 Pronađen je prilikom istraživanja Sv. Marije Collegiate u istom gradu te podrijetlom najvjerojatnije predstavlja ostatak kamene plastike predromaničke faze te crkve (izvorno dio 7. Ulomak natpisa, Kotor, lapidarij muzeja Sv. Mihajla (izvor: ZORNIJA, M., 2009., kat. 27) grobne konstrukcije ili komemorativnog spomenika). Fragment of the inscription, Kotor, St. Michael’s Museum lapidarium Riječ je o lijevom, početnom dijelu natpisne ploče s tri strane uokvirene ornamentom troprute pletenice širine približno jednake onoj natpisne plohe. Sačuvani dio Zbir ovih podudarnosti navodi nas da ih uobličimo u natpisa PRIOR... klesan je u prilično pravilnoj kapitali konačan zaključak o 9. stoljeću kao vremenu nastanka s karakterističnim romboidnim slovom O, dok završni priorova sarkofaga i uklesivanja njegova epitafa, u kojoj dio natpisa zbog fragmentarnosti nije moguće pouzdano dataciji ovim razmatranjima ujedno podupiremo rezultate restituirati. Oprezno datiran u 9. stoljeće, ukoliko se ovaj do kojih je prije više od 30 godina došao N. Jakšić. natpis doista odnosi na gradskog priora, bio bi to ne U 9. stoljeću, dakle, dolazi do afirmacije neposrednog samo “njegov najraniji spomen u Kotoru” - kako ispravno okružja crkve Sv. Mateja kao prestižnoga grobnog prostora primjećuje objavljivačica - već i najstariji spomen funkcije velika ugleda i ekskluziviteta, potaknutih prisutnošću gradskog priora u cjelokupnoj Bizantskoj Dalmaciji, kako grobnice uvaženog prelata iz ranijeg vremena s kojim se Gornjoj u kojoj se našao Kotor (Dalmatia Superior) tako predstavnik najvišeg sloja gradskog patricijata identificirao i Donjoj (Dalmatia Inferior). Ulomak se u epigrafskom trojako: prije svega položajem svoje grobnice (topička i stilskom pogledu može, doduše tek u izvjesnoj mjeri, identifikacija), zatim artikulacijom na njoj primijenjenog uspoređivati s nepotpuno sačuvanom gredom koja nosi reljefnog ukrasa koja ponavlja onu nadbiskupovog natpis TEMPO(RE) iz crkve Sv. Mihajla nad Stonom, sarkofaga, napokon njegovom dispozicijom spram koju je M. Jurković smjestio u prvi sloj opremanja objekta epigrafske komponente. pleternom plastikom, omeđen sredinom 10. stoljeća kao Za pretpostavku da su sarkofag s reminiscencijama gornjom kronološkom granicom. Autor je kao optimalni liutprandske renesanse - kao i građevina u kojoj se trenutak povijesnog konteksta u kojem je novosagrađena nalazio - prethodili sarkofagu priora Petra govore još crkva mogla dobiti unutrašnje uređenje izdvojio splitske neke činjenice, na koje je i prije bilo upozoreno, ali koje crkvene sabore prve četvrtine stoljeća, dok za srodnu dobivaju novo značenje u ovom kontekstu. skulpturu iz Sv. Stjepana u Dubrovniku ne odbija a limine Činjenica, naime, što Petrov sarkofag u tolikoj mjeri ni pomak prema kraju 9. stoljeća.47 Valja, nadalje, upozoriti vjerno reproducira stariji primjerak da su ih stariji na rijetko istican detalj s epitafa na sarkofagu priora Petra istraživači držali proizvodima istog vremena, ne iscrpljuje koji u pokojnikovoj denominaciji podvlači istu službu koju se ni u kasnije utvrđenoj konstataciji o prevođenju je obnašao Petrov otac - gradski priorat. Umrli uglednik je, prestižnoga predloška u novi, predromanički likovni naime, sin bene memorie domino Cosme inclito priori, što jezik. U kompleks ovih pitanja želimo uvesti i topografsku neizbježno upućuje na zaključak kako je barem generaciju komponentu. Naime, gotovo da i nije bilo zapaženo - i prije Petrova vremena takav naslov za općinskog čelnika kada je u nekoliko navrata samo usputno spomenuto - bio ustaljen u gradu Splitu, dok gore spomenuti kotorski kako sarkofag priora Petra samim svojim položajem jasno natpis - premda za sada nema izravnih pokazatelja prema naznačuje posebnu relaciju spram Sv. Mateja i sadržaja kojima bi se mogao preciznije datirati - u najmanju ruku te crkve, dok o arhitektonskoj pozadini sarkofaga do učvršćuje mogućnost normativne porabe naziva prior i u sada u literaturi nije bilo opširnije rasprave.49 Petrovo drugim gradovima obalne Dalmacije tijekom 9. stoljeća.48 posljednje počivalište smješteno je, naime, u peripteru 79

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

stolne crkve uz sam ulaz u crkvu Sv. Mateja, odabirom bio pokopan Ivan Ravenjanin, prvi nadbiskup spljetski, mjesta gotovo programatski deklarirajući poistovjećenje Lučić bio bi jamačno to znao; bio bi znao pročitati natpis, sa sarkofagom koji mu je u likovnom smislu bio ishodište. a ne bi bio napisao da je u njemu pokopan nepoznati Za naš je kontekst još znatnije što upravo taj položaj, biskup, komu ime počimlje sa slovom R”).52 Farlati je prostorno najbliži kojeg se moglo osigurati u odnosu opravdano ovakav Lučićev postupak podvrgnuo kritici. na objekt identifikacije, neporecivo ukazuje da su se i Zanimljivo je da ni jedan od dvojice autora ne spominje odgovarajuća grobna crkva, i sarkofag nadbiskupa Ivana u svojim opisima križ s natpisom na poklopcu sarkofaga, unutar nje, nalazili na istom mjestu u doba kada se priorov što upućuje na to da u vrijeme sastavljanja njihovih djela sarkofag prerađuj, u 9. stoljeću. Ovo, makar se poglavito taj više nije bio vidljiv. svodi na reinterpretaciju otprije poznatih podataka, Treba upozoriti i na jedan podatak o smještaju sarkofaga jest i dodatan argument za čvrst zaključak o postojanju nadbiskupa Ivana koji ranije nije uočen. Farlati u fiktivnom ranosrednjovjekovne grobne crkve namijenjene ukopu opisu sahrane Ivana Ravenjanina donosi stvarne podatke splitskog nadbiskupa na peripteru splitske katedrale od o interijeru crkve iz njegova, Farlatijeva vremena.53 I ove kasnog 8. stoljeća. je podatke Farlati vjerojatno u pisanom obliku primio od kanonika splitske metropolitanske crkve Jerolima Bernardija (1688.-1773.), za kojeg sam ističe da je rerum Dalmaticarum Analiza Farlatijeva opisa studiosissimus investigator, ac de nostra historia egregie meritus.54 Izvještava da se sarkofag nadbiskupa Ivana nalazi Godine 1700. je aediculam S. Matthaei, koja je prema između oltara i vrata koja vode ka kapeli Bratovštine Sv. Josipa Farlatijevom opisu, multis locis vitium fecisset, ac vetustate (inter aram et januam, quae prebet ingressum ad proximum labasceret, trebalo obnoviti. Nadbiskup Stjepan Cosmi Sacellum et Sodalitium S. Joseph nomine insignitum) te da je usporio je potpuno propadanje crkve kada je 1700. godine pričvršćen uza zid (parieti affixa). angažirao graditelja Jurja Galassu da po njegovom nalogu Pritom je obližnji Sacellum et Sodalitium S. Joseph crkvu konstrukcijski učvrsti i obijeli te natkrije novim nomine insignitum moguće s lakoćom prepoznati u oltaru krovom; jedna od zadaća graditelja Jurja Galasse bila je Sv. Josipa koji se nalazio u samoj splitskoj katedrali, tj. rimolos nutantesque parietes fulcire ac restituere.50 Tom je unutar kasnoantičkog oktogona. Oltar bratovštine nalazio prilikom došlo i do otvaranja sarkofaga nadbiskupâ Ivana se od njenog osnutka 1700. godine u sjevernoj pravokutnoj i Lovre te rekognicije njihovih ostataka koja je potaknula niši Dioklecijanova mauzoleja. Godine 1767. je uklonjen sastavljanje pisanog izvještaja, čiji je sadržaj prenio Farlati kako bi ista niša primila novi kasnobarokni oltar-relikvijar uplevši u nj i opis crkve Sv. Mateja. Sv. Dujma, rad mletačkog kipara Giovannija Marije Farlati je, opisujući nadbiskupov epitaf, za razliku Morlaitera, koji ju zauzima do suvremenosti.55 Tom od Lučića stotinjak godina prije, dobro protumačio i prilikom su mjesta kultnog štovanja Sv. Josipa i onoga razriješio pojavu romboidnog slova O u natpisu, koje je Sv. Dujma unutar katedrale zamijenila mjesta - oltar Sv. trogirskog povjesničara potpuno zavelo, odvevši ga na Josipa prenesen je na već otprije (1730.) barokizirani oltar krivi trag. Očigledno upoznat s natpisom iz druge ruke, Sv. Dujma unutar kapele u sklopu jugoistočne poluoble iz prijepisa (kao i Farlati: atque expressa est in exemplari niše mauzoleja čiji je izgled početkom 15. stoljeća u Spalatensi ad nos transmisso), Lučić je ponudio sljedeću arhitektonskom i skulptorskom smislu bio definirao lekciju: + Hic requyscet Fragelis ei inutelisi # Hannis peccat Bonino da Milano; istovremeno je Dujmov oltar zajedno # R Harchiepiscopus.51 Neispravno čitanje natpisa navelo sa svečevim relikvijama namijenjen nekadašnjem oltaru je autora na pretpostavku o nadbiskupu ranijega doba čije Sv. Josipa u sjevernoj niši stolnice. ime počinje slovom R, a kojeg, razumljivo, nije bio u stanju Interijer Boninove kapele preinačen je za novu svrhu otkriti među imenima prelatâ koja nude srednjovjekovne tijekom 1767. i 1768. godine, dok je novi oltar Sv. Dujma kronotakse, jer su oba kandidata grobnice imala na drugim svečano posvećen i opskrbljen prenesenim relikvijama mjestima (nadbiskup Rajnerije u posvećenoj mu kapeli Bl. splitskog zaštitnika 1770. godine. Od 1700. do približno Arnira u sklopu benediktinskog samostana Sv. Eufemije, 1770. godine - dakle u vrijeme kada Farlati sastavlja nadbiskup Rogerije u sarkofagu prethodnika Krescencija treći svezak Illyricum sacrum i na koje se odnose njegovi pred portalom splitske katedrale). Lučićeva pogreška stariji podaci s lica mjesta - oltar Sv. Josipa nalazio se činila se F. Buliću i J. Bervaldiju odlučnim argumentom točno nasuprot južnih vrata katedrale, unutar istovrsne da postanak tradicije o sahrani Ivana iz Ravene u ovom niše odvojene od spomenutog portala samom širinom sarkofagu datiraju tek nakon Lučićeva doba (“Da se je to crkve, tj. promjerom kružnice upisane u tlocrt oktogona zbilja znalo i da je kolala legenda, da je u ovom sarkofagu (13.35 m); od drugospomenute godine oltar je smješten

8. Crtež sarkofaga nadbiskupa Ivana u crkvi Sv. Mateja (izvor: FARLATI, D., 1765., 207) Eighteenth century drawing of archbishop Ivan’s sarcophagus in St Matthew’s church

u neposrednoj blizini manjeg portala, unutar susjedne Farlati, naime, donosi i izuzetno zanimljiv podatak mu jugoistočne polukružne niše oktogona preoblikovane o dimenzijama Ivanove grobnice, bez sumnje također tijekom ranog 15. stoljeća. proistekao iz Bernardijevih zapisa: in longitudinem U svemu, dakle, ne može biti sumnje da Farlatijev sex circiter pedes protenditur; ea est altitudo, ut non podatak valja interpretirati na jedini mogući način - kao amplius dimidio super unum pedem e terra emineat.59 da se odnosi na vrata u sjevernom zidu crkve Sv. Mateja, Drugim riječima, dužina sarkofaga, prema podacima njenu spojnicu s peripterom kasnoantičkog oktogona dojavljenima Farlatiju iz Splita, iznosila je približno šest kao i južnim portalom katedralne crkve u neposrednoj stopa, a visina jednu i pol stopu. Budući da su J. Bernardi blizini, preko kojih se pristupalo svetištu Bratovštine Sv. kao i D. Farlati bili podanici Republike Sv. Marka, gotovo Josipa (neovisno o njegovu naknadnom pomicanju iz je sasvim pouzdano da su u svojim proračunima rabili sučelne niše u osi portala bliže njemu samom). Učeni je mletačku (34.773 cm), a ne rimsku stopu (29.6 cm) kao autor na taj način, služeći se dostavljenim mu preciznim mjeru dužine. Metrološki su sustavi, naime, postojano mjesnim izvorima, omogućio točnu ubikaciju sarkofaga, ovisni o političkom suverenitetu, tako da su se i u Splitu na koncu i rekonstrukciju interijera građevine koju ovdje sve do standardizacije mjera sredinom 19. stoljeća nudimo. Sarkofag nadbiskupa Ivana je u njem, dakle, koristile mjere mletačkog sustava.60 Da su spomenuti zauzimao položaj između oltara i vrata koja su crkvu Sv. povjesnici rabili mjernu jedinicu propisanu unutar Mateja povezivala s peripterom katedrale. Proizlazi da je mletačke države, svjedoči, osim toga, crtež sarkofaga, bio položen uzdužno uz sjeverni perimetralni zid crkve, koji ga prikazuje u punoj dužini do lijevog i desnog nastao u nekadašnjem interkolumniju dvaju središnjih ruba; Farlatijeva se dimenzija (6 venecijanskih stopa x stupova južnog dijela peristaze.56 34.773 cm = 208.638 cm) gotovo potpuno podudara sa Fiksiranje, pak, prelatova sarkofaga u zidni omotač, o sačuvanom izvornom (210 cm). Može se, dakle, s punom kojem piše Farlati na citiranom mjestu, moguće potječe sigurnošću zaključiti da je u doba pisanja Illyricum iz vremena temeljite obnove crkve provedene 1700. sacrum vidljiva površina pročelja sarkofaga iznosila oko godine. No, taj je postupak jednako tako mogao datirati 52 x 208 cm. Grobnica čija puna dužina iznosi 210 cm, i iz veoma ranog razdoblja. Bulić, naime, koji je nazočio a visina 69 cm, sredinom 18. stoljeća bila je u donjem uklanjanju sarkofagâ 1881. godine, istaknuo je da se pojasu djelomice prekrivena niveletom popločenja od zida nije vidio natpis HC XC NHKA na poklopcu višom od izvorne, dok joj je dužina približno odgovarala sarkofaga,57 koji je otkriven tek rušenjem zida iste godine. onoj izvorno zamišljenoj i izvedenoj. Farlatijev tekst Time je potvrđen Farlatijev navod iz 1765. godine, kao i prati i odgovarajuća ilustracija nadbiskupova sarkofaga njegovo prešućivanje tog Kristova monograma u (inače (sl. 8), opremljena i mjernom skalom, iz koje je razvidno veoma detaljnom) opisu sarkofaga.58 Nije vjerojatno da da donji rub prednjeg ukrasnog polja sanduka nije bi se takva likovno i sadržajno uspjela formula klesala bio vidljiv: crtež, naime, reproducira reljefne kasete u na upadljivom mjestu poklopca kako bi istovremeno bila nepotpunom, kvadratnom obliku, ispuštajući donju skrivena ziđem. Pokušat ćemo tragom ovog podatka doći stranicu svih četiriju pravokutnika, očigledno uronjenu do dodatnih zaključaka o uklopljenosti nadbiskupove u masu pločnika crkve. To je vjerojatno rezultat grobnice u arhitekturu crkve. višestrukih izmjena unutarnjeg popločenja crkve, koje

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

su postupnim izdizanjem razine tla uslijed pregradnji je malena crkva bila desakralizirana i u kojima je do pločama zagradile dno sarkofaga. Ona razlika od 17 cm, takvog zahvata moglo doći. Međutim, ostavljajući po dakle, po svemu sudeći opredmećuje kronološki luk i strani kronološko određenje samog čina, ono što je ovdje prostorni razvoj građevine između prvobitne crkve i one značajno za naš kontekst i što valja posebno istaknuti sredine 18. stoljeća. jest neosporna činjenica da je za vrijeme smještaja ovog Nepobitan dokaz da je samo prednji rub pokrivala sarkofaga u crkvi Sv. Mateja prednji rub njegova poklopca nadbiskupova sarkofaga bio izložen pogledima i dostupan bio kontinuirano vidljiv i nadohvat ruke promatraču. jest podloga za društvenu igru poznatu pod nazivom Ploča za igru dimenzija cca. 20 x 18 cm urezana je na “mlin”, urezana u kamenu površinu nagiba poklopca uz udaljenosti od 10 cm od ruba poklopca. Samim time lijevi donji rub, točno ispod završnog slova A formule moguće je doći do pouzdanog zaključka kako je sarkofag HC XC NHKA, centralno-simetrično raspoređene oko barem u širini vertikalne linije slova K, pretposljednjeg presjecišta krakova križa. Riječ je o poznatoj shemi u slova formule Kristove pobjede urezane na poklopcu, bio obliku nepravilnih koncentričnih četverokuta koje tvore isturen prema brodu crkve, što znači da je gledatelju bila plitko urezane linije, poprečno simetralno presječenih pristupačna kamena površina od otprilike 210 x 30 cm, a istovrsnim linijama koje dodiruju krajnji nutarnji ostatak poklopca, približno dvije trećine njegove površine, četverokut, ne prelazeći u nj. Takve igraće podloge, tabulae uronjen u zidnu masu. Ona je, posljedično, prekrivala lusoriae, predstavljaju vrlo popularan tip igre za dva cjelokupnu dulju te lijevu kraću hastu urezanog križa, kao igrača raširen od antike preko čitavog srednjovjekovnog i oba lijeva dijela grčke kratice, moguće i dio desnih. razdoblja do suvremenosti, u različitim inačicama.61 Na Čitav ekskurs bilo je potrebno opširno iznijeti da bi se dalmatinskom primorju poznata je pod nazivom “trilja” objasnile premise zaključku kako je sarkofag nadbiskupa (tal. “tria”, “mulino”, njem. “Mühlespiel”) te registrirana na Ivana bio fiksiran u zidni omotač crkve, te djelomično raznolikim javnim površinama tvrde podloge kao što su nedostupan pogledu. Naš je prijedlog da u zbiru ovih pločnici, stube, kamene klupe i trgovi, nerijetko u okružju osobina valja vidjeti izvorno postojanje kamenog arko- crkvenih zdanja. Prisutnost ove sheme na poklopcu sarko- solija nad sarkofagom. Polazišta ovakvoj identifikaciji su, faga jasno je svjedočanstvo kako su unutrašnjost crkve prije svega, opremanje poklopca sarkofaga znakom križa i Sv. Mateja kao i grobnice koje su se nalazile u njoj bili u natpisom, zatim stanje u kojem je zatečen 1881. godine, pa dužem vremenskom razdoblju pristupačni svjetovnim Farlatijevi opis i crtež sarkofaga iz 1765. godine, napokon licima kao objekti posve profanog karaktera, čijim se grube preinake prednje površine poklopca. U uskom unutrašnjim plohama smjelo slobodno raspolagati u vrlo brodu građevine (koji se tek neznatno približio širini od prozaične svrhe. 2.5 m), sami gabariti nisu dopuštali slobodno polaganje Opisanu manumisiju izvršenu na pokrivalu nad- cjelokupnog sarkofaga u prostor. Ni njegovo priljubljivanje biskupske grobnice nije moguće precizno datirati,62 što zidu nije moglo omogućiti neometanu komunikaciju u zbog dugovječnosti i tipske postojanosti spomenute crkvi, jer bi i u takvoj impostaciji masivni sanduk (210 društvene igre, što zbog višestrukih razdoblja u kojima x 82 cm) zaokupio trećinu širine quadratum populi.

9. Sarkofag i ostaci arkosolija, sjeverna bazilika Eufrazijevog kompleksa, Poreč, 8. stoljeće (fotografija i rekonstrukcija: I. MATEJČIĆ) The sarcophagus and the remains of arcosolium in the northern basilica of the Euphrasius’ complex, Poreč, 8th century

U središnjem, međutim, interkolumniju južnog dijela sasvim recentno pretpostavljen arkosolij u prizemlju West- periptera, koji iznosi oko 2.60 m, prostora za sarkofag werka crkve Sv. Spasa na vrelu Cetine, uz unutarnju stijenku je bilo upravo dovoljno. Uključivanje sarkofaga u zidni sjevernoga zida tog prostora natkrivenog bačvastim plašt između dvaju nosača i njegova monumentalizacija svodom, ostavljajući po strani pitanje je li se u potonjem arkosolijem moglo je, osim dekorativne, imati i statičko- slučaju radilo o sarkofagu ili obzidanoj grobnici.65 konstruktivnu funkciju, širokim lukom rasterećujući A da konstrukcija arkosolija nad grobnicama između pokrov sarkofaga od sila pritiska nad njim konstruiranog dvaju stupova nije bila izoliran slučaj, pokazuje još jedan zida. Isturena bridovima prema brodu tek za 30-ak primjer iz periptera Sv. Dujma. U sjeverozapadnom, cm, u zidni omotač grobnica je bila umetnuta u dubini naime, uglu periptera, tik uz prizemlje zvonika, nalazila se od približno 50 cm, pa se približno ista debljina mora grobnica monumentalizirana arkosolijem šiljastog obrisa pretpostaviti i za arkosolij. Njegovim zazidavanjem ili nad sarkofagom prednje površine raščlanjene arkadama ekstrakcijom došlo je do zakrivanja ukrašene plohe u plitkom reljefu, čiji je izvorni izgled reproduciran poklopca zidom na nefunkcionalan način. Zahvat se u knjizi Roberta Adama (sl. 10).66 Napokon, namjena vjerojatno može pripisati Galassinoj obnovi provedenoj crkve kao mauzoleja koji je predviđao sarkofag splitskog 1700. godine, koja je uključivala konstruktivno nadbiskupa u svom interijeru morala je uključivati i način učvršćivanje i žbukanje zidova crkve. na koji će ta grobnica, u vremenu kada je nastala, biti Uz oltar, vjerojatno oltarnu pregradu i nadbiskupov arhitektonski proslavljena. Regionalne analogije na koje sarkofag, u crkvi su se na istaknutom položaju nalazila i smo upozorili, kao i one europske (Albenga, Hypogée des tijela dvaju stupova periptera katedrale, čiji su se kapiteli Dunes u Poitiersu) potvrđuju da upravo u tom vremenu, nalazili iznad razine krova same crkve, ali čije su baze i 8. stoljeću, odabir arkosolija u tu svrhu ulazi u uobičajena plinte bile uključene u njen prostor, isturene iz platna zida arhitektonska rješenja svečanih grobnica. poput polustupova. Postava sarkofaga i pretpostavljenog Svojevrstan odraz tog, postankom ranosrednjovjekov- arkosolija upravo među debla dvaju stupova zacijelo je nog stanja može se prepoznati u još uvijek vidljivom dodatno vizualno monumentalizirala čitav spomenik, ostatku lučne edikule, sastavljene od cigle na južnom dajući konstrukciji lûka među stupovima i slavolučne perimetralnom zidu crkve iznad ostataka temenosa, a konotacije, dakako u ovom kontekstu poželjne. poduprte na zapadnom ishodištu lûka već spominjanim Tipološki ova vrsta grobnice ne bi predstavljala kaneliranim stupom antičkog porijekla. Oblik te, inače usamljenu pojavu u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi sasvim adatabilne strukture, govori o prisustvu još istočnog Jadrana. Nedavna istraživanja sjeverne bazilike jednog arkosolija unutar crkve Sv. Mateja. Njegovo, pak, Eufrazijevog kompleksa pod vodstvom I. Matejčića postavljanje točno nasuprot središnjem interkolumniju razjasnila su stratigrafiju te crkve, između dva sloja periptera - unutar kojeg smo pretpostavili grobnicu- ranosrednjovjekovnih transformacija jasno definiravši arkosolij nadbiskupa Ivana - upućuje na izvjesnu fazu 8. stoljeća. Nju predstavljaju prizmatični zidani mogućnost posezanja za starijim uzorom u želji za oltar naslonjen na začeljni zid prezbiterija, u prostoru iza postizanjem arhitektonskog sklada, te time posredno ranokršćanskog synthronosa, te sarkofag s arkosolijem potvrđuje ovdje iznesene pretpostavke o prvobitnom postavljen u jugoistočni ugao istog prostora, bočno od izgledu nutrine crkve. novog oltara.63 Ovaj je bez sumnje bio namijenjen kultnom štovanju posebno cijenjenih relikvija u ovako preinačenom zasebnom bogoslužnom prostoru, odjeljku prvotne crkve. Naslovnik Plitkoreljefna dekoracija pročelja sarkofaga nosi jasna stilska obilježja skulpture 8. stoljeća kulturnog kruga tzv. Pri pokušaju rasvjetljavanja postanka crkve Sv. Mateja liutprandske renesanse, drugim riječima langobardskog i te njemu prethodećih kompleksnih povijesnokulturnih ranokarolinškog umjetničkog stvaralaštva sjeverne Italije, procesa kao preduvjeta, kao jedan od najbitnijih aspe- dok sačuvani ostaci slikane trobojne bordure na bokovima kata nameće se pitanje titulara. Razlozi preferiranja sanduka omogućuju potpunu rekonstrukciju izvornoga izvjesnog sveca često su, naime, koristan putokaz ne samo izgleda svečane grobne konstrukcije monumentalizirane dataciji spomenika već i njegovoj rekontekstualizaciji u arkosolijem (sl. 9). Nadalje, mogu im se pridružiti kasniji vidu složenih uzročno-posljedičnih sprega suvremenih primjeri iz kapitula crkve Sv. Marije u Zadru, te eventualno mu povijesnih gibanja. Razlozi odabira Sv. Mateja kao ploče s proslavljenim natpisom kralja Stjepana Držislava naslovnika grobne crkve uz splitsku katedralu nisu (oko 969.-996.) iz Kapitula kod Knina, ukoliko je doista riječ do sada razjašnjeni, premda je u tom smislu već bilo o grobnici pod arkosolijem.64 Dodajmo ovim primjerima pojedinih pokušaja.67

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Posveta crkve Sv. Mateju u kasnoantičkom je i da je i druga kapela, ona posvećena evanđelistu Mateju, ranosrednjovjekovnom sakralnom pejzažu istočnoga sadržavala grobnu funkciju. Crkvenom sklopu u Classeu Jadrana prilično izoliran slučaj. Većina crkava tog poznatu kao Petriana biskup Petar II. (494.-520.) dodao naslovnika nastaje kasnije, u kasnosrednjovjekovnom je baptisterij, qui fons mira magnitudinis, duplicibus ili ranonovovjekovnom razdoblju.68 Stoga jedinstvenu muris et altis moenibus structis aritmeticae artis (Liber pojavu ove posvete valja tumačiti odabirom nastalim pontificalis ecclesiae Ravennatis, c. L). Na drugom, pak, uslijed specifičnih povijesnih okolnosti. Pokušavajući mjestu opisuje se kako je biskup Viktor (538.-545.) istu ga objasniti, upozorit ćemo na Liber pontificalis ecclesiae krstioničku građevinu ukrasio mozaikom, pri čemu se ona Ravennatis klerika Agnella, sastavljenu između 830. i 846. opisuje kao tetragon; istraživači taj prikaz tumače kao opis godine. Taj pisac, naime, iznoseći biografiju istoimenog centralne pravokutne građevine s bočnim kapelama, nalik ravenskog nadbiskupa iz kasnog 6. stoljeća, Agnella nadbiskupskoj kapeli (Capella arcivescovile) u Raveni.71 (557.-570.), prelatovoj inicijativi pripisuje ukrašavanje Znakovito je što je i ona podignuta pod biskupom Petrom mozaicima dviju kapela pridodanih baptisteriju rasko- II., graditeljem baptisterija u Classeu. Smještena je sred šnoga bazilikalnog kompleksa pod imenom Petriana u episkopija uz prvostolnu crkvu Ravene (basilica Ursiana), Classeu pored Ravene: po svemu sudeći u funkciji privatne kapele ravenskih Sub istius praesulis temporibus abundantia fuit magna nadbiskupa, a podvrgnuta nebeskoj zaštiti apostola et ordinatio in populo Italiae. Monasteria vero in civitate Andrije, konstantinopolskog patrona.72 Classis, quae lateribus fontique ecclesia Petriana iuncta Budući da kroničar Agnello u svom izrazu vrlo sunt sancti Mathei apostoli et Iacobi, ipse tessellis ornari jasno prostorno luči monasteria Svetih Mateja i Jakova iussit. Et invenietis in camera tribunae apostoli Mathei od krstioničke zgrade na čije su bokove pridodani continente ita: ‘Salvo domino papa Agnello. De donis Dei (monasteria [...] lateribus fontique ecclesia Petriana et servorum eius, qui optulerunt ad honorem et hornatus iuncta sunt), dok izgradnju samog baptisterija smješta sanctorum apostolorum, et reliqua pars de summa u vrijeme nadbiskupa Petra II. (494.-520.), ne može biti cervorum qui perierant et Deo auctore inventi sunt, haec sumnje da episkopat ovog prelata određuje terminus absida mosivo exornata est.’ (Liber pontificalis ecclesiae ante quem non podizanju spomenutih kapela. Ova Ravennatis, c. XCI) sinkronija, uz konceptualnu arhitektonsku srodnost Nadbiskup Agnello je, dakle, dekoracijom u tehnici ravenske nadbiskupske kapele s kompleksom u Classeu mozaika opskrbio dva malena svetišta, vjerojatno kapele, - koja proizlazi iz gore spomenutog Agnellova opisa - arhitektonski združene sklopu Petriana i njegovoj krstionici dozvoljava nam da pripisivanje obiju kapela vremenu te naslovljene Svetima Mateju i Jakovu. Indikativno je i ranog do zrelog 6. stoljeća smatramo još čvršćim. Krono- to da zapis Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis tako loško određenje i terminološki potkrepljuje jednak koncipirane sakralne prostore imenuje kao monasteria, izraz (monasterium) kojim kroničar imenuje Petrovu u čemu vjerojatno valja pomišljati na bočne kapele. nadbiskupsku kapelu: Fecitque non longe ab eadem domo Mozaički natpis o kojem kroničar piše opus musivum monasterium sancti Andreae apostoli (Liber pontificalis apside Matejevog svetišta pripisuje, između ostalog, ecclesiae Ravennatis, c. L). Važnost Matejeva kulta u slugama Božjim “koji bijahu izgubljeni i Božjom pomoću Raveni ranoga 6. stoljeća počivala je na citatu iz njegova iznova nađeni” (qui perierant et Deo auctore inventi evanđelja: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve sunt). Aluzija se u ovoj sintagmi povezuje sa specifičnim narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, ravenskim prilikama nakon bizantsko-ostrogotskog rata 19) kao stožernom svetopisamskom uporištu za obred 555. godine, s nastupom Justinijanove reconciliatio, koju krštenja. Zazivanje Trojstva pri obredu, ortodoksnima je u Raveni provodio upravo tamošnji prelat Agnello.69 jedini prihvatljiv oblik odgovarajuće formule, bijaše Pošto u atmosferi Justinijanove reafirmacije ortodoksije od središnje važnosti pri teološkim kontroverzama težnja za temeljitim egzorcizmom heretičkih uspomena kristološke naravi - kao i razlikama u svakodnevnoj ostrogotskog razdoblja bijaše vrlo izražena, antiarijanske obrednoj praksi - između starosjedilačkog katoličkog konotacije susreću se i u spomenu pastve, nakon ratnih stanovništva toga grada i ostrogotskog vladajućeg zbivanja preobraćene na pravovjerje. sloja, pristalica arijanske hereze sve do završetka rata U jednoj od kapela, čini se onoj posvećenoj Sv. Jakovu, 555. godine.73 Izborom Mateja kao naslovnika crkvene sahranjen je Agnellov nasljednik na ravenskoj nad- građevine, dakle, crkvena je zajednica mogla poslati biskupskoj katedri, Petar III. (570.-578.), nad čijim je vrlo jasnu, deklarativnu teološku poruku o vlastitoj sarkofagom od prokoneškog mramora kroničar Agnello pravovjernosti, diferencijalno se određujući spram osobno izvršio očevid.70 Može se opravdano pretpostaviti ostrogotskih doktrinarnih i liturgijskih zastranjivanja.

10. Pogled na ulaz u Jupitrov hram (izvor: ADAM, R., 1764., Pl. XXVIII) View of the entrance to the Temple of Jupiter

Čitav kompleks u Classeu uništen je u potresu do Štoviše, može objasniti i pomalo neobičan odabir kojeg je došlo za episkopata Ivana V. (726.-744.),74 lokacije za gradnju crkve, u neposrednoj blizini Dio- dok je nadbiskup Sergije (744.-769.) pokušao provesti klecijanova oktogona transformiranog u kršćansko neuspješan pokušaj obnove.75 Sredinom 9. stoljeća svetište. Takav položaj naglašava posebnu vezu građevine kroničaru Agnellu bili su još vidljivi materijalni ostaci s prvostolnicom, objašnjivu ne jedino njenom funkcijom te nedovršene kampanje sred ruševina crkve. Kao još grobne crkve, nego i podređene kapele, s jasnim polovinom 8. stoljeća snažno prisutan prežitak ravenskih analogijama u ravenskom primjeru. ranokršćanskih starina justinijanskoga razdoblja, kao U smislu traženja ikonografskog ishodišta dragocjeni simbol ortodoksije te kao grobno mjesto uglednoga su primjeri na koje je ukazao N. Jakšić, upozorivši na nadbiskupa, sklop kapela Sv. Mateja i Sv. Jakova iz Classea pojavu motiva ukriženih ljiljana u kasnoantičkoj Raveni, mogao je preko osobe svećenika Ivana, Ravenjanina, izvedenog tehnikom mozaika na svodu oratorija već izvršiti formativan utjecaj na koncepciju grobne crkve spominjane nadbiskupske kapele, kao i na podnim moza- istog crkvenog dostojanstvenika u Splitu, kao i na odabir icima u tzv. Domus dei Tappeti di Pietra u Via d’Azeglio.77 njena naslovnika.76 Time se objašnjava i izoliranost Time su na kraju uklonjene prepreke viđenju Ravene naslovnika splitske crkve unutar korpusa ranokršćanskih i njenog okružja kao neposrednog mjesta podrijetla i ranosrednjovjekovnih dedikacija Dalmacije. motiva dijagonalno ukriženih ljiljana, primijenjenog

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

na izrađevinama splitske klesarske radionice. Razvojni razmatranja, izdvojit ćemo osnovne zaključke. Brojnost put motiva je, doduše, već otprije naslućen na zapadnoj i razina uščuvanosti prethodećih struktura sačuvanih u jadranskoj obali, gdje je još u ranom 8. stoljeću prisutno crkvi Sv. Mateja upućuju da je građevina podignuta u nekoliko inačica, ali samo kao sporedan dekorativni motiv, najranijem srednjovjekovnom razdoblju, vremenu koje bez pretenzija ka oblikovanju u serijama i tematiziranju je još vjerno čuvalo izvornu dispoziciju Dioklecijanove njihova međuodnosa.78 Međutim, sama je Ravena - iako građevine. Analiza izvorâ relevantnih za grobno mjesto u okruženju nekoliko lokaliteta kasnolangobardskoga i nadbiskupa Ivana Ravenjanina pokazala je da podaci ranokarolinškoga kulturnog kruga koji primjenjuje takav kojima raspolažu također potječu iz ranosrednjovjekovne motiv - do sada izmicala bližim analogijama. starine. Kronološki raspon u kojem nastaje tipska Paralelno s ravenskim porijeklom, na odabir ovog formula uklesana na poklopcu nadbiskupova sarkofaga, titulara u Splitu je mogla imati utjecaja i specifičnost njene epigrafičke odlike i usporedba s pokojnikovim likovnog programa koji je ostvaren na njenom epitafom povezuju je s vremenom uklesivanja dužeg ponajvažnijem sadržaju - Ivanovoj grobnici ukrašenoj natpisa, te izrade reljefnog ukrasa prednjice sarkofaga reljefom ukriženih ljiljana. Naime, osim simbola Krista u isti horizont, konac 8. stoljeća, te kao najizglednijeg kao jamca spasenja i uskrsnuća, cvijet ljiljana ujedno kandidata za vlasnika sarkofaga raskrivaju nadbiskupa “osmišljava stanje mističkoga prepuštanja molitvi Ivana (oko 787.). Odabir mjesta za sarkofag priora Petra živih vjernika”,79 kao što i označava pouzdanje u Božju neposredno uz ulaz u crkvu Sv. Mateja u 9. stoljeću, kao providnost, što je tumačenje koje teološku podlogu i i oblikovanje reljefnog ukrasa te njegov razmještaj spram opravdanje nalazi upravo u Matejevu evanđelju: “I za epitafa preuzeti sa sarkofaga nadbiskupa Ivana, utvr- odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako đuju da je priorov sarkofag posterioran nadbiskupovom rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se sarkofagu i crkvi u kojoj se nalazi. Farlatijev pak u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.” (Mt 6, opis unutrašnjosti crkve, u kombinaciji s više drugih 28-29). Upravo ova sprega Matejeve dionice Svetog pisma naznaka, potvrđuje da su sarkofag i crkva kojoj je i specifične simbolike ljiljanova cvijeta omogućuje nam namijenjen nastali istovremeno, te da je nadbiskupova da nazremo jedinstvenu osnovu podizanju splitske crkve grobnica od početka zamišljena u okviru arhitektonske posvećene ovom evanđelistu i namjenjivanju sarkofaga cjeline građevine, u kojoj je bila monumentalizirana opskrbljenog ponavljajućim motivom ukriženih ljiljana za konstruiranjem arkosolija. Ikonografska inačica reljefnog njen interijer. Neprestano, gotovo monotono opetovanje ukrasa sarkofaga, kao i njegova specifična simbolika, ovog ikonografskog uzorka na reljefima splitske klesarske provenijencijom su iz Ravene, što je u skladu ne samo radionice jedno je od njenih distinktivnih obilježja, pa s porijeklom nadbiskupa sahranjenog u kapeli, već i sa nema sumnje da je simbolički sadržaj barem na jednoj njenom jedinstvenom posvetom Sv. Mateju, također razini odredio osobitost plastičke forme. Tim više se ravenskog ishodišta, koja je i kreativno usklađena sa za najreprezentativniji spomenik radionice, raskošnu ikonografskim programom sarkofaga. grobnicu crkvenog prvaka, može pretpostaviti osobit Dodamo li tome naša nedavno iznijeta istraživanja ikonološki odnos s ambijentom za koji je pripremljena. tipologije ranosrednjovjekovnih sarkofaga, osobito Drugim riječima, usklađivanje naslovnika s reljefnom njihovih poklopaca,80 na obje obale Jadrana - koja su motivikom kojoj je namijenjeno najistaknutije mjesto pokazala kako tijekom poodmaklog 8. stoljeća postoje unutar crkve, monumentalizirano arkosolijem, još je je- direktne analogije između sarkofaga ravenske i splitsko- dan pokazatelj koji govori u prilog pretpostavci da crkva trogirske skupine - postaje jasno da u osobi splitskog i grob-sarkofag nastaju u drugoj polovini 8. stoljeća u nadbiskupa Ivana iz posljednjih godina 8. stoljeća valja međusobnoj zavisnosti, u okviru jedinstveno zamišljene vidjeti stožernu osobu svih ovih strujanja. Nasuprot i ostvarene graditeljske kampanje. starijim mišljenjima, pa i našim ranijim gledištima,81 čini se da ga ipak treba poistovjetiti s Ivanom Ravenjaninom kakav je ocrtan u Tominoj kronici. Zaključna razmatranja Raspravljajući o historicitetu prvoga salonitansko- splitskoga crkvenog poglavara u Dioklecijanovoj palači, Prilog ne teži ka cjelokupnom prikazivanju fizio- svećenika Ivana iz Ravene, Ž. Rapanić je nedavno s nje- nomije crkvenog prostora kojim se bavi, već ka orisu govom osobom poistovjetio nadbiskupa Ivana, prisutnog nekih temeljnih pitanja, čije pojedinosti, dakako, i na ekumenskom saboru u Niceji 787. godine. Odlazeći i dalje djelomice ostaju nesigurne i nedeterminirane. korak dalje u svojoj interpretaciji, autor je i zadarskoga Zaključno rekapitulirajući spoznaje proistekle iz ovih biskupa Donata i splitskoga nadbiskupa Ivana definirao

kao bizantske eksponente pridošle iz Ravene uoči ili Zbir ovih saznanja, osobito potonjih istraživanja A. nedugo nakon što su je zauzeli Langobardi 751. godine, Miloševića, omogućuje da revaloriziramo navod Tome pri čemu obojica “reorganiziraju” postojeću crkvenu Arhiđakona kako je Ivan Ravenjanin na Dioklecijanov hijerarhiju u Zadru i Splitu, podižući im ugled. Umjetnička mauzolej postavio vrata, januas in eo serasque constituens. svjedočanstva tih napora Rapanić prepoznaje u rotondi Taj je termin podjednako interpretirao Lj. Karaman,85 Sv. Donata u Zadru i u novome, stilski koherentnom dok je u kontekstu istraživanja crkve Sv. Mateja osobito ansamblu liturgijskih instalacija splitske katedrale iz značajan, jer rasvjetljava funkcionalnu vezanost katedrale druge polovine 8. stoljeća.82 Neovisno o Rapaniću do s malenom crkvom, sinkronizirajući oba zahvata - izradu sličnih je zaključaka o dataciji Tomina nadbiskupa Ivana južnih vrata i nadbiskupske kapele s njegovim sarkofagom, došla M. Matijević-Sokol.83 Istodobno, A. Milošević, kojoj se preko njih pristupalo - u razdoblje episkopata koji je grupu reljefno ukrašenih crkvenih instalacija i Ivana iz Ravene. arhitektonske plastike specifičnih karakteristika iz Bosne U konačnici se uloga nestale crkvene građevine i Hercegovine te srednje Dalmacije komparativnom Sv. Mateja u konstituiranju ranosrednjovjekovnoga analizom s europskim djelima 7. i poglavito 8. stoljeća kulturnog pejzaža Splita pokazuje u novom, do sada ndavno redatirao,84 u još neobjavljenom radu na temelju neuočenom svjetlu, jer je očigledno riječ o točki gradske usporedbi sa zapadnoeuropskim ostvarenjima u brojnim sakralne topografije koja je u mnogočemu determinirala i indikativnim značajkama srodnima plastici dovratnikâ mjesne pravce umjetničkog i kulturnog razvitka južnog portala katedrale Sv. Dujma, predlaže i njihovu predromaničkog doba. dataciju u drugu polovinu 8. stoljeća.

Bilješke 1 MULJAČIĆ, S., 1958., 77 u detaljnom kronološkom pregledu nedorađenoj skici vizitacijskog izvještaja, koja je iz nepoznatih sasvim jasno datira rušenje crkve u 1880. godinu. No, ISTI, razloga ostala nedovršena. Za odnosne podatke konzultirani su 68 na shematskom tlocrtu kao godinu odstranjenja građevine svi vizitacijski fondovi između 1579. i 1766. godine. označuje 1873. NIEMANN, G., 1910., 76-77. Usp. također JOHNSON, M. J., 3 2 Svi se navedeni podaci o crkvi temelje na Andrićevim i 2009., 59-60. Hauserovim snimcima iz 19. stoljeća. Budući da su gotovo svi 4 FISKOVIĆ, C., 1950., 16. materijalni ostaci crkve uklonjeni prilikom njezina rušenja 1881. više ne postoji mogućnost provedbe arheoloških 5 FISKOVIĆ, C., 1950., 16 i sl. 73. istraživanja. Nasuprot zastupljenosti imena naslovnika crkve 6 Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, S., 2005., u obliku “Sv. Matija” (sanctus Matthias) u ranijim raspravama 433. Usp. također Marasović, J. -Marasović, K. - i pregledima (npr. BULIĆ, F., 1882., 3; MIHALJČIĆ, R.- Perojević, S., 2006., 504-505. STEINDORFF, L., 1982., 69; KATIČIĆ, R., 1998., 376; BASIĆ, I., 7 Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, S., 2005., 2005a.), ispravan je oblik “Sv. Matej” (sanctus Matthaeus), koji 433. dominira u izvornoj građi apostolskih i nadbiskupskih vizitacija 8 Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, S., 2005., pohranjenih u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Cutheis, čija 428, sl. 3. su djela najraniji izvor pisanih podataka o crkvi, dosljedno ju u katalogu nadbiskupa kao i u vlastitoj kronici naziva Sv. 9 Tvrdnja je, naime, starijih autora o posvemašnjem napuštanju Matejem - Ecclesia Sancti Matthaei (LUCIUS, I., 1666., 383, kaneliranih tipova stupova u splitskoj palači, kao izrazu “tipične 385). Valierova vizitacija iz 1579. crkvu naziva Capella Sancti težnje kasne antike za masivnošću, kako je već poznato, i krupnim Matthaei; Priulijeva vizitacija iz 1603., Dominisova iz 1604. obrisima” (BULIĆ, F. -KARAMAN, Lj., 1927., 140 i bilj. 50; usp. te dvije vizitacije nadbiskupa Cosmija obavljene 1682. i 1704. također NIEMANN, G., 1910., 67; hÉbrard, e. - zeiller, j., sukladne su toj inačici naslovnika. Međutim, Cupillijeva vizitacija 1912., 90), ispravljena pronalaskom dodatnih primjeraka, upravo u iz 1714. te dvije vizitacije nadbiskupa Kadčića (1732. i 1741.) peripteru Dioklecijanova mauzoleja (usp. WARD-PERKINS, J. B., spominju, primjerice, sacellum seu oratorium Sancti Matthiae. 1975., dodatak), dok manji kanelirani stup ugrađen u obodni zid Kasnija Garagninova vizitacija (1766.) opet preferira češći oblik, Sv. Mateja davnašnji istraživači, čini se, nisu zamijetili. Njihov broj specificirajući Capella cum Altare Sancti Matthaei Apostoli. upotpunjen je nalazima pri rušenju stare sakristije 1937. godine, Vrijedi istaknuti da je Kadčićeva vizitacija iz 1732. do nas došla koje je razotkrilo krajnji jugoistočni stup peristaze mauzoleja, nepotpuna. Prema mišljenju U. Krizomalija vjerojatno je riječ o kaneliranog debla podudarna njegovu zapadnom pandanu uz

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

sjeveroistočni ugao oktogona - FISKOVIĆ, C., 1950., 18 i sl. 76, 77. 29 HS c. IL, 318: fecitque se consepeliri domino Crescentio ante fores Riječ je o stupu s grčkim potpisom klesara na donjem rubu debla. ecclesie. Sačuvao se Krescencijev epitaf u heksametrima, složen Autor među kaneliranim stupovima spominje i, ovdje istaknuti, u leoninskim stihovima - KATIČIĆ, R., 1998., 546. Naknadno “ulomak uzidan u kuću župnog ureda iznad južnog temenosa, ali sahranjivanje ističe i GUNJAČA, S., 1973., 286-287. taj nije na prvotnom položaju”, kao i kanelirane ulomke nađene 30 GUNJAČA, S., 1973., 284-285. 1932. pri gradnji kuće Mitrovića i Bonačića. Komparaciju je djelomice provela PANTELIĆ, M. A., 1995.-96., 31

NIKŠIĆ, G., 1995., 106; Marasović, J. - Marasović, K. - 10 328. Tabula litterarum koju je načinio RAPANIĆ, Ž., 1971., pod br. Perojević, S., 2005., 429. 26 sasvim ispušta slova X i K uklesana na poklopcu, valorizirajući 11 Kečkemet, D., 1993., T. III. jedino tekst epitafa, pošto se radi o obradi isključivo latinskih 12 Kečkemet, D., 1993., T. V. natpisa. U sklopu ponovnog opisa sarkofaga unutar knjige o kninskim ranosrednjovjekovnim spomenicima Bulić propušta 13 Marasović, T., 1980., 104; Marasović, T., 1994., 48, 178, spomenuti ovaj križ, kao što, začudo, ispušta i četvrtu kasetu 253; Marasović, T., 1998., 27; MARASOVIĆ, T., 2001.-02., reljefnog ukrasa njegova pročelja (BULIĆ, F., 1888., 35), što s 80. U nedavnom radu ustvrdio je da “trenutno nema nikakvih pravom zamjera RADIĆ, F., 1897., 84-85. Netočna je, međutim, elemenata za sigurnu dataciju mauzoleja splitskih nadbiskupa u Radićeva tvrdnja da isti križ u trećem svesku svoga djela ističe precizno određenu srednjovjekovnu epohu” - Marasović, T., Farlati. Na navedenom mjestu potanko se opisuje jedino 2002., 229. nadbiskupov epitaf, što je dodatna potvrda da križ sredinom 18. 14 LUCIUS, I., 1666., 385. stoljeća nije više bio vidljiv (v. infra). 15 LUCIUS, I., 1666., 381-385. 32 Nikolajević, I., 1961., 64. Gunjača, s., 1973., 308-309: Najstariji prijepis splitskog izvornika Tomine kronike, codex 16 “Ovim se uvelike skratila vremenska amplituda u kojoj se objekt Traguriensis ili tzv. Papalićev kolektanej (Nacionalna biblioteka gibao, i vremenski je raspon u pogledu mogućnosti postanka Széchény, Budimpešta), koji je ime dobio po svom prvom sarkofaga reduciran na nekoliko decenija”. U BASIĆ, I., 2006., vlasniku Jeronimu Papaliću, intimusu Marka Marulića (neko 86 prvi je put utvrđen međuodnos u grafijskoj maniri dvaju vrijeme čuvao se u biblioteci Garagnin-Fanfogna u Trogiru, natpisa kao prilog datiranju sarkofaga. RAPANIĆ, Ž., 2007., 186, po čijem imenu je također poznat). Opremljen vrijednim korigirajući vlastita ranija gledišta o višekratnim upotrebama i minijaturama i pisan goticom, ovaj zbornik sadrži među ostalim preradbama sarkofaga, kao i o njegovoj prvobitnoj anepigrafskoj i Qualiter (Pacta conventa), kronike Cutheisa te Mihe Madijeva koncepciji, primjećuje: “Taj sarkofag [tzv. sarkofag nadbiskupa de Barbezanis i dr. Ivana Ravenjanina, op. I.B.] bio bi uistinu njegov, a karakteristična Tako RAČKI, F., 1865., 47-49. FARLATI, D., 1765., 357 pomišlja 17 aklamacijska formula IC XC NIKA, uklesana na poklopcu, koja na mogućnost da je nepoznati kroničar bio Marinov otac ili se upotrebljavala otprilike od polovine 8. stoljeća, mogla bi biti stric. neko svjedočanstvo ili barem dobra slutnja Ivanove povezanosti 18 LUCIUS, I., 1666., 383. Pretisnuto u FARLATI, D., 1751., 324- s istočnim krajevima i njegova sudjelovanja na ekumenskome 325; BULIĆ, F. - BERVALDI, J., 1912., 100, 171 (Prilog C). koncilu u Niceji gdje je prikupio i nova znanja i upute”. Autor je i ranije uočio važnost formule na poklopcu, ali nije dalje raščlanjivao 19 BARADA, M., 1940.-41., 89-90. pitanje: “Ta aklamaciona formula koja je doprla s istoka mora O crkvi usp. MARASOVIĆ, T. - ZEKAN, M., 1982. 20 imati odraza na datiranje sarkofaga, jer je teško pretpostaviti da CD I, 58-59, Nr. 41. O splitskim “Prestancijevcima” kao 21 je ona odmah neposredno nakon što se u takvom obliku pojavila nositeljima institucija crkvene i svjetovne vlasti v. NIKOLIĆ, Z., u Carigradu doprla i do dalekog Splita” (RAPANIĆ, Ž., 1971., 2003., 103-104, 184-185. 294). Kompleksu pitanja vezanih uz korelaciju dvaju natpisa CD I, 204, Nr. 164. 22 namjeravamo posvetiti poseban rad. KARAMAN, Lj., 1940., 432 i bilj. 25. 23 Usp. SKOK, P., 1915., 12-13, 30-31, 65. 33

24 GUNJAČA, S., 1973., 273-315. RAPANIĆ, Ž., 1971., 294 i 310; KATIČIĆ, R., 1998., 376 uočava 34

pojavu itacizma na kraćem natpisu. 25 GUNJAČA, S., 1973., 274. Na ovo je, uz neke pogreške u čitanju, upozorio HERCIGONJA, 35 26 GUNJAČA, S., 1973., 284-287. E., 2006., 29. 27 GUNJAČA, S., 1973., 285. Vidi infra. U istom pravcu idu 36 Rapanić, Ž., 1982.; Rapanić, Ž., 1987., 116-121; JAKŠIĆ, N., razmatranja B. Gabričevića, koji je najstariji dio lokalnog kataloga 2008.; JAKŠIĆ, N., 2010. Tipologija poklopca sarkofaga i križa u salonitanskih i splitskih nadbiskupa Chronicum Pontificale korelaciji s epigrafskim i stilskim komponentama kao kriterijima Salonitanum et Spalatense čvrsto datirao u doba nadbiskupovanja datiranja ovog sarkofaga posebno je razrađena u BASIĆ, I., 2008. Markantuna de Dominisa (1602.-1616.), svakako prije 1618. g. - usp. GABRIČEVIĆ, B., 1967., 90-92 i bilj. 9. S obzirom, naime, Takvim su izvorno sarkofag prepoznali RAPANIĆ, Ž., 1976. 37

da sastavljač kataloga još početkom 17. st. nedvosmisleno i FISKOVIĆ, I., 1981., dok je ukupna literatura o sarkofagu atribuira sarkofag iz crkve Sv. Mateja, kao i njegov epitaf, Ivanu donesena u BASIĆ, I., 2006., 95-96 i JAKŠIĆ, N., 2010. Ravenjaninu (FARLATI, D., 1751., 348), nipošto se ne može JAKŠIĆ, N., 1977., 189-190. 38

tvrditi da je tradicija o grobnici prvog nadbiskupa u toj crkvi 39 Jakšić, N., 2010., 23. Autor se pritom djelomice oslonio na nastala tek u 18. st. starija vrijedna rješenja B. Gabričevića - usp. GABRIČEVIĆ, B., Usp. pojedinačnu ubikaciju u BASIĆ, I., 2005a., 122-123. 28 1967., 94-97.

CD I, 25-28, Nr. 21. U Diplomatičkom zborniku oporuka je 40 manje ili više autonomno od centralne vlasti, zadržavajući status objavljena prema tada jedinom dostupnom izvorniku, prijepisu nakratko i pod novim, karolinškim suverenitetom. Istodobno, na papiru iz kasnog 17. stoljeća. Tek nešto ranije postojala prema Ančiću, njegova osoba objedinjuje funkciju vojnog i je barem još jedna starija inačica prijepisa, vjerojatno pisana civilnog upravitelja cjelokupnog bizantskog posjeda u Dalmaciji, goticom, jer je Lucije u dva navrata (1666. i 1673.) izdao tekst ustaljenost čije rezidencije u Zadru s vremenom dovodi do oporuke čija odudaranja od postojećeg prijepisa pokazuju da je postupne transformacije službe koju vrši i pomaka njena trogirski povjesničar koristio predložak pri čijem je čitanju često značenjskog težišta, od položaja oktroiranog carskog namjesnika pogrešno interpretirao kurzivnu goticu. na čelu pokrajine ka nasljednom predstavniku interesa mjesne KLAIĆ, N., 1968., 86-88, 90. Ipak, zaključak je unekoliko 41 zajednice “gradonačelničkih” konotacija. Time u konačnici dolazi relativizirala zadrškom o “tvorevinama nastalim na osnovu i do prigušivanja funkcije duxa u administraciji čitave provincije samostanskih anala, zatim popisa nekih priora (prije svega te njena kontrahiranja u korist sve naglašenije lokalnih ovlasti. Madijevaca) i zadarskih biskupa (...), nadalje starijeg popisa Usp. ANČIĆ, M., 2009., 108-109, 114-116. Autor na temelju samostanskih dobara”. podataka iz hagiografskog spisa Translatio beati Grisogoni martyris iz kasnog 9. st. naslućuje ustaljenje dinastičkog principa 42 MARGETIĆ, L., 1975., 32-33, 36-37. Indikativno je i Margetićevo na čelu “zadarske provincije” barem od tog vremena, no jednako zapažanje kako se “podaci o tribunima kao uglednim svjedocima tako ističe da “pitanje kontinuiteta sa stanjem kakvo vlada u 10. nalaze u 10 isprava iz godine 918. do 1067. a tek u jednoj jedinoj i 11. stoljeću ostaje nerješivo” (119 i bilj. 41). Srž problema je u nakon te godine, naime u ispravi iz vremena oko 1105. god.”, nemogućnosti potanjeg praćenja procesa preobrazbe funkcije što mu je omogućilo da u dosljednom povlačenju konsekvenci dux u funkciju prior u Zadru, kao i pojave potonjeg naslova u te analize razluči raniji skup falsifikata (uobličenih na temelju ostalim gradovima. Već smo istaknuli da je pri problemu datiranja autentičnih dokumenata tijesno slijedeći njihovu sadržajnu institucije priorata otegotna okolnost nedostatak izvornih nit) od onog kasnijeg (slobodno patvorenje darovnih isprava dokumenata prije 10. (Zadar) i 11. st. (svi ostali dalmatinski bez temelja u ranijim vjerodostojnim spisima iz samostanske gradovi), što povjesnicima oduzima gotovo svako sigurnije pismohrane). Usp. također NIKOLIĆ, Z., 2003., 173-177. uporište zaključivanja. Ne raspolažemo imenima ni naslovima 43 JAKIĆ-CESTARIĆ, V., 1976. koje su nosili prethodnici zadarskog priora Andrije. 44 Jakšić, N., 1985.-86., osobito 223-224: “zaključak o odličnom KARAMAN, Lj., 1924.-25., 51 primjećuje kako je “majstor ovog 49

katalogu hrvatskih vladara, uz čiju bi se pomoć sastavljali zadnjeg sarkofaga očito kopirao stariji sarkofag nadbiskupa falsifikati previše je jednostran i neuvjerljiv. U tom bi slučaju Ivana. (...) Ova je pretpostavka tim vjerojatnija, što je sarkofag naime valjalo zaključivati, da je samostanski arhiv raspolagao splitskog priora postavljen u peripter stolne crkve u Splitu, dakle u isto tako i s jednim dobrim popisom zadarskog pučanstva neposrednu blizinu crkvice Sv. Matije, u kojoj je god. 1881. stajao (...), pa da su onda u samostanskom skriptoriju u 12. i 13. st. sarkofag nadbiskupa Ivana”. Ne povlači, međutim, konsekvence izfabricirane krivotvorine s ugrađenim imenima iz takova takvog zaključka. popisa koji čuva uspomenu na stanovnike Zadra još iz 10. st.” 50 FARLATI, D., 1765., 43. Za sažet prikaz znanstvene diskusije o autentičnosti domaćeg ranosrednjovjekovnog diplomatičkog materijala proistekle iz 51 LUCIUS, I., 1666., 474. rezultata N. Klaić usp. NIKOLIĆ, Z., 2003., 205-206, s uputama na 52 BULIĆ, F. - BERVALDI, J., 1912., 123. najvažnije znanstvene prinose. Autentičnost oporuke posljednji 53 FARLATI, D., 1765., 42. genealoškim raščlambama i kontekstualno učvršćuje ANČIĆ, 54 FARLATI, D., 1765., 43. M., 2009., 120 i d. 55 Između 1767. i 1770. u sklopu istog zahvata niša je preoblikovana KATIČIĆ, R., 1998., 445. 45 u kapelu isturenjem njenoga stražnjeg zida na prostor sjevernog 46 ZORNIJA, M., 2009. segmenta periptera oktogona, sve do njegova ruba, pripojivši u Usp. JURKOVIĆ, M., 1985., 189, bilj. 19, 195 i bilj. 49; JURKOVIĆ, 47 strukturu novopodignutog začelja i dva antička stupa ophoda. M., 1986., 84-85, 87. Izvorna situacija povraćena je konzervatorskim zahvatom 1924. Učvršćuje li ovdje ocrtani pravac istraživanja mogućnost 48 godine. Usp. KARAMAN, Lj., 1920. i PRIJATELJ PAVIČIĆ, I. - postojanja institucije priorata pod istim nazivom i funkcijom i u 9. ČORALIĆ, L., 2002., 80-81. st., mogu potvrditi ili opovrgnuti jedino produbljenija istraživanja Kratkoća segmenta zida između istočnog dovratnika glavnog 56

podjele vlasti i mehanizama njena funkcioniranja unutar ulaza crkve i prvog od spomenutih stupova negira mogućnost da dalmatinskih gradskih zajednica, koja tek predstoje. Temelji je sarkofag bio položen uza nj. takvim proučavanjima položeni su monografijom NIKOLIĆ, 57 Bulić, F., 1882., 3-10. Z., 2003. (osobito 172-190), dok se u posve skorašnjem prilogu 58 FARLATI, D., 1765., 42. ANČIĆ, M., 2009. zalaže za kontinuitet ove institucije u Zadru koji starinom seže najkasnije u svršetak 9. st. Prve mu zametke 59 FARLATI, D., 1765., 42. pritom naslućuje u osobi zadarskog duxa Pavla, pridruženog 60 ZANINOVIĆ-RUMORA, M., 2010., 175, 181, 186-187. Dodatnu biskupu Donatu u funkciji legati Dalmatarum na čelu poslanstva potvrdu našim zaključcima donosi mjerna skala na Farlatijevu Karlu Velikom u Diedenhofen 805. g. U Pavlovu naslovu Ančić (Bernardijevu?) crtežu, čiji je krajnji desni segment podijeljen raspoznaje vrhovnog dužnosnika lokalne zajednice koji njome na dvanaest manjih cjelina. Segmenti o kojima je riječ su upravlja kao predstavnik prijašnje, bizantske upravne strukture, venecijanske stope, koje su se redovito dijelile na 12 unca (onzia).

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Metrološka istraživanja M. Zaninović-Rumora pokazuju da se Agnellove riječi da se radi o crkvenoj građevini čiji razmjeri mjerne vrijednosti za dužinu i površinu u Splitu između 16. i 19. nadmašuju čak i stolnu crkvu Ravene (Nulla ecclesia in aedificio st. nisu mijenjale te da su bile istovjetne mletačkima, što izričito maior fuit similis illa neque in longitudine, nec in altitudine). Uz potvrđuju i trgovački priručnici od 16. st. (“E tutte le misure e sjeverni bok bazilike smještena je centralna građevino približno pesi di Spalatro sono come quelli di Vinetia”). Jedino su u 15. st., kvadratnog tlocrta, na čije se istočne uglove pravilno u istom prije uvođenja venecijanskog mjernog sustava, u Splitu u porabi smjeru nastavlja po jedna izdužena prostorija polukružnog bile komunalne mjere unutar kojih je stopa iznosila nešto manju zaključka. Ovi izbočeni aneksi po svemu sudeći predstavljaju vrijednost (34.66 cm). monasteria Sv. Jakova i Mateja pridružene baptisteriju. S obzirom Usp. npr. MATIJAŠIĆ, R., 2009., 125-126 i F. 1-2. Između desne 61 da i tlocrtni oblik građevine potkrepljuje Agnellov izvještaj horizontalne haste križa i krajnjeg slova A urezan je i maleni križ. o četverokutnom zdanju, nije jasan zaključak istraživačâ koji kao baptisterij interpretiraju manji kružni objekt između nje i 62 Moglo bi se tek spekulirati o 14. stoljeću kao vremenu urezivanja sjeverozapadnog ugla bazilike. Usp. Augenti, A.-Boschi, F.- igraće podloge, pošto je prema Cutheisovu svjedočanstvu crkva Cirelli, E., 2010., 115 i fig. 5 te 17. 1357. godine poslužila kao zatvor, pa bi se moglo pomišljati na želju utamničenikâ za razbijanjem vremena društvenim igrama. 72 Deliyannis, D. M., 2010., 188-196. 63 Matejčić, I., 2007a.; autor je o navedenome pisao i u svojoj 73 Deliyannis, D. M., 2010., 178, 185. doktorskoj disertaciji (Matejčić, I., 2007b.). 74 Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, c. CLI: Istius temporibus 64 Iste primjere donose MILOŠEVIĆ, A. - PEKOVIĆ, Ž., 2008., ecclesia Petriana cecidit terraemotu post expleta solempnia 235 i bilj. 418. Pretpostavku o pločama iz Kapitula iznio je, prema missarum die dominico. autorima, Ž. Jiroušek u nažalost neobjavljenu istraživanju. 75 Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, c. CLV: Ecclesiam Petrianam, 65 MILOŠEVIĆ, A. - PEKOVIĆ, Ž., 2008., 232-235. Autori predlažu quae funditus eversa est per terraemotum, sponte haedificare voluit, pripisivanje grobnice županu Gostihi, suvremeniku kneza et piramides per in girum erexit, columpnas statuit, quae manent Branimira (879.-892.) i donatoru crkvene građevine u Cetini. usque nunc, sed non cunsummavit. 66 ADAM, R., 1764., T. XXVIII. Usp. također BULIĆ, F. - Dodatna potvrda da je takvu pretpostavku moguće legitimno 76

KARAMAN, LJ., 1927., 207-208. Ostaje nejasno zbog čega autori iznijeti jest detalj iz ranokršćanske sakralne topografije Pule. Izvan nestanak ove grobnice datiraju 1767. godinom. Crtež iste kasnije zidina toga grada, naime, a na prostoru današnjeg postrojenja donose Cassas i Lavallée, kao i Andrićevi arhitektonski snimci. “Uljanik” nalazila se do 1875. godine crkva Sv. Mateja (San 67 FISKOVIĆ, I., 1984., 45 ikonološki značaj građevine nastoji Matteo), čija se izgradnja pripisuje 7. stoljeću, a struktura opisuje protumačiti svetištem “posebne namjene, poput grobne crkve kao “piccola chiesa di stile bizantino”. Usp. UJČIĆ, Ž., 1998., splitskih nadbiskupa - posvećene Sv. Mateju, prvom izvjestitelju 744 i 753, T. IV. Za ovu i druge obavijesti o nestaloj građevini o Kristovu utjelovljenju”. U za sada jedinom sustavnom pokušaju ugodna nam je dužnost zahvaliti dr. sc. Ivanu Matejčiću. Vidi i sinteze svih saznanja o hagiotopografiji Splita i njegove najuže bilj. 68. Mada postoji više prijepornosti oko tlocrtne dispozicije okolice M. Marasović-Alujević donosi podatak o još jednoj građevine, nesporno je da je riječ o vrlo starom svetištu, kao i da crkvi naslovljenoj Sv. Mateju na splitskom području, preciznije se najvjerojatnije radilo o crkvi memorijalnog karaktera, pošto nepoznate ubikacije, koja se spominje u jednom notarskom se još 1483. godine spominje postojanje mramornog sarkofaga prijepisu iz 1338. godine. Usp. MARASOVIĆ-ALUJEVIĆ, M., unutar broda. Na prostoru Pule i njena agera (Terra sancti 2003., 28. Radi se, međutim, o previdu: u istom dokumentu jasno Apollenaris), naravno, jednako je, ako ne i u većoj mjeri nego u stoji “sancte Marie de Mesauia”, a ne “sancti Matthie de Mesauia”. Dalmaciji, zamisliv utjecaj ravenske ranokršćanske topografije i Vidi CD X, 394: Ex parte orientali s a n c t e M a r i e d e hagiografije kojim se mogla ostvariti izvedba memorijalne crkve M e s a u i a iuxta terram Tarbe est una terra in angulo superiori posvećene Sv. Mateju. Posebnost kultne posvete crkve Sv. Mateja habens maceriam et in medio aliam (8. srpnja 1338.). u Splitu kao i njeno ravenatsko porijeklo ne bi, međutim, trebali naznačivati jednostran zaključak o jednokratnom “importu” u Usp. BADURINA, A., 2006. Jedinim primjerom u dostupnoj 68 Dioklecijanovu palaču kultova specifičnih za Ravenu. Naime, literaturi ostaje crkva San Matteo, koja se nalazila izvan gradskih hagiotopografske usporednice između titularâ crkava nad vratima zidina Pule, u blizini Julijinog teatra, na mjestu kasnijeg palače (Martin, Teodor, Apolinar, Anastazija ili Anastasis) i Arsenala. Njen nastanak se pripisuje 7. stoljeću, a opisuje se ravenskih crkvenih naslovnika 6. st. uočili su, neovisno jedan kao “piccola chiesa di stile bizantino”. Usp. odnosne podatke iz o drugom, BELAMARIĆ, J., 1998., 58-59 i JAKŠIĆ, N., 2003., Schiavuzzijevog pregleda toponomastičkog materijala pulskog 188-191. Ova, pak, svetišta s ravenskim predloškom pokazuju agera u: MATIJAŠIĆ, R., 1983.-84., 339. nesumnjivo ranokršćansko porijeklo vezano uz kontekst 69 Deliyannis, D. M., 2010., 257. Justinijanove rekonkviste, što znači da ravenski utjecaj u Splitu ne 70 Deliyannis, D. M., 2010., 257. Usp. također BOVINI, G., bi trebalo ograničavati na jedno kronološko ili stilsko razdoblje, 1965., 119-122 s pregledom izvora i literature o kapelama. već zastati pred zaključkom da je do njega dolazilo višekratno, 71 Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, c. LXVII; Deliyannis, u različitim povijesnim okolnostima, koje su u dalmatinskom D. M., 2010., 197. Sasvim nedavno u Classeu su provedena gradu posljedično rezultirale višeslojnošću ravenskih posvetnih geofizička i sondažna arheološka istraživanja kojima je raskriven obrazaca. tlocrt bazilike i ovisnih objekata. Utvrđena je preliminarna JAKŠIĆ, N., 2008., 399. Prisutan je i na elementima liturgijskih 77

tlocrtna dispozicija građevina, kao i planimetrija trobrodne instalacija 6. stoljeća, primjerice na prsobranu ambona iz bazilike basilicae Petrianae u dimenzijama 79.9 x 40.3 m, potvrđujući Sant’ Apollinare Nuovo te onom iz arijanske katedrale (Santo

Spirito). Usp. RIZZARDI, C., 1999., fig. 13; DELIYANNIS, RAPANIĆ, Ž., 2007., 181-184. 82

D. M., 2010., 176. Na oba primjera, koji su konstantinopolske 83 MATIJEVIĆ-SOKOL, 2002., 108-110. Autorica je zapazila niz provenijencije, motiv je pravilno geometrijski ukomponiran filoloških nelogičnosti u Tominu prikazu Ivana Ravenjanina, u romboidni okvir, oblikujući karakterističnu simetričnost i što je rezultiralo narativom čije unutarnje proturječnosti egzaktnost ukriženog ljiljana kao samostalnog motiva. odaju kroničarevo služenje zapisima različitih provenijencija i 78 Lusuardi-Siena, S. - Piva, P., 2002., 304-305; JAKŠIĆ, N., vremenskih određenja, od 7. sve do 10. st. Toma Arhiđakon, 2008. u želji da prikaže renovaciju metropolije kao proces databilan Na ovo upozorava DRAGIČEVIĆ, M., 1996., 39. 79 sedmim stoljećem, prilikom pomalo nespretnog kompiliranja svih poznatih mu zapisa o začecima splitske crkvene organizacije 80 BASIĆ, I., 2008. postupio je prikazavši dva (kronološki i formalnopravno 81 BASIĆ, I., 2005b. Ovim prilogom svjesno uzmičemo od zasebna) trenutka obnove, ustroj crkvene organizacije u Splitu u vlastitog ranijeg stava, koji je zastupao dataciju Ravenjanina iz kasnom 8. st. te njeno podizanje na rang metropolije početkom arhiđakonova narativa u 7. stoljeće. Navedenim ne tvrdimo ništa 10. st., kao jedan. pozitivno o eventualnoj povijesnosti nekog pobliže nepoznatog 84 MILOŠEVIĆ, A., 2003.; MILOŠEVIĆ, A., 2004. biskupa vezanog uz djelovanje Velikog Severa, prema izvorima iz 7. st. koje je rekonstruirao Katičić, R., 1993. 85 Karaman, Lj., 1940., 431-432. Također MARASOVIĆ, T., 1992.

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Literatura

Adam, R., 1764. - Robert Adam, Ruins of the Palace of the Bulić, F., 1888. - Frane Bulić, Hrvatski spomenici u Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, [s.n.], London. kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe ANČIĆ, M., 2009. - Mladen Ančić, Zadarska biskupija narodne hrvatske dinastije, JAZU, Zagreb. u okviru splitske metropolije do 1154., u: Sedamnaest Bulić, F. - BERVALDI, J., 1912. - Frane Bulić, Josip stoljeća zadarske crkve. Zbornik radova znanstvenog Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak skupa o 1700. obljetnici mučeništva sv. Stošije (Anastazije) Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenja Solina do 16.-18. studenog 2004., sv. I (Od ranokršćanskoga polovice XI. v.), Bullettino di archeologia e storia dalmata, razdoblja do pada Mletačke Republike), (ur.) Livio XXXV, Split, prilog. Marijan, Zadar, 105-130. Bulić, F. - KARAMAN, Lj., 1927. - Frane Bulić, Ljubo Augenti, A. - Boschi, F. - Cirelli, E., 2010. - Andrea Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Matica Augenti, Federica Boschi, Enrico Cirelli, Il sito della hrvatska, Zagreb. basilica Petriana a Classe: dalla diagnostica archeologica CASSAS, L. F. - LAVALLÉE, J., 1802. - Louis François allo scavo, Ocnus, 18, Bologna, 103-116. Cassas, Joseph Lavallée, Voyage pittoresque et historique Badurina, A., 2006. - Anđelko Badurina, Hagiotopo- de l’Istrie et de la Dalmatie, Pierre Didot l’Ainé, Paris. grafija Hrvatske, CD-ROM, Institut za povijest umjetnosti, CD I = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Zagreb. Slavoniae, vol. I, (ed.) Jakov Stipišić, Miljen Šamšalović, Barada, M., 1940.-41. - Miho Barada, Skup splitskih JAZU, Zagreb, 1967. povijesnih izvora, Nastavni vjesnik, XLIX/2, Zagreb, 81-92. CD X = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et BASIĆ, I., 2005a. - Ivan Basić, Crkva svetog Matije u Slavoniae, vol. X, (ed.) Tadija Smičiklas, JAZU, Zagreb, Splitu - problemi oblika i funkcije, Radovi studenata 1913. Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, 2-3, Cutheis, A., 1977. - A Cutheis, Tabula, (prev. i ur.) Zagreb, 103-129. Vladimir Rismondo, u: Legende i kronike, (ur.) Vedran BASIĆ, I., 2005b. - Ivan Basić, Venerabilis presul Iohannes: Gligo, Hrvoje Morović, Književni krug, Split, 1977., 185- historijski Ivan Ravenjanin i začetci crkvene organizacije 202. u Splitu u VII. stoljeću, Povijesni prilozi, XXIV/29, Deliyannis, D. M., 2010. - Deborah Mauskopf Zagreb, 7-28. Deliyannis, Ravenna in Late Antiquity, Cambridge BASIĆ, I., 2006. - Ivan Basić, Skulptura s motivom University Press, Cambridge. ukriženih ljiljana na istočnom Jadranu, Radovi studenata Dragičević, M., 1996. - Magdalena Dragičević, Svjetlo Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, 4, mistike na starohrvatskim kamenim spomenicima VII. Zagreb, 75-110. i VIII. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 12 (Zbornik Danice Božić-Bužančić), Split, 31-42. BASIĆ, I., 2008. - Ivan Basić, Quelques aspects de la (dis) continuité typologique et iconographique de la production FARLATI, D., 1751. - Daniele Farlati, Illyrici sacri tomus I. des sarcophages dans l’Adriatique orientale du haut Moyen Ecclesia Salonitana, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis. âge, Ikon, 1, Rijeka, 259-290. FARLATI, D., 1765. - Daniele Farlati, Illyrici sacri tomus Belamarić, J., 1998. - Joško Belamarić, The First III. Ecclesia Spalatensis olim Salonitana, Apud Sebastianum Centuries of Christianity in Diocletian’s Palace in Split, Coleti, Venetiis. u: Acta XIII Congressus Internationalis Archaeologiae Fisković, C., 1950. - Cvito Fisković, Prilog proučavanju Christianae, Split-Poreč, 25. 9-1. 10. 1994., vol. III, (ur.) N. i zaštiti Dioklecijanove palače u Splitu, Rad JAZU, 279, Cambi, E. Marin, Città del Vaticano - Split, 55-68. Zagreb, 1-119. BOVINI, G., 1965. - Giuseppe Bovini, Memorie cristiane Fisković, I., 1981. - Igor Fisković, Ranokršćanski scomparse dell’antica città di Classe, Corsi di Cultura sarkofazi s otoka Brača, Vjesnik za arheologiju i historiju sull’Arte Ravennate e Bizantina, XII, Ravenna, 45-169. dalmatinsku, LXXV, Split, 105-137. Bulić, F., 1882. - Frane Bulić, Dva sarkofaga Ivana Fisković, I., 1984. - Igor Fisković, O grobnim Ravenjanina i Lovre Dalmatinca spljetskih nadbiskupa, spomenicima u srednjovjekovnoj Dalmaciji, Dometi, Ivan Vodicka, Zadar. XVII/5, Rijeka, 33-53.

Fisković, I., 2002. - Igor Fisković, Reljef kralja Petra JURKOVIĆ, M., 1985. - Miljenko Jurković, Prilog Krešimira IV., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split. određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke Gabričević, B., 1967. - Branimir Gabričević, Sarkofag skulpture, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 15, Split, 183- nadbiskupa Ivana pronađen u podrumima Dioklecijanove 199. palače, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXII JURKOVIĆ, M., 1986. - Miljenko Jurković, Ranosrednjo- (1960), Split, 87-103. vjekovni latinski natpisi s Pelješca, Radovi Instituta za Gunjača, S., 1973. - Stjepan Gunjača, Ispravci i dopune povijest umjetnosti, 10, Zagreb, 83-89. starijoj hrvatskoj historiji. Knj. I. Izvori (Analiza i kritika), Karaman, Lj., 1920. - Ljubo Karaman, Pitanje Školska knjiga, Zagreb. odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj Hébrard, E. - Zeiller, J., 1912. - Ernest Hébrard, palači u Splitu, Prilog Vjesniku za arheologiju i historiju Jacques Zeiller, Spalato. Le palais de Dioclétien, Ch. dalmatinsku, XLIII, Sarajevo, 3-41. Massin, Paris. Karaman, Lj., 1924.-25. - Ljubo Karaman, Sarkofag Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosrednjovječna pleterna HERCIGONJA, E., 2006. - Eduard Hercigonja, Tropismena ornamentika u Dalmaciji, Starinar, III/3, Beograd, 43-59. i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb. Karaman, Lj., 1930. - Ljubo Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti: historijsko-umjetničke crtice o starohrvatskim HS = Toma Arhiđakon, Historia Salonitana: povijest spomenicima, Matica hrvatska, Zagreb. salonitanskih i splitskih prvosvećenika, predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod Olga Perić, povijesni Karaman, Lj., 1940. - Ljubo Karaman, O počecima komentar Mirjana Matijević-Sokol, studija “Toma srednjevjekovnog Splita do godine 800., u: Serta Arhiđakon i njegovo djelo” Radoslav Katičić, Književni Hoffilleriana, Zagreb, 419-436. krug, Split, 2003. Karaman, Lj., 1941.-42. - Ljubo Karaman, O JAKIĆ-CESTARIĆ, V., 1976. - Vesna Jakić-Cestarić, spomenicima VII. i VIII. stoljeća u Dalmaciji i pokrštenju Antroponomastička analiza isprave zadarskog priora Hrvata, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 22-23, Andrije s početka X. stoljeća, Onomastica Jugoslavica, 6, Zagreb, 73-113. Zagreb, 195-215. Katičić, R., 1993. - Radoslav Katičić, Uz početke Jakšić, N., 1977. - Nikola Jakšić, Još o splitskim hrvatskih početaka: filološke studije o našem najranijem ranosrednjovjekovnim sarkofazima, Vjesnik za arheologiju i srednjovjekovlju, Književni krug, Split. historiju dalmatinsku, LXX-LXXI (1968-1969), Split, 187-192. Katičić, R., 1998. - Radoslav Katičić, Litterarum studia: Jakšić, N., 1985.-86. - Nikola Jakšić, Dragà svetog književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Krševana u Diklu, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Matica hrvatska, Zagreb. Razdio društvenih znanosti, 25(12), Zadar, 205-228. KEČKEMET, D., 1978. - Duško Kečkemet, Louis François Jakšić, N., 2004. - Nikola Jakšić, Pre-Romanesque Cassas i njegove slike Istre i Dalmacije 1782, Rad JAZU, Sarcophagi in Early Medieval Dalmatia, Hortus Artium 379, Zagreb, 7-200. Medievalium, 10, Zagreb - Motovun, 7-14. KEČKEMET, D., 1993. - Duško Kečkemet, Vicko Andrić Jakšić, N., 2008. - Nikola Jakšić, Dalmatinski primjeri arhitekt i konzervator 1793-1866, Regionalni zavod za reljefa u stilu liutprandovske “renesanse”, u: Renesansa zaštitu spomenika kulture - Split / Književni krug, Split. i renesanse u umjetnosti Hrvatske (Zbornik radova sa KLAIĆ, N., 1968. - Nada Klaić, Tribuni i consules zadarskih znanstvenih skupova “Dani Cvita Fiskovića” održanih isprava X i XI stoljeća, Zbornik radova Vizantološkog 2003. i 2004. godine) (Zbornik Danâ Cvita Fiskovića 2), instituta, XI, Beograd, 67-92. (ur.) Predrag Marković, Jasenka Gudelj, Zagreb, 395-406. LEŠIĆ, A., 1989. - Anto Lešić, Cutheis (A Cutheis, Cuteis, Jakšić, N., 2010. - Nikola Jakšić, Riflessi della “rinascenza Se Geremia, Marin a, de), kroničar, u: Hrvatski biografski liutprandea” nei centri urbani della costa Adriatica leksikon, 2 (Bj-C), Zagreb, 756. orientale, Hortus Artium Medievalium, 16, Zagreb - Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis = Agnelli qui Motovun, 17-26. et Andreas liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, u: Johnson, M. J., 2009. - Mark J. Johnson, The Roman Monumenta Germaniae historica, Scriptores rerum Imperial Mausoleum in Late Antiquity, Cambridge Langobardicarum et Italicarum saec. VI-IX, (ed.) Oswald University Press, Cambridge. Holder-Egger, Hannover, 1878., 265-391.

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Lucius, I., 1666. - Ioannes Lucius, De Regno Dalmatiae et Matejčić, I., 2007a. - Ivan Matejčić, Eufrazijana: Croatiae libri sex, Apud Ioannem Blaeu, Amstelaedami. Restauriranje svetišta sjeverne bazilike Predeufrazijane Lusuardi-Siena, S. - PIVA, P., 2002. - Silvia Lusuardi- (Faza VI Programa objedinjavanja spomeničkog kompleksa Siena - Paola Piva, Da Pemmone a Paolino d’Aquileia: Eufrazijane), Propaganda, Poreč. Appunti sull’arredo liturgico e la scultura in Friuli tra Matejčić, I., 2007b. - Ivan Matejčić, Građevni razvoj VIII e IX sec., Hortus Artium Medievalium, 8, Zagreb - katedrale u Poreču, doktorska disertacija, rukopis, Motovun, 295-323. Zagreb. Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, MATIJAŠIĆ, R., 1983.-84. - Robert Matijašić, S., 2005. - Jerko Marasović, Katja Marasović, Snježana Toponomastica storica dell’antico agro polese di Bernardo Perojević, Kultne građevine Dioklecijanove palače u Schiavuzzi, Atti del Centro di ricerche storiche-Rovigno, Splitu, Histria Antiqua, 13, Pula, 427-436. XIV, Trieste - Rovigno, 307-344. Marasović, J. - Marasović, K. - Perojević, MATIJAŠIĆ, R., 2009. - Robert Matijašić, Instrumentum S., 2006. - Jerko Marasović, Katja Marasović, Snježana Varvarinum: izbor iz poharanog depoa, u: Studia Perojević, Le mausolée de Dioclétien à Split: construction Varvarina, vol. I, (ur.) Bruna Kuntić-Makvić, Zagreb - et restitution, u: L’architecture funéraire monumentale: la Motovun, 91-129. Gaule dans l’Empire romain (Actes du colloque organisé par Matijević-Sokol, M., 2002. - Mirjana Matijević- l’IRAA du CNRS et le musée archéologique Henri-Prades, Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo: rano doba hrvatske Lattes, 11-13 octobre 2001), (éd.) Jean-Charles Moretti, povijesti, Naklada Slap, Jastrebarsko. Dominique Tardy, Paris, 497-506. Mihaljčić, r. - Steindorff, l., 1982. - Rade Mihaljčić, Marasović, T., 1980. - Tomislav Marasović, Ludwig Steindorff, Glossar zur frühmittelalterlichen Prilog istraživanju transformacije antičke jezgre u Geschichte im östlichen Europa, Beiheft 2: Namentragende ranosrednjovjekovni grad, u: Gunjačin zbornik, (ur.) Ivan Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte Erceg, Zagreb, 99-112. des 13. Jahrhunderts, Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, Marasović, T., 1992. - Tomislav Marasović, O južnom 1982. portalu splitske katedrale, Prilozi povijesti umjetnosti u MILOŠEVIĆ, A., 2003. - Ante Milošević, Scultura Dalmaciji, 32 (Prijateljev zbornik I), Split, 165-180. ornamentale del VII e VIII secolo nei Balcani occidentali, Marasović, T., 1994. - Tomislav Marasović, Graditeljstvo Hortus Artium Medievalium, 9, Zagreb - Motovun, 357-382. starohrvatskog doba u Dalmaciji, Književni krug, Split. MILOŠEVIĆ, A., 2004. - Ante Milošević, Prva rano- Marasović, T., 1998. - Tomislav Marasović, Prva srednjovjekovna skulptura iz crkve Sv. Marte u Bijaćima, stoljeća grada Splita, Unifot, Split. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 26 (1999), 237-263. Marasović, T., 2001.-02. - Tomislav Marasović, MILOŠEVIĆ, A. - PEKOVIĆ, Ž., 2008. - Ante Milošević, Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Željko Peković, Predromanička crkva Svetoga Spasa u Dalmaciji, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39, Cetini / La chiesa preromanica di San Salvatore a Cetina, Split, 61-90. Omega Engineering / Filozofski fakultet Split - Centar Marasović, T., 2002. - Tomislav Marasović, La Spalato Studia mediterranea, Dubrovnik - Split. nell’epoca precarolingia e carolingia, Hortus Artium MULJAČIĆ, S., 1958. - Slavko Muljačić, Kronološki Medievalium, 8, Zagreb-Motovun, 223-234. pregled izgradnje Splita u XIX. i XX. stoljeću (1806-1958), Marasović, T. - ZEKAN, M., 1982. - Tomislav u: Zbornik Društva inženjera i tehničara u Splitu, (ur.) Marasović, Mate Zekan, Istraživanje ranosrednjovjekovne Slavko J. Sirišćević, Slobodna Dalmacija, Split, 61-96. crkve sv. Mihovila “na obali” u Splitu, Starohrvatska Niemann, G., 1910. - Georg Niemann, Der Palast prosvjeta, ser. III, 12, Split, 111-126. Diokletians in Spalato, Alfred Hoedler, Wien. Marasović-Alujević, M. 2003. - Marina Marasović- Nikolajević, I., 1961. - Ivanka Nikolajević, Alujević, Hagioforna imena u srednjovjekovnom Splitu i Solinski pečat egzarha Pavla (723-726), Zbornik radova okolici, Književni krug, Split. Vizantološkog instituta, VII, Beograd, 61-66. MARGETIĆ, L., 1975. - Tribuni u srednjovjekovnim Nikolić, Z., 2003. - Zrinka Nikolić, Rođaci i bližnji: dalmatinskim gradskim općinama, Zbornik radova dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku, Vizantološkog instituta, XVI, Beograd, 25-53. Matica hrvatska, Zagreb. 94

Nikšić, G., 1995. - Goran Nikšić, Prilog o arhitekturi Rapanić, Ž., 1982. - Željko Rapanić, Dva splitska Dioklecijanovog mauzoleja i rekonstrukciji splitske ranosrednjovjekovna sarkofaga, Arheološki radovi i katedrale u 13. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti u rasprave, VIII-IX, Zagreb, 233-258. Dalmaciji, 35 (Petriciolijev zbornik I), Split, 105-122. Rapanić, Ž., 1987. - Željko Rapanić, Predromaničko pantelić, m. A., 1995.-96. - Marija Agnezija Pantelić, doba u Dalmaciji, Logos, Split. Neki starokršćanski monogrami i glagoljske sigle u Rapanić, Ž., 2007. - Željko Rapanić, Od carske palače do Hrvatskoj, Croatica, XXVI/42-44 (Hercigonjin zbornik), srednjovjekovne općine, Književni krug, Split. Zagreb, 323-346. RIZZARDI, C., 1999. - Clementina Rizzardi, L’impianto Prijatelj Pavičić, I. - Čoralić, L., 2002. - Ivana liturgico nelle chiese ravennati (V-VI secolo), Hortus Prijatelj Pavičić, Lovorka Čoralić, Prilog poznavanju Artium Medievalium, 5, Zagreb - Motovun, 67-85. baroknih oltara u splitskoj katedrali, Radovi Instituta za SKOK, P., 1915. - Petar Skok, Pojave vulgarno-latinskoga jezika povijest umjetnosti, 26, Zagreb, 69-87. na natpisima rimske provincije Dalmacije, JAZU, Zagreb. RAČKI, F., 1865. - Franjo Rački, Ocjena starijih izvora za UJČIĆ, Ž., 1998. - Željko Ujčić, Pola paleocristiana alla hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka, Književnik, II, luce del catasto austriaco dell’anno 1820, u: Acta XIII Zagreb, 36-52. Congressus Internationalis Archaeologiae Christianae RADIĆ, F., 1897. - Frano Radić, Izvješće o radu hrvatskog (Split-Poreč, 25. 9-1. 10. 1994.), vol. III, (ur.) Nenad Cambi, starinarskog društva u Kninu u obće, a napose o kršćanskim Emilio Marin, Città del Vaticano - Split, 743-758. starinama do sad odkrivenim i objelodanjenim u Dalmaciji, Ward-Perkins, J. B., 1975. - John B. Ward-Perkins, osjem Solina, Bosni-Hercegovini, Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmatia and the marble trade, u: Disputationes Istri, Starohrvatska prosvjeta, III/2, Knin, 84-87. Salonitanae 1970, (ur.) Željko Rapanić, Arheološki muzej, Rapanić, Ž., 1971. - Željko Rapanić, Ranosrednjovjekovni Split, 38-44. latinski natpisi iz Splita, Vjesnik za arheologiju i historiju ZANINOVIĆ-RUMORA, M., 2010. - Marija Zaninović- dalmatinsku, LXV-LXVII (1963-1965), Split, 271-312. Rumora, Stare mjere Splita od 15. do 19. stoljeća, Radovi Rapanić, Ž., 1976. - Željko Rapanić, Neka pitanja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, ranosrednjovjekovne latinske epigrafije na našoj jadranskoj 173-188. obali, u: Materijali XII-IX. kongres arheologa Jugoslavije ZORNIJA, M., 2009. - Meri Zornija, Kat. 27. Nepoznati “Arheološki problemi na jugoslavenskoj obali Jadrana”, klesar, Ulomak natpisa, u: Zagovori svetom Tripunu. Blago Zadar, 1972, (ur.) Šime Batović, Zadar, 319-336. Kotorske biskupije, (ur.) Radoslav Tomić, Zagreb, 2009., 108.

Ivan Basić: Prilozi proučavanju crkve Svetog Mateja u Splitu Ars adriatica 1/2011. (67-96)

Adam, R., 1764. - Robert Adam, Ruins of the Palace of the

Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, [s.n.], London.

ANČ IĆ, M., 2009. - Mladen Ančić, Zadarska biskupija

u okviru splitske metropolije do 1154., u: Sedamnaest

stoljeća zadarske crkve. Zbornik radova znanstvenog

skupa o 1700. obljetnici mučeništva sv. Stošije (Anastazije)

-18. studenog 2004., sv. I (Od ranokršćanskoga

razdoblja do pada Mletačke Republike), (ur.) Livio

Marijan, Zadar, 105-130.

Augenti, A. - Boschi, F. - Cirelli, E., 2010. - Andrea

Augenti, Federica Boschi, Enrico Cirelli, Il sito della

basilica Petriana a Classe: dalla diagnostica archeologica

allo scavo, Ocnus, 18, Bologna, 103-116.

Badurina, A., 2006. - Anđelko Badurina, Hagiotopografija

Hrvatske, CD-RO M, Institut za povijest umjetnosti,

Zagreb.

Barada, M., 1940.-41. - Miho Barada, Skup splitskih

povijesnih izvora, Nastavni vjesnik, XLIX/2, Zagreb, 81-92.

BASIĆ, I., 2005a. - Ivan Basić, Crkva svetog Matije u

Splitu - problemi oblika i funkcije, Radovi studenata

Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, 2-3,

Zagreb, 103-129.

BASIĆ, I., 2005b. - Ivan Basić, Venerabilis presul Iohannes:

historijski Ivan Ravenjanin i začetci crkvene organizacije

u Splitu u VII. stoljeću, Povijesni prilozi, XXIV/29,

Zagreb, 7-28.

BASIĆ, I., 2006. - Ivan Basić, Skulptura s motivom

ukriženih ljiljana na istočnom Jadranu, Radovi studenata

Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, 4,

Zagreb, 75-110.

BASIĆ, I., 2008. - Ivan Basić, Quelques aspects de la (dis)

continuité typologique et iconographique de la production

des sarcophages dans l’Adriatique orientale du haut Moyen

âge, Ikon, 1, Rijeka, 259-290.

Belama rić , J., 1998. - Joško Belamarić, The First

Centuries of Christianity in Diocletian’s Palace in Split,

u: Acta XIII Congressus Internationalis Archaeologiae

Christianae, Split-Poreč, 25. 9-1. 10. 1994., vol. III, (ur.) N.

Cambi, E. Marin, Città del Vaticano - Split, 55-68.

BOV INI, G., 1965. - Giuseppe Bovini, Memorie cristiane

scomparse dell’antica città di Classe, Corsi di Cultura

sull’Arte Ravennate e Bizantina, XII, Ravenna, 45-169.

Bulić , F., 1882. - Frane Bulić, Dva sarkofaga Ivana

Ravenjanina i Lovre Dalmatinca spljetskih nadbiskupa,

Ivan Vodicka, Zadar.

Bulić , F., 1888. - Frane Bulić, Hrvatski spomenici u

kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe

narodne hrvatske dinastije, JAZU, Zagreb.

Bulić , F. - BERV ALDI, J., 1912. - Frane Bulić, Josip

Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak

Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenja Solina do

polovice XI. v.), Bullettino di archeologia e storia dalmata,

XXXV, Split, prilog.

Bulić , F. - KARAMAN, Lj., 1927. - Frane Bulić, Ljubo

Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Matica

hrvatska, Zagreb.

CASSAS, L. F. - LAVALLÉE, J., 1802. - Louis François

Cassas, Joseph Lavallée, Voyage pittoresque et historique

de l’Istrie et de la Dalmatie, Pierre Didot l’Ainé, Paris.

CD I = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et

Slavoniae, vol. I, (ed.) Jakov Stipišić, Miljen Šamšalović,

JAZU, Zagreb, 1967.

CD X = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et

Slavoniae, vol. X, (ed.) Tadija Smičiklas, JAZU, Zagreb,

Cutheis, A., 1977. - A Cutheis, Tabula, (prev. i ur.)

Vladimir Rismondo, u: Legende i kronike, (ur.) Vedran

Gligo, Hrvoje Morović, Književni krug, Split, 1977., 185-

Deliyannis, D. M., 2010. - Deborah Mauskopf

Deliyannis, Ravenna in Late Antiquity, Cambridge

University Press, Cambridge.

Dragi čević, M., 1996. - Magdalena Dragičević, Svjetlo

mistike na starohrvatskim kamenim spomenicima VII.

i VIII. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 12

(Zbornik Danice Božić-Bužančić), Split, 31-42.

FARLATI, D., 1751. - Daniele Farlati, Illyrici sacri tomus I.

Ecclesia Salonitana, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis.

FARLATI, D., 1765. - Daniele Farlati, Illyrici sacri tomus

III. Ecclesia Spalatensis olim Salonitana, Apud Sebastianum

Coleti, Venetiis.

Fisković , C., 1950. - Cvito Fisković, Prilog proučavanju

i zaštiti Dioklecijanove palače u Splitu, Rad JAZU, 279,

Zagreb, 1-119.

Fisković , I., 1981. - Igor Fisković, Ranokršćanski

sarkofazi s otoka Brača, Vjesnik za arheologiju i historiju

dalmatinsku, LXXV, Split, 105-137.

Fisković , I., 1984. - Igor Fisković, O grobnim

spomenicima u srednjovjekovnoj Dalmaciji, Dometi,

XVII/5, Rijeka, 33-53.

Fisković , I., 2002. - Igor Fisković, Reljef kralja Petra

Krešimira IV., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split.

Gabričević , B., 1967. - Branimir Gabričević, Sarkofag

nadbiskupa Ivana pronađen u podrumima Dioklecijanove

palače, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXII

(1960), Split, 87-103.

Gunjača, S., 1973. - Stjepan Gunjača, Ispravci i dopune

starijoj hrvatskoj historiji. Knj. I. Izvori (Analiza i kritika),

Školska knjiga, Zagreb.

Hébrard, E. - Zeiller, J., 1912. - Ernest Hébrard,

Jacques Zeiller, Spalato. Le palais de Dioclétien, Ch.

Massin, Paris.

HERC IGONJ A, E., 2006. - Eduard Hercigonja, Tropismena

i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Drugo,

dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb.

HS = Toma Arhiđakon, Historia Salonitana: povijest

salonitanskih i splitskih prvosvećenika, predgovor, latinski

tekst, kritički aparat i prijevod Olga Perić, povijesni

komentar Mirjana Matijević-Sokol, studija “Toma

Arhiđakon i njegovo djelo” Radoslav Katičić, Književni

krug, Split, 2003.

JAKIĆ-CESTARIĆ, V., 1976. - Vesna Jakić-Cestarić,

Antroponomastička analiza isprave zadarskog priora

Andrije s početka X. stoljeća, Onomastica Jugoslavica, 6,

Zagreb, 195-215.

Ja kšić, N., 1977. - Nikola Jakšić, Još o splitskim

ranosrednjovjekovnim sarkofazima, Vjesnik za arheologiju i

historiju dalmatinsku, LXX-LXXI (1968-1969), Split, 187-192.

Ja kšić, N., 1985.-86. - Nikola Jakšić, Dragà svetog

Krševana u Diklu, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru.

Razdio društvenih znanosti, 25(12), Zadar, 205-228.

Ja kšić, N., 2004. - Nikola Jakšić, Pre-Romanesque

Sarcophagi in Early Medieval Dalmatia, Hortus Artium

Medievalium, 10, Zagreb - Motovun, 7-14.

Ja kšić, N., 2008. - Nikola Jakšić, Dalmatinski primjeri

reljefa u stilu liutprandovske “renesanse”, u: Renesansa

i renesanse u umjetnosti Hrvatske (Zbornik radova sa

znanstvenih skupova “Dani Cvita Fiskovića” održanih

i 2004. godine) (Zbornik Danâ Cvita Fiskovića 2),

(ur.) Predrag Marković, Jasenka Gudelj, Zagreb, 395-406.

Ja kšić, N., 2010. - Nikola Jakšić, Riflessi della “rinascenza

liutprandea” nei centri urbani della costa Adriatica

orientale, Hortus Artium Medievalium, 16, Zagreb -

Motovun, 17-26.

Johnson, M. J., 2009. - Mark J. Johnson, The Roman

Imperial Mausoleum in Late Antiquity, Cambridge

University Press, Cambridge.

JURKOV IĆ, M., 1985. - Miljenko Jurković, Prilog

određivanju južnodalmatinske grupe predromaničke

skulpture, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 15, Split, 183-

JURKOV IĆ, M., 1986. - Miljenko Jurković, Ranosrednjovjekovni

latinski natpisi s Pelješca, Radovi Instituta za

povijest umjetnosti, 10, Zagreb, 83-89.

Ka raman, Lj., 1920. - Ljubo Karaman, Pitanje

odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj

palači u Splitu, Prilog Vjesniku za arheologiju i historiju

dalmatinsku, XLIII, Sarajevo, 3-41.

Ka raman, Lj., 1924.-25. - Ljubo Karaman, Sarkofag

Ivana Ravenjanina u Splitu i ranosrednjovječna pleterna

ornamentika u Dalmaciji, Starinar, III/3, Beograd, 43-59.

Ka raman, Lj., 1930. - Ljubo Karaman, Iz kolijevke hrvatske

prošlosti: historijsko-umjetničke crtice o starohrvatskim

spomenicima, Matica hrvatska, Zagreb.

Ka raman, Lj., 1940. - Ljubo Karaman, O počecima

srednjevjekovnog Splita do godine 800., u: Serta

Hoffilleriana, Zagreb, 419-436.

Ka raman, Lj., 1941.-42. - Ljubo Karaman, O

spomenicima VII. i VIII. stoljeća u Dalmaciji i pokrštenju

Hrvata, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 22-23,

Zagreb, 73-113.

Ka tičić, R., 1993. - Radoslav Katičić, Uz početke

hrvatskih početaka: filološke studije o našem najranijem

srednjovjekovlju, Književni krug, Split.

Ka tičić, R., 1998. - Radoslav Katičić, Litterarum studia:

književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja,

Matica hrvatska, Zagreb.

KEČKEMET , D., 1978. - Duško Kečkemet, Louis François

Cassas i njegove slike Istre i Dalmacije 1782, Rad JAZU,

, Zagreb, 7-200.

KEČKEMET , D., 1993. - Duško Kečkemet, Vicko Andrić

arhitekt i konzervator 1793-1866, Regionalni zavod za

zaštitu spomenika kulture - Split / Književni krug, Split.

KLAIĆ, N., 1968. - Nada Klaić, Tribuni i consules zadarskih

isprava X i XI stoljeća, Zbornik radova Vizantološkog

instituta, XI, Beograd, 67-92.

LEŠIĆ, A., 1989. - Anto Lešić, Cutheis (A Cutheis, Cuteis,

Se Geremia, Marin a, de), kroničar, u: Hrvatski biografski

leksikon, 2 (Bj-C), Zagreb, 756.

Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis = Agnelli qui

et Andreas liber pontificalis ecclesiae Ravennatis, u:

Monumenta Germaniae historica, Scriptores rerum

Langobardicarum et Italicarum saec. VI-IX, (ed.) Oswald

Holder-Egger, Hannover, 1878., 265-391.

Lucius, I., 1666. - Ioannes Lucius, De Regno Dalmatiae et

Croatiae libri sex, Apud Ioannem Blaeu, Amstelaedami.

Lusuardi-Siena, S. - PIVA, P., 2002. - Silvia Lusuardi-

Siena - Paola Piva, Da Pemmone a Paolino d’Aquileia:

Appunti sull’arredo liturgico e la scultura in Friuli tra

VIII e IX sec., Hortus Artium Medievalium, 8, Zagreb -

Motovun, 295-323.

Maras ović , J. - Maras ović , K. - Perojević ,

S., 2005. - Jerko Marasović, Katja Marasović, Snježana

Perojević, Kultne građevine Dioklecijanove palače u

Splitu, Histria Antiqua, 13, Pula, 427-436.

Maras ović , J. - Maras ović , K. - Perojević ,

S., 2006. - Jerko Marasović, Katja Marasović, Snježana

Perojević, Le mausolée de Dioclétien à Split: construction

et restitution, u: L’architecture funéraire monumentale: la

Gaule dans l’Empire romain (Actes du colloque organisé par

l’IRAA du CNRS et le musée archéologique Henri-Prades,

Lattes, 11-13 octobre 2001), (éd.) Jean-Charles Moretti,

Dominique Tardy, Paris, 497-506.

Maras ović , T., 1980. - Tomislav Marasović,

Prilog istraživanju transformacije antičke jezgre u

ranosrednjovjekovni grad, u: Gunjačin zbornik, (ur.) Ivan

Erceg, Zagreb, 99-112.

Maras ović , T., 1992. - Tomislav Marasović, O južnom

portalu splitske katedrale, Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji, 32 (Prijateljev zbornik I), Split, 165-180.

Maras ović , T., 1994. - Tomislav Marasović, Graditeljstvo

starohrvatskog doba u Dalmaciji, Književni krug, Split.

Maras ović , T., 1998. - Tomislav Marasović, Prva

stoljeća grada Splita, Unifot, Split.

Maras ović , T., 2001.-02. - Tomislav Marasović,

Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u

Dalmaciji, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39,

Split, 61-90.

Maras ović , T., 2002. - Tomislav Marasović, La Spalato

nell’epoca precarolingia e carolingia, Hortus Artium

Medievalium, 8, Zagreb-Motovun, 223-234.

Maras ović , T. - ZEKAN, M., 1982. - Tomislav

Marasović, Mate Zekan, Istraživanje ranosrednjovjekovne

crkve sv. Mihovila “na obali” u Splitu, Starohrvatska

prosvjeta, ser. III, 12, Split, 111-126.

Maras ović -Alujević , M. 2003. - Marina Marasović-

Alujević, Hagioforna imena u srednjovjekovnom Splitu i

okolici, Književni krug, Split.

MARGET IĆ, L., 1975. - Tribuni u srednjovjekovnim

dalmatinskim gradskim općinama, Zbornik radova

Vizantološkog instituta, XVI, Beograd, 25-53.

Matejčić , I., 2007a. - Ivan Matejčić, Eufrazijana:

Restauriranje svetišta sjeverne bazilike Predeufrazijane

(Faza VI Programa objedinjavanja spomeničkog kompleksa

Eufrazijane), Propaganda, Poreč.

Matejčić , I., 2007b. - Ivan Matejčić, Građevni razvoj

katedrale u Poreču, doktorska disertacija, rukopis,

Zagreb.

MATIJAŠIĆ, R., 1983.-84. - Robert Matijašić,

Toponomastica storica dell’antico agro polese di Bernardo

Schiavuzzi, Atti del Centro di ricerche storiche-Rovigno,

XIV, Trieste - Rovigno, 307-344.

MATIJAŠIĆ, R., 2009. - Robert Matijašić, Instrumentum

Varvarinum: izbor iz poharanog depoa, u: Studia

Varvarina, vol. I, (ur.) Bruna Kuntić-Makvić, Zagreb -

Motovun, 91-129.

Matijević -Sokol, M., 2002. - Mirjana Matijević-

Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo: rano doba hrvatske

povijesti, Naklada Slap, Jastrebarsko.

Mihal jčić , r. - Steindorff, l., 1982. - Rade Mihaljčić,

Ludwig Steindorff, Glossar zur frühmittelalterlichen

Geschichte im östlichen Europa, Beiheft 2: Namentragende

Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte

des 13. Jahrhunderts, Franz Steiner Verlag, Wiesbaden,

MILOŠEV IĆ, A., 2003. - Ante Milošević, Scultura

ornamentale del VII e VIII secolo nei Balcani occidentali,

Hortus Artium Medievalium, 9, Zagreb - Motovun, 357-382.

MILOŠEV IĆ, A., 2004. - Ante Milošević, Prva ranosrednjovjekovna

skulptura iz crkve Sv. Marte u Bijaćima,

Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 26 (1999), 237-263.

MILOŠEV IĆ, A. - PEKOV IĆ, Ž., 2008. - Ante Milošević,

Željko Peković, Predromanička crkva Svetoga Spasa u

Cetini / La chiesa preromanica di San Salvatore a Cetina,

Omega Engineering / Filozofski fakultet Split - Centar

Studia mediterranea, Dubrovnik - Split.

MULJAČIĆ, S., 1958. - Slavko Muljačić, Kronološki

pregled izgradnje Splita u XIX. i XX. stoljeću (1806-1958),

u: Zbornik Društva inženjera i tehničara u Splitu, (ur.)

Slavko J. Sirišćević, Slobodna Dalmacija, Split, 61-96.

Niemann, G., 1910. - Georg Niemann, Der Palast

Diokletians in Spalato, Alfred Hoedler, Wien.

Nikola jević , I., 1961. - Ivanka Nikolajević,

Solinski pečat egzarha Pavla (723-726), Zbornik radova

Vizantološkog instituta, VII, Beograd, 61-66.

Nikolić , Z., 2003. - Zrinka Nikolić, Rođaci i bližnji:

dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku,

Matica hrvatska, Zagreb.

Nikšić , G., 1995. - Goran Nikšić, Prilog o arhitekturi

Dioklecijanovog mauzoleja i rekonstrukciji splitske

katedrale u 13. stoljeću, Prilozi povijesti umjetnosti u

Dalmaciji, 35 (Petriciolijev zbornik I), Split, 105-122.

pa ntelić , m. A., 1995.-96. - Marija Agnezija Pantelić,

Neki starokršćanski monogrami i glagoljske sigle u

Hrvatskoj, Croatica, XXVI/42-44 (Hercigonjin zbornik),

Zagreb, 323-346.

Prijatelj Pavičić , I. - Čoralić , L., 2002. - Ivana

Prijatelj Pavičić, Lovorka Čoralić, Prilog poznavanju

baroknih oltara u splitskoj katedrali, Radovi Instituta za

povijest umjetnosti, 26, Zagreb, 69-87.

RAČKI, F., 1865. - Franjo Rački, Ocjena starijih izvora za

hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka, Književnik, II,

Zagreb, 36-52.

RADIĆ, F., 1897. - Frano Radić, Izvješće o radu hrvatskog

starinarskog društva u Kninu u obće, a napose o kršćanskim

starinama do sad odkrivenim i objelodanjenim u Dalmaciji,

osjem Solina, Bosni-Hercegovini, Hrvatskoj, Slavoniji i

Istri, Starohrvatska prosvjeta, III/2, Knin, 84-87.

Rapa nić , Ž., 1971. - Željko Rapanić, Ranosrednjovjekovni

latinski natpisi iz Splita, Vjesnik za arheologiju i historiju

dalmatinsku, LXV-LXVII (1963-1965), Split, 271-312.

Rapa nić , Ž., 1976. - Željko Rapanić, Neka pitanja

ranosrednjovjekovne latinske epigrafije na našoj jadranskoj

obali, u: Materijali XII-IX. kongres arheologa Jugoslavije

“Arheološki problemi na jugoslavenskoj obali Jadrana”,

Zadar, 1972, (ur.) Šime Batović, Zadar, 319-336.

Rapa nić , Ž., 1982. - Željko Rapanić, Dva splitska

ranosrednjovjekovna sarkofaga, Arheološki radovi i

rasprave, VIII-IX, Zagreb, 233-258.

Rapa nić , Ž., 1987. - Željko Rapanić, Predromaničko

doba u Dalmaciji, Logos, Split.

Rapa nić , Ž., 2007. - Željko Rapanić, Od carske palače do

srednjovjekovne općine, Književni krug, Split.

RIZZARDI, C., 1999. - Clementina Rizzardi, L’impianto

liturgico nelle chiese ravennati (V-VI secolo), Hortus

Artium Medievalium, 5, Zagreb - Motovun, 67-85.

SKOK , P., 1915. - Petar Skok, Pojave vulgarno-latinskoga jezika

na natpisima rimske provincije Dalmacije, JAZU, Zagreb.

UJČ IĆ, Ž., 1998. - Željko Ujčić, Pola paleocristiana alla

luce del catasto austriaco dell’anno 1820, u: Acta XIII

Congressus Internationalis Archaeologiae Christianae

(Split-Poreč, 25. 9-1. 10. 1994.), vol. III, (ur.) Nenad Cambi,

Emilio Marin, Città del Vaticano - Split, 743-758.

Ward-Perkins, J. B., 1975. - John B. Ward-Perkins,

Dalmatia and the marble trade, u: Disputationes

Salonitanae 1970, (ur.) Željko Rapanić, Arheološki muzej,

Split, 38-44.

ZANINOV IĆ-RU MOR A, M., 2010. - Marija Zaninović-

Rumora, Stare mjere Splita od 15. do 19. stoljeća, Radovi

Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar,

-188.

ZORN IJA, M., 2009. - Meri Zornija, Kat. 27. Nepoznati

klesar, Ulomak natpisa, u: Zagovori svetom Tripunu. Blago

Kotorske biskupije, (ur.) Radoslav Tomić, Zagreb, 2009., 108.

Ugyanannak a szerző(k)nek a legtöbbet olvasott cikkei

Hasonló cikkek

1-10 a 233-ból/ből

You may also Haladó hasonlósági keresés indítása for this article.